Država i ekonomija

«Držav­na vlast je instru­ment za pre­ba­ci­va­nje nov­ca iz dže­po­va jed­ne gru­pe gra­đa­na u dže­po­ve dru­ge gru­pe građana.» 

Vol­ter

Iz pret­hod­nih tek­sto­va 1 smo mogli jasno vide­ti da su mone­tar­na i kre­dit­na ekspan­zi­ja naj­e­fi­ka­sni­ji metod za van­tr­ži­šnu pre­ra­spo­de­lu dohot­ka. Tako­đe smo mogli vide­ti da ako drža­va ne spre­či mone­tar­nu i kre­dit­nu ekspan­zi­ju, onda su sve osta­le eko­nom­ske mere, makar one bile i naj­bo­lje mere, nedo­volj­ne da se spre­či kasni­ji eko­nom­ski kolaps.

Inte­re­sant­no je pome­nu­ti da je mno­go onih koji su, posled­njih godi­na, citi­ra­li reče­ni­cu Amše­la Rot­šil­da: «Daj­te mi kon­tro­lu nad nov­cem jed­ne drža­ve, i onda mi je pot­pu­no sve­jed­no ko dono­si zako­ne». Ta reče­ni­ca se često citi­ra­la, ali je malo onih koji u pot­pu­no­sti shva­ta­ju nje­no zna­če­nje. Svi­ma je jasno da se tu radi o veli­koj moći, ali mno­gi­ma nije jasno da onaj ko kon­tro­li­še novac jed­ne drža­ve, ujed­no u ruka­ma ima i oruž­je sa kojim, u sva­kom tre­nut­ku, može uni­šti­ti tu drža­vu. Upra­vo je to ono što se doga­đa i nama i mno­gim dru­gim drža­va­ma sa mari­o­net­skim vla­da­ma – uni­šte­nje drža­va putem emi­si­je lažnog novca.

Ako se ne obez­be­di sta­bi­lan novac, tj. ako drža­va nije u sta­nju da spro­ve­de osnov­no Mize­so­vo pra­vi­lo koje kaže da: «Prvi i osnov­ni cilj mone­tar­ne poli­ti­ke uvek mora biti taj da se spre­či mone­tar­na i kre­dit­na ekspan­zi­ja», onda je to kraj i eko­no­mi­je i drža­ve, a svi eko­no­mi­sti slo­bod­no mogu da pro­me­ne pro­fe­si­ju jer bez sta­bil­nog nov­ca nema ni ekonomije.

Kada smo već citi­ra­li Mize­so­vo osnov­no pra­vi­lo, onda se samo po sebi name­će sle­de­će pita­nje: ako uzme­mo hipo­te­tič­ki pri­mer i ako pret­po­sta­vi­mo da ima­mo nor­mal­nu držav­nu vlast, i da ta držav­na vlast pri­vre­di i sta­nov­ni­štvu obez­be­di sta­bi­lan novac, da li to zna­či da su time ispu­nje­ni uslo­vi za nesme­ta­no funk­ci­o­ni­sa­nje ekonomije?

Odgo­vor na to pita­nje je nega­ti­van. Sta­bi­lan novac je prvi i osnov­ni uslov, ali ne i dovo­ljan uslov. Da bi pri­vre­da jed­ne zemlje mogla nesme­ta­no da funk­ci­o­ni­še, potreb­no je ispu­ni­ti i dru­gi Mize­sov uslov koji kaže: «Pri­vre­da ne sme biti sabo­ti­ra­na držav­nim intervencionizmom.»

Ulo­ga države

Kada se pome­ne reč inter­ven­ci­o­ni­zam, odmah se jave mno­gi koji kažu: «Da li to zna­či da drža­va ne sme da upra­vlja ni jed­nim pre­du­ze­ćem, da nema sud­stvo, da nema voj­sku, poli­ci­ju? Da li to zna­či bez­vla­šće i anarhiju?»

U uslo­vi­ma namer­no uve­de­ne opšte ter­mi­no­lo­ške kon­fu­zi­je, došlo je do pot­pu­nog izvr­ta­nja zna­če­nja mno­gih reči, a jed­na od žrta­va te ter­mi­no­lo­ške kon­fu­zi­je je i reč inter­ven­ci­o­ni­zam. I zato, pre nego kre­ne­mo sa ana­li­zom držav­nog inter­ven­ci­o­ni­zma, neop­hod­no je obja­sni­ti ulo­gu države.

Mizes je i po tom pita­nju veo­ma jasan i kaže: «Osnov­na ulo­ga drža­ve je da obez­be­di zašti­tu ljud­skih živo­ta i nji­ho­ve imovine.»

Kod Mize­sa nema uto­pi­zma, mi ne živi­mo u per­fekt­nom sve­tu, uvek će biti onih, bilo u samoj drža­vi ili van nje, koji će pože­le­ti da otmu našu imo­vi­nu, i zato je neop­hod­no da drža­va na sebe pre­u­zme odgo­vor­nost za oču­va­nje reda u drža­vi. Da bi drža­va mogla da ispu­ni tu svo­ju ulo­gu, potreb­na su joj odgo­va­ra­ju­ća sred­stva, a do tih sred­sta­va drža­va može doći samo putem pore­za. Ako drža­va opo­re­zu­je pri­vre­du i sta­nov­ni­štvo samo zarad ispu­nje­nja te svo­je osnov­ne ulo­ge, onda se može reći da je takav pore­ski sistem u pot­pu­nom skla­du sa slo­bo­dom i slo­bod­nim tržištem.

Po Mize­su, ide­al­na eko­nom­ska poli­ti­ka je veo­ma jed­no­stav­na – držav­na vlast bi tre­ba­lo da zašti­ti narod od spolj­ne agre­si­je i da zašti­ti život i imo­vi­nu sva­kog poje­din­ca. Sve osta­lo bi tre­ba­lo pre­pu­sti­ti slo­bod­nom trži­štu, a naj­ma­nje u šta bi drža­va tre­ba­lo da se meša je – eko­no­mi­ja. Drža­va ne sme kon­tro­li­sa­ti lju­de, već stva­ra­ti uslo­ve u koji­ma će sva­ki poje­di­nac, u skla­du sa svo­jim želja­ma, moguć­no­sti­ma i potre­ba­ma, postu­pa­ti na za sebe naj­bo­lji mogu­ći način. Sva­ka držav­na mera mora biti u skla­du sa tom osnov­nom ulo­gom drža­ve, a naj­vi­še što jed­na drža­va može da uči­ni za svoj narod je samo to – da stvo­ri uslo­ve koji ni na koji način ne naru­ša­va­ju slo­bod­no tržište.

Na ovom mestu je veo­ma važno obja­sni­ti kon­tro­ver­zu u pogle­du pre­du­ze­ća u držav­nom vla­sni­štvu. Osim nave­de­ne osnov­ne ulo­ge drža­ve, drža­va može delo­va­ti i u dru­gim sfe­ra­ma dru­štve­nog živo­ta: može gra­di­ti neop­hod­nu infra­struk­tu­ru, upra­vlja­ti naj­ve­ćim pre­du­ze­ći­ma, kon­tro­li­sa­ti pri­rod­na bogat­stva itd. Mizes u vezi jav­nih pre­du­ze­ća kaže sledeće:

«Pre­du­ze­ća u držav­nom vla­sni­štvu nisu držav­ni inter­ven­ci­o­ni­zam, ali uko­li­ko se jav­na pre­du­ze­ća pri­mo­ra­va­ju da napla­ću­ju svo­je pro­i­zvo­de i uslu­ge po nižim cena­ma nego što bi to bio slu­čaj da su ona u pri­vat­nom vla­sni­štvu, onda to jeste držav­ni intervencionizam».

Ovo je veo­ma zna­čaj­no jer ako Mizes, za koga zna­mo da je poznat kao «šam­pi­on libe­ra­li­zma», nije imao ništa pro­tiv toga da drža­va u svom vla­sni­štvu ima naj­va­žni­ja pre­du­ze­ća, zašto se naša držav­na vlast svim sila­ma zala­že za nji­ho­vu prodaju?

Mizes kao da je čitao misli ovi­ma koji sada une­sre­ću­ju Srbi­ju, i kao da se u svo­jim knji­ga­ma upra­vo nji­ma obra­ćao. Zai­sta je neve­ro­vat­no da srp­ska držav­na vlast radi sve suprot­no od ono­ga što je govo­rio Mizes. Ako jedan «šam­pi­on libe­ra­li­zma» kaže da nema nika­kvog pro­ble­ma da drža­va bude vla­snik naj­ve­ćih držav­nih pre­du­ze­ća, zašto se onda srp­ska vlast svim sila­ma zala­že za nji­ho­vu «pri­va­ti­za­ci­ju»? Ovo «pri­va­ti­za­ci­ju» je pod zna­ci­ma navo­da jer se tu, po pra­vi­lu ne radi ni o kakvoj pri­va­ti­za­ci­ji, već samo o tome da jed­na drža­va, naša drža­va, svo­ja naj­va­žni­ja pre­du­ze­ća pro­da­je dru­gim drža­va­ma. Isto tako, Mizes nepo­gre­ši­vo pred­vi­đa i dru­gu stvar – drža­va pri­mo­ra­va naj­ve­ća držav­na pre­du­ze­ća da svo­je pro­i­zvo­de pro­da­ju ispod, uslov­no reče­no, «svet­ske cene» koja važi za te pro­i­zvo­de, a štet­ne posle­di­ce takve poli­ti­ke su višestruke.

Držav­ni intervencionizam

Ako zna­mo šta je osnov­na ulo­ga drža­ve, onda smo bli­zu odgo­vo­ra na pita­nje «šta je to držav­ni inter­ven­ci­o­ni­zam?»  Mizes, kao i obič­no, sve posta­vlja na svo­je pra­vo mesto i kaže:

«Držav­ni inter­ven­ci­o­ni­zam je odlu­ka držav­nih vla­sti kojom se vla­sni­ci sred­sta­va za pro­i­zvod­nju pri­si­lja­va­ju da se pona­ša­ju dru­ga­či­je nego što bi se pona­ša­li u slo­bod­nim trži­šnim uslovima.»

Ori­gi­nal­na ide­ja koja je sta­ja­la iza inter­ven­ci­o­ni­stič­ke poli­ti­ke je ta da se veći pri­ho­di i bogat­stvo boga­ti­jeg dela sta­nov­ni­štva kori­ste kao fond za pomoć manje uspe­šnom delu sta­nov­ni­štva. Dakle, u samoj sušti­ni držav­nog inter­ven­ci­o­ni­zma je uzi­ma­nje od jed­nog dela sta­nov­ni­štva i dava­nje dru­gom delu sta­nov­ni­štva, tj. kon­fi­ska­ci­ja i distri­bu­ci­ja.

Inter­ven­ci­o­ni­sti se zala­žu za dodat­nu jav­nu potro­šnju ne shva­ta­ju­ći činje­ni­cu da su ti fon­do­vi ogra­ni­če­ni i da se pove­ća­nom potro­šnjom sma­nju­je koli­či­na nov­ca za inve­sti­ci­je, tj. da eko­nom­ski sistem ula­zi: prvo u fazu uspo­re­nog rasta, zatim u fazu stag­na­ci­je, a kasni­je i u fazu eko­nom­skog razaranja.

Ovde može­mo reći i to da držav­no-inter­ven­ci­o­ni­stič­ke mere mogu biti mno­go­broj­ne, mogu u manjoj ili većoj meri štet­no delo­va­ti na eko­no­mi­ju, ali sve dok one nisu usme­re­ne na celo­kup­nu eko­no­mi­ju i na pot­pu­no uki­da­nje pro­fi­ta – mogu se sma­tra­ti ogra­ni­če­nim intervencionizmom.

Sistem slo­bod­ne trži­šne ekonomije

U svom remek delu, 2 Mizes kaže da slo­bod­no trži­šte ne zna­či vla­da­vi­nu bez­du­šnih meha­nič­kih sila, već nešto sasvim dru­go: dozvo­li­mo sva­kom poje­din­cu da iza­be­re na koji način će sara­đi­va­ti sa osta­lim trži­šnim uče­sni­ci­ma; dozvo­li­mo potro­ša­či­ma da slo­bod­no odre­de šta će kupo­va­ti, a samim tim i odre­di­ti šta će pre­du­zet­ni­ci pro­i­zvo­di­ti. Alter­na­ti­va tome je sistem u kome držav­na vlast dono­si odlu­ke za sve nas i spro­vo­di svo­je odlu­ke uz pri­me­nu sile.

Ako poku­ša­mo da zami­sli­mo nena­ru­še­no trži­šte (čist trži­šni sistem), takav sistem bi pod­ra­zu­me­vao: posto­ja­nje pode­le rada, sred­stva za pro­i­zvod­nju u pri­vat­nom vla­sni­štvu, kao i posto­ja­nje trži­šta na kome bi se raz­me­nji­va­li pro­i­zvo­di i uslu­ge. Takav sistem bi pod­ra­zu­me­vao i to da nema insti­tu­ci­o­nal­ne opstruk­ci­je, tj. pod­ra­zu­me­vao bi da je držav­na vlast, sa svo­jim apa­ra­tom pri­nu­de, posve­će­na zašti­ti trži­šnog siste­ma. U trži­šnom siste­mu ne sme biti stra­nih tela koja bi na veštač­ki način reme­ti­li: cenov­ni sistem, visi­nu pla­ta ili visi­nu kamat­nih sto­pa. U takvom siste­mu drža­va se ne meša u funk­ci­o­ni­sa­nje slo­bod­nog trži­šta, a svo­ju silu kori­sti isklju­či­vo za spre­ča­va­nje destruk­tiv­nih akci­ja poje­di­na­ca ili grupa.

Bez cenov­nog siste­ma for­mi­ra­nog na slo­bod­nom trži­štu nema ni trži­šne eko­no­mi­je. U trži­štu, kako to sjaj­no kaže Mizes, nema ničeg nečo­več­nog niti mistič­nog, ima­mo samo jedan odnos raz­me­ne koji se uspo­sta­vlja tako što se na trži­štu suče­lja­va­ju oni koji žele nešto da kupe i oni koji žele nešto da pro­da­ju. Ceo trži­šni pro­ces je zasno­van na ljud­skom delo­va­nju, a trži­šni pro­ces je samo uskla­đi­va­nje indi­vi­du­al­nog delo­va­nja pre­ma potre­ba­ma i želja­ma dru­gih uče­sni­ka trži­šnog pro­ce­sa. Trži­šne cene govo­re pro­i­zvo­đa­či­ma šta, kako i koli­ko da pro­i­zvo­de. Trži­šte je cen­tral­na tač­ka ka kojoj su sve poje­di­nač­ne aktiv­no­sti usme­re­ne, kao i cen­tral­na tač­ka i izvor povrat­nih informacija.

U siste­mu slo­bod­nog trži­šta sva odgo­vor­nost je na pre­du­zet­ni­ku, ili kako to sli­ko­vi­to kaže Mizes: «Pre­du­zet­ni­ci su za kor­mi­lom i upra­vlja­ju brodom».

Neko bi iz toga mogao izvu­ći zaklju­čak da su pre­du­zet­ni­ci i naj­va­žni­ja kari­ka u siste­mu slo­bod­nog trži­šta, ali nisu jer i oni mora­ju da «slu­ša­ju» glav­nog suve­re­na, a to su potro­ša­či. Potro­ša­či su ti koji kupu­ju ili ne kupu­ju neki pro­i­zvod; oni odre­đu­ju šta, po kojoj ceni i kog kva­li­te­ta, tre­ba pro­i­zvo­di­ti; oni ima­ju moć da siro­ma­šnog pre­du­zet­ni­ka obo­ga­te i da boga­tog pre­du­zet­ni­ka osi­ro­ma­še; oni su nemi­lo­srd­ne i ego­i­stič­ne gazde; oni su ti koji se stal­no menja­ju i čije je pona­ša­nje teško pred­vi­de­ti. Ako pre­du­zet­ni­ci ne ispo­štu­ju volju potro­ša­ča, zabe­le­ži­će gubi­tak, izgu­bi­će pozi­ci­ju na trži­štu i oti­ći će u stečaj.

U siste­mu slo­bod­nog trži­šta pri­vred­ni­ci ne mogu oče­ki­va­ti povla­sti­ce od nekog pod­mi­će­nog činov­ni­ka ili poli­ti­ča­ra. Isto tako, u siste­mu slo­bod­nog trži­šta poli­ti­ča­ri i držav­ni činov­ni­ci nisu u pozi­ci­ji da uce­nju­ju pri­vred­ni­ke. Ako se nešto slič­no desi u jed­nom eko­nom­skom siste­mu, onda to ne zna­či da je za takve poja­ve kri­vo trži­šte, već sasvim suprot­no – da je slo­bod­no trži­šte naru­še­no i da pre­la­zi u sistem držav­nog inter­ven­ci­o­ni­zma. Samo je u siste­mu naru­še­nog trži­šta mogu­će da razne gru­pe od drža­ve tra­že neke povla­sti­ce i pri­vi­le­gi­je, a sve na račun sla­bi­jih gru­pa i pojedinaca.

Apo­lo­ge­te držav­nog inter­ven­ci­o­ni­zma se često kori­ste argu­men­tom «prav­de», ali se Mizes ni po tom pita­nju ne dvo­u­mi već jasno kaže da ne posto­ji tako nešto kao što su pri­rod­ni zako­ni, uni­ver­zal­na prav­da i uvek-važe­ći stan­dar­di koji nam govo­re šta je pra­ved­no a šta nepra­ved­no. Za ljud­ski rod važe pra­vi­la uti­li­ta­ri­zma, kre­i­ra­na pra­vi­la kako bi dru­štve­na koo­pe­ra­ci­ja i pode­la rada uop­šte bila mogu­ća. Sva ta pra­vi­la su sred­stvo za posti­za­nje konač­nog cilja, a drža­va i držav­na vlast nika­ko ne bi sme­li biti cilj, već sredstvo.

U trži­šnom siste­mu sva­ki poje­di­nac delu­je u skla­du sa svo­jim potre­ba­ma, želja­ma i moguć­no­sti­ma. Kada poje­di­nac done­se svo­ju odlu­ku, ona je konač­na i neo­po­zi­va, a na svim osta­lim uče­sni­ci­ma je samo da tu odlu­ku pri­hva­te, i to na način da je posma­tra­ju kao poda­tak i infor­ma­ci­ju pri­li­kom svog sop­stve­nog dono­še­nja odlu­ke i delo­va­nja. Sva­ki poje­di­nac dono­si svo­je sop­stve­ne odlu­ke, a koor­di­na­ci­ja svih tih poje­di­nač­no done­tih odlu­ka se posti­že na trži­štu. Nema potre­be za nasil­nim mera­ma posti­za­nja koo­pe­ra­ci­je jer će sva­ki poje­di­nac koji poseg­ne za neko­o­pa­ra­tiv­nim pona­ša­njem, biti već dovolj­no kažnjen.

Pore­ski intervencionizam

Kada se govo­ri o pore­zi­ma, prvo i osnov­no pita­nje je: čemu oni slu­že? Da li se oni uvo­de da bi se spro­ve­la ona osnov­na ulo­ga drža­ve o kojoj smo govo­ri­li, ili se uvo­de zarad redi­stri­bu­ci­je dohotka?

Ruko­vo­de­ći se Mize­so­vom ide­jom da se dru­štvo koje poje­din­cu negi­ra pra­vo na lič­nu svo­ji­nu, nemi­nov­no dege­ne­ri­še u eko­nom­ski haos, Rod­bard 3 nam poka­zu­je da je sva­ko meša­nje u neo­tu­đi­vo pra­vo sva­kog poje­din­ca na lič­nu svo­ji­nu ništa dru­go do nasil­na i nemo­ral­na inva­zi­ja na osnov­na ljud­ska pra­va, kao i to da se time sma­nju­je i ogra­ni­ča­va slo­bo­da i prosperitet.

Rod­bard kaže: «Naj­jed­no­stav­ni­je reče­no, pore­zi su kra­đa, ali ne obič­na kra­đa već kra­đa kolo­sal­nih raz­me­ra kojoj kla­sič­ni kri­mi­nal­ci ne mogu ni pri­bli­žno da pari­ra­ju. Pore­zi su nasil­na zaple­na imo­vi­ne gra­đa­na od stra­ne držav­nih vlasti».

Na Rod­bar­do­ve reči se nado­ve­zu­je Rod Rojas 4 koji kaže: «Na prvi pogled vam se može uči­ni­ti da je pre­te­ri­va­nje reći da su pore­zi kra­đa, ali poku­šaj­te da ne pla­ti­te pore­ze i vide­će­te šta će se desi­ti. Odbij­te da pla­ti­te porez na vašu imo­vi­nu i tek tada ćete vide­ti ko je stvar­ni vla­snik vaše imovine.»

Rojas stva­ri nazi­va pra­vim ime­nom i kaže kako je držav­na vlast ura­di­la sja­jan pro­pa­gand­ni posao: oni nas ne nazi­va­ju žrtva­ma, već «pore­skim obve­zni­ci­ma»; ote­ti novac se ne zove ukra­de­ni novac, već «pri­ku­plje­ni novac»; pore­zi se nazi­va­ju i dru­ga­či­jim ime­ni­ma, kao npr. «dopri­no­si», kao da smo mogli da bira­mo da li ćemo dopri­no­si­ti ili ne.

Rojas uspo­sta­vlja para­le­lu izme­đu pore­za i robo­vla­snič­kog siste­ma i kaže da je i robo­vla­sni­štvo, ne tako dav­no, bilo sasvim nor­mal­na poja­va kao što je i opo­re­zi­va­nje danas nor­mal­na poja­va. I robo­vla­sni­štvo se bra­ni­lo argu­men­ti­ma da ga je nemo­gu­će uki­nu­ti, pa čak i argu­men­tom da je robo­vi­ma bolje u siste­mu robo­vla­sni­štva nego na slo­bo­di. Ide­ja o sve­tu bez pore­za sada mno­gi­ma izgle­da nemo­gu­ća isto kao što je i slo­bo­da za robo­ve neka­da izgle­da­la nemo­gu­će, ali to nije nemo­gu­će i zada­tak sva­kog slo­bod­nog čove­ka je da se za takav svet bori.

Za svet bez pore­za nam se valja bori­ti, ali je za sada­šnje vre­me bit­no zna­ti da je za funk­ci­o­ni­sa­nje trži­šne eko­no­mi­je od pre­sud­ne važno­sti to da držav­ni apa­rat bude što manji kako bi nje­go­vo odr­ža­va­nje bilo što jef­ti­ni­je, tj. da se od pri­vre­de i sta­nov­ni­štva odu­zi­ma što manje novca.

Mizes upo­zo­ra­va da pore­zi mora­ju biti ume­re­ni, a ako se pre­ma­ši ta gra­ni­ca ume­re­no­sti, onda oni pre­sta­ju da budu pore­zi i pre­ra­sta­ju u instru­ment za pri­vred­no raza­ra­nje. Para­doks pore­skog siste­ma je u tome da što se više pore­zi pove­ća­va­ju, to više podri­va­ju pri­vred­ni sistem, a samim tim i sami sebe. Sva­ki porez, kao i pore­ski sistem u celi­ni, posta­je samo­u­ni­šta­va­ju­ći sistem kada se pre­đe kri­tič­na tač­ka visi­ne pore­skog opte­re­će­nja. U tom pogle­du se može reći da oni koji ima­ju pra­vo da opo­re­zu­ju – ujed­no ima­ju i moć da razo­re ekonomiju.

Inter­ven­ci­o­ni­zam u obli­ku kon­tro­le cena

Kada govo­ri o kon­tro­li cena, Mizes kaže sledeće:

«Naj­ve­ći pro­blem zago­vor­ni­ka držav­nog inter­ven­ci­o­ni­zma u pogle­du odre­đi­va­nja cena je u tome što oni nisu u sta­nju da shva­te fun­da­men­tal­nu razli­ku izme­đu trži­šne eko­no­mi­je i dru­štva u kome su suspen­do­va­ni trži­šni zako­ni. Oni poku­ša­va­ju da spo­je nespo­ji­vo: eko­no­mi­ju i nee­ko­no­mi­ju, trži­šte i netr­ži­šte, pro­gres i destruk­ci­ju, tj. poku­ša­va­ju da spo­je ono što se u logi­ci zove con­tra­dic­tio in adjec­to.»

Kada je ponu­da odre­đe­ne robe (pre sve­ga osnov­nih život­nih namir­ni­ca) manja od potre­ba sta­nov­ni­štva, for­mi­ra se rav­no­te­žna cena te robe koja je viša od one koju jedan deo sta­nov­ni­štva može da pla­ti za tu robu.

Ali, kaže Mizes, ako roba ima svo­ju cenu, ako rad­na sna­ga ima svo­ju cenu, ako kapi­tal ima svo­ju cenu, onda su sve te cene odre­đe­ne na trži­štu. Ne posto­ji dru­gi način for­mi­ra­nja cena osim na trži­štu. Zala­ga­nje da drža­va, u skla­du sa želja­ma nekog držav­nog apa­rat­či­ka, a pod pret­njom upo­tre­be sile, pri­sil­no odre­đu­je cene, nika­ko se ne može sma­tra­ti niti trži­štem niti eko­no­mi­jom. Svi oni koji zastu­pa­ju držav­nu kon­tro­lu cena, pori­ču posto­ja­nje trži­šta, negi­ra­ju posto­ja­nje eko­nom­skih zako­na, a samim tim i eko­no­mi­je kao nauke.

Kon­tro­lu cena je naj­bo­lje ana­li­zi­ra­ti na kon­kret­nom pri­me­ru, a u ovom slu­ča­ju ćemo uze­ti pri­mer kon­tro­le cena mleka.

Uko­li­ko vla­da želi da pomog­ne siro­ma­šnom delu sta­nov­ni­štva da kupe mle­ko svo­joj deci, ona može to da ura­di samo na jedan način: mora kupi­ti mle­ko po trži­šnoj ceni i pro­da­ti ga siro­ma­šni­ma po povolj­ni­joj ceni, a nasta­li gubi­tak se mora pokri­ti pove­ća­njem pore­za. Među­tim, kako je pove­ća­nje pore­za uvek nepo­pu­lar­na mera, vla­da se uvek radi­je odlu­či za zamr­za­va­nje cene mle­ka, a ta mera samo dodat­no pogor­ša­va iona­ko lošu situ­a­ci­ju u mle­kar­stvu. Pro­i­zvo­đa­či mle­ka, da bi izbe­gli gubi­tak, izla­ze iz mle­kar­skog bizni­sa, tj. pre­sta­ju sa pro­i­zvod­njom i pro­da­jom mle­ka, onda se na trži­štu javlja još veći nedo­sta­tak mle­ka, a trži­šna cena mle­ka se pove­ća­va ume­sto da se smanjuje.

Vla­da se tada suo­ča­va sa sle­de­ćim pro­ble­mom: da odu­sta­ne od pro­ma­še­ne mere kon­tro­le cena, ili da prvoj meri doda  dru­gu meru, npr. zamr­za­va­nje cena čini­la­ca u celom lan­cu pro­i­zvod­nje mle­ka. Tada se isti pro­blem javlja po prin­ci­pu lan­ča­ne reak­ci­je, vla­da sa svo­jim mera­ma ide sve dalje i dalje, zamr­za­va cene, zamr­za­va pla­te, a pro­ces pro­i­zvod­nje se odr­ža­va putem prisile.

Trži­šna reak­ci­ja na kon­tro­lu cena

Jed­na od osnov­nih oso­bi­na cena for­mi­ra­nih na slo­bod­nom trži­štu je ta da ponu­du i tra­žnju dovo­di u rav­no­te­žno sta­nje. Sva­ko nasil­no menja­nje trži­šnih cena i nji­ho­vo veštač­ko sni­ža­va­nje sa nivoa u kome se ponu­da i tra­žnja dodi­ru­ju, je ništa dru­go do stva­ra­nje uslo­va za naru­ša­va­nje rav­no­te­žnog sta­nja ponu­de i tra­žnje, tj. rezul­tat će biti – nesta­ši­ca pro­i­zvo­da. Veštač­ki for­mi­ra­na cena više nije u sta­nju da raz­dvo­ji kup­ce koji mogu da kupe odre­đe­ni pro­i­zvod, od kupa­ca koji­ma život­ni stan­dard to ne dozvoljava.

Kada cena izgu­bi tu svo­ju funk­ci­ju, funk­ci­ju alo­ka­ci­je pro­i­zvo­da u skla­du sa kupov­nom sna­gom kupa­ca, onda će do tih pro­i­zvo­da doći samo oni koji budu u pozi­ci­ji da ih kupe prvi, oni koji se nala­ze na pri­vi­le­go­va­nim mesti­ma u dru­štve­noj hije­jar­hi­ji, ili oni naj­be­zob­zir­ni­ji koji će putem nasi­lja poku­ša­ti da ostva­re svo­je pra­vo da «kupe» pro­i­zvo­de po ceni koju im je drža­va «zaga­ran­to­va­la». U takvim, već pore­me­će­nim uslo­vi­ma, ako drža­va želi da izbeg­ne nemi­le sce­ne i odr­ži red u drža­vi, onda ne posto­ji dru­gi način distri­bu­ci­je osim raci­o­na­li­sa­nja potrošnje.

Narav­no, alo­ka­ci­ja pro­i­zvo­da je samo spo­red­na ulo­ga trži­šta. Pri­mar­na ulo­ga trži­šta je – usme­ra­va­nje pro­i­zvod­nje, a tu ulo­gu raci­o­na­li­sa­nje potro­šnje ne može da obavi.

Cena je ta koja usme­ra­va upo­sle­nost pro­i­zvod­nih čini­la­ca. Cena je ta koja pro­i­zvo­đa­či­ma kazu­je šta i u kojim koli­či­na­ma tre­ba pro­i­zvo­di­ti. Ako se kon­tro­la cena usme­ri samo ka nekim pro­i­zvo­di­ma širo­ke potro­šnje, pro­i­zvo­đa­či će poku­ša­ti da svo­ju pro­i­zvod­nju pre­u­sme­re ka pro­i­zvo­di­ma koji nisu bili pred­met držav­ne sub­ver­zi­je u obli­ku ogra­ni­ča­va­nja cena. Pri­me­ra radi, ako drža­va ogra­ni­či cenu mle­ka, pro­i­zvo­đa­či će poku­ša­ti da svo­ju pro­i­zvod­nju pre­o­ri­jen­ti­šu na pro­i­zvod­nju sire­va i dru­gih pro­i­zvo­da od mle­ka. Uko­li­ko vlast zamr­zne cene svim pro­i­zvo­di­ma od mle­ka, onda će pro­i­zvo­đa­či sma­nji­ti ili pot­pu­no obu­sta­vi­ti dalju pro­i­zvod­nju kako bi izbe­gli gubitke.

Ishod se una­pred zna – on će uvek biti supro­tan ono­me što je bio cilj držav­nih vla­sti. Ako je drža­va žele­la da putem ogra­ni­če­nja cena uči­ni mle­ko dostup­nim većem bro­ju potro­ša­ča, rezul­tat će biti supro­tan: pro­i­zvo­đa­či će obu­sta­vi­ti pro­i­zvod­nju mle­ka, doći će do sma­nje­nja stoč­nog fon­da, ponu­da mle­ka će se dodat­no sma­nji­ti, jaz izme­đu ponu­de i tra­žnje će se dodat­no pove­ća­ti, a potro­ša­či će ume­sto jef­ti­nog mle­ka dobi­ti samo veli­ku nesta­ši­cu mleka.

Držav­nim vla­sti­ma može na pamet pasti i neka dru­ga «sjaj­na» ide­ja, drža­va može poku­ša­ti da putem veštač­kog kur­sa valu­te sti­mu­li­še uvoz mle­ka, ali se time neće pove­ća­ti pro­i­zvod­nja mle­ka, već će se samo razo­ri­ti osta­tak doma­će mle­kar­ske indu­stri­je. Dakle, držav­nim inter­ven­ci­o­ni­zmom se ne reša­va­ju pro­ble­mi već se samo mali pro­ble­mi pre­tva­ra­ju u veli­ke probleme.

Drža­va onda posta­je sve­sna da se cene ne mogu ogra­ni­či­ti samo na final­ne pro­i­zvo­de, već da se mora delo­va­ti dubin­ski, tj. u celom pro­i­zvod­nom lan­cu, a onda pri­vre­da dobi­ja sve više i više kon­tro­li­sa­nih cena, ne samo za final­ne pro­i­zvo­de već i za mate­ri­jal­ne čini­o­ce pro­i­zvod­nje i za cenu rad­ne snage.

Što više drža­va inter­ve­ni­še, sve se više pro­ble­ma javlja. Sva­ka držav­na inter­ven­ci­ja samo pogor­ša­va iona­ko lošu situ­a­ci­ju i zahte­va dodat­nu držav­nu inter­ven­ci­ju. Ako neki deo pri­vred­nog siste­ma osta­ne nepo­kri­ven držav­nom inter­ven­ci­jom, kapi­tal i rad­na sna­ga će se usme­ri­ti ka tom delu, a to zna­či da će doći do veštač­ke pro­me­ne pri­vred­ne struk­tu­re, i to ne u skla­du sa stvar­nim trži­šnim potre­ba­ma, već u skla­du sa iznu­đe­nom odbra­nom od držav­ne intervencije.

Ako se tokom vre­me­na držav­na vlast vra­ti razu­mu, može odu­sta­ti od dalje pogub­ne poli­ti­ke i time poku­ša­ti da zau­sta­vi dalje raza­ra­nje pri­vre­de, ali taj posao nije nima­lo lak jer je već došlo do izme­nje­ne pri­vred­ne struk­tu­re i uni­šte­nog kapitala.

Ako se drža­va ne ura­zu­mi, i nasta­vi sa svo­jom pro­ma­še­nom poli­ti­kom tako što sa svo­jom inter­ven­ci­jom ide sve dalje i dalje, fik­si­ra­ju­ći cene svih pro­i­zvo­da i uslu­ga, time u pot­pu­no­sti eli­mi­ni­še trži­šnu eko­no­mi­ju, a sistem ula­zi u fazu soci­ja­li­zma, tj. u model soci­ja­li­zma koji je prvo­bit­no pri­me­njen u naci­stič­koj Nemačkoj.

Inter­ven­ci­o­ni­zam u obli­ku visi­ne plata

Kada se govo­ri o zaga­ran­to­va­nim pla­ta­ma, mini­mal­noj ceni rada, kao i o raz­nim «obra­čun­skim koe­fi­ci­jen­ti­ma», onda može­mo reći da bez obzi­ra da li te mere dola­ze kao posle­di­ca držav­ne inter­ven­ci­je ili kroz rad­nič­ke sin­di­ka­te – rezul­tat će biti isti.

Kada bi rad­ni­ci bili jedi­ni potro­ša­či final­nih pro­i­zvo­da, onda bi real­no pove­ća­nje pla­ta bilo nei­zvo­di­vo – sve što bi rad­ni­ci dobi­li kroz pove­ća­nje pla­ta, izgu­bi­li bi kao potro­ša­či. Dakle, model mini­mal­nih pla­ta može ima­ti smi­sla samo ako ga posma­tra­mo kao način pre­ra­spo­de­le posto­je­ćeg dohot­ka, u kome jed­na gru­pa rad­ni­ka (pri­vi­le­go­va­na gru­pa rad­ni­ka), odu­zi­ma deo dohot­ka dru­goj gru­pi rad­ni­ka, ili što je još gore – da se tro­ši sama sup­stan­ca, tj. da se tro­ši posto­je­ći kapi­tal, što je ništa dru­go do ula­zak čita­vog siste­ma u fazu samodestrukcije.

Kao posle­di­cu odr­ža­nja pla­ta na neo­dr­ži­vom (netr­ži­šnom) nivou ima­mo sma­nje­nje aku­mu­la­ci­je kapi­ta­la, sma­nje­nje inve­sti­ci­ja, a jedan deo pri­vre­de biva pri­mo­ran da sma­nji ili pot­pu­no obu­sta­vi svo­ju pro­i­zvod­nju. Na taj način, ume­sto želje­ne pomo­ći rad­ni­ci­ma, dola­zi do suprot­nog efek­ta, do pove­ća­nja neza­po­sle­no­sti, do sma­nje­nja pri­vred­nih aktiv­no­sti, do sma­nje­nja jav­nih pri­ho­da, do sma­nje­nja real­ne agre­gat­ne tra­žnje, tj. ima­mo trži­šnu reak­ci­ju koja daje suprot­ne efek­te od planiranih.

Mala neza­po­sle­nost, koja je stal­ni pra­ti­lac trži­šnog nači­na poslo­va­nja, u uslo­vi­ma držav­nog inter­ven­ci­o­ni­zma posta­je veli­ka neza­po­sle­nost, a naj­go­re u sve­mu tome je to što ona posta­je – per­ma­nent­no sta­nje.

Pri­nud­na raz­me­na proizvoda

U slo­bod­noj trži­šnoj eko­no­mi­ji ogrom­na veći­na pri­vred­nih uče­sni­ka izla­zi na trži­šte sa svo­jim pro­i­zvo­di­ma i uslu­ga­ma, a onda na trži­štu dola­zi do raz­me­ne pro­i­zvo­da u skla­du sa ponu­dom i tra­žnjom za sva­kim poje­di­nač­nim pro­i­zvo­dom ili uslugom.

Na trži­šte ne izla­ze samo oni koji su zapo­sle­ni od stra­ne drža­ve i čiji je zada­tak spro­vo­đe­nje one osnov­ne ulo­ge drža­ve o kojoj smo već govorili.

Među­tim, zbog teškog soci­ja­li­stič­kog nasle­đa, kao i zbog kata­stro­fal­nih posle­di­ca sada­šnjeg ekstre­mnog inter­ven­ci­o­ni­zma, došlo je do defor­mi­sa­nja pri­vred­ne struk­tu­re. Ume­sto siste­ma u kome veli­ka veći­na pri­vred­ni­ka radi po trži­šnim prin­ci­pi­ma, a samo mali deo radi za drža­vu i zavi­si od distri­bu­ci­je kon­fi­sko­va­nog nov­ca, stvo­rio se jedan pore­me­će­ni anti-sistem u kome samo tri­de­se­tak pro­ce­na­ta zapo­sle­nih izla­zi na trži­šte, a svi osta­li žive od distri­bu­ci­je kon­fi­sko­va­nog novca.

U takvom, pot­pu­no pore­me­će­nom siste­mu, nasta­la je jed­na para­zit­ska kla­sa lju­di zapo­sle­nih od stra­ne drža­ve­ko­ja radi na izmi­šlje­nim i pot­pu­no bes­ko­ri­snim poslo­vi­ma. Tra­ge­di­ja tih lju­di, a i dru­štva u celi­ni, je u tome da su oni ceo život žive­li u uve­re­nju kako je to što oni rade «dru­štve­no kori­stan posao».

Ako zami­sli­mo jedan hipo­te­tič­ki slu­čaj, da se izne­na­da uspo­sta­vi jedan pra­vi trži­šni sistem (jer se samo tako može utvr­di­ti kori­snost ili neko­ri­snost nekog pro­i­zvo­da ili uslu­ge), ima­li bismo tra­gič­nu situ­a­ci­ju da pre­ko 60% tre­nut­no zapo­sle­nih rad­ni­ka ne bi ima­li šta da ponu­de na tom novo­u­spo­sta­vlje­nom trži­štu. Onaj, da ga tako nazo­ve­mo, «kori­sni sek­tor» bi na trži­šte izneo svo­je pro­i­zvo­de: hleb, mle­ko, meso, voće, povr­će, kon­di­tor­ske pro­i­zvo­de, trži­šno pro­ve­re­ne uslu­ge itd, ali tra­žnje za pro­i­zvo­di­ma i uslu­ga­ma onog «bes­ko­ri­snog sek­to­ra» ne bi bilo.

Vla­sni­ci trži­šno rezmen­lji­vih pro­i­zvo­da bi bili zain­te­re­so­va­ni da svo­je pro­i­zvo­de raz­me­ne za: pro­i­zvod­nu teh­no­lo­gi­ju, savre­me­ne poljo­pri­vred­ne maši­ne, savre­me­ne kami­o­ne i auto­mo­bi­le, belu teh­ni­ku, tele­vi­zo­re, kom­pju­te­re, mobil­ne tele­fo­ne, ode­ću, obu­ću itd, dakle za sve ono što stvar­no kupu­ju i što im je stvar­no potreb­no. Ali, sve­ga toga ovde nema, a ume­sto toga kre­i­ra­no je na sto­ti­ne hilja­da lažnih rad­nih mesta u raz­nim: Mini­star­stvi­ma, Aka­de­mi­ja­ma, Agen­ci­ja­ma, Aso­ci­ja­ci­ja­ma, Cen­tri­ma, Insti­tu­ti­ma, Zavo­di­ma, Biro­i­ma, Kan­ce­la­ri­ja­ma, Udru­že­nji­ma, Komo­ra­ma, Foru­mi­ma, Struč­nim save­ti­ma, Nevla­di­nim orga­ni­za­ci­ja­ma i tako dalje, i tako dalje. Nji­ma može­mo doda­ti i višak rad­ni­ka zapo­sle­nih u pre­du­ze­ći­ma u vla­sni­štvu drža­ve, opšti­na i gra­do­va, kao i višak rad­ni­ka u pre­du­ze­ći­ma u pri­vat­nom vla­sni­štvu nastao kao posle­di­ca pre­ve­li­ke i pot­pu­no besmi­sle­ne držav­ne regu­la­ci­je. Zajed­nič­ko svi­ma nji­ma je to da bi oni, u pra­vom trži­šnom siste­mu, na trži­šte iza­šli sa jed­nim veli­kim ništa.

Dakle, kao što vidi­mo, došlo je do kata­stro­fal­ne sistem­ske pore­me­će­no­sti gde veći­na tre­nut­no zapo­sle­nih nema trži­šno raz­men­lji­ve pro­i­zvo­de i uslu­ge, a raz­me­na pro­i­zvo­da i uslu­ga se u sada­šnjem siste­mu oba­vlja uz upo­tre­bu sile ili pod pret­njom upo­tre­be sile. Drža­va kon­fi­sku­je novac od real­no zapo­sle­nih, a onda taj novac distri­bu­i­ra para­zit­skom sek­to­ru. Ume­sto da radi ono što je njen pra­vi posao, da šti­ti život i imo­vi­nu sva­kog poje­din­ca, drža­va se pre­tvo­ri­la u instru­ment za kon­fi­ska­ci­ju i redi­stri­bu­ci­ju dohot­ka, a samim tim i u instru­ment za pri­vred­no razaranje.

Da tra­ge­di­ja bude još veća, a što čitav sistem dovo­di do pot­pu­nog apsur­da, od zapo­sle­nih u real­nom sek­to­ru ne samo da se odu­zi­ma novac, već je nji­hov život­ni stan­dard na dale­ko nižem nivou u odno­su na lažno zapo­sle­ne para­zi­te, a odnos pla­ta može biti: puta dva, puta pet, puta deset, puta dva­de­set, puta tri­de­set, ili čak više od toga. Dakle, tu više nema ni onog famo­znog zakla­nja­nja iza «argu­men­ta pra­vič­no­sti» po kome se uzi­ma od onih koji ima­ju mno­go da bi se pomo­glo oni­ma koji ima­ju malo, već se odu­zi­ma od siro­ti­nje da bi se finan­si­ra­li paraziti.

Naža­lost, ni to nije sve, već mora­mo pome­nu­ti i kata­stro­fa­lan pore­me­ćaj u pogle­du kva­li­fi­ka­ci­o­ne struk­tu­re rad­ne sna­ge. Bez trži­šta rad­ne sna­ge nema ni povrat­ne sig­nal­ne infor­ma­ci­je u pogle­du trži­šno potreb­ne kva­li­fi­ka­ci­o­ne struk­tu­re rad­ni­ka, što zna­či da sada­šnje ško­le i fakul­te­ti rade «na sle­po» jer niko ne zna, niti može da zna, kakva je rad­na sna­ga trži­štu stvar­no potreb­na. Na taj način se ško­lu­ju pot­pu­no nepo­treb­ni kadro­vi, što zna­či da će se čita­ve gene­ra­ci­je mla­dih lju­di naći u sta­nju pot­pu­nog bez­na­đa. Tra­gi­ko­mič­no delu­ju izja­ve «pro­fe­si­o­nal­nih obma­nji­va­ča» o tome kako: «mla­di zaslu­žu­ju šan­su», «mla­di nema­ju vre­me­na da čeka­ju», «mla­di zaslu­žu­ju da žive kao sav nor­ma­lan svet», i tome slič­no. Sa jed­ne stra­ne se pro­pa­gi­ra ilu­zi­o­ni­zam i pot­pu­no ludi­lo, a sa dru­ge stra­ne se navod­no zala­žu za «pra­va mladih».

Tužno je bilo gle­da­ti srp­ske selja­ke kako blo­ki­ra­ju pute­ve i od vla­sti tra­že «pomoć drža­ve». Oni koji pri­pa­da­ju jed­noj maloj gru­pi koja jedi­na radi nešto kori­sno u ovoj drža­vi, oni koji bi u slo­bod­nom trži­šnom siste­mu bili naj­bo­ga­ti­ji deo sta­nov­ni­štva – oni u ova­kvom siste­mu od drža­ve tra­že da im drža­va pomog­ne! Zai­sta neve­ro­vat­no! Kada bi srp­ski selja­ci ima­li pred­stav­ni­ke koji bi se makar malo razu­me­li u makro­e­ko­no­mi­ju i zna­li pra­vo sta­nje stva­ri – oni od drža­ve ne bi tra­ži­li pomoć, već nešto sasvim dru­go – da drža­va pre­sta­ne da im kon­fi­sku­je naj­ve­ći deo zara­đe­nog nov­ca i nji­me izdr­ža­va armi­ju parazita.

Da tra­gi­ko­me­di­ja bude još veća, negde u isto vre­me, ima­li smo i štrajk pro­sve­ta­ra, ali sa jed­nom bit­nom razli­kom jer oni od drža­ve nisu tra­ži­li pomoć, već su «zahte­va­li da im se pla­ti ono što su zara­di­li i ono što im pri­pa­da, jer su oni naj­o­bra­zo­va­ni­ji deo sta­nov­ni­štva». O tem­po­ra! O mores!

Ni reči o korup­ci­ji, ni reči o kata­stro­fal­nim nastav­nim pro­gra­mi­ma, ni reči o tome što bi na dese­ti­ne hilja­da, isto tako obra­zo­va­nih a neza­po­sle­nih rad­ni­ka, bilo pre­sreć­no da radi taj muč­ni i teški pro­sve­tar­ski posao, čak i za manju pla­tu. Pot­pu­no igno­ri­sa­nje činje­ni­ce da u trži­šnom siste­mu nema nika­kvih koe­fi­ci­je­na­ta i indek­sa­ci­ja, već da važi samo jed­no pra­vi­lo – pra­vi­lo ponu­de i tra­žnje. Neka za sve dru­ge važi trži­šte, ali mi bismo da za nas važi komu­ni­zam. Neka su svi jed­na­ki, ali mi bismo da bude­mo jednakiji.

Zace­men­ti­ra­ni sistem

Posle­di­ce držav­nog inter­ven­ci­o­ni­zma će biti kata­stro­fal­ne, i to ne važi samo za nas već i za sko­ro sve drža­ve sve­ta. Dugi niz godi­na, prak­tič­no još od Prvog svet­skog rata, inter­ven­ci­o­ni­zam se stal­no pove­ća­vao i odr­ža­vao uz pomoć nepre­kid­no kre­i­ra­nih i ino­vi­ra­nih pira­mi­dal­nih siste­ma, a jedi­nu ozbilj­ni­ju «trži­šnu korek­ci­ju» smo ima­li za vre­me Veli­ke depre­si­je, tj. nešto kasni­je, u veštač­ki kre­i­ra­nom Dru­gom svet­skom ratu.

Stva­ra­la se ilu­zi­ja odr­ži­vo­sti takvog siste­ma, a posle­di­ca te ilu­zi­je je pot­pu­no pore­me­će­na pri­vred­na struk­tu­ra u sko­ro svim drža­va­ma. Dugi niz godi­na sistem kon­fi­ska­ci­je i distri­bu­ci­je je funk­ci­o­ni­sao, a jed­na od naj­te­žih posle­di­ca takvog siste­ma je armi­ja lažno-zapo­sle­nih rad­ni­ka. Orga­ni­za­to­ri­ma pljač­ka­ških pira­mi­dal­nih siste­ma je bila potreb­na logi­stič­ka podr­ška kako bi nesme­ta­no zavr­ši­li zapo­če­ti posao, a tu podr­šku su obez­be­đi­va­li tako što su po siste­mu sistem­skog pod­mi­ći­va­nja zapo­šlja­va­li ogro­man broj rad­ni­ka na izmi­šlje­nim i dobro pla­će­nim rad­nim mesti­ma u jav­nom sek­to­ru. Za uzvrat, ti lažno zapo­sle­ni rad­ni­ci su pljač­ka­ši­ma ponu­di­li svo­ju lojal­nost, nezna­nje ili ćutanje.

Skot Laza­ro­vic (Scott Laza­ro­witz) sasvim otvo­re­no govo­ri o tome šta se stvar­no dogo­di­lo i kakve će posle­di­ce sve­ga toga biti. Pre nego što citi­ra­mo Laza­ro­vi­ca, samo da napo­me­ne­mo da on ume­sto reči inter­ven­ci­o­ni­zam kori­sti reč sta­ti­zam:

«Kori­šće­nje drža­ve i nje­nog mono­pol­skog pra­va na upo­tre­bu sile, omo­gu­ći­lo je jed­noj gru­pi lju­di da ostva­re svo­je infa­til­ne i pri­mi­tiv­ne pobu­de, bez mno­go obzi­ra na živo­te, slo­bo­du i imo­vi­nu osta­log dela sta­nov­ni­štva. Sta­ti­zam je bolest koja je od pošte­nih lju­di napra­vi­la kri­mi­nal­ce. Sta­ti­zam je pato­lo­gi­ja ljud­ske misli i pona­ša­nja koja je dove­la do toga da lju­di pasiv­no leže na zemlji, dok vla­sto­dr­šci i nji­ho­ve slu­ge gaze po nji­ma. Sva­ko ko pozna­je isto­ri­ju ljud­ske pri­ro­de, može jasno vide­ti šta nam se spre­ma, a to što nam se spre­ma nika­ko nije dobro.»

Pored svih zala koje sa sobom nosi držav­ni inter­ven­ci­o­ni­zam, nje­gov ver­ni pra­ti­lac je i korup­ci­ja. Kada držav­na vlast za sebe pri­gra­bi pra­vo da pre­u­sme­ra­va ogro­man deo dru­štve­nog dohot­ka, onda je to više nego ide­al­no tlo za zlo­u­po­tre­bu držav­nog inter­ven­ci­o­ni­zma u obli­ku orga­ni­zo­va­nog kri­mi­na­la. Pod­mi­ći­va­nje poli­ti­ča­ra, držav­nih pred­stav­ni­ka i činov­ni­ka nala­zi se u samom srcu držav­nog inter­ven­ci­o­ni­zma, a sva mesta na koji­ma se o neče­mu odlu­ču­je – posta­ju «naj­ce­nje­ni­ja» rad­na mesta.

Ako je inter­ven­ci­o­ni­zam bolest, kako to kaže Laza­ro­vic, onda je korup­ci­ja pra­va epi­de­mi­ja. Ono što se danas nazi­va «moder­na drža­va» postao je sino­nim za kri­mi­nal i insti­tu­ci­ju koja je u stal­nom suko­bu sa eko­nom­skim zako­ni­ma. Ume­sto da drža­va kori­sti svo­ju moć za bor­bu pro­tiv kri­mi­na­la, mono­po­la i naru­še­nog trži­šta, ona je sve dru­go samo to ne.

Zašto je para­zit­ski sloj dru­štva pro­tiv slo­bod­nog trži­šta, to je jasno i lako razu­mlji­vo, oni su pro­tiv trži­šta jer time gube svo­je pra­vo da žive na račun ostat­ka dru­štva, ali je pot­pu­no nes­hva­tlji­vo da danas čak i oni koji bi po pri­ro­di stva­ri mora­li biti naj­ve­ći pobor­ni­ci slo­bod­nog trži­šta, više ne zastu­pa­ju ide­ju libe­ra­li­zma. Ako reč kapi­ta­li­zam zna­či bilo šta, onda je to slo­bod­no trži­šte i pot­pu­no je nes­hva­tlji­vo da oni koji zai­sta rade i stva­ra­ju, oni koji bi od libe­ra­li­zma ima­li naj­vi­še kori­sti, nisu u sta­nju to da shva­te već se čak i oni zala­žu za držav­ni inter­ven­ci­o­ni­zam. Obja­šnje­nje za taj feno­men može­mo tra­ži­ti samo u namer­no uve­de­noj ter­mi­no­lo­škoj kon­fu­zi­ji i stra­vič­noj anti-trži­šnoj pro­pa­gan­di. Da bi se od naro­da sakri­lo stvar­no sta­nje stva­ri, poli­ti­ča­ri i pse­u­do-eko­no­mi­sti su se potru­di­li da za reč kapi­ta­li­zam vežu sve ono što on nije.

Tre­ba reći i to da kada dana­šnji samo­zva­ni libe­ra­li govo­re o libe­ra­li­zmu, naj­če­šće govo­re o: slo­bo­di govo­ra, slo­bo­di štam­pe, gra­đan­skim pra­vi­ma i tome slič­no, ali je inte­re­sant­no da oni nika­da ne govo­re o eko­nom­skim slo­bo­da­ma. Eko­no­mi­ja je naj­bo­lji fil­ter pomo­ću koga može­mo raz­lu­či­ti pra­ve od lažnih libe­ra­la. Eko­no­mi­ja je osnov­ni stub libe­ra­li­zma jer bez eko­nom­ske slo­bo­de nema ni osta­lih sloboda.

Slom inter­ven­ci­o­ni­zma

Upr­kos žesto­koj anti­ka­pi­ta­li­stič­koj pro­pa­gan­di, koja za tre­nut­ni svet­ski haos optu­žu­je kapi­ta­li­zam, tj. slo­bod­no trži­šte, činje­ni­ce jasno govo­re da se ne radi ni o kakvoj «kri­zi kapi­ta­li­zma» (jer nje­ga nema već sko­ro sto godi­na), već da se radi o kri­zi držav­nog inter­ven­ci­o­ni­zma. Sada se doga­đa samo ono što se pre ili kasni­je mora­lo dogo­di­ti, i ono što su pra­vi libe­ral­ni eko­no­mi­sti dav­no pred­vi­de­li da će se dogoditi.

Upr­kos tome što od slo­bod­nog trži­šta sada u sve­tu nema ništa, upr­kos tome što se svu­da pri­me­nju­je, manje ili više, ekstrem­ni držav­ni inter­ven­ci­o­ni­zam, inte­ziv­nom pro­pa­gan­dom se u svest naro­da uba­cu­je ide­ja da je za sve kriv kapi­ta­li­zam i da se reše­nje mora tra­ži­ti u dodat­nom intervencionizmu.

Među­tim, šta god inter­ven­ci­o­ni­sti radi­li i koli­ko god efi­ka­snu pro­pa­gan­du ima­li, inter­ven­ci­o­ni­zmu je došao kraj jer je iscr­pio sve svo­je resur­se. Kao neki neu­me­re­ni i nein­te­li­gent­ni para­zit, koji ubi­ja onog na čijem se telu hra­nio, tako i držav­ni para­zi­ti ubi­ja­ju dru­štvo na čijem telu su parazitirali.

U samoj sušti­ni inter­ven­ci­o­ni­zma je uzi­ma­nje od jed­nih da bi se dava­lo dru­gi­ma, a to se prav­da­lo argu­men­tom da je pra­ved­no uzi­ma­ti od boga­tih da bi se dava­lo siro­ma­šni­ma. Paro­le su jed­no, a real­no sta­nje je nešto sasvim dru­go, jer je upra­vo u držav­nom inter­ven­ci­o­ni­zmu došlo do stra­ho­vi­te kon­cen­tra­ci­je bogat­stva i moći, a sve na račun pot­pu­nog uni­šte­nja sred­njeg slo­ja sta­nov­ni­štva. Ceo sistem se zasni­vao na per­fid­noj pljač­ki ogrom­ne veći­ne naro­da, a sve zarad ekstre­mnog boga­će­nja jed­nog malog slo­ja povla­šće­nih. Pljač­ka­ški pira­mi­dal­ni sistem je mogao da funk­ci­o­ni­še samo dok posto­je oni od kojih se moglo oti­ma­ti, a kada posta­ne jasno da više nema onih od kojih je mogu­će još nešto ote­ti i da se suva dre­no­vi­na više ne može cedi­ti, onda nasta­je haos. Mises za taj peri­od kaže:

«Kada fon­ta­na pre­su­ši, tada celo­kup­na inter­ven­ci­o­ni­stič­ka dok­tri­na doži­vi kolaps, a prin­ci­pi Deda Mra­za izvr­še samoubistvo».

Mizes nema nika­vu nedo­u­mi­cu u pogle­du neo­dr­ži­vo­sti inter­ven­ci­o­ni­stič­kog siste­ma i kaže da «sred­nji put» ne posto­ji. Sva­ki inter­ven­ci­o­ni­zam na kra­ju doži­vi kolaps, a pre ili kasni­je čove­čan­stvo će mora­ti da se odlu­či ili za trži­šnu eko­no­mi­ju ili za soci­ja­li­zam. Ako se čove­čan­stvo odlu­či za soci­ja­li­zam, onda se odri­če eko­nom­ske kal­ku­la­cije, 5 a to zna­či da će se ceo svet pre­tvo­ri­ti u naj­ve­ću tira­ni­ju u isto­ri­ji čovečanstva.


Radi­vo­je Ognja­no­vić je eko­no­mi­sta iz Beo­gra­da.  Osta­le tek­sto­ve ovog auto­ra  može­te pogle­da­ti ovde.


  1. https://katalaksija.com/author/radivoje-ognjanovic/[]
  2. Ludwig von Mises: Human Acti­on[]
  3. Mur­ray Roth­bard: The Ethics of Liber­ty[]
  4. Rod Rojas: The True Natu­re of Taxa­ti­on[]
  5. Radi­vo­je Ognja­no­vić: Atak na logi­ku i razum[]