Ekonomski ciklusi

Kapi­tal nije dar pri­ro­de, niti je Boži­ji dar. Kapi­tal je rezul­tat bri­žlji­vog i razu­mnog odri­ca­nja od potro­šnje. Kapi­tal se stva­ra i pove­ća­va putem pove­ća­ne šted­nje, a odr­ža­va se tako što se ne tro­ši više nego što se stvara.”

 Ludvig von Mizes 

Kada govo­ri­mo o eko­nom­skim ciklu­si­ma, onda je naj­va­žni­je napra­vi­ti razli­ku izme­đu eko­nom­skih ciklu­sa i eko­nom­skih fluk­tu­a­ci­ja.

Svet u kome živi­mo se stal­no menja, menja se ukus potro­ša­ča, menja se struk­tu­ra rad­ne sna­ge, menja­ju se cene i kva­li­tet pri­vred­nih resur­sa, menja se teh­no­lo­gi­ja itd, a zada­tak sva­kog pre­du­zet­ni­ka je da što bolje pred­vi­di sve nastu­pa­ju­će pro­me­ne i da na što bolji način rea­gu­je na njih. Ako pre­du­zet­nik napra­vi gre­šku, tj. ako nije dovolj­no uspe­šan u tom poslu pred­vi­đa­nja i anti­ci­pi­ra­nja doga­đa­ja, izgu­bi­će svo­ju pozi­ci­ju na trži­štu, a možda će čak mora­ti i da obu­sta­vi dalju pro­i­zvod­nju. Svi oni koji bolje pred­vi­de buduć­nost – zabe­le­ži­će pro­fit, a oni koji pro­ma­še u svo­jim pred­vi­đa­nji­ma mora­će da se pomi­re sa gubit­kom. Poseb­no se mora nagla­si­ti da će u nor­mal­nom pri­vred­nom okru­že­nju, po pra­vi­lu, samo mali deo pre­du­zet­ni­ka napra­vi­ti kata­stro­fal­nu gre­šku zbog koje će mora­ti da obu­sta­vi proizvodnju.

Taj deo je jasan, među­tim, ono o čemu ćemo ovde govo­ri­ti neće se odno­si­ti na te, da tako kaže­mo, “redov­ne pre­du­zet­nič­ke gre­ške” koje nasta­ju kao posle­di­ca eko­nom­skih fluk­tu­a­ci­ja, već o sasvim dru­ga­či­joj vrsti pro­ble­ma: kako to da se, sasvim izne­na­da, dese masov­ne pre­du­zet­nič­ke greške?

Odjed­nom, bez upo­zo­re­nja, dola­zi do pro­me­ne uslo­va poslo­va­nja, a onda se goto­vo čita­va pri­vre­da nađe u manjim ili većim teško­ća­ma. Kako je mogu­će da svi pre­du­zet­ni­ci isto­vre­me­no napra­ve gre­šku u svo­jim pred­vi­đa­nji­ma? Kako to da svi pre­du­zet­ni­ci napra­ve istu gre­šku? Kako to da svi pre­du­zet­ni­ci napra­ve istu gre­šku u isto vreme?

Dakle, ako neka teo­ri­ja eko­nom­skih ciklu­sa zai­sta pre­ten­du­je da bude pra­va teo­ri­ja, ona mora dati odgo­vo­re na ova pitanja.

Kon­dra­ti­je­vlje­vi ciklusi

U vezi eko­nom­skih ciklu­sa je spor­no mno­go toga, a spo­ran je i sam naziv jer aso­ci­ra na neku redov­nu poja­vu. U rani­jim eko­nom­skim kri­za­ma je zai­sta posto­ja­la neka vrsta redov­no­sti jer su se kri­ze poja­vlji­va­le u raz­ma­ku od deset godi­na (1837, 1847, 1857), ali je ubr­zo te redov­no­sti nesta­lo, što zna­či da su svi oni sa repu­ta­ci­jom pro­gno­ze­ra eko­nom­skih kri­za bili suo­če­ni sa izbo­rom izme­đu dve opci­je: odu­sta­ti od ide­je peri­o­dič­no­sti poja­ve kri­za ili potra­ži­ti neko bolje obja­šnje­nje za nji­ho­vo nere­dov­no poja­vlji­va­nje. Narav­no, veći­na pro­gno­ze­ra je mogla lako odu­sta­ti od te ide­je, ali bi tada izgu­bi­li i epi­tet “sve­zna­ju­ćih”. Da se to ne bi desi­lo, lažni pro­ro­ci su se poslu­ži­li Mark­so­vim tri­kom — nau­ku su zame­ni­li misti­ci­zmom. Oni su i dalje tvr­di­li da ciklu­si posto­je, ali se, u isto vre­me (simul­ta­no) poja­vlju­ju i neki “miste­ri­o­zni ciklu­si”. Potreb­no je samo podat­ke posma­tra­ti dovolj­no dugo, kažu oni, i onda će sve leći na svo­je mesto, tj. poka­za­će se da posto­je simul­ta­ni, para­lel­ni i strikt­no peri­o­dič­ni ciklusi.

Ide­ja je pot­pu­no apsurd­na, jer i boom i bust zahva­ta­ju čita­vu eko­no­mi­ju; nemo­gu­će je da jedan deo eko­no­mi­je ima tro­go­di­šnji ciklus, dru­gi deo eko­no­mi­je deve­to­go­di­šnji ciklus, a tre­ći deo eko­no­mi­je dva­de­se­to­go­di­šnji ili pede­se­to­go­di­šnji ciklus. Sasvim je jasno da isto­vre­me­no može posto­ja­ti samo jedan ciklus.

Jedan od tih mistič­nih “ciklu­sa”, ciklus koji navod­no domi­ni­ra svim osta­lim ciklu­si­ma, je čuve­ni Kon­dra­ti­je­vljev polu­ve­kov­ni ciklus, koji se, otpri­li­ke, javlja sva­ke 54. godine.

Za razli­ku od “moder­nih eko­no­mi­sta”, koji papa­gaj­ski pona­vlja­ju sve ono što im nalo­ži nji­hov “nauč­ni” mark­si­stič­ko-kejn­zi­jan­ski cen­tral­ni komi­tet, Rod­bard ništa nije uzi­mao zdra­vo za goto­vo, već je detalj­ni­je ana­li­zi­rao 1 Kon­dra­ti­je­vlje­vo “otkri­će” i došao do zaključ­ka da tu i nema nika­kvog otkri­ća, već da se tu radi samo o naj­o­bič­ni­joj mani­pu­la­ci­ji poda­ci­ma i fabri­ko­va­nju neče­ga što u stvar­no­sti ne postoji.

Teo­ri­ja o Kon­dra­ti­je­vlje­vom polu­ve­kov­nom ciklu­su se poja­vi­la sre­di­nom dva­de­se­tih godi­na pro­šlog veka, a naziv je dobi­la po svom auto­ru, sovjet­skom eko­no­mi­sti Niko­la­ju Kon­dra­ti­je­vu. Iako je Kon­dra­ti­je­vlje­vo “otkri­će” pre­ve­de­no na nemač­ki, a kasni­je i na engle­ski, inte­re­sant­no je da je ono ula­zi­lo i izla­zi­lo iz mode u zavi­sno­sti od tre­nut­ne eko­nom­ske situ­a­ci­je. Kad god je bilo potreb­no obja­sni­ti neku eko­nom­sku kri­zu, bilo onu veli­ku iz 1929. godi­ne ili one manje koje su se kasni­je deša­ve­le, “moder­ni eko­no­mi­sti” su ih obja­šnja­va­li Kondratijevim.

Slič­no se desi­lo i kasni­je, kada se Kejn­zov ilu­zi­o­ni­zam o anti­ci­klič­nim eko­nom­skim mera­ma i navod­nom finom pode­ša­va­nju eko­no­mi­je, ras­pr­šio u peri­o­du 1973–1975 sa poja­vom stag­fla­ci­je, tj. kada smo na delu simul­ta­no ima­li i infla­ci­ju i rece­si­ju. Eko­no­mi­sti­ma je bilo potreb­no neko obja­šnje­nje za taj feno­men, a nje­ga su opet našli, u čemu dru­gom do u miste­ri­o­znom Kon­dra­ti­je­vlje­vom ciklusu.

Kao što smo već rekli, Rod­bard detalj­no ana­li­zi­ra Kon­dra­ti­je­vlje­vo otri­će i odmah na počet­ku nai­la­zi na pro­blem jer Kon­dra­ti­jev u svo­jim nala­zi­ma kori­sti veo­ma sum­nji­ve podat­ke iz 1780-tih godi­na, jer u to vre­me valja­nih sta­ti­stič­kih poda­ta­ka nije ni bilo. Ali, iako se za pome­nu­ti peri­od ne može reći da je bio depre­si­o­ni peri­od, za to se ipak može naći oprav­da­nje u vidu nedo­stat­ka podataka.

Sle­de­ći kri­zni peri­od dola­zi na red nakon 54 godi­ne, tj. tre­ba­lo je da se dogo­di 1843. godi­ne, ali ni te godi­ne nije bilo kri­ze. Da ne bismo cepi­dla­či­li, podat­ke može­mo malo i “raz­vu­ći”, kako bismo došli do “kri­zne” 1849. godi­ne, ali, da čudo bude veće, ni u toj godi­ni nema ni tra­ga od depresije.

Tre­ći, navod­no, kri­zni peri­od je bio 1896. godi­ne, ali, opet se deša­va isto, tj. nema ni tra­ga od depre­si­je, i to, kako u toj godi­ni, tako i u godi­na­ma oko nje.

Od svih Kon­dra­ti­je­vlje­vih depre­si­o­nih godi­na, ili čak čita­vih zona, jedi­no se može reći da je pogo­đe­na depre­si­ja iz 1930-ih godi­na. Dakle, jed­na od četiri.

Rod­bard, u svom pre­po­zna­tlji­vom sti­lu, tada posta­vlja sle­de­će pita­nje: “Na osno­vu čega je Kon­dra­ti­jev dono­sio zaključ­ke o tome da li je depre­si­je bilo ili ne?”

Posta­vlje­no je pra­vo pita­nje, a odgo­vor na to pita­nje je više nego neve­ro­va­tan. Sva­ka od pome­nu­tih “depre­si­o­nih godi­na” se odli­ko­va­la time da je bila na mini­mu­mu u pogle­du indek­sa veli­ko­pro­daj­nih cena. Čita­va teo­ri­ja čuve­nih Kon­dra­ti­je­vlje­vih ciklu­sa, teo­ri­ja kojom armi­ja moder­nih eko­no­mi­sta širom sve­ta obja­šnja­va eko­nom­ske kri­ze, zasni­va se na indek­su cena, ili pre­ci­zni­je reče­no – na mone­tar­nom feno­me­nu izra­že­nom kroz cene.

Kada se govo­ri o depre­si­ji, onda je naj­va­žni­je utvr­di­ti da li je došlo do dra­ma­tič­nog pada pro­i­zvod­nje, da li je došlo do masov­ne pre­du­zet­nič­ke gre­ške, da li je došlo do masov­nog ban­kro­ta pre­du­ze­ća, da li je došlo do dra­ma­tič­nog pove­ća­nja neza­po­sle­no­sti itd.? Ume­sto sve­ga toga, Kon­tra­ti­jev o posto­ja­nju depre­si­je, prven­stve­no, zaklju­ču­je na osno­vu kre­ta­nja cena.

Kon­dra­ti­je­vlje­ve “depre­si­je”

Sada, kada već vidi­mo da su Kon­dra­ti­je­vlje­vi ciklu­si pri­lič­no pro­ble­ma­tič­ni, pažlji­vo posma­tra­mo faze tzv. “duge kon­trak­ci­je”. Da bi sve te faze kon­trak­ci­je ima­le bilo kakvog smi­sla — mora­le bi barem liči­ti na depre­si­ju, tj. mora­li bi posto­ja­ti peri­o­di oštrog pada pri­vred­nih aktivnosti.

Prva Kon­dra­ti­je­vlje­va “duga depre­si­ja” je tre­ba­lo da bude u peri­o­du 1814–1849, ali u tom tri­de­set­pe­to­go­di­šnjem peri­o­du nije bilo nika­kve depre­si­je. Sasvim suprot­no tome — bio je to peri­od veli­ke pri­vred­ne ekspan­zi­je, pro­spe­ri­te­ta i pri­vred­nog rasta u Ame­ri­ci, Engle­skoj i Fran­cu­skoj, dakle, upra­vo u onim drža­va­ma čije je podat­ke Kon­dra­ti­jev kori­stio u svo­jim analizama.

Zatim, šta je sa dru­gom “dugom depre­si­jom” u peri­o­du od 1866–1896? Da li je taj peri­od ličio na depre­si­ju? U Ame­ri­ci, kao i u naj­ve­ćem delu Evro­pe, ovaj peri­od je obe­le­žio naj­im­pre­siv­ni­ji pri­vred­ni rast u celo­kup­noj svet­skoj isto­ri­ji. Pra­vi pro­cvat pro­i­zvod­nje i ogro­man rast život­nog stan­dar­da. Kako je mogu­će da neko ove naj­sjaj­ni­je tri dece­ni­je nazo­ve depre­si­jom i peri­o­dom pri­vred­nog opadanja?

Pot­pu­ni je apsurd ove peri­o­de nazi­va­ti depre­si­ja­ma. U pogle­du real­nih ter­mi­na: rasta pro­i­zvod­nje, pri­vred­nih aktiv­no­sti i zapo­sle­no­sti – ove “Kon­dra­ti­je­vlje­ve depre­si­je” su bile peri­o­di veli­kog pri­vred­nog rasta i opšteg pro­spe­ri­te­ta. Jedi­no što je u ovim “depre­si­o­nim peri­o­di­ma” pada­lo — su cene.

Cene su pada­le tokom čita­vog devet­na­e­stog veka - a pada­le su jer cene u slo­bod­nim trži­šnim uslo­vi­ma uvek ima­ju ten­den­ci­ju pada.

U slo­bod­nom trži­šnom siste­mu, pri­rod­ni sled doga­đa­ja uvek vodi: ka stal­no-rastu­ćoj ponu­di pro­i­zvo­da i uslu­ga, ka stal­no-rastu­ćoj pro­i­zvod­nji i ka stal­no-rastu­ćem život­nom stan­dar­du sva­kog poje­din­ca. Ako držav­ne vla­sti i nji­hov ban­kar­ski sistem ne uba­cu­ju u sistem pre­vi­še novog nov­ca – cene će uvek ima­ti ten­den­ci­ju pada. Sa jed­ne stra­ne pada­će cene, ali će zato pada­ti i pro­i­zvod­ni tro­ško­vi. Cene ce pada­ti, ali će rasti pro­i­zvod­nja i pro­duk­tiv­nost, tako da pre­du­zet­nič­ki pro­fi­ti neće biti ugro­že­ni ovim padom cena. Posma­tra­ti pad cena kao nešto nega­tiv­no i “depre­si­o­no” je pot­pu­na besmislica.

Među­tim, ako cene ima­ju ten­den­ci­ju pada, onda se mora obja­sni­ti i zašto one pone­kad rastu. Ako se posma­tra­ju Kon­dra­ti­je­vlje­vi ciklu­si, onda se mora pri­zna­ti da su u odre­đe­nim peri­o­di­ma cene zai­sta rasle. Cene su rasle, ali ne ona­ko kako su pri­ka­za­ne u Kon­dra­ti­je­vlje­vim ciklu­si­ma, već na sasvim dru­ga­či­ji način. Cene nisu rasle u kon­ti­nu­i­te­tu, reci­mo, 1789–1814. ili 1849–1866. Sasvim suprot­no, cene su, na pri­mer, pada­le 1800–1812, a zabe­le­ži­le su zna­ča­jan rast 1812–1814. – tač­no u posled­njim godi­na­ma Napo­le­o­no­vih rato­va kada su Ame­ri­ka i zapad­ne drža­ve putem infla­ci­je finan­si­ra­le rat­ne tro­ško­ve. Čim je došlo do pre­ki­da rata i do pre­ki­da infla­ci­je — došlo je i do pada cena.

Slič­no je bilo i u Ame­ri­ci u vre­me Gra­đan­skog rata 1861–1866. Rat je bio kra­tak i raza­ra­ju­ći, a Ame­rič­ke vla­sti su pose­gle za stra­ho­vi­tom infla­ci­jom kako bi isfi­nan­si­ra­le ogrom­ne rat­ne tro­ško­ve. Došlo je do stra­ho­vi­tog rasta cena, a kada je rat zavr­šen došlo je do pada cena.

Mani­pu­la­ci­ja podacima

Narav­no, jasno je da Kon­dra­ti­jev nije mogao neki peri­od nazva­ti depre­si­jom samo na osno­vu pro­me­ne nov­ča­ne mase i cena, i zato Kon­dra­ti­jev pose­že za mani­pu­la­ci­jom sta­ti­stič­kih poda­ta­ka. Kon­dra­ti­jev igno­ri­še sve ono što ne ide u pri­log nje­go­voj teo­ri­ji, a kori­sti sve ono što joj ide u pri­log: izo­lo­va­no posma­tra kre­ta­nje pro­i­zvod­nje nekih pro­i­zvo­da, veštač­ki menja ili igno­ri­še pro­i­zvod­ne tren­do­ve, daje podat­ke fizič­ke pro­i­zvod­nje po gla­vi sta­nov­ni­ka dok isto­vre­me­no igno­ri­še veli­ki pri­rod­ni pri­ra­štaj itd.

Naj­kra­će reče­no, u onom naj­va­žni­jem, u pogle­du kre­ta­nja pro­i­zvod­nje i život­nog stan­dar­da, “Kon­dra­ti­je­vlje­vi ciklu­si” niti posto­je, niti mogu da posto­je, već su samo plod sta­ti­stič­ke mani­pu­la­ci­je, bez ika­kvog upo­ri­šta u stvarnosti.

Da sve bude još čud­ni­je, i sam Kon­dra­ti­jev pri­zna­je pro­ble­ma­tič­nost nje­go­ve mani­pu­la­ci­je poda­ci­ma, tj. pri­zna­je da se trži­šna eko­no­mi­ja ne može tek tako pode­li­ti na her­me­tič­ki zape­ča­će­ne tren­do­ve i ciklu­se, a da se onda na osno­vu nji­ho­vog posma­tra­nja može doći do nekog smi­sle­nog zaključ­ka. I što je još čud­ni­je, Kon­dra­ti­jev pri­zna­je da su u trži­šnoj eko­no­mi­ji “svi ele­men­ti organ­ski među­po­ve­za­ni” i da je pred njim težak zada­tak da sve te ras­cep­ka­ne delo­ve opet pove­že u celinu.

Sve je to Kon­dra­ti­jev lepo rekao, ali Rod­bard baš i nije imao pre­vi­še razu­me­va­nja za takvu vrstu obje­kiv­no­sti, i zato kaže:

Kada je bilo potreb­no podat­ke izo­lo­va­ti, i pre­ma tome – nala­ze fal­si­fi­ko­va­ti, onda je sve išlo glat­ko, a kada je došlo vre­me za nji­ho­vu ponov­nu inte­gra­ci­ju – na nju je Kon­dra­ti­jev, narav­no – zaboravio.”

Na prvi pogled se sti­če uti­sak da se boom 1896–1920 pokla­pa sa Kon­dra­ti­je­vlje­vim mode­lom jer su cene stvar­no rasle tokom čita­vog tog peri­o­da. Među­tim, uzrok tom rastu cena nije neki miste­ri­o­zni ciklus, već nešto mno­go jed­no­stav­ni­je: cenov­na eksplo­zi­ja u tom peri­o­du je posle­di­ca pro­na­la­ska veli­kih zlat­nih nala­zi­šta na Alja­sci i u Južnoj Afri­ci. Ali, iako je taj rast bio ogro­man, na godi­šnjem nivou u pro­se­ku od oko 2,5%, posma­tra­no sa sta­no­vi­šta dana­šnje infla­ci­je – te broj­ke delu­ju goto­vo idi­lič­no. Jedi­na pra­va masov­na infla­ci­ja se dogo­di­la 1914–1918, i to, isto kao i u rani­jim slu­ča­je­vi­ma, zbog rata.

Isto kao što je Kon­dra­ti­je­vlje­va teo­ri­ja na pot­pu­no pogre­šan način ana­li­zi­ra­la pro­šlost, na isti, pogre­šan, način je i pro­ro­ko­va­la budućnost.

Da li eko­nom­ski ciklu­si stvar­no postoje?

Ako na eko­nom­ske ciklu­se gle­da­mo kao na neke miste­ri­o­zne poja­ve koje se deša­va­ju same od sebe i po nekom una­pred zacr­ta­nom čud­no­va­tom obra­scu – onda je sasvim jasno da takvih ciklu­sa nema. Sve ono što se o tim miste­ri­o­znim ciklu­si­ma može pro­či­ta­ti u “moder­noj” eko­nom­skoj lite­ra­tu­ri nije ništa dru­go do — mani­pu­la­ci­ja jav­nim mnje­njem u cilju skre­ta­nja pažnje sa pra­vih kri­va­ca i stvar­nih uzro­ka kri­ze, na izmi­šlje­ne uzro­ke u obli­ku nekih miste­ri­o­znih i neo­bja­šnji­vih pojava.

Slo­bod­no trži­šte je jed­na ogrom­na, logič­na i pot­pu­no uskla­đe­na mre­ža među­sob­no pove­za­nih delo­va. Čitav eko­nom­ski sistem je jed­na celi­na, i zato je nemo­gu­će da na eko­nom­ski sistem isto­vre­me­no i para­lel­no delu­ju neki razli­či­ti, a isto­vre­me­no pove­za­ni, nevi­dlji­vi ciklu­si. U slo­bod­nom trži­šnom siste­mu nema nika­kvih više­stru­kih i simul­ta­nih ciklu­sa, već uvek – samo jedan eko­nom­ski ciklus. Taj jedan eko­nom­ski “ciklus” u sušti­ni i nije ciklus, već jedan nepre­kid­ni tala­sa­sti pro­ces kod koga “tala­si” (fluk­tu­a­ci­je) mogu zna­čaj­no vari­ra­ti u pogle­du duži­ne tra­ja­nja i inte­zi­te­ta delovanja.

Dakle, ako je pot­pu­no jasno da su Kon­dra­ti­je­vlje­vi ciklu­si samo naj­o­bič­ni­ji mit, šta je onda ovo što se sada doga­đa sa svet­skom eko­no­mi­jom? Šta je to eko­nom­ska kri­za? Šta su uzro­ci kri­ze? Kako kri­za nasta­je? Da li se kri­za može odlo­ži­ti? Da li se pro­tiv kri­ze može­mo bori­ti? Koli­ko će kri­za tra­ja­ti? Kakve će posle­di­ce osta­vi­ti? I tako dalje, i tako dalje…

Pita­nja ima mno­go, a odgo­vo­re na sva ta pita­nja jedi­no nam daje — Austrij­ska teo­ri­ja eko­nom­skih ciklu­sa (Austri­an Busi­ness Cyc­le The­o­ry) ili­ti ABCT.

Austrij­ska teo­ri­ja eko­nom­skih ciklusa

Ako bismo u jed­noj reče­ni­ci poku­ša­li da obja­sni­mo eko­nom­sku kri­zu, onda bismo rekli da u nena­ru­še­nom trži­šnom siste­mu nika­da ne bi moglo doći do masov­ne pre­du­zet­nič­ke gre­ške, a samim tim i da su eko­nom­ske kri­ze uvek posle­di­ca držav­ne inter­ven­ci­je u vidu mone­tar­ne ili kre­dit­ne ekspanzije.

Da bi svi­ma zai­sta bilo jasno šta se stvar­no misli pod Austrij­skom teo­ri­jom eko­nom­skih ciklu­sa — potreb­no je kre­nu­ti od počet­ka i obja­sni­ti sve ono što je izvi­to­pe­re­no više­de­ce­nij­skim for­si­ra­njem mark­si­stič­ko-kejn­zi­jan­ske anti­e­ko­no­mi­je u siste­mu držav­nog obrazovanja.

Kapi­tal i kapi­tal­na dobra

Kapi­tal­na dobra se sasto­je od tri osnov­na ele­men­ta: pri­rod­nih resur­sa, rada i vre­me­na, koji se onda kom­bi­nu­ju u pro­ce­su pre­du­zet­nič­kog delo­va­nja. Da bi se stvo­ri­lo kapi­tal­no dobro potreb­no je ispu­ni­ti osnov­ni uslov – šte­de­ti - tj. suzdr­ža­ti se od sada­šnje potro­šnje zarad veće budu­će potrošnje.

Da bismo što bolje shva­ti­li pro­ces šted­nje i pro­ces inve­sti­ra­nja u kapi­tal­na dobra, poslu­ži­će­mo se pri­me­rom Robin­zo­na Kru­soa na izo­lo­va­nom ostr­vu, koji je kori­stio Bem-Baverk.

U prvim tre­nu­ci­ma nakon bro­do­lo­ma, Robin­zon se upo­zna­je sa okru­že­njem i shva­ta da na ostr­vu nema dru­ge hra­ne osim nekog sit­nog bobi­ča­stog voća. Da bi pre­ži­veo, Robin­zon je pri­mo­ran da čita­vog dana bere bobi­ce, a ako bi se dovolj­no potru­dio — onda bi mogao ubra­ti i neku bobi­cu više od ono­ga što mu je neop­hod­no za život.

Sle­de­ći korak je ono što može­mo nazva­ti pre­du­zet­nič­kim otkri­ćem. Robin­zon otkri­va da bi uz pomoć dugač­kog drve­nog šta­pa mogao ubra­ti znat­no više bobi­ca, ali nigde u bli­zi­ni nema drve­ta sa koga bi mogao odlo­mi­ti pogod­nu gra­nu koja bi mu poslu­ži­la za ono što je zami­slio. Nakon pažlji­vog osma­tra­nja oko­li­ne, Robin­zon zaklju­ču­je da je naj­bli­že drve­će uda­lje­no 2–3 dana hoda, što zna­či da bi mu za taj pre­du­zet­nič­ki podu­hvat bilo potreb­no 5–6 dana, a za to vre­me neće ima­ti hra­nu jer neće moći da bere bobice.

Dakle, ako Robin­zon želi da pobolj­ša svoj život­ni stan­dard, ako želi da u buduć­no­sti tro­ši više, on mora žrtvo­va­ti tre­nut­nu potro­šnju. Robin­zon se mora odre­ći dela sada­šnje potro­šnje (ma kako ona mala bila), mora saču­va­ti dovolj­no bobi­ca (aku­mu­li­ra­ti kapi­tal) kako bi svoj plan spro­veo u delo i došao u posed kapi­tal­nog dobra koje će mu kasni­je olak­ša­ti rad, tj. pove­ća­ti produktivnost.

Robin­zon pri­hva­ta iza­zov i dono­si odlu­ku, odlu­ču­je se za šted­nju (sma­nje­nu potro­šnju), i sva­ko­ga dana, u peri­o­du od neko­li­ko nede­lja, odva­ja jedan deo bobi­ca sve dok ne aku­mu­li­ra dovolj­no bobi­ca za pre­du­zi­ma­nje zami­šlje­nog podu­hva­ta. Kada Robin­zon saku­pi dovolj­no bobi­ca, kre­će na petod­nev­ni put, pro­na­la­zi odgo­va­ra­ju­ću gra­nu, obra­đu­je je u skla­du sa svo­jim zami­sli­ma, i na taj način dola­zi do kapi­tal­nog dobra koje će mu u buduć­no­sti znat­no olak­ša­ti pro­ces bra­nja bobica.

Za razli­ku od mode­la Robin­zo­na Kru­soa, pro­i­zvod­ni pro­ces u savre­me­noj eko­no­mi­ji je dale­ko kom­plek­sni­ji i zahte­va mno­go više vre­me­na, ali se može reći da što je pro­i­zvod­ni pro­ces duži – uto­li­ko su i veće šan­se da će on kasni­je sa sobom done­ti i veću pro­duk­tiv­nost. Pri­me­ra radi, u pro­ce­su pro­i­zvod­nje auto­mo­bi­la ima­će­mo neko­li­ko sto­ti­na, ili čak neko­li­ko hilja­da razli­či­tih pro­i­zvod­nih faza koje mogu tra­ja­ti čak i neko­li­ko godi­na, od počet­nog dizaj­na (pro­i­zvod­ne faze naj­u­da­lje­ni­je od final­ne potro­šnje), pa sve do faze kada gotov auto­mo­bil dospe u pro­daj­ne salo­ne (faze naj­bli­že final­noj potro­šnji). Za sve to vre­me, u sva­koj poje­di­nač­noj fazi, makar ceo pro­ces zahte­vao i dese­tak godi­na, ima­mo situ­a­ci­ju da se tro­še: mate­ri­jal, rad­na sna­ga, vre­me i kapi­tal, a ceo taj pro­ces ne bi bio moguć bez pret­hod­no aku­mu­li­ra­nog kapitala.

Zna­ju­ći sve ovo, nije teško shva­ti­ti da isto kao što je razli­ka izme­đu “siro­ma­šnog Robin­zo­na” i “boga­tog Robin­zo­na” u tome što se boga­ti Robin­zon u jed­nom tre­nut­ku odre­kao svo­je potro­šnje i stvo­rio kapi­tal­no dobro, isto tako može­mo zaklju­či­ti da je osnov­na razli­ka izme­đu boga­tih i siro­ma­šnih dru­šta­va u tome što su boga­ta dru­štva aku­mu­li­ra­la više kapi­tal­nih doba­ra. Sa tim u vezi De Soto 2 kaže sledeće:

Boga­te drža­ve pose­du­ju raz­gra­na­tu mre­žu, sa pre­du­zet­nič­kog sta­no­vi­šta, mudro izgra­đe­nih kapi­tal­nih doba­ra. Ta kapi­tal­na dobra se sasto­je od maši­na, ala­ta, raču­na­ra, poslov­nih zgra­da, polu­pro­i­zvo­da, sof­tve­ra itd, a sve­ga toga ne bi bilo da naro­di tih drža­va nisu štedeli.”

Dakle, ako jed­no dru­štvo tro­ši sve što pro­i­zve­de, ili, a što je još mno­go gore, ako tro­ši čak i više nego što pro­i­zve­de, tj. ako ne obez­be­di uslo­ve za aku­mu­la­ci­ju kapi­ta­la – takvo dru­štvo je osu­đe­no na stag­na­ci­ju ili pri­vred­no nazadovanje.

U vezi sa poku­ša­ji­ma svo­đe­nja ovog celo­kup­nog pro­ce­sa na obra­sce i she­me, tj. na “objek­tiv­no vred­no­va­nje kapi­tal­nih doba­ra” i odre­đi­va­nje “pro­seč­nog pro­i­zvod­nog peri­o­da”, Mizes kaže sledeće:

Vre­me utro­še­no za pro­i­zvod­nju kapi­tal­nih doba­ra u pro­šlo­sti (a koja nam i dalje sto­je na ras­po­la­ga­nju) se ne raču­na. Sva ta posto­je­ća kapi­tal­na dobra može­mo vred­no­va­ti samo na osno­vu nji­ho­ve kori­sno­sti za budu­ću pro­i­zvod­nju. Ono što se nazi­va pro­seč­nim pro­i­zvod­nim peri­o­dom je pra­zan kon­cept.” 3

Ako zna­mo šta je kapi­tal­no dobro, onda sa sta­no­vi­šte eko­nom­ske kal­ku­la­ci­je može­mo reći da je kapi­tal — trži­šna vred­nost kapi­tal­nih doba­ra. Kapi­tal je od stra­ne trži­šnih uče­sni­ka pro­ce­nje­na vred­nost kapi­tal­nih doba­ra. Dakle, kapi­tal je subjek­tiv­na pro­ce­na trži­šne cene kapi­tal­nih doba­ra od stra­ne onih koji se, u cilju ostva­ri­va­nja pro­fi­ta, kon­ti­nu­i­ra­no bave kupo­vi­nom i pro­da­jom kapi­tal­nih dobara.

Nika­kvo objek­tiv­no mere­nje kapi­ta­la nije mogu­će, i zato Mizes, a na osno­vu pri­hva­će­ne Men­ge­ro­ve defi­ni­ci­je kapi­ta­la, kaže da mere­nje kapi­ta­la ima smi­sla samo u pogle­du nje­go­ve ulo­ge u eko­nom­skoj kal­ku­la­ci­ji. Ako nema trži­šta onda nema ni kapi­ta­la ni eko­nom­ske kal­ku­la­ci­je, što jasno uka­zu­je na pri­rod­nu vezu izme­đu kapi­ta­la i kapi­ta­li­zma. Ono što se u soci­ja­li­stič­kim zemlja­ma nazi­va kapi­ta­lom je samo obič­na imi­ta­ci­ja kapitala.

Kada stvo­ri­mo kapi­tal­no dobro, ono se mora odr­ža­va­ti, a osim toga ono se posle nekog vre­me­na mora i zame­ni­ti novim kapi­tal­nim dobrom kako ne bi došlo do teh­no­lo­škog zasta­re­va­nja, a samim tim i do sma­nje­ne pro­duk­tiv­no­sti. U tom cilju, sva­ki vla­snik sred­sta­va za pro­i­zvod­nju mora aku­mu­li­ra­ti kapi­tal kako bi spre­čio situ­a­ci­ju da se nađe u infe­ri­or­nom polo­ža­ju u odno­su na konkurenciju.

Kamat­ne stope

U skla­du sa Mize­so­vom defi­ni­ci­jom kre­dit­nih trans­ak­ci­ja, koja kaže da su one “raz­me­na sada­šnjih pro­i­zvo­da za budu­će pro­i­zvo­de”, kamat­ne sto­pe može­mo defi­ni­sa­ti kao “trži­šne cene sada­šnjih pro­i­zvo­da u odno­su na budu­će proizvode”.

U trži­šnom siste­mu sve trži­šne trans­ak­ci­je se oba­vlja­ju pomo­ću nov­ca, tj. opšte­pri­hva­će­nog medi­ju­ma u pro­ce­su raz­me­ne doba­ra. U takvom siste­mu, kamat­na sto­pa je cena koju mora­mo pla­ti­ti ako želi­mo da dođe­mo u posed odre­đe­ne koli­či­ne mone­tar­nih jedinica.

Veo­ma je bit­no shva­ti­ti važnost i neop­hod­nost trži­šno for­mi­ra­nih kamat­nih sto­pa jer je u nji­ma obje­di­nje­na celo­kup­na struk­tu­ra — svih faza, svih pro­i­zvod­nih pro­ce­sa — u koji­ma se vla­sni­ci kapi­ta­la odri­ču sada­šnje potro­šnje i nude sada­šnje pro­i­zvo­de, kako  vla­sni­ci­ma ori­gi­nal­nih čini­la­ca pro­i­zvod­nje (rad­ni­ci­ma i vla­sni­ci­ma pri­rod­nih resur­sa), tako i vla­sni­ci­ma kapi­tal­nih doba­ra, a sve u zame­nu za vla­sni­štvo nekih budu­ćih doba­ra onda kada ona budu proizvedena.

Dakle, ovde ima­mo situ­a­ci­ju da vla­sni­ci ori­gi­nal­nih čini­la­ca pro­i­zvod­nje i kapi­tal­nih doba­ra pred­sta­vlja­ju tražnju za pro­i­zvo­di­ma u sadašno­sti, a vla­sni­ci kapi­ta­la zado­vo­lja­va­ju tu posto­jeću tražnju tako što se odri­ču sada­šnje potro­šnje.

U sušti­ni, ceo ovaj pro­ces se može upo­re­di­ti sa dru­štvom u kojem trži­šte nov­ca ne posto­ji, tj. sa dru­štvom u kojem svi trži­šni uče­sni­ci svo­ju šted­nju inve­sti­ra­ju direkt­no (kroz inter­no finan­si­ra­nje, zajed­nič­ko inve­sti­ra­nje, akci­o­nar­stvo, zadru­gar­stvo itd.). Iako u ovom slu­ča­ju kamat­ne sto­pe ne bi for­mal­no posto­ja­le (jer nema trži­šta kapi­ta­la), one bi i dalje bile odre­đe­ne odno­som raz­me­ne sada­šnjih pro­i­zvo­da za budu­će pro­i­zvo­de u razli­či­tim faza­ma pro­i­zvod­nog procesa.

Na osno­vu sve­ga ovo­ga, sasvim je jasno da što je šted­nja veća – uto­li­ko je cena kapi­ta­la niža. Kamat­ne sto­pe su jedan od ključ­nih sig­na­la koji pre­du­zet­ni­ke ohra­bru­je ili obes­hra­bru­je u pogle­du pre­du­zi­ma­nja vre­men­ski dugih i kom­plek­snih pro­i­zvod­nih pro­ce­sa. Dakle, kamat­ne sto­pe ima­ju ulo­gu koor­di­na­to­ra pre­du­zet­nič­kih aktiv­no­sti i spre­ča­va­nja pre­ko­mer­nog ili pogre­šnog investiranja.

Vre­men­ske pre­fe­ren­ci­je  (Time pre­fe­ren­ces)

Bez vre­men­skih pre­fe­ren­ci­ja ne bi bilo ni civi­li­za­ci­je. Ili, Mize­so­vim reči­ma rečeno:

U sve­tu bez vre­men­skih pre­fe­ren­ci­ja lju­di ne bi ništa tro­ši­li, već bi sve šte­de­li, a onda bi svi pou­mi­ra­li od gla­di i ljud­ska civi­li­za­ci­ja bi nestala.”

Narav­no, pri­mer delu­je poma­lo šalji­vo jer je teško zami­sli­ti ljud­sko delo­va­nje bez vre­men­skih pre­fe­ren­ci­ja. Takav svet bi bio pot­pu­no apsur­dan jer bi to zna­či­lo da bi lju­di, izme­đu sada­šnjo­sti i buduć­no­sti, uvek dava­li pred­nost buduć­no­sti. Čim bi se pri­bli­ži­li ostva­re­nju nekog cilja, ti cilje­vi bi se menja­li i odla­ga­li, a ljud­sko delo­va­nje bi bilo pot­pu­no besmisleno.

Među­tim, mi živi­mo u sasvim dru­ga­či­jem sve­tu, a u nje­mu, pod pret­po­stav­kom da je sve dru­go osta­lo nepro­me­nje­no (other things being equ­al), sva­ki trži­šni uče­snik uvek daje pred­nost sada­šnjim pro­i­zvo­di­ma u odno­su na budu­će proizvode.

Ako bismo posma­tra­li eko­nom­ski sistem sa kon­stant­nom koli­či­nom nov­ca, onda je jasno da bi se jedan deo nov­ca nala­zio u opti­ca­ju (kori­stio za potro­šnju), dok bi se dru­gi deo nov­ca šte­deo i kasni­je inve­sti­rao. Odnos prvog i dru­gog dela nov­ca bi bio odre­đen vre­men­skim pre­fe­ren­ci­ja­ma čla­no­va dru­štva, tj. od toga u kojoj meri su čla­no­vi dru­štva sprem­ni da se odrek­nu sada­šnje potro­šnje zarad budu­će potro­šnje. 4

Uti­caj pove­ća­ne dobro­volj­ne šted­nje na pri­vred­nu strukturu

U pogle­du pri­stu­pa ana­li­zi eko­nom­skih ciklu­sa, Hajek se odlu­čio na pode­lu ana­li­ze na dva dela, tj. da bi se uop­šte pri­stu­pi­lo ana­li­zi uzro­ka pri­vred­ne deko­or­di­na­ci­je – potreb­no je obja­sni­ti na koji način tu trži­šnu koor­di­na­ci­ju obez­be­đu­je trži­šni sistem. Haje­ko­vim reči­ma rečeno:

Pre nego obja­sni­mo zašto pre­du­zet­ni­ci čine gre­ške, prvo je potreb­no obja­sni­ti zašto bi oni ika­da mogli biti u pra­vu”. 5

Dakle, prvo ćemo utvr­di­ti kako dobro­volj­na šted­nja uti­če na pra­vil­nu koor­di­na­ci­ju pri­vred­ne strukture:

1) Dis­pa­ri­tet pro­fi­ta izme­đu razli­či­tih pro­i­zvod­nih faza

Kada u nena­ru­še­nom trži­šnom siste­mu, tj. u siste­mu koji nije izlo­žen stal­nom tum­ba­nju eko­no­mi­je usled držav­nog inter­ven­ci­o­ni­zma, dođe do pove­ća­ne šted­nje, onda nemi­nov­no dola­zi i do sma­nje­ne tra­žnje, a prve na uda­ru te sma­nje­ne tra­žnje će se naći kom­pa­ni­je čiji su pro­i­zvo­di name­nje­ni final­noj potrošnji.

Iako je jasno da će se efek­ti sma­nje­ne tra­žnje ose­ti­ti i u kom­pa­ni­ja­ma čija je pro­i­zvod­nja uda­lje­na od final­ne potro­šnje, važno je zna­ti da se to neće ose­ti­ti odmah, već kasni­je, a sve u zavi­sno­sti od vrste posla kojim se kom­pa­ni­ja bavi, tj. od uda­lje­no­sti pro­i­zvod­ne faze od final­ne potrošnje.

Kao rezul­tat toga, a sve zarad veće pro­fi­ta­bil­no­sti, pre­du­zet­nič­ke aktiv­no­sti (inve­sti­ci­je) će se kre­ta­ti od pro­i­zvod­nih faza bli­žih final­noj potrošnji ka pro­i­zvod­nim faza­ma koje su naj­u­da­lje­ni­je od final­ne potro­šnje.

Kada posma­tra­mo kako se pona­ša­ju cene potro­šnih doba­ra u peri­o­du poja­ča­ne šted­nje, onda vidi­mo da se one neće bit­ni­je pro­me­ni­ti već će se zadr­ža­ti na sta­rom nivou jer je sma­nje­na tra­žnja isto­vre­me­no pra­će­na i sma­nje­njem ponu­de roba usled dezin­ve­sti­ra­nja u tom delu privrede.

Isto tako, ako zna­mo da će pre­du­zet­nič­ke aktiv­no­sti biti usme­re­ne ka pro­i­zvod­nim faza­ma naj­u­da­lje­ni­jim od final­ne potro­šnje, onda bismo mogli zaklju­či­ti da će kao posle­di­ca pove­ća­ne tra­žnje u tom delu pri­vred­nog siste­ma doći do nemi­nov­nog rasta cena pro­i­zvod­nih čini­la­ca, tj. kapi­tal­nih doba­ra, rad­ne sna­ge i resur­sa. Među­tim, tih efe­ka­ta nema (ili su oni mini­mal­ni) jer se pove­ća­na tra­žnja za pro­i­zvod­nim čini­o­ci­ma naj­ve­ćim delom neu­tra­li­še poste­pe­nim pome­ra­njem tih čini­la­ca od pro­i­zvod­nih faza bli­žih final­noj potro­šnji ka pro­i­zvod­nim faza­ma naj­u­da­lje­ni­jim od final­ne potrošnje.

Na osno­vu sve­ga ovo­ga, sasvim jasno se može vide­ti kako trži­šni meha­ni­zam nepre­kid­no funk­ci­o­ni­še i obez­be­đu­je jed­nu kon­ti­nu­i­ra­nu koor­di­na­ci­ju pri­vred­nog siste­ma. U uslo­vi­ma naru­še­nog slo­bod­nog trži­šta sve­ga toga nema jer se pri­vred­ni sistem nala­zi u kon­ti­nu­i­ra­nom tum­ba­nju, ali u slo­bod­nom trži­šnom siste­mu ceo taj, nai­zgled veo­ma kom­pli­ko­va­ni pro­ces, i svi ti (za eta­ti­ste) “nere­ši­vi” pro­ble­mi — pro­la­ze sasvim mir­no i bez ika­kvih zna­čaj­ni­jih tur­bu­len­ci­ja, pri­vred­nih pado­va ili zastoja.

2) Uti­caj sma­nje­nja kamat­nih sto­pa na trži­šnu cenu kapi­tal­nih dobara

Kada usled pove­ća­ne šted­nje dođe do sma­nje­nja kamat­nih sto­pa — pove­ća­će se tra­žnja za kapi­tal­nim dobri­ma, a cena posto­je­ćih kapi­tal­nih doba­ra će se zna­čaj­no pove­ća­ti, što će ujed­no biti trži­šni sig­nal za nji­ho­vu pove­ća­nu pro­i­zvod­nju, tj. doći će do šire­nja struk­tu­re kapi­tal­nih doba­ra po horizontali.

Sle­de­ći efe­kat sma­nje­nja kamat­nih sto­pa će biti – šire­nje inve­sti­ci­ja na celo­kup­nu pro­i­zvod­nu struk­tu­ru kapi­tal­nih doba­ra, uklju­ču­ju­ći inve­sti­ci­je u nove pro­i­zvod­ne pro­ce­se (ula­ga­nje u novu teh­no­lo­gi­ju), tj. doći će do šire­nja struk­tu­re kapi­tal­nih doba­ra po vertikali.

3) Rikar­do efekat

Kao što se i moglo oče­ki­va­ti, pro­me­na pri­vred­ne struk­tu­re menja i rela­tiv­ne pla­te, tj. one se sma­nju­ju u delu pri­vre­de bli­žoj final­noj potro­šnji, a pove­ća­va­ju u delu pri­vre­de uda­lje­noj od final­ne potro­šnje. Ako pla­te zapo­sle­ni­ma u delu pri­vre­de daljem od final­ne potro­šnje osta­nu na nomi­nal­no istom nivou, a cene final­nih pro­i­zvo­da pada­ju, onda je jasno da će one real­no biti veće jer će se za istu koli­či­nu nov­ca moći kupi­ti više final­nih pro­i­zvo­da ili usluga.

To real­no pove­ća­nje pla­ta u tom delu pri­vre­de, koje je nasta­lo kao posle­di­ca pove­ća­ne dobro­volj­ne šted­nje, zna­či da je tada pre­du­zet­ni­ci­ma u inte­re­su da deo rad­ne sna­ge zame­ne kapi­tal­nim dobri­ma (maši­na­ma), a to tako­đe uti­če na pro­du­že­nje faza u pro­i­zvod­noj strukturi.

Ovaj efe­kat nam veo­ma pre­ci­zno obja­šnja­va Hajek sle­de­ćim rečima:

Sa viso­kim real­nim pla­ta­ma i niskim pro­fit­nim sto­pa­ma, inve­sti­ci­je će popri­mi­ti viso­ko-kapi­ta­li­stič­ki oblik: pre­du­zet­ni­ci će poku­ša­ti da sku­pu rad­nu sna­gu zame­ne uvo­đe­njem maši­na, i to onih maši­na koje je ispla­ti­vo kori­sti­ti samo u uslo­vi­ma veo­ma niskih pro­fit­nih i kamat­nih stopa.”

Pro­i­zvo­di i uslu­ge koji osta­nu nepro­da­ti zbog sma­nje­ne tra­žnje usled pove­ća­ne dobro­volj­ne šted­nje ima­će slič­nu ulo­gu kao aku­mu­li­ra­ne bobi­ce na našem pri­me­ru šted­nje Robin­zo­na Kru­soa, tj. ispu­ni­će svo­ju važnu funk­ci­ju omo­gu­ća­va­nja trži­šnim uče­sni­ci­ma (rad­ni­ci­ma, vla­sni­ci­ma pri­rod­nih resur­sa i vla­sni­ci­ma kapi­ta­la) da pre­bro­de inve­sti­ci­o­ni peri­od koji je pred njima.

Nasta­nak nove kapi­tal­no-inte­ziv­ne pro­i­zvod­ne strukture

Sve tri pret­hod­no raz­ma­tra­ne posle­di­ce nasta­ju u pro­ce­su pre­du­zet­nič­ke potra­ge za što većim i sta­bil­ni­jim pro­fi­tom, a kraj­nji rezul­tat ove tri posle­di­ce je – nova, pro­ši­re­na pro­i­zvod­na struk­tu­ra kapi­tal­nih dobara.

Među­tim, ovde nasta­je pro­blem u pogle­du mere­nja pri­vred­nog rasta. Posto­je­ći sta­ti­stič­ki sistem mere­nja pri­vred­nog rasta pot­pu­no neo­prav­da­no pre­u­ve­li­ča­va zna­čaj potro­šnje, dok sa dru­ge stra­ne – pot­pu­no pre­vi­đa zna­čaj inve­sti­ra­nja u razvoj nove pro­i­zvod­ne struk­tu­re. Kao što smo sasvim jasno mogli vide­ti, u počet­noj fazi pro­ce­sa pro­u­zro­ko­va­nog pove­ća­njem dobro­volj­ne šted­nje, sta­ti­sti­ka bele­ži sma­nje­nje pri­vred­nog rasta usled sma­nje­nja potro­šnje, ali ne bele­ži: para­lel­no pove­ća­nje inve­sti­ci­ja u pro­i­zvod­nim faza­ma uda­lje­nim od final­ne potro­šnje, nasta­nak novih pro­i­zvod­nih faza, a da i ne pomi­nje­mo rast inve­sti­ci­ja koje nisu ni usme­re­ne ka final­noj potro­šnji. Ma koli­ko veli­ke inve­sti­ci­je bile i ma kako one zna­čaj­ne bile za budu­ći pri­vred­ni rast, sta­ti­sti­ka bele­ži samo sma­nje­nje potrošnje.

To je više nego ide­al­no tlo za dema­go­ge svih boja, od poli­ti­ča­ra i novi­na­ra, pa sve do pred­stav­ni­ka sin­di­ka­ta, koji pogre­šno tuma­če ove, za tu svr­hu pot­pu­no neu­po­tre­blji­ve sta­ti­stič­ke podatke.

Uti­caj sma­nje­ne dobro­volj­ne šted­nje na pri­vred­nu strukturu

Ako dru­štvo odlu­či da ne šte­di, deo pri­vre­de ori­jen­ti­san na pro­i­zvod­nju potro­šač­kih doba­ra će rasti dra­ma­tič­nom brzi­nom, a samim tim će taj deo pri­vre­de stva­ra­ti i ogro­man pro­fit, a sve to će dove­sti do pot­pu­nog zami­ra­nja inve­sti­ci­ja u delu pri­vre­de uda­lje­nom od final­ne potrošnje.

Osim toga, odsu­stvo šted­nje će pogu­ra­ti kamat­ne sto­pe navi­še, sma­nji­ti trži­šnu vred­nost dugo­več­nih kapi­tal­nih doba­ra i obes­hra­bri­ti inve­sti­ci­je u njih.

I na kra­ju, usle­di­će “obr­nu­ti Rikar­dov efe­kat”: rast cena potro­šač­kih doba­ra će biti pra­ćen oba­ra­njem real­nih pla­ta, što će ohra­bri­ti pre­du­zet­ni­ke da kapi­tal­na dobra poste­pe­no zame­nju­ju rela­tiv­no jef­ti­nom rad­nom snagom.

Posle­di­ce kre­dit­ne ekspan­zi­je na pro­i­zvod­nu strukturu

Sve pret­hod­no reče­no se odno­si­lo na pri­vred­ni sistem koji nije bio pred­met mone­tar­ne i kre­dit­ne agre­si­je, a sada ćemo pogle­da­ti kako se pri­vred­ni sistem pona­ša kada se ta agre­si­ja dogodi.

Kre­i­ra­nje nov­ca ni iz čega uti­če na pro­i­zvod­nu struk­tu­ru, i zato je neop­hod­no obja­sni­ti razli­ku izme­đu posle­di­ca dobro­volj­ne šted­nje (o koji­ma smo već govo­ri­li) i posle­di­ca “pri­sil­ne šted­nje”, tj. kre­dit­ne ekspan­zi­je. Izu­zet­no je važno poseb­no nagla­si­ti to da iako počet­ni efek­ti kre­dit­ne ekspan­zi­je mogu biti veo­ma slič­ni efek­ti­ma dobro­volj­ne šted­nje, mora­mo zna­ti da je razli­ka izme­đu njih ogromna.

U odsu­stvu dobro­volj­ne šted­nje, tj. kada se pri­vred­ni sistem pre­pla­vi kre­dit­nim nov­cem, 6 dola­zi do pove­ća­ne ponu­de nov­ca, a pove­ća­na ponu­da nov­ca dovo­di do veštač­kog sma­nje­nja kamat­nih sto­pa. To sma­nje­nje kamat­nih sto­pa ne mora se mani­fe­sto­va­ti kao sma­nje­nje u apso­lut­nom smi­slu, tj. ono nomi­nal­no može zna­či­ti i pove­ća­nje ako se kre­dit­na ekspan­zi­ja poklo­pi sa opštim padom kupov­ne moći novca.

Sma­nje­nje kamat­nih sto­pa daje pri­vid pro­fi­ta­bil­no­sti inve­sti­ci­o­nih pro­je­ka­ta koji do tada nisu bili pro­fi­ta­bil­ni, što dovo­di do pove­ća­nih inve­sti­ci­ja uda­lje­nih od final­ne potrošnje.

Ako šted­nja pred­sta­vlja odlo­že­nu potro­šnju, onda je jasno da ona pred­sta­vlja finan­si­ra­nje budu­će potro­šnje. Sasvim suprot­no tome, ako se kre­di­ti­ra sada­šnja potro­šnja – onda je jasno da ona pred­sta­vlja žrtvo­va­nje budu­će potro­šnje. Kada kre­di­ti pre­ma­še real­nu šted­nju, onda nasta­je defi­cit u pogle­du finan­si­ra­nja budu­će potro­šnje, dok u isto vre­me pre­du­zet­ni­ci pove­ća­no inve­sti­ra­ju u pro­i­zvod­ne čini­o­ce. Nije potreb­no pre­vi­še pame­ti da bi se shva­ti­lo da je takav model neodrživ.

Dakle, i u ovom slu­ča­ju važi ono što smo rani­je rekli o finan­si­ra­nju budžet­skog defi­ci­ta, tj. da se tu radi, prak­tič­no, o “zlo­či­nu pre­ma budu­ćim gene­ra­ci­ja­ma” jer će one sno­si­ti posle­di­ce sada­šnjeg raza­ra­nja kapi­ta­la. Mada, pode­la na sada­šnjost i buduć­nost često može da zava­ra jer ta buduć­nost može doći mno­go brže nego što su se mno­gi nada­li. Naža­lost, sada je to vec sasvim jasno, mi smo tu “buduć­nost” već doče­ka­li, i zato je, nedav­no, jedan “austri­ja­nac", sve one koji su se bri­nu­li za pen­zi­je svo­je dece u buduć­no­sti, “ute­šio” reči­ma: “Ne bri­ni­te se za pen­zi­je svo­je dece, bri­ni­te se za svo­je penzije”.

Kre­dit­na ekspan­zi­ja uvek dovo­di do “boom‑a”, a Lajo­nel Robins nam daje 7 listu od deset poja­va karak­te­ri­stič­nih za taj “boom” peri­od:

1. Pad rela­tiv­nih kamat­nih stopa

2. Pad kamat­nih sto­pa na krat­ko­roč­ne pozajmice

3. Pad kamat­nih sto­pa na dugo­roč­ne kredite

4. Trži­šna vred­nost obve­zni­ca raste

5. Brzi­na opti­ca­ja nov­ca se povećava

6. Rast cena ber­zan­skih proizvoda

7. Ogrom­ni rast cena nekretnina

8. Ekspan­zi­ja indu­strij­ske proizvodnje

9. Rast cena pri­rod­nih resur­sa i poluproizvoda

10. Dola­zi do stra­ho­vi­tog rasta ber­zan­skih indek­sa, zasno­va­nog na oče­ki­va­nju da neće doći do pre­ki­da u pogle­du ogro­mnog rasta pre­du­zet­nič­kih profita.

Mora se zna­ti da oda­bir više ili manje kapi­tal­no inte­ziv­nog pro­i­zvod­nog mode­lauvek zahte­va zdra­vu osno­vu.  Pro­du­že­nje pro­i­zvod­ne struk­tu­re zahte­va krat­ko­roč­no žrtvo­va­nje sada­šnjeg pro­spe­ri­te­ta, a sve zarad budu­ćeg dugo­roč­nog pro­spe­ri­te­ta. Ne može se ima­ti i jed­no i dru­go. I zato odmah može­mo odgo­vo­ri­ti svi­ma oni­ma koji fan­ta­zi­ra­ju o nekoj “novoj indu­stri­ja­li­za­ci­ji u Srbi­ji” i reći da je to naj­o­bič­ni­ja pra­zna pri­ča onih koji žive u kejn­zi­jan­skom sve­tu ilu­zi­ja i misle da se do aku­mu­li­ra­nog kapi­ta­la može doći putem mone­tar­ne ili kre­dit­ne ekspan­zi­je. Naj­o­tvo­re­ni­je i naj­jed­no­stav­ni­je reče­no — to je nemoguće.

Pro­du­že­nje pro­i­zvod­ne struk­tu­re bez pret­hod­ne aku­mu­la­ci­je uvek dovo­di do kre­i­ra­nja veštač­kog (neo­dr­ži­vog) pro­spe­ri­te­ta u kojem se sti­če uti­sak da sve raste isto­vre­me­no: i potro­šnja, i inve­sti­ci­je, i pro­fi­ti itd, a sve to zajed­no samo pod­sti­če neo­prav­da­ni pre­du­zet­nič­ki optimizam.

Od tog momen­ta nasta­je ono što nazi­va­mo “pre­gre­ja­nom eko­no­mi­jom”, u kojoj se “balon” širi, a zatim, nemi­nov­no, i puca. Dakle, pot­pu­no je jasno da ona omi­lje­na Kejn­zo­va teo­ri­ja o “živo­tinj­skom instik­tu” (ani­mal spi­rits) koji je glav­ni kri­vac za pre­ko­mer­ni potro­šač­ki opti­mi­zam, nema nika­kvo upo­ri­šte u stvar­no­sti. Pre­ko­mer­ni i neo­prav­da­ni opti­mi­zam nema nika­kve veze niti sa živo­tinj­skim instik­tom, niti nasta­je tek tako, sam od sebe, već je — direkt­na posle­di­ca kre­dit­ne ekspanzije.

Spon­ta­na trži­šna reak­ci­ja na kre­dit­nu ekspanziju

Kao što smo već rekli, pro­blem ne nasta­je sa poja­vom kri­ze, već sa veštač­kim oba­ra­njem kamat­nih sto­pa putem kre­dit­ne ekspan­zi­je. Mizes taj pro­ces obja­šnja­va sle­de­ćim reči­ma: 8

Pove­ća­na pri­vred­na aktiv­nost kre­će kada ban­ke poč­nu da odo­bra­va­ju kre­di­te po nižoj kamat­noj sto­pi nego što bi to bio slu­čaj kada bi se kamat­ne sto­pe for­mi­ra­le na pri­ro­dan način. Tada prvo dola­zi do pove­ća­nja cena čini­la­ca pro­i­zvod­nog pro­ce­sa, dok u isto vre­me cene potro­šnih doba­ra rastu po nižoj sto­pi u odno­su na cene pro­i­zvod­nih čini­la­ca, tj. cene potro­šnih doba­ra tada rastu isklju­či­vo zbog rasta pla­ta. Čim se efek­ti pove­ća­ne nov­ča­ne mase pro­ši­re na ceo sistem, i kada dođe do rasta cena potro­šnih doba­ra — kod cena pro­i­zvod­nih čini­la­ca tada nasta­je supro­tan efe­kat, tj. one poči­nju da pada­ju. U tom tre­nut­ku kamat­ne sto­pe pono­vo poč­nu da rastu i opet se vra­ća­ju na pri­rod­ni nivo.”

Sada ćemo, jedan po jedan, ana­li­zi­ra­ti “oki­da­če” kri­ze (obr­nu­tog pri­vred­nog pro­ce­sa) i raz­mo­tri­ti šest mikro­e­ko­nom­skih fak­to­ra koji će uga­si­ti pre­gre­ja­ni opti­mi­zam i zau­sta­vi­ti neo­dr­ži­vu pri­vred­nu aktiv­nost pod­stak­nu­tu kre­dit­nom ekspanzijom.

1) Rast cena ori­gi­nal­nih sred­sta­va za proizvodnju

Prvi krat­ko­roč­ni efe­kat kre­dit­ne ekspan­zi­je je  pove­ća­nje rela­tiv­nih cena ori­gi­nal­nih (prvo­bit­nih) sred­sta­va za pro­i­zvod­nju. Kada dođe do pove­ća­nja tra­žnje sred­sta­va za pro­i­zvod­nju, a uz isto­vre­me­no odsu­stvo pove­ća­ne ponu­de, nemi­nov­no dola­zi do pove­ća­nja niji­ho­vih cena, kao i do pove­ća­nja cena pro­i­zvod­nih čini­la­ca, a onda taj rast cena poste­pe­no poči­nje da uti­če na rast cena kom­plet­nih inve­sti­ci­o­nih pro­je­ka­ta. Upr­kos pro­me­ne u ceni inve­sti­ci­o­nih pro­je­ka­ta, opšti pre­ko­mer­ni opti­mi­zam je i dalje na tako viso­kom nivou da pre­du­zet­ni­ci nasta­vlja­ju sa inve­sti­ci­ja­ma jer se ose­ća­ju sigur­nim da će uz pomoć bana­ka zavr­ši­ti zapo­če­te projekte.

2) Poste­pe­no pove­ća­nje cena potro­šač­kih dobara

Pre ili kasni­je, pove­ća­na koli­či­na nov­ca u opti­ca­ju poči­nje da delu­je i na cene potro­šnih doba­ra, tj. one rastu a u isto vre­me dola­zi do uspo­ra­va­nja rasta cena pro­i­zvod­nih čini­la­ca, tj. ako govo­ri­mo o rela­tiv­nom odno­su – cene pro­i­zvod­nih čini­la­ca poči­nju da padaju.

Dodat­na tra­žnja za kapi­tal­nim dobri­ma dovo­di do pove­ća­nja cena pro­i­zvod­nih doba­ra i pla­ta zapo­sle­nih u tom delu pri­vre­de, a sa rastom tih pla­ta rastu i cene potro­šnih doba­ra. Kada nema pret­hod­no aku­mu­li­ra­nog kapi­ta­la onda nema ni real­nih izvo­ra iz kojih bi se ser­vi­si­rao pro­du­že­ni pro­i­zvod­ni peri­od, tj. nema tran­sfe­ra sred­sta­va od potro­šač­kog dela pri­vre­de ka pro­i­zvod­nom delu pri­vre­de, što zna­či da mora doći do rasta rela­tiv­nih cena potro­šnih dobara.

3) Zna­čaj­no rela­tiv­no pove­ća­nje pro­fi­ta u kom­pa­ni­ja­ma koje su naj­bli­že final­noj potrošnji

Cene potro­šnih doba­ra rastu mno­go brže od cena ori­gi­nal­nih pro­i­zvod­nih čini­la­ca, a to dovo­di do rasta rela­tiv­nih pro­fi­ta u kom­pa­ni­ja­ma koje su naj­bli­že final­noj potro­šnji. U pro­i­zvod­nim faza­ma uda­lje­nim od potro­šnje nema zna­čaj­ni­jeg pome­ra­nja u cena­ma polu­pro­i­zvo­da, dok u isto vre­me tro­ško­vi upo­sle­no­sti ori­gi­nal­nih pro­i­zvod­nih čini­la­ca, a sve zbog znat­no pove­ća­ne tra­žnje, kon­ti­nu­i­ra­no rastu.

Na taj način kom­pa­ni­je koje poslu­ju u delu pri­vre­de koji je naj­u­da­lje­ni­ji od final­ne potro­šnje bele­že znat­no manje pro­fi­te, što navo­di pre­du­zet­ni­ke na sum­nju u eko­nom­sku oprav­da­nost svo­jih, tek zapo­če­tih projekata.

4) Rikar­do efekat

Nat­pro­se­čan rast cena potro­šnih doba­ra uti­če na sma­nje­nje rela­tiv­nih pla­ta, što je ujed­no veli­ki motiv za sve pre­du­zet­ni­ke da jedan deo maši­na zame­ne sada jef­ti­nom rad­nom snagom.

Dakle, ovde ima­mo obr­nu­ti Rikar­dov efe­kat, jer pad rela­tiv­nih pla­ta dovo­di do naru­ša­va­nja pro­i­zvod­ne struk­tu­re; pre­du­zet­ni­ci kori­ste više rad­ne sna­ge kori­ste­ći posto­je­će, dotra­ja­le, zasta­re­le i jef­ti­ne mašine.

Sve to dovo­di do rela­tiv­nog pada tra­žnje za kapi­tal­nim dobri­ma i polu­pro­i­zvo­di­ma u pro­i­zvod­nim faza­ma naj­u­da­lje­ni­jim od final­ne potro­šnje, a onda to dodat­no pove­ća­va pro­blem pada pro­fi­ta u tom delu privrede.

5) Pove­ća­nje kamat­nih stopa

Kada kre­dit­na ekspan­zi­ja dostig­ne svoj vrhu­nac, tj. kada se uđe u peri­od kada dođe do zasto­ja u pro­ce­su ubr­za­nja kre­dit­ne ekspan­zi­je – onda kamat­ne sto­pe teže da se vra­te na nivo od pre otpo­či­nja­nja kre­dit­ne ekspan­zi­je, ili čak iznad tog nivoa.

Kre­dit­na ekspan­zi­ja dovo­di do pove­ća­nja cena potro­šač­kih doba­ra, tj. do sma­nje­nja kupov­ne moći nov­ca. Vla­sni­ci kapi­ta­la, pri­rod­no, u cilju oču­va­nja real­ne sto­pe pri­no­sa na svoj kapi­tal, pove­ća­va­ju kamat­ne sto­pe tako što kama­ta­ma pri­do­da­ju i stav­ku oče­ki­va­ne infla­ci­je.

Osim toga, još jedan razlog ima zna­ča­jan uti­caj na rast kamat­nih sto­pa: pre­du­zet­ni­ci koji su ulo­ži­li zna­ča­jan kapi­tal u neki pro­je­kat poku­ša­će da te pogre­šno zapo­če­te pro­jek­te pri­ve­du name­ni, tako da će pri­sta­ti da pla­te i tu dodat­nu cenu u obli­ku znat­no viših kamat­nih sto­pa. Tu se već radi o očaj­nič­kim poku­ša­ji­ma spa­sa­va­nja pro­je­ka­ta koji, objek­tiv­no, nema­ju buduć­nost. Ali, bez obzi­ra na to što su ti pro­jek­ti osu­đe­ni na neu­speh — pre­du­zet­ni­ci se dodat­no zadu­žu­ju bez obzi­ra na cenu tih novih zadu­že­nja, pri­sta­ju na sve veće i veće kamat­ne sto­pe, jer je to za njih “slam­ka spa­sa” u pot­pu­no bez­na­de­žnoj situaciji.

Dakle, ceo taj muč­ni pro­ces pre­du­zet­nič­ke bor­be za opsta­nak će se nasta­vi­ti još neko vre­me, a onda će oni, pre ili kasni­je, na kra­ju ipak mora­ti da pri­zna­ju poraz i da kon­sta­tu­ju činje­ni­cu da se zapo­če­ti pro­jek­ti ne mogu zavr­ši­ti, tj. da je nji­hov ulo­že­ni kapi­tal, neka­da pra­vi kapi­tal, sada postao samo — uni­šte­ni kapi­tal. Ono vre­me, vre­me kre­dit­ne ekspan­zi­je i veštač­kog oba­ra­nja kamat­nih sto­pa, koji mno­gi nazi­va­ju “vre­me­nom pro­spe­ri­te­ta” i “dobrim vre­me­ni­ma” nije nika­kvo dobro vre­me već pra­vo kri­zno vre­me. Sve ono što se kasni­je doga­đa, samo je logič­na i nemi­nov­na posle­di­ca tog pra­vog kri­znog vremena.

6) Poja­va gubi­ta­ka u kom­pa­ni­ja­ma u delu pri­vre­de uda­lje­nom od final­ne potrošnje.

Sada je već svi­ma sasvim jasno da mno­gi inve­sti­ci­o­ni pro­jek­ti nisu pro­fi­ta­bil­ni i da mora­ju biti obu­sta­vlje­ni. Kri­za je nasta­la zbog pre­ko­mer­nog i pogre­šnog inve­sti­ra­nja (ove­rin­vest­ment & malin­vest­ment), a sve zbog toga što su pre­du­zet­ni­ci bili obma­nu­ti niskim kamat­nim sto­pa­ma, tj. zbog toga što su inve­sti­ra­li u uve­re­nju da je real­na šted­nja znat­no veća.  Hajek o tome govo­ri ovim rečima:

Mi ovde ima­mo posla sa kri­zom pre­ko­mer­ne potro­šnje, ili dru­ga­či­je reče­no, ima­mo posla sa nedo­volj­nom šted­njom”.

Dakle, eko­nom­ska kri­za nasta­je, ne zbog neke Mark­so­ve “nevi­dlji­ve kapi­ta­li­stič­ke gre­ške” ili “nedo­volj­ne potro­šnje”, niti zbog nekih miste­ri­o­znih Kodra­ti­je­vlje­vih ciklu­sa, niti zbog Kejn­zo­vog “živo­tinj­skog instink­ta” ili “izne­nad­nog kolap­sa mar­gi­nal­ne efi­ka­sno­sti kapi­ta­la” — već zbog pre­ko­mer­ne potro­šnje i fal­si­fi­ko­va­nja nov­ca u pro­ce­su kre­dit­ne ekspanzije.

Ako jed­no dru­štvo real­nu šted­nju zame­ni fal­si­fi­ko­va­nim nov­cem, onda se rezul­tat toga una­pred zna. Mize­so­vim reči­ma rečeno:

Kada u jed­nom dru­štvu izo­sta­ne šted­nja, onda to uvek dovo­di: do zatva­ra­nja mno­gih fabri­ka (naro­či­to onih uda­lje­nih od final­ne potro­šnje), do mno­go­broj­nih pot­pu­no para­li­zo­va­nih inve­sti­ci­o­nih pro­je­ka­ta i do masov­ne neza­po­sle­no­sti. (…)  Tada se pesi­mi­zam širi čita­vim dru­štvom, a uve­re­nje da će se ova “neo­bja­šnji­va” kri­za odu­ži­ti u nedo­gled – demo­ra­li­še čak i naj­ve­će optimiste.”

Veli­ki i nei­zbe­žni gubi­ci dosti­žu ogrom­ne raz­me­re jer je dru­štvo svo­je ogra­ni­če­ne resur­se usme­ri­lo na način koji ne omo­gu­ća­va nji­ho­vo restruk­tu­i­ra­nje, tj. pogre­šno izgra­đe­na kapi­tal­na dobra pre­sta­ju da budu kapi­tal­na dobra i gube bilo kakvu eko­nom­sku vrednost.

Tada dola­zi do opšteg osi­ro­ma­še­nja dru­štva, tj. dru­štvo dola­zi u situ­a­ci­ju koja se mani­fe­stu­je kroz pad kapi­tal­nih doba­ra po gla­vi sta­nov­ni­ka i kroz dra­ma­tič­no sma­nje­nje pro­duk­tiv­no­sti, a sve to zajed­no dovo­di do znat­nog sma­nje­nja real­nih pla­ta i sma­nje­nja život­nog standarda.

Povrh sve­ga toga, dola­zi i do izme­ne u pogle­du distri­bu­ci­je dohot­ka izme­đu razli­či­tih pro­i­zvod­nih čini­la­ca. Sve te nove okol­no­sti čine pro­i­zvod­nu struk­tu­ru kva­li­ta­tiv­no znat­no dru­ga­či­jom, tj. znat­no nepo­volj­ni­jom u odno­su na sta­nje pro­i­zvod­ne struk­tu­re iz vre­me­na pre kre­dit­ne ekspanzije.

Dakle, posle kre­dit­ne ekspan­zi­je, tj. posle peri­o­da pre­ko­mer­ne i nera­ci­o­nal­ne potro­šnje,  nemi­nov­no će usle­di­ti peri­od siro­ma­štva. Sve to može­mo upo­re­di­ti sa situ­a­ci­jom u kojoj Robin­zon Kru­so napra­vi pogre­šnu kal­ku­la­ci­ju u pogle­du vre­me­na potreb­nog za svoj pre­du­zet­nič­ki podu­hvat, tj. kada shva­ti da mu je za pro­i­zvod­nju šta­pa potreb­no više od pred­vi­đe­nih pet ili šest dana. Hteo on to ili ne, Kru­so se mora pomi­ri­ti sa tim da je nje­go­va žrtva bila uza­lud­na, mora pri­hva­ti­ti činje­ni­cu da je nje­gov kapi­tal (bobi­ce) uni­šten, i ako želi da pove­ća svoj život­ni stan­dard – on nema dru­gu opci­ju nego da ceo postu­pak šted­nje ponovi.

Za pro­blem kre­dit­ne ekspan­zi­je i pogre­šne eko­nom­ske kal­ku­la­ci­je Mizes je često kori­stio pri­mer čove­ka koji poku­ša­va da sagra­di veli­ku kuću, 9 a Hajek je kori­stio pri­mer izgrad­nje maši­ne na izo­lo­va­nom ostrvu:

Situ­a­ci­ja bi bila slič­na onoj kada sta­nov­ni­ci nekog izo­lo­va­nog ostr­va poku­ša­va­ju da sagra­de ogrom­nu maši­nu koja bi im kasni­je pomo­gla u snab­de­va­nju nekim neop­hod­nim pro­i­zvo­di­ma. Kada shva­te da ušte­đe­ni kapi­tal neće biti dovo­ljan da zavr­še maši­nu i pri­ve­du je svo­joj name­ni – oni nema­ju dru­gi izbor nego da obu­sta­ve dalji rad na maši­ni, da se pomi­re sa gubit­kom kapi­ta­la, i da se vra­te sta­rom nači­nu proizvodnje.”

Za razli­ku od mode­la Robin­zo­na Kru­soa, u kome je on sam kriv za pogre­šnu kal­ku­la­ci­ju i poči­nje­nu gre­šku, kre­dit­na ekspan­zi­ja stva­ra uslo­ve za masov­nu pre­du­zet­nič­ku gre­šku jer pre­du­zet­ni­ci­ma šalje lažnu infor­ma­ci­ju u pogle­du stvar­ne šted­nje, tj. stvar­no raspo­lo­ži­vog kapitala.

Kapi­tal jed­nog dru­štva se može inve­sti­ra­ti na pame­tan ili na manje pame­tan način. Kre­dit­na ekspan­zi­ja navo­di pre­du­zet­ni­ke da inve­sti­ra­ju nera­ci­o­nal­no, tj. pre­du­zet­ni­ci su ohra­bre­ni da postu­pa­ju kao da je došlo do zna­čaj­nog pove­ća­nja dru­štve­ne štednje.

I upra­vo zbog toga De Soto 10 pove­zu­je Mize­so­vu “Eko­nom­sku kal­ku­la­ci­ju” 11 sa eko­nom­skim ciklu­si­ma i kaže sledeće:

Eko­nom­ski ciklu­si su prak­tič­ni pri­mer gre­ške u eko­nom­skoj kal­ku­la­ci­ji, a koja je posle­di­ca držav­ne inter­ven­ci­je u eko­no­mi­ji. Dru­gim reči­ma reče­no, sve ovo što je napi­sa­no o eko­nom­skim ciklu­si­ma je samo potvr­da toga da je teo­re­ma o nemo­guć­no­sti eko­nom­ske kal­ku­la­ci­je u soci­ja­li­zmu - u pot­pu­no­sti pri­men­lji­va i na finan­sij­ski sektor.”

Odla­ga­nje eko­nom­ske krize

Jedi­ni način za odla­ga­nje eko­nom­ske kri­ze je – uba­ci­va­nje u sistem novog nov­ca po stal­no-rastu­ćoj sto­pi. To se radi tako što se obez­be­đu­ju dodat­ne injek­ci­je ban­kar­skih kre­di­ta kom­pa­ni­ja­ma koje su pokre­nu­le nove inve­sti­ci­o­ne pro­jek­te, tj. kom­pa­ni­ja­ma koje su ušle u pro­ces pro­du­že­nja faza u pro­i­zvod­nom procesu.

Hajek je ovaj prin­cip otkrio još 1934. godi­ne 12 kada je rekao:

Da bi se obez­be­di­lo kon­stant­no pove­ća­nje kapi­ta­la, kre­di­ti se mora­ju pove­ća­va­ti po stal­no-rastu­ćoj sto­pi.”

Ta potre­ba za stal­no-rastu­ćim sto­pa­ma kre­di­ta se sasto­ji u činje­ni­ci da u sva­kom poje­di­nač­nom peri­o­du – sto­pa kre­di­ta mora biti veća od rasta cena potro­šač­kih doba­ra. Taj rast cena potro­šač­kih doba­ra je rezul­tat pove­ća­ne tra­žnje usled sko­ka nomi­nal­nih pri­ho­da ori­gi­nal­nih pro­i­zvod­nih čini­la­ca. Ako zna­mo da veli­ki deo tog novog pri­ho­da (pri­ho­da koji je oti­šao u ruke vla­sni­ka ori­gi­nal­nih sred­sta­va za pro­i­zvod­nju) poti­če iz kre­dit­ne ekspan­zi­je, onda je jasno da se kre­dit­na ekspan­zi­ja mora pro­gre­siv­no pove­ća­va­ti kako bi cene pro­i­zvod­nih čini­la­ca uvek bile za jedan korak ispred cena potro­šač­kih doba­ra.

Isto­ga tre­nut­ka kada toga nesta­ne, na sce­nu stu­pa onih šest spon­ta­nih mikro­e­ko­nom­skih pro­ce­sa koji će delo­va­ti obr­nu­to na pro­i­zvod­nu struk­tu­ru i biti oki­dač za ono što se nazi­va “eko­nom­skom krizom”.

Sasvim je jasno da se peri­od veštač­kog pro­spe­ri­te­ta može nasta­vi­ti samo putem uba­ci­va­nja novog nov­ca. Nema dru­gog nači­na za odla­ga­nje pro­ce­sa zdra­ve trži­šne korek­ci­je osim nasta­vlja­nja sa infla­ci­o­nom poli­ti­kom. Samo se na taj način može odr­ža­ti pri­vid pro­fi­ta­bil­no­sti pokre­nu­tih inve­sti­ci­o­nih pro­je­ka­ta. Samo se putem stal­no pove­ća­va­ju­ćih doza novog nov­ca može odr­ža­ti ilu­zi­ja pro­spe­ri­te­ta. Sa rastom infla­ci­je sve više rastu i cene, a to zna­či da će za oba­vlja­nje istog posla biti potreb­no sve više i više novca.

Dakle, na ovaj način se može odlo­ži­ti izbi­ja­nje eko­nom­ske kri­ze, to može tra­ja­ti čak i veo­ma dugo, ali je bit­no zna­ti da se eko­nom­ska kri­za ne može izbe­ći, a mora se zna­ti i to da sva­ko veštač­ko odla­ga­nje kri­ze ima svo­ju cenu: kada eko­nom­ska kri­za izbi­je – biće mno­go duža i bolnija.

Upra­vo se to doga­đa sa srp­skom eko­no­mi­jom sve od 2008. godi­ne pa do danas. Već je tada bilo jasno da je drža­va ban­kro­ti­ra­la, ali je ume­sto radi­kal­nog reše­nja (reše­nja koje je iza­brao Island) ovde pri­me­njen model koji je za ove četi­ri godi­ne samo dra­ma­tič­no pogor­šao situ­a­ci­ju i doveo do toga da budu­ći nei­zbe­žni ban­krot bude još bolniji.

O tome koli­ko se dugo može odla­ga­ti nemi­nov­na korek­ci­ja, tj. koli­ko dugo ban­ke mogu nasta­vi­ti sa kre­dit­nom ekspan­zi­jom, Mizes na pri­me­ru nemač­ke hipe­rin­fla­ci­je 1920–1923. kaže sle­de­će: 13

Pret­po­sta­vi­mo da ban­ke ne žele da odu­sta­nu od trke cena i infla­ci­je. Pret­po­sta­vi­mo da ban­ke žele da nasta­ve sa veštač­kim sma­nje­njem kamat­nih sto­pa, i da i dalje žele da zado­vo­lje kon­ti­nu­i­ra­nu tra­žnju za novim kre­di­ti­ma tako što će nasta­vi­ti sa novom kre­dit­nom ekspan­zi­jom. Delu­ju­ći na taj način one će samo ubr­za­ti kraj i sistem zasno­van na kre­dit­nom nov­cu dove­sti do pot­pu­nog slo­ma. Sa infla­ci­jom se može nasta­vi­ti sve dok posto­ji uve­re­nje da će se ona jed­nog dana zau­sta­vi­ti. Kada se narod uve­ri da se infla­ci­ja neće zau­sta­vi­ti – on pre­sta­je sa kori­šće­njem takvog nov­ca i nasta­je beg u: real­ne vred­no­sti, stra­ni novac, ple­me­ni­te meta­le i trampu.”

Kasni­je, u svom “Ljud­skom delo­va­nju”, Mizes kaže sledeće:

Peri­od veštač­kog pro­spe­ri­te­ta dola­zi do svog kra­ja čim se pre­sta­ne sa uba­ci­va­njem novog kre­dit­nog nov­ca u sistem. Ali taj peri­od ne može tra­ja­ti bes­ko­nač­no čak i kada bi se sa infla­ci­jom nasta­vi­lo u bes­ko­nač­no jer bi se suo­čio sa pre­pre­ka­ma koje one­mo­gu­ću­ju neo­gra­ni­če­nu kre­dit­nu ekspan­zi­ju. To bi dove­lo do “crack-up boom‑a” i pot­pu­nog slo­ma celo­kup­nog nov­ča­nog sistema.”

Razli­či­ti obli­ci pro­ma­še­nih investicija

Sve pret­hod­no napi­sa­no odno­si se na, da ih tako nazo­ve­mo — “kla­sič­no pro­ma­še­ne inve­sti­ci­je”, tj. na sistem u kome je infla­ci­ja (mone­tar­na ili kre­dit­na ekspan­zi­ja) usme­re­na ka pro­i­zvod­nim delat­no­sti­ma. Među­tim, za razli­ku od te “kla­sič­ne depre­si­je”, “moder­na eko­no­mi­ja” je uspe­la da stvo­ri uslo­ve za nasta­nak jed­ne nove i dale­ko teže depre­si­je, depre­si­je za koju slo­bod­no može­mo reći da će biti naj­ve­ća depre­si­ja u ljud­skoj istoriji.

Osnov­na karak­te­ri­sti­ka tih “moder­nih eko­nom­skih ciklu­sa” je ta da se pro­ma­še­ne inve­sti­ci­je ne deša­va­ju samo u delu pri­vre­de koji je naj­u­da­lje­ni­ji od final­ne potro­šnje, već da tu ima­mo čita­vu lepe­zu naj­ra­zli­či­ti­jih obli­ka pro­ma­še­nih inve­sti­ci­ja. Sa pri­me­nom sulu­de Kejn­zo­ve ide­je o “veštač­koj sti­mu­la­ci­ji tra­žnje”, kao i sa kasni­jim bez­broj­nim neo­kejn­zi­jan­skim vari­ja­ci­ja­ma na tu ide­ju, stvo­re­ni su uslo­vi za budu­ći, tj. dana­šnji, haos.

U obla­sti “jav­ne potro­šnje”, gde drža­va tro­ši novac na pot­pu­no nera­ci­o­na­lan način, pod­sti­če se pot­pu­no veštač­ko menja­nje pri­vred­ne struk­tu­re, a takva struk­tu­ra je uvek krat­ko­roč­na i neo­dr­ži­va, i to iz pro­stog razlo­ga jer takva pri­vred­na struk­tu­ra nema podr­šku potrošača.

O ovim vari­ja­ci­ja­ma i “moder­nim eko­nom­skim dostig­nu­ći­ma”, Mizes, Hajek i Rod­bard nisu pisa­li jer ih nisu doče­ka­li, ali su zna­li kuda sve to vodi jer je osnov­ni prin­cip isti. U svo­jim posled­njim godi­na­ma Hajek je napi­sao: 14

Nave­ći deo kre­dit­ne ekspan­zi­je je usme­ren ka mesti­ma koje je odre­di­la drža­va tako da do pro­ma­še­nih pro­je­ka­ta ne mora doći samo u indu­stri­ji već se ti pro­ma­ša­ji mogu mani­fe­sto­va­ti u mno­go­broj­nim obli­ci­ma. Da bi se oni ana­li­zi­ra­li, sve faze i sve situ­a­ci­je se mora­ju posma­tra­tu pona­o­sob. … Ali, na kra­ju će se poka­za­ti da se tu radi, uz manje ili veće izme­ne, o veo­ma slič­nom fenomenu.”

Kada se kre­di­ti, ume­sto ka pro­i­zvod­nim delat­no­sti­ma, usme­re ka finan­si­ra­nju potro­šnje, onda je sasvim jasno da ćemo u vre­me­nu kri­ze ima­ti dale­ko manji “višak pro­i­zvod­nih kapa­ci­te­ta”, jer ti kapa­ci­te­ti, jed­no­stav­no, u “boom” peri­o­du nisu ni bili izgra­đe­ni. Pro­i­zvod­ne delat­no­sti, u tom slu­ča­ju, pola­ko pre­sta­ju da budu pro­fi­ta­bil­ne, a onda poste­pe­no dola­zi do zami­ra­nja pro­i­zvod­nje. Dru­gim reči­ma reče­no, kada se kre­di­ti usme­re ka potro­šnji – onda se ume­sto stva­ra­nja novih pro­i­zvod­nih faza deša­va nešto sasvim suprot­no – dola­zi do raza­ra­nja već posto­je­ćih pro­i­zvod­nih faza.

Dakle, kao što smo to već jed­nom rekli, 15 kre­dit­na ekspan­zi­ja će uvek dove­sti do pre­di­men­zi­o­ni­ra­nih kapa­ci­te­ta ili pot­pu­no pro­ma­še­nih inve­sti­ci­ja, a da li će se ti viško­vi ili pro­ma­ša­ji, kao u slu­ča­ju kla­sič­ne depre­si­je, dogo­di­ti u pro­i­zvod­nim delat­no­sti­ma ili će se oni dogo­di­ti u: gra­đe­vin­skom, uslu­žnom, trgo­vin­skom ili nekom dru­gom sek­to­ru — to je sa sta­no­vi­šta izbi­ja­nja kri­ze pot­pu­no nebitno.

Ako tome pri­do­da­mo pro­ma­še­ne i pre­di­men­zi­o­ni­ra­ne “kapa­ci­te­te” u sfe­ri tzv. “jav­ne potro­šnje” (držav­na upra­va, admi­ni­stra­ci­ja, zdrav­stvo, pro­sve­ta, nau­ka, kul­tu­ra, sport itd.), onda posta­ju jasni­je one Mize­so­ve reči “da sve to onda demo­ra­li­še čak i one naj­ve­će optimiste”.

I ovde se mora­mo osvr­nu­ti na naš slu­čaj i reći da se kod nas, kao i kod još nekih istoč­no­e­vrop­skih drža­va, desi­lo nešto do sada neza­be­le­že­no u eko­nom­skoj isto­ri­ji, a to je – da je naj­ve­ći deo kre­dit­ne ekspan­zi­je bio usme­ren ka sti­mu­li­sa­nju uvo­za.  Infla­ci­ja je bila usme­re­na ka potro­šnji, cenov­na infla­ci­ja se spre­ča­va­la putem fik­snog kur­sa dina­ra, a onda je sve to dove­lo do pot­pu­nog raza­ra­nja dela indu­stri­je naj­u­da­lje­ni­je od final­ne potrošnje.

Deo indu­sti­je koji je bio bli­ži final­noj potro­šnji (pre sve­ga deo pre­ra­đi­vač­ke indu­sti­je) je stva­rao veli­ke pro­fi­te, a onda je to dove­lo do dodat­nog pre­di­men­zi­o­ni­ra­nja kapa­ci­te­ta, jer je u tom delu pri­vre­de (zbog ras­pa­da biv­še drža­ve) već posto­jao višak kapaciteta.

Kako je kre­dit­ni novac išao direkt­no u potro­šnju, a sve uz veštač­ki jef­ti­ne uvo­zne pro­i­zvo­de, onda je to dove­lo i do pot­pu­nog zami­ra­nja pro­i­zvod­nje i u jed­nom od naj­va­žni­jih sek­to­ra — sek­to­ru poljoprivrede.

Ogrom­na kre­dit­na ekspan­zi­ja koja je direkt­no išla ka potro­šnji iza­zva­la je stra­ho­vit “boom u sek­to­ru nekret­ni­na, a posle­di­ca toga je veli­ka pre­di­men­zi­o­ni­ra­nost kapa­ci­te­ta u gra­đe­vin­skom sek­to­ru. Slič­na situ­a­ci­ja je i u sek­to­ri­ma trgo­vi­ne, ugo­sti­telj­stva i svim dru­gim uslu­žnim delatnostima.

Dakle, na osno­vu sve­ga ovo­ga, sasvim je jasno da kada kod nas dođe do nemi­nov­nog eko­nom­skog slo­ma istog tre­nut­ka će se dinar vra­ti­ti na svo­ju real­nu vred­nost (trži­šnu vred­nost) i tek tada će se poka­za­ti šta se sve dogo­di­lo u posled­njih dese­tak godi­na i kakvo je pra­vo sta­nje naše “eko­no­mi­je”.  Naj­ve­ći deo uvo­znih pro­i­zvo­da će nesta­ti iz pro­dav­ni­ca jer će biti pre­sku­pi za naš život­ni stan­dard, a neće­mo se moći vra­ti­ti ni na “sta­ri način pro­i­zvod­nje” (Haje­kov pri­mer izgrad­nje maši­ne na izo­lo­va­nom ostr­vu) jer su “sta­ra kapi­tal­na dobra” pot­pu­no razorena.

Da bi otklo­ni­li bilo kakvu nedo­u­mi­cu u pogle­du toga šta to stvar­no zna­či, naj­jed­no­stav­ni­je reče­no – to zna­či da će real­ni život­ni stan­dard pasti na nivo iz vre­me­na pre kre­dit­ne ekspan­zi­je, tj. na život­ni stan­dard iz 2000. godi­ne. Osim toga, ako već zna­mo da kre­dit­na ekspan­zi­ja dovo­di do redi­stri­bu­ci­je bogat­stva među čla­no­vi­ma dru­štva i ako zna­mo da čitav pro­ces kre­dit­ne ekspan­zi­je pro­i­zvod­nu struk­tu­ru čini nepo­volj­ni­jom u odno­su na “sta­ro sta­nje” — onda je jasno da real­ni život­ni stan­dard mora pasti čak i ispod nivoa iz 2000. godine.

Zaklju­čak

Teo­ri­ja eko­nom­skih ciklu­sa ima mno­go, ali na Mize­so­vu teo­ri­ju eko­nom­skih ciklu­sa nika­ko ne sme­mo gle­da­ti kao na samo “još jed­nu teo­ri­ju”, jer je jedi­no ona u pot­pu­nom skla­du sa opštom eko­nom­skom teo­ri­jom. Narav­no, ne sa Kejn­zo­vom “Opštom teo­ri­jom”, već u skla­du sa pra­vom eko­nom­skom teo­ri­jom. Jedi­no nam Mize­so­va teo­ri­ja eko­nom­skih ciklu­sa daje odgo­vor na pita­nja: zašto se deša­va masov­na pre­du­zet­nič­ka gre­ška i kako je mogu­će da svi pre­du­zet­ni­ci napra­ve istu gre­šku u isto vre­me?  Mize­so­va teo­ri­ja eko­nom­skih ciklu­sa nam daje neo­bo­ri­ve logič­ke doka­ze da je eko­nom­ska kri­za samo nei­zbe­žna posle­di­ca ekspan­zi­je kre­dit­nog novca.

Dakle, sa jed­ne stra­ne ima­mo Mize­so­vu teo­ri­ju eko­nom­skih ciklu­sa, a sa dru­ge stra­ne ima­mo sve osta­le teo­ri­je. Osnov­na razli­ka među nji­ma je u tome što sve osta­le teo­ri­je pri­hva­ta­ju i veli­ča­ju Mark­so­vu ide­ju o nekoj “nevi­dlji­voj” i “ugra­đe­noj” gre­šci slo­bod­nog trži­šnog siste­ma, dok Mize­so­va teo­ri­ja eko­nom­skih ciklu­sa tvr­di nešto sasvim dru­go – da uzro­ke ne tre­ba­mo tra­ži­ti u slo­bod­nom trži­štu, već sasvim suprot­no – u naru­še­nom trži­štu, tj. u držav­nom inter­ven­ci­o­ni­zmu. Drža­va je ta koja gene­ri­še infla­ci­ju i koja zdra­vu eko­nom­sku kal­ku­la­ci­ju čini nemo­gu­ćom, a drža­va kre­i­ra infla­ci­ju iz pro­stog razlo­ga – jer je putem sile za sebe pri­gra­bi­la eksklu­ziv­no pra­vo na fal­si­fi­ko­va­nje nov­ca. 16

Glav­ni kri­vac za sve eko­nom­ske kri­ze i za sve eko­nom­ske pat­nje širom sve­ta su držav­ne biro­krat­ske insti­tu­ci­je pod nazi­vom cen­tral­ne ban­ke koje delu­ju kao glav­ni kre­a­to­ri, orga­ni­za­to­ri i koor­di­na­to­ri ban­kar­skih kar­te­la koji, u obli­ku kre­dit­nog nov­ca, a putem meha­ni­zma deli­mič­nih ban­kar­skih rezer­viemi­tu­ju lažni novac.

Kao što smo sasvim jasno mogli vide­ti, kre­dit­na ekspan­zi­ja nemi­nov­no dovo­di do gre­ša­ka u eko­nom­skoj kal­ku­la­ci­ji, a ako je to tako, onda za takav sistem mora važi­ti i sve ono što smo rekli za soci­ja­li­zam, 17 tj. da je soci­ja­li­zam neo­dr­živ sistem i da će se sva­ki soci­ja­li­zam nemi­nov­no uru­ši­ti sam od sebe.

Može­mo menja­ti vlast, može­mo menja­ti lju­de – ali se suštin­ski ništa neće pro­me­ni­ti jer naj­ve­ći pro­blem naše eko­no­mi­je nisu lju­di — već sistem.  Ili, Mize­so­vim reči­ma rečeno:

Soci­ja­li­stič­ka eko­no­mi­ja ne može funk­ci­o­ni­sa­ti pa makar njo­me upra­vlja­li sve sami ljud­ski anđeli”.

Ako je to tako, a jeste tako, onda je sasvim jasno da se reše­nje mora tra­ži­ti u pro­me­ni siste­ma. Kada se stvo­ri sistem koji će držav­nim i para­dr­žav­nim biro­kra­ti­zo­va­nim usta­no­va­ma odu­ze­ti pra­vo na emi­si­ju lažnog nov­ca, kao i pra­vo pre­ko­mer­nog opo­re­zi­va­nja, onda će i pita­nje “da li će na vla­sti biti jed­na ili dru­ga par­ti­ja” biti, ako ne neva­žno, a ono sasvim sigur­no — manje važno pitanje.

Delo­va­nje svih slo­bod­nih lju­di mora biti usme­re­no ka eli­mi­ni­sa­nju uslo­va koji omo­gu­ća­va­ju zako­ni­tu pljač­ku i korup­ci­ju, a ne ka nekoj bes­ko­nač­noj uto­pi­stič­koj potra­zi za nekom “pošte­nom poli­tič­kom stran­kom” koja bi uči­ni­la čudo i obez­be­di­la funk­ci­ni­sa­nje jed­nog pot­pu­no pro­ma­še­nog siste­ma. Naj­jed­no­stav­ni­je reče­no — to je nemo­gu­će — jer ovom i ova­kvom siste­mu nema spa­sa. Šta god radi­li i koli­ko god ovaj sistem “menja­li”, “pobolj­ša­va­li”, “sta­bi­li­zo­va­li”, “refor­mi­sa­li” i “trans­for­mi­sa­li”, rezul­tat će uvek biti isti – nikakav.

Posto­je­ćem siste­mu raz­me­ne je došao kraj i nika­kve par­ci­jal­ne i kozme­tič­ke pro­me­ne mu ne mogu pomo­ći. Do pro­me­ne siste­ma će sigur­no doći, samo je pita­nje da li će ta pro­me­na ići u pra­vom prav­cu – u prav­cu slo­bod­ne trži­šne eko­no­mi­je, ili će nam se još jed­nom namet­nu­ti tota­li­tar­ni soci­ja­li­stič­ki sistem, sistem koji nas je i doveo ovde gde smo sada.

Ako bismo govo­ri­li o poli­tič­kim stran­ka­ma i nji­ho­vim eko­nom­skim pro­gra­mi­ma, onda mora­mo reći da bi prva tač­ka u tim pro­gra­mi­ma mora­la gla­sti­ti: pot­pu­na demon­ta­ža posto­je­ćeg eta­ti­stič­kog sistema.

Dakle, jedi­no reše­nje je – pro­me­na siste­ma. Ume­sto sada­šnjeg, mark­si­stič­ko-kejn­zi­jan­skog anti­e­ko­nom­skog siste­ma, mora se stvo­ri­ti sistem koji će pošto­va­ti eko­nom­ske zako­ne i omo­gu­ći­ti pre­du­zet­ni­ci­ma nor­mal­ne uslo­ve za rad, a to zna­či – dra­stič­no sma­nje­nje pore­za i svo­đe­nje infla­ci­je na nulu.


Radi­vo­je Ognja­no­vić je eko­no­mi­sta iz Beo­gra­da.  Osta­le tek­sto­ve ovog auto­ra  može­te pogle­da­ti ovde.


  1. Mur­ray N. Roth­bard: The Kon­dra­ti­eff Cyc­le — Real or Fabri­ca­ted?[]
  2. Jesús Huer­ta de Soto: Money, Bank Cre­dit, and Eco­no­mic Cyc­les[]
  3. Ludwig von Mises: Human Acti­on[]
  4. Mur­ray N. Roth­bard: America's Gre­at Depres­si­on[]
  5. Fri­e­drich August Hayek: Eco­no­mics and Kno­wled­ge[]
  6. Radi­vo­je Ognja­no­vić: Kre­dit­ni novac[]
  7. Lio­nel Rob­bins: The Gre­at Depres­si­on[]
  8. Ludwig von Mises: The The­o­ry of Money and Cre­dit[]
  9. Radi­vo­je Ognja­no­vić: Blo­ki­ra­ni trži­šni meha­ni­zam[]
  10. Jesús Huer­ta de Soto: Soci­a­lism, Eco­no­mic Cal­cu­la­ti­on and Entre­pre­ne­urs­hip[]
  11. Ludwig von Mises: Soci­a­lism[]
  12. Fri­e­drich August Hayek: Pri­ces and Pro­duc­ti­on[]
  13. Ludwig von Mises: Mone­ta­ry Sta­bi­li­za­ti­on and Cyc­li­cal Poli­cy[]
  14. Hayek on Hayek: An Auto­bi­o­grap­hi­cal Dia­lo­gue[]
  15. Radi­vo­je Ognja­no­vić: Meha­ni­zam destruk­ci­je[]
  16. Radi­vo­je Ognja­no­vić: Novac[]
  17. Radi­vo­je Ognja­no­vić: Atak na logi­ku i razum[]