Berk, demokratija i nacionalizam

U bro­ju 348–9 časo­pi­sa Repu­bli­ka, obja­vljen je osvrt na moj pri­kaz Ber­ko­ve knji­ge Raz­mi­šlja­nja o revo­lu­ci­ji u Fran­cu­skoj izve­snog auto­ra D.M.d Kada apstra­hu­je­mo odre­đe­ni nivo kon­fu­zi­je i unu­tra­šnjih nelo­gič­no­sti s koji­ma se suo­ča­va­mo u nje­go­voj argu­men­ta­ci­ji, D.M.-ova kri­ti­ka moje inter­pre­ta­ci­je Ber­ka se može sve­sti na sle­de­će dve osnov­ne teze:

1.osporavanje mog svr­sta­va­nja Ber­ka u libe­ral­nu poli­tič­ku misao, i
2.teza da moje tuma­če­nje Ber­ko­ve filo­zo­fi­je ide na ruku posto­je­ćoj vla­sti, zbog toga što "zaba­šu­ru­je zlo­či­ne etnonacionalista".

Što se tiče prvog argu­men­ta, on je pre­pun unu­tra­šnjih nekon­zi­stent­no­sti, tako da na kra­ju dana često zapra­vo nismo ni sigur­ni šta autor želi da kaže. Reci­mo, moje tvr­đe­nje o Ber­ko­vom evo­lu­ci­o­ni­zmu kao delu engle­ske libe­ral­ne tra­di­ci­je D.M. ospo­ra­va citi­ra­njem jed­nog Ber­ko­vog pasa­ža u kome ovaj odba­cu­je kolek­tiv­na pra­va, poput pra­va gla­sa ili uče­šća u poli­tič­kom odlu­či­va­nju, kao temelj­na ljud­ska pra­va. A odmah zatim, da bi to odba­ci­va­nje kon­tra­sti­rao sa navod­no "pra­vim" libe­ra­li­zmom, D.M. navo­di Loko­vo uve­re­nje da su pra­vo na život, slo­bo­du i vla­sni­štvo temelj­na ljud­ska pra­va. Jedi­no što mu je pro­ma­klo jeste da Berk i Lok u ovom kon­tek­stu ne govo­re o istim stva­ri­ma. Napro­sto, pra­vo na život, slo­bo­du i vla­sni­štvo (Lok) nije isto što i pra­vo na uče­šće u gla­sa­nju ili poli­tič­kom odlu­či­va­nju (Berk). Prva vrsta pra­va (kla­sič­na libe­ral­na ili "nega­tiv­na" pra­va) jesu aksi­om kako za Loka, tako i za Ber­ka, i zato obo­ji­ca (bez obzi­ra na odre­đe­ne filo­zof­ske razli­ke u nji­ho­vim sta­no­vi­šti­ma) sna­žno bra­ne ta pra­va, i zbog toga spa­da­ju u tra­di­ci­ju libe­ra­li­zma. A pra­vo na poli­tič­ku par­ti­ci­pa­ci­ju, gla­sa­nje i sva osta­la kolek­ti­vi­stič­ka "pozi­tiv­na" pra­va, nisu ni libe­ral­na ni kon­zer­va­tiv­na, već demo­krat­ska, i ne pri­hva­ta ih nije­dan od njih. U tom smi­slu, i Adam Smit i Edmund Berk i Lok i Hjum, i svi dru­gi tra­di­ci­o­nal­ni engle­ski libe­ra­li nisu bili demo­kra­te, tj. lju­di koji su vero­va­li da pome­nu­ta demo­krat­ska kolek­tiv­na "pra­va" spa­da­ju u kor­pus legi­tim­nih ljud­skih pra­va. Nji­ho­va glav­na pre­o­ku­pa­ci­ja je bila ogra­ni­ča­va­nje arbi­trar­ne vla­sti nad poje­din­cem, i u tom preg­nu­ću svi oni su bili zago­vor­ni­ci kon­sti­tu­ci­o­nal­ne monar­hi­je, sa vrlo ogra­ni­če­nim pra­vom gla­sa, i mini­mal­nim upli­ta­njem drža­ve u eko­no­mi­ju. Izvor­ni libe­ra­li­zam je, dakle, bio vrlo nede­mo­krat­ski, kao što i dana­šnji dosled­ni libe­ra­li­zam nužno dola­zi u kon­flikt sa demo­kra­ti­jom. U tom kon­tek­stu, Berk nije nika­kav izu­ze­tak, već krun­ski iskaz pra­vi­la, te meni osta­je neja­sno šta se u pogle­du Ber­ko­vog anti­li­be­ra­li­zma može doka­za­ti uka­zi­va­njem na nje­go­vo pro­ti­vlje­nje demo­kra­ti­ji, koje je opšte mesto u celo­kup­nom tra­di­ci­o­nal­nom, a i naj­bo­ljim izved­ba­ma savre­me­nog libe­ra­li­zma. Govor o pri­rod­no­sti engle­skog "nede­mo­krat­skog" poret­ka opet nije nika­kav izu­ze­tak: istu stvar sre­će­mo i kod Ber­ko­vog veli­kog pri­ja­te­lja Adam Smi­ta koji o engle­skom lais­sez- fai­re eko­nom­skom mode­lu govo­ri kao o "siste­mu pri­rod­ne slo­bo­de". I za jed­nog i za dru­gog "pri­ro­da" je zapra­vo sino­nim za spon­ta­nost, odsu­tvo kon­truk­ti­vi­stič­kog nasi­lja i evo­lu­tiv­no pri­la­go­đa­va­nje. Zato, dole i sa Smi­tom među kon­zer­va­tiv­ce i mračnjake!

Kada je reč o Ber­ko­vom tuma­če­nju fran­cu­ske monar­hi­je, sla­žem se sa Fire­o­vom i Tokvi­lo­vom kri­ti­kom po koji­ma je on zapra­vo pre­vi­še ide­a­li­zo­vao monar­hi­ju, i pre­vi­đao dubi­nu duhov­nog i kul­tur­nog kon­ti­nu­i­te­ta izme­đu Sta­rog reži­ma i revo­lu­ci­je. Ali, to samo doka­zu­je da su ide­je cen­tra­li­zma, kolek­ti­vi­stič­kog pla­ni­ra­nja i "arit­me­tič­kog ure­đe­nja dru­štva" bile uko­re­nje­ne u insti­tu­ci­ja­ma Sta­rog poret­ka mno­go više nego što je Berk sma­trao, i da je deka­den­ci­ja vre­men­ski poče­la znat­no pre revo­lu­ci­je. Ne i da revo­lu­ci­ja na tim ide­ja­ma i iz nje pro­is­ho­de­ćom “deka­den­ci­jom" nije bila zasnovana.

To da raste inte­lek­tu­al­na tra­di­ci­ja koja Fran­cu­sku revo­lu­ci­ju sma­tra "pogre­šnim kora­kom u isto­ri­ji čove­čan­stva", koli­ko ja mogu da vidim, nije neki izum onih koji pišu član­ke u NSPM, već dobro pot­kre­plje­na teo­ri­ja nekih od naj­bo­ljih gla­va 19. i 20. veka, poput Tokvi­la, Firea, Haje­ka i mno­gih dru­gih. Zbu­nje­no zgra­ža­va­nje nad činje­ni­com da eto ima i takvih nazad­nih ele­me­na­ta koji Fran­cu­sku revo­lu­ci­ju sma­tra­ju, o stra­ho­te, gre­škom po sebi, ne mogu da tuma­čim nika­ko druk­či­je osim oda­no­šću sta­rim mark­si­stič­kim pred­sra­su­da­ma o "pro­gre­siv­nom" i "reak­ci­o­nar­nom" tabo­ru, i Revo­lu­ci­ji (Fran­cu­skoj, Ruskoj itd) kao uslo­vu "eman­ci­pa­ci­je" čove­čan­stva. Te teo­ri­je pre­pu­štam komu­ni­sti­ma da u nji­ma nesme­ta­no uži­va­ju, ne vide­ći na koji bi se način te teo­ri­je mogle upo­tre­bi­ti za ana­li­zu savre­me­ne srp­ske ili bilo koje dru­ge politike.

Šta reći o tezi da moje gle­di­šte na Ber­ka ide na ruku aktu­el­noj vla­sti, i vla­da­ju­ćoj naci­o­na­li­stič­koj ide­o­lo­gi­ji, koja bi da zaba­šu­ri zlo­či­ne i sva­ku radi­kal­nu refor­ma­tor­sku misao i prak­su, odmah pro­gla­si za "mon­ta­njar­stvo" i izraz težnje ka revo­lu­ci­o­nar­nom tero­ru? Naj­pre, meni kao osve­do­če­nom "mon­di­ja­li­sti" i "izdaj­ni­ku" stra­šno sme­ta kad lju­di uzmu da mi pri­go­va­ra­ju da šuru­jem s naci­o­na­li­zmom, samo zato što nisam komu­ni­sta i lju­bi­te­lj Rusoa i Robe­spi­je­ra. A od toga je još gore, kad uzmu da izjed­na­ča­va­ju svoj naf­ta­lin­ski prak­sis-mark­si­zam, neka­ko ukr­šten sa jed­nom vari­jan­tom pomod­nog, seku­la­ri­zo­va­nog, "refor­ma­tor­skog" jako­bi­ni­zma, i da onda taj idej­ni mutljag pro­mo­vi­šu kao sino­nim pro­sve­će­no­sti, a sve što iz nje­ga iska­če da otpi­su­ju kao naci­o­na­li­zam, nazad­nja­štvo i oprav­da­va­nje zlo­či­na. Ko u tuma­če­nju tra­di­ci­je, pro­me­ne i nji­ho­vog odno­sa sa zlo­či­nom i napret­kom ne zna ni za šta bolje od sta­rog, dobrog slo­ga­na "soci­ja­li­zam ili var­var­stvo" – to osta­je nje­gov, i pro­blem nje­go­vih isto­mi­šlje­ni­ka i "sabo­ra­ca". Kad dru­go­vi jed­nom vide da izme­đu neba i zemlje ima i mno­go dru­gih stva­ri osim soci­ja­li­zma i var­var­stva, i da se može biti pro­sve­ćen, libe­ra­lan i lišen naci­o­na­li­stič­ke zatu­ca­no­sti, a isto­vre­me­no i dubo­ko odan odre­đe­noj naci­o­nal­noj tra­di­ci­ji, vero­vat­no će razu­me­ti kako (i u ime čega) jedan srp­ski naci­o­nal­ni kon­zer­va­ti­vac može osu­di­ti Sre­bre­ni­cu i Bataj­ni­cu kao zlo­čin, ili kako (i u ime čega) je bilo mogu­će da jedan Edmund Berk "izdaj­nič­ki" podr­ži Ame­rič­ku revo­lu­ci­ju pro­tiv sop­stve­ne drža­ve! Dotle, osta­je­mo osu­đe­ni na alter­na­ti­vu izme­đu Ljo­ti­ća i Moše, odbra­ne Kara­dži­ća i odbra­ne Bro­za! I na sled­stve­no vero­va­nje da konzervativizam=nacionalizam!

Ivan Jan­ko­vić