Manifest Katalaksija

Šta je to kla­sič­ni libe­ra­li­zam i ko su to kla­sič­ni libe­ra­li? Uobi­ča­je­no shva­ta­nje je da je kla­sič­ni libe­ra­li­zam samo poli­tič­ka dok­tri­na koja defi­ni­še gra­ni­ce upo­tre­be sile pro­tiv slo­bod­nih akci­ja poje­di­na­ca. Te gra­ni­ce su veo­ma rigid­ne i obe­le­ža­va­ju raz­da­lji­nu izme­đu vaše pesni­ce i tuđeg nosa. Funk­ci­ja drža­ve, koja ima mono­pol na legi­tim­nu upo­tre­bu sile, defi­ni­sa­na je istim nače­lom – zabra­nje­na je upo­tre­ba nasi­lja pro­tiv nena­sil­nih akci­ja indi­vi­dua. To je funk­ci­ja drža­ve „noć­nog čuva­ra“ i na tome se pri­ča obič­no zavr­ša­va. To bi bila jed­na sasvim pit­ka dok­tri­na, ali i umno­go­me naivna.

Pre­ma ovom shva­ta­nju, kla­sič­ni libe­ra­li­zam osta­je napro­sto „nega­tiv­na“ poli­tič­ka teo­ri­ja, koja nam ne pru­ža nika­kav skup ruko­vod­nih nače­la za moral­ne akci­je lju­di, koja ne pose­du­je svo­ju ide­o­lo­gi­ju, koja je pot­pu­no liše­na svih natru­ha tra­di­ci­je, kul­tu­re, svih kata­lak­tič­kih insti­tu­ci­ja dru­štva. Kla­sič­ni libe­ra­li­zam, kaže se, ne može ras­pa­li­ti ljud­sku maštu, ne pod­sti­če žar vere, ne pru­ža čove­ku nika­kav ide­o­lo­ški oslo­nac. Za libe­ra­li­zam se ne gine. On je ido­lo­ški i vred­no­sno neu­tra­lan, on pru­ža samo zakon­ski okvir koji „nega­tiv­no“ defi­ni­še slo­bo­du. Sve osta­lo je pre­pu­šte­no legi­tim­nim sklo­no­sti­ma, uve­re­nji­ma i želja­ma sva­kog pona­o­sob. Libe­ral­na drža­va pru­ža „uto­pij­ski okvir“ za naj­ra­zli­či­ti­ja uto­pij­ska ste­mlje­nja poje­di­na­ca ili gru­pa. Da li je to baš tako?

Naj­pre, meta­fo­ra o pesni­ci i nosu je zani­mlji­va, ali tre­ba ima­ti u vidu ko je njen autor i u kom kon­tek­stu je for­mu­li­sa­na i izre­če­na. Autor je J.S. Mil, "libe­ral" – pre­ci­zno bi bilo reći soci­al-libe­ral ili soci­al-demo­kra­ta – koji je svo­ju filo­zo­fi­ju for­mi­rao pod uti­ca­jem roman­ti­čar­skih pesni­ka i svo­je žene komu­nist­ki­nje, i koji je ove roman­ti­čar­sko-revo­lu­ci­o­nar­ne fan­ta­zi­je napro­sto naka­le­mio na jedan osi­ro­ma­še­ni i defor­mi­sa­ni kon­cept kla­sič­nog libe­ra­li­zma. Za nje­ga je, nai­me, libe­ra­li­zam više zna­čio ono što zna­či za dana­šnje liber­te­ne, nego za sta­re, kla­sič­ne libe­ra­le – podr­ška i ohra­bre­nje raz­nim manjin­skim, sno­bov­skim život­nim sti­lo­vi­ma, etos samo­i­zra­ža­va­nja i samo­spo­zna­je, pri­vat­ni moral ume­sto tra­di­ci­o­nal­nog, podr­šku sin­di­ka­ti­ma, drža­vi bla­go­sta­nja i sva­koj vrsti "soci­jal­nih refor­mi", sko­ro do čistog soci­ja­li­zma. Nje­go­va filo­zo­fi­ja je kom­bi­na­ci­ja sno­bi­stič­kog uzdi­za­nja ari­sto­kra­ti­je i neza­vi­sno­sti duha, za oda­bra­ne, narav­no, i kolek­ti­vi­stič­kog "sen­ti­men­tal­nog huma­ni­zma", oli­če­nog u pater­na­li­stič­koj soci­jal­noj drža­vi, ruko­vo­đe­noj od stra­ne eli­te – za stoku.

Nozi­ko­vo shva­ta­nje o drža­vi kao "okvi­ru za razli­či­te uto­pi­je", samo je moder­ni­zo­va­na ver­zi­ja i deri­vat milov­skog liber­te­ni­zma, pri­la­go­đe­na post­hi­pi­jev­skom wel­tansc­ha­u­un­gu, koji još miri­še na zagu­šlji­va, nehi­gi­jen­ska kul­tur­na ispa­re­nja 1960-ih. Nozik hoće da ube­di hipi­ka da je lais­sez-fai­re ide­al­no okru­že­nje za nje­ga, u kome slo­bod­no može da izra­zi svo­ju idi­o­sin­kra­zi­ju. On želi da libe­ra­li­zam uči­ni moral­no poželj­nim, da se libe­ra­li­zam svi­ma po malo dopad­ne, tako što kaže da mini­mal­na drža­va zna­či pra­vi mali raj­ski vrt u kojem cve­ta­ju svi cve­to­vi. “Anyt­hing goes”, to je ključ­ni Nozi­kov argu­ment za poželj­nost libe­ra­li­zma. On veru­je da je žrtvo­va­nje kata­lak­tič­kih dru­štve­nih struk­tu­ra i tra­di­ci­o­nal­nog mora­la, koje su afir­mi­sa­li kla­sič­ni libe­ra­li kao kvin­te­sec­ni­ju libe­ral­nog uče­nja, mala cena koja se tre­ba pla­ti­ti da bi svi pro­gu­ta­li neku for­mu libe­ra­li­zma. Sma­trao je da u tom poslu neće biti mno­go mrtvih. Ali, to ne biva. Nije čudo da moder­ni soci­ja­li­stič­ki mejn­strim kao libe­ra­li­zam bio u sta­nju da shva­ti samo Mila i Nozi­ka, jer se oni izra­ža­va­ju jezi­kom koji taj esta­bli­šment razu­me, i dele nje­go­ve vred­no­sti i naj­ši­ri filo­zof­ski pogled na dru­štvo i tra­di­ci­ju – ato­mi­stič­ki kult neza­vi­sno­sti i indi­vi­du­a­li­zma. Kolek­ti­vi­sti su kano­ni­zo­va­li soci­ja­li­stič­ku liber­ten­sku ver­zi­ju libe­ra­li­zma, zato što sa njom dele sve ključ­ne kul­tur­ne pretpostavke.

Ali, kla­sič­ni libe­ra­li­zam nije isto što i liber­ta­ri­jan­ski soci­ja­li­zam po Milo­vom mode­lu, niti čak libe­ral­na uto­pi­ja nozi­kov­skog tipa. Libe­ra­li­zam ne raste u vaku­u­mu; ogrom­na je ilu­zi­ja vero­va­nje da se moder­na kul­tu­ra smr­ti, amo­ral­no­sti, poslu­šno­sti, neod­go­vor­no­sti i para­zi­ti­zma koju je inspi­ri­sa­la­dr­ža­va bla­go­sta­nja može pro­sto naka­le­mi­ti na mini­mal­nu drža­vu kao okvir za razne nihi­li­stič­ke uto­pi­je. Kul­tu­ra kapi­ta­la­ci­je kul­tu­re i mora­la je kul­tu­ra koja pri­hva­ta i sla­vi tira­ni­ju i zlo. XX vek je bio vek takve kul­tu­re, vek neo­gra­ni­če­nog divlja­nja "slo­bod­nog duha", "eman­ci­pa­ci­je", "kolek­tiv­nog izba­vlje­nja i samo­i­spu­nje­nja", pa ipak je to bio vek kuka­vič­kog sagi­nja­nja "slo­bod­nih duho­va" pred apo­ka­lip­tič­kim zlom i ani­hi­la­ci­jom sve­ga ljud­skog i civi­li­za­cij­skog, ili još ćešće – miro­po­ma­za­nja tog zla i ani­hi­la­ci­je kao zna­ka nevi­đe­nog, esha­to­lo­ški vred­nog napret­ka u odno­su na deka­dent­nu civi­li­za­ci­ju! Mao, Sta­ljin, Hitler, Muso­li­ni, nisu bili za veli­ki broj inte­lek­tu­a­la­ca oli­če­nje "đavo­la u isto­ri­ji", kako bi rekao Kola­kov­ski, već pro­no­si­o­ci ovo­ze­mlj­skog izba­vlje­nja. Mar­ku­ze je video novu revo­lu­ci­o­nar­nu antro­po­lo­gi­ju u Mao­voj kul­tur­noj revo­lu­ci­ji, Lukač i Sartr esha­to­lo­ški pre­lom u Sta­lji­no­vom siste­mu. Ame­rič­ki pro­gre­siv­ci su obo­ža­va­li Muso­li­ni­ja, a mno­gi i Hitle­ra sve do rata. Dakle, to je put kojim vodi Milov slo­bod­ni duh, okre­nut pro­tiv civi­li­za­ci­je, i to nije put kojim vodi kla­sič­ni liberalizam.

Slo­bo­da kla­sič­nog libe­ra­li­zma nema nika­kve veze sa tinej­džer­skim, roman­ti­čar­skim, vel­fe­ri­stič­kim, ili komu­ni­stič­kim fan­ta­zi­ja­ma o ospo­lje­nju i ostva­re­nju ljud­skog sop­stva u zlom sve­tu. Ona nije povla­đi­va­nje infan­til­nim pred­sta­va­ma o oslo­bo­đe­nju kao o sve­mo­ći poje­din­ca koji ima sve što želi, i ne odgo­va­ra nika­kvom višem zako­nu i poret­ku, osim sop­stve­ne nadu­ve­ne „indi­vi­du­al­no­sti“. Libe­ral­na slo­bo­da je „slo­bo­da pod zako­nom“, kako kaže kla­sič­ni libe­ral Hajek, i to u dvo­stru­kom smi­slu. Slo­bo­da je, s jed­ne stra­ne, pod zako­nom, jer pred­sta­vlja zašti­tu poje­din­ca od drža­ve i nasi­lja dru­gih lju­di, ali, s dru­ge, ona je i pod moral­nim zako­nom, tj pra­vi­li­ma pona­ša­nja koja su se dugom isto­rij­skom evo­lu­ci­jom osve­do­či­la kao supe­ri­or­na. Mi ne zago­va­ra­mo nika­kvo „oslo­bo­đe­nje“ poje­din­ca od „pre­dra­su­da“, „dis­kri­mi­na­ci­je“ i „soci­jal­nog tero­ra“. Mi napro­tiv misli­mo da su pre­dra­su­de i dis­kri­mi­na­ci­ja važan deo slo­bod­nog dru­štva, i da je soci­jal­ni “teror” i zapt opštih pra­vi­la mora­la i dužno­sti neza­o­bi­la­zno oru­đe uzga­ja­nja čove­ka dostoj­nog slobode.

Kako su samo sta­ri kla­sič­ni libe­ra­li to dobro zna­li! Spi­no­za je podr­ža­vao slo­bo­du govo­ra, ali "ne iz besa i mržnje, ili želje da se namet­ne neka pro­me­na samo na osno­vu auto­ri­te­ta govo­ra". Lok je zago­va­rao slo­bo­du, ali ne i za "gle­di­šta pro­tiv­na ljud­skom dru­štvu, ili onim moral­nim pra­vi­li­ma koja su neop­hod­na za osp­ta­nak slo­bod­nog dru­štva." Tokvil je govo­rio da "nema slo­bo­de bez moral­no­sti, ni moral­no­sti bez vere." Berk je govo­rio da "nema nika­kvih otkri­ća u obla­sti mora­la, a da ih ne može biti ni u obla­sti dobre vla­da­vi­ne, koja je bila jed­na­ko dobro shva­će­na pre nego što smo se mi rodi­li, i da će osta­ti jed­na­ko dobro shva­će­na i kad tiši­na gro­ba pot­či­ni svo­jim zako­ni­ma naše žustro ble­be­ta­nje". U kakvom je mrač­nom kolek­ti­vi­stič­kom ćor­so­ka­ku zavr­ši­la evo­lu­ci­ja kako opštih poli­tič­kih shva­ta­nja tako i samog libe­ra­li­zma u posled­njim dece­ni­ja­ma naj­bo­lje sve­do­či okol­nost da gle­di­šta slič­na ovim citi­ra­nim koja su izre­kli kla­si­ci libe­ra­li­zma, nji­ho­vi dana­šnji tobo­žnji liber­ta­ri­jan­ski sled­be­ni­ci opi­su­ju samo kao mrač­nja­štvo i "kon­zer­va­ti­vi­zam".

Navi­kli smo se možda i suvi­še da kao libe­ra­le sla­vi­mo lju­de koji se dodvo­ra­va­ju poje­din­cu i nje­go­vim „pra­vi­ma“. Ali, kla­sič­ni libe­ra­li su odu­vek misli­li da tre­ba govo­ri­ti o dužno­sti­ma, naj­ma­nje koli­ko i o pra­vi­ma, da je odgo­vor­nost nalič­je slo­bo­de, a poseb­no danas kada su „pra­va“ posta­la samo izli­za­no reto­rič­ko oru­đe kolek­ti­vi­zma, samo smo­kvin list pro­da­je rop­stva po višoj ceni oslo­bo­đe­nja. Da bi slo­bod­no dru­štvo opsta­lo, mora da posto­ji čvr­sta moral­na infra­struk­tu­ra koja poje­din­ce čini neza­vi­snim, ali isto­vre­me­no i odgo­vor­nim. Nema slo­bo­de bez opšteg tra­di­ci­o­nal­nog okvi­ra odgo­vor­no­sti i samo­stal­no­sti. Ola­ko obe­ća­nje raz­u­zda­no­sti i sve­mo­ći koje kolek­ti­vi­zam daje moder­nom poje­din­cu, kroz uni­šte­nje ili laba­vlje­nje tra­di­ci­o­nal­nih "ste­ga" samo je uver­ti­ra i ukras tira­ni­je kojoj ga zako­ni­to vodi. Huma­ni­zam i bri­ga moder­ne drža­ve za poje­din­ca i nje­go­va „pra­va“ i „bla­go­sta­nje“, samo su poli­tič­ki korek­tan izraz svo­đe­nja čove­ka na kuć­nog lju­bim­ca vla­de i oru­đe nje­ne ide­o­lo­gi­je. Kako je Tokvil još rekao, moder­na drža­va hoće u svo­joj bes­ko­nač­noj dobro­ti da liši poje­din­ca ne samo potre­be da radi, nego i da misli. Poje­di­nac bez uve­re­nja, mora­la, pošto­va­nja pre­ma auto­ri­te­tu, pre­ma nasle­đe­nim pra­vi­li­ma i tra­di­ci­o­nal­nim usta­no­va­ma je lak plen tota­li­ta­ri­zma. Moral­ni pore­dak je arma­tu­ra slo­bo­de, kao što je moral­na anar­hi­ja ato­mi­zi­ra­nih poje­di­na­ca arma­tu­ra tiranije. 

Zato svi tota­li­tar­ci i kolek­ti­vi­sti hoće da uni­šte dru­štvo jer je dru­štvo jedi­na zašti­ta poje­din­cu i nje­go­voj slo­bo­di i jedi­na bra­na drža­vi kao novom božan­stvu. Ona zato mora po sva­ku cenu da uni­šti, uni­zi, pro­ka­zi, sve alter­na­tiv­ne izvo­re lojal­no­sti i vred­no­sti koji spre­ča­va­ju ato­mi­za­ci­ju; „nemaj dru­gih bogo­va osim mene“, kaže moder­na drža­va poje­din­cu. I zato tota­li­tar­ci, u svim boja­ma, napa­da­ju crkvu, poro­di­cu, brak, pri­vat­nu svo­ji­nu, sve­ti­nju živo­ta, tra­di­ci­o­nal­ni moral, čak tra­di­o­nal­ne stran­dar­de raci­o­nal­no­sti i zna­nja. Oni hoće sve­moć drža­ve nad telom i nad inte­lek­tom jed­na­ko, i zato mora­ju da uni­šte sve što jem­či auto­no­mi­ju i inte­gri­tet i jed­nog i dru­gog. Oni čiste sebi put uni­šte­njem dru­štve­ne, spon­ta­no nasta­le, kata­lak­tič­ke infa­struk­tu­re civi­li­za­ci­je, a ato­mi­zi­ra­nom, ogo­lje­nom poje­din­cu baca­ju kosku kukav­nog ose­ća­nja lažne sve­mo­ći, raz­u­zda­no­sti, i „pra­va“ da bi svo­ju knu­tu lak­še pri­hva­tio, itd. Ta „pra­va“ su para­dok­sal­no samo šifre za odsu­stvo pra­va, za moguć­nost drža­ve da ruši slo­bo­du u ime slo­bo­de, orve­lov­ska reto­rič­ka maska koja sve oštri­je zabra­ne i kon­tro­lu pro­da­je kao „pro­ši­re­nje“ same slobode.

Kada moder­na hak­sli­jev­ska drža­va kaže "pra­vo na zdrav­stve­nu" zašti­tu to prak­tič­no zna­či zabra­nu da se leči­te kako hoće­te, da ima­te leka­ra kojeg hoće­te, da pla­ća­te ono­li­ko koli­ko hoće­te tj sma­tra­te da su vaše potre­be, zabra­nu da kupu­je­te leko­ve kakve hoće­te, i oba­ve­zu da čeka­te u redo­vi­ma po držav­nim bol­ni­ca­ma koje pla­ća­ju dru­gi – pore­ski obve­zni­ci. Kad se kaže "pra­vo na rad", to zna­či zabra­nu da radi­te van sin­di­ka­ta ili oba­ve­zu nekog dru­gog da vama obez­be­di posao. Kad se kaže "pra­vo na slo­bod­no infor­mi­sa­nje", misli se na zabra­nu ili skup zabra­na i ogra­ni­če­nja u pokre­ta­nju i vođe­nju novi­na ili tele­vi­zi­ja, u skla­du sa time kako je drža­va zami­sli­la da infor­mi­sa­nje tre­ba da izgle­da (zavi­sno od toga kako je zakon­ski "regu­li­sa­la" oblast infor­mi­sa­nja). Kad se kaže "pra­vo na zdra­vu ishra­nu", misli se na to šta je zabra­nje­no da se jede, tj da se pro­da­je kao štet­no po zdra­vlje, reci­mo pom­frit ili kaj­mak. Kad se kaže "pra­vo na zdra­vu život­nu sre­di­nu", misli se koje sve kon­kret­ne vrste zabra­na kori­šće­nja i pro­i­zvod­nje ener­gi­je će biti uve­de­ne, i koja sve ogra­ni­če­nja lič­nih slo­bo­da oza­ko­nje­na (reci­mo, kakva kola ćemo moći da vozi­mo i kakve sija­li­ce i fri­ži­de­re da kupujemo).

Pot­pu­na i apso­lut­na orve­lov­ska inver­zi­ja isti­ne se ogle­da u tome što pod "pra­vi­ma" koja drža­va mora da vam da, uvek se misli jedi­no i samo na zabra­ne koje drža­va ima pra­vo da vam namet­ne. Dosto­jev­ski je u tom smi­slu fun­da­men­tal­no pogre­šio: ume­sto nje­go­ve kri­la­ti­ce „Ako nema Boga sve je dozvo­lje­no“, pra­va isti­na danas gla­si pre „Ako nema Boga sve je zabra­nje­no“. „Pra­va i slo­bo­de“ su posta­le mamac i kod­na reč. Raz­u­zda­nost i nar­ci­zam samo slu­ški­nje i pol­tro­ni tiranije.

Dru­štvo bez moral­ne infra­struk­tu­re i u ano­mi­i­ji ne može opsta­ti. Zato je danas toli­ko sna­žna tira­ni­ja poli­tič­ke korekt­no­sti, pošto je ona držav­ni sup­sti­tut za tra­di­ci­o­nal­ne moral­ne stan­dar­de i vred­no­sti. Svo­jim pro­pi­si­ma isprav­nog pona­ša­nja pod fir­mom “poli­tič­ke korekt­no­sti”, drža­va želi da zame­ni tra­di­ci­o­nal­nu ulo­gu kata­lak­tič­kih dru­štve­nih struk­tu­ra kon­ku­ri­šu­ći im, i poku­ša­va­ju­ći da odo­zgo namet­ne obra­sce soci­ja­li­za­ci­je i une­se pre­di­vi­di­vost u ljud­sku komu­ni­ka­ci­ju. Tota­li­tar­ci fori­sra­ju poli­tič­ku korekt­nost jer ona omo­gu­ća­va puki opsta­nak istog onog dru­štva kojim oni hoće da vla­da­ju – a to je sla­bo i insti­tu­ci­o­nal­no razo­re­no. Tota­li­ta­ri­zam, to zna­či konač­ni tri­jumf drža­ve nad dru­štvom, pot­pu­no pro­ži­ma­nje svih pora dru­štva tota­li­ta­nom ide­o­lo­gi­jom i nesta­nak svih tra­di­ci­o­nal­nih insti­tu­ci­ja. Otu­da ritu­a­li i tabui komu­ni­stič­kog obo­ža­va­nja vođa, pose­ban, veštač­ki ide­o­lo­ški jezik, poseb­na vrsta čistun­stva i aske­ti­zma. Ali, ne zabo­ra­vi­mo – otu­da i rede­fi­ni­ci­ja mora­la po kojoj je oda­nost vođi i ide­o­lo­gi­ji naj­vi­ša moral­na dužnost, veća od dužno­sti pre­ma isti­ni, tra­di­ci­o­nal­nom mora­lu ili čak bližnjima.

Otu­da je, s dru­ge stra­ne, u dana­šnjoj ver­zi­ji pli­ša­nog tota­li­ta­ri­zma toli­ko važno pošto­va­ti eko­lo­ške tabue, ne nazi­va­ti tero­ri­ste pra­vim ime­nom, govo­ri­ti uvek on-ona, gasi­ti sija­li­ce kad vam eko­lo­ški tali­ba­ni kažu da tre­ba, ne kupo­va­ti u Wall Mar­tu… Kad nema auten­tič­nog moral­nog gesta kao zna­ka ras­po­zna­va­nja i soci­ja­li­za­ci­je, kad nema stro­gog zahte­va indi­vi­du­al­nog moral­nog inte­gri­te­ta kao izra­za vred­no­sti oso­be, kao nado­me­stak, kao šta­ka, dola­zi poli­tič­ka korekt­nost oso­be, nje­na rev­nost u pošto­va­nju zada­tih ide­o­lo­ških tabua i ritu­a­la. Kao što je dobar soci­ja­li­stič­ki gra­đa­nin bio ne dobar čovek u sta­rin­skom, pret­po­top­skom smi­slu, nego uzo­ran član par­ti­je koji dobro slu­ša i ne pra­vi pro­ble­me, tako je i dobar gra­đa­nin Vrlog novog sve­ta, ne moral­ni poje­di­nac s inte­gri­te­tom, nego rev­no­sni eko­lo­ški zom­bi koji kupu­je u plat­ne­nim tor­ba­ma, ne jede meso i spa­ša­va pla­ne­tu heli­jum­skim sijalicama.

Rede­fi­ni­ci­ja mora­la i indi­vi­du­al­ne ljud­ske vred­no­sti koju je doneo poli­tič­ki tota­li­ta­ri­zam XX veka je možda naj­dra­ma­tič­ni­ja pro­me­na našeg vre­me­na, i možda jedi­ni isto­rij­ski novum. Tra­di­ci­o­nal­no je crkva sma­tra­na čuva­rem moral­nih vred­no­sti, i zaštit­ni­kom poret­ka koji omo­gu­ća­va civi­li­za­ci­ju. To su svi veli­ki libe­ra­li zna­li, a Hajek sjaj­no obja­snio u neko­li­ko svo­jih knji­ga, a naj­bo­lje u Kob­noj ide­ji. Ali, novi­na poznog XX i ranog XXI veka je to što moral­no pro­pa­da­nje zapad­ne civi­li­za­ci­je pro­ži­ma sve – od obra­zo­va­nja, pre­ko nau­ke do same crkve. Često su razni pesi­mi­stič­ki pisci XX veka uzi­ma­li ate­i­zam kao izraz moral­ne pro­pa­sti i dezo­ri­jen­ta­ci­je, od Dosto­jev­skog do Orte­ge i Gase­ta. Ali, pro­blem je što u dana­šnjem vre­me­nu nije ate­i­zam naj­ja­či izraz moral­nog tru­lje­nja Zapa­da, nego nihi­li­stič­ka i cinič­ka trans­for­ma­ci­ja same vere! Ako bli­že pogle­da­te tu trans­for­ma­ci­ju, vide­će­te dubi­nu te seku­la­ri­za­ci­je i ate­i­za­ci­je same reli­gi­je. Reli­gi­ja, kao jedan od osnov­nih bede­ma dru­štva i zaštit­nik duhov­no­sti u isto­ri­ji civi­li­za­ci­je, sada se odri­če svo­jih duhov­nih i trans­cen­dent­nih stre­mlje­nja i poči­nje da u svo­je kano­ne uvo­di moral­ne uzu­se poli­tič­ke korekt­no­sti pro­pa­gi­ra­ne od savre­me­ne drža­ve. Neka­da je bilo “Bogu Boži­je, ćesa­ru ćesa­re­vo” – i pod tom fir­mom je crkva (bar u zapad­nom sve­tu) bila čuvar kata­lak­tič­kog poret­ka od meša­nja drža­ve – dok sada sama crkva pro­pa­gi­ra: “Boži­je ćesa­ru”. Kapi­tu­la­ci­ja je potpuna.

Ako pogle­da­te, reci­mo, kato­lič­ku crkvu danas, ona je doži­ve­la trans­for­ma­ci­ju koja pot­pu­no odsli­ka­va epo­hal­ni pre­lom od hri­šćan­skog mora­la ka besa­dr­žaj­noj, post­mo­der­noj poli­tič­koj korekt­no­sti. Pre više od 1500 godi­na Vati­kan je sasta­vio listu sedam smrt­nih gre­ho­va koja je je bila neka vrsta moral­nog ori­jen­ti­ra za sve ver­ni­ke. Ta lista uglav­nom saži­ma osno­ve tra­di­ci­o­nal­ne moral­no­sti slo­bod­nog dru­štva koja omo­gu­ća­va nje­gov opsta­nak: ne ubij, ne kra­di, ne budi gord, ne vrši pre­lju­bu i takve sta­ro­mod­ne, dosad­ne stva­ri. Ali, više nije tako. Kato­lič­ka crkva je zaklju­či­la da mora kre­nu­ti uko­rak s vre­me­nom, i da se sa tom sta­rin­skom moral­nom gnja­va­žom ne može dale­ko sti­ći u oču­va­nju ili vra­ća­nju moći nad ljud­skim duša­ma u XXI veku, pa je reši­la da se posle 1500 godi­na "moder­ni­zu­je". Pro­šle godi­ne je Vati­kan izdao listu novih "smrt­nih gre­ho­va", i oni na pot­pu­no komi­čan način odsli­ka­va­ju pra­zno­ve­ri­ce, nezna­nje i ide­o­lo­šku mržnju mark­si­stič­kih i eko­lo­ških fana­ti­ka dana­šnji­ce: jedan od novih, pomod­nih "smtr­nih gre­ho­va" je pre­te­ra­no boga­će­nje i "iza­zi­va­nje siro­ma­štva u sve­tu". Ovo kao da je smi­slio moveon.org ili Noam Čom­ski a ne insti­tu­ci­ja koja tra­je dva mile­ni­ju­ma. To više nije sta­rin­sko "sre­bro­lju­blje" koje je štet­no jer pred­sta­vlja pre­kr­šaj pro­tiv indi­vi­du­al­nog mora­la i lič­ni moral­ni suno­vrat ver­ni­ka, već moder­na, poli­tič­ki korekt­na lita­ni­ja da se "bori pro­tiv siro­ma­štva u sve­tu" i "poka­že dru­štve­na odgo­vor­nost". Crkva ne osu­đu­je sro­za­va­nje ljud­ske duše u pre­te­ra­nom mate­ri­ja­li­zmu i pohle­pi, obra­ća­ju­ći se poje­din­cu, već pru­ža nadri-teo­ri­ju eko­nom­skog rasta i ras­po­de­le, pre­pi­sa­nu od anti­glo­ba­li­stič­kih imbe­ci­la. Papa posta­je poli­tič­ki sled­be­nik Nao­mi Klajn i Maj­kla Mura, a ne duhov­ni uči­te­lj Hri­sto­vog moral­nog cre­da. Zatim, tu je genet­sko modi­fi­ko­va­nje, kao smrt­ni greh (vidi­mo da je i Žoze Bove izvr­šio odre­đe­ni uti­caj na novog pon­ti­fa), što je tako­đe vrlo huma­ni­stič­ka dok­tri­na, jer tre­ba obja­sni­ti ovi­ma u Afri­ci i delo­vi­ma Azi­je da je bolje da pomru od gla­di, jer supe­ri­or­na genet­ski modi­fi­ko­va­na soja i kuku­ruz nisu po "bož­joj volji". Ako ste misli­li ste da je život­na sre­di­na zabo­ra­vlje­na, pogre­ši­li ste. Vati­kan je jedan od jačih cen­ta­ra kam­pa­nje pro­tiv glo­bal­nog zagre­va­nja. "Zaga­đi­va­nje život­ne sre­di­ne" je još jedan pomo­dar­ski "smrt­ni greh". Obja­šnje­nje je da čovek ubr­za­no menja oko­li­nu i kva­ri bož­je delo. Div­no, u tom slu­ča­ju pro­klet­stvo čove­čan­stva je poče­lo sa izu­mom toč­ka i vatre, te kul­ti­va­ci­je use­va. Da bismo udo­vo­lji­li "moral­noj" lju­do­žder­skoj vizi­ji kato­lič­ke crkve u 21 veku tre­ba­lo bi da se vra­ti­mo iza mla­đeg neo­li­ta kad je poči­njen istoč­ni greh pro­ti­vu život­ne sre­di­ne pro­na­la­skom zemljo­rad­nje (a možda i pre, kad je pro­na­đe­na vatra).

Neo­bra­zo­va­nje, duhov­na lenjost, odsu­stvo bilo kakvog rafin­ma­na i sti­la, pod­le­ga­nje naj­pro­stač­ki­jim i naj­gu­pljim kli­še­i­ma seku­lar­ne radi­kal­ne levi­ce, to je tužna sli­ka "moder­ne", poli­tič­ki korekt­ne, "zele­ne" kato­lič­ke crkve. Ume­sto svo­je lita­ni­je kroz "sve­do­če­nje" bož­jeg pri­su­stva kojim će ohra­bir­ti poje­din­ca da ote­lo­vi nepro­la­zne moral­ne nared­be sta­re dve hilja­de godi­na, Crkva usva­ja naj­be­smi­sle­ni­je kli­šee i naj­i­zan­đa­li­je lita­ni­je levi­čar­skog radi­ka­li­zma: "boga­ti posta­ju sve boga­ti­ji a siro­ma­šni sve siro­ma­šni­ji" i "život­na sre­di­na je sve ugro­že­ni­ja". Rim­ski papa govo­ri o "lošim posle­di­ca­ma glo­ba­li­za­ci­je" pro­tiv kojih će on da se bori svo­jim novim "smrt­nim gre­ho­vi­ma". Nedo­sta­je samo neki napev o "soci­jal­noj odgo­vor­no­sti" kor­po­ra­ci­ja pa da zvu­či kao neka haran­ga na anti­glo­ba­li­stič­kim sku­po­vi­ma. Gre­šni­če, uve­di samo­u­pra­vlja­nje u fir­mu da te Sve­ti Petar ne pro­sle­di u pakao… Ume­sto crkve moral­nog biča, ima­mo crkvu koja "podi­že svest o iza­zo­vi­ma i dru­štve­nim pro­ble­mi­ma". Ume­sto da se odu­pre pomo­dar­stvu, i da od ver­ni­ka tra­ži da se poko­re naj­stro­žim moral­nim tabu­i­ma nasle­đe­nim kroz veko­ve ako žele da pri­pa­da­ju Crkvi, crkva se pre­tva­ra u levi­čar­ski NGO koji povla­đu­je poli­tič­koj korekt­no­sti i nar­ci­zmu moder­nog zele­nog zom­bi­ja, poku­ša­va­ju­ći da povra­ti moć otvo­re­nim poli­ti­zi­ra­njem i dodvo­ra­va­njem bez­bo­žnič­koj javnosti. 

Mogla bi nam se upu­ti­ti kri­ti­ka da ovim nedo­pu­sti­vo kla­sič­ni libe­ra­li­zam svo­di­mo na "kon­zer­va­ti­vi­zam" i liša­va­mo ga nje­go­ve indi­vi­du­a­li­stič­ke i slo­bo­dar­ske sup­stan­ce. Libe­ra­li koji hoće stro­žu crkvu! Ali, taj pri­go­vor poči­va na nera­zu­me­va­nju kako isto­rij­skog kon­tek­sta, tako i teo­rij­skih osno­va libe­ra­li­zma. Libe­ral­no dru­štvo može da opsta­ne samo u vrlo "soci­jal­no neli­be­ral­nom" okru­že­nju. Poma­ma pra­va i slo­bo­da i nada­sve "eman­ci­pa­ci­je od dru­štve­nih ste­ga" bili su boj­ni pokli­či moder­ne demo­kra­ti­je pod koji­ma je slo­bo­da poje­din­ca dove­de­na u pita­nje. Pre­dvor­je i ide­o­lo­ški arse­nal tota­li­ta­ri­zma! To je para­doks koji mno­gi savre­me­ni "liber­ta­ri­jan­ci" nisu u sta­nju da vide, u svo­joj zasle­plje­no­sti pate­tič­nim, sen­ti­men­tal­nim milov­skim liber­ti­ni­zmom, ali koga su kla­sič­ni libe­ra­li odu­vek bili sve­sni. "Indi­vi­du­a­li­zam" je zasta­va pod kojom je soci­ja­li­zam umar­ši­rao u zapad­nu civi­li­za­ci­ju i razo­rio je veli­kim delom. XX vek liči na jed­no sabla­sno ispu­nje­nje Ber­ko­ve pro­roč­ke vizi­je o ono­me što je nago­ve­sti­la fran­cu­ska revo­lu­ci­ja – popla­vu slu­ge­ranj­stva, poslu­šno­sti i uzi­di­za­nja tira­ni­je i zla, koji idu ruku pod ruku sa naj­vi­šim filo­zof­skim pro­kla­ma­ci­ja­ma "oslo­bo­đe­nja" i "eman­ci­pa­ci­je". On je govo­rio o fran­cu­skoj revo­lu­ci­ji kao o jed­nom danu krva­vih orgi­ja gde puk dobi­ja ilu­zi­ju da je "slo­bo­dan" jer može da giljo­ti­ni­ra kra­lja, ilu­zi­ju koja se pla­ća veči­tim rop­stvom koje sle­di nared­nog dana. Slo­bo­da je uvek zvu­ča­la naj­sla­du­nja­vi­je u usti­ma tira­na i totalitaraca.

Naj­ra­di­kal­ni­ji i isto­vre­me­no misa­o­no naj­sna­žni­ji savre­me­ni "liber­ta­ri­jan­ci" vra­ća­ju se sta­rom nau­ku kla­sič­nog libe­ra­li­zma, veri u moral­nu tra­di­ci­ju i soci­jal­ni kon­zer­va­ti­vi­zam sta­rih libe­ra­la, ide­ju Loka i Smi­ta, Hju­ma i Ber­ka, Tokvi­la i Lor­da Ekto­na. Ame­rič­ki filo­zof i eko­no­mi­sta nemač­kog pore­kla Hans Her­man Hope obja­šnja­va da je pro­past kla­sič­nog libe­ra­li­zma došla zbog nje­go­vog ukr­šta­nja sa demo­kra­ti­jom i da je "hije­rar­hij­sko dru­štvo, zasno­va­no na poli­tič­kom pri­ma­tu neko­li­ci­ne sa izu­zet­nim postig­nu­ći­ma" bolja osno­va oču­va­nju slo­bo­de nego demo­kra­ti­ja, i čak raz­ja­šnja­va mno­ge pred­no­sti tra­di­ci­o­nal­ne monar­hi­je u odno­su na demo­kra­ti­ju u pogel­du oču­va­nja slo­bo­de poje­din­ca. Val­ter Blok, eko­no­mi­sta austrij­ske ško­le i anar­hi­stič­ki liber­ta­ri­ja­nac zvu­či pre kao Tokvil ili Berk, nego Nozik: "Za mene sada reli­gi­ja pred­sta­vlja jed­nu od posled­njih veli­kih nada za dru­štvo, pošto je to jed­na od glav­nih insti­tu­ci­ja koja se i dalje bori pro­tiv pre­ve­li­ke i pre­na­du­va­ne vla­de".

U sumi­ra­nju osnov­ne poen­te kla­sič­nog libe­ra­li­zma, juče, danas i sutra, može­mo se samo vra­ti­ti sta­rom Ber­ku, i para­fra­zi­ra­ti ga – nema otkri­ća u obla­sti mora­la, nema otkri­ća u obla­sti dobre vla­sti, nema slo­bo­de za nepri­ja­te­lje slo­bo­de, nema demo­kra­ti­je, „pra­va“, ni tra­ga­nja za naj­bo­ljim dru­štve­nim ure­đe­njem, ako hoće­mo slo­bod­nog poje­din­ca, razvi­je­nu, sofi­sti­ci­ra­nu civi­li­za­ci­ju i traj­ne osno­ve za njen napre­dak. Sve su stva­ri u mora­lu i poli­ti­ci otkri­ve­ne. Ugla­ča­la ih je, kako je rekao sta­ri kla­sič­ni libe­ral 17 veka, ser Edvard Kouk, "kroz sito poku­ša­ja i pogre­ške, mudrost naj­ob­da­re­ni­jih lju­di u mno­gim sle­do­vi­ma epo­ha". Nama je dato da čuva­mo, i bra­ni­mo, i možda obno­vi­mo što je olu­ja kolek­ti­vi­stič­kog nihi­li­zma poru­ši­la. Ne da "stva­ra­mo", jer je sve što vre­di opstan­ka već stvo­re­no. I to je kla­sič­ni liberalizam.

 Ivan Jan­ko­vić & Bori­slav Ristić