Restitucija, deregulacija, privatizacija – ODMAH!

LCK redPola­zi­mo od vred­no­snog suda o tran­zi­ci­ji, sma­tra­mo da je tran­zi­ci­ja u osno­vi pozi­ti­van i pože­ljan pro­ces odu­sta­ja­nja od ide­o­lo­gi­je komu­ni­zma i dru­štve­ne prak­se soci­ja­li­zma, pro­ces sma­nje­nja nasil­nog upli­ta­nja drža­ve u živo­te lju­di, pove­ća­nja moguć­no­sti za indi­vi­du­al­ne slo­bo­de, pro­spe­ri­tet i bla­go­sta­nje. Pola­zi­mo tako­đe od kon­sta­ta­ci­je da tran­zi­ci­ja ima dve osnov­ne kom­po­nen­te – poli­tič­ku i eko­nom­sku. Poli­tič­ka tran­zi­ci­ja je eli­mi­na­ci­ja autoritarne/diktatorske vla­sti i afir­ma­ci­ja demokratije.

Naše je sta­no­vi­šte da je eko­nom­ska kom­po­nen­ta tran­zi­ci­je — eko­nom­ska libe­ra­li­za­ci­ja, oslo­ba­đa­nje trži­šta to jest odva­ja­nje pri­vre­de od drža­ve, odlu­ču­ju­ća za uspeh ukup­ne tran­zi­ci­je od neslo­bod­nog ka slo­bod­nom dru­štvu i da pred­sta­vlja neop­ho­dan uslov razvo­ja Srbi­je i nje­ne dugo­roč­ne stabilnosti.

Kon­sta­tu­je­mo da je poli­tič­ka tran­zi­ci­ja u Srbi­ji uglav­nom spro­ve­de­na, ali da je eko­nom­ska tran­zi­ci­ja obu­sta­vlje­na. Držav­ni apa­rat je dezo­ri­jen­ti­san, jer su inte­re­si tzv. poli­tič­ke eli­te — poli­tič­kih par­ti­ja, kao i svih zapo­sle­nih u držav­nim orga­ni­ma i pre­du­ze­ći­ma suprot­sta­vlje­ni inte­re­si­ma sta­nov­ni­štva Srbi­je. Dok je inte­res sta­nov­ni­štva radi­kal­no odva­ja­nje pri­vre­de od poli­ti­ke, dakle Srbi­ja kao eko­nom­ski libe­ral­na poli­tič­ka demo­kra­ti­ja, držav­ni apa­rat teži da zadr­ži meha­ni­zme kon­tro­le pri­vre­de i zau­sta­vi Srbi­ju u sta­di­ju­mu demo­krat­skog soci­ja­li­zma ili moder­ni­je reče­no drža­ve bla­go­sta­nja. Admi­ni­stra­ci­ja se uve­ća­va, pro­stor koji drža­va ne regu­li­še se sma­nju­je, a cilj tran­zi­ci­je sve više nesta­je s vidi­ka. Ovo je opa­sno jer ima­nent­na nespo­sob­nost drža­ve da uspe­šno vodi pri­vre­du one­mo­gu­ća­va pri­vred­ni razvoj, dalje osi­ro­ma­šu­je sta­nov­ni­štvo i stva­ra real­nu opa­snost od regre­si­je dru­štva u auto­ri­ta­ri­zam. Uka­zu­je­mo na neop­hod­nost efi­ka­snog spro­vo­đe­nja eko­nom­ske libe­ra­li­za­ci­je. For­mu­la eko­nom­ske tran­zi­ci­je tre­ba da bude: Resti­tu­ci­ja, dere­gu­la­ci­ja, pri­va­ti­za­ci­ja – odmah!

Pri­va­ti­za­ci­ja — Pro­ces pri­va­ti­za­ci­je držav­ne svo­ji­ne u Srbi­ji je na lošem gla­su. Zašto? Zato što je sam pro­ces pri­va­ti­za­ci­je sada viso­ko ispo­li­ti­zo­van (iako je prva vla­da posle petog okto­bra ambi­ci­o­zno kre­nu­la u ovaj pro­ces) a nje­go­va rea­li­za­ci­ja pred­sta­vlja pre poku­šaj da se sam pro­ces što više pro­lon­gi­ra nego istin­sku želju da se Srbi­ja naj­zad i po ovom osno­vu svr­sta u moder­na dru­štva. Šta se sada nudi pod fir­mom — pri­va­ti­za­ci­ja? Ne može se zva­ti pri­va­ti­za­ci­ja postu­pak u kome se pro­da­je deo (npr. polo­vi­na) držav­ne fir­me – to je samo deli­mič­na pri­va­ti­za­ci­ja i to je nepri­hva­tlji­vo. Ekla­tan­tan pri­mer za ovu defor­ma­ci­ju i zlo­u­po­tre­bu ter­mi­na “pri­va­ti­za­ci­ja” je pro­da­ja dela Tele­ko­ma. Pogo­to­vo je nepri­hva­tlji­vo da se držav­ne fir­me pro­da­ju dru­goj drža­vi što zna­mo iz slu­ča­ja NIS, ali i dru­gih pri­me­ra iz pro­šlo­sti (Milo­še­vi­će­va pro­da­ja Tele­ko­ma 1997–8), Poli­ti­ka – to je lažna pri­va­ti­za­ci­ja, jer i dalje je drža­va vla­snik. Tako­đe nije pri­va­ti­za­ci­ja kad se pro­da­je držav­ni mono­pol – to je taj­ku­ni­za­ci­ja. Držav­ni mono­pol se zame­nju­je pri­vat­nim mono­po­lom, narav­no uz dobru nadok­na­du (reent see­king) za poli­ti­ča­re koji uče­stvu­ju u ovoj “vla­snič­koj trans­for­ma­ci­ji”. Nije pri­va­ti­za­ci­ja ni pro­da­ja naci­o­na­li­zo­va­ne imo­vi­ne koja ima legi­ti­mnog vla­sni­ka – to je nasta­vak oti­ma­či­ne, prvo nazva­ne ”naci­o­na­li­za­ci­ja” pa onda ”pri­va­ti­za­ci­ja”. Vrhu­nac bez­o­bra­zlu­ka poli­ti­ča­ra, dvor­skih eko­no­mi­sta i “ana­li­ti­ča­ra” je pri­ča o pre­va­zi­đe­no­sti insi­sti­ra­nja na pro­ce­su pri­va­ti­za­ci­je kao neop­hod­nom uslo­vu uspe­šne tran­zi­ci­je kao i kon­cep­tu slo­bod­nog trži­šta što je navod­no poka­za­la svet­ska kri­za kao “kri­za kapi­ta­li­zma”. To su sve izgo­vo­ri da se odr­ži jedan pogu­ban eko­nom­ski kurs zemlje, da se ne ura­de stva­ri koje se mora­ju ura­di­ti već da se mak­si­mal­no odlo­že ne bi li bili nami­re­ni inte­re­si i potre­be vla­da­ju­ćih poli­ti­ča­ra i nji­ho­vih sve­zni­ka. Defekt­na, kraj­nje ispo­li­ti­zo­va­na, netran­spa­ren­ta i, zapra­vo, u mno­gim slu­ča­je­vi­ma, lažna pri­va­ti­za­ci­ja, pra­vi pou­gub­ne posle­di­ce spu­ta­va­ju­ći razvoj slo­bod­nog trži­šta, što je sve maslo nasil­nog držav­nog inter­ve­ni­sa­nja. Kada je drža­va babi­ca eko­no­mi­ja mora biti kilava.

Šta pri­va­ti­za­ci­ja tre­ba da bude i kako tre­ba da se izve­de? Pri­va­ti­za­ci­ja mora ima­ti za cilj dosled­no eli­mi­ni­sa­nje osno­va soci­ja­li­zma — držav­nog vla­sni­štva pri­vre­de i držav­nog upra­vlja­nja pri­vre­dom. Ona mora biti oro­če­na, ne sme se više odla­ga­ti i sto­pi­ra­ti, i naj­zad mora biti zavr­še­na. Opti­ma­lan meha­ni­zam pri­va­ti­za­ci­je je pro­da­ja držav­nog pre­du­ze­ća naj­bo­ljem ponu­đa­ču. Pored finan­sij­skog pri­li­va, neop­hod­nog za vra­ća­nje dugo­va drža­ve i ispu­nja­va­nje dru­gih pre­u­ze­tih oba­ve­za drža­ve, pri­va­ti­za­ci­jom tre­ba da se postig­ne još jedan cilj — da se spro­ve­de dekon­cen­tra­ci­ja vla­sni­štva pri­vred­nih siste­ma (koji tre­ba da ima­ju više vla­sni­ka) čime će biti spre­če­no kon­cen­tri­sa­nje pre­vi­še uti­ca­ja i moći u malo ruku. Na pri­mer, gre­ška bi bila pro­da­ti celu žele­zni­cu jed­nom kup­cu, makar to bio i naj­bo­lji ponu­đač. Veli­ki držav­ni siste­mi mora­ju biti pode­lje­ni na manje celi­ne pre pro­da­je, kako bi trži­šni meha­ni­zmi, pre sve­ga kon­ku­ren­ci­ja, dove­li do brzog pove­ća­nja efi­ka­sno­sti i kva­li­te­ta, kao i do pada cena. Meha­ni­zmi pri­va­ti­za­ci­je ne mogu biti isti za sve delo­ve ogrom­nih inte­gri­sa­nih siste­ma – držav­nih dinosaurusa.

Resti­tu­ci­ja i dere­gu­la­ci­ja — Resti­tu­ci­ja i dere­gu­la­ci­ja su neop­hod­ni pred­u­slo­vi za valja­nu pri­va­ti­za­ci­ju i napu­šta­nje socijalizma.

Pre nego što se pot­pu­no i dosled­no pri­va­ti­zu­je pri­vre­da Srbi­je, neop­hod­no je pra­vim vla­sni­ci­ma vra­ti­ti svu imo­vi­nu koju je drža­va pri­svo­ji­la zlo­či­nom “naci­o­na­li­za­ci­je”. U Srbi­ji nema nika­kve šan­se ni za posto­ja­nje prav­ne drža­ve, ni za eko­nom­ski napre­dak, dok se kom­plet­na ote­ta, odno­sno opljač­ka­na imo­vi­na ne vra­ti legi­tim­nim vla­sni­ci­ma – u natu­ri i bez odla­ga­nja. Deset godi­na je pro­šlo od počet­ka tran­zi­ci­je, a još čeka­mo da ovaj naj­hit­ni­ji posao bude oba­vljen. Ova držav­na pljač­ka dogo­di­la se pre više od pola veka i svi poku­ša­ji drža­ve da odlo­ži i izbeg­ne resti­tu­ci­ju samo pove­ća­va­ju nepo­ve­re­nje sta­nov­ni­štva. Dok se to ne reši – u Srbi­ji i ne može biti prav(n)e drža­ve. U Srbi­ji može da bude jedi­no nasil­ni držav­ni pro­vi­zo­ri­jum, koji sta­nov­ni­štvu ne daje nika­kvu nadu za napre­dak. Dok se naj­va­žni­ja insti­tu­ci­ja u Srbi­ji – nje­na drža­va – ne ota­ra­si razboj­nič­kog, oti­mač­kog nasle­đa komu­ni­stič­ke pljač­ke, dok plen pljač­ke ne vra­ti pra­vim vla­sni­ci­ma, nika­kve kori­sti od te drža­ve za sta­nov­ni­štvo zemlje ne može biti. Slab je izgo­vor kada se kaže da sada­šnji poli­ti­ča­ri nisu izvr­ši­li pljač­ku. Činje­ni­ca je da se opljač­ka­no ne vra­ća vla­sni­ci­ma, a kori­snik opljač­ka­ne imo­vi­ne naj­ve­ćim delom je upra­vo drža­va. Ako nije poči­ni­lac, aktu­el­ni držav­ni apa­rat sva­ka­ko je sau­če­snik pljač­ke. I sasvim sigur­no onaj koji ovu ogrom­nu neprav­du mora da ispra­vi – ako se pred­sta­vlja kao garant fizič­ke, imo­vin­ske i prav­ne sigur­no­sti u Srbi­ji. U tom smi­slu je oprav­da­na ona narod­na kri­la­ti­ca o poli­ti­ča­ri­ma: svi su oni lopovi!

Ide­ja da se imo­vi­na vla­sni­ci­ma “vra­ti” držav­nim obve­zni­ca­ma nema nika­kve veze sa resti­tu­ci­jom. To nije resti­tu­ci­ja, to je pre­va­ra: uze­li su zemlju, fabri­ke, kuće a sada bi da “vra­ća­ju” bez­vred­ne papi­re. Šta­vi­še, nacrt zako­na o dena­ci­o­na­li­za­ci­ji cinič­no ogra­ni­ča­va tem­po resti­tu­ci­je sa name­rom da se pre­vi­še ne opte­re­ti budžet Srbi­je – takva “prav­da” više vodi raču­na o inte­re­si­ma zlo­čin­ca nego o žrtvi oti­ma­či­ne. To je pot­pu­no nepri­hva­tljiv pri­stup pro­ble­mu resti­tu­ci­je. Resti­tu­ci­ja mora biti hit­na i natu­ral­na – ono što je ote­to to se i vra­ća – jer je to naj­pra­ved­ni­je. U izu­zet­nim slu­ča­je­vi­ma, kada je zai­sta nemo­gu­ća natu­ral­na resti­tu­ci­ja, resti­tu­ci­ju tre­ba oba­vi­ti hit­nom ispla­tom vred­no­sti ote­te imo­vi­ne u “čvr­stoj” valuti.

Dere­gu­la­ci­ja je ukla­nja­nje pre­pre­ka dej­stvu slo­bod­nog trži­šta. Zapra­vo to je uki­da­nje spo­lja­šnjih i unu­tra­šnjih bari­je­ra razvo­ju bizni­sa i pre­du­zet­ni­štva, koji­ma drža­va – a pre­ko nje poli­ti­ka i poli­ti­ča­ri – kon­tro­li­šu pri­vred­ne toko­ve, kre­i­ra­ju rent see­king ambi­jent i tako pod­sti­ču korupciju.

To je tako­đe eli­mi­na­ci­ja ogro­mnog bro­ja agen­ci­ja i držav­nih tela, tre­nut­no po izja­vi samog Držav­nog pove­re­ni­ka za infor­ma­ci­je o jav­nom zna­ča­ju ima pre­ko 100. U mno­gim slu­ča­je­vi­ma nadle­žno­sti tih agen­ci­ja se podu­da­ra­ju sa nadle­žno­sti­ma posto­je­ćih držav­nih reso­ra i mini­star­sta­va, što je kraj­nje nepo­treb­no i sku­po dupliranje.

To je dosled­na pri­me­na anti­mo­no­pol­skog zako­na na držav­na mono­pol­ska pre­du­ze­ća i ustanove.

To je odu­sta­ja­nje od štet­nog name­ta­nja teh­nič­kih stan­dar­da iz razvi­je­nih evrop­skih zema­lja kroz nji­ho­vu ekspre­snu trans­for­ma­ci­ju u teh­nič­ke pro­pi­se sa oba­ve­znom primenom.

Bez dere­gu­la­ci­je, pro­da­ja držav­nih mono­po­la je taj­ku­ni­za­ci­ja ali kri­vi­ca nije do taj­ku­na već do drža­ve. Dere­gu­la­ci­ja tako­đe obu­hva­ta odu­sta­ja­nje od “stra­te­ških infra­struk­tur­nih pro­je­ka­ta”, naci­o­nal­nih stra­te­gi­ja i inve­sti­ci­o­nih pla­no­va. Ovi poku­ša­ji bez izu­zet­ka zavr­ša­va­ju se neu­spe­hom i pred­sta­vlja­ju koč­ni­cu razvo­ja – sasvim suprot­no od pro­kla­mo­va­nog cilja.

Odmah! – Akci­je i efek­ti eko­nom­ske tran­zi­ci­je mora­ju biti prak­tič­no tre­nut­ni. Oro­ča­va­nje tran­zi­ci­je na neko­li­ko dece­ni­ja zna­či da se tran­zi­ci­ja nika­da neće dogo­di­ti. To je nepri­hva­tlji­vo. Eko­nom­ska tran­zi­ci­ja nije refor­ma pri­vre­de, to je refor­ma držav­nog apa­ra­ta, odno­sno nje­go­va reduk­ci­ja. Nisu potreb­ne nika­kve opse­žne i dugo­traj­ne reor­ga­ni­za­ci­je, trans­for­ma­ci­je, restruk­tu­ri­ra­nja, doka­pi­ta­li­za­ci­je, stra­te­ška part­ner­stva i osta­li izgo­vo­ri za bes­kraj­no odu­go­vla­če­nje sa pro­da­jom. Nije potreb­na dalja inter­ven­ci­ja drža­ve u pri­vre­di – drža­va se već poka­za­la nespo­sob­nom da uspe­šno upra­vlja pri­vre­dom i jed­na­ko je nespo­sob­na da pri­pre­mi uni­šte­nu pri­vre­du za slo­bod­no trži­šte. Potreb­no je inten­ziv­no sma­nji­va­nje inge­ren­ci­ja i veli­či­ne držav­nog apa­ra­ta. Eko­nom­ska tran­zi­ci­ja je eko­nom­ska libe­ra­li­za­ci­ja — oslo­ba­đa­nje trži­šta, odno­sno odu­sta­ja­nje od držav­nog meša­nja u rad meha­ni­za­ma slo­bod­nog trži­šta, odu­sta­ja­nje od nasil­nog držav­nog upra­vlja­nja pri­vre­dom, odva­ja­nje drža­ve od trži­šta (kao što je svo­je­vre­me­no odvo­je­na od reli­gi­je) i usme­ra­va­nje aktiv­no­sti drža­ve pre sve­ga na nje­nu bezbed­no­snu funk­ci­ju – da bi držav­ni apa­rat Srbi­je naj­zad postao vero­do­sto­jan garant fizič­ke, imo­vin­ske i prav­ne sigur­no­sti sta­nov­ni­ka Srbi­je a ne da se meša tamo gde mu nije mesto i što pred­sta­vlja opa­sno nasle­đe komu­ni­zma. Oslo­ba­đa­nje eko­no­mi­je nije samo eko­nom­ska pri­ča u teh­nič­kom smi­slu reči, to je suštin­ska pri­ča jer se tiče slo­bo­de bez koje nema živo­ta dostoj­nog lju­di. Poku­ša­ji da se ide­ja eko­nom­ske libe­ra­li­za­ci­je ocr­ni kri­ti­kom kapi­ta­li­zma kao “nehu­ma­nog” poret­ka an gene­ral, samo je bedan poku­šaj da se pri­kri­je pra­vi motiv – upra­vlja­nje i kon­tro­la svim dru­štve­nim toko­vi­ma od stra­ne glo­ma­znog držav­nog apa­ra­ta. Srbi­ju što više tre­ba oslo­bo­di­ti od eta­ti­stič­kog nasle­đa komu­ni­zma, a to je mogu­će pre sve­ga odva­ja­njem eko­no­mi­je od poli­ti­ke. Pre­pu­sti­ti naj­zad ini­ci­ja­ti­vu gra­đa­ni­ma da upra­vlja­ju sop­stve­nim živo­ti­ma, odre­ći se držav­nog pokro­vi­telj­stva i zavi­sno­sti od drža­ve, pusti­ti slo­bod­ne i puno­let­ne gra­đa­ne da žive ona­ko kako naj­bo­lje sma­tra­ju. Zato podi­vlja­li držav­ni apa­rat mora biti vra­ćen u svoj pri­rod­ni okvir – da čuva bezbed­nost sta­nov­ni­štva. Drža­va Srbi­je sram­no je pod­ba­ci­la u onom što joj je glav­ni zada­tak i svoj poraz dalje pre­no­si na polje gde joj uop­šte nije mesto – u ekonomiju.

Loš je izgo­vor da razvi­je­ne drža­ve čine kora­ke u prav­cu tzv. drža­ve bla­go­sta­nja odno­sno demo­krat­skog soci­ja­li­zma. Ako vidi­te da neko ska­če u bunar zašto bi vi mora­li da ska­če­te? I sta­nov­ni­štvo razvi­je­nih drža­va trpi pogub­ne posle­di­ce soci­ja­li­zma – sasvim pred­vi­di­vo „bela kuga“ poga­đa ume­re­no-soci­ja­li­stič­ka dru­štva „bla­go­sta­nja“ kao što dosled­ni­ji komu­ni­zam iza­zi­va masov­ne smr­ti od gla­di. Naj­ma­nje se može reći ovo: Srbi­ja nije razvi­je­na drža­va. Laga­ni porast naci­o­nal­nog dohot­ka od par pro­ce­na­ta godi­šnje i ogrom­ne tro­ško­ve za masiv­ni para­zit­ski držav­ni apa­rat sebi mogu da pri­u­šte boga­ti sta­nov­ni­ci razvi­je­nih zema­lja. Sta­nov­ni­štvo Srbi­je nema taj luk­suz i ne može da čeka. Sta­nov­ni­štvo Srbi­je je tra­gič­no osi­ro­ma­še­no rato­vi­ma i zlo­či­ni­ma držav­nog apa­ra­ta tokom više od pede­set godi­na. Sta­nov­ni­štvu je naj­hit­ni­je potre­ban eko­nom­ski napre­dak. A naj­br­ži i naj­traj­ni­ji eko­nom­ski razvoj u miru dono­si slo­bod­no tržište.

Zaklju­čak — Sve­do­ci smo toga da izo­sta­nak eko­nom­ske tran­zi­ci­je obe­smi­šlja­va i poli­tič­ku tran­zi­ci­ju. U eko­nom­ski nera­zvi­je­noj zemlji slo­bo­da i demo­kra­ti­ja lako posta­ju plen vla­sto­lju­bi­vih dema­go­ga. Može se lako desi­ti da poli­ti­ča­ri sklo­ni auto­kra­ti­ji poni­šte čak i efek­te poli­tič­ke tran­zi­ci­je u Srbi­ji. Zato se eko­nom­ska tran­zi­ci­ja mora pri­ve­sti kra­ju: Resti­tu­ci­ja, dere­gu­la­ci­ja, pri­va­ti­za­ci­ja – odmah!


Inte­gral­ni tekst govo­ra odr­ža­nog na sku­pu "Srbi­ja i tran­zi­ci­ja — od nade do razo­ča­ra­nja". Skup je orga­ni­zo­van od stra­ne Libe­ral­nog cen­tra Kata­lak­si­ja, Mre­že za poli­tič­ku odgo­vor­nost i Među­na­rod­nog repu­bli­kan­skog insti­tu­ta. Celo­ku­pan sni­mak ovog doga­đa­ja može se pogle­da­ti ovde.