Mi nismo na pobedničkoj strani

Rani­je tokom ove nede­lje već sam bio u pri­li­ci da izra­zim zado­volj­stvo, naše zajed­nič­ko zado­volj­stvo, što je Prag doma­ćin zase­da­nja Dru­štva Mon Pele­rin. Nadam se da vam je kod nas prijatno.

Pre više od dva­de­set godi­na, dve godi­ne nakon pada komu­ni­zma u ovoj zemlji i ovom delu sve­ta, u Pra­gu je odr­žan regi­o­nal­ni sasta­nak Dru­štva Mon Pele­rin, na kom su neki od vas uče­stvo­va­li. U to vre­me smo se nala­zi­li na pre­kret­ni­ci naše radi­kal­ne tran­zi­ci­je iz komu­ni­zma u slo­bod­no dru­štvo koja je u mno­gim seg­men­ti­ma poči­va­la na ide­ja­ma koje se vezu­ju za Dru­štvo Mon Pele­rin. Taj sasta­nak nam je dao važnu moral­nu podr­šku i pomo­gao u napo­ri­ma da se oslo­bo­di­mo pro­šlo­sti i gra­di­mo slo­bod­no dru­štvo u smi­slu Mon Pele­rin društva.

Od tada smo uspe­li da suštin­ski trans­for­mi­še­mo zemlju u tom prav­cu. Kao što može­te pri­me­ti­ti, Repu­bli­ka Češka je ostva­ri­la vidljiv korak napred. Ipak, ne bi bilo dobro da pro­gla­si­mo pobedu.

Za nekog poput mene koji je nakon pada komu­ni­zma aktiv­no uče­stvo­vao u pri­pre­mi i orga­ni­za­ci­ji radi­kal­nih poli­tič­kih i eko­nom­skih pro­me­na, svet u kome danas živi­mo pred­sta­vlja razo­ča­ra­nje. Mi danas živi­mo u dru­štvu sa dale­ko više soci­ja­li­zma i eta­ti­zma nego što smo mogli zami­sli­ti. Nakon obe­ća­va­ju­ćeg star­ta vra­ća­mo se, u više seg­me­na­ta, u doba u kome smo neka­da žive­li i za koje smo sma­tra­li da se nika­da više neće pono­vi­ti. Napo­mi­njem da ne mislim samo na ovu zemlju već i na Evro­pu i čitav zapad­ni svet.

Pre dva­de­set godi­na čini­lo nam se da se pred našim oči­ma odvi­ja dale­ko­se­žna pro­me­na na osi „repre­si­ja vs. slo­bo­da“ i „drža­va vs. trži­šte“. Bilo je oprav­da­no da tako ose­ća­mo. To ose­ća­nje naro­či­to je poja­ča­va­la činje­ni­ca da se naša Pli­ša­na revo­lu­ci­ja odvi­ja­la u isto­rij­ski jedin­stve­noj eri Ronal­da Rega­na i Mar­ga­ret Tačer. Zahva­lju­ju­ći nji­ma i zahva­lju­ju­ći, u idej­noj sfe­ri, Haje­ku, Frid­ma­nu, Šti­gle­ru i još neki­ma, vero­va­li smo da je kapi­ta­li­zam, bar za izve­sno vre­me, uspeo da pobe­di glo­bal­ni soci­ja­li­zam. Lju­di poput mene zna­li su koli­ko su te indi­vi­due poseb­ne i jedin­stve­ne, ali nismo ni slu­ti­li da će nji­ho­vo delo tako brzo biti zabo­ra­vlje­no. Pogre­šno smo vero­va­li u izre­ver­zi­bil­ni karak­ter tada­šnjih promena.

Danas mno­gi od nas ne ose­ća­ju isto; barem sigur­no ne ja. Još jed­nom su, goto­vo nepri­met­no i nečuj­no, osla­blje­ni kapi­ta­li­zam i slo­bo­da. Mora da je isto to ose­ćao i moj pri­ja­te­lj Paskal Salin, neka­da­šnji pred­sed­nik Mon Pele­rin dru­štva, kada je tokom svog pred­sed­nič­kog obra­ća­nja u Beču 1996. kazao sle­de­će: „Mi danas nismo pobed­ni­ci“. To da smo mi 1996. zapra­vo već gubi­li meni tada nije bilo oči­gled­no kao što je sada. Sistem poli­tič­ke slo­bo­de i par­la­men­tar­ne demo­kra­ti­je brzo je uspo­sta­vljen, zame­nju­ju­ći neka­da­šnji auto­ri­tar­ni, ako ne i tota­li­tar­ni poli­tič­ki režim; ume­sto cen­tral­nog pla­ni­ra­nja zapo­či­nje domi­na­ci­ja pri­vat­ne svo­ji­ne i trži­šta – odi­gra­va se sve­op­šta libe­ra­li­za­ci­ja, dere­gu­la­ci­ja i uki­da­nje sub­ven­ci­ja. Drža­va se radi­kal­no povla­či­la iz svih sfe­ra a slo­bod­na indi­vi­dua izra­nja­la u prvi plan.

Naš opti­mi­zam poči­vao je na sna­žnom vero­va­nju u prin­ci­pe slo­bod­nog dru­štva, slo­bod­nog trži­šta, ide­ju slo­bo­de kao i našu spo­sob­nost da pro­mo­vi­še­mo ove ide­je. Danas, na počet­ku dru­ge deka­de 21. veka, mi ose­ća­mo nešto dru­go. Pita­mo se: Da li smo vero­va­li u neo­prav­da­ne i nesu­vi­sle ilu­zi­je? Da li smo pogre­šno opa­ža­li svet? Da li smo bili naiv­ni i glu­pi? Da li su naša pred­vi­đa­nja bila pogrešna?

Ova pita­nja zahte­va­ju ozbilj­ne odgo­vo­re. Možda smo gre­ši­li, ili smo bar mogli da pogre­ši­mo, ali to nije zbog toga što smo gaji­li ilu­zi­je o Zapa­du, naro­či­to o zapad­noj Evro­pi, o Evrop­skoj uni­ji. Lju­de poput mene nisu zave­le nika­kve ilu­zi­je (veo­ma popu­lar­ne na Zapa­du tokom ranih šezde­se­tih) o mogu­ćoj kon­ver­gen­ci­ji kapi­ta­li­zma i soci­ja­li­zma, niti sno­vi o nekom mogu­ćem tre­ćem putu. Sve to smo odba­ci­va­li bez veli­kog raz­mi­šlja­nja. 1

Već tada smo pri­me­ći­va­li mno­go toga što nije bilo lako uoč­lji­vo za naše pri­ja­te­lje sa Zapa­da koji, za razli­ku od nas, nisu žive­li u komu­ni­zmu – tu spa­da­ju i oni koji su sa nama deli­li iste poli­tič­ke i ide­o­lo­ške pogle­de. Dozvo­li­te mi da obja­snim čega smo se to pri­bo­ja­va­li i bili sve­sni već tokom komu­ni­stič­ke ere kada smo raz­mi­šlja­li o budućnosti.

1. Zna­li smo da soci­ja­li­zam, soci­jal­de­mo­kra­ti­ja, ili „sozi­a­le Mark­twirtsch­haft“, posto­ji, da će i dalje posto­ja­ti,  i da će se – usled unu­tra­šnje dina­mi­ke – širiti.

2. Na pre­la­sku iz šezde­se­tih u sedam­de­se­te, odno­sno, nakon uspo­sta­vlja­na Rim­skog klu­ba i nje­go­vih prvih izve­šta­ja, počeo sam da se pri­bo­ja­vam zele­ne ide­o­lo­gi­je u kojoj sam video opa­snu alter­na­ti­vu tra­di­ci­o­nal­noj soci­ja­li­stič­koj dok­tri­ni. Bilo je oči­gled­no da je reč o jed­nom radi­kal­nom poku­ša­ju da se pro­me­ni ljud­sko dru­štvo. Navod­no tro­še­nje pri­rod­nih resur­sa i tako­zva­na popu­la­ci­o­na bom­ba bili su samo izgo­vo­ri. Tada još uvek nije posto­ja­la teo­ri­ja o glo­bal­nom zagre­va­nju koja je kasni­je nasta­la, niti sna­ga i opa­snost koja se u njoj kri­je. 2

3. Čak i tokom živo­ta pod komu­ni­zmom lju­di poput mene bili su sve­sni levi­čar­stva inte­lek­tu­a­la­ca, 3 budu­ći da smo i sami mogli da pri­me­ti­mo kako su zapra­vo inte­lek­tu­al­ci, ili naj­ve­ći broj njih, pred­sta­vlja­li pokre­tač­ku sna­gu komi­ni­zma i slič­nih dok­tri­na. Auten­tič­ni pred­stav­ni­ci rad­nič­ke kla­se, tj. Mark­sov „pro­le­te­ri­jat“, nika­da nisu bili istin­ski ver­ni­ci komu­ni­zma. Već sam u to vre­me sa veli­kom pažnjom pra­tio „neve­ro­vat­nu pro­duk­ci­ju neo­bra­zo­va­nih inte­lek­tu­a­la­ca“ koja se na Zapa­du poja­vi­la kao rezul­tat šire­nja opšteg uni­ver­zi­tet­skog obra­zo­va­nja. Jed­na od nje­go­vih posle­di­ca bila je povr­šnost jav­nog dis­kur­sa koja je dosti­gla neve­ro­vat­ne raz­me­re.

Inte­lek­tu­al­ci su soci­ja­li­sti u tako veli­koj sra­zme­ri zato što su – kako to Hajek kaže – ube­đe­ni da soci­ja­li­zam pred­sta­vlja „nau­ku pri­me­nje­nu na sve obla­sti ljud­skih aktiv­no­sti“ i da je zbog toga to sistem koji je stvo­ren „baš za njih“. „Inte­lek­tu­al­ci sma­tra­ju da od svih lju­di naj­vi­še vre­de“ 4 i zato ne žele da budu pred­met trži­šnog oce­nji­va­nja, budu­ći da trži­šte često ne deli sa nji­ma to nji­ho­vo viso­ko mišlje­nje o sebi.

4. Soci­ja­li­zam (ili pre komu­ni­zam, kako danas govo­ri­mo) je od svog počet­ka poči­vao na apo­te­o­zi nau­ke kao i na čvr­sto uko­re­nje­noj nadi da će nau­ka reši­ti sve posto­je­će dru­štve­ne, i gene­ral­no ljud­ske, pro­ble­me; zbog toga je bilo neop­hod­no da se sistem pro­me­ni. Tre­ba­lo ga je malo više pro­sve­tli­ti. Naše isku­stvo komu­ni­zma kaže nam da je ova­kva tvrd­nja apsurd­na. Nama se već tada čini­lo da je i Zapad vero­vao u ovu grešku.

Nismo vero­va­li u teh­no­krat­sko mišlje­nje, u ide­ju da isprav­na nau­ka uz pomoć teh­no­lo­gi­je tre­ba da obli­ku­je ljud­sko dru­štvo. Nisam mogao da uva­ža­vam Her­ma­na Kana, Džej Fore­ste­ra, Alvi­na Tofle­ra (i nedav­no Mak­sa Sin­ge­ra i nje­go­vu knji­gu Isto­ri­ja buduć­no­sti) 5 zato što sam u neo­sno­va­nom teh­no­lo­škom opti­mi­zmu tih lju­di – koji se zapra­vo nije mno­go razli­ko­vao od mark­si­stič­ke dok­tri­ne – naslu­ći­vao opa­snost da se pot­ce­ni dru­štve­na, ili sistem­ska karak­te­ri­sti­ka ljud­skog dru­štva. U tom smi­slu mi je uvek pred oči­ma bila Hak­sli­je­va upo­zo­ra­va­ju­ća opo­me­na izre­če­na u nje­go­vom nenad­ma­šnom Vrlom novom svetu.

Mno­go smo nau­či­li iz Haje­ko­vog kla­si­ka „Upo­tre­ba zna­nja u dru­štvu“. 6 Dok su ide­o­lo­zi soci­ja­li­zma (na isto­ku i na zapa­du) sma­tra­li da ništa ne može biti zna­nje što nije nau­ka i orga­ni­zo­va­no uče­nje, mi smo – sle­de­ći Haje­ka – zna­li da je prak­tič­no zna­nje naj­va­žni­je zna­nje, da je to zna­nje disper­zo­va­no u dru­štvu i da ga lju­di kori­ste u sva­kod­nev­nom živo­tu, nasu­prot knji­škom zna­nju. Danas veo­ma popu­lar­ni kon­cept „nauč­ne eko­no­mi­je“ je pra­zan. U pro­šlo­sti je sva­ka eko­no­mi­ja poči­va­la na zna­nju, ali je bilo važno kako se ono koristi.

To su bili naj­va­žni­ji pro­ble­mi za koje sam znao, ali posto­je i dru­gi – koje danas vidi­mo – koje smo pot­ce­ni­li ili nismo uoči­li. Nave­šću neke od njih.

1. Vero­vat­no nismo u pot­pu­no­sti razu­me­li dale­ko­se­žne posle­di­ce šezde­se­tih. Ova „roman­tič­na“ era bila je peri­od radi­kal­ne bor­be pro­tiv auto­ri­te­ta tra­di­co­nal­nih vred­no­sti i dru­štve­nih insti­tu­ci­ja. Rezul­tat toga je da su stva­ra­ne gene­ra­ci­je koje ne razu­me­ju zna­če­nje našeg civi­li­za­cij­skog, kul­tur­nog i etič­kog nasle­đa, i koje nema­ju nika­kav kom­pas koji usme­ra­va nji­ho­vo ponašanje.

2. Pot­ce­ni­li smo izve­sne pro­ble­ma­tič­ne aspek­te stan­dard­nog demo­krat­skog siste­ma koji dobro funk­ci­o­ni­še u teo­ri­ji, ali koji nije ute­me­ljen na dubljim vred­no­sti­ma. Nismo pre­po­zna­li dema­go­ški ele­ment demo­kra­ti­je koji dozvo­lja­va lju­di­ma da u okvi­ru samog siste­ma zahte­va­ju „nešto niza­šta“. Nismo oče­ki­va­li da će poli­tič­ki pro­ces stvo­ri­ti pre­fe­ren­ci­je u odlu­či­va­nju koji­ma se dobi­ja „vidlji­va i kon­ce­tri­sa­na korist“ po cenu „nevi­dlji­vih i raštr­ka­nih tro­ško­va“ – što pred­sta­vlja jedan od naj­va­žni­jih uzro­ke aktu­el­ne evro­a­me­rič­ke dužnič­ke krize.

3. Još dav­no sam stra­ho­vao od poste­pe­nog pre­la­ska sa gra­đan­skih na ljud­ska pra­va, što se deša­va već duže vre­me. Stra­ho­vao sam i od ide­o­lo­gi­je ljud­skih pra­va ali nisam anti­ci­pi­rao nje­ne kon­se­kven­ce. Ide­o­lo­gi­ja ljud­skih pra­va je ide­o­lo­gi­ja koja nema ništa zajed­nič­ko sa prak­tič­nim pita­nji­ma indi­vi­du­al­ne slo­bo­de i slo­bod­nog poli­tič­kog dis­kur­sa. Ona se tiče pri­vi­le­gi­ja. Kla­sič­ni libe­ra­li i liber­ta­ri­jan­ci ne isti­ču u dovolj­noj meri da se pra­va inter­pre­ti­ra­na na ovaj način, kose sa slo­bo­dom i raci­o­nal­nim funk­ci­o­ni­sa­njem društva.

Ljud­ska pra­va, u stva­ri, pred­sta­vlja­ju revo­lu­ci­o­nar­no pori­ca­nje gra­đan­skih pra­va. Nji­ma nika­kvo gra­đan­stvo nije potreb­no. To je i razlog zašto ide­o­lo­gi­ja ljud­skih pra­va pozi­va na uki­da­nje suve­re­ni­te­ta poje­di­nač­nih zema­lja, naro­či­to u savre­me­noj Evro­pi. Savre­me­nom dobu poli­tič­ke korekt­no­sti u zna­čaj­noj meri i svom sili­nom karak­te­ri­stič­ne destruk­ci­je dopri­no­se i pozi­tiv­na pra­va. 7

4. Pove­za­no sa ide­o­lo­gi­ja­ma ljud­skih pra­va i poli­tič­ke korekt­no­sti jeste i masov­no šire­nje još jed­ne savre­me­ne alter­na­ti­ve ili sub­sti­tu­ta demo­kra­ti­je – juri­sto­kra­ti­je. Sve­do­ci smo kako se iza­bra­nim poli­ti­ča­ri­ma sva­kod­nev­no odu­zi­ma vlast i dode­lju­je nei­za­bra­nim sudi­ja­ma. 8 „Moder­ni sud­ski akti­vi­zam je u mno­go čemu izraz sta­rog vero­va­nja da ari­sto­kra­ti­ja tre­ba da obu­zda demo­kra­ti­ju“ (str. 17), dru­gim reči­ma, da demo­kra­ti­ja ne može funk­ci­o­ni­sa­ti bez izve­snog bro­ja onih „nebi­ra­nih“ (tj. nei­za­bra­nih) sud­skih ari­so­kra­ta. Vred­no je zapa­zi­ti i to da je „metod za imple­men­ta­ci­ju sud­skog akti­vi­zma upra­vo put pra­va“ (ibid.), ipak, to nije put gra­đan­skih pra­va, već put ljud­skih pra­va. Sve to deo je ilu­zi­je o poten­ci­jal­nom (i poželj­nom) uki­da­nju poli­ti­ke, dru­gim reči­ma, demo­kra­ti­je. Juri­sto­kra­ti­ja pred­sta­vlja još jedan korak ka uspo­sta­vlja­nju post­po­li­tič­kog društva.

5. Ja, tako­đe, nisam oče­ki­vao da će NVO sek­tor (tj. insti­tu­ci­je civil­nog dru­štva) igra­ti tako važnu ulo­gu u našoj zemlji a poseb­no u nad­na­ci­o­nal­nom sve­tu, kao i to u kojoj meri će nje­go­va bor­ba pro­tiv par­la­men­tar­ne demo­kra­ti­je biti nepo­mir­lji­va. To je bor­ba u kojoj kako vre­me pro­la­zi on sve više sti­če nad­moć. 9 Insti­tu­ci­je poput NVO, stvo­re­ne od stra­ne lju­di koje se na apo­li­tič­ki način bore za pri­vi­le­gi­je i bolji polo­žaj, gru­bo pori­ču da je došlo do libe­ra­li­za­ci­je ljud­skog dru­štva tokom pro­te­kla dva veka. Ne mogu da se setim gde mi je prvi put pala na pamet for­mu­la­ci­ja da su te insti­tu­ci­je simp­tom nove refe­u­da­li­za­ci­je dru­štva, ali sma­tram da je ona veo­ma dobra.

6. Dugo smo žive­li u sve­tu bez slo­bo­de štam­pe, i zato sma­tra­mo da je neo­gra­ni­če­na medij­ska slo­bo­da neop­ho­dan pred­u­slov istin­ski slo­bod­nog dru­štva. Danas više nismo sigur­ni u to. Iako u celom zapad­nom sve­tu i kod nas u Repu­bli­ci Češkoj posto­ji apso­lut­na slo­bo­da štam­pe u for­mal­nom smi­slu, isto­vre­me­no je pri­sut­na i neve­ro­vat­na mani­pu­la­ci­ja štam­pom. Naša demo­kra­ti­ja brzo se izro­di­la u medi­o­kra­ti­ju, što je opet jed­na alter­na­ti­va demo­kra­ti­ji, ili pre način da se uni­šti demo­kra­ti­ja. 10

7. Žive­ći u zatvo­re­nom sve­tu komu­ni­zma kome smo se suprot­sta­vlja­li, i pro­la­ze­ći kroz tra­gič­no isku­stvo impe­ri­jal­ne poli­ti­ke Sovjet­skog Save­za koja je poči­va­la na sve­mu nad­na­ci­o­nal­nom, tj. sve­mu što dola­zi iz Moskve, nismo ipak uspe­li da pre­po­zna­mo opa­snost od poste­pe­nih pro­me­na od naci­o­nal­nog i među­na­rod­nog ka trans­na­ci­o­nal­nom i nad­na­ci­o­nal­nom u savre­me­nom sve­tu. 11 U tom vre­me­nu nismo pažlji­vo pra­ti­li evrop­ske inte­gra­ci­je, vero­vat­no iz razu­mlji­vih razlo­ga. Vide­li smo samo slo­bo­dar­ski aspekt ali ne i opa­sni nad­na­ci­o­na­li­zam koji uni­šta­va demo­kra­ti­ju i suve­re­ni­tet zemalja.

8. Ja, tako­đe, nisam oče­ki­vao ni tako sla­bu odbra­nu ide­je kapi­ta­li­zma, slo­bod­nog trži­šta i mini­mal­ne drža­ve. Nisam mogao ni naslu­ti­ti da će reči „kapi­ta­li­zam“ i „trži­šte“ zado­bi­ti satus poli­tič­ki neko­rekt­nih i nepo­de­snih ter­mi­na koje sva­ki „pri­sto­jan“ poli­ti­čar ne tre­ba da kori­sti. Mislio sam da tako nešto pred­sta­vlja samo oba­ve­zni ukras mark­si­stič­ke – ili komu­ni­stič­ke, dok­tri­ne. Tek sada shva­tam pra­vu raz­me­ru mržnje pre­ma bogat­stvu i poduk­tiv­nom radu, tek sada shva­tam ulo­gu ljud­ske zavi­sti i pot­pu­no pri­mi­tiv­nu zami­sao da bogat­stvo dru­gog čove­ka tre­ba da mi bude na raspolaganju.

9. Nisam oče­ki­vao takvu popu­lar­nost jav­nih doba­ra, jav­nog sek­to­ra, vidlji­ve ruke drža­ve, redi­stri­bu­ci­je, mudro­sti poma­za­ni­ka u kom­pa­ra­ci­ji sa mudro­šću svih nas. Kao eko­no­mi­sta koji je tokom više dece­ni­ja, u stva­ri od sre­di­ne šezde­se­tih, pažlji­vo pra­tio zapad­nu eko­nom­sku lite­ra­tu­ru, nisam oče­ki­vao da će mone­ta­ri­stič­ka ide­ja tako brzo biti odba­če­na, da će lju­di tako brzo zabo­ra­vi­ti da reč regu­la­ci­ja pred­sta­vlja samo dru­gi izraz za reč pla­ni­ra­nje, da se soci­jal­na poli­ti­ka mno­go ne razli­ku­je od komu­ni­zma, da će lju­di zabo­ra­vi­ti da trži­šte ili posto­ji ili ne posto­ji, jer mora spo­na­ta­no nasta­ti, da ćemo posle radi­kal­nog uki­da­nja svih vrsta gran­to­va i sub­ven­ci­ja – uz pomoć novog resub­ven­ci­o­ni­sa­nja eko­no­mi­je – biti pri­mo­ra­ni da ih pono­vo uvo­di­mo, da će se takve gre­ške pra­vi­ti u eko­nom­skoj poli­ti­ci, u uspo­sta­vlja­nju mone­tar­nih uni­ja, itd. Zai­sta nismo oče­ki­va­li da će lju­di biti toli­ko nesprem­ni da odgo­vr­nost za sop­stve­ni život pre­u­zmu u sop­stve­ne ruke, da će posto­ja­ti takav strah od slo­bo­de, i da će posto­ja­ti takvo pove­re­nje u omni­po­tent­nost države.

Zašto smo mi, čla­no­vi Dru­štva Mon Pele­rin, dozvo­li­li da se tako nešto dogodi?

Ne mislim da smo pogre­ši­li u smi­slu ana­li­ze. U pita­nju su dru­gi razlo­zi. Uoč­lji­va je izve­sna nemar­nost, ako ne i lenjost u našem raz­mi­šlja­nju i pona­ša­nju. Nedo­sta­je lič­ne hra­bro­sti, pri­su­tan je strah da se bra­ni sop­stve­no, iako usa­mlje­no, mišlje­nje. Nismo čak uspe­li ni u tome da se dovolj­no gla­sno čuje­mo, mi više aktiv­no ne bra­ni­mo slo­bo­du, među nama nema nekog Mil­to­na Frid­ma­na. Iako je važno da se jed­ni dru­gi­ma obra­ća­mo na ova­kvim sastan­ci­ma, pla­šim se da nas izvan tog zato­vre­nog kru­ga niko ne čuje. Zado­volj­ni smo kada jed­ni dru­gi­ma obja­vlju­je­mo tek­sto­ve u našim časo­pi­si­ma i novi­na­ma, ali mi tre­ba da se bori­mo da uđe­mo u „nji­ho­ve“ novi­ne – novi­ne za „njih“. Iako je tač­no da se ide­je sâme pro­mo­vi­šu, one to čine na duge sta­ze, a to za nas može biti isu­vi­še kasno.

Isto tako mora se pri­zna­ti da ima­mo defi­cit u seg­men­tu ozbilj­ne empi­rij­ske, deskrip­tiv­ne i pozi­tiv­ne soci­o­e­ko­nom­ske ana­li­ze. Ono što domi­ni­ra su par­ci­jal­ne ana­li­ze i pra­zni, nor­ma­tiv­no usme­re­ni, ide­o­lo­ški tek­sto­vi. Ono što nedo­sta­je su nede­kla­ra­tiv­ni tek­sto­vi, jed­na dubo­ka „ana­to­mi­ja“ tre­nut­ne situacije.

Bilo bi mi dra­go uko­li­ko gre­šim. Bilo bi mi dra­go uko­li­ko se ispo­sta­vi da će robu­sni kapi­ta­li­zam sve ispra­vi­ti. Čak i da to naj­zad bude slu­čaj  – neće ići spon­ta­no. Hajek je bio u pra­vu kada je rekao da „slo­bo­da može opsta­ti samo uko­li­ko je sva­ka nova gene­ra­ci­ja pono­vo utvr­đu­je i isti­če nje­nu vred­nost“. Došao je red na nas. Na našoj i na gene­ra­ci­ji naše dece je da se ovaj posao oba­vi. Kre­ni­mo pre nego što bude kasno.


Vác­lav Kla­us, gene­ral­ni sasta­nak Dru­štva Mon Pele­rin, Pra­gue Cas­tle, Prag, 7. sep­tem­bar, 2012. Pre­vod: Alek­san­dar Novaković


  1. Više o ovoj temi može se naći u mom obra­ća­nju „Tre­ći put — kob­ne zablu­de“ na regi­o­nal­nom sastan­ku Dru­štva Mon Pele­rin u Van­ku­ve­ru, avgu­sta 1999. Ovo obra­će­nje je  obja­vlje­no u knji­zi „Na putu ka demo­kra­ti­ji“, NCPA, Dalas, 2005. Čak me i danas lju­di širom sve­ta i u razli­či­tim zemlja­ma pod­se­ća­ju na izja­vu koju sam dao janu­a­ra 1990 u Davo­su; nai­me, da je „tre­ći put naj­br­ži put u tre­ći svet“ []
  2. O ovo­me vide­ti u mojoj knji­zi „Modrá, niko­li zele­ná pla­ne­ta” (Pla­va pla­ne­ta u zele­nim oko­vi­ma), Doko­řán, Pra­gue, 2007, kao i u stra­nim izda­nji­ma (već je pre­ve­de­na na 18 jezi­ka) []
  3. Fri­drih fon Hajek, Inte­lek­tu­al­ci i soci­ja­li­zam, The Uni­ver­si­ty of Chi­ca­go Law Revi­ew, Spring 1949. []
  4. Robert Nozik, Zašto su inte­lek­tu­al­ci pro­tiv kapi­ta­li­zma []
  5. Max Sin­ger, Isto­ri­ja buduć­no­sti, Lexing­ton Books, New York, 2011. []
  6. Fri­e­drich A. Hayek, “The Use of Kno­wled­ge in Soci­e­ty”, Ame­ri­can Eco­no­mic Revi­ew, No. 4, Sep­tem­ber 1945. []
  7. Cen­tar za neza­vi­sno pro­u­ča­va­nje iz Austra­li­je nedav­no je publi­ko­vao kva­li­te­tan zbor­nik rado­va „To ne možeš reći“ (CIS Occa­si­o­nal Paper, 124, Syd­ney, 2012) na temu poli­tič­ke korekt­no­sti, u čijem uvod­ni­ku čita­mo: „Nala­zi­mo se na čud­noj isto­rij­skoj pre­kret­ni­ci Zapad­ne civi­li­za­ci­je. Nika­da nije bilo više slo­bo­de orga­ni­zo­va­nja, slo­bo­de infor­mi­sa­nja, opšteg pro­spe­ri­te­ta, a ipak, u isto vre­me, i ogra­ni­ča­va­nja slo­bo­de govo­ra… Zapad­no dru­štvo samo­cen­zu­ri­še raz­me­nu mišlje­nja… Poli­tič­ka korekt­nost efi­ka­sno ugro­ža­va same osno­ve slo­bod­nog dru­štva – otvo­re­nu i širo­ko raz­gra­na­tu deba­tu u for­mi slo­bod­ne raz­me­ne mišlje­nja“. (p. 1) Rezul­tat je da se poli­ti­ča­ri iz tak­tič­kih razlo­ga povla­če iz ozbilj­nih deba­ta i da meha­ni­zmi poli­tič­ke korekt­no­sti spre­ča­va­ju for­mu­li­sa­nje nekon­for­mi­stič­kih sta­vo­va“ (p. 10). Poli­tič­ka korekt­nost poči­va na „neto­le­rant­nom mora­li­sa­nju“ (p. 21), koje pospe­šu­je naša sla­bost, dezin­te­gra­ci­ja naših tra­di­ci­o­nal­nih vred­no­sti i nji­ho­va nedo­volj­na odbra­na. []
  8. Džejms Grant je izneo vrlo ute­me­lje­nu ana­li­zu ovog feno­me­na u tek­stu „Uspon juri­sto­kra­ti­je“, The Wil­son Quar­ter­ly, Spring 2010.[]
  9. Sva­ko godi­šnje zase­da­nje Gene­ral­ne skup­šti­ne UN zapo­či­nje obra­ća­njem Gene­ral­nog sekre­ta­ra. Ume­sto da se reč da poli­ti­ča­ri­ma naj­ve­ćih zema­lja na sve­tu, Gene­ral­ni sekre­tar namer­no pozi­va na govor­ni­cu pot­pu­no nele­gi­tim­ne (tj. pot­pu­no arbi­tra­no iza­bra­ne) pred­stav­ni­ke NVO, koji se po sudu UN‑a (zapra­vo, tog naj­ve­ćeg glo­bal­nog NVO) sma­tra­ju boljim i ple­me­ni­ti­jim od poli­ti­ča­ra[]
  10. U svom naši­ro­ko pozna­tom har­dvar­skom obra­ća­nju iz 1978, Alek­san­dar Sol­že­nji­cin kaže da su „medi­ji na Zapa­du nad­ja­ča­li zako­no­dav­nu, izvr­šnu i sud­sku vlast“. Ovo može biti razlog zašto ovaj govor nika­da nije nai­šao na dobar pri­jem na Zapa­du, naro­či­to u medi­ji­ma i u aka­dem­skom sve­tu. Doži­vlja­van je kao kri­ti­ka Zapa­da koju niko sa Isto­ka ne sme da se usu­di da upu­ti. Kako god, bila je to kri­ti­ka nega­tiv­nih aspe­ka­ta Zapad­ne civi­li­za­ci­je. []
  11. O ovo­me vide­ti više u: John Fon­te, Sove­re­ign­ty or Sub­mis­si­on, Enco­un­ter Books, New York, 2011, ili u V. Kla­us Evrop­ske inte­gra­ci­je bez ilu­zi­je, Kni­žní klub, Prag, 2011. []