Manifest Katalaksija

Šta je to klasični liberalizam i ko su to klasični liberali? Uobičajeno shvatanje je da je klasični liberalizam samo politička doktrina koja definiše granice upotrebe sile protiv slobodnih akcija pojedinaca. Te granice su veoma rigidne i obeležavaju razdaljinu između vaše pesnice i tuđeg nosa. Funkcija države, koja ima monopol na legitimnu upotrebu sile, definisana je istim načelom – zabranjena je upotreba nasilja protiv nenasilnih akcija individua. To je funkcija države „noćnog čuvara“ i na tome se priča obično završava. To bi bila jedna sasvim pitka doktrina, ali i umnogome naivna.

Prema ovom shvatanju, klasični liberalizam ostaje naprosto „negativna“ politička teorija, koja nam ne pruža nikakav skup rukovodnih načela za moralne akcije ljudi, koja ne poseduje svoju ideologiju, koja je potpuno lišena svih natruha tradicije, kulture, svih katalaktičkih institucija društva. Klasični liberalizam, kaže se, ne može raspaliti ljudsku maštu, ne podstiče žar vere, ne pruža čoveku nikakav ideološki oslonac. Za liberalizam se ne gine. On je idološki i vrednosno neutralan, on pruža samo zakonski okvir koji „negativno“ definiše slobodu. Sve ostalo je prepušteno legitimnim sklonostima, uverenjima i željama svakog ponaosob. Liberalna država pruža „utopijski okvir“ za najrazličitija utopijska stemljenja pojedinaca ili grupa. Da li je to baš tako?

Najpre, metafora o pesnici i nosu je zanimljiva, ali treba imati u vidu ko je njen autor i u kom kontekstu je formulisana i izrečena. Autor je J.S. Mil, “liberal” – precizno bi bilo reći social-liberal ili social-demokrata – koji je svoju filozofiju formirao pod uticajem romantičarskih pesnika i svoje žene komunistkinje, i koji je ove romantičarsko-revolucionarne fantazije naprosto nakalemio na jedan osiromašeni i deformisani koncept klasičnog liberalizma. Za njega je, naime, liberalizam više značio ono što znači za današnje libertene, nego za stare, klasične liberale – podrška i ohrabrenje raznim manjinskim, snobovskim životnim stilovima, etos samoizražavanja i samospoznaje, privatni moral umesto tradicionalnog, podršku sindikatima, državi blagostanja i svakoj vrsti “socijalnih reformi”, skoro do čistog socijalizma. Njegova filozofija je kombinacija snobističkog uzdizanja aristokratije i nezavisnosti duha, za odabrane, naravno, i kolektivističkog “sentimentalnog humanizma”, oličenog u paternalističkoj socijalnoj državi, rukovođenoj od strane elite – za stoku.

Nozikovo shvatanje o državi kao “okviru za različite utopije”, samo je modernizovana verzija i derivat milovskog libertenizma, prilagođena posthipijevskom weltanschauungu, koji još miriše na zagušljiva, nehigijenska kulturna isparenja 1960-ih. Nozik hoće da ubedi hipika da je laissez-faire idealno okruženje za njega, u kome slobodno može da izrazi svoju idiosinkraziju. On želi da liberalizam učini moralno poželjnim, da se liberalizam svima po malo dopadne, tako što kaže da minimalna država znači pravi mali rajski vrt u kojem cvetaju svi cvetovi. “Anything goes”, to je ključni Nozikov argument za poželjnost liberalizma. On veruje da je žrtvovanje katalaktičkih društvenih struktura i tradicionalnog morala, koje su afirmisali klasični liberali kao kvintesecniju liberalnog učenja, mala cena koja se treba platiti da bi svi progutali neku formu liberalizma. Smatrao je da u tom poslu neće biti mnogo mrtvih. Ali, to ne biva. Nije čudo da moderni socijalistički mejnstrim kao liberalizam bio u stanju da shvati samo Mila i Nozika, jer se oni izražavaju jezikom koji taj establišment razume, i dele njegove vrednosti i najširi filozofski pogled na društvo i tradiciju – atomistički kult nezavisnosti i individualizma. Kolektivisti su kanonizovali socijalističku libertensku verziju liberalizma, zato što sa njom dele sve ključne kulturne pretpostavke.

Ali, klasični liberalizam nije isto što i libertarijanski socijalizam po Milovom modelu, niti čak liberalna utopija nozikovskog tipa. Liberalizam ne raste u vakuumu; ogromna je iluzija verovanje da se moderna kultura smrti, amoralnosti, poslušnosti, neodgovornosti i parazitizma koju je inspirisaladržava blagostanja može prosto nakalemiti na minimalnu državu kao okvir za razne nihilističke utopije. Kultura kapitalacije kulture i morala je kultura koja prihvata i slavi tiraniju i zlo. XX vek je bio vek takve kulture, vek neograničenog divljanja “slobodnog duha”, “emancipacije”, “kolektivnog izbavljenja i samoispunjenja”, pa ipak je to bio vek kukavičkog saginjanja “slobodnih duhova” pred apokaliptičkim zlom i anihilacijom svega ljudskog i civilizacijskog, ili još ćešće – miropomazanja tog zla i anihilacije kao znaka neviđenog, eshatološki vrednog napretka u odnosu na dekadentnu civilizaciju! Mao, Staljin, Hitler, Musolini, nisu bili za veliki broj intelektualaca oličenje “đavola u istoriji”, kako bi rekao Kolakovski, već pronosioci ovozemljskog izbavljenja. Markuze je video novu revolucionarnu antropologiju u Maovoj kulturnoj revoluciji, Lukač i Sartr eshatološki prelom u Staljinovom sistemu. Američki progresivci su obožavali Musolinija, a mnogi i Hitlera sve do rata. Dakle, to je put kojim vodi Milov slobodni duh, okrenut protiv civilizacije, i to nije put kojim vodi klasični liberalizam.

Sloboda klasičnog liberalizma nema nikakve veze sa tinejdžerskim, romantičarskim, velferističkim, ili komunističkim fantazijama o ospoljenju i ostvarenju ljudskog sopstva u zlom svetu. Ona nije povlađivanje infantilnim predstavama o oslobođenju kao o svemoći pojedinca koji ima sve što želi, i ne odgovara nikakvom višem zakonu i poretku, osim sopstvene naduvene „individualnosti“. Liberalna sloboda je „sloboda pod zakonom“, kako kaže klasični liberal Hajek, i to u dvostrukom smislu. Sloboda je, s jedne strane, pod zakonom, jer predstavlja zaštitu pojedinca od države i nasilja drugih ljudi, ali, s druge, ona je i pod moralnim zakonom, tj pravilima ponašanja koja su se dugom istorijskom evolucijom osvedočila kao superiorna. Mi ne zagovaramo nikakvo „oslobođenje“ pojedinca od „predrasuda“, „diskriminacije“ i „socijalnog terora“. Mi naprotiv mislimo da su predrasude i diskriminacija važan deo slobodnog društva, i da je socijalni “teror” i zapt opštih pravila morala i dužnosti nezaobilazno oruđe uzgajanja čoveka dostojnog slobode.

Kako su samo stari klasični liberali to dobro znali! Spinoza je podržavao slobodu govora, ali “ne iz besa i mržnje, ili želje da se nametne neka promena samo na osnovu autoriteta govora”. Lok je zagovarao slobodu, ali ne i za “gledišta protivna ljudskom društvu, ili onim moralnim pravilima koja su neophodna za osptanak slobodnog društva.” Tokvil je govorio da “nema slobode bez moralnosti, ni moralnosti bez vere.” Berk je govorio da “nema nikakvih otkrića u oblasti morala, a da ih ne može biti ni u oblasti dobre vladavine, koja je bila jednako dobro shvaćena pre nego što smo se mi rodili, i da će ostati jednako dobro shvaćena i kad tišina groba potčini svojim zakonima naše žustro blebetanje“. U kakvom je mračnom kolektivističkom ćorsokaku završila evolucija kako opštih političkih shvatanja tako i samog liberalizma u poslednjim decenijama najbolje svedoči okolnost da gledišta slična ovim citiranim koja su izrekli klasici liberalizma, njihovi današnji tobožnji libertarijanski sledbenici opisuju samo kao mračnjaštvo i “konzervativizam”.

Navikli smo se možda i suviše da kao liberale slavimo ljude koji se dodvoravaju pojedincu i njegovim „pravima“. Ali, klasični liberali su oduvek mislili da treba govoriti o dužnostima, najmanje koliko i o pravima, da je odgovornost naličje slobode, a posebno danas kada su „prava“ postala samo izlizano retoričko oruđe kolektivizma, samo smokvin list prodaje ropstva po višoj ceni oslobođenja. Da bi slobodno društvo opstalo, mora da postoji čvrsta moralna infrastruktura koja pojedince čini nezavisnim, ali istovremeno i odgovornim. Nema slobode bez opšteg tradicionalnog okvira odgovornosti i samostalnosti. Olako obećanje razuzdanosti i svemoći koje kolektivizam daje modernom pojedincu, kroz uništenje ili labavljenje tradicionalnih “stega” samo je uvertira i ukras tiranije kojoj ga zakonito vodi. Humanizam i briga moderne države za pojedinca i njegova „prava“ i „blagostanje“, samo su politički korektan izraz svođenja čoveka na kućnog ljubimca vlade i oruđe njene ideologije. Kako je Tokvil još rekao, moderna država hoće u svojoj beskonačnoj dobroti da liši pojedinca ne samo potrebe da radi, nego i da misli. Pojedinac bez uverenja, morala, poštovanja prema autoritetu, prema nasleđenim pravilima i tradicionalnim ustanovama je lak plen totalitarizma. Moralni poredak je armatura slobode, kao što je moralna anarhija atomiziranih pojedinaca armatura tiranije.

Zato svi totalitarci i kolektivisti hoće da unište društvo jer je društvo jedina zaštita pojedincu i njegovoj slobodi i jedina brana državi kao novom božanstvu. Ona zato mora po svaku cenu da uništi, unizi, prokazi, sve alternativne izvore lojalnosti i vrednosti koji sprečavaju atomizaciju; „nemaj drugih bogova osim mene“, kaže moderna država pojedincu. I zato totalitarci, u svim bojama, napadaju crkvu, porodicu, brak, privatnu svojinu, svetinju života, tradicionalni moral, čak tradionalne strandarde racionalnosti i znanja. Oni hoće svemoć države nad telom i nad intelektom jednako, i zato moraju da unište sve što jemči autonomiju i integritet i jednog i drugog. Oni čiste sebi put uništenjem društvene, spontano nastale, katalaktičke infastrukture civilizacije, a atomiziranom, ogoljenom pojedincu bacaju kosku kukavnog osećanja lažne svemoći, razuzdanosti, i „prava“ da bi svoju knutu lakše prihvatio, itd. Ta „prava“ su paradoksalno samo šifre za odsustvo prava, za mogućnost države da ruši slobodu u ime slobode, orvelovska retorička maska koja sve oštrije zabrane i kontrolu prodaje kao „proširenje“ same slobode.

Kada moderna hakslijevska država kaže “pravo na zdravstvenu” zaštitu to praktično znači zabranu da se lečite kako hoćete, da imate lekara kojeg hoćete, da plaćate onoliko koliko hoćete tj smatrate da su vaše potrebe, zabranu da kupujete lekove kakve hoćete, i obavezu da čekate u redovima po državnim bolnicama koje plaćaju drugi – poreski obveznici. Kad se kaže “pravo na rad”, to znači zabranu da radite van sindikata ili obavezu nekog drugog da vama obezbedi posao. Kad se kaže “pravo na slobodno informisanje”, misli se na zabranu ili skup zabrana i ograničenja u pokretanju i vođenju novina ili televizija, u skladu sa time kako je država zamislila da informisanje treba da izgleda (zavisno od toga kako je zakonski “regulisala” oblast informisanja). Kad se kaže “pravo na zdravu ishranu”, misli se na to šta je zabranjeno da se jede, tj da se prodaje kao štetno po zdravlje, recimo pomfrit ili kajmak. Kad se kaže “pravo na zdravu životnu sredinu”, misli se koje sve konkretne vrste zabrana korišćenja i proizvodnje energije će biti uvedene, i koja sve ograničenja ličnih sloboda ozakonjena (recimo, kakva kola ćemo moći da vozimo i kakve sijalice i frižidere da kupujemo).

Potpuna i apsolutna orvelovska inverzija istine se ogleda u tome što pod “pravima” koja država mora da vam da, uvek se misli jedino i samo na zabrane koje država ima pravo da vam nametne. Dostojevski je u tom smislu fundamentalno pogrešio: umesto njegove krilatice „Ako nema Boga sve je dozvoljeno“, prava istina danas glasi pre „Ako nema Boga sve je zabranjeno“. „Prava i slobode“ su postale mamac i kodna reč. Razuzdanost i narcizam samo sluškinje i poltroni tiranije.

Društvo bez moralne infrastrukture i u anomiiji ne može opstati. Zato je danas toliko snažna tiranija političke korektnosti, pošto je ona državni supstitut za tradicionalne moralne standarde i vrednosti. Svojim propisima ispravnog ponašanja pod firmom “političke korektnosti”, država želi da zameni tradicionalnu ulogu katalaktičkih društvenih struktura konkurišući im, i pokušavajući da odozgo nametne obrasce socijalizacije i unese predividivost u ljudsku komunikaciju. Totalitarci forisraju političku korektnost jer ona omogućava puki opstanak istog onog društva kojim oni hoće da vladaju – a to je slabo i institucionalno razoreno. Totalitarizam, to znači konačni trijumf države nad društvom, potpuno prožimanje svih pora društva totalitanom ideologijom i nestanak svih tradicionalnih institucija. Otuda rituali i tabui komunističkog obožavanja vođa, poseban, veštački ideološki jezik, posebna vrsta čistunstva i asketizma. Ali, ne zaboravimo – otuda i redefinicija morala po kojoj je odanost vođi i ideologiji najviša moralna dužnost, veća od dužnosti prema istini, tradicionalnom moralu ili čak bližnjima.

Otuda je, s druge strane, u današnjoj verziji plišanog totalitarizma toliko važno poštovati ekološke tabue, ne nazivati teroriste pravim imenom, govoriti uvek on-ona, gasiti sijalice kad vam ekološki talibani kažu da treba, ne kupovati u Wall Martu… Kad nema autentičnog moralnog gesta kao znaka raspoznavanja i socijalizacije, kad nema strogog zahteva individualnog moralnog integriteta kao izraza vrednosti osobe, kao nadomestak, kao štaka, dolazi politička korektnost osobe, njena revnost u poštovanju zadatih ideoloških tabua i rituala. Kao što je dobar socijalistički građanin bio ne dobar čovek u starinskom, pretpotopskom smislu, nego uzoran član partije koji dobro sluša i ne pravi probleme, tako je i dobar građanin Vrlog novog sveta, ne moralni pojedinac s integritetom, nego revnosni ekološki zombi koji kupuje u platnenim torbama, ne jede meso i spašava planetu helijumskim sijalicama.

Redefinicija morala i individualne ljudske vrednosti koju je doneo politički totalitarizam XX veka je možda najdramatičnija promena našeg vremena, i možda jedini istorijski novum. Tradicionalno je crkva smatrana čuvarem moralnih vrednosti, i zaštitnikom poretka koji omogućava civilizaciju. To su svi veliki liberali znali, a Hajek sjajno objasnio u nekoliko svojih knjiga, a najbolje u Kobnoj ideji. Ali, novina poznog XX i ranog XXI veka je to što moralno propadanje zapadne civilizacije prožima sve – od obrazovanja, preko nauke do same crkve. Često su razni pesimistički pisci XX veka uzimali ateizam kao izraz moralne propasti i dezorijentacije, od Dostojevskog do Ortege i Gaseta. Ali, problem je što u današnjem vremenu nije ateizam najjači izraz moralnog truljenja Zapada, nego nihilistička i cinička transformacija same vere! Ako bliže pogledate tu transformaciju, videćete dubinu te sekularizacije i ateizacije same religije. Religija, kao jedan od osnovnih bedema društva i zaštitnik duhovnosti u istoriji civilizacije, sada se odriče svojih duhovnih i transcendentnih stremljenja i počinje da u svoje kanone uvodi moralne uzuse političke korektnosti propagirane od savremene države. Nekada je bilo “Bogu Božije, ćesaru ćesarevo” – i pod tom firmom je crkva (bar u zapadnom svetu) bila čuvar katalaktičkog poretka od mešanja države – dok sada sama crkva propagira: “Božije ćesaru”. Kapitulacija je potpuna.

Ako pogledate, recimo, katoličku crkvu danas, ona je doživela transformaciju koja potpuno odslikava epohalni prelom od hrišćanskog morala ka besadržajnoj, postmodernoj političkoj korektnosti. Pre više od 1500 godina Vatikan je sastavio listu sedam smrtnih grehova koja je je bila neka vrsta moralnog orijentira za sve vernike. Ta lista uglavnom sažima osnove tradicionalne moralnosti slobodnog društva koja omogućava njegov opstanak: ne ubij, ne kradi, ne budi gord, ne vrši preljubu i takve staromodne, dosadne stvari. Ali, više nije tako. Katolička crkva je zaključila da mora krenuti ukorak s vremenom, i da se sa tom starinskom moralnom gnjavažom ne može daleko stići u očuvanju ili vraćanju moći nad ljudskim dušama u XXI veku, pa je rešila da se posle 1500 godina “modernizuje”. Prošle godine je Vatikan izdao listu novih “smrtnih grehova”, i oni na potpuno komičan način odslikavaju praznoverice, neznanje i ideološku mržnju marksističkih i ekoloških fanatika današnjice: jedan od novih, pomodnih “smtrnih grehova” je preterano bogaćenje i “izazivanje siromaštva u svetu”. Ovo kao da je smislio moveon.org ili Noam Čomski a ne institucija koja traje dva milenijuma. To više nije starinsko “srebroljublje” koje je štetno jer predstavlja prekršaj protiv individualnog morala i lični moralni sunovrat vernika, već moderna, politički korektna litanija da se “bori protiv siromaštva u svetu” i “pokaže društvena odgovornost”. Crkva ne osuđuje srozavanje ljudske duše u preteranom materijalizmu i pohlepi, obraćajući se pojedincu, već pruža nadri-teoriju ekonomskog rasta i raspodele, prepisanu od antiglobalističkih imbecila. Papa postaje politički sledbenik Naomi Klajn i Majkla Mura, a ne duhovni učitelj Hristovog moralnog creda. Zatim, tu je genetsko modifikovanje, kao smrtni greh (vidimo da je i Žoze Bove izvršio određeni uticaj na novog pontifa), što je takođe vrlo humanistička doktrina, jer treba objasniti ovima u Africi i delovima Azije da je bolje da pomru od gladi, jer superiorna genetski modifikovana soja i kukuruz nisu po “božjoj volji”. Ako ste mislili ste da je životna sredina zaboravljena, pogrešili ste. Vatikan je jedan od jačih centara kampanje protiv globalnog zagrevanja. “Zagađivanje životne sredine” je još jedan pomodarski “smrtni greh”. Objašnjenje je da čovek ubrzano menja okolinu i kvari božje delo. Divno, u tom slučaju prokletstvo čovečanstva je počelo sa izumom točka i vatre, te kultivacije useva. Da bismo udovoljili “moralnoj” ljudožderskoj viziji katoličke crkve u 21 veku trebalo bi da se vratimo iza mlađeg neolita kad je počinjen istočni greh protivu životne sredine pronalaskom zemljoradnje (a možda i pre, kad je pronađena vatra).

Neobrazovanje, duhovna lenjost, odsustvo bilo kakvog rafinmana i stila, podleganje najprostačkijim i najgupljim klišeima sekularne radikalne levice, to je tužna slika “moderne”, politički korektne, “zelene” katoličke crkve. Umesto svoje litanije kroz “svedočenje” božjeg prisustva kojim će ohrabirti pojedinca da otelovi neprolazne moralne naredbe stare dve hiljade godina, Crkva usvaja najbesmislenije klišee i najizanđalije litanije levičarskog radikalizma: “bogati postaju sve bogatiji a siromašni sve siromašniji” i “životna sredina je sve ugroženija”. Rimski papa govori o “lošim posledicama globalizacije” protiv kojih će on da se bori svojim novim “smrtnim grehovima”. Nedostaje samo neki napev o “socijalnoj odgovornosti” korporacija pa da zvuči kao neka haranga na antiglobalističkim skupovima. Grešniče, uvedi samoupravljanje u firmu da te Sveti Petar ne prosledi u pakao… Umesto crkve moralnog biča, imamo crkvu koja “podiže svest o izazovima i društvenim problemima”. Umesto da se odupre pomodarstvu, i da od vernika traži da se pokore najstrožim moralnim tabuima nasleđenim kroz vekove ako žele da pripadaju Crkvi, crkva se pretvara u levičarski NGO koji povlađuje političkoj korektnosti i narcizmu modernog zelenog zombija, pokušavajući da povrati moć otvorenim politiziranjem i dodvoravanjem bezbožničkoj javnosti.

Mogla bi nam se uputiti kritika da ovim nedopustivo klasični liberalizam svodimo na “konzervativizam” i lišavamo ga njegove individualističke i slobodarske supstance. Liberali koji hoće strožu crkvu! Ali, taj prigovor počiva na nerazumevanju kako istorijskog konteksta, tako i teorijskih osnova liberalizma. Liberalno društvo može da opstane samo u vrlo “socijalno neliberalnom” okruženju. Pomama prava i sloboda i nadasve “emancipacije od društvenih stega” bili su bojni pokliči moderne demokratije pod kojima je sloboda pojedinca dovedena u pitanje. Predvorje i ideološki arsenal totalitarizma! To je paradoks koji mnogi savremeni “libertarijanci” nisu u stanju da vide, u svojoj zaslepljenosti patetičnim, sentimentalnim milovskim libertinizmom, ali koga su klasični liberali oduvek bili svesni. “Individualizam” je zastava pod kojom je socijalizam umarširao u zapadnu civilizaciju i razorio je velikim delom. XX vek liči na jedno sablasno ispunjenje Berkove proročke vizije o onome što je nagovestila francuska revolucija – poplavu slugeranjstva, poslušnosti i uzidizanja tiranije i zla, koji idu ruku pod ruku sa najvišim filozofskim proklamacijama “oslobođenja” i “emancipacije”. On je govorio o francuskoj revoluciji kao o jednom danu krvavih orgija gde puk dobija iluziju da je “slobodan” jer može da giljotinira kralja, iluziju koja se plaća večitim ropstvom koje sledi narednog dana. Sloboda je uvek zvučala najsladunjavije u ustima tirana i totalitaraca.

Najradikalniji i istovremeno misaono najsnažniji savremeni “libertarijanci” vraćaju se starom nauku klasičnog liberalizma, veri u moralnu tradiciju i socijalni konzervativizam starih liberala, ideju Loka i Smita, Hjuma i Berka, Tokvila i Lorda Ektona. Američki filozof i ekonomista nemačkog porekla Hans Herman Hope objašnjava da je propast klasičnog liberalizma došla zbog njegovog ukrštanja sa demokratijom i da je “hijerarhijsko društvo, zasnovano na političkom primatu nekolicine sa izuzetnim postignućima” bolja osnova očuvanju slobode nego demokratija, i čak razjašnjava mnoge prednosti tradicionalne monarhije u odnosu na demokratiju u pogeldu očuvanja slobode pojedinca. Valter Blok, ekonomista austrijske škole i anarhistički libertarijanac zvuči pre kao Tokvil ili Berk, nego Nozik: “Za mene sada religija predstavlja jednu od poslednjih velikih nada za društvo, pošto je to jedna od glavnih institucija koja se i dalje bori protiv prevelike i prenaduvane vlade“.

U sumiranju osnovne poente klasičnog liberalizma, juče, danas i sutra, možemo se samo vratiti starom Berku, i parafrazirati ga – nema otkrića u oblasti morala, nema otkrića u oblasti dobre vlasti, nema slobode za neprijatelje slobode, nema demokratije, „prava“, ni traganja za najboljim društvenim uređenjem, ako hoćemo slobodnog pojedinca, razvijenu, sofisticiranu civilizaciju i trajne osnove za njen napredak. Sve su stvari u moralu i politici otkrivene. Uglačala ih je, kako je rekao stari klasični liberal 17 veka, ser Edvard Kouk, “kroz sito pokušaja i pogreške, mudrost najobdarenijih ljudi u mnogim sledovima epoha“. Nama je dato da čuvamo, i branimo, i možda obnovimo što je oluja kolektivističkog nihilizma porušila. Ne da “stvaramo”, jer je sve što vredi opstanka već stvoreno. I to je klasični liberalizam.

 Ivan Janković & Borislav Ristić