Berk, demokratija i nacionalizam

U broju 348-9 časopisa Republika, objavljen je osvrt na moj prikaz Berkove knjige Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj izvesnog autora D.M.d Kada apstrahujemo određeni nivo konfuzije i unutrašnjih nelogičnosti s kojima se suočavamo u njegovoj argumentaciji, D.M.-ova kritika moje interpretacije Berka se može svesti na sledeće dve osnovne teze:

1.osporavanje mog svrstavanja Berka u liberalnu političku misao, i
2.teza da moje tumačenje Berkove filozofije ide na ruku postojećoj vlasti, zbog toga što “zabašuruje zločine etnonacionalista”.

Što se tiče prvog argumenta, on je prepun unutrašnjih nekonzistentnosti, tako da na kraju dana često zapravo nismo ni sigurni šta autor želi da kaže. Recimo, moje tvrđenje o Berkovom evolucionizmu kao delu engleske liberalne tradicije D.M. osporava citiranjem jednog Berkovog pasaža u kome ovaj odbacuje kolektivna prava, poput prava glasa ili učešća u političkom odlučivanju, kao temeljna ljudska prava. A odmah zatim, da bi to odbacivanje kontrastirao sa navodno “pravim” liberalizmom, D.M. navodi Lokovo uverenje da su pravo na život, slobodu i vlasništvo temeljna ljudska prava. Jedino što mu je promaklo jeste da Berk i Lok u ovom kontekstu ne govore o istim stvarima. Naprosto, pravo na život, slobodu i vlasništvo (Lok) nije isto što i pravo na učešće u glasanju ili političkom odlučivanju (Berk). Prva vrsta prava (klasična liberalna ili “negativna” prava) jesu aksiom kako za Loka, tako i za Berka, i zato obojica (bez obzira na određene filozofske razlike u njihovim stanovištima) snažno brane ta prava, i zbog toga spadaju u tradiciju liberalizma. A pravo na političku participaciju, glasanje i sva ostala kolektivistička “pozitivna” prava, nisu ni liberalna ni konzervativna, već demokratska, i ne prihvata ih nijedan od njih. U tom smislu, i Adam Smit i Edmund Berk i Lok i Hjum, i svi drugi tradicionalni engleski liberali nisu bili demokrate, tj. ljudi koji su verovali da pomenuta demokratska kolektivna “prava” spadaju u korpus legitimnih ljudskih prava. Njihova glavna preokupacija je bila ograničavanje arbitrarne vlasti nad pojedincem, i u tom pregnuću svi oni su bili zagovornici konstitucionalne monarhije, sa vrlo ograničenim pravom glasa, i minimalnim uplitanjem države u ekonomiju. Izvorni liberalizam je, dakle, bio vrlo nedemokratski, kao što i današnji dosledni liberalizam nužno dolazi u konflikt sa demokratijom. U tom kontekstu, Berk nije nikakav izuzetak, već krunski iskaz pravila, te meni ostaje nejasno šta se u pogledu Berkovog antiliberalizma može dokazati ukazivanjem na njegovo protivljenje demokratiji, koje je opšte mesto u celokupnom tradicionalnom, a i najboljim izvedbama savremenog liberalizma. Govor o prirodnosti engleskog “nedemokratskog” poretka opet nije nikakav izuzetak: istu stvar srećemo i kod Berkovog velikog prijatelja Adam Smita koji o engleskom laissez- faire ekonomskom modelu govori kao o “sistemu prirodne slobode”. I za jednog i za drugog “priroda” je zapravo sinonim za spontanost, odsutvo kontruktivističkog nasilja i evolutivno prilagođavanje. Zato, dole i sa Smitom među konzervativce i mračnjake!

Kada je reč o Berkovom tumačenju francuske monarhije, slažem se sa Fireovom i Tokvilovom kritikom po kojima je on zapravo previše idealizovao monarhiju, i previđao dubinu duhovnog i kulturnog kontinuiteta između Starog režima i revolucije. Ali, to samo dokazuje da su ideje centralizma, kolektivističkog planiranja i “aritmetičkog uređenja društva” bile ukorenjene u institucijama Starog poretka mnogo više nego što je Berk smatrao, i da je dekadencija vremenski počela znatno pre revolucije. Ne i da revolucija na tim idejama i iz nje proishodećom “dekadencijom” nije bila zasnovana.

To da raste intelektualna tradicija koja Francusku revoluciju smatra “pogrešnim korakom u istoriji čovečanstva”, koliko ja mogu da vidim, nije neki izum onih koji pišu članke u NSPM, već dobro potkrepljena teorija nekih od najboljih glava 19. i 20. veka, poput Tokvila, Firea, Hajeka i mnogih drugih. Zbunjeno zgražavanje nad činjenicom da eto ima i takvih nazadnih elemenata koji Francusku revoluciju smatraju, o strahote, greškom po sebi, ne mogu da tumačim nikako drukčije osim odanošću starim marksističkim predsrasudama o “progresivnom” i “reakcionarnom” taboru, i Revoluciji (Francuskoj, Ruskoj itd) kao uslovu “emancipacije” čovečanstva. Te teorije prepuštam komunistima da u njima nesmetano uživaju, ne videći na koji bi se način te teorije mogle upotrebiti za analizu savremene srpske ili bilo koje druge politike.

Šta reći o tezi da moje gledište na Berka ide na ruku aktuelnoj vlasti, i vladajućoj nacionalističkoj ideologiji, koja bi da zabašuri zločine i svaku radikalnu reformatorsku misao i praksu, odmah proglasi za “montanjarstvo” i izraz težnje ka revolucionarnom teroru? Najpre, meni kao osvedočenom “mondijalisti” i “izdajniku” strašno smeta kad ljudi uzmu da mi prigovaraju da šurujem s nacionalizmom, samo zato što nisam komunista i ljubitelj Rusoa i Robespijera. A od toga je još gore, kad uzmu da izjednačavaju svoj naftalinski praksis-marksizam, nekako ukršten sa jednom varijantom pomodnog, sekularizovanog, “reformatorskog” jakobinizma, i da onda taj idejni mutljag promovišu kao sinonim prosvećenosti, a sve što iz njega iskače da otpisuju kao nacionalizam, nazadnjaštvo i opravdavanje zločina. Ko u tumačenju tradicije, promene i njihovog odnosa sa zločinom i napretkom ne zna ni za šta bolje od starog, dobrog slogana “socijalizam ili varvarstvo” – to ostaje njegov, i problem njegovih istomišljenika i “saboraca”. Kad drugovi jednom vide da između neba i zemlje ima i mnogo drugih stvari osim socijalizma i varvarstva, i da se može biti prosvećen, liberalan i lišen nacionalističke zatucanosti, a istovremeno i duboko odan određenoj nacionalnoj tradiciji, verovatno će razumeti kako (i u ime čega) jedan srpski nacionalni konzervativac može osuditi Srebrenicu i Batajnicu kao zločin, ili kako (i u ime čega) je bilo moguće da jedan Edmund Berk “izdajnički” podrži Američku revoluciju protiv sopstvene države! Dotle, ostajemo osuđeni na alternativu između Ljotića i Moše, odbrane Karadžića i odbrane Broza! I na sledstveno verovanje da konzervativizam=nacionalizam!

Ivan Janković