Povodom irskog “Da”

Irska
Evo šta o ovome kaže Jens-Peter Bonde:
Petak drugi oktobar biće zapamćen kao tužan datum u evropskoj istoriji. Ponavljeni referenduma kojim je odbačen Lisabonski sporazum podržan je sa nekih 67% irskih glasača od 58% izašlog biračkog tela. Ovo je možda poslednji referendum oko  evropskih sporazuma. Sledeći put će ugovori biti izmenjeni bez konsultovanja glasača. Moramo priznati da u Irskoj postoji nova većina, ali nikada ovakav ishod ne bih okarakterisao kao prihvatanje Lisabonskog sporazuma od strane naroda. Prvo, originalni EU ustav je odbačen 2005. godine sa 55% francuskih glasača i 62% danskih. U leganom smislu to bi trebalo da znači njegov kraj. A onda su sve tačke ustava ponovo predstavljena u novoj koverti, da iskoristim reči Žiskara Destena, bivšeg francuskog predsednika koji je predsedavao Konvencijom o budućnosti Evrope, koja je donela nacrt ovog dokumenta. Obećao sam bocu prvoklasnog vina svakom onom ko bi mi dao bar jedan primer evropskog zakona koji bi mogao biti donešen u skladu sa EU ustavom ali ne i u skladu sa Lisabonskim sporazumom. Od tada sam toj ponudi, da bih uključio u moju ciljnu grupu i one koji ne piju, dodao kutiju sa najboljim belgijskim čokoladama ali još uvek nisam dobio taj primer. Evropski ustav i Lisabonski sporazum su jedno te isto. Podrška Lisabonskom sporazumu od strane francuskog parlamenta je politički nelegalna zato što u demokratiji zakon koji izglasa parlament ne može poništiti referendum. Ponovni referendumi su pokretani u Zimbabveu i Venecueli, ali takvo ponašanje nije svojstveno istinksim demokratijama. Onda su svi planirani referendumi u zemaljama EU otkazani. Irski glasači su odbacili Lisabonski sporazum na izlaznosti od 58% 12. juna 2008. godine, naspram 95 postotne većine u irskom parlamentu, koji je bio za ovaj sporazum.

Prihvatanje Lisabonskog sporamuma od strane Irske znači još jedan korak ka prihvatanju Evropskog ustava. To znači dalju centralizaciju, regulaciju, protekcionizam, jačanje moći evropske birokratije, jednom rečju siguran put u socijalizam.

Aleksandar Novaković