Šta posle "Evrope"?

Kada se jed­nom bude pisa­la isto­ri­ja uspo­na i pada posle­rat­ne Zapad­ne Evro­pe ona će ima­ti tri toma. Nazo­vi­mo ih „Nepo­bit­ne činje­ni­ce“, „Lepe pri­če“ i – deo koji se još uvek piše – „Obma­na“. Nepo­bit­na činje­ni­ca bila je to da je posle­rat­na Evro­pa stvo­re­na zbog voj­nih potre­ba, što je još lord Ismej lucid­no izra­zio opa­skom da je misi­ja NATO „da Ruse drži izvan, Ame­ri­kan­ce unu­tra, a Nem­ce poda se“. Sle­de­ća nepo­bit­na činje­ni­ca bila je čvr­sta valu­ta, poklon Ludvi­ga Erhar­da, auto­ra eko­nom­skih refor­mi koje su stvo­ri­le nemač­ku mar­ku, uki­nu­le kon­tro­lu cena, i obu­zda­le infla­ci­ju za neko­li­ko sle­de­ćih generacija.

Tre­ća nepo­bit­na činje­ni­ca bila je stva­ra­nje Žan Mone­o­vog zajed­nič­kog trži­šta, što je Evro­pi dalo zajed­nič­ki eko­nom­ski – ne poli­tič­ki – iden­ti­tet. Rezul­tat je bio Wirtsc­haft­swun­der u Nemač­koj, Les Tren­te Glo­ri­e­u­ses u Fran­cu­skoj i il mira­co­lo eco­no­mi­co u Ita­li­ji. Moglo je da potra­je do dana­šnjeg dana. Ali nije. Pro­se­čan udeo držav­ne potro­šnje u BDP‑u 1965. godi­ne u Zapad­noj Evro­pi bio je 28%. Danas se on kole­ba nešto ispod 50%. Sto­pa rađa­nja u Nemač­koj 1965. godi­ne, bila je zdra­vih 2.5 dete­ta po maj­ci. Danas je ona kata­stro­fal­nih 1.35. Tokom porat­nih godi­na, godi­šnji rast BDP u Evro­pi bio je pro­seč­nih 5.5%. Posle 1973, on ret­ko pre­la­zi 2.3%. Evro­plja­ni su 1973. godi­ne radi­li 102 sata za 100 ame­rič­kih rad­nih sati. Do 2004. godi­ne, rade samo 82 sata za sva­kih 100 američkih.

Tokom ovog opšteg uspo­ra­va­nja Evro­pa je ušla u svo­ju fazu lepih pri­ča. Beše to lepa pri­ča za počet­ni­ke, samo sabe­ri­te sve BDP sa sve šire liste drža­va čla­ni­ca Evrop­ske Uni­je, i ima­će­te eko­no­mi­ju veću od eko­no­mi­je Sje­di­nje­nih Drža­va. Nije li upra­vo to nači­ni­lo od „Evro­pe“ eko­nom­sku super­si­lu? Po tada­šnjoj lepoj pri­či Evro­pi nije bila potreb­na sna­žna voj­ska, jer je svoj uti­caj mogla da širi pomo­ću diplo­ma­ti­je i meke moći. Lepa pri­ča bila je i to da Evro­plja­ni dele iste vred­no­sti i da se sto­ga mogu pri­la­go­di­ti uni­form­nim kri­vič­nim i kazne­nim pro­pi­si­ma. Lepa pri­ča bila je i to da kon­ti­nen­tal­ci ne zao­sta­ju u pro­duk­tiv­no­sti već da samo pamet­no bira­ju odmor ume­sto rada. I na kra­ju, naj­ve­ća lepa pri­ča bila je to da Evro­pa ima svoj sop­stve­ni „model“, razli­čit i supe­ri­o­ran u odno­su na ame­rič­ki, koji je šti­ti od među­na­rod­nih uti­ca­ja: glo­ba­li­za­ci­je, isla­mi­zma, demografije.

Evro­plja­ni vole svo­je godi­šnje odmo­re a misli­li su, tako­đe, i da su pred­o­dre­đe­ni za dug odmor od isto­ri­je. Sva ova čuda su, nakrat­ko, maski­ra­la evrop­ske neu­spe­he i nadu­va­le evrop­ski ponos. Među­tim, uvek je opa­sno kada se istin­sko postig­nu­će zame­ni mega­lo­ma­ni­jom, činje­ni­ce pogre­šnim saop­šte­nji­ma, ili, uop­šte­ni­je, vero­va­njem u svo­je sop­stve­ne besmi­sli­ce. Upra­vo tu je Evro­pa skli­znu­la iz lepe pri­če u golu obma­nu. Grč­ki ula­zak u euro­zo­nu bila je obma­na, mut­na igra, jer je Ati­na lažno pri­ka­zi­va­la svo­je budžet­ske cifre, a Bri­sel je odlu­čio da pri­hva­ti tu laž. Obma­na su i tako­zva­ni kri­te­ri­ju­mi iz Mastrih­ta – fiskal­na pra­vi­la uve­de­na radi regu­la­ci­je evra, koje odmah potom zao­bi­la­ze i Fran­cu­ska i Nemač­ka, što ih sve zajed­no baca u sada­šnju krizu.

Obma­na je bio i Evrop­ski ustav koji je svu­gde, gde je gla­sa­nje o nje­mu bilo dozvo­lje­no, masov­no odba­čen, da bi na kra­ju bio izme­njen i par­la­men­tar­nim dekre­tom namet­nut. Ono što se sada deša­va u Evro­pi nije toli­ko kri­za koli­ko obe­lo­da­nji­va­nje: medo­fov­ski doga­đaj pre nego leh­ma­nov­ski. Izne­na­đe­nje je da je to uop­šte izne­na­đu­ju­će. Grč­ka neće biti „spa­se­na“ i, pre ili kasni­je, ban­kro­ti­ra­će. Ban­ke kod kojih je Grč­ka zadu­že­na biće reka­pi­ta­li­zo­va­ne. Teret te reka­pi­ta­li­za­ci­je sno­si­će nemač­ki pore­ski obve­zni­ci, a to će ih – pre ili kasni­je, vero­vat­no pre — dove­sti do kraj­njih gra­ni­ca str­plje­nja. A Kine­zi neće pohr­li­ti sa spa­sa­va­njem: oni dobro zna­ju gde, posle lošeg nov­ca, tre­ba baca­ti dobar novac. Onda će Ita­li­ja posta­ti Grč­ka. Evrop­ska kri­za zaplju­snu­će oba­le SAD, a ame­rič­ke nevo­lje nad­vi­si­će evrop­ske – dvo­smer­ni cuna­mi. Ame­ri­ka će ovo pre­ži­ve­ti zato što je Ame­ri­ka drža­va. Jer, što reče jed­nom Bizmark: „Ko pri­ča o Evro­pi taj gre­ši. Evro­pa je geo­graf­ski pojam.“ Više neće biti mogu­će raz­go­va­ra­ti o „fiskal­noj uni­ji“: nemač­ki gla­sa­či neće biti za to, kao što neće biti ni sve one zemlje koje će žele­ti da zadr­že fiskal­nu neza­vi­snost – što je, tako­re­ći, suštin­ski atri­but demo­krat­skog suve­re­ni­te­ta. Nakon toga sle­di uru­ša­va­nje evrop­skog projekta.

Sve­u­kup­no to i nije tako loše, s obzi­rom na to šta su u pro­te­klih 30-godi­na napra­vi­li evrop­ski lide­ri od tog pro­jek­ta. Među­tim, cena će biti ogrom­na. Atin­ski nemi­ri posta­će Milan­ski, Madrid­ski i Mar­sej­ski. Raz­mah­nu­će se ekstrem­ne opci­je. Vra­ti­će se gra­nič­ni pre­la­zi. Oži­ve­će naci­o­nal­ne valu­te, a onda će obez­vre­di­ti. Zemlje će oda­bra­ti pro­pa­da­nje, a ne refor­me. Nabra­ja­nje bi potra­ja­lo bez kra­ja, poput „igre bez gra­ni­ca“. Gde je sada Evro­pa Isme­ja, Erhar­da ili Monea? U seća­nju, ako je iko­me uop­šte sta­lo da se pri­se­ti. Daj­te još 50 godi­na i možda se neko i seti.

Autor: Bret Sti­vens

Pre­vod: Alek­san­dar Novaković