Zašto ljudi trguju

"Da li je sklo­nost lju­di da trgu­ju, tram­pe i raz­me­nju­ju stva­ri jedan od izvor­nih prin­ci­pa ljud­ske pri­ro­de ili je to nužna posle­di­ca spo­sob­no­sti razu­ma i govo­ra”, ili bilo kog dru­gog uzro­ka koji nago­ni lju­de da raz­me­nju­ju dobra, jeste pita­nje koje je Adam Smit osta­vio bez odgo­vo­ra. Istak­nu­ti misli­o­ci jedi­no su pri­me­ti­li da je izve­sno da je sklo­nost ka trgo­vi­ni, tram­pi i raz­me­ni zajed­nič­ka svim lju­di­ma i da je ne nala­zi­mo kod bilo koje dru­ge vrste životinja.

Kao prvo, da bismo poja­sni­li pro­blem, pret­po­sta­vi­mo da dva sused­na far­me­ra, posle dobre žetve, pose­du­ju u izo­bi­lju istu vrstu ječ­ma i da izme­đu njih ne posto­je pre­pre­ke koli­či­ni ječ­ma koju će raz­me­ni­ti. U tom slu­ča­ju far­me­ri bi mogli dati odu­ška svo­joj sklo­no­sti ka trgo­va­nju i raz­me­ni­ti 100 bala ili bilo koju dru­gu koli­či­nu ječ­ma izme­đu sebe. Iako nema razlo­ga zbog kojeg bi u ovom slu­ča­ju njih dvo­ji­ca tre­ba­lo da odu­sta­nu od trgo­vi­ne, ako raz­me­na doba­ra po sebi uče­sni­ci­ma u toj raz­me­ni dono­si zado­vo­lje­nje, veru­jem da ništa nije izve­sni­je nego da će se ova dvo­ji­ca u pot­pu­no­sti uzdr­ža­ti od trgo­va­nja. Ako bi se oni sve­jed­no upu­sti­li u ovu vrstu trgo­va­nja, našli bi se u opa­sno­sti da ih, zbog okol­no­sti pod koji­ma se upu­šta­ju u raz­me­nu, dru­gi eko­nom­ski poje­din­ci sma­tra­ju ludacima.

Pret­po­sta­vi­mo sada da lovac pose­du­je veli­ku koli­či­nu krzna i, samim tim, odev­nog mate­ri­ja­la, ali sasvim skrom­ne zali­he hra­ne. Nje­go­va potre­ba za ode­va­njem je sto­ga pot­pu­no zado­vo­lje­na, ali je nje­go­va potre­ba za hra­nom nea­de­kvat­no zado­vo­lje­na. Pret­po­sta­vi­mo da je far­mer iz sused­stva u tač­no suprot­noj situ­a­ci­ji. Pret­po­sta­vi­mo tako­đe da ne posto­je pre­pre­ke za raz­me­nu lov­če­vih zali­ha hra­ne za far­me­ro­ve zali­he odev­nog mate­ri­ja­la. Oče­vid­no da je ova­kva raz­me­na doba­ra još manje vero­vat­na od pret­hod­ne. Ako bi lovac deo svo­je oskud­ne zali­he hra­ne tram­pio za deo far­me­ro­ve jed­na­ko oskud­ne zali­he krzna, lov­čev višak odev­nog mate­ri­ja­la i far­me­rov višak hra­ne će posta­ti još veći nego pre raz­me­ne. Sve dok potre­ba lov­ca za hra­nom i potre­ba far­me­ra za ode­va­njem ne budu ade­kvat­no zado­vo­lje­ne, eko­nom­ska pozi­ci­ja uče­sni­ka u raz­me­ni će se dra­ma­tič­no pogor­ša­va­ti. Niko sto­ga ne može da tvr­di da će ova dva eko­nom­ska poje­din­ca ose­ti­ti zado­volj­stvo iz takve raz­me­ne. Nasu­prot tome, ništa nije izve­sni­je nego da će se i lovac i far­mer naj­o­dluč­ni­je opi­ra­ti trgo­vin­skim aran­žma­ni­ma koji će zna­čaj­no uma­nji­ti nji­ho­vo bla­go­sta­nje ili čak dove­sti u pita­nje nji­ho­ve živo­te. Uko­li­ko se takva raz­me­na ipak desi, za ta dva čove­ka ne bi bilo ništa pre­če nego da je opozovu.

Sklo­nost lju­di ka trgo­vi­ni mora, shod­no tome, ima­ti neki dru­gi razlog nego što je to uži­va­nje u trgo­vi­ni kao takvoj. Kada bi trgo­va­nje pred­sta­vlja­lo zado­volj­stvo po sebi, dakle, kada bi bilo samo sebi svr­ha a ne rad­na delat­nost skop­ča­nu sa opa­sno­šću i eko­nom­skim žrtvo­va­njem, onda ne bi bilo razlo­ga da se lju­di ne upu­šta­ju u raz­me­ne kakve smo upra­vo raz­mo­tri­li i u hilja­de dru­gih. U stva­ri, ne bi bilo razlo­ga zbog kojeg ne bi istu stvar izno­va raz­me­nji­va­li neo­gra­ni­čen broj puta. Ali svu­da u sva­kod­nev­nom prak­tič­no­im živo­tu može­mo pri­me­ti­ti da eko­nom­ski poje­din­ci pažlji­vo una­pred vode raču­na o sva­koj raz­me­ni, i to je kraj­nji gra­nič­nik mimo koga dva poje­din­ca neće ni po koju cenu nasta­vi­ti da trguju.

Pošto smo usta­no­vi­li da trgo­vi­na nije sama sebi svr­ha i da po sebi ne pred­sta­vlja zado­volj­stvo za lju­de, u ono­me što sle­di poku­ša­će­mo da obja­sni­mo nje­nju pri­ro­du i poreklo.

Da poč­ne­mo sa jed­no­stav­nim pri­me­rom, pret­po­sta­vi­mo da su dva far­me­ra, A i B, prvo­bit­no vodi­la bri­gu o eko­no­mi­ji izo­lo­va­nih doma­ćin­sta­va. Ali sada, posle neu­o­bi­ča­je­no dobre žetve, far­mer A ima toli­ku koli­či­nu žita da, ma koli­ko obil­no ga kori­stio za zado­vo­lja­va­nje sop­stve­nih potre­ba, nije u sta­nju da deo toga isko­ri­sti za sebe i svo­je uku­ća­ne. S dru­ge stra­ne, far­me­ru B, suse­du far­me­ra A, desi­lo se da iste te godi­ne oba­vi izu­zet­nu ber­bu gro­žđa. Ali nje­gov podrum je još uvek pun vina od pret­hod­nih ber­bi, a budu­ći da je nedo­sta­je kon­tej­ne­ra on raz­mi­šlja o tome da pro­spe izve­snu koli­či­nu sta­ri­jeg vina iz loši­jih ber­bi. Sva­ki far­mer pose­du­je višak jed­nog dobra i ozbi­ljan nedo­sta­tak dru­gog. Far­mer sa viškom žita mora da se u pot­pu­no­sti odrek­ne kori­šće­nja vina budu­ći da uop­šte ne pose­du­je vino­grad, dok far­mer sa viškom vina osku­de­va sa pre­hram­be­nim namir­ni­ca­ma. Far­mer A može da dopu­sti da veli­ka koli­či­na žita na nje­go­vim polji­ma pro­pad­ne, dok bi mu buren­ce vina pri­či­ni­lo sasvim izve­sno zado­volj­stvo. Far­mer B je u sta­nju da uni­šti i više od samo par bura­di vina, dok bi veo­ma dobro znao šta da u svom doma­ćin­stvu ura­di sa sasvim malom koli­či­nom žita. Prvi far­mer je žedan dok dru­gi gla­du­je, a obo­ji­ci bi situ­a­ci­ja mogla biti olak­ša­na žitom koje nasta­vlja da pro­pa­da na polji­ma far­me­ra A i vinom B‑a koje se ina­če pro­li­va. Far­mer A bi mogao da u istoj meri kao i rani­je sebi i svo­joj poro­di­ci obez­be­di hra­nu, a pored toga i uži­va­nje u pije­nju vina, dok bi far­mer B mogao da nasta­vi da se nali­va vinom koli­ko mu volja bez da više gla­du­je. Sto­ga je oče­vid­no da smo se suo­či­li sa slu­ča­jem u kome će, ako je kon­tro­la nad izve­snom svo­tom A‑ovih doba­ra pre­ne­se­na B‑u, i ako je kon­tro­la nad izve­snom koli­či­nom B‑ovih doba­ra pre­ne­se­na A‑u, potre­be oba eko­nom­ska poje­din­ca biti bolje zado­vo­lje­ne nego što bi bio slu­čaj u odsu­stvu reci­proč­nih transfera.

Upra­vo pri­ka­zan slu­čaj, u kojem potre­be obe oso­be mogu da budu bolje zado­vo­lje­ne nego rani­je, putem uza­jam­nih tran­sfe­ra doba­ra koja pre raz­me­ne ni za jed­nog od njih nisu ima­le nika­kvu vred­nost i bez ika­kvog eko­nom­skog žrtvo­va­nja ijed­ne stra­ne, bio je poseb­no pogo­dan da osta­vi pro­sve­tlju­juć uti­sak na nas o pri­ro­di eko­nom­skog odno­sa koji upra­vlja trgo­vi­nom. Ali, pre­u­sko bismo shva­ti­li ovaj odnos ako bismo obra­ti­li pažnju samo na slu­ča­je­ve u koji­ma oso­bi koja kon­tro­li­še izve­snu koli­či­nu jed­nog dobra koja je veća nego što su nje­ne ukup­ne potre­be, isto­vre­me­no nedo­sta­je dru­go dobro, dok dru­ga oso­ba u istoj meri pose­du­je to dru­go dobro a nedo­sta­je joj prvo. Nai­me, odnos kojim se bavi­mo, može­mo tako­đe uoči­ti i u manje oči­gled­nim slu­ča­je­vi­ma u koji­ma oso­ba pose­du­je izve­snu koli­či­nu doba­ra koja za nje­ga ima manju vred­nost od koli­či­ne doba­ra koju pose­du­je dru­ga oso­ba koja je u obr­nu­toj situaciji.

Pri­me­ra radi, pret­po­sta­vi­mo da prvi od dva izo­lo­va­na far­me­ra nije požnjeo toli­ko žita da može da dopu­sti da deo leti­ne ska­pa na polju bez šte­te po zado­vo­lja­va­nje nje­go­vih potre­ba, a da dru­gi nema toli­ku koli­či­nu vina da može da ga pro­si­pa bez iste takve šte­te. Ume­sto toga, sva­ki far­mer može da celo­kup­nu koli­či­nu doba­ra pod nje­go­vom kon­tro­lom upo­tre­bi na neki način koi­stan za nje­ga i nje­go­vo doma­ćin­stvo. Prvi far­mer može, nakon što je zavr­šio sa obez­be­đi­va­njem hra­ne za zado­vo­lja­va­nje važni­jih potre­ba, da na kori­stan način upo­tre­bi celo­kup­nu pre­o­sta­lu zali­hu hra­ne na tovlje­nje sto­ke. Dru­gi far­mer nema toli­ko vina da bi mogao da deo toga baci, već taman toli­ko da može da deo toga pode­li svo­jim robo­vi­ma kao nagra­du za vre­dan rad. Na taj način, iako za far­me­ra koji se bavi pro­i­zvod­njom žita izve­sna koli­či­na žita (okno, na pri­mer) i za far­me­ra koji se bavi pro­i­zvod­njom vina izve­sna koli­či­na vina (bure, na pri­mer), ima­ju tek neznat­nu vred­nost, one sve­jed­no ima­ju neku vred­nost, budu­ći da zado­vo­lja­va­nje nekih od nje­go­vih potre­ba direkt­no ili indi­rekt­no zavi­si od te koli­či­ne. Među­tim, činje­ni­ca da data koli­či­na žita, jed­no okno na pri­mer, ima izve­snu vred­nost za prvog far­me­ra, bez sum­nje isklju­ču­je moguć­nost da izve­sna koli­či­na vina, bure na pri­mer, može za nje­ga da ima veću vred­nost, kao što bi to bio slu­čaj kad bi uži­tak dobi­jen kon­zu­mi­ra­njem bure­ta vina imao veću vred­nost za nje­ga od onog dobi­je­nog većim ili manjim tovlje­njem sto­ke. Slič­no je i sa dru­gim far­me­rom – činje­ni­ca da bure vina za nje­ga ima izve­snu vred­nost, bez sum­nje isklju­ču­je moguć­nost da bi okno pše­ni­ce moglo za nje­ga ima­ti veću vred­nost, kao što bi to bio slu­čaj da želi da obez­be­di ade­kvat­ni­ju hra­nu za sebe i svo­ju poro­di­cu i možda čak da izbeg­ne pat­nju od gladi.

Naj­ra­spro­stra­nje­ni­ja for­ma odno­sa odgo­vor­nog za trgo­vi­nu izme­đu lju­di jeste, sto­ga, sle­de­ća: eko­nom­ski poje­di­nac, A, ras­po­la­že izve­snom koli­či­nom dobra koje za nje­ga ima manju vred­nost od date koli­či­ne dru­gog dobra, koje je u vla­sni­štvu dru­gog eko­nom­skog poje­din­ca, B, koji vred­nost iste koli­či­ne dobra pro­ce­nju­je u suprot­nom smi­slu – data koli­či­na dru­gog dobra ima za nje­ga manju vred­nost od date koli­či­ne prvog dobra, kojim ras­po­la­že A. Neka koli­či­na prvog dobra koje pose­du­je A bude 10a i neka koli­či­na dru­gog dobra koje pose­du­je B bude 10b. Pret­po­sta­vi­mo da je vred­nost koli­či­ne 1a za A jed­na­ko W, vred­nost 1b za A, ako bi ga on kon­tro­li­sao, neka bude W+x, vred­nost 1b za B neka bude w, a vred­nost 1a za B, ako bi ga on kon­tro­li­sao, neka bude w+y. Oči­gled­no je da bi, iz tran­sfe­ra 1a koje pose­du­je A ka B‑u i tran­sfe­ra 1b koje ose­du­je B ka A‑u, A ste­kao vred­nost x, a da bi B ste­kao vred­nost y. Dru­gim reči­ma, posle raz­me­ne A bi bio u istoj pozi­ci­ji kao kad bi dobro koje za nje­ga ima vred­nost x bilo doda­to nje­go­vom bogat­stvu, a b bi bio u istoj pozi­ci­ji kao kad bi dobro koje za nje­ga ima vred­nost y bilo doda­to nje­go­vom bogatstvu.

Ako, pored toga, dva eko­nom­ska poje­din­ca (a) pre­po­zna­ju situ­a­ci­ju i (b) ima­ju moć da stvar­no izvr­še tran­sfer doba­ra, posto­je­ći odnos im omo­gu­ću­je da, posred­stvom pukog ugo­vo­ra, osi­gu­ra­ju bolje, ili pot­pu­ni­je, zado­vo­lje­nje svo­jih potre­ba, nego što bi to bio slu­čaj kad taj odnos ne bi bio iskorišćen.

Isti prin­cip koji usme­ra­va lju­de u nji­ho­vim eko­nom­skim aktiv­no­sti­ma uop­šte, koji ih usme­ra­va da istra­žu­ju kori­sne stva­ri koje ih okru­žu­ju u pri­ro­di i da ih pod­vr­ga­va­ju svo­joj kon­tro­li, koji ih navo­di da bri­nu o una­pre­đe­nju svo­je eko­nom­ske pozi­ci­je – nasto­ja­nje da zado­vo­lje svo­je potre­be ono­li­ko koli­ko je to mogu­će – usme­ra­va ih tako­đe da pri­lje­žno tra­ga­ju za ovim odno­som gde god mogu da ga nađu i da ga isko­ri­ste zarad boljeg zado­vo­lje­nja svo­jih potre­ba. U upra­vo opi­sa­noj situ­a­ci­ji, dakle, dva eko­nom­ska poje­din­ca će osi­gu­ra­ti da se tran­sfer doba­ra stvar­no i desi. Nasto­ja­nje da zado­vo­lje svo­je potre­be ono­li­ko koli­ko je to mogu­će jeste, dakle, razlog svih feno­me­na eko­nom­skog živo­ta koje ozna­ča­va­mo reč­ju “raz­me­na”. Tre­ba pri­me­ti­ti da mi ovaj ter­min u našoj nau­ci kori­sti­mo u poseb­nom smi­slu, koji ima mno­go širu pri­me­nu od onog kad se kori­sti u svom popu­lar­nom zna­če­nju, a naro­či­to od onog u zva­nič­noj jezič­koj upo­tre­bi. Jer, u svom eko­nom­skom zna­če­nju on tako­đe pod­ra­zu­me­va kupo­vi­nu i pro­da­ju, kao i sve deli­mič­ne tran­sfe­re eko­nom­skih doba­ra (zakup, iznaj­mlji­va­nje, zajam) uz nadoknadu.

Ako bismo rezi­mi­ra­li ono što je upra­vo bilo reče­no, kao rezul­tat našeg dosa­da­šnjeg istra­ži­va­nja dobi­li bismo sle­de­će pro­po­zi­ci­je: Prin­cip koji lju­de upra­vlja u raz­me­ni je isti onaj prin­cip koji ih vodi u cle­lo­kup­noj eko­nom­skoj aktiv­no­sti; to je nasto­ja­nje da osi­gu­ra­ju naj­pot­pu­ni­je mogu­će zado­vo­lje­nje svo­jih potre­ba. Uži­va­nje koje lju­di dobi­ja­ju iz eko­nom­ske raz­me­ne jeste opšte ose­ća­nje zado­volj­stva koje isku­se kada im neki sti­caj okol­no­sti omo­gu­ći da ostva­re bolje zado­vo­lje­nje svo­jih potre­ba nego što bi ina­če bilo mogu­će. Ali, kori­sti od uza­ja­mnog tran­sfe­ra doba­ra, kao što smo vide­li, zavi­se od tri uslo­va: (a) eko­nom­ski poje­di­nac mora da kon­tro­li­še izve­snu koli­či­nu doba­ra koja za nje­ga ima­ju manju vred­nost od dru­ge koli­či­ne doba­ra koji­ma ras­po­la­žu dru­gi eko­nom­ski poje­din­ci koji ta dobra vred­nu­ju na supro­tan način, (b) dva eko­nom­ska poje­din­ca mora­ju biti u sta­nju da pre­po­zna­ju ovaj odnos i © oni mora­ju ima­ti moć da stvar­no spro­ve­du raz­me­nu doba­ra. Odsu­stvo samo jed­nog od ovih uslo­va zna­či da nedo­sta­je jedan od suštin­skih pred­u­slo­va za eko­nom­sku raz­me­nu i da je raz­me­na doba­ra izme­đu dva eko­nom­ska poje­din­ca eko­nom­ski nemoguća.


Karl Men­ger (Carl Men­ger, 1840–1921) je bio pro­fe­sor eko­no­mi­je na beč­kom uni­ver­zi­te­tu i osni­vač je Austrij­ske ško­le. Pre­vod: Bori­slav Ristić