Porezi

Porez (ime­ni­ca): Kon­fi­ska­ci­ja uz pri­me­nu sile. Razli­ku­je se od kla­sič­ne pljač­ke po tome što je u ovom slu­ča­ju kon­fi­ska­tor ube­dio žrtvu da je kon­fi­ska­ci­ja nje­go­ve imo­vi­ne dobra za dru­štvo u celi­ni, a posred­no i za samu žrtvu.

Leslie Starr O'Hara: “Reč­nik dvogovora”

Pore­zi i civilizacija

Kada soci­ja­li­sti govo­re o pore­zi­ma uvek kori­ste neku vari­ja­ci­ju reče­ni­ce koju je svo­je­vre­me­no izgo­vo­rio Oli­ver Wen­dell Hol­mes: “Pore­zi su cena civilizacije”.

Hajek na tu reče­ni­cu odgo­va­ra: “Ako je ika­da posto­ja­la manje tač­na polu-isti­na, onda je to ova Holm­so­va izjava”.

U stvar­no­sti, jedan deo pore­za, onaj deo koji ide na pla­ća­nje sud­stva, poli­ci­je i voj­ske, ima svo­ju svr­hu i oprav­da­nje. Dakle, taj deo pore­za nije spo­ran jer su nam te insti­tu­ci­je potreb­ne zarad uspo­sta­vlja­nja i odr­ža­va­nja reda i zako­na, a sve u cil­lju spro­vo­đe­nja osnov­ne ulo­ge drža­ve – ulo­ge zašti­te živo­ta lju­di i nji­ho­ve imovine.

Osim toga dela, sve osta­le teko­vi­ne civi­li­za­ci­je koje “kupu­je­mo pore­zi­ma” je veo­ma teško bra­ni­ti. Isti­na je sasvim dru­ga­či­ja, tj. naj­ve­ći deo sve­ga osta­log što sada “dobi­ja­mo” od držav­nih vla­sti – dobi­li bismo i kva­li­tet­ni­je i jef­ti­ni­je bez posred­ni­ka u obli­ku držav­nih vla­sti i držav­ne birokratije.

Netač­no je da bez pore­za ne bi bilo ni uslu­ga jer je njih, u slič­nom obli­ku, bilo i pre nego što su se pore­zi poja­vi­li. Uslu­ge su posto­ja­le jer za nji­ma posto­ji potre­ba, ali da bi se zna­lo šta su stvar­no potreb­ne uslu­ge a šta ne – potreb­no je uspo­sta­va­ti prin­cip dobro­volj­no­sti, tj. potreb­no je da narod dobro­volj­no odlu­či za koju uslu­gu želi da odvo­ji svoj novac, a za koju ne. Pore­zi, tj. pla­ća­nje pod pri­nu­dom, nasta­ju samo onda kada držav­na vlast na sebe pre­u­zme eksklu­ziv­no pra­vo upra­vlja­nja uslugama.

Ako već govo­ri­mo o pore­zi­ma, onda odmah na počet­ku može­mo posta­vi­ti pita­nje: da li drža­va svo­ju osnov­nu ulo­gu može finan­si­ra­ti i na neki dru­gi način osim pore­zi­ma? Pri­me­ra radi, ako drža­va u svom vla­sni­štvu zadr­ži neka naj­va­žni­ja pre­du­ze­ća, infra­struk­tu­ru, pri­rod­ne resur­se itd, da li se onda držav­na potro­šnja može finan­si­ra­ti od pro­fi­ta tih kom­pa­ni­ja? Da li je mogu­će uki­nu­ti sve pore­ze a da se drža­va izdr­ža­va od pro­fi­ta pre­du­ze­ća koji­ma upravlja?

Iako je ovo veo­ma inte­re­sant­no pita­nje, o nje­mu se u eko­nom­skoj lite­ra­tu­ri ne može naći sko­ro ništa, a jedan od ret­kih eko­no­mi­sta koji ga pomi­nje je, ko dru­gi do — Mizes. Mizes tu teo­rij­sku moguć­nost pomi­nje 1 ali se tom temom duže ne bavi već samo kaže:

Držav­no upra­vlja­nje pre­du­ze­ći­ma je, po pra­vi­lu, do te mere nee­fi­ka­sno, tako da će pre­du­ze­ća u držav­nom vla­sni­štvu pre ostva­ri­ti gubi­tak nego pro­fit. Pre ili kasni­je drža­va će se opet vra­ti­ti pore­zi­ma, tj. pri­si­li­će sta­nov­ni­štvo i pri­vre­du da se odrek­nu jed­nog dela svog dohotka.”

Pore­zi i pra­vo na život

Za razli­ku od soci­ja­li­sta, po koji­ma su pore­zi cena civi­li­za­ci­je, za Fran­ka Čodo­ro­va 2 pore­zi su anti­ci­vi­li­za­cij­sko pona­ša­nje držav­nih vlasti.

Ako pret­po­sta­vi­mo da sva­ki čovek ima pra­vo na život, onda on mora ima­ti i pra­vo slo­bod­nog ras­po­la­ga­nja pro­i­zvo­di­ma svo­ga rada. Bez neop­hod­nih sred­sta­va za život nema ni živo­ta. To je ono što se zove “pra­vo na lič­nu imovinu”.

Po Čodo­ro­vu, niko, pa ni drža­va, nema pra­vo da odlu­ču­je o živo­tu i smr­ti nekog poje­din­ca, tako da se takvo pona­ša­nje držav­nih vla­sti mora nazva­ti svo­jim pra­vim ime­nom, a to je – pljač­ka. Pljač­ka je pljač­ka, i bez obzi­ra kakve sve eufe­mi­zme za nju kori­sti­li, ništa se neće pro­me­ni­ti već će uvek osta­ti pljačka.

Drža­va od sta­nov­ni­štva ne kon­fi­sku­je samo jedan deo novo­pro­i­zve­de­nih pro­i­zvo­da, već kon­fi­sku­je i samu sup­stan­cu – tj. kon­fi­sku­je ono od čega direkt­no zavi­se ljud­ski živo­ti, čime se na direk­tan način negi­ra­ju civi­li­za­cij­ski naj­vred­ni­je ide­je i pri­me­nju­ju one naj­de­struk­tiv­ni­je ide­je – mark­si­stič­ke ide­je. Mno­gi veli­ki misli­o­ci su zastu­pa­li sta­vo­ve o lič­noj svo­ji­ni kao osnov­nom i nepo­vre­di­vom pra­vu sva­ko­ga čove­ka, ali su te ide­je poga­že­ne a ume­sto njih je pri­hva­ćen Mark­sov kon­cept sve­mo­gu­će drža­ve i kolek­tiv­ne svesti.

Kada drža­va izvr­ši inva­zi­ju na osnov­na ljud­ska pra­va da ras­po­la­žu rezul­ta­ti­ma svo­ga rada, onda ona pri­sva­ja pra­vo koje je joj po pri­ro­di stva­ri ne pri­pa­da i uspo­sta­vlja nemo­ra­lan način pona­ša­nja. Kada se lju­di­ma pori­če pra­vo da slo­bod­no ras­po­la­žu svo­jom imo­vi­nom, kod njih se javlja ose­ćaj dubo­ke ogor­če­no­sti koji se kasni­je mani­fe­stu­je u obli­ku laži i nepo­šte­nog pona­ša­nja. Kada čovek vidi svu neprav­du koju mu drža­va čini, onda on kori­sti sva sred­stva ne bi li na neki način izbe­gao tu neprav­du, tj. kako bi izbe­gao svo­ju pore­sku oba­ve­zu. Na taj način drža­va od sva­kog čove­ka, pa i od naj­po­šte­ni­jeg čove­ka, pra­vi pore­skog pre­stup­ni­ka, što je ništa dru­go do još jedan način na koji držav­na vlast kon­tro­li­še sva­kog poje­din­ca, tj. na ras­po­la­ga­nju uvek ima “skri­ve­no oruž­je” koje joj, u pogod­nom tre­nut­ku, može poslu­ži­ti za uce­nji­va­nje “nepo­slu­šnih i reme­ti­lač­ki-ori­jen­ti­sa­nih poje­di­na­ca”. U pore­me­će­nom siste­mu poje­din­ci se čak i ohra­bru­ju da se kori­ste pod­mi­ći­va­njem držav­nih činov­ni­ka, a kada takva prak­sa u jed­nom dru­štvu posta­ne nešto “uobi­ča­je­no”, onda čita­vo dru­štvo ula­zi u sta­nje nepo­sto­ja­nja moral­nih nor­mi pona­ša­nja, tj. čitav sistem ide ka svom uništenju.

Čodo­rov, kao i svi pra­vi eko­no­mi­sti, uka­zu­je na svu izo­pa­če­nost mark­si­stič­ko-kejn­zi­jan­ske pse­u­do­e­ko­no­mi­je, i uka­zu­je na to da pro­i­zvod­nja, a ne potro­šnja, sti­mu­li­še novu pro­i­zvod­nju. Ali ne bilo koja pro­i­zvod­nja, već samo trži­šno zasno­va­na pro­i­zvod­nja dopri­no­si razvo­ju jed­nog dru­štva i gene­ri­še pri­vred­ni rast. Suprot­no tome, sva­ko uzi­ma­nje nov­ca iz tog “opšteg fon­da” samo obes­hra­bru­je šted­nju, one­mo­gu­ća­va aku­mu­la­ci­ju kapi­ta­la i uspo­ra­va ili one­mo­gu­ća­va pri­vred­ni rast.

Da bi trgo­vi­na (raz­me­na pro­i­zvo­da) bila pra­vič­na i obez­be­di­la pra­vil­nu koor­di­na­ci­ju ogra­ni­če­nih pri­vred­nih resur­sa, mora se ispo­što­va­ti osnov­no pra­vi­lo raz­me­ne – “nešto za nešto” (prin­cip jed­na­ko­sti), a da bi se ispo­što­va­lo to pra­vi­lo – raz­me­na pro­i­zvo­da i uslu­ga se mora oba­vi­ti dobro­volj­no.  Dakle, da bi trgo­vi­na bila pošte­na i da bi ispu­ni­la svo­ju ulo­gu u pro­ce­su pri­vred­ne koor­di­na­ci­je — mora­ju se ispo­što­va­ti prin­ci­pi jed­na­ko­sti i dobro­volj­no­sti.  U siste­mu držav­nog obez­be­đi­va­nja “dru­štve­no kori­snih uslu­ga” putem opo­re­zi­va­nja, nije ispo­što­van ni prin­cip jed­na­ko­sti ni prin­cip dobro­volj­no­sti, što zna­či da se trži­šni sistem trgo­vi­ne zame­nju­je siste­mom pri­nu­de. Pore­zi se nika­ko ne mogu sma­tra­ti neka­kvom “nak­na­dom” za odre­đe­nu uslu­gu jer ako se ta “nak­na­da” pla­ća pod pret­njom zatvor­ske kazne – onda se to mora nazva­ti pra­vim ime­nom — konfiskacijom.

Pore­ska neu­tral­nost, visi­na pore­za i tro­ško­vi pri­ku­plja­nja poreza

Isto kao što ni jed­na infla­ci­ja nije neu­tral­na, isto tako ni jedan porez nije neu­tra­lan. Neu­tra­lan porez ne posto­ji. Sva­ki porez, direkt­no ili indi­rekt­no, uti­če na poslo­va­nje pre­du­ze­ća i kre­i­ra­nje pri­vred­ne struk­tu­re, ali je ipak bit­no pri­li­kom oda­bi­ra pore­za iza­bra­ti onaj porez koji će u što manjoj meri naru­ša­va­ti uslo­ve pri­vre­đi­va­nja, tj. iza­bra­ti porez koji će što manje odu­da­ra­ti od siste­ma poslo­va­nja u nena­ru­še­nom trži­šnom ambijentu.

Visi­na pore­skog opte­re­će­nja pri­vre­de i sta­nov­ni­štva je od izu­zet­nog zna­ča­ja za sva­ku eko­no­mi­ju, ali je isto tako važno da se pri­li­kom oda­bi­ra pore­skog siste­ma oda­be­re onaj porez kod koga su tro­ško­vi pri­ku­plja­nja što niži. Među­tim, ono što je dobro za pri­vre­du i sta­nov­ni­štvo nije dobro za biro­kra­ti­ju, i zato će se biro­kra­te zapo­sle­ne na pri­ku­plja­nju pore­za uvek zala­ga­ti za pore­ze sa što većim admi­ni­stra­tiv­nim tro­ško­vi­ma pri­ku­plja­nja, a samim tim će doći do novog rasta biro­kra­ti­je i do novog pove­ća­nja poreza.

Rod­bard nas pod­se­ća na reči fran­cu­skog poli­ti­ča­ra i mini­stra finan­si­ja za vre­me kra­lja Luja četr­na­e­stog Jean-Bap­ti­ste Colbert‑a: “Zada­tak držav­nih vla­sti je da oče­ru­pa­ju guske, ali na takav način da sa njih ski­nu što više per­ja uz što manje šišta­nja”. Narav­no, obja­šnja­va Rod­bard, “guske” smo mi, tj. oni koji pla­ća­ju poreze.

Govo­re­ći o pore­skim ino­va­ci­ja­ma Rod­bard kaže kako držav­ne gra­blji­vi­ce, u svo­joj bes­ko­nač­noj potra­zi za što većim i boljim ple­nom, u pred­met opo­re­zi­va­nja pre­tva­ra­ju sve što mogu naći i čega se mogu dose­ti­ti. Moto držav­nih vla­sti bi veo­ma lako mogao biti: “sve što vidiš – opo­re­zuj”. Opo­re­zuj sva­ki pri­hod, sva­ku aktiv­nost, sva­ki poje­di­nač­ni deo imo­vi­ne, sva­ki proizvod…oporezuj sve. Ili kako je to naj­bo­lje defi­ni­sao idej­ni otac dana­šnjih zama­ski­ra­nih komu­ni­sta, Karl Marks: “Posto­ji samo jedan način da se uni­šti kapi­ta­li­zam – opo­re­zuj, opo­re­zuj, i još više opo­re­zuj”.  Sva­kog poje­din­ca i sva­kog pre­du­zet­ni­ka tre­ba pre­tvo­ri­ti u pred­met pore­ske iznu­de, direkt­ne ili indi­rekt­ne, vidlji­ve ili nevidljive.

Pore­za ima mno­go, sva­ki od njih je šte­tan na svoj način, ali se mora izdvo­ji­ti jedan koji je po svo­joj štet­no­sti nad­ma­šio sve osta­le pore­ze. Taj porez je poznat pod nazi­vom PDV.

PDV

Jed­nu od svo­jih sjaj­nih ana­li­za Rod­bard je posve­tio i pore­zu na dodat­nu vred­nos. 3 Kada je omi­lje­ni pljač­ka­ški instru­ment držav­nih vla­sti, porez na doho­dak (inco­me tax), iscr­pio svo­je moguć­no­sti i dose­gao poli­tič­ku gra­ni­cu pre­ko koje je bilo opa­sno pre­ći, držav­na vlast je mora­la pro­na­ći novi metod opo­re­zi­va­nja koji bi zame­nio porez na doho­dak. Tada su na sce­nu stu­pi­li “naj­kre­a­tiv­ni­ji” držav­ni eko­no­mi­sti (jer za to su i pla­će­ni), koji su jasno uka­za­li na to da je glav­ni pro­blem i naj­ve­ća mana pore­za na doho­dak (kao i pore­za na pro­met i pore­za na poje­di­nač­ne pro­i­zvo­de) u tome što je pre­vi­še vidljiv, i da ga zato tre­ba zame­ni­ti sa nekim nevi­dlji­vim pore­zom. Kako bi bilo, kažu oni, da se uve­de jedan pot­pu­no skri­ven porez, porez koji pro­se­čan gra­đa­nin ne može u pot­pu­no­sti da razu­me i koji kod nje­ga neće iza­zva­ti gnev zbog svo­je štetnosti?

Upra­vo je taj “kva­li­tet skri­ve­no­sti”, ili kako to kaže Čodo­rov: “način opo­re­zi­va­nja da se uzi­ma dok žrtva ne gle­da”, bio pre­su­dan da vla­di­ni eko­no­mi­sti za vre­me Nik­so­no­vog pred­sed­ni­ko­va­nja izva­de “zeca iz šeši­ra” u obli­ku mon­stru­o­znog pore­za pod nazi­vom “Value Added Tax” (VAT), kod nas pozna­tom pod nazi­vom “Porez na dodat­nu vred­nost”, ili­ti PDV.

Sasvim je razu­mlji­va bila odu­še­vlje­nost držav­nih vla­sti novim siste­mom opo­re­zi­va­nja jer im je on omo­gu­ćio da u isto vre­me od naro­da izvu­ku više nov­ca, da podig­nu cene, da sma­nje pro­i­zvod­nju, da sma­nje doho­dak – a da svu kri­vi­cu za to pre­ba­ce na pri­vre­du, sin­di­ka­te ili potro­ša­če. Držav­na vlast, po pra­vi­lu, novi sistem opo­re­zi­va­nja uvek upa­ku­je u pri­vlač­no pako­va­nje navod­nog sma­nje­nja nekog pore­za ili uki­da­nja nekog manje izda­šnog pore­za, kao i obe­ća­nji­ma pove­ća­nog “ula­ga­nja” u škol­stvo, zdrav­stvo ili neku dru­gu “dru­štve­no kori­snu” delat­nost, ali sva­ko­me ko pozna­je isto­ri­ju drža­ve i opo­re­zi­va­nja pot­pu­no je jasno da su takva obe­ća­nja samo klop­ka za neu­pu­će­ne jer bi svi mora­li zna­ti da se ukup­ni pore­zi nika­da ne smanjuju.

Porez na dodat­nu vred­nost je izu­zet­no naza­dan porez jer naj­vi­še poga­đa naj­si­ro­ma­šni­ji deo sta­nov­ni­štva i sred­nju kla­su, jer za pla­ća­nje tog pore­za oni, pro­cen­tu­al­no u odno­su na pri­ma­nja, iz svog dohot­ka izdva­ja­ju dale­ko više od boga­tog dela sta­nov­ni­štva. Kata­stro­fal­ne posle­di­ce ovog pore­za su naj­vi­dlji­vi­je u uslo­vi­ma kri­ze kada siro­ma­šni­ji sloj sta­nov­ni­štva vodi bor­bu za goli opstanak.

U svo­joj sušti­ni PDV je porez na pro­met (sales tax), ali za razli­ku od kla­sič­nog pore­za na pro­met, PDV se obra­ču­na­va i pla­ća u više delo­va, tj. na sva­kom kora­ku od pro­i­zvod­nje do konač­ne pro­da­je pro­i­zvo­da. Sasvim je jasno da se svi ti dodat­ni i “ras­cep­ka­ni” tro­ško­vi na kra­ju sje­di­ne u konač­nu cenu pro­i­zvo­da koju potro­šač mora da pla­ti, ali sa tom razli­kom da dok se potro­ša­či, pro­i­zvo­đa­či i sin­di­ka­ti među­sob­no optu­žu­ju za rast cena, glav­ni kri­vac, držav­na vlast, osta­je po stra­ni, mudro ćuti i povre­me­no samo dospe ulje na vatru tako što neku od zara­će­nih stra­na optu­ži za “infla­ci­ju”.

Dodat­ni pro­blem PDV‑a je u tome što se nji­me sva­ko pre­du­ze­će pri­mo­ra­va da pla­ti cenu dodat­no pove­ća­nih knji­go­vod­stve­nih tro­ško­va, koji, po pra­vi­lu, uvek naj­te­že poga­đa­ju mala i sred­nja pre­du­ze­ća, koja su, navod­no, uvek naj­ve­ća bri­ga sva­ke držav­ne vlasti.

Kata­stro­fal­ne posle­di­ce uvo­đe­nja PDV‑a su nei­zbe­žne: pre­du­ze­ći­ma će se sma­nji­ti pro­fi­ti, doći će do ban­kro­ta mno­gih pre­du­ze­ća, doći će do veštač­kih ukrup­nja­va­nja pre­du­ze­ća i sma­nje­ne kon­ku­ren­ci­je, doći će do rasta cena i  pove­ća­nja neza­po­sle­no­sti itd. Sve to će dove­sti do veštač­kog suko­ba izme­đu pro­i­zvo­đa­ča i potro­ša­ča, kao i do inte­zi­vi­ra­nja svih osta­lih suko­ba unu­tar društva.

Da bi dru­štvo moglo da napre­du­je potreb­no je stvo­ri­ti uslo­ve za razvoj pri­vre­de, a da bi se pri­vre­da razvi­ja­la neop­hod­no je dra­stič­no sma­nji­ti pore­ze kao i tro­ško­ve pri­ku­plja­nja pore­za. Prvi korak ka manjoj držav­noj admi­ni­stra­ci­ji, jef­ti­ni­joj drža­vi i većim slo­bo­da­ma mora biti — uki­da­nje PDV‑a.

Novi dokazi

Držav­nom potro­šnjom se ne mogu stvo­ri­ti nova rad­na mesta. Ako vla­da za tu svr­hu obez­be­đu­je novac putem jav­nog duga ili podi­za­njem pore­za, sa jed­ne stra­ne stva­ra nova rad­na mesta ali sa dru­ge stra­ne gubi isto toli­ko, ili više, rad­nih mesta. Ako vla­da obez­be­đu­je novac putem zadu­že­nja kod komer­ci­jal­nih bana­ka, dobi­će infla­ci­ju. Infla­ci­jom se na kra­tak rok mogu stvo­ri­ti nova rad­na mesta, ali infla­ci­ja sa sobom nosi dru­ge i još veće posle­di­ce, od kojih je prva i nepo­sred­na — sma­nje­nje real­nih plata.

Gru­pa ugled­nih pro­fe­so­ra eko­no­mi­je sa Oha­jo uni­ver­zi­te­ta (Ric­hard Ved­der, Lowell Gal­la­way i Chri­stop­her Fren­ze), ulo­ži­la je veli­ki trud da bi utvr­di­la uti­caj pore­skog opte­re­će­nja na pri­vred­ni rast i kva­li­tet živo­ta, i došla do veo­ma inte­re­sant­nih i zna­čaj­nih rezultata:

1) U svo­joj prvoj ana­li­zi (Tax Reduc­ti­on and Eco­no­mic Wel­fa­re), oni govo­re o teškim posle­di­ca­ma pre­ve­li­kog pore­skog opte­re­će­nja na dru­štvo u celi­ni, kao i o tome da sva­ko pore­sko ras­te­re­će­nje ima bla­go­tvor­no dej­stvo na pri­vred­ni rast. Iako je efek­te teško pre­ci­zno utvr­di­ti, može se dati jed­na razum­na pro­ce­na da 40 cen­ti od sva­kog pore­skog dola­ra pred­sta­vlja gubi­tak za dru­štvo. Kon­zer­va­tiv­na pro­ce­na je da bi sma­nje­nje pore­skog opte­re­će­nja od 80 mili­jar­di dola­ra, dru­štvu u toku jed­ne dece­ni­je done­lo eko­nom­sku korist od 287 mili­jar­di dolara.

2) U svo­joj dru­goj ana­li­zi (Taxes and Defi­cits), oni kažu da je pove­ća­nje fede­ral­nih pore­skih pri­ho­da u tesnoj vezi sa pove­ća­njem potro­šnje na nivou fede­ra­ci­je, što name­će zaklju­čak da pove­ća­nje pore­za ne dopri­no­si sma­nje­nju budžet­skog defi­ci­ta.  Poda­ci sa tere­na govo­re da pove­ća­nje pore­skih pri­ho­da dovo­di samo do pove­ća­nog ste­pe­na redi­stri­bu­ci­je novca.

Uzrok budžet­skog defi­ci­ta ne leži u nedo­volj­nim sred­stvi­ma pri­ku­plje­nim putem pore­za (koja su sada na rekord­nom nivou), već u sfe­ri poli­tič­ke kori­sti. U sva­kom slu­ča­ju, fede­ral­ni fiskal­ni pro­blem se ne može reši­ti bez zna­čaj­ne pro­me­ne u pona­ša­nju držav­nih vlasti.

3) U tre­ćoj ana­li­zi (Bud­get Sur­plu­ses, Defi­cits and Govern­ment Spen­ding), nave­de­ni pro­fe­so­ri kažu da nam poja­va budžet­skog sufi­ci­ta name­će sle­de­će pita­nje: “Isto­rij­ski posma­tra­no, da li budžet­ski sufi­ci­ti ika­da vode ka sma­nje­nju držav­nog duga ili sma­nje­nju pore­skog opte­re­će­nja pri­vre­de i stanovništva?”

Odgo­vor na to pita­nje nije teško naslu­ti­ti: “Na osno­vu isku­stva može­mo zaklju­či­ti da je veli­ka vero­vat­no­ća da se budžet­ski sufi­cit neće isko­ri­sti­ti za pome­nu­te svr­he već da će biti isko­ri­šćen za dodat­no pove­ća­nje držav­ne potro­šnje, a rezul­tat takve poli­ti­ke će biti – uspo­ren ili one­mo­gu­ćen pri­vred­ni rast.”

Na osno­vu toga može­mo zaklju­či­ti da će poli­ti­ka ume­re­ne jav­ne potro­šnje obez­be­di­ti i ume­ren rast pri­vre­de, ali će zato taj ume­re­ni rast biti – kon­ti­nu­i­ran i odr­živ rast. Za razli­ku od takve poli­ti­ke, poli­ti­ka pove­ća­nja jav­ne potro­šnje će u jed­nom kra­ćem peri­o­du dati nat­pro­se­čan pri­vred­ni rast, ali će zato taj rast dove­sti do struk­tur­nih pore­me­ća­ja pri­vre­de, koji će kasni­je dove­sti do sma­nje­nja pri­vred­nog rasta i nemi­nov­nog pove­ća­nja budžet­skog defi­ci­ta. Dakle, ume­re­na jav­na potro­šnja i ume­re­ni pore­zi obez­be­đu­ju ume­ren i kon­ti­nu­ri­ran rast, dok pove­ća­na jav­na potro­šnja dovo­di do “boom” i “bust” peri­o­da, tj. do tum­ba­nja pri­vred­nog siste­ma, raza­ra­nja kapi­ta­la i do znat­no nižeg pro­seč­nog rasta usled pogre­šne alo­ka­ci­je pri­vred­nih resursa.

4) Iz četvr­te ana­li­ze (The Impact of the Wel­fa­re Sta­te on Small Busi­ness and the Ame­ri­can Entre­pre­ne­ur) izdva­ja­mo sle­de­će zaključke:

a) Veli­ka držav­na admi­ni­stra­ci­ja nemi­nov­no vodi ka zna­čaj­nom sma­nje­nju pro­fi­ta kompanija.

b) Sma­nje­nje pro­fi­ta kom­pa­ni­ja dovo­di do sma­nje­nja pri­vred­nog rasta.

c) Sma­nje­nje držav­ne potro­šnje u izno­su od 100 mili­jar­di dola­ra će dove­sti do pove­ća­nja GDP‑a za pro­ce­nje­nih 38 mili­jar­di dolara.

d) Mala i sred­nja pre­du­ze­ća su u naj­go­rem polo­ža­ju jer se od njih, pro­por­ci­o­nal­no, uzi­ma naj­vi­še novca.

e) Pre­ko­mer­na regu­la­ci­ja dovo­di do nee­fi­ka­sne pro­i­zvod­nje koja se kasni­je mani­fe­stu­je kroz sma­nje­nje: naci­o­nal­nog dohot­ka, pla­ta i zaposlenosti.

5) U petoj ana­li­zi (The Impact of the Wel­fa­re Sta­te on America's Chil­dren) se ana­li­zi­ra­ju efek­ti držav­nog meša­nja na kva­li­tet živo­ta dece, a rezul­ta­ti poka­zu­ju da upr­kos širo­kog spek­tra raz­nih jav­nih pro­gra­ma i mera, deca biva­ju sve više i više siro­ma­šna, kako u čisto finan­sij­skom smi­slu tako i u pogle­du uslo­va nji­ho­vog sva­kod­nev­nog živo­ta. Što veća držav­na admi­ni­stra­ci­ja — to veće opte­re­će­nje i loši­ji život dece i omla­di­ne gde, pri­bli­žno, sva­ko dese­to dete živi u siromaštvu.

Kao rezul­tat pre­ve­li­ke držav­ne admi­ni­stra­ci­je dobi­ja­mo i tzv. “neo­če­ki­va­ne posle­di­ce”  nekih držav­nih mera. Svo­jim “soci­jal­nim mera­ma” drža­va ohra­bru­je rodi­te­lje da sma­nje svo­je eko­nom­ske aktiv­no­sti; zago­va­ra­njem kon­cep­ta “moral­nog rela­ti­vi­zma” mno­ga deca se odvla­če od nor­mal­nog živo­ta i navo­de na put kri­mi­na­la, a onda se u obli­ku “spa­si­o­ca” opet javlja drža­va pre­ko svo­jih biro­kra­ta u obli­ku “soci­jal­nih rad­ni­ka” koji dola­ze i kažu: “Mi smo ovde u ime drža­ve, mi smo ovde da vam pomognemo.”

6) U šestoj ana­li­zi (The Impact of the Wel­fa­re Sta­te on the Ame­ri­can Eco­no­my), koja se može uze­ti i kao neka vrsta opšteg zaključ­ka, kaže se da je pot­pu­no jasno da je rast držav­ne admi­ni­stra­ci­je odav­no pre­vr­šio sva­ku meru i pre­šao kri­tič­nu tač­ku odr­ži­vo­sti siste­ma. Držav­na biro­kra­ti­ja je posta­la izvor nesta­bil­no­sti i pri­vred­nog raza­ra­nja.  Poru­ka je sasvim jasna — ako se želi pri­vred­ni opo­ra­vak onda se držav­na biro­kra­ti­ja mora dra­ma­tič­no smanjiti.

Zemlja sa 1000 poreza”

Upr­kos kame­le­on­skom menja­nju poli­tič­kih boja i modi­fi­ko­va­noj reto­ri­ci “demo­krat­skih” i “euro­pej­skih” srp­skih poli­ti­ča­ra, drža­va Srbi­ja je dubo­ko zagli­blje­na u bla­tu sulu­dih komu­ni­stič­kih ide­ja, a ide­ja Kar­la Mark­sa “opo­re­zuj, opo­re­zuj, i još više opo­re­zuj” se danas pri­me­nju­je još i više nego u vre­me­nu for­mal­nog komunizma.

Sko­ro svi pore­zi iz vre­me­na komu­ni­zma su i dalje na sna­zi, sko­ro sve biro­krat­ske insti­tu­ci­je su i dalje u živo­tu, a nji­ma su samo doda­ti novi pore­zi, nove regu­la­ci­je i nova biro­kra­ti­ja. Pored svih držav­nih biro­kra­ti­zo­va­nih insti­tu­ci­ja, a kao dokaz pot­pu­ne srp­ske tra­ge­di­je, može­mo nave­sti poda­tak da je u Srbi­ji regi­stro­va­no pre­ko 13.000 raz­no­ra­znih tzv. nevla­di­nih orga­ni­za­ci­ja i udru­že­nja, koje iako ima­ju naziv “nevla­di­ne”, žive od nov­ca odu­ze­tog od gra­đa­na Srbije.

Upr­kos stal­nom pona­vlja­nju nau­če­ne pesmi­ce o “neop­hod­nom razvo­ju malih i sred­njih pre­du­ze­ća”, drža­va radi sve suprot­no od ono­ga što govo­ri, a od malih pri­vred­ni­ka sazna­je­mo da pri­vred­ni­ci Beo­gra­da mora­ju da pla­te čak 96 razli­či­tih admi­ni­stra­tiv­nih tak­si, i to samo za dažbi­ne name­nje­ne gra­du, a osim njih mora­ju da pla­te i niz pore­za name­nje­nih državi.

Bit­no je reći da se reč porez vešto ter­mi­no­lo­ški kamu­fli­ra kako bi se ste­kao uti­sak da to nije porez nego samo “nak­na­da” za neku uslu­gu. Nak­na­da za uslu­gu može posto­ja­ti samo kada je ispo­što­van prin­cip dobro­volj­no­sti, a ako drža­va done­se pro­pi­se koji nare­de da sva­ko mora da kori­sti tu uslu­gu, i na sebe (ili na svo­ju biro­kra­ti­ju) pre­ne­se eksklu­ziv­no pra­vo snab­de­va­ča tim uslu­ga­ma, onda je jasno da se tu ne radi ni o kakvoj nak­na­di već o kla­sič­nom pore­zu, a te kamu­fli­ra­ne pore­ze može­mo naći pod ime­ni­ma kao što su razne: potvr­de, pret­pla­te, nak­na­de, izvo­di, uve­re­nja, doka­zi, ove­re­ne kopi­je i tome slično.

U Srbi­ji više nema nikog ko pam­ti kako izgle­da život u slo­bo­di jer su svi ceo svoj život pro­ži­ve­li u otvo­re­noj ili pri­kri­ve­noj dik­ta­tu­ri. Kod naro­da se, u stra­hu od drža­ve, stvo­ri­la navi­ka pla­ća­nja sve­ga što držav­na biro­kra­ti­ja nare­di da mora da se pla­ti, ne raz­mi­šlja­ju­ći čak ni o naj­pro­sti­jem pita­nju: zašto mora da se pla­ti? Da bismo što bolje shva­ti­li pro­blem, nave­šće­mo neko­li­ko primera.

Pri­mer prvi: Zašto gra­đa­ni pla­ća­ju porez na imo­vi­nu? Ima­ti stan zna­či ima­ti sklo­ni­šte od vre­men­skih nepo­go­da; bez te imo­vi­ne nema ni živo­ta, a ako je to tako, zašto se onda pla­ća porez na ono od čega direkt­no zavi­si život lju­di? Ume­sto odgo­vo­ra na to pita­nje, nedav­no je jedan držav­ni činov­nik naro­du upu­tio sle­de­ću pret­nju: Ko ne pla­ti porez na stan, može osta­ti bez sta­na.” Dakle, drža­va pola­ko poči­nje da poka­zu­je svo­je pra­vo lice, pre­sta­je da daje bilo kakva obja­šnje­nja i argu­men­te, a jedi­ni argu­ment kojim se drza­va sada ruko­vo­di je argu­ment sile.

Pri­mer dru­gi: Zašto se pla­ća porez na voće, povr­će ili neke dru­ge osnov­ne pre­hram­be­ne pro­i­zvo­de? Čovek može biti bole­stan, bez posla, bez sta­na, bez ušte­đe­vi­ne, bez iče­ga, a drža­va će ga pri­mo­ra­ti da pla­ti porez ako poku­ša da kupi kilo­gram voća! Zai­sta neve­ro­vat­no. Upra­vo na ovom pri­me­ru naj­bo­lje vidi­mo kako na delu fuk­ci­o­ni­še ta cena civi­li­za­ci­je.

Pri­mer tre­ći: Ako kupu­je­mo novi auto­mo­bil onda pla­ća­mo porez u obli­ku cari­ne, pore­za na “kubi­ka­žu” auto­mo­bi­la, PDV itd, a sve te dažbi­ne može­mo sve­sti pod porez na kupo­vi­nu auto­mo­bi­la. Kada pla­ti­mo sve te dažbi­ne onda bi bilo logič­no da  auto­mo­bil posta­ne naše vla­sni­štvo, tako bi mora­lo biti, ali nije jer se onda sva­ke godi­ne mora pla­ti­ti famo­zna “regi­stra­ci­ja” auto­mo­bi­la, koja je ništa dru­go do porez na pose­do­va­nje auto­mo­bi­la. Zatim, na sva­ki kuplje­ni litar ben­zi­na opet se pla­ća porez u obli­ku akci­ze i PDV‑a, zatim se pla­ća zame­na tabli­ca, kom­plet za prvu pomoć, sao­bra­ćaj­na dozvo­la itd, a sve to se može nazva­ti pore­zom na kori­šće­nje auto­mo­bi­la. Neko bi pomi­slio da je to sve, ali nije jer ako pože­li­mo da pro­da­mo auto­mo­bil onda mora­mo pla­ti­ti porez na pro­da­ju polov­nog auto­mo­bi­la, a sve u obli­ku “pre­no­sa apso­lut­nih pra­va”. Dakle, ceo “život­ni vek” jed­nog auto­mo­bi­la je vezan za oporezivanje.

Svo­je­vre­me­no je Basti­ja rekao: “Drža­va bi hte­la da radi sve, pa čak i da zaba­vlja narod”. I zai­sta, danas ima­mo čak i to da nas, hte­li mi to ili ne, drža­va “zaba­vlja”, a za to zaba­vlja­nje narod mora da pla­ti “TV pret­pla­tu”. Naziv “pret­pla­ta” bi tre­ba­lo da nas ube­di u to da mi tu stvar­no pla­ća­mo neku uslu­gu koju nam RTS čini, ali to nije tako jer da oni ima­ju bilo šta vred­no pla­ća­nja – upa­ko­va­li bi to u neki “paket”, kodi­ra­li i taj paket pro­da­va­li. Ne, tu se ne radi ni o kakvoj “pret­pla­ti” već o kla­sič­nom “pore­zu na pose­do­va­nje tele­vi­zo­ra”.

Dakle, šta god radi­li ili ne radi­li, na sva­kom kora­ku će nas doče­ka­ti sve­mo­gu­ća drža­va sa svo­jim pore­zi­ma. Zna­ju­ći to, samo po sebi se name­će pita­nje: koli­ko ukup­no pore­za ima u Srbi­ji? Na to pita­nje nije nima­lo lako odgo­vo­ri­ti, ali kako se nefor­mal­no može čuti od onih koji su se time bavi­li, već je iden­ti­fi­ko­va­no čak 700 pore­za, a sve sa ten­den­ci­jom daljeg rasta.

Ni sve to nije dovolj­no, pa bi drža­va žele­la da bude i feu­da­lac. Zato se bes­ko­nač­no odu­go­vla­či sa resti­tu­ci­jom; ote­ta zemlja se ne vra­ća oni­ma od kojih je odu­ze­ta, a deo držav­ne biro­kra­ti­je se izdr­ža­va tako što se ote­to poljo­pri­vred­no zemlji­šte daje pod aren­du, a na grad­sko gra­đe­vin­sko zemlji­šte se uvo­de dažbi­ne u obli­ku “nak­na­de za kori­šće­nje gra­đe­vin­skog zemi­lji­šta” i “zaku­pa”.

Drža­va bi vole­la da bude i ren­ti­jer, pa se tako deo ote­te imo­vi­na sta­vlja pod upra­vu jed­nog dela držav­ne (grad­ske) biro­kra­ti­je koja se izdr­ža­va ren­ti­ra­njem ote­te imovine.

Drža­va voli i da se koc­ka, tj. ne baš da se koc­ka već da orga­ni­zu­je razne igre na sre­ću kao što su: loto, bin­go, sport­ska pro­gno­za, instant lutri­ja, zatim razni sms kvi­zo­vi, lici­ta­ci­je itd. Na taj način se izdr­ža­va jedan deo držav­ne biro­kra­ti­je, a naj­go­re u sve­mu tome je to što drža­va time dopri­no­si stva­ra­nju koc­kar­ske zavi­sno­sti kod jed­nog dela popu­la­ci­je, a naj­vi­še kod onih naj­ra­nji­vi­jih – kod dece. Narav­no, sve to, opet, uz nei­zbe­žno oprav­da­nje o “dru­štve­noj kori­sno­sti” i “dru­štve­noj ogovornosti”.

Teško je pro­na­ći pra­ve reči koji­ma bismo opi­sa­li ste­pen dostig­nu­tog ludi­la, i zato ćemo samo citi­ra­ti reči koje je svo­je­vre­me­no izgo­vo­ri­la Ayn Rand:

Dru­štvo koje od svo­jih gra­đa­na oti­ma rezul­ta­te nji­ho­vog rada, nije, u pra­vom smi­slu reči, dru­štvo — već udru­že­nje kri­mi­na­la­ca i insti­tu­ci­o­na­li­zo­va­no nasilje.”

Siva eko­no­mi­ja

U gor­njem delu tek­sta smo citi­ra­li jed­nog držav­nog činov­ni­ka, a sada ćemo citi­ra­ti dru­gog činov­ni­ka koji je rekao: “Naj­ve­ći pro­blem srp­ske pri­vre­de je siva ekonomija”.

Upr­kos kata­stro­fal­nim pore­skim name­ti­ma, i upr­kos Mize­so­vom upo­zo­re­nju da “pore­zi mora­ju biti ume­re­ni, a ako se pre­ma­ši ta gra­ni­ca ume­re­no­sti onda pore­zi pre­sta­ju da budu pore­zi i posta­ju instru­ment za pri­vred­no raza­ra­nje”, naša držav­na vlast i “pošte­na inte­li­gen­ci­ja” to ne zna­ju već im je naj­ve­ći pro­blem —  siva ekonomija.

Kada se govo­ri o sivoj eko­no­mi­ji obič­no se pod njom misli na izbe­ga­va­nje neke “zako­nom pro­pi­sa­ne oba­ve­ze”, a pre sve­ga na izbe­ga­va­nje pla­ća­nja nekog pore­za. Kada se govo­ri o sivoj eko­no­mi­ji onda se obič­no govo­ri i o tzv. “rupa­ma u zako­nu”, a sve u smi­slu neče­ga što je izu­zet­no štet­no za eko­no­mi­ju. Među­tim, da li je to baš tako? Da li je siva eko­no­mi­ja naj­ve­ći pro­blem? Da li je siva eko­no­mi­ja uop­šte problem?

Još pre više od 60 godi­na, Mizes je o tim “rupa­ma u zako­nu” (loop­ho­les) rekao: “Zahva­lju­ju­ći tim rupa­ma u zako­nu ova drža­va je još uvek slo­bod­na drža­va.”  Narav­no, to je važi­lo za ono vre­me dok je Ame­ri­ka, koli­ko-toli­ko, još bila slo­bod­na drža­va, a danas od te slo­bo­de ni u Ame­ri­ci nije osta­lo sko­ro ništa.

Filip Bagus, zajed­no sa gru­pom auto­ra, 4 detalj­no raz­ma­tra pita­nje sive eko­no­mi­je i uka­zu­je na to da kri­ti­ča­ri pore­ske eva­zi­je nika­ko ne uspe­va­ju da odgo­vo­re na sle­de­će pitanje:

Kako dru­štvo može obez­be­di­ti efi­ka­snu alo­ka­ci­ju resur­sa ako se nasil­no fal­si­fi­ku­ju trži­šni signali?

Ako se slo­ži­mo u tome da trži­šni uče­sni­ci, dobro­volj­no, svo­jim oda­bi­rom pri­o­ri­te­ta  daju naj­bo­lje trži­šne sig­na­le osta­lim uče­sni­ci­ma trži­šnog pro­ce­sa, onda je jasno da pore­ska eva­zi­ja mora rezul­ti­ra­ti pove­ća­njem eko­nom­ske efikasnosti.

Za razli­ku od dobro­volj­nog pla­ća­nja neke uslu­ge, pri­nud­no pla­ća­nje kida pri­rod­nu vezu izme­đu uslu­ge i nak­na­de za tu uslu­gu, defor­mi­še struk­tu­ru pri­vre­de i usme­ra­va resur­se na pot­pu­no veštač­ki način. 

Na pore­sku eva­zi­ju može­mo gle­da­ti i kao na poku­šaj ponov­nog uspo­sta­vlja­nja veze izme­đu pru­ža­nja uslu­ge i odgo­va­ra­ju­će cene za tu uslugu.

Kri­ti­ča­ri pore­ske eva­zi­je pre­vi­đa­ju činje­ni­cu da opo­re­zi­va­nje dovo­di to toga da je nemo­gu­će utvr­di­ti ko šta pla­ća, i na taj način skri­va i poni­šta­va pri­o­ri­te­te čla­no­va dru­štva. U nedo­stat­ku meha­ni­zma koji bi bio u moguć­no­sti da otkri­je te pri­o­ri­te­te, pore­ska eva­zi­ja je naj­pri­rod­ni­ji i naj­prak­tič­ni­ji način za povra­tak na dale­ko pre­ci­zni­ju alo­ka­ci­ju resursa.

Osim toga, ako zna­mo da u drža­vi Srbi­ji ne posto­ji sistem soci­jal­ne sigur­no­sti čla­no­va dru­štva, ako zna­mo da je real­na neza­po­sle­nost pre­ko 50%, ako zna­mo da je oko 100.000 pre­du­ze­ća u sta­nju fak­tič­kog ban­kro­ta, i ako zna­mo na kakav se način kori­sti već pri­ku­plje­ni pore­ski novac, onda sa punim pra­vom može­mo pita­ti: otkud pra­vo bilo kome da u takvim kata­stro­fal­nim pri­vred­nim uslo­vi­ma govo­ri o “štet­no­sti sive ekonomije”?

Moral i siva ekonomija

Kri­ti­ča­ri pore­ske eva­zi­je često kažu da izbe­ga­va­nje pla­ća­nja pore­za ne samo da je neza­ko­ni­to, već i da je nemo­ral­no. Za Bagu­sa je i to pro­ble­ma­tič­na tvrd­nja jer opo­re­zi­va­nje nije pred­met psi­ho­lo­škog sta­nja uma, već pred­met insti­tu­ci­o­nal­no namet­nu­tih odno­sa. Pore­zi su stvar pri­nu­de tako da će vlast poseg­nu­ti za silom ako pore­ski obve­znik poku­ša da izbeg­ne svo­je fiskal­ne obaveze.

Dakle, ovde ima­mo jedan logič­ki pro­blem jer da bi pore­ska eva­zi­ja bila nemo­ral­na onda bi pla­ća­nje pore­za mora­lo biti moral­no. Da bi pla­ća­nje pore­za zai­sta bilo moral­no mora­ju se sagle­da­ti efek­ti tro­še­nja pore­skog nov­ca. Ako je nemo­gu­će odre­di­ti: šta je zai­sta dru­štvu neop­hod­no, u kojim koli­či­na­ma i po kojoj ceni, onda se sve svo­di na to da se neko­me daje pra­vo da done­se arbi­trar­nu odlu­ku o sve­mu tome.

Eti­ka ne kaže da bilo ko, makar on dobio i veći­nu gla­so­va na izbo­ri­ma, ima pra­vo da upo­tre­bi silu u cilju name­ta­nja svog mišlje­nja dru­gim lju­di­ma. Pra­va eti­ka nala­že nešto sasvim suprot­no – da niko ne sme kori­sti­ti silu u cilju name­ta­nja svo­jih moral­nih nače­la dru­gi­ma.  Uzi­ma­ju­ci sve to u obzir, može­mo zaklju­či­ti da pore­ska eva­zi­ja nije nemo­ra­lan čin. Sa dru­ge stra­ne, može­mo reći da opo­re­zi­va­nje jeste nemo­ra­lan čin, a ako je opo­re­zi­va­nje nemo­ral­no i nepra­ved­no onda je pot­pu­no jasno da ni sami pore­zi ne mogu biti pra­ved­ni. 5

Nemi­no­van i logi­čan ishod

Da bismo zna­li šta nas čeka, naj­bo­lje je oslo­ni­ti se na isku­stvo i odgo­vo­re potra­ži­ti u isto­rij­skim knji­ga­ma. Pro­fe­sor Joseph R. Peden je pre dva­de­se­tak godi­na odr­žao jed­no izu­zet­no zani­mlji­vo i pouč­no pre­da­va­nje 6 o uti­ca­ju infla­ci­je i pore­za na slom Rim­skog car­stva, a ovde ćemo pre­ne­ti neke naj­va­žni­je delo­ve koji se odno­se na poreze.

Osim u van­red­nim okol­no­sti­ma kada je drža­va uvo­di­la razna ogra­ni­če­nja, rim­ska eko­no­mi­ja je bila eko­no­mi­ja zasno­va­na na prin­ci­pi­ma slo­bod­nog trži­šta, ali su se te eko­nom­ske slo­bo­de zbog pove­ća­nja izda­ta­ka za voj­sku i admi­ni­stra­ci­ju vre­me­nom izgubile.

U to vre­me posto­ja­la je jed­na mala kla­sa zemljo­po­sed­ni­ka pod nazi­vom deku­ri­o­ni, koja je bila veo­ma važan ele­ment za funk­ci­o­ni­sa­nje rim­ske drža­ve. Iz kla­se deku­ri­o­na su se bira­li zva­nič­ni­ci lokal­ne upra­ve, a inte­re­sant­no je da se na taj posao nije gle­da­lo kao na moguć­nost  za sti­ca­nje dodat­ne mate­ri­jal­ne kori­sti, već samo kao na stvar ugle­da i pre­sti­ža. Deku­ri­o­ni ne samo da svo­ju pozi­ci­ju nisu kori­sti­li za dodat­no sti­ca­nje bogat­stva, već su čak i deo svog nov­ca odva­ja­li za izgrad­nju sta­di­o­na, jav­nih kupa­ti­la, poprav­ku pute­va, izgrad­nju vodo­vo­da i dru­gih jav­nih obje­ka­ta, a za uzvrat su dobi­ja­li ugled u društvu.

Držav­na admi­ni­stra­ci­ja je rasla stra­ho­vi­tom brzi­nom, sve je teže bilo pri­ku­pi­ti dovolj­no nov­ca za nje­no izdr­ža­va­nje, tako da je, sre­di­nom tre­ćeg veka, cen­tral­na vlast odlu­či­la da na deku­ri­o­ne pre­ba­ci oba­ve­zu pri­ku­plja­nja pore­za. Deku­ri­o­ni, narav­no, nisu bili sreć­ni zbog ove odlu­ke jer je sve teže bilo pri­ku­pi­ti dovolj­no nov­ca za nara­sle držav­ne potre­be, a naj­go­re u sve­mu tome je bilo to što su deku­ri­o­ni, uko­li­ko ne pri­ku­pe dovolj­no nov­ca – razli­ku mora­li pla­ti­ti iz svog dže­pa. Za takav metod pri­ku­plja­nja pore­za pro­fe­sor Peden u šali kaže da je bio veo­ma “sti­mu­la­ti­van”.

Kri­za je bila sve veća i veća, eko­no­mi­ja je ubr­za­no raza­ra­na, deku­ri­o­ni nisu mogli oba­vi­ti svo­ju oba­ve­zu “ute­ri­va­ča pore­za” i onda se desi­lo ono što se mora­lo desi­ti, deku­ri­o­ni više nisu žele­li da budu deku­ri­o­ni, napu­šta­li su svo­ju zemlju i svo­je gra­do­ve i beža­li gde god su mogli naći neko uto­či­šte. Među­tim, oni to nisu mogli uči­ni­ti tek tako, bez posle­di­ca, jer je done­sen zakon koji je nala­gao da gde god se neki odbe­gli deku­ri­on pro­na­đe, da se mora uhap­si­ti i vra­ti­ti nazad u svoj grad kako bi mu se vra­ti­la “časna titu­la deku­ri­o­na”. Kao kuri­o­zi­tet se može nave­sti i “smi­sao za humor” rim­skih impe­ra­to­ra, jer je u to vre­me (vre­me kada su hri­šća­ni bili u nemi­lo­sti rimlja­na) done­se­na ured­ba da se sva­ki uhap­še­ni i na smrt osu­đe­ni hri­šća­nin, oslo­bo­di smrt­ne kazne uko­li­ko pri­hva­ti da posta­ne dekurion.

Dok je pro­fe­sor Peden ovo govo­rio, u sali se mogao čuti gro­mo­gla­san smeh, a upra­vo nam taj smeh kazu­je mno­go, jer ono što je pre samo dva­de­se­tak godi­na, u vre­me masov­ne kre­dit­ne ekspan­zi­je i lažnog pro­spe­ri­te­ta, bilo sme­šno, danas više niko­me ne bi bilo tako smešno.

Dakle, eko­no­mi­ja je bila u hao­su, pri­ku­plje­nog nov­ca je bilo sve manje, a onda je drža­va uve­la mere kojim su se pri­vred­ni­ci pri­mo­ra­va­li da drža­vi bes­plat­no daju svo­je pro­i­zvo­de i uslu­ge, tj. drža­va se odlu­či­la na neku vrstu “naci­o­na­li­za­ci­je pre­du­ze­ća”. Pre­du­zet­ni­ci, narav­no, obu­sta­vlja­ju rad i pro­i­zvod­nju, ali onda drža­va dono­si zakon kojim se zabra­nju­je izla­zak iz “bizni­sa” ili pro­me­ne pri­vred­ne delat­no­sti, tj. niko nije mogao da pro­me­ni zani­ma­nje već su svi mora­li da nasta­ve sa poslom kojim su se bavi­li. Ispo­sta­vi­lo se da na duži rok ni ta mera nije bila dovolj­na jer su neki poslo­vi nesta­ja­li zbog zako­na pri­ro­de (bole­sti, sta­ro­sti ili smr­ti), tako da je drža­va mora­la da done­se zakon o “nasled­nom zani­ma­nju”. Kada jedan pre­du­zet­nik umre, onda po sili zako­na nje­gov sin mora da nasta­vi posao kojim se bavio nje­gov otac. U počet­ku je ta oba­ve­za važi­la samo za “voj­no ori­jen­ti­sa­nu indu­stri­ju” ali se, narav­no, ubr­zo pro­ši­ri­la i na osta­le delat­no­sti jer se zaklju­či­lo da se sve može podve­sti pod tu industriju.

Slič­no je važi­lo i za selja­ke koji su radi­li na tuđim pose­di­ma i obra­đi­va­li zemlju po prin­ci­pu zaku­pa, jer kada su poče­li da napu­šta­ju zemlju donet je zakon o “vezi­va­nju selja­ka za zemlju”, tj. modi­fi­ko­va­ni robo­vla­snič­ki sistem koji je bio poče­tak ono­ga što se u sred­njem veku pre­tvo­ri­lo u kmet­stvo u feudalizmu.

Rim­ska drža­va se uru­ši­la jer je zaslu­ži­la da se uru­ši; uru­ši­la se jer nije pošto­va­la naj­va­žni­ji prin­cip dobre vla­da­vi­ne – prav­da za narod, a kada kaže­mo “prav­da” onda pre sve­ga misli­mo na pra­vi­čan pore­ski sistem.

Zaklju­čak

Upr­kos tome što se pore­zi prav­da­ju spro­vo­đe­njem “neop­hod­nih funk­ci­ja drža­ve”, činje­ni­ce jasno govo­re da je isti­na nešto sasvim dru­go — da se drža­va pre­tvo­ri­la u, kako to kaže Čodo­rov: “nepri­ja­te­lja ljud­ske vrste”, kao i u “orga­ni­zo­va­no nasi­lje, eksplo­a­ta­ci­ju i pljač­ku”.

Mar­ke­tin­ški tri­ko­vi držav­nih vla­sti i “pošte­ne inte­li­gen­ci­je” tu više ne poma­žu. Narod nije u sta­nju da shva­ti pra­ve uzro­ke sve­ga ovo­ga što nas je zade­si­lo, ali veo­ma dobro shva­ta da je držav­na vlast pot­pu­no nespo­sob­na da na kva­li­te­tan način kana­li­še od pore­za pri­ku­plje­ni novac. Kada pore­me­će­nost eko­nom­skog siste­ma jed­ne drža­ve dostig­ne kri­ti­čan ste­pen, tj. kada dođe do slo­ma eko­no­mi­je kao što je to slu­čaj sada u Srbi­ji, onda je sasvim logič­no i nemi­nov­no da narod pru­ža otpor name­ra­ma držav­nih vla­sti u pogle­du daljeg pove­ća­nja kon­fi­sko­va­nja nji­ho­ve imo­vi­ne. Drža­va može, kao što smo vide­li na pri­me­ru rim­ske drža­ve, poku­ša­ti da uvo­đe­njem “ute­ri­va­ča pore­za” od naro­da izvu­če još koji dinar, ali to ne može biti reše­nje već samo put u haos.

Reše­nje eko­nom­skih pro­ble­ma ne tre­ba tra­ži­ti u daljem pove­ća­nju pore­za, već suprot­no – u nji­ho­vom sma­nje­nu. Ako se želi dobar pore­ski sistem, onda je dovolj­no pri­me­ni­ti recept Žana Bati­ste Seja:

Naj­bo­lja poli­ti­ka jav­ne potro­šnje je – tro­ši­ti što je mogu­će manje; a naj­bo­lji porez je uvek — naj­ma­nji porez”.

Držav­na vlast se više ne može skri­va­ti iza “zako­na” i pozi­va­ti narod na “pošto­va­nje zako­na”. Zako­ni se nisu done­li sami od sebe, već ih je done­la vlast. Zako­ni nisu sami sebi svr­ha, već bi nji­ho­va svr­ha mora­la biti, ne samo pro­spe­ri­tet poje­di­na­ca ili gru­pa, već pro­spe­ri­tet dru­štva u celi­ni. Govo­re­ći o zako­ni­ma, Fre­de­rik Basti­ja je još pre više od 160 godi­na o nji­ma rekao sledeće:

Vidi­te da li zakon od neko­ga uzi­ma ono što je nje­go­vo, a onda to daje neko­me dru­go­me. Vidi­te da li zakon dono­si korist jed­ni­ma, a sve na račun nekih dru­gih. Vidi­te da li je neki­ma dozvo­lje­no da čine nešto što obič­ni gra­đa­ni ne mogu uči­ni­ti a da ne poseg­nu za kri­mi­na­lom. Ako uoči­te takav zakon – uki­ni­te ga što pre, jer takav zakon nije samo zlo sam po sebi, već je ujed­no i plod­no tlo za budu­ća zla jer iza­zi­va osve­tu i odmazdu.”

Mora se zna­ti da držav­na vlast ne može narod uči­ni­ti boga­ti­jim, ali ga zato može uči­ni­ti siro­ma­šni­jim, a naj­bo­lji način za osi­ro­ma­še­nje jed­nog naro­da je — držav­ni inter­ven­ci­o­ni­zam. Držav­ni inter­ven­ci­o­ni­zam nije reše­nje već pro­blem, a pre ili kasni­je on se uvek trans­for­mi­še u pri­kri­ve­nu ili otvo­re­nu diktaturu.

Pri­vred­nog rasta ne može biti sve dok se ne pre­sta­ne sa ilu­zi­o­ni­stič­kom poli­ti­kom koja stal­no govo­ri o nekim čudi­ma. Stal­no nam se govo­ri kako je neka drža­va napra­vi­la “eko­nom­sko čudo”, pa ćemo, valj­da, tako i mi da napra­vi­mo neko slič­no čudo. To je naj­o­bič­ni­ja besmi­li­ca jer se mora zna­ti da eko­nom­ska čuda ne posto­je. Ono što neki­ma izgle­da kao čudo nije nika­kvo čudo, već je samo posle­di­ca pošto­va­nja eko­nom­skih zako­na. U tom smi­slu sva­ka drža­va može da napra­vi eko­nom­sko čudo, potreb­no je samo da pri­hva­ti zako­ne trži­šta i da za sebe, u skla­du sa svo­jim spe­ci­fič­no­sti­ma, osmi­sli odgo­va­ra­ju­ću eko­nom­sku politiku.

Nojev­skom psi­ho­lo­gi­jom i igno­ri­sa­njem stvar­no­sti, ništa se ne može posti­ći. Potreb­no je isko­ri­sti­ti rezul­ta­te do kojih su došli pro­fe­so­ri eko­no­mi­je sa Oha­jo uni­ver­zi­te­ta i shva­ti­ti da je državna biro­kra­ti­ja posta­la izvor nesta­bil­no­sti i pri­vred­nog raza­ra­nja. Bez radi­kal­nog sma­nje­nja biro­kra­ti­je i radi­kal­nog sma­nje­nja pore­za — nemo­gu­će je ostva­ri­ti bilo kakav pri­vred­ni opo­ra­vak. Tako­đe, neop­hod­no je iz eko­nom­ske nau­ke eli­mi­ni­sa­ti sve biro­kra­te i mark­si­stič­ko-kejn­zi­jan­ske pse­u­do­e­ko­no­mi­ste, jer ako nam oni budu govo­ri­li šta je pri­vred­ni rast i kako ga posti­ći — onda nam spa­sa nema. Nji­ho­vo viđe­nje eko­nom­skog pro­gre­sa Mizes je defi­ni­sao sle­de­ćim rečima:

Posma­tra­no oči­ma poje­di­nih favo­ri­zo­va­nih gru­pa i biro­kra­ti­je — pro­gres je sva­ka mera koja pove­ća­va nji­ho­ve plate.”


Radi­vo­je Ognja­no­vić je eko­no­mi­sta iz Beo­gra­da.  Osta­le tek­sto­ve ovog auto­ra  može­te pogle­da­ti ovde.


  1. Ludwig von Mises: Human Acti­on[]
  2. Frank Cho­do­rov: Taxa­ti­on Is Rob­be­ry[]
  3. Mur­ray Roth­bard: The Value Added Tax is Not the Answer[]
  4. Phi­lipp Bagus, Wal­ter Block, Mari­an Eabra­su, David Howden and Jere­mie Rostan:  “The Ethics of Tax Eva­si­on”[]
  5. Mur­ray Roth­bard: Canons of 'Justi­ce' in Taxa­ti­on[]
  6. Joseph R. Peden: Infla­ti­on and the Fall of the Roman Empi­re[]