Zašto radnička klasa glasa za konzervativce

Jonathan HeidtZašto bi, zabo­ga, pri­pad­nik rad­nič­ke kla­se ika­da gla­sao za kon­zer­va­tiv­nog kan­di­da­ta? Ovo pita­nje je posta­lo opse­si­ja za ame­rič­ku levi­cu još iz vre­me­na kada je Ronald Regan pobrao gla­so­ve tako mno­go čla­no­va sin­di­ka­ta, far­me­ra, urba­nih kato­li­ka i dru­gih rela­tiv­no nemoć­nih lju­di – tako­zva­nih "Rega­no­vih demo­kra­ta". Zar Repu­bli­kan­ska par­ti­ja nije stran­ka krup­nog kapi­ta­la? Zar demo­kra­te ne dižu glas u korist malog čove­ka i poku­ša­va­ju da redi­stri­bu­i­ra­ju bogat­stvo naniže?

Mno­gi ana­li­ti­ča­ri s levi­ce su pri­hva­ti­li izve­snu ver­zi­ju hipo­te­ze o povo­dlji­vo­sti: Repu­bli­kan­ska par­ti­ja navo­di lju­de da gla­sa­ju pro­tiv svog eko­nom­skog inte­re­sa ras­pa­lju­ju­ći žar po pita­nju kul­tur­nih pita­nja. "Gla­saj­te za nas i mi ćemo čuva­ti ame­rič­ku zasta­vu!", kažu repu­bli­kan­ci. "Uči­ni­će­mo da engle­ski jezik bude zva­nič­ni jezik Sje­di­nje­nih Drža­va! I naj­va­žni­je, zabra­ni­će­mo gej lju­di­ma da ugro­ža­va­ju vaš brak tako što će se … ven­ča­va­ti! Usput ćemo sma­nji­ti pore­ze boga­ti­ma, dava­nja siro­ma­šni­ma i dozvo­li­ti indu­stri­ji da tru­je vašu pija­ću vodu, ali nema veze. Samo mi može­mo da vas zašti­ti­mo od geje­va koji spa­lju­ju zasta­ve i govo­re španski!"

Jedan od naj­ro­bu­sni­jih nala­za soci­jal­ne psi­ho­lo­gi­je jeste da lju­di pro­na­la­ze nači­ne da veru­ju u ono u šta žele da veru­ju. A levi­ca zai­sta želi da veru­je u hipo­te­zu o povo­dlji­vo­sti. Ona ih oslo­ba­đa kri­vi­ce i šti­ti ih od potre­be da se pogle­da­ju u ogle­da­lo ili shva­te šta je to za šta se zala­žu u 21. veku.

Evo jed­ne bol­ni­je ali ipak kon­struk­tiv­ne dija­gno­ze iz ugla moral­ne psi­ho­lo­gi­je: poli­ti­ka na naci­o­nal­nom nivou više liči na reli­gi­ju nego na kupo­vi­nu. Više se radi o moral­noj vizi­ji koja uje­di­nju­je naci­ju i pri­zi­va njen napre­dak, nego što se radi o samo­in­te­re­su i spe­ci­fič­nim poli­ti­ka­ma. To desni­ca u veći­ni zema­lja vidi bolje od levi­ce. Repu­bli­kan­ci su 1970-ih u Ame­ri­ci odra­di­li težak posao zacr­ta­va­nja nji­ho­ve moral­ne vizi­je, a Ronald Regan je bio nji­hov elo­kvent­ni gla­sno­go­vor­nik. Patri­o­ti­zam, jake poro­di­ce, lič­na odgo­vor­nost (a ne vla­di­na soci­jal­na dava­nja) i slo­bod­na pri­vre­da. To su vred­no­sti, a ne vla­di­ni programi.

U pore­đe­nju s tim, demo­kra­te su poku­ša­va­le da se izbo­re za srca gla­sa­ča obe­ća­nji­ma da će saču­va­ti i pro­ši­ri­ti pro­gra­me za sta­re, mla­de, stu­den­te, siro­ma­šne i sred­nju kla­su. Gla­saj­te za nas i mi ćemo isko­ri­sti­ti moć drža­ve da zbri­ne sva­ko­ga! Ali veći­na Ame­ri­ka­na­ca ne želi da živi u dru­štvu koje se bazi­ra na bri­zi. Za to slu­že porodice.

Jedan razlog što levi­ca ima takve teško­će da uspo­sta­vi tra­jan odnos s gla­sa­či­ma jeste u tome što desni­ca ima počet­nu pred­nost – kon­zer­va­tiv­ci ima­ju širi spek­tar moral­nih čula od libe­ra­la (što je ter­min za levi­ča­re u Sje­di­nje­nim Drža­va­ma). Pred­sta­vi­te to sebi na sle­de­ći način: naši jezi­ci ima­ju recep­to­re uku­sa koji rea­gu­ju na pet vrsta hemij­skih jedi­nje­nja, koja mi per­ci­pi­ra­mo kao slat­ka, kise­la, sla­na, gor­ka i pikant­na. Slat­ko­ća je naj­če­šće naj­pri­jat­ni­ji od pet uku­sa, ali kada je u pita­nju ozbi­ljan obrok, veći­na lju­di želi više od toga.

Slič­no tome, može­te posma­tra­ti moral­ni um kao jezik koji rea­gu­je na razne moral­ne uku­se. U istra­ži­va­nju koje smo spro­ve­li, pro­na­šli smo šest moral­nih pita­nja koja pred­sta­vlja­ju naj­bo­lje kan­di­da­te da budu uro­đe­ni "recep­to­ri uku­sa" kad su u pita­nju moral­ni ose­ća­ji: briga/povređivanje, pravičnost/varanje, sloboda/opresija, lojalnost/izdaja, autoritet/subverzija i svetost/degradacija. Kori­ste­ći mno­ge upit­ni­ke, u Uje­di­nje­nom Kra­ljev­stvu kao i u Sje­di­nje­nim Drža­va­ma, našli smo da lju­di koji se samo­i­den­ti­fi­ku­ju kao levi­ča­ri ima­ju bolje rezul­ta­te kada su im posta­vlja­na pita­nja iz obla­sti briga/povređivanje. Na pri­mer, koli­ko bi neko tre­ba­lo da vas pla­ti kako biste šut­nu­li psa u gla­vu? Niko ne želi to da radi, ali libe­ra­li kažu da bi zahte­va­li više nov­ca od kon­zer­va­ti­va­ca kako bi povre­di­li nedu­žno biće.

Ali po pita­nji­ma veza­nim za grup­nu lojal­nost, a to su pošto­va­nje auto­ri­te­ta i sve­to­sti (tre­ti­ra­nje stva­ri sve­ti­ma i nedo­dir­lji­vi­ma, ne nužno u kon­tek­stu reli­gi­je), libe­ra­li­ma izgle­da da fale moral­ni recep­to­ri uku­sa, ili da barem nji­ho­va moral­na "kuhi­nja" manje eksplo­a­ti­še te recep­to­re. Na pri­mer, sude­ći po našim nala­zi­ma, ako biste žele­li pla­ti­ti neko­ga da u dru­goj zemlji kri­ti­ku­je vašu naci­ju u nekoj radio emi­si­ji (lojal­nost), poka­že prst svom šefu (auto­ri­tet) ili pot­pi­še par­če papi­ra na kome se tvr­di da pot­pi­snik želi da pro­da svo­ju dušu (sve­tost), može­te ušte­de­ti dosta nov­ca posta­vlja­ju­ći oba­ve­šte­nje: "Kon­zer­va­tiv­ci ne mora­ju da se prijavljuju."

U Ame­ri­ci upra­vo ova tri moral­na teme­lja čine oslo­nac za veći­nu "kul­tur­nih" pita­nja koja, kako to sma­tra­ju pobor­ni­ci hipo­te­ze o povo­dlji­vo­sti, biva­ju kori­šće­na da okre­nu gla­sa­če od svog lič­nog inte­re­sa. Ali da li gla­sa­či zai­sta gla­sa­ju pro­tiv svog lič­nog inte­re­sa kada zao­kru­žu­ju kan­di­da­te koji dele nji­ho­ve vred­no­sti? Lojal­nost, pošto­va­nje auto­ri­te­ta i odre­đe­ni ste­pen posve­će­nja stva­ra­ju čvr­šći dru­štve­ni pore­dak koji posta­vlja neke gra­ni­ce indi­vi­du­a­li­zmu i ego­i­zmu. Kako broj sklo­plje­nih bra­ko­va opa­da, a glo­ba­li­za­ci­ja i rastu­ća razli­či­tost ero­di­ra­ju ose­ćaj zajed­nič­kog nasle­đa u okvi­ru sva­ke naci­je, mno­go gla­sa­ča u mno­gim zapad­nim zemlja­ma posta­ju glad­ni kon­zer­va­tiv­ne moral­ne kuhinje.

Bez obzi­ra što smo usred finan­sij­ske kri­ze koja bi –  uko­li­ko su pobor­ni­ci hipo­te­ze o povo­dlji­vo­sti u pra­vu – tre­ba­lo da zako­pa kul­tur­na pita­nja i gur­ne veći­nu gla­sa­ča ule­vo, mi u Ame­ri­ci i mno­gim evrop­skim zemlja­ma uoča­va­mo jače pome­ra­nje ude­sno. Kada se lju­di boje kolap­sa sop­stve­nog dru­štva, oni žele pore­dak i napre­dak naci­je, a ne bri­žlji­vi­ju vladu.

Čak i po pita­nju dva moral­na recep­to­ra oko kojih se obe stra­ne bore – pra­vič­nost i slo­bo­da – desni­ca će naj­če­šće bolje pro­ći od levi­ce. Levi­ca obič­no sma­tra da je jed­na­kost cen­tral­na vred­nost pra­vič­no­sti, i levi­ča­ri su vrlo ose­tlji­vi na ukup­nu nejed­na­kost u rezul­ta­ti­ma – poseb­no kada oni kore­li­ra­ju rasnim i etnič­kim pode­la­ma. Ali zai­sta, širi smi­sao pra­vič­no­sti je pro­por­ci­o­nal­nost – da li lju­di biva­ju nagra­đe­ni u skla­du sa radom koji ulo­že u zajed­nič­ki posao? Jed­na­kost rezul­ta­ta se kod veći­ne lju­di per­ci­pi­ra kao pra­vič­na jedi­no u spe­ci­jal­nom slu­ča­ju u kome svi ima­ju jed­na­ke zaslu­ge. Kon­zer­va­tiv­ni medi­ji su mno­go ose­tlji­vi­ji na pri­su­stvo para­zi­ta i pre­va­ra­na­ta. Oni su vrlo efi­ka­sni u kana­li­sa­nju besa ka vla­di uko­li­ko dođe do prevara.

Ista je pri­ča sa slo­bo­dom. Ame­ri­kan­ci i Bri­tan­ci vole slo­bo­du, a ipak kada su prin­ci­pi slo­bo­de i bri­ge u suko­bu, levi­ca će radi­je iza­bra­ti prin­cip bri­ge. Ovo je srž epske bit­ke oko Oba­mi­nog pla­na za uvo­đe­nje držav­ne zdrav­stve­ne zašti­te u Sje­di­nje­nim Drža­va­ma. Da li fede­ral­na vla­da može da nate­ra neke lju­de da kupe pro­i­zvod (zdrav­stve­no osi­gu­ra­nje) kako bi joj plan pro­funk­ci­o­ni­sao i zdrav­stve­na zašti­ta se pro­ši­ri­la na još 30 mili­o­na lju­di? Dero­gi­ra­ju­ći ter­min "drža­va dadi­lja" se ret­ko upo­tre­blja­va pro­tiv desni­ce. Kon­zer­va­tiv­ci su opre­zni­ji kada je spu­ta­va­nje lič­nih slo­bo­da u pita­nju (npr. malih pri­vred­ni­ka ili vla­sni­ka oruž­ja u Sje­di­nje­nim Drža­va­ma) kako bi zašti­ti­li ose­tlji­ve gru­pe sta­nov­ni­štva (poput dece, živo­ti­nja ili doseljenika).

Konač­no, levi­ca ima ten­den­ci­ju da bri­gu za sla­be, bole­sne i ugro­že­ne sta­vi iznad svih dru­gih moral­nih pita­nja. Vred­no je pošto­va­nja i neop­hod­no da neka poli­tič­ka par­ti­ja sta­ne u odbra­nu žrta­va neprav­de, rasi­zma ili loše sre­će. Ali foku­si­ra­ju­ći se toli­ko na one koji su u nevo­lji, levi­ca obič­no ne uspe­va da obra­ti pažnju na – a pone­kad ih i krši – dru­ga moral­na pita­nja, nade i zabri­nu­to­sti. Kada rad­nič­ka kla­sa gla­sa za kon­zer­va­tiv­ce, kao što to u Sje­di­nje­nim Drža­va­ma čini veći­na, ona ne gla­sa pro­tiv svog lič­nog inte­re­sa; ona gla­sa za svoj moral­ni inte­res. Ona gla­sa za par­ti­ju koja im ser­vi­ra uku­sni­ju moral­nu kuhi­nju. Levi­ca u Uje­di­nje­nom Kra­ljev­stvu i Sje­di­nje­nim Ame­rič­kim Drža­va­ma tre­ba dobro da raz­mi­sli o svom recep­tu uspe­ha u 21. veku.


Džo­na­tan Haidt je soci­jal­ni psi­ho­log i pro­fe­sor poslov­ne eti­ke na Nju­jor­škom uni­ver­zi­te­tu. Autor je knji­ge The Righ­te­o­us Mind: Why Good Peo­ple are Divi­ded by Poli­tics and Reli­gi­on u kojoj pro­u­ča­va razli­či­te moral­ne nara­ti­ve veli­kih ide­o­lo­gi­ja iz ugla soci­jal­ne i moral­ne psihologije.

Izvor tek­sta: The Guardian

Pre­vod: Davor Nikolić