Država ili društvo privatnog prava?

Pro­blem dru­štve­nog poretkaHans-Hermann Hoppe

Legen­dar­ni Robin­zon Kru­so, sam na svom ostr­vu, može da radi šta god pože­li. Za nje­ga se pita­nje o pra­vi­li­ma ure­đe­nog ljud­skog suži­vo­ta i ne posta­vlja. Narav­no, ovo pita­nje može da se posta­vi tek kad neka dru­ga oso­ba, u našem slu­ča­ju Pet­ko, dođe na ostr­vo. Ali, čak i onda, to pita­nje osta­je done­kle neva­žno, sve dok neče­ga ne nesta­ne. Zami­sli­te da je dotič­no ostr­vo raj­ski vrt. Svih spo­lja­šnjih doba­ra bilo bi u izo­bi­lju. To su „bes­plat­na dobra“, poput vazdu­ha koga udi­še­mo, koji naj­če­šće „ništa ne košta­ju“. Kako god Robin­zon kori­stio ta dobra, nje­go­va dela nema­ju povrat­ni uti­caj ni na Pet­ko­vo budu­će kori­šće­nje doba­ra, niti na tre­nut­no ili budu­će sta­nje zali­ha tih doba­ra (ili obr­nu­to). Zbog toga nika­da ne može doći do suko­ba izme­đu Robin­zo­na i Pet­ka zbog upo­tre­be tih doba­ra. Sukob je moguć tek onda kad dobra poč­nu da nedo­sta­ju; tek se onda javlja potre­ba za tra­že­njem pra­vi­la koja omo­gu­ću­ju miran i bes­kon­flik­tan suživot.

U raju posto­je samo dve defi­ci­tar­ne robe: fizič­ko telo jed­ne oso­be i njen fizič­ki pro­stor. Robin­zon i Pet­ko ima­ju sva­ko za sebe samo jed­no telo i jedan fizič­ki pro­stor. Oni ne mogu da budu pri­sut­ni na više mesta isto­vre­me­no i ne mogu da ispu­ne sve želje u isti mah. Napro­tiv, mora­ju stal­no da bira­ju izme­đu boljih i loši­jih mesta, kao i izme­đu potre­ba prvog i potre­ba dru­gog reda. Ali to može da dove­de i do suko­ba izme­đu Robin­zo­na i Pet­ka: oni ne mogu da zau­zmu isti pro­stor u istom tre­nut­ku a da se fizič­ki ne suko­be. Zbog toga, čak i u raj­skom izo­bi­lju, mora­ju posto­ja­ti jed­no­stav­na pra­vi­la zajed­nič­kog živo­ta – pra­vi­la u pogle­du kre­ta­nja oso­ba u pro­sto­ru. Tamo gde vla­da osku­di­ca – izvan raja, mora­ju posto­ja­ti pra­vi­la koja odre­đu­ju postu­pa­nje ne samo sa teli­ma oso­ba u pro­sto­ru koji zau­zi­ma­ju, nego i sa svim potro­ši­vim dobri­ma, da bi se suko­bi mogli spre­či­ti. To je pro­blem dru­štve­nog poretka.

Reše­nje pro­ble­ma: ide­ja pri­vat­nog vlasništva

Pre­dlo­ga za reša­va­nje pro­ble­ma dru­štve­nog poret­ka ima puno, a to mno­štvo pre­dlo­ga je dove­lo do toga da se potra­ga za onim jed­nim, „isprav­nim“ reše­njem pro­ble­ma često sma­tra ilu­zor­nom. No, odav­no već posto­ji jed­no pozna­to i isprav­no reše­nje, sto­ga nema mesta moral­nom rela­ti­vi­zmu. Reše­nje pro­ble­ma dru­štve­nog poret­ka jeste ide­ja pri­vat­nog vlasništva.

Naj­pre ćemo for­mu­li­sa­ti reše­nje poseb­nog slu­ča­ja – raja, a zatim i reše­nje za opšti slu­čaj, za svet koji se odli­ku­je sve­o­bu­hvat­nom oskud­no­šću dobara.

Dotič­ni pro­blem u raju reša­va se jed­no­stav­nim pra­vi­lom kojim se odre­đu­je da je sva­koj oso­bi dozvo­lje­no da sme­sti i pokre­će svo­je telo na bilo koje mesto, uz jedi­nu pret­po­stav­ku da tela dru­gih oso­ba nisu pret­hod­no zau­ze­la to mesto.

Izvan raja reše­nje se sasto­ji od četi­ri pove­za­na pravila.

Prvo: Sva­ka oso­ba je pri­vat­ni (i eksklu­ziv­ni) vla­snik svog fizič­kog tela. U stva­ri, ko bi, ako ne sam Robin­zon, tre­bao da bude vla­snik Robin­zo­no­vog tela? Pet­ko? Ili pak Robin­zon i Pet­ko zajed­no? Ali onda ne samo da sukob ne bi bio spre­čen na miran način, već bi bio iza­zvan i neizbežan!

Dru­go: Sva­ka oso­ba je pri­vat­ni vla­snik svih onih od-pri­ro­de-datih doba­ra koje je prva sma­tra­la ret­kim i koje je poče­la da upo­tre­blja­va i pre­ra­đu­je uz pomoć svog vla­sti­tog tela, tj. pre nego što bi dru­ge oso­be poče­le ta ista dobra da kori­ste i sma­tra­ju ret­kim. Ko bi dru­gi tre­bao da bude vla­snik ako ne prvi kori­snik? Dru­gi kori­snik, ili prvi i dru­gi zajed­no? Ali onda bi to dove­lo do suko­ba, ume­sto da ga spreči!

Tre­će: Sva­ka oso­ba, koja uz pomoć svog tela i dru­gih stva­ri (doba­ra) koje je izvor­no pri­svo­ji­la nasta­vlja da pro­i­zvo­di dru­ga dobra, posta­je vla­snik tih dodat­nih doba­ra, budu­ći da se u pro­i­zvod­nom pro­ce­su fizič­ki inte­gri­tet vla­sni­štva dru­gih oso­ba ne povređuje.

Četvr­to: Nakon prvo­bit­nog pri­sva­ja­nja nekog dobra, tj. nakon što se ono, kako to Džon Lok kaže, „pome­ša“ sa radom, pra­vo vla­sni­štva nad njim i nad sva­kim sle­de­ćim, uz nje­go­vu pomoć pro­i­zve­de­nim dobrom, može jedi­no biti pre­ne­to dobro­volj­no i ugo­vor­no, tj. uz obo­stra­ni pri­sta­nak i bez suko­ba. Tako se pra­vo vla­sni­štva pre­no­si od pre­đa­šnjeg na sle­de­ćeg vlasnika.

Sada može­mo pre­sko­či­ti iscrp­no etič­ko i prav­no oprav­da­nje ovih pra­vi­la. O tome je bilo reči na dru­gom mestu. Ovde samo tre­ba teme­lji­to utvr­di­ti sledeće.

Nasu­prot više puta pono­vlje­noj tvrd­nji da se u slu­ča­ju insti­tu­ci­je pri­vat­nog vla­sni­štva radi samo o jed­noj kon­ven­ci­ji, tre­ba usta­no­vi­ti sle­de­će: kon­ven­ci­ja sle­di name­ru i za nju posto­ji alter­na­tiv­na opci­ja. Tako, pri­me­ra radi, latin­ska abe­ce­da pred­sta­vlja jed­nu kon­ven­ci­ju, ona sle­di name­ru pisa­ne komu­ni­ka­ci­je i za nju posto­ji alter­na­ti­va poput, na pri­mer, ćiri­lič­nog alfa­be­ta. No, šta je svr­ha pra­vi­la ili pro­pi­sa? Kada ne bi bilo među­ljud­skih suko­ba – tj. kada bi posto­ja­la neka­kva pre­sta­bi­li­ra­na har­mo­ni­ja inte­re­sa svih oso­ba, onda nika­da ne bi posto­ja­la situ­a­ci­ja u kojoj bi dve ili više oso­ba hte­le da kori­ste isto dobro za razli­či­te (neu­skla­di­ve) upo­tre­be, i tada nam nika­kva pra­vi­la ne bi bila potreb­na. Svr­ha svih pra­vi­la jeste da se izbeg­nu, ina­če nei­zbe­žni, suko­bi. Pra­vi­lo koje suko­be pro­i­zvo­di ume­sto da ih spre­ča­va pro­tiv­re­či svom vla­sti­tom smi­slu. To pra­vi­lo nema svr­hu, odno­sno izo­pa­če­no je. Oči­gled­no je, ipak, da u pogle­du spre­ča­va­nja suko­ba, nije reč samo o kon­ven­ci­ji kada je u pita­nju insti­tu­ci­ja pri­vat­nog vla­sni­štva – jer alter­na­ti­va ne posto­ji. Samo pri­vat­no (ekslu­ziv­no) vla­sni­štvo omo­gu­ća­va da se svi, ina­če nei­zbe­žni suko­bi, mogu fak­tič­ki izbe­ći. A samo ako pri­vat­no vla­sni­štvo pro­i­zla­zi iz čina prvo­bit­nog pri­sva­ja­nja onda sva­ki poten­ci­jal­ni sukob – od nastan­ka čove­čan­stva – može biti izbeg­nut. Jer samo prvo­bit­no pri­sva­ja­nje jed­nog pret­hod­no nepri­svo­je­nog dobra može nasta­ti bez suko­ba, jed­no­stav­no zbog toga što (po defi­ni­ci­ji) niko pre nije mogao ima­ti nika­kav odnos pre­ma tom dobru.

Pro­blem spro­vo­đe­nja pra­vi­la i zašti­te pri­vat­nog vla­sni­štva: država

Koli­ko god bio važan uvid koji u uspo­sta­vlja­nju pri­vat­nog vla­sni­štva vidi jedi­no sred­stvo za reša­va­nje kon­flik­ta, on ne može biti dovo­ljan za obja­šnje­nje toga kako zapra­vo nasta­je dru­štve­ni pore­dak. No, i kad bi sva­ki čovek znao kako se suko­bi mogu spre­ča­va­ti, vero­vat­ni­je je da ih lju­di ne bi spre­ča­va­li, već da bi od njih oče­ki­va­li neke lič­ne kori­sti (na račun dru­gih). Zai­sta, dok god su lju­di takvi kakvi jesu, biće ubi­ca, pljač­ka­ša, kra­dlji­va­ca i vara­li­ca koji se neće pri­dr­ža­va­ti posto­je­ćih pra­vi­la. Zato sva­ki dru­štve­ni pore­dak, da bi mogao opsta­ti, zahte­va meha­ni­zme koji obez­be­đu­ju da se onaj ko krši pra­vi­la uspe­šno drži pod kon­tro­lom. Ali, kako da se reši taj zada­tak, i ko tre­ba da ga reši?

Stan­dard­ni odgo­vor na ovo pita­nje je sle­de­ći: ovo, tj. spro­vo­đe­nje reda i zako­na, jeste pre sve­ga (isklju­či­vi) zada­tak drža­ve. To je isti odgo­vor koji daje kla­sič­ni libe­ra­li­zam, tako­đe i moj lič­ni inte­lek­tu­al­ni uči­te­lj, veli­ki austrij­ski teo­re­ti­čar eko­no­mi­je i dru­štva – Ludvig fon Mizes. Da li je odgo­vor tačan zavi­si od toga šta mi pod­ra­zu­me­va­mo pod drža­vom. Pre­ma stan­dard­nom odgo­vo­ru drža­va pred­sta­vlja ne samo neku vrstu spe­ci­ja­li­zo­va­ne kom­pa­ni­je, već i odre­đe­ni tip agen­ci­je, čija su glav­na obe­lež­ja dve poseb­ne karak­te­ri­sti­ke. Prvo (i pre­sud­no), drža­va je agen­ci­ja koja ima teri­to­ri­jal­ni mono­pol na konač­nu odlu­ku povo­dom bilo kog slu­ča­ja suko­ba. Drža­va je kraj­nji sudi­ja u svim slu­ča­je­vi­ma suko­ba, uklju­ču­ju­ći i one u koji­ma je ona, odno­sno nje­ni poslov­ni zastup­ni­ci, uklju­če­na. Iznad nje nema neke više ape­la­ci­o­ne instan­ce. A dru­go, drža­va ima teri­to­ri­jal­ni mono­pol na opo­re­zi­va­nje, tj. drža­va može jed­no­stra­no odre­đi­va­ti cenu finan­si­ra­nja svo­je sud­ske delat­no­sti posled­nje instan­ce, koju name­će oso­ba­ma nasta­nje­nim na „nje­noj“ teri­to­ri­ji bez ika­kve sagla­sno­sti onih kojih se to tiče.

Temelj­na zablu­da eta­ti­zma 1

Koli­ko god stan­dard­no mišlje­nje o nužno­sti i poželj­no­sti osni­va­nja drža­ve kao teri­to­ri­jal­nog mono­po­li­ste s kraj­njom sud­skom nadle­žno­šću bilo raši­re­no, toli­ko je ono u ekla­tant­noj pro­tiv­reč­no­sti s ele­men­tar­nim etič­kim i eko­nom­skim nače­li­ma i pravilima.

Među eko­no­mi­sti­ma i poli­tič­kim filo­zo­fi­ma posto­je dva sko­ro jed­no­gla­sno pri­hva­će­na iskaza:

- Prvo: Sva­ki „mono­pol“ je sa pozi­ci­je kon­zu­me­na­ta „loš“. Pri­tom je mono­pol u kla­sič­nom smi­slu defi­ni­san kao jed­na povla­sti­ca data jedi­nom pre­du­zet­ni­ku, tj. nemo­guć­nost „slo­bod­nog ula­ska“ u odre­đe­no polje pro­i­zvod­nje. Samo jedan pro­i­zvo­đač A sme da pro­i­zvo­di odre­đe­nu robu X. Ova­kav mono­po­li­sta je za kon­zu­men­te „loš“ zato što će ponu­da, cena i kva­li­tet nje­go­vog pro­i­zvo­da – usled toga što je zašti­ćen od poten­ci­jal­nih kon­ku­re­na­ta – biti manje povolj­ni, odno­sno manje vred­ni nego u uslo­vi­ma slo­bod­ne konkurencije.

- Dru­go: Pro­i­zvod zako­na i reda, odno­sno „prav­na sigur­nost“, jeste prvo­ra­zre­dan zada­tak „drža­ve“ (kako smo je upra­vo defi­ni­sa­li). Ovde pod „sigur­no­šću“ pod­ra­zu­me­va­mo širi pojam, koji nala­zi­mo u Ame­rič­koj dekla­ra­ci­ji o neza­vi­sno­sti; on obu­hva­ta: zašti­tu živo­ta, vla­sni­štva i lič­ne težnje za sre­ćom, od unu­tra­šnje i spolj­ne agre­si­je, tj. kri­mi­na­la i rata.

Prvi iskaz je oči­gled­no nespo­jiv sa dru­gim. No, ta činje­ni­ca nije često muči­la eko­no­mi­ste i filo­zo­fe – i ako jeste, onda se obič­no sum­nja u to da prvi iskaz važi, bez izra­ža­va­nja sum­nje u dru­gi. Posto­je, ipak, neo­bo­ri­vi teo­rij­ski razlo­zi (i hrpa empi­rij­skih doka­za) koji ospo­ra­va­ju vred­nost dru­gog iskaza.

Sa teri­to­ri­jal­nim mono­po­lom nad konač­nom pre­su­dom i spro­vo­đe­njem zako­na, drža­va nije bilo kakav mono­po­li­sta, kao npr. mono­po­li­sta na mle­ko ili auto­mo­bi­le koji pro­i­zvo­di mle­ko ili auto­mo­bi­le rela­tiv­no nižeg kva­li­te­ta po višim cena­ma. Ni nalik na sve osta­le mono­po­li­ste, drža­va ne pro­i­zvo­di samo manje vred­na dobra, nego tako­đe i "ne-dobra". Zai­sta, drža­va prvo mora pro­i­zve­sti ne-dobra, pre nego što može pro­i­zve­sti nešto što bi se onda moglo sma­tra­ti (manje vred­nim) dobrom.

Ako jed­no zastup­ni­štvo ima konač­nu nadle­žnost nad odlu­ka­ma u svim slu­ča­je­vi­ma suko­ba, onda ima i istu nadle­žnost u odno­su na sve suko­be koje se tiču nje­ga samog. Pre­ma tome, mora se oče­ki­va­ti, da dotič­ni mono­po­li­sta neće biti samo akter spre­ča­va­nja i raz­re­ša­va­nja spo­ro­va, nego da će i sam uzro­ko­va­ti i pro­vo­ci­ra­ti suko­be, samo da bi doneo odlu­ke sebi u korist. Uko­li­ko se oslo­ni­mo na to da nam drža­va obez­be­đu­je prav­du, onda će se prav­da sve više izo­pa­ča­va­ti – u korist drža­ve. Ovo stvar­no sta­nje ne mogu pro­me­ni­ti ni „usta­vi“ ni „vrhov­ni sudo­vi“, jer se još uvek radi o držav­nim usta­vi­ma i o držav­nim sudo­vi­ma. Koje god gra­ni­ce ovi usta­vi posta­ve jed­noj drža­vi, odlu­ka o tome da li su nje­na dela pra­ved­na ili ne, done­će, u sva­kom će slu­ča­ju, oso­be koje su i same držav­ni zastup­ni­ci. Zbog toga je oče­ki­va­no da se defi­ni­ci­ja pri­vat­nog vla­sni­štva i zašti­te vla­sni­štva stal­no menja i krnji, u korist zako­no­dav­ne vla­sti drža­ve. Na mesto več­nog, nepro­men­lji­vog – jasnog i raz­go­vet­nog pra­va – stu­pa samo­volj­no zakonodavstvo.

Nada­lje, kao organ sa konač­nim pra­vom odlu­či­va­nja, drža­va na ras­po­la­ga­nju ima teri­to­ri­jal­no pra­vo na opo­re­zi­va­nje, tj. ona može jed­no­stra­no, bez sagla­sno­sti onih koje to poga­đa i pod uslo­vi­ma ovog izo­pa­če­nog pra­va, odre­đi­va­ti cenu svo­jih uslu­ga, koju subjek­ti pri­vat­nog pra­va mora­ju da pla­te. Jed­na agen­ci­ja koja tvr­di da šti­ti život i vla­sni­štvo, a koja se finan­si­ra pore­zi­ma, u pro­tiv­reč­no­sti je sama sa sobom: kon­fi­ska­tor je zaštit­nik vla­sni­štva. Oče­ki­va­no je da će držav­ni agen­ti, budu­ći moti­vi­sa­ni kao i sva­ko dru­gi ego­i­zmom i željom da se rad sma­nji na mini­mum, ali pri­vi­le­go­va­ni jedin­stve­nim ovla­šće­njem ubi­ra­nja pore­za, nepre­sta­no poku­ša­va­ti da mak­si­mi­zu­ju tro­ško­ve bezbed­no­sti, a da isto­vre­me­no mini­mi­zu­ju nji­ho­vu stvar­nu pro­i­zvod­nju. Što se više neza­ra­đe­nog nov­ca potro­ši, to bolje.

Dru­ge eta­ti­stič­ke zablu­de: demo­krat­ska država

Osim temelj­ne zablu­de eta­ti­zma, posto­je i dru­ge zablu­de koje se tiču poseb­nog slu­ča­ja demo­krat­ske drža­ve, koju ovde tre­ba barem krat­ko spo­me­nu­ti (opšir­ni­ja obra­da ove teme izlo­že­na je na dru­gom mestu).

Tra­di­ci­o­nal­ni, sta­rin­ski oblik drža­ve je (apso­lut­na) monar­hi­ja. Monar­hi­ji se pre­ba­ci­va­lo, poseb­no od stra­ne kla­sič­nog libe­ra­li­zma, da je nespo­ji­va sa gvo­zde­nim prin­ci­pom „jed­na­ko­sti svih pred zako­nom“ i da se, ume­sto toga, teme­lji na lič­nim pri­vi­le­gi­ja­ma. Zbog toga je argu­men­to­va­no da bi monar­hi­stič­ku drža­vu tre­ba­lo zame­ni­ti demo­krat­skom. Dopu­šta­ju­ći sva­kom rav­no­prav­no uče­šće i pri­stup držav­noj vla­sti, ume­sto da se taj pri­stup zadr­ži samo za pri­vi­le­go­va­nu kla­su ari­sto­kra­ta, sma­tra­lo se da bi prin­cip jed­na­ko­sti svih pred zako­nom mogao sva­ko­me da odgovara.

Zapra­vo, ta „demo­krat­ska jed­na­kost“ nešto je pot­pu­no razli­či­to i sasvim nespo­ji­vo sa ide­jom uni­ver­zal­nog pra­va koje je jed­na­ko za sve, i koje svu­gde i uvek važi. Pret­hod­no kri­ti­ko­va­ni dua­li­zam pra­va – tj. jed­no više pra­vo za kra­lje­ve i ple­mi­će, i jed­no pra­vo nižeg ran­ga za poda­ni­ke – osta­je pod demo­krat­skim uslo­vi­ma i dalje na sna­zi, iako u izme­nje­nom oblič­ju. Sada se taj dua­li­zam pre­tva­ra u dua­li­zam tako­zva­nog „jav­nog pra­va” na jed­noj, i „pri­vat­nog pra­va“ na dru­goj stra­ni, te u pre­vla­sti prvog nad dru­gim. Pod demo­krat­skim uslo­vi­ma sva­ka oso­ba ima isto pra­vo pri­stu­pa držav­noj vla­sti. Tako­re­ći, sva­ko može posta­ti kra­lj – ne samo neke oso­be iz pri­vi­le­go­va­nog kru­ga. Pre­ma tome, u demo­kra­ti­ji nema ni per­so­nal­nih povla­sti­ca, ni pri­vi­le­go­va­nih oso­ba. No, posto­je funk­ci­o­nal­ne povla­sti­ce i pri­vi­le­go­va­ne funk­ci­je. Dok jed­na oso­ba radi u jav­noj (držav­noj) slu­žbi, nje­no delo­va­nje pod­le­že regu­la­ti­va­ma „jav­nog pra­va“. Ona time zau­zi­ma pri­vi­le­go­va­nu pozi­ci­ju u odno­su na lju­de koji pod­le­žu samo pri­vat­nom pra­vu. Kao držav­ni slu­žbe­ni­ci, te oso­be mogu da oba­vlja­ju rad­nje koje su pri­vat­nim oso­ba­ma – kao kri­mi­nal­na dela – zabra­nje­ne. To se naro­či­to odno­si na „jav­ne name­sni­ke“, koji svo­ju delat­nost mogu da finan­si­ra­ju i sub­ven­ci­o­ni­šu kroz porez. Zna­či da svo­ju pla­tu ne mora­ju, za razli­ku od subje­ka­ta pri­vat­nog pra­va, da zara­đu­ju pro­da­jom doba­ra i uslu­ga za koje bi kli­jen­ti dobro­volj­no pla­ti­li, nego im je dozvo­lje­no da ubi­ru jed­no­stra­no namet­nu­te pore­ze. Ukrat­ko: kao držav­ni slu­žbe­ni­ci mogu da rade i da žive od ono­ga što se u pri­vat­no-prav­nom pro­me­tu sma­tra kra­đom, odno­sno pljač­kom. Dakle, pri­vi­le­gi­je – i razli­ka izme­đu vla­da­ra i poda­ni­ka – ne nesta­ju pod demo­krat­skim uslo­vi­ma. Šta­vi­še, ume­sto da se kra­đa i vrše­nje vla­dar­ske moći ogra­ni­či samo na jed­nog kra­lja i neko­li­ko ple­mi­ća, kao pod monar­hi­stič­kim uslo­vi­ma, demo­kra­ti­ja dopu­šta svim oso­ba­ma da posta­nu kra­dljiv­ci i da uzi­ma­ju deo plena.

Dakle, kao i u slu­ča­ju sva­kog mono­po­la nad pra­vom izri­ca­nja konač­ne pre­su­de i nje­nim izvr­še­njem, i pod demo­krat­skim uslo­vi­ma cena reda i zako­na ima ten­den­ci­ju stal­nog rasta, kao i to da se pred­vi­dlji­vo pra­vo stal­no zame­nju­je neprav­dom. Kao nasled­ni mono­po­li­sta, kra­lj, odno­sno princ, sma­tra „svo­ju“ teri­to­ri­ju i sta­nov­ni­ke, koji spa­da­ju pod nje­go­vu vrhov­nu prav­nu vlast, lič­nim (nasled­nim) vla­sni­štvom i upu­ćen je u mono­po­li­stič­ko izra­blji­va­nje tog „vla­sni­štva“. Taj mono­pol i prak­sa mono­po­li­stič­ke eksplo­a­ta­ci­je ne nesta­ju u demo­kra­ti­ji. Napro­tiv, ono što se doga­đa u demo­kra­ti­ji je sle­de­će: na mesto kra­lja i plem­stva, koji sma­tra­ju drža­vu svo­jim vla­sni­štvom koje, u skla­du s tim, izra­blju­ju, stu­pa­ju pri­vre­me­ni i po želji zame­nji­vi upra­vi­te­lji. Ti upra­vi­te­lji nisu i ne sma­tra­ju se vla­sni­ci­ma dotič­ne drža­ve, ali dok delu­ju u slu­žbe­noj funk­ci­ji, dopu­šte­no im je da kori­ste drža­vu u svo­ju lič­nu korist ili u korist nji­ho­vih šti­će­ni­ka. To zna­či, demo­krat­ski vla­da­ri ras­po­la­žu vre­men­ski ogra­ni­če­nim pra­vom kori­šće­nja jed­ne drža­ve, ali nisu vla­sni­ci kapi­tal­nog dobra oli­če­nog u drža­vi. Ipak, eksplo­a­ta­ci­ja time ne pre­sta­je. Napro­tiv, eksplo­a­ta­ci­ja biva manje pro­ra­ču­na­ta – budu­ći da se upra­vi­te­lj, suprot­no od vla­sni­ka, bri­ne vrlo malo ili nika­ko o kon­tra­e­fek­ti­ma svo­jih tre­nut­nih dela na vred­nost kapi­tal­nog dobra. Isko­ri­šća­va­nje posta­je krat­ko­vi­do, što vodi do pove­ća­nog tro­še­nja kapitala.

Reše­nje: dru­štvo pri­vat­nog pra­va ume­sto države

Ako je drža­va, poseb­no demo­krat­ska drža­va, evi­dent­no nepri­klad­na za odr­ža­va­nje dru­štve­nog poret­ka; ako, ume­sto da spre­ča­va, stal­no pro­i­zvo­di suko­be, i ako ona, ume­sto da obez­be­đu­je prav­nu sigur­nost, pomo­ću svog zako­no­dav­stva sal­no stva­ra nesi­gur­nost i zame­nju­je pra­vo samo­vo­ljom, onda se nei­zbe­žno name­će pita­nje o isprav­nom – jasno je ? nee­ta­ti­stič­kom reše­nju pro­ble­ma dru­štve­nog poret­ka: o pra­vu i o imple­men­ta­ci­ji pra­va (bezbed­no­sti).

Reše­nje je pore­dak pri­vat­nog pra­va, tj. dru­štvo u kome sva­ka oso­ba i insti­tu­ci­ja ima pot­pu­no ista pra­va. U tom dru­štvu ne posto­ji tako­zva­no „jav­no pra­vo“ (te pre­ma tome nika­kvo “jav­no vla­sni­štvo”), koje držav­nim slu­žbe­ni­ci­ma, za razli­ku od pri­vat­nih oso­ba, dopu­šta povla­sti­ce. Kraj­nji mono­pol nad pra­vom, kao i pore­ske povla­sti­ce, ne posto­je. U tom dru­štvu posto­ji samo pri­vat­no vla­sni­štvo i za sva­ko­ga jed­na­ko važe­će pri­vat­no pra­vo. Pre­ma tome, niko­me nije dopu­šte­no da nešto stek­ne, osim prvo­bit­nim pri­sva­ja­njem, pro­i­zvod­njom ili dobro­volj­nom raz­me­nom. Tako­đe, niko­me nije dozvo­lje­no da dru­gu oso­bu spre­ča­va da slo­bod­no kori­sti svo­je vla­sni­štvo. To zna­či, sva­ka oso­ba može – sa svo­jim vla­sni­štvom – u pro­i­zvod­nji bilo kojih doba­ra i uslu­ga, da se nad­me­će sa sva­kom dru­gom oso­bom oko kli­je­na­ta koji, na dobro­volj­noj osno­vi, plaćaju.

S obzi­rom na naš pro­blem to kon­kret­no zna­či: pro­i­zvod­nja bezbed­no­sti (red i zakon) u dru­štvu pri­vat­nog pra­va oba­vlja se kroz slo­bod­no tak­mi­če­nje pre­du­zet­ni­ka i ponu­đa­ča uslu­ga, na isti način na koji se oba­vlja i pro­i­zvod­nja svih dru­gih doba­ra i usluga.

Pre­ten­ci­o­zno je žele­ti dati neka­kav kon­kre­tan opis budu­će struk­tu­re „indu­stri­je bezbed­no­sti“ koja u dru­štvu pri­vat­nog pra­va tek tre­ba da se razvi­je. Ipak, nije teško uka­za­ti na neke temelj­ne razli­ke koje govo­re u pri­log indu­stri­je bezbed­no­sti u okvi­ru dru­štva pri­vat­nog pra­va u odno­su na sada­šnju, dobro pozna­tu, držav­nu pro­i­zvod­nju (ne)zakona i (ne)reda.

Iako će samo­od­bra­na u okvi­ru kom­plek­snog dru­štva u kome posto­ji pode­la rada igra­ti samo spo­red­nu ulo­gu u pro­i­zvod­nji bezbed­no­sti (iz razlo­ga koje ćemo kasni­je nave­sti), mora se pre sve­ga ista­ći da u dru­štvu pri­vat­nog pra­va sva­ko ima neo­tu­đi­vo pra­vo na odbra­nu svo­ga tela ili imo­vi­ne od napa­da. Za razli­ku od tre­nut­ne, eta­ti­stič­ke prak­se, koja sve veći broj gra­đa­na raz­o­ru­ža­va i nemoć­ne ih ispo­ru­ču­je napa­da­či­ma (pre sve­ga, nena­o­ru­ža­ni gra­đa­ni ne ugro­ža­va­ju drža­vu koja ubi­re porez!), u dru­štvu pri­vat­nog pra­va posto­ji nepo­vre­di­vost pri­vat­nog vla­sni­štva nad oruž­jem. A kao što zna­mo iz isku­stva tako­zva­nog „divljeg“, a u stva­ri ne tako divljač­kog Zapa­da, kao i veli­kog bro­ja novi­jih empi­rij­skih istra­ži­va­nja o pove­za­no­sti vla­sni­štva nad oruž­jem i kri­mi­na­la, pro­ce­nat kri­mi­na­la više opa­da što je pri­vat­no vla­sni­štvo nad oruž­jem ras­pro­stra­nje­ni­je: more guns, less crime!

Upra­vo tako, kao što i u razvi­je­noj eko­no­mi­ji po pra­vi­lu niko ne pro­i­zvo­di svo­je vla­sti­te cipe­le, ode­la, tele­vi­zo­re ili tele­fo­ne, tako je oče­ki­va­no da se i u odno­su na pro­i­zvod­nju bezbed­no­sti oslo­ni­mo na pred­no­sti pode­le rada. Što više vla­sni­štva jed­na oso­ba pose­du­je, odno­sno što je jed­no dru­štvo kao celi­na boga­ti­je, sve je veći udeo pode­le rada. Dakle, naj­ve­ći broj bezbed­no­snih uslu­ga ponu­di­će spe­ci­ja­li­zo­va­ne fir­me koje se među­sob­no tak­mi­če za kli­jen­te, a koje bi dobro­volj­no pla­ća­li, bira­ju­ći izme­đu raz­no­vr­snih poli­cij­skih, osi­gu­ra­va­ju­ćih i arbi­tra­žnih agencija.

Kad bismo hte­li u jed­noj reči da istak­ne­mo suštin­sku razli­ku izme­đu pri­vat­no orga­ni­zo­va­ne indu­stri­je bezbed­no­sti i tre­nut­ne eta­ti­stič­ke prak­se, onda bi to bila sle­de­ća: ugo­vor. Drža­va delu­je kao kraj­nji mono­po­li­sta nad pra­vom u jed­nom neu­go­vor­nom, prav­no pra­znom pro­sto­ru. Ne posto­ji ugo­vor izme­đu drža­ve i drža­vlja­ni­na. Pre­ma tome, nije odre­đe­no kome šta pri­pa­da i ko šta tre­ba da šti­ti. Dalje, nije utvr­đe­no ni koja se uslu­ga nudi od stra­ne drža­ve i šta se doga­đa u slu­ča­ju kada se ta uslu­ga ne pru­ži, ni koja je cena koju "kli­jent" mora da pla­ti za te "uslu­ge". Šta­vi­še, drža­va jed­no­stra­no odre­đu­je pra­vi­la igre i može ih tokom igre, putem zako­no­dav­stva, jed­no­stra­no menja­ti. Takvo pona­ša­nje je za ponu­đa­če bezbed­no­snih uslu­ga, koji se finan­si­ra­ju na slo­bo­dan način, isklju­če­no. Zami­sli­te ponu­đa­ča bezbed­no­snih uslu­ga, da li je to poli­ci­ja, osi­gu­ra­nje, ili arbi­tra­žna agen­ci­ja, koji vam nudi sle­de­ću ponu­du: "Neću Vam reći koje ću kon­kret­ne stva­ri koje želi­te da budu zašti­će­ne sma­tra­ti Vašim stva­ri­ma, niti ću Vam reći koje su moje oba­ve­ze u slu­ča­ju da, po Vašem mišlje­nju, ne pru­žam svo­je uslu­ge – ali u sva­kom slu­ča­ju zadr­ža­vam pra­vo na jed­no­stra­no odre­đi­va­nje cene za svo­ju, tako nede­fi­ni­sa­nu, uslu­gu." Takav bi ponu­đač usled nedo­stat­ka kli­je­na­ta brzo nestao sa trži­šta. Dakle, sva­ki pri­vat­ni pro­i­zvo­đač bezbed­no­sti, koji se finan­si­ra na slo­bo­dan način, mora svo­jim poten­ci­jal­nim kli­jen­ti­ma da pon­di ugo­vor. A ti ugo­vo­ri mora­ju, da bi dobro­volj­no pla­ća­ju­ćim kli­jen­ti­ma izgle­da­li pri­hva­tlji­vo, sadr­ža­ti jasne opi­se vla­sni­štva, te jasne i jed­no­znač­no defi­ni­sa­ne oba­ve­ze i pra­va obe stra­ne; tokom dogo­vo­re­nog vre­me­na važe­nja, ugo­vo­ri mogu biti menja­ni samo zajed­nič­kim dogo­vo­rom svih uključenih.

Na osno­vu ovog razlo­ga pro­i­zla­ze sve osta­le pred­no­sti pri­vat­no-prav­ne indu­stri­je bezbednosti.

Dakle, cena bezbed­no­sti (po jedi­ni­ci vred­no­sti) ima ten­den­ci­ju pada u slu­ča­ju kada posto­ji tak­mi­če­nje slo­bod­no finan­si­ra­nih agan­ci­ja bezbed­no­sti, dok pod tre­nut­nim mono­po­li­stič­kim uslo­vi­ma ona stal­no raste.

Uosta­lom, kon­ku­ren­ci­ja ne dovo­di ni do viška, niti do defi­ci­ta pro­i­zvod­nje bezbed­no­sti, nego do toga da bezbed­nost kao dobro zau­zi­ma tač­no ono mesto na ska­li vred­no­sti koju dobro­volj­no pla­ća­ju­ći kli­jen­ti u stva­ri i pri­zna­ju. Bezbed­no­sna dobra i uslu­ge se nad­me­ću sa svim dru­gim dobri­ma i uslu­ga­ma. Što se više nov­ca tro­ši na pro­i­zvod­nju bezbed­no­sti, to manje nov­ca osta­je za dru­ge potre­be, kao npr. za auto ili za odmor. Slič­no je sa uslu­ga­ma bezbed­no­sti: dok ih jed­na gru­pa kori­sti, dru­goj gru­pi one su nedo­stup­ne. Odlu­ke drža­ve (koli­ko bezbed­no­sti i za koga) načel­no su pro­i­zvolj­ne, budu­ći da ne zavi­se od dobro­volj­nih odlu­ka kli­je­na­ta i nepo­sto­ja­nja pri­ti­ska za sma­nje­nje gubi­ta­ka. U siste­mu kom­pe­ti­tiv­no orga­ni­zo­va­ne pro­i­zvod­nje bezbed­no­sti, ta pro­i­zvolj­nost nesta­je. Bezbed­nost dobi­ja u oči­ma kli­je­na­ta za nju pri­kla­dan, rela­ti­van zna­čaj, i niči­joj bezbed­no­sti se ne daje pred­nost na šte­tu tuđe bezbed­no­sti. Sva­ko će dobi­ti ono­li­ko bezbed­no­sti koli­ko želi da plati.

Iznad sve­ga, pred­no­sti ugo­vor­ne pro­i­zvod­nje reda i mira ogle­da­ju se u kva­li­te­tu i sadr­ža­ju usluga.

U prvom redu posto­ji pro­blem bor­be pro­tiv kri­mi­na­la. Drža­va je u ovom pogle­du notor­no nee­fi­ka­sna jer se nje­ni slu­žbe­ni­ci zadu­že­ni za ove zadat­ke pla­ća­ju iz pore­za bez obzi­ra na pro­duk­tiv­nost. Zašto bi neko radio ako je isto pla­ćen i za nerad? Šta­vi­še, držav­nim bor­ci­ma pro­tiv kri­mi­na­la odgo­va­ra viso­ka sto­pa kri­mi­na­li­te­ta, jer na osno­vu nje mogu oprav­da­ti veća izdva­ja­nja iz budže­ta. Još gore: u držav­nom suzbi­ja­nju zlo­či­na, žrtve i odšte­te žrtva­ma ne igra­ju nika­kvu rele­vant­nu ulo­gu. Drža­va žrtva­ma ne nudi obe­šte­će­nje. Ona čini upra­vo suprot­no – vre­đa ih, čim ih (kao pore­ske obve­zni­ke) još i pri­si­lja­va da pla­ća­ju za izdr­ža­va­nje utam­ni­če­nog pre­stup­ni­ka (ako uop­šte dođe do hap­še­nja). Situ­a­ci­ja je sasvim dru­ga­či­ja u dru­štvu pri­vat­nog pra­va. Ponu­đa­či bezbed­no­sti, poseb­no fir­me za osi­gu­ra­nje, mora­ju u slu­ča­ju šte­te svo­jim kli­jen­ti­ma ispla­ti­ti odšte­tu (ina­če ih jed­no­stav­no gube). Dakle, oni mora­ju da budu efi­ka­sni u bor­bi pro­tiv kri­mi­na­la. Mora­ju tako­đe biti učin­ko­vi­ti i u pre­ven­ci­ji zlo­či­na, zato što kad ne spre­če zlo­de­la, mora­ju da pla­te. Dalje, mora­ju biti uspe­šni i u pro­na­la­že­nju ukra­de­nih doba­ra, pošto bi ina­če mora­li da ih nadok­na­de. A pre sve­ga mora­ju biti delo­tvor­ni u pro­na­la­že­nju poči­ni­te­lja zlo­či­na. Jer, samo ako pro­na­đu poči­ni­te­lja mogu­će je da od nje­ga tra­že odšte­tu za žrtvu, i da tako sma­nje svo­je troškove.

Osim toga, pri­vat­no orga­ni­zo­va­na indu­stri­ja bezbed­no­sti pove­ća­va i opštu bezbed­nost. Drža­ve su, što je već napo­me­nu­to, po pri­ro­di nasil­ne. One mogu pro­i­zve­sti ili pro­vo­ci­ra­ti suko­be, samo da bi ih „reši­le“ u svo­ju korist. Ili, dru­gim reči­ma: drža­ve mogu tro­ško­ve agre­si­je pre­ba­ci­ti sa sebe na dru­ge oso­be, tj. na pore­ske obve­zni­ke; dakle, agre­siv­ni­je su i pre­ma „vla­sti­tom“ naro­du i pre­ma „stran­ci­ma“ (u slu­ča­ju rat­nih ope­ra­ci­ja). Pre­ma tome, kom­pe­ti­tiv­na osi­gu­ra­nja su po svo­joj pri­ro­di odbram­be­na i miro­lju­bi­va. Jer, s jed­ne stra­ne, sva­ko agre­siv­no delo je sku­po i zahte­va ispla­tu mno­go veće pre­mi­je, što dovo­di do gubit­ka kli­je­na­ta. A, s dru­ge stra­ne, ne može­mo biti osi­gu­ra­ni od svih rizi­ka. Može­mo se osi­gu­ra­va­ti samo od rizi­ka koji ima­ju karak­ter "nesre­će". Među­tim, rizik na čiju se vero­vat­no­ću može uti­ca­ti slo­bod­nim indi­vi­du­al­nim delo­va­njem, ne može se osi­gu­ra­va­ti. Zato je npr. nedo­pu­sti­vo osi­gu­ra­ti se od rizi­ka smr­ti i poža­ra, a onda sutra­dan poči­ni­ti samo­u­bi­stvo ili spa­li­ti sop­stve­nu kuću. Isto tako se ne može osi­gu­ra­va­ti od rizi­ka poslov­nog ste­ča­ja, neza­po­sle­no­sti ili od ose­ća­ja odboj­no­sti pre­ma svo­jim suse­di­ma. Jer u sva­kom od tih slu­ča­je­va oso­ba ima indi­vi­du­al­nu kon­tro­lu, direkt­nu ili indi­rekt­nu, u pogle­du rea­li­za­ci­je dotič­nog rizi­ka. Ta „neo­si­gu­ri­vost“ indi­vi­du­al­nih delo­va­nja i ose­ća­nja kon­kret­no zna­či da nije­dan osi­gu­ra­va­te­lj nije spre­man da pre­u­zme rizik šte­te koja je rezul­tat delo­va­nja osi­gu­ra­ni­ka. Među­tim, sva­ki osi­gu­ra­va­te­lj će osta­ti pri zahte­vu da se svi osi­gu­ra­ni­ci oba­ve­žu da će odu­sta­ti od bilo kakvih provokacija.

Na osno­vu istih finan­sij­skih razlo­ga, osi­gu­ra­va­te­lji će zahte­va­ti od svo­jih osi­gu­ra­ni­ka da se odrek­nu spro­vo­đe­nja svih for­mi lič­ne prav­de (osim možda u izu­zet­nim slu­ča­je­vi­ma). Jer lič­na prav­da, čak i kada je oza­ko­nje­na, stva­ra nesi­gur­nost i pro­vo­ci­ra mogu­ću odma­zdu od stra­ne tre­ćeg lica. Dakle, osi­gu­ra­ni­ci bi se oba­ve­za­li pod­vr­ga­va­nju ure­đe­nim, jav­nim i trans­pa­rent­nim postup­ci­ma, kada god bi se ose­ća­li napad­nu­tim i ošte­će­nim, kako bi se ova­kve smet­nje i s nji­ma pove­za­ni tro­ško­vi mogli u naj­ve­ćoj meri izbe­ći. Na kra­ju je važno spo­me­nu­ti da u okvi­ru dru­štva pri­vat­nog pra­va sank­ci­o­ni­sa­nje „pre­stu­pa“ bez žrta­va, kao npr. pro­i­zvod­nje ili kon­zu­mi­ra­nja „ile­gal­nih“ dro­ga, pro­sti­tu­ci­je ili koc­ka­nja, neće igra­ti nika­kvu ulo­gu. Dok pore­ski finan­si­ra­ne agen­ci­je, tre­nut­no sa ogrom­nim izda­ci­ma, vode bit­ku pro­tiv takvih „pre­stu­pa“, slo­bod­no finan­si­ra­ni osi­gu­ra­te­lji bi ih igno­ri­sa­li, sma­tra­ju­ći ih nea­gre­siv­nim pri­vat­nim poslo­vi­ma. „Osi­gu­ra­nje“ od takvih „pre­stu­pa“ zahte­va­lo bi veće osi­gu­ra­va­ju­će pre­mi­je. Ali pošto ti „zlo­či­ni“, za razli­ku od pra­vih zlo­či­na pro­tiv lič­no­sti i vla­sni­štva, ne stva­ra­ju nika­kve žrtve, ne bi se našao niko ko bi bio spre­man da za takvu „zašti­tu“ da više novca.

Ovde tre­ba reći još jed­nu stvar. Dok su drža­ve, kao što je već reče­no, uvek i svu­gde zao­ku­plje­ne raz­o­ru­ža­va­njem svog sta­nov­ni­štva, time mu odu­zi­ma­ju­ći osnov­na sred­stva samo­za­šti­te, u dru­štvu pri­vat­nog pra­va dola­zi do obr­nu­te ten­den­ci­je – siste­mat­skog nao­ru­ža­va­nja naro­da. Zami­sli­te da pro­i­zvo­đač bezbed­no­sti kao uslov posta­vi da se sva­ki kli­jent prvo mora raz­o­ru­ža­ti da bi bio zašti­ćen. Sva­ko bi to s punim pra­vom sma­trao nesla­nom šalom i ponu­du odbio. Nasu­prot tome, osi­gu­ra­va­ju­ća dru­štva nagra­đu­ju niskim pre­mi­ja­ma osi­gu­ra­nja nao­ru­ža­ne lju­de – naro­či­to lju­de uve­žba­ne za kori­šće­nje oruž­ja – kao što već danas nagra­đu­ju pose­do­va­nje alarm­nih ure­đa­ja i sefova.

Napo­slet­ku, uti­caj siste­ma kon­ku­rent­nih pro­i­zvo­đa­ča bezbed­no­sti na razvoj pra­va je dvo­struk. U jed­nu ruku, dozvo­lja­va veću raz­no­vr­snost pra­va nego pod mono­po­li­stič­kim uslo­vi­ma. Pro­i­zvo­đa­či bezbed­no­sti neće se nad­me­ta­ti samo cena­ma, nego i u pogle­du razli­či­tih pro­i­zvo­da. Kato­lič­ki pro­i­zvo­đa­či nude kanon­sko pra­vo, jevrej­ski pro­i­zvo­đa­či moj­si­jev­sko pra­vo, musli­man­ski pro­i­zvo­đa­či islam­sko pra­vo, a nere­li­gi­o­zni pro­i­zvo­đa­či seku­lar­no pra­vo. Niko ne mora da živi pod „tuđim“ pravom.

S dru­ge stra­ne, isti sistem pri­vat­ne pro­i­zvod­nje pra­va i poret­ka isto­vre­me­no pot­po­ma­že ujed­na­ča­va­nje pra­va. Jer „doma­će“ – kanon­sko, moj­si­jev­sko, rim­sko, itd. – pra­vo odno­si se samo na one oso­be koje su ga stvar­no i oda­bra­le. Na pri­mer, kanon­sko pra­vo kori­sti se za izja­šnje­ne kato­li­ke, pa tako i za spo­ro­ve među kato­li­ci­ma. No, može doći i do suko­ba izme­đu kato­li­ka i musli­ma­na, pa je mogu­će da oba prav­na poret­ka u odre­đe­nim slu­ča­je­vi­ma ne pro­i­zvo­de iste pre­su­de. U takvom slu­ča­ju za sve zain­te­re­so­va­ne stra­ne – osi­gu­ra­va­te­lje i osi­gu­ra­ni­ke – posto­ji samo jed­no reše­nje. Osi­gu­ra­va­te­lji, a i kli­jen­ti, mora­ju se u tom slu­ča­ju pod­vrg­nu­ti neza­vi­snom arbi­tru. Taj arbi­tar nije samo neza­vi­san, nego i jed­no­gla­sno oda­bran od oba osi­gu­ra­va­te­lja. Arbi­tar se bira na osno­vu zajed­nič­kih oče­ki­va­nja da pose­du­je spo­sob­nost pro­na­la­že­nja obo­stra­no pri­hva­tlji­vih reše­nja u slu­ča­je­vi­ma među­grup­nih spo­ro­va. Ako on ne uspe u tom zadat­ku i pre­su­đu­je na način koji jed­na stra­na sma­tra nepra­ved­nim, onda će ga u sle­de­ćem pred­me­tu zame­ni­ti dru­gi, kon­ku­rent­ni arbi­tar. Iz te stal­ne, fak­tič­ki nemi­nov­ne sarad­nje razli­či­tih osi­gu­ra­va­te­lja i neza­vi­snih arbi­ta­ra u izgla­đi­va­nju među­grup­nih suko­ba, nasta­je traj­na ten­den­ci­ja ka ujed­na­ča­va­nju vla­snič­kog i ugo­vor­nog pra­va, kao i ka uskla­đi­va­nju pra­vi­la postu­pa­nja, doka­zi­va­nja i mire­nja. Sva­ki osi­gu­ra­va­te­lj i osi­gu­ra­nik je sve­dok inte­gri­sa­nog siste­ma sve­o­bu­hvat­nog spre­ča­va­nja suko­ba i odr­ža­va­nja mira. Sva­ki sukob i sva­ko potra­ži­va­nje osi­gu­ra­nja, bilo gde, izme­đu bilo koga i s bilo koje stra­ne, pot­pa­da pod juris­dik­ci­ju jed­nog ili više tač­no odre­đe­nih osi­gu­ra­va­te­lja. Tako se suko­bi reša­va­ju „sta­ro­se­de­lač­kim“ pra­vom poje­di­nač­nog osi­gu­ra­va­te­lja ili „među­na­rod­nim“ arbi­tra­žnim pra­vom, koje je ugo­vo­rom una­pred dogovoreno.

Ume­sto suko­ba i neprav­de, koji karak­te­ri­šu savre­me­nu eta­ti­stič­ku situ­a­ci­ju, uspo­sta­vlja se mir, pra­vo i prav­na sigurnost.

  • Hans-Her­mann Hop­pe, Eigen­tum, Anarc­hie und Sta­at. Stu­di­en zur The­o­rie des Kapi­ta­li­smus (1987)
  • Hans-Her­mann Hop­pe, A The­o­ry of Soci­a­lism and Capi­ta­lism. Eco­no­mics, Morals, and Poli­tics (1989)
  • Hans-Her­mann Hop­pe, The Eco­no­mics and Ethics of Pri­va­te Pro­per­ty. Stu­di­es in Poli­ti­cal Eco­no­my and Phi­lo­sop­hy (1993; erwe­i­tert 2003)
  • Hans-Her­mann Hop­pe, Demo­cra­cy the God That Fai­led. The Eco­no­mics and Poli­tics of Monarc­hy, Demo­cra­cy and Natu­ral Order (2001)
  • Hans-Her­mann Hop­pe, Hrsg., The Myth of Nati­o­nal Defen­se (2005)

Tekst govo­ra odr­ža­nog na semi­na­ru: 14th Phi­lo­sop­hi­cum Lech (24. sep­tem­bar, 2010 – Izvor) Pre­vod sa nemač­kog: Domi­nik Eše­go­vić. Redak­tu­ra pre­vo­da: redak­ci­ja Katalaksije


  1. Eta­ti­zam? Šta je to? Pre­ma reč­ni­ku srp­sko­hr­vat­skog knji­žev­nog jezi­ka, eta­ti­zam (fr. état: drža­va) je "sistem u kome je pri­vre­da u držav­nim ruka­ma ili pod jakim držav­nim nad­zo­rom" (Mati­ca srpska/Matica hrvat­ska 1967), ili pojed­no­sta­vlje­no, "drža­vo­tvor­stvo" odn. "poli­tič­ki i pri­vred­ni sistem u kojem odluč­nu reč u svim eko­nom­skim i dru­štve­nim odno­si­ma ima drža­va, odno­sno njen biro­krat­ski apa­rat, koji se osa­mo­sta­lju­je u ruko­vo­đe­nju dru­štve­nim, a naro­či­to eko­nom­skim poslo­vi­ma" (Miću­no­vić 1988). A u Veli­kom reč­ni­ku stra­nih reči i izra­za (Klajn/Šipka 2007), eta­ti­zam je obja­šnjen kao: "vla­da­vi­na drža­ve nad eko­nom­skim ili dru­štve­nom odno­si­ma; teo­ri­ja po kojoj je drža­va osnov­ni pokre­tač eko­nom­sko-dru­štve­nog razvit­ka jed­ne zemlje"; (prim. prev).[]