Prisilna nezaposlenost: slučaj Srbije i Hrvatske
Jedna istinita priča o posledicama rata, preživljavanju i o tome zašto kejnzijanske preporuke ne mogu biti ništa drugo do ekonomski „abrakadabra“.
Jedna istinita priča o posledicama rata, preživljavanju i o tome zašto kejnzijanske preporuke ne mogu biti ništa drugo do ekonomski „abrakadabra“.
Oni koji pripisuju uspeh Švedske socijaldemokratiji, ne razumeju istoriju i put koji je prešlo švedsko društvo.
Sa jedne strane imamo Mizesovu teoriju ekonomskih ciklusa, a sa druge strane imamo sve ostale teorije koje veličaju Marksovu ideju o nekoj “ugrađenoj” grešci slobodnog tržišnog sistema. Mizesova teorija tvrdi da uzroke ne trebamo tražiti u slobodnom tržištu, već sasvim suprotno – u narušenom tržištu, tj. u državnom intervencionizmu.
Liberalizam je racionalistički usmeren. On kaže da je moguće ubediti veliki broj ljudi da mirna saradnja unutar društvenog okvira bolje služi njihovim pravilno shvaćenim interesima nego sukobi i socijalna dezintegracija. Liberalizam gaji puno poverenje u ljudski razum. Možda je ovaj optimizam neosnovan i možda liberali greše. Međutim, ako je tako, onda nema nade za čovečanstvo.
Beogradu i Srbiji bi sigurno bilo bolje bez ovakvih, na neuspeh unapred osuđenih, ekonomskih eksperimenata. Ali možda je to zapravo jedini put kojim se može i treba ići. Novi zalet u socijalizam i neizbežno lupanje glavom u zid možda je jedini recept ka izgradnji kakvog-takvog kapitalizma u Srbiji. Ko ne zna da uči pametnije, neka uči bar nekako.
Zаštо dеmоkrаtiја nе dоvоdi dо sоlidаrnоsti, nаprеtkа i slоbоdе, vеć dо društvеnоg sukоbа, оgrоmnе pоtrоšnjе i tirаnskе vlаsti.
Uobičajeno je da sledbenici kulta ne znaju pravu životnu priču svog heroja, istorijsku istinu o njemu. Ne iznenađuje što se savremeni Gevarini sledbenici, njegovi novi, postkomunistički obožavaoci, takođe zavaravaju kada bez pitanja prihvataju mit.
Pojedinac živi i deluje unutar društva. Ali društvo nije ništa drugo do povezivanje pojedinaca oko zajedničkih aktivnosti. Ono ne postoji nigde drugde do u delovanju pojedinačnog čoveka. Zabluda ga je tražiti izvan delovanja pojedinaca.
Konzervativizam nije nikada posmatrao pojedinca ni kao mogućeg piona drugih ljudi, ni kao deo opšteg kolektiviteta u kojem bi se zanemarivala njegova uzvišenost i odvojeni identitet. Tokom istorije, pravi konzervativizam bio je podjednako u ratu kako sa autokratama, tako i sa „demokratskim“ Jakobincima.
Slobodan Radosavljević Antifašizam – poslednje utočište nitkova? Neven Sesardić Crveno i crno o komunističkom antifašizmu Svetozar Pejović Nacisti vs. komunisti Viktor Trifunovski Zašto nisam "antifašista"? Ivan Janković Neokomunistička restauracija Radivoje Ognjanović Fašizam (1)…