Svećom protiv države

 

 

 

 

Naj­no­vi­ji sukob unu­tar samog vrha Srp­ske pra­vo­slav­ne crkve u čijem su se epi­cen­tru našli epi­skop Iri­nej i epi­skop Arte­mi­je, poka­zu­je tužnu okol­nost da je ova izu­zet­no važna dru­štve­na insti­tu­ci­ja srp­skog dru­štva, njen duhov­ni stub, u pot­pu­no­sti ispo­li­ti­zo­va­na i podr­ža­vlje­na. Pre­se­lje­nje Patri­jar­ši­je iz Peći u Beo­grad samo je sim­bol tog tren­da pot­pu­nog podr­ža­vlje­nja srp­ske duhov­ne ver­ti­ka­le koji tra­je više od jed­nog veka. On je imao svo­je ampli­tu­de, ali je uvek bio jed­no­sme­ran — u prav­cu dobro­volj­ne instru­men­ta­li­za­ci­je SPC od države.

Taj trend tra­je goto­vo od stva­ra­nja moder­ne srp­ske drža­ve. No, pogre­šio bih ako ne bih rekao da to nije neki spe­ci­jal­ni srp­ski kuri­o­zi­tet. Moder­na ate­i­stič­ka drža­va, kako je i zami­šlje­na od fran­cu­skih pro­sve­ti­te­lja a u delo spro­ve­de­na od stra­ne jako­bi­na­ca i nji­ho­vih savre­me­nih pro­sve­će­nih podra­ža­va­la­ca, po svo­joj inten­ci­ji je tota­li­tar­na — ona želi da bude sup­sti­tut dru­štva, da zame­ni tra­di­ci­o­nal­ne insti­tu­ci­je duhov­no­sti ili, napro­sto, da ih uni­šti. Ate­i­zam je cre­do napa­da moder­ne drža­ve na tra­di­ci­o­nal­ne dru­štve­ne institucije.

Svo­ju apo­ka­lip­su, među­tim, SPC je doži­ve­la pod komu­ni­stič­kom vla­šću, posle komu­ni­stič­kog puča 1945–6., kada su u sam vrh SPC regru­to­va­ni komu­ni­stič­ki infil­tra­to­ri OZNE (kasni­je UDBE), tako da će komu­ni­stič­ka vlast na kra­ju doći u pozi­ci­ju da ime­nu­je i samog patri­jar­ha SPC. To je bio i razlog što se pastva SPC u slo­bod­nom sve­tu odlu­či­la za radi­ka­lan potez, osni­va­ju­ći Slo­bod­nu srp­sku pra­vo­slav­nu crkvu, sa vla­di­kom Dio­ni­si­jem na čelu.

Taj ras­kol ni danas nije pre­va­zi­đen, upr­kos ozbi­ljim poku­ša­ji­ma da dođe do uje­di­nje­nja. I s pra­vom. Jer, SPC od pada komu­ni­zma, pod Milo­še­vi­ćem, dobro­volj­no se sta­vi­la u slu­žbu poli­ti­ke, vero­vat­no pogre­šno veru­ju­ći da će uz pomoć drža­ve obno­vi­ti svoj ugled u dru­štvu. Kao da taj ugled SPC u srp­skom naro­du nije sro­zan upra­vo tom poli­ti­za­ci­jom i podr­ža­vlje­njem crkve. Ate­i­za­ci­ja srp­skog dru­štva nije rezul­tat neke navod­ne eman­ci­pa­ci­je od "sred­njo­ve­kov­nog mrač­nja­štva", nego gublje­nja pove­re­nja Srba u ispo­li­ti­zo­va­nu insti­tu­ci­ju svo­je duhovnosti.

Ni posle Milo­še­vi­ća nije se mno­go toga pro­me­ni­lo. Sada se igra vodi oko Koso­va, i pri­ti­sa­ka srp­ske drža­ve da crkva, na koju se gle­da kao na jedi­nu instu­ti­ci­ju srp­ske drža­ve pri­sut­ne na Koso­vu, svo­ju ulo­gu pot­pu­no podre­di tre­nut­nim hiro­vi­ma poli­ti­ke koja se vodi u Beo­gra­du. To je ono: ima stru­je — nema stru­je. Ako je kurs tvr­đi, stru­je neće biti, ako tre­ba pot­ku­su­ri­ti i poka­za­ti volju za sarad­njom sa među­na­rod­nom zajed­ni­com, stru­je će biti.

Svoj dana­šnji ugled — koji je umno­go­me naru­šen ovim tren­dom dobro­volj­ne eta­ti­za­ci­je SPC, koji se danas mani­fe­stu­je u komu­nal­nim spo­ro­vi­ma oko stru­je za mana­sti­re na Koso­vu, osve­šte­nja crkve­nih obje­ka­ta koji ne zado­vo­lja­va­ju gra­đe­vin­ske stan­dar­de, itd. — SPC goto­vo u pot­pu­no­sti dugu­je svo­joj ulo­zi koju je odi­gra­la pod Oto­man­skom impe­ri­jom, dakle, u vre­me kada srp­ska drža­va nije posto­ja­la. Tada je ona bila pri­be­ži­šte duhov­no­sti i lek duše za srp­sko dru­štvo, sre­di­šte kul­tur­nog živo­ta, mesto trans­cen­den­ci­je mate­ri­jal­no­sti. To je bila, jer je bila pot­pu­no odvo­je­na, izo­lo­va­na od drža­ve. To je pri­mer sna­ge koju dru­štvo ima bez drža­ve i u suko­bu s njom!

Slič­nu ulo­gu je Kato­lič­ka crkva ima­la u istoč­no­e­vrop­skim zemlja­ma za vre­me sovjet­ske oku­pa­ci­je. Komu­ni­stič­ka ide­o­lo­gi­ja nikad nije zado­bi­la vlast nad duša­ma Polja­ka, reci­mo, upra­vo zato što je posto­ja­lo ostr­vo auten­tič­ne duhov­no­sti neza­vi­sno od držav­nog uti­ca­ja. To je omo­gu­će­no i okol­no­šću da je cen­tar kato­lič­ke duhov­no­sti ostao izvan doma­ša­ja komu­ni­stič­ke vla­sti. Upo­re­di­te samo ulo­gu pape Voj­ti­le i nje­go­vu podr­šku pokre­tu "Soli­dar­nost" sa udvo­rič­kom ulo­gom nesreć­nog srp­skog patri­jar­ha Ger­ma­na u komu­ni­stič­koj Jugo­sla­vi­ji, koji je bla­go­i­zvo­leo kaza­ti da je "naj­ve­ći dan u isto­ri­ji srp­skog naro­da dan kada je rođen Josip Broz Tito".

Elem, bez obzi­ra na tre­nut­ni raspo­red sna­ga u ovoj poli­tič­koj igri srp­ske drža­ve, koju ona igra sa SPc, bez obzi­ra na to na to da li ste za ili pro­tiv sarad­nje insti­tu­ci­ja SPC na Koso­vu sa tamo­šnjim vla­sti­ma, mislim da SPC danas ima šan­su da obno­vi svo­ju duhov­nost i sna­gu, time što će se odu­pre­ti uti­ca­ju srp­ske drža­ve, makar to zna­či­lo i povra­tak sve­ća­ma i "mra­ku" Sred­njeg veka.

Veru­jem, sto­ga, da — bez obzi­ra na to kakvu poli­tič­ku ulo­gu želi bilo koji od ovih igra­ča (Arte­mi­je, otac Sava, Iri­nej, Amfi­lo­hi­je) da igra — pozi­ci­ja delo­va sve­šten­stva i mona­štva na Koso­vu, koje odbi­ja da tamo bude ser­vis srp­ske drža­ve, danas rade posao na rene­san­si auten­tič­ne duhov­no­sti tamo­šnjih Srba, a u sko­ri­joj buduć­no­sti se nadam da će se sli­čan pokret dee­ta­ti­za­ci­je SPC, nje­nog "otu­đe­nja" od drža­ve, pre­li­ti i nazad u Srbi­ju. To je možda i jedi­na nada za Crkvu, ali i za sve seg­men­te uve­li­ko razo­re­nog i dezo­ri­jen­ti­sa­nog srp­skog društva.

Bori­slav Ristić