Filozofije slobode — kratak pregled razvoja moderne ideje slobode (I)


Ni jed­na pre­pre­ka nije tako istraj­na, ili tako teška za pre­va­zi­la­že­nje, od nei­zve­sno­sti i kon­fu­zi­je koja okru­žu­je samu pri­ro­du pra­ve slo­bo­de. Lord Ekton

Biću veo­ma slo­bo­dan da kažem nešto o slo­bo­di, naro­či­to o filo­zo­fi­ja­ma slo­bo­de i o filo­zo­fi­ma slo­bo­de. Moja inte­lek­tu­al­na slo­bo­da ili, kako bi to sta­ri Grci rekli, moj hibris daje mi pra­vo na tako nešto. Upra­vo zato ću biti slo­bo­dan da ela­bo­ri­ram nešto što ima dugu inte­lek­tu­al­nu povest koju je pra­ti­la poli­tič­ka isto­ri­ja, nasta­nak kao i razvoj moder­ne civi­li­za­ci­je. Ali, da li je ova moja lič­na slo­bo­da u bilo kakvom odno­su pre­ma zna­če­nju ter­mi­na „slo­bo­da“ u naslo­vu ovog rada? Dati odgo­vor na ovo pita­nje pret­po­sta­vlja pro­du­blji­va­nje našeg razu­me­va­nja ove reči. Odgo­vor se ne može dati unapred.

Da bi se govo­ri­lo o „filo­zo­fi­ja­ma slo­bo­de“ neop­hod­no je odre­di­ti „vrstu“ slo­bo­de koja nas zani­ma. Pred­met raz­ma­tra­nja jeste pita­nje slo­bo­de u poli­tič­kom smi­slu. Raz­no­vr­sna zna­če­nja ove reči, mno­gi nivoi smi­sla ove fun­da­men­tal­ne teo­rij­ske i prak­tič­ke 1 ide­je mogu ote­ža­ti naše sna­la­že­nje. Ipak, neka vrsta spe­ci­fi­ka­ci­je je neop­hod­na upra­vo zato što smo sve­sni raz­no­vr­sno­sti aspe­ka­ta koji se tiču ove kom­plek­sne pro­ble­ma­ti­ke, te je prvi zada­tak ovog rada da se spro­ve­de jed­na vrsta dife­ren­ci­ra­nja pro­ble­ma. Kada se ovo bude zavr­ši­lo, nadam se uspe­šno, tek tada će biti mogu­će odre­di­ti pra­vo zna­če­nje izra­za „filo­zo­fi­je slo­bo­de“, kao i moguć­nost spe­ci­fi­ko­va­nja onih filo­zo­fa i poli­tič­kih teo­re­ti­ča­ra koji­ma se može pri­pi­sa­ti pono­san i častan naziv filo­zo­fa slobode.

Tako, na pri­mer, posto­ji veo­ma sta­ro i važno filo­zof­sko pita­nje slo­bod­ne volje, to jest, pro­blem koji se može posta­vi­ti u for­mi sle­de­ćeg pita­nja: „Da li je na naj­o­snov­ni­jem nivou naša volja slo­bod­na ili je veza­na stro­gim lan­ci­ma deter­mi­ni­zma?“ To je fun­da­men­tal­no pita­nje, ali upr­kos svo­joj prin­ci­pi­jel­noj važno­sti, svom filo­zof­skom zna­ča­ju i teo­rij­skoj atrak­tiv­no­sti, ono nije od stvar­ne rele­vant­no­sti za feno­men kojim ću se ovde poza­ba­vi­ti. Sto­ga ću u okvi­ru ovog rada osta­vi­ti po stra­ni ovo (u užem smi­slu) filo­zof­sko pita­nje, i pod­ra­zu­me­va­ću pozi­ti­van odgo­vor na nje­ga. 2 Tako­đe, posto­ji pro­blem slo­bo­de koji se tiče našeg psi­hič­kog sta­nja, u smi­slu našeg psi­ho­lo­škog inte­gri­te­ta i iden­ti­te­ta. Da li pose­du­je­mo dovolj­no sna­ge da spro­vo­di­mo svo­je pla­no­ve, odlu­ke koje sami sebi posta­vlja­mo kao uslo­ve za lič­ni inte­gri­tet i iden­ti­tet? Slo­bo­da kojom sam počeo ovo izla­ga­nje pri­pa­da ovoj kate­go­ri­ji, odno­sno, reč je o inte­lek­tu­al­noj slo­bo­di ili slo­bo­di misli. Ovo je tako­đe veo­ma važno, ali, kao i u pret­hod­nom slu­ča­ju, nije od rele­vant­no­sti za poli­tič­ki aspekt.

Među­tim, neko bi mogao upi­ta­ti, šta je s „poli­tič­kom slo­bo­dom?“, u zna­če­nju koje je pri­sut­no u sva­kod­nev­nom živo­tu i poli­ti­ci? Dru­gim reči­ma, poj­mom slo­bo­de koji se tiče poli­tič­kog plu­ra­li­zma, više­stra­nač­kog siste­ma i slo­bo­de govo­ra. Iako se ovaj rad tiče slo­bo­de u poli­tič­kom smi­slu on se, ipak, pri­mar­no ne odno­si na ova­ko shva­će­nu slo­bo­du. Kada misli­mo na takav tip slo­bo­de, mi u stva­ri misli­mo na nešto što je, s jed­ne stra­ne, jed­na od mani­fe­sta­ci­ja dubljeg i fun­da­men­tal­ni­jeg feno­me­na prak­tič­ke i egzi­sten­ci­jal­ne sfe­re i, s dru­ge stra­ne, misli­mo na odre­đe­ni poli­tič­ki pore­dak koji šti­ti ova­kvu vrstu slo­bo­de, pore­dak poput demo­kra­ti­je, na pri­mer. Ovu, u užem smi­slu „poli­tič­ku“ slo­bo­du raz­ma­trao sam na dru­gom mestu, 3 i to u spe­ci­fič­nom odno­su pre­ma eko­nom­skoj slo­bo­di. Tek, dakle, kada se raz­mo­tri osnov­ni­je pita­nje karak­te­ra slo­bo­da u poli­tič­kom smi­slu, biće mogu­će reći nešto i o demo­kra­ti­ji, kao i o slo­bo­di u dru­gom (i za inten­ci­ju ovog rada) manje bit­nom zna­če­nju slo­bo­de, jer će tek tada posto­ja­ti neop­hod­ni uslo­vi. No kre­ni­mo redom.

Novi­na moder­nog shva­ta­nja politike

Ako se naše raz­ma­tra­nje pre sve­ga tiče slo­bo­de u političkom/društvenom smi­slu, šta to zapra­vo zna­či? Reći ću da slo­bo­da u poli­tič­kom smi­slu nužno uklju­ču­je moder­no pita­nje poli­ti­ke. To zna­či da je moder­na poli­tič­ka teo­ri­ja, pod kojom razu­mem teo­ri­ju koja se razvi­ja­la od kra­ja Sred­njeg veka, zatim u deli­ma Toma­sa Mora (Tho­mas Moo­re), Niko­le Maki­ja­ve­li­ja (Nico­lo Mac­hi­a­vel­li), Toma­sa Hob­sa (Tho­mas Hob­bes) i Džo­na Loka (John Loc­ke), škot­skog pro­sve­ti­telj­stva, kla­si­ka libe­ra­li­zma devet­na­e­stog veka i veli­kih bor­ca za revi­ta­li­za­ci­ju moder­nog shva­ta­nja poli­ti­ke i vred­no­sti u dva­de­se­tom veku (Austrij­ske eko­nom­ske ško­le, Fri­drih von Hajek (Fri­e­drich von Hayek), Robert Nozik (Robert Nozick) i dru­gi) posta­vi­la okvi­re moder­nog poli­tič­kog razu­me­va­nja i pro­mi­šlja­nja, što je dif­fe­ren­tia spe­ci­fi­ca na osno­vu koje može­mo da odre­di­mo sta­tus neke poli­tič­ke teo­ri­je i nje­nu aktuelnost.

To moder­no pita­nje se tiče odno­sa jed­ne indi­vi­due pre­ma dru­goj. 4 Dru­gim reči­ma, to je pita­nje soci­jal­ne inter­ak­ci­je i nje­nih gra­ni­ca. Ipak, kaza­ti da se poli­tič­ka slo­bo­da tiče dru­štve­ne inter­ak­ci­je ili, odno­sa jed­ne indi­vi­due pre­ma dru­goj, na prvi pogled može nali­ko­va­ti tau­to­lo­škom iska­zu, što može pro­i­zve­sti odre­đe­nu neja­sno­ću. I zai­sta, na jed­nom nivou, tako nešto može biti slu­čaj uko­li­ko se ne ponu­di nešto dru­go što će popu­ni­ti pra­zni­nu i opštost ovog odre­đe­nja. Među­tim, na dru­gom, osnov­ni­jem nivou, stva­ri su slo­že­ni­je. Nešto poput ova­kvog odre­đe­nja obe­le­ži­lo je poče­tak moder­ne poli­tič­ke teo­ri­je. A to je ovde važno.

Zbog toga ovu vrstu pita­nja tre­ba posta­vi­ti i razvi­ti. Samo pita­nje neka­da nije bilo tako oči­gled­no kao danas. Uko­li­ko zavi­ri­mo u isto­ri­ju poli­tič­kih ide­ja i pro­ble­ma naći ćemo pre­gršt doka­za u pri­log ovom sta­vu. Antič­ko poli­tič­ko mišlje­nje se pri­mar­no bavi­lo pita­njem odre­đe­nja ono­ga što pred­sta­vlja „dobro“ za dru­štvo, poli­ti­ku i polis. Kada su Pla­ton i Ari­sto­tel raspra­vlja­li o poli­tič­koj teo­ri­ji oni su raz­mi­šlja­li o ide­ji ono­ga što kon­sti­tu­i­še dobro za jed­no dru­štvo i što je dobro za dru­štvo u celi­ni. Nji­ho­vo poli­tič­ko rezo­no­va­nje nije ima­lo nika­kve veze s pita­njem odno­sa izme­đu indi­vi­dua kao indi­vi­dua. 5

Moder­na teo­ri­ja pri­rod­nog pra­va i pri­rod­nog zakona

Nova defi­ni­ci­ja poli­ti­ke, kao i nje­nog osnov­nog pita­nja, posta­je mogu­ća zahva­lju­ju­ći moder­noj poli­tič­koj teo­ri­ji koja pro­is­ho­di iz okvi­ra moder­ne teo­ri­je pri­rod­nog pra­va i pri­rod­nog zako­na. Ove teo­ri­je su kao svoj cilj ima­le da kon­sti­tu­i­šu, razvi­ju i pro­mi­sle nov poli­tič­ki subjekt i nov poli­tič­ki pore­dak. Važno je ima­ti na umu da je ovaj filo­zof­sko-poli­tič­ki pokret bio u tesnoj među­za­vi­sno­sti sa poli­tič­kim prak­sa­ma onih dru­šta­va koja su u fak­tič­kom smi­slu, ali i u sim­bo­lič­kom, izla­zi­la iz mra­ka Sred­njeg veka, ras­ki­da­ju­ći s ide­ja­ma i vred­no­sti­ma sta­ri­jih poli­tič­kih siste­ma i poli­tič­ke teo­ri­je. Jer za moder­ne poli­tič­ke misli­o­ce poput Hob­sa i Loka, nije bilo ničeg osnov­ni­jeg od čega su pola­zi­li do moder­nog poli­tič­kog subjek­ti­vi­te­ta, indi­vi­due kao individue.

Među­tim, teo­rij­ska apso­lu­ti­za­ci­ja indi­vi­due pret­po­sta­vlja­la je nešto što je veo­ma dubo­ko i zna­čaj­no i u pra­vom smi­slu epo­hal­no: shva­ta­nje ljud­ske pri­ro­de kao neče­ga što pose­du­je sop­stve­nu vred­nost i zna­čaj koji trans­cen­di­ra sva­ki tra­di­ci­o­nal­ni poli­tič­ki auto­ri­tet, osim svog samog. Iz ova­kve teo­rij­ske kon­tek­stu­a­li­za­ci­je izra­sta libe­ral­no shva­ta­nje mora­la i prav­de (o čemu će kasni­je biti više reči). Pore­klo ova­kve pri­ro­de može se tra­ži­ti u božan­skom pro­vi­đe­nju i kre­a­tiv­no­sti, ili u bla­go­rod­no­sti pri­ro­de, a razli­či­ti misli­o­ci su legi­ti­mi­zi­ra­li sta­tus indi­vi­due pro­gla­ša­va­ju­ći je „sve­tom“ na jedan od ova dva nači­na. Veo­ma je teško pre­ce­ni­ti zna­čaj i revo­lu­ci­o­nar­nost jed­ne ova­kve ide­je. Reč je o momen­tu razvo­ja čove­čan­stva koji se može upo­re­di­ti samo s naj­ve­ćim i naj­krup­ni­jim kora­ci­ma koje je ono napra­vi­lo od svo­ga nastan­ka. Po prvi put u zna­noj isto­ri­ji čovek se – u seg­men­tu poli­tič­kog mišlje­nja, dakle na sim­bo­lič­koj rav­ni, 6 budi iz kolek­ti­vi­stič­kog sna u kome je tako dugo bio zaro­bljen. Stvar­na indi­vi­dua, sa svo­jom kon­kret­nom pri­ro­dom, poja­vlju­je se kao stub moder­nog poli­tič­kog poret­ka. Samo pomo­ću ovog kon­cep­ta – kon­cep­ta teo­ri­je indi­vi­du­al­nih pra­va, u pra­vom smi­slu posta­je moguć poli­tič­ki dis­kurs slo­bo­de.

Tok raz­mi­šlja­nja kla­sič­nih teo­re­ti­ča­ra može se rekon­stru­i­sa­ti na sle­de­ći način: posto­ji pri­ro­da (ili bog) koja stva­ra ljud­ska bića, ta ljud­ska bića su indi­vi­due sa svo­jom pri­ro­dom po sebi, a taj seg­ment pri­ro­de je i sam apso­lu­tan, kao što je i sama cela i veli­čan­stve­na pri­ro­da. Ni jedan vla­dar, ni jed­na crkva, ni jedan bli­žnji nije iznad ovog prin­ci­pa novo­ot­kri­ve­ne ljud­ske pri­ro­de. Sto­ga se nužno posta­vlja pita­nje odre­đe­nja karak­te­ra ova­ko shva­će­ne pri­ro­de na koju je u celi­ni moder­ni kon­cept poli­ti­ke usredsređen.

Lok je krat­ko ali inge­ni­o­zno zapa­zio – „život, slo­bo­da i imo­vi­na“. 7 Za našu svr­hu biće dovolj­no uka­za­ti na to da su ova pra­va sve­ta, da se ne mogu otu­đi­ti i da mar­ki­ra­ju indi­vi­du­al­no ljud­sko biće kao nosi­o­ca poli­tič­ke subjek­tiv­no­sti. Odno­sno, da je moder­no pita­nje poli­ti­ke – kako je mogu­ća dru­štve­na inter­ak­ci­ja – zado­bi­lo svoj jasan i karak­te­ri­sti­čan izraz. Dru­štve­na inter­ak­ci­ja je mogu­ća samo uko­ko­li­ko je ova pri­rod­na sfe­ra – sfe­ra pri­rod­ne slo­bo­de – koju pose­du­je sva­ko pona­o­sob, saču­va­na i nije ugro­že­na od stra­ne dru­gih lju­di, nekog poli­tič­kog auto­ri­te­ta ili reli­gi­o­zne zajed­ni­ce. Moder­no pita­nje poli­ti­ke omo­gu­ći­lo je nov kon­cept slo­bo­de, koji, kako ćemo vide­ti, antič­ka misao i poli­tič­ka prak­sa nisu pozna­va­li. Čuve­ne reči lor­da Ekto­na da je slo­bo­da „pro­i­zvod zre­le civi­li­za­ci­je“ sada posta­ju jasne, 8 kao i to da time posta­je mogu­ća izgrad­nje moder­ne (libe­ral­ne) ide­je pravde.

Šta­vi­še, može se reći da glav­no pita­nje moder­ne poli­tič­ke teo­ri­je nije pita­nje toga šta je dobro za poli­tič­ku zajed­ni­cu u celi­ni ili pita­nje opšteg dobra, već pita­nje slo­bo­de. Valjan poli­tič­ki pore­dak je onaj koji se kon­sti­tu­i­še na teme­lji­ma slo­bo­de, dok se po antič­kim misli­o­ci­ma slo­bo­da može kon­sti­tu­i­sa­ti samo u dobrom poli­tič­kom poret­ku! Ili, dru­gim reči­ma, to je pita­nje da li je slo­bo­da pred­u­slov dobrog poli­tič­kog poret­ka, ili je dobar poli­tič­ki pore­dak pred­u­slov slo­bo­de. Smi­sao reči „opšte-dobro“ u pred­mo­der­noj poli­tič­koj teo­ri­ji veo­ma je pro­ble­ma­ti­čan i ne može se lako odre­di­ti. Na pri­mer, iako se kod Pla­to­na i Ari­sto­te­la pod­ra­zu­me­va goto­vo isti kon­cept poli­tič­kog subjek­ta (polis) u nji­ho­vim poli­tič­kim filo­zo­fi­ja­ma posto­ji nesla­ga­nje oko toga kako defi­ni­sa­ti to „opšte dobro“. Po stra­ni ovog suko­ba uči­te­lja i uče­ni­ka, prin­ci­pi­jel­na neo­dre­dlji­vost ter­mi­na „opšte dobro“ ili „dobro“ u pred­mo­der­noj poli­tič­koj teo­ri­ji (ove reči su razu­me­va­ne na razli­či­te, često veo­ma supro­sta­vlje­ne nači­ne) uka­zu­je na nje­ne struk­tu­ral­ne teško­će. Ako je odre­đe­nje dru­štve­nog („opšteg") dobra težak zada­tak, ili ako se takvo odre­đe­nje ne može dati, onda su mogu­će razli­či­te inter­pre­ta­ci­je, što otva­ra moguć­nost za deci­zi­o­ni­zam nekog auto­ri­te­ta ili poli­tič­ke moći koji može o ovo­me odlu­či­ti po svom naho­đe­nju. 9

Meto­do­lo­ški individualizam

Moder­na poli­tič­ka teo­ri­ja i nje­ni istak­nu­ti pro­ta­go­ni­sti (oče­vi kla­sič­no libe­ral­ne misli) izgra­di­li su moder­ni poli­tič­ki subjekt, indi­vi­duu u kon­tra­stu pre­ma kolektivu/kolektivitetu, kao što je to bio slu­čaj u sta­roj poli­tič­koj teo­ri­ji. Moder­ni poli­tič­ki subjekt bra­njen je na teo­rij­skom nivou pomo­ću moder­ne teo­ri­je pri­rod­nog pra­va i pri­rod­nog zako­na. 10 To je bilo mogu­će zahva­lju­ju­ći moder­noj kon­cep­tu­a­li­za­ci­ji i for­mu­la­ci­ji poli­ti­ke kroz pita­nje moguć­no­sti dru­štve­ne inter­ak­ci­je, odno­sno, pomo­ću pita­nja odno­sa izme­đu indi­vi­dua i nji­ho­vih slo­bo­da. U skla­du s tim, novo, prin­ci­pi­jel­no pita­nje poli­tič­ke teo­ri­je bilo je: kako je mogu­ća inter­ak­ci­ja izme­đu poje­di­na­ca? Pre­ci­zni­je izra­že­no: „Da li je dru­štve­na inter­ak­ci­ja mogu­ća i sagla­sna sa oču­va­njem indi­vi­du­al­ne sfe­re slo­bo­de?“; „Posto­je li ogra­ni­če­nja u odno­su jed­ne indi­vi­due pre­ma živo­tu i slo­bo­di dru­ge indi­vi­due i ko o tome može da odlu­či?“. Ova osnov­na pita­nja moder­ne poli­tič­ke teo­ri­je doku­men­tu­ju pri­mat koji je zau­zeo pojam slo­bo­de u okvi­ru poli­tič­kog mišlje­nja, što je po mno­gim potvr­da­ma par excel­len­ce moder­no otkriće.

Spe­ci­fič­no shva­ta­nje ljud­ske pri­ro­de, poseb­na antro­po­lo­gi­ja koja je pri­sut­na u moder­nim teo­ri­ja­ma pri­rod­nog pra­va, kao i pro­blem moguć­no­sti dru­štve­ne inter­ak­ci­je na osno­vu ova­kve antro­po­lo­gi­je (koji je postao pri­ma­ran teo­rij­ski zada­tak), uka­zu­ju na kori­šće­nje poseb­ne vrste meto­do­lo­gi­je. Hob­sov­ska i lokov­ska poli­tič­ka teo­ri­ja for­mu­li­sa­na u nji­ho­vim naj­va­žni­jim rado­vi­ma iz poli­tič­ke filo­zo­fi­je na naj­bo­lji način sve­do­či o upo­tre­bi nove meto­do­lo­gi­je. Reč je o meto­do­lo­škom indi­vi­du­a­li­zmu. Ova­kva meto­do­lo­gi­ja posta­je osnov­no inte­lek­tu­al­no sred­stvo ili apa­rat glav­nog pro­ta­go­ni­ste i moto­ra razvo­ja moder­ne poli­tič­ke teo­ri­je, kla­sič­nog libe­ra­li­zma. 11 To nije za čuđe­nje, jer ako poku­ša­mo da misli­mo u okvi­ri­ma moder­nog poli­tič­kog mišlje­nja oba­ve­zni smo da poč­ne­mo s indi­vi­du­a­ma, poje­din­ci­ma, indi­vi­du­al­nim akte­ri­ma i nji­ho­vim među­sob­nim odno­si­ma pre nego s neka­kvim zami­šlje­nim kolek­ti­vi­te­tom ili nekim grup­nim kon­cep­tom. 12 Sva­ki poje­di­nac ima izvor­na pra­va (koja poti­ču od boga ili pri­ro­de), sop­stve­ne težnje, inte­re­se, naklo­no­sti itd; to je fak­tič­ko sta­nje koje posto­ji u sva­kom dru­štvu i koje se mora regu­li­sa­ti u sva­kom dru­štvu. Sto­ga je kru­ci­jal­na stvar, uko­li­ko se pođe od poje­din­ca (i nje­go­ve „zašti­će­ne sfe­re“) kao meto­do­lo­ške osno­ve pro­mi­šlja­nja, da se pro­na­đe ade­kva­tan model inter­ak­ci­je izme­đu više indi­vi­dua. Da bi takav model zai­sta bio „ade­kva­tan“ potreb­no je da zado­vo­lji neko­li­ko uslo­va. On mora da uva­ža­va „sfe­ru pri­rod­ne slo­bo­de“ svih čla­no­va odre­đe­nog dru­štva uz moguć­nost mir­ne koeg­zi­sten­ci­je. 13 Reč je o veli­kom i važnom isto­rij­skom pokre­tu ili ten­den­ci­ji koja svo­je kore­ne ima još u peri­o­du od kra­ja Sred­nje veka, pre­ko peri­o­da rene­san­se i huma­ni­zma i slav­nih postig­nu­ća filo­zo­fi­je sedam­na­e­stog veka do pro­sve­ti­telj­skih pokre­ta u Evro­pi. Cela ide­ja se sasto­ja­la u tome da se izgra­di kon­cept poli­ti­ke i poli­tič­ki sistem u kome se vla­da, narod ili naši bli­žnji neće meša­ti i ugro­ža­va­ti život poje­din­ca, zapra­vo onu nje­go­vu sfe­ru koju smo opi­sa­li ter­mi­nom „sve­to“. Ukrat­ko, cilj je bio da se indi­vi­dua a ne kolek­tiv posta­vi u cen­tar poli­tič­kog uni­ver­zu­ma koji može­mo nazva­ti „poret­kom slo­bo­de“. 14

Ide­ja indi­vi­du­al­ne slo­bo­de pred­sta­vlja civi­li­za­cij­sku ide­ju bez koje moder­na civi­li­za­ci­ja i demo­kra­ti­ja ne bi bili mogu­ći. Ali danas je ova ide­ja goto­vo zabo­ra­vlje­na ili se, u naj­ma­njem, ne uzi­ma isu­vi­še ozbilj­no. Budu­ći da danas ne razu­me­mo zna­čaj ovog kon­cep­ta slo­bo­de, u opa­sno­sti smo da zabo­ra­vi­mo svu moti­va­ci­ju koja je neka­da sta­ja­la iza ove veli­ke bor­be i tu se, za one koji žele da misle o ovim stva­ri­ma, prak­tič­ni zna­čaj i moti­va­ci­ja pre­pli­ću s filo­zof­skim inte­re­som. Ako se trend mar­gi­na­li­za­ci­je zna­ča­ja ove osnov­ne zami­sli nasta­vi, može­mo se naći u istim onim pro­ble­mi­ma i opa­sno­sti­ma koji su neka­da pred­sta­vlja­li moti­va­ci­ju za pro­na­la­že­nje valja­ne i jedi­no mogu­će ide­je slo­bo­de i pono­vo upa­sti u mrak kolek­ti­vi­zma i pore­da­ka nedo­sto­jan za lju­de u kome se ne poštu­je ono što je „od pri­ro­de ili od boga“ dato. 15

Uko­li­ko zna­mo šta slo­bo­da jeste onda može­mo zna­ti nje­nu vred­nost, pozi­ci­o­ni­ra­ti je pre­ma dru­gim bit­nim poli­tič­kim ide­ja­ma i vred­no­sti­ma poput ide­je prav­de ili ide­je jed­na­ko­sti. Veli­ki teo­rij­ski dopri­nos kla­sič­no libe­ral­ne misli sasto­ji se baš u tome, u pre­ci­zra­nju zna­če­nja reči „slo­bo­da“.

Individualna/kolektivna slo­bo­da

Ali šta ovo zna­či? Ako smo odre­di­li indi­vi­du­al­nu slo­bo­du zar nismo u istom tre­nut­ku pret­po­sta­vi­li i nje­nu nega­ci­ju, neku vrstu nje­ne suprot­no­sti? Iako je odgo­vor na ovo pita­nje pozi­ti­van mora se ipak reći da se često deša­va da nešto što ide u korak s našom logi­kom ne ide u korak s fak­tič­kom situ­a­ci­jom ili real­no­šću. Naše mišlje­nje i naš jezik su posta­vlje­ni na binar­nim opo­zi­ci­ja­ma, u ovom slu­ča­ju indi­vi­du­al­no/kolek­tiv­no. Neko bi, pot­pu­no oprav­da­no, mogao reći da u poli­tič­koj teo­ri­ji i soci­o­lo­gi­ji posto­ji defi­ni­cja „kolek­tiv­ne“ slo­bo­de i da je u pita­nju pra­vi soci­o­lo­ški feno­men a ne samo pra­zno ime – pro­dukt naših „jezič­kih iga­ra“ (Witt­gen­ste­in). Pri­zna­jem da posto­ji takav pojam u soci­o­lo­gi­ji, ali to još ništa ne govo­ri o real­nom sadr­ža­ju poj­ma „kolek­tiv­na slo­bo­da“. Uko­li­ko ova ide­ja ima bilo kakav rele­van­tan smi­sao onda se on naj­ve­ro­vat­ni­je može pro­na­ći u tome da nam on poma­že da bolje razu­me­mo ide­ju „indi­vi­du­al­ne slo­bo­de“. Po shva­ta­nju koje je zastu­plje­no u ovom radu sin­tag­ma „kolek­tiv­na slo­bo­da“ ima samo smi­sao pra­znog dela binar­ne opo­zi­ci­je, dela koji nam poma­že da misli­mo nešto poput „indi­vi­du­al­ne“ slo­bo­de. Budu­ći da su naše mišlje­nje i logi­ka zasno­va­ni na pome­nu­tom prin­ci­pu, disku­ta­bil­no je kako bi mogli da razu­me­mo reč „indi­vi­du­al­no“ da nam uvek ne pri­sko­či u pomoć dru­ga, iako refe­ren­ci­jal­no pra­zna reč, nai­me „kolek­tiv­no“.

Sto­ga se zna­če­nje reči „kolek­tiv­na slo­bo­da“ pri­hva­ta čisto u meto­do­lo­škom, goto­vo instru­men­tal­nom smi­slu, a nika­ko u smi­slu nekog ter­mi­na koji ima pra­vu i real­nu sadr­ži­nu koja se može valja­no defi­ni­sa­ti i kojom se može ope­ri­sa­ti bilo na teo­rij­skom nivou, bilo u seg­men­tu polit­ke. Ova kon­sta­ta­ci­ja može izgle­da­ti čud­no s obzi­rom na to da dana­šnji zastup­ni­ci ide­je mul­ti­kul­tu­ra­li­zma 16 sma­tra­ju da je kolek­tiv­na slo­bo­da ili, kako to oni vole da for­mu­li­šu „slo­bo­da za gru­pu“ nešto što je od esen­ci­jal­ne važno­sti, što kon­sti­tu­i­še nov i pro­gre­si­van način poli­tič­kog rezo­no­va­nja i što može pozi­tiv­no uti­ca­ti na izgrad­nju novih moda­li­te­ta poli­tič­ke orga­ni­za­ci­je. Ali, kao što je već napo­me­nu­to, pojam „kolek­tiv­ne slo­bo­de“ ima samo ekspla­na­tor­nu vred­nost (on ne pret­po­sta­vlja kon­sti­tu­tiv­nu poli­tič­ku vred­nost) te se na nje­mu ne može zasno­va­ti valja­no poli­tič­ko rezo­no­va­nje. Kako je to mogu­će? Zar nije oprav­da­no govo­ri­ti o slo­bo­di za moju naci­ju, moju gru­pu, klub ili nešto slič­no? Ako je moja naci­ja pot­či­nje­na od stra­ne dru­ge naci­je zar nije nor­mal­no i pra­ved­no da iz tog rop­stva bude izba­vlje­na? Ako je ova potre­ba za slo­bo­dom real­na i ako se odno­si na odre­đe­ni subjekt (u ovom slu­ča­ju taj „subjekt“ je kolek­ti­vi­tet), zar nije oči­gled­no da tako­đe mora posto­ja­ti i nešto što može­mo ime­no­va­ti „slo­bo­dom“ što pri­pa­da ovom subjek­tu i što se zbog nje­go­vog sta­tu­sa mora nazva­ti „kolek­tiv­nom slo­bo­dom“? Ovo je pra­vo filo­zof­sko pita­nje sa pra­vim prak­tič­nim posle­di­ca­ma. Među­tim, nije neop­hod­no pozva­ti u pomoć boga­tu i iscrp­nu filo­zof­sku isto­ri­ju ovog pro­ble­ma. Pod­se­ti­ću da je to pita­nje koje je u filo­zo­fi­ji naj­po­zna­ti­je kao pro­blem uni­ver­za­li­ja, pro­blem koji se tiče sta­tu­sa naših poj­mo­va. Ipak, odgo­vor na nave­de­no pita­nje je veo­ma jed­no­sta­van, i nadam se – ele­gan­tan. Kako bih ga izlo­žio i obja­snio posta­vi­ću sle­de­će pita­nje: šta zna­či reći „moja gru­pa“, „moja naci­ja“ ili nešto slič­no? Poen­ta koju želim da istak­nem jeste da u pra­vom smi­slu može posto­ja­ti samo poje­di­nac, Tom i Dže­ri, ili Stim­pi i Ren a ne neka­kav zami­šlje­ni kolek­ti­vi­tet. 17 Naše mišlje­nje je pre­pla­vlje­no ter­mi­ni­ma koji ozna­ča­va­ju neka­kve kolek­ti­vi­te­te koji zapra­vo ne posto­je u real­no­sti, ili, bar čije je posto­ja­nje je toli­ko pro­ble­ma­tič­no da se ne može defi­ni­sa­ti, pa je sto­ga u pot­pu­no­sti teo­rij­ski nefunk­ci­o­nal­no i neo­pe­ra­tiv­no. To je slu­čaj sa sin­tag­mom „kolek­tiv­na slo­bo­da“ jer se pod ovim reči­ma pod­ra­zu­me­va neka­kav enti­tet za koji se pret­po­sta­vlja da se može spe­ci­fi­ko­va­ti. Ali baš tu nasta­je pro­blem. U samom tre­nut­ku kada naj­zad poku­ša­mo da kaže­mo šta to nešto kolek­tiv­no jeste nasta­ju pro­ble­mi, sta­tus tog „nečeg“ je pro­ble­ma­ti­čan i niko ga ne može odre­di­ti, niti se može lako posti­ći kon­sen­zus o tome šta bi to bilo. Pogo­to­vo ako se ima u vidu sle­de­ći slu­čaj: moja defi­ni­ci­ja gru­pe kojoj i sam pri­pa­dam, može se u znat­noj meri razli­ko­va­ti od defi­ni­ci­je gru­pe dru­gog pri­pad­ni­ka istog enti­te­ta, „srp­ske naci­je“, na pri­mer radi­kal­nog naci­o­na­li­ste. Ko može biti arbi­tar u ovim dija­me­tral­no razli­či­tim inter­pre­ta­cij­ma "bića naci­je"? Ono što želim da kažem jeste da je onto­lo­ški sta­tus kolek­ti­vi­te­ta prin­ci­pi­jel­no pro­ble­ma­ti­čan i da tu leži pro­blem za sve one poli­tič­ke teo­ri­je i filo­zo­fi­je koje se zasni­va­ju na kolek­ti­vi­stič­koj misa­o­noj matri­ci i ide­o­lo­gi­ji. Zbog toga je kla­sič­ni libe­ra­li­zam zajed­no sa svo­jim meto­do­lo­škim indi­vi­du­a­li­zmom misa­o­na tra­di­ci­ja koja pri­rod­no izbe­ga­va ova­kve, struk­tu­ral­ne teo­rij­ske (i prak­tič­ne), pro­ble­me, budu­ći da ona pola­zi i zavr­ša­va sa indi­vi­du­a­li­te­tom, koga sva­ka indi­vi­dua za sebe pona­o­sob definiše.

Nega­tiv­na i "pozi­tiv­na" sloboda

Bli­že odre­đe­nje poj­ma indi­vi­du­al­ne slo­bo­de, kakvo se može naći u tra­di­ci­ji kla­sič­nog libe­ra­li­zma kaže da je slo­bo­da nešto što tre­ba razu­me­ti u nega­tiv­nim ter­mi­ni­ma, i da ako smi­sle­na ide­ja slo­bo­de uop­šte može posto­ja­ti, to može biti samo ide­ja nega­tiv­ne slo­bo­de. Za kla­sič­ne libe­ra­le ova ide­ja bila je samo­ra­zu­mlji­va i oči­gled­na (za nas, danas, to, na žalost više, nije tako). Budu­ći da se pola­zi od poje­di­na­ca i nji­ho­vog pri­rod­nog pra­va na „život, slo­bo­du i vla­sni­štvo“ jedi­na stvar koja je važna (i iznad svih osta­lih) jeste da se saču­va­ju ova pra­va (od mogu­ćih spo­lja­šnjih napa­da dru­gih lju­di, vla­de, ili nečeg tre­ćeg). Među­tim, u čemu bi se sasto­ja­lo odre­đe­nje nega­tiv­ne slo­bo­de? Jed­na od prvih for­mu­la­ci­ja ovog poj­ma može se naći kod Hob­sa koji kaže da je sloboda:

odsu­stvo spolj­nih pre­pre­ka: pre­pre­ka koje često mogu odu­ze­ti čove­ku deo nje­go­vih moći da čini što želi, al’ ga ne mogu spre­či­ti da kori­sti moć koju ima u skla­du sa onim kako bi mu nje­gov sud i razum nare­di­li 18

Ili kod Loka:

Jer slo­bo­da zna­či biti slo­bo­dan od ogra­ni­če­nja i nasi­lja dru­gih… 19

Veo­ma slič­na odre­đe­nja nega­tiv­ne slo­bo­de mogu se naći u rado­vi­ma Fri­dri­ha fon Haje­ka, Ludvi­ga fon Mize­sa, Rober­ta Nozi­ka ali i Ajn Rend (Ayn Rand), Mil­to­na Frid­ma­na (Mil­ton Fri­ed­man) i mno­gih dru­gih savre­me­nih filo­zo­fa slo­bo­de. Ova­kav pojam pret­po­sta­vlja odre­đe­nu unu­tra­šnju vred­nost koju oli­ča­va ljud­ski život, poje­di­nač­na ljud­ska egzi­sten­ci­ja kao i pra­vo ove poje­di­nač­ne egzi­sten­ci­je da upra­vlja i vodi svoj život na bazi sop­stve­nih aspi­ra­ci­ja i želja, pla­no­va i odlu­ka. Iz ova­ko shva­će­nog kon­cep­ta pro­i­zla­zi da niko, apso­lut­no niko, čak ni nama naj­bli­ži lju­di, poro­di­ca, pri­ja­te­lji, lokal­na zajed­ni­ca, ili drža­va, nema pra­vo da kon­tro­li­še naš život. Kada je nasta­la, ide­ja nega­tiv­ne slo­bo­de pred­sta­vlja­la je revo­lu­ci­o­nar­nu odbra­nu slo­bo­de; revo­lu­ci­o­nar­nu u smi­slu novi­ne koju je sa sobom done­la kao i zna­ča­ja na poto­nju poli­tič­ku teo­ri­ju i prav­no-poli­tič­ku prak­su. Ona je zna­či­la poziv indi­vi­du­al­nom živo­tu, poje­di­nač­noj egzi­sten­ci­ji da poštu­je svo­je pri­rod­no pra­vo na život i napre­dak i opo­me­nu sva­koj uzur­pa­tor­skoj vla­sti da se ne sme ugro­ža­va­ti ono što je „pri­ro­dom dato“. To je istin­ski veli­ka ide­ja, zbog koje kla­sič­ni libe­ra­li­zam, kao njen naj­va­tre­ni­ji zago­vor­nik, u istin­skom smi­slu pred­sta­vlja jed­nu filo­zo­fi­ju samo­o­slo­ba­đa­nja. 20

Filo­zo­fi­je slo­bo­de su one filo­zo­fi­je koje zago­va­ra­ju ide­ju nega­tiv­ne slo­bo­de. Po ovoj ško­li mišlje­nja pra­ve­dan dru­štve­ni pore­dak može biti samo onaj pore­dak u kome se šti­ti nega­tiv­na slo­bo­da. To zna­či da niko nema pra­vo da napad­ne ili na bilo koji način ugro­zi ovo po pri­rod­nom pra­vu i zako­nu obez­be­đe­no polje indi­vi­du­al­nog živo­ta. Među­tim, iako je ovaj tip slo­bo­de pri­ma facie poli­tič­kog karak­te­ra, a to zna­či i dru­štve­nog karak­te­ra u odre­đe­nom smi­slu, on tako­đe ima jaku indi­vi­du­al­nu (lič­nu) kono­ta­ci­ju i zna­če­nje. A ove stva­ri su veo­ma pove­za­ne. Sva­ki poli­tič­ki pore­dak koji šti­ti indi­vi­du­al­nu slo­bo­du u svom nega­tiv­nom vidu šti­ti samo boga­stvo živo­ta, pra­vo lju­di da žive i upra­vlja­ju svo­jim poslo­vi­ma kako sami žele, bez obzi­ra što način nji­ho­vog vođe­nja živo­ta može biti pogre­šan po mom, tuđem, „objek­tiv­nim“ ili „raci­o­nal­nim“ stan­dar­di­ma i kri­te­ri­ju­mi­ma. Upra­vo zbog toga libe­ral­no shva­ta­nje slo­bo­de, koje sto­ji u oštroj suprot­no­sti pre­ma nekim dru­gim, meta­fi­zič­kim kon­cep­ci­ja­ma slo­bo­de, nema nika­ve veze s pater­na­li­stič­kom stra­te­gi­jom i pona­ša­njem, a dru­štva koja šti­te ova­kvu slo­bo­du pred­sta­vlja­ju pri­ro­dan ambi­jent za nasta­nak slo­bod­nih, odgo­vor­nih i neza­vi­snih poje­di­na­ca. 21

Na ovom mestu tre­ba napra­vi­ti malu pau­zu i reći nešto o kon­cep­tu koji se često razu­me kao „slo­bo­da“ u poli­tič­kom smi­slu (u smi­slu osnov­nog pita­nja poli­tič­ke teo­ri­je), i koji je još uvek veo­ma uti­ca­jan u poli­tič­koj filo­zo­fi­ji, poli­tič­koj teo­ri­ji i sva­kod­nev­noj poli­ti­ci. Reč je o kon­cep­ci­ji „slo­bo­de“ koja daje pot­pu­no dru­ga­či­ji ide­o­lo­ški i teo­rij­ski sadr­žaj za pozi­ci­je i gle­di­šta koje su pot­pu­no razli­či­te od sta­no­vi­šta libe­ra­li­zma. U pita­nju je kon­cept tako­zva­ne „pozi­tiv­ne“ slo­bo­de, koja je u suprot­no­sti sa poj­mom nega­tiv­ne slo­bo­de, a inte­re­sant­no je da je za obli­ko­va­nje nje­go­vog teo­rij­skog sadr­ža­ja odgo­vo­ran autor koji sebe svr­sta­va u tabor kla­sič­nih libe­ra­la. Reč je o Isa­i­ji Ber­li­nu i o nje­go­vim čuve­nim ogle­di­ma o slo­bo­di. 22 Ukrat­ko, Ber­lin sma­tra da pored nega­tiv­ne posto­ji i „pozi­tiv­na“ slo­bo­da. Ovaj tip slo­bo­de, po nje­go­vom mišlje­nju, funk­ci­o­ni­še kako na indi­vi­du­al­nom tako i na kolek­tiv­nom pla­nu. Kolek­tiv­ni vid tiče se odre­đe­nog kolek­tiv­nog sadr­ža­ja ili subjek­ta s kojim sva­ki poje­di­nac tre­ba da bude u sagla­sno­sti uko­li­ko želi da bude slo­bo­dan. To je jedan seg­ment „pozi­tiv­ne“ slo­bo­de. Dru­gi se odno­si na unu­tra­šnji zahtev za ispu­nje­njem i rea­li­za­ci­jom naših neo­stva­re­nih potencijala.

Lako se može uvi­de­ti, pod uslo­vom da je moja inter­pre­ta­ci­ja Ber­li­na valja­na, da prvo zna­če­nje reči „pozi­tiv­na“ slo­bo­da nema nika­kve veze s poli­tič­kom ili dru­štve­nom slo­bo­dom već samo s nega­ci­jom osnov­nog smi­sla ove reči, dakle s mogu­ćim ugnje­ta­va­njem i pri­nu­dom. Budu­ći da je, kao što smo to već na dru­gom pri­me­ru vide­li, vrlo teško odre­di­ti kolek­tiv koji je u pita­nju, razne inter­pre­ta­ci­je su mogu­će, a jedi­na stvar koja je važna jeste pita­nje koje se nužno javlja: „Ko ima pra­vo na „isprav­nu“ inter­pre­ta­ci­ju sušti­ne zami­šlje­nog kolek­ti­vi­te­ta?“. Jasno je da su, zahva­lju­ju­ći ovoj pozi­ci­ji, širom otvo­re­na vra­ta arbi­trarj­noj volji nekog auto­ri­te­ta, sile, par­ti­je, ili nečeg tre­ćeg. Isku­stvo komu­ni­zma nas je mno­go toga (lošeg) nau­či­lo o ovom tipu „pozi­tiv­ne“ slo­bo­de i ne veru­jem da je ona u bilo kom smi­slu potreb­na, osim kao pod­se­ća­nje na teo­rij­ske stran­pu­ti­ce i na kata­stro­fal­ne poli­tič­ke posle­di­ce jed­ne ova­kve koncepcije.

Inte­re­sant­ni­je je dru­go zna­če­nje „pozi­tiv­ne“ slo­bo­de jer je u pita­nju čist psi­ho­lo­ški kon­cept, i to, rekao bih, loš. Psi­ho­lo­ški kon­cept koji je namer­no pome­šan s poli­tič­kim zna­če­njem. On se tiče moguć­no­sti (slo­bo­da „ispo­lja­va­nja moguć­no­sti“) ispo­lja­va­nja tale­na­ta, indi­vi­du­al­no­sti, skri­ve­nih poten­ci­ja­la u odre­đe­nom dru­štvu ili nekom dru­štve­nom, insti­tu­ci­o­nal­nom i poli­tič­kom okru­že­nju. Uko­li­ko ove „moguć­no­sti“ nisu rea­li­zo­va­ne onda ja ne mogu biti slo­bo­dan. Ova­kav tip „slo­bo­de“ može se  izra­zi­ti sle­de­ćim zahte­vom: „Daj mi, daj!“ koji pret­po­sta­vlja da subjekt ovog pita­nja uop­šte i ne raz­ma­tra moguć­no­sti za dava­nje, koje sto­je na ras­po­la­ga­nju onoj stra­ni za koju se pret­po­sta­vlja da tre­ba da dâ. To je slič­no slu­ča­ju u kome neko kaže „Ja ću biti naj­bo­lji vozač For­mu­le jedan ako dobi­jem naj­bo­lju for­mu­lu, prvu pozi­ci­ju na star­tu, publi­ku koja je uz mene i, narav­no, ni jed­nog opo­nen­ta na pisti.“ To je zahtev infan­til­no­sti i ne može biti u nekoj ozbilj­ni­joj vezi s dru­štve­nim aspek­tom slo­bo­de koji nas zani­ma. Kada govo­re o slo­bo­di, soci­ja­li­stič­ki ori­jen­ti­sa­ni inte­lek­tu­al­ci pri­hva­ta­ju ova­kav jedan kon­cept da bi poka­za­li kako je „posto­je­ći libe­ra­no-kapi­ta­li­stič­ki pore­dak“ nepra­ve­dan i loš i, jed­nom reč­ju, sistem koji lju­di­ma ne obez­be­đu­je moguć­nost za samo­u­sa­vr­ša­va­nje i samo­re­a­li­za­ci­ju. Pro­blem s ova­kvim kon­cep­tom sasto­ji se u tome što je on fuzi­o­ni­san s poli­tič­kim (ide­o­lo­škim) sadr­ža­jem i kono­ta­ci­jom, iako se pri­mar­no tiče naših unu­tra­šnjih sta­nja, našeg sta­nja sve­sti i odno­sa koji ima­mo pre­ma sami­ma sebi. Kada se ova­kvo shva­ta­nje „slo­bo­de“ nele­gi­tim­no pre­ba­ci na dru­štve­ni plan (dakle, sa psi­ho­lo­škog pla­na u stro­gom smi­slu reči na poli­tič­ki plan) onda se dobi­ja poje­di­nac kome je neko dru­gi uvek kriv za lič­ne neu­spe­he, dobi­ja­mo nezre­log poje­din­ca bez soci­jal­nih skru­pu­la koji jed­no­stav­no zahte­va, tra­ži ili pod­ra­zu­me­va da uvek „neko dru­gi“ tre­ba da pora­di u ime nje­go­ve ambi­ci­je i za nje­go­vu „samo­re­a­li­za­ci­ju“. U pita­nju je oči­gled­no nepo­li­tič­ki kon­cept koji nema ništa zajed­nič­ko s nega­tiv­nom slo­bo­dom kao poli­tič­kim kon­cep­tom. Kao psi­ho­lo­ška kate­go­ri­ja „pozi­tiv­na“ slo­bo­da je stvar koja se tiče strikt­no pri­vat­ne sfe­re poje­din­ca a ne slo­bo­de u dru­štve­nom smi­slu. Slo­bo­da nekog poret­ka nije u logič­koj vezi sa fak­tič­kom samo­re­a­li­za­ci­jom nekog poje­din­ca, ili više poje­di­na­ca; ona suštin­ski (i logič­ki) zavi­si od toga da li neki pore­dak poči­va na insti­tu­ci­ja­ma nega­tiv­ne slo­bo­de i dru­gim ele­me­na­ti­ma o koji­ma će kasni­je biti reči. Logič­ki je zami­sli­vo pot­pu­no slo­bod­no dru­štvo sa pot­pu­no psi­ho­lo­ški nere­a­li­zav­nim poje­din­ci­ma. Kon­cept „pozi­tiv­ne“ slo­bo­de je odgo­vo­ran za činje­ni­cu da mno­gi soci­ja­li­sti i dalje kori­ste ovu ide­ju kao ide­ju poli­tič­ke slo­bo­de iako je jasno da ona to nije, zlo­u­po­tre­blja­va­ju­ći namer­no ide­ju slo­bo­de u poli­tič­kom smi­slu radi ostva­re­nja svo­jih (poli­tič­kih) cilje­va i ambicija.

Vra­ti­mo se ide­ji nega­tiv­ne slo­bo­de. Ako u kon­tek­stu koji nam je ovde pri­ma­ran ne posto­ji „pozi­tiv­na“ slo­bo­da, u odno­su na šta se reč „nega­tiv­na“ u sin­tag­mi „nega­tiv­na slo­bo­da“ kori­sti? Ili, dru­gim reči­ma, ako par nega­tiv­no/pozi­tiv­no zapra­vo, ne posto­ji, koje je, u tom slu­ča­ju, zna­če­nje reči „nega­tiv­no“? Odgo­vor na ovo pita­nje nije težak. Ter­min „nega­tiv­no“ ozna­ča­va samo ono što slo­bo­da za sva­kog od nas zna­či. U pita­nju je for­mal­ni tip poj­ma i nje­gov sadr­žaj se ne može dati una­pred. Kada bi nekim čudom „pozi­ti­van“ tip slo­bo­de bio moguć onda bi mu morao odgo­va­ra­ti poli­tič­ki pore­dak koji može da ure­di, pomi­ri i pod­mi­ri sve naše želje, ambi­ci­je, zapra­vo sam naš život. Tota­li­tar­ne ide­o­lo­gi­je naci­zma i faši­zma ima­le su, na jedan per­ve­ra­zan način, upra­vo to za cilj. Žele­le su „naj­bo­lje“ svo­jim gra­đa­ni­ma. One su u ime „pozi­tiv­ne“ slo­bo­de (refe­ri­ra­ju­ći na kolek­tiv­ni plan) žele­le da uspo­sta­ve pore­dak koji će biti takav da će obez­be­di­ti da sva­ki poje­di­nac (pri­pad­nik „oda­bra­ne gru­pe“  kla­se, rase, naci­je…) ostva­ri svo­je naj­bo­lje poten­ci­ja­le. 23 Budu­ći da to prin­ci­pi­jel­no nije bilo mogu­će, zbog manjih antro­po­lo­ških ogra­ni­če­nja i zako­ni­to­sti pri­rod­nog poret­ka, onda je u sva­kom od slu­ča­je­va poku­ša­ja izgrad­nje tota­li­tar­nog poret­ka dola­zi­lo do sma­nji­va­nja ambi­ci­ja prvo­bit­nog pro­jek­ta „zado­vo­lje­nja svih“ pa se pre­la­zi­lo na manje ambi­ci­o­zne, rigid­ni­je ali učin­ko­vi­ti­je stra­te­gi­je, bar po pro­ta­go­ni­sti­ma ova­kvih podu­hva­ta, a na šte­tu i žalost nji­ho­vih korisnika.

Sada se (ima­ju­ći u vidu šta reč „nega­tiv­no“ stvar­no zna­či) može­mo okre­ni­ti neče­mu što bi pred­sta­vlja­lo pozi­tiv­no zna­če­nje ove ide­je. A to ne može biti ništa dru­go do sam lič­ni (ili indi­vi­du­al­ni) sadr­žaj kojim popu­nja­va­mo pro­stor slo­bo­de i ništa dru­go do to.

Posto­je li gra­ni­ce indi­vi­du­al­ne slobode?

Među­tim, odre­đe­nje indi­vi­du­al­ne slo­bo­de kao nega­tiv­ne slo­bo­de još uvek je opšteg karak­te­ra. Iako je to dovolj­no za pra­vlje­nje razli­ke u odno­su na dru­ga­či­je kon­cep­te poli­tič­ke teo­ri­je ela­bo­ra­ci­ja pri­sut­na do sada još uvek nije u potreb­noj meri kon­kre­ti­zo­va­na da bi se shva­ti­lo u kojim gra­ni­ca­ma tre­ba misli­ti ovaj pojam. Neko je rekao da je sazna­va­nje i odre­đi­va­nje gra­ni­ca pred­me­ta istra­ži­va­nja uslov sazna­nja samog pred­me­ta. Mislim da je to ispra­van stav, tim više što to potvr­đu­je i kon­cept nega­tiv­ne slo­bo­de. Po nega­tiv­noj kon­cep­ci­ji slo­bo­de gra­ni­ce moje slo­bo­de su defi­ni­sa­ne slo­bo­da­ma dru­gih. Sada dodat­no posta­je jasno zašto je ovaj pojam intrin­sič­no poli­tič­ki. Zato što sva­ko od nas ne živi sam na nekom pustom ostr­vu i zato što nismo sami na ovom sve­tu, slo­bo­da koju dobi­ja­mo rođe­njem nužno je pove­za­na sa slo­bo­dom dru­gih ljudi.

Dakle, slo­bo­du nužno pra­te ogra­ni­če­nja, ali da bismo odre­di­li šta su ta ogra­ni­če­nja potreb­no nam je nešto mate­ri­jal­no, nešto što će nam zai­sta i poka­za­ti u čemu se sasto­je te gra­ni­ce. Tre­ba nam nešto što nije pre­vi­še apstrakt­no, neja­sno ili meta­fi­zič­ko. Ali, posto­ji li takvo nešto, i, ako posto­ji, šta je to? Ovo pita­nje je veli­ki kamen spo­ti­ca­nja, čak i za libe­ral­nu teo­ri­ju slo­bo­de. Mno­gim veli­kim filo­zo­fi­ma slo­bo­de, sta­rim i savre­me­nim pod­jed­na­ko, nije bilo lako da reše ovaj pro­blem. Taj pro­blem se zapra­vo sasto­ji u spe­ci­fi­ko­va­nju ono­ga što pred­sta­vlja nega­tiv­nu slo­bo­du, ono­ga na čemu ona poči­va i što omo­gu­ća­va da se ovaj pojam ope­ra­ci­o­na­li­zu­je u prak­tič­nom dome­nu. Kažem prak­tič­nom, zato što je teo­rij­ska ope­ra­ci­o­na­li­za­ci­ja ovog pro­ble­ma dale­ko izvo­dlji­vi­ja  — o čemu sve­do­če mno­ge pod­jed­na­ko uspe­šne kon­cep­ci­je kla­sič­nih i savre­me­nih teo­re­ti­ča­ra. Tako, iako Hobs i Lok kori­ste istu meto­do­lo­gi­ju i pri­hva­ta­ju apso­lu­ti­zam poje­din­ca, oni dola­ze do razli­či­tih zaklju­ča­ka koji u konač­ni­ci pro­i­zvo­de pot­pu­no razli­či­te poli­tič­ke filo­zo­fi­je. Među­tim, pro­blem nasta­je kada se zai­sta želi spro­ve­sti odre­đe­ni misa­o­ni kon­cept ili teo­ri­ja. Tada nije tako lako odgo­vo­ri­ti na pita­nje šta zai­sta jeste nega­tiv­na slo­bo­da, odno­sno, veo­ma je teško povu­ći gra­ni­cu legi­tim­ne od nele­gi­tim­ne soci­jal­ne inter­ak­ci­je. Koli­ko je ovo pita­nje zahtev­no može se vide­ti iz rada jed­nog od naj­i­stak­nu­ti­jih zastup­ni­ka kla­sič­nog libe­ra­li­zma u dva­de­se­tom veku, Fri­dri­ha fon Haje­ka. Ana­li­za Haje­ko­vog shva­ta­nja slo­bo­de poma­že nam ne samo u pro­na­la­že­nju neop­hod­nih kom­po­nen­ti poj­ma slo­bo­de, koja omo­gu­ća­va nje­go­vu prak­tič­nu rea­li­za­ci­ju, već i posta­vlja­nje nekih važnih distink­ci­ja, na pri­mer razli­ko­va­nje neče­ga što je moral­no od neče­ga što je dozvo­lje­no ili legi­tim­no („pra­vo da se nešto uči­ni“ i „moral­na dimen­zi­ja tog prava“).

Hajek defi­ni­še slo­bo­du kao „odsu­stvo pri­nu­de“ 24 i time sto­ji na istoj lini­ji kao i tra­di­ci­ja filo­zo­fi­ja slo­bo­de, i to nije pro­ble­ma­tič­no. Onda kaže da nije „sva­ki mono­pol pri­nu­da“. Šta to zna­či? Samo to da posto­je rad­nje koje nisu pri­nu­da iako na prvi pogled tako mogu izgle­da­ti. Budu­ći da slo­bo­du defi­ni­še pre­ko ter­mi­na „pri­nu­da“ nužno je da ponu­di obja­šnje­nje ove reči. Evo šta kaže po tom pitanju:

Sve dok uslu­ge odre­đe­ne oso­be nisu ključ­ne za moj život i oču­va­nje ono­ga što naj­vi­še vred­nu­jem, uslo­vi koje posta­vlja za pru­ža­nje ovih uslu­ga ne mogu se s pra­vom nazva­ti pri­nu­da. Među­tim, neki mono­po­li­sta može upra­žnja­va­ti pra­vu pri­nu­du ako je, reci­mo vla­snik izvo­ra u nekoj oazi. Tako bi čist slu­čaj pri­nu­de bio kad bi dru­ge oso­be koje su se tu nasta­ni­le, po pret­po­stav­ci da će voda biti dostup­na po razum­noj ceni, nak­nad­no utvr­di­le da možda zato što je dru­gi izvor u među­vre­me­nu pre­su­šio, nema­ju dru­gog izbo­ra da pre­ži­ve do da čine šta god vla­snik izvo­ra od njih zahte­va. 25

Logi­ka pri­sut­na u ovom navo­du uka­zu­je na ozbilj­no nera­zu­me­va­nje koje se tiče izo­sta­vlja­nja pra­vlje­nja razli­ke izme­đu ono­ga što je moral­no oprav­da­no i ono­ga što je dozvo­lje­no. To je zato što Hajek kori­sti reč „pri­nu­da“ pre sve­ga u psi­ho­lo­škom smi­slu. Iz takvog razu­me­va­nja pri­ro­de „pri­nu­de“ nužno nasta­je zabu­na, pa i neja­snost koja je pri­sut­na u nje­go­vom obja­šnje­nju. Prvo tre­ba pita­ti da li bi taj zao čovek vršio pri­nu­du nad svo­jim „sugra­đa­ni­ma iz uda­lje­ne oaze“ uko­li­ko bi pro­sto odlu­čio da ne pro­da­je vodu sa tog izvo­ra, ili da ga čak pre­su­ši — usled svo­je zami­sli da, na pri­mer, neu­mor­no zali­va svo­je pal­me. Još je gori slu­čaj uko­li­ko on ne bi ni znao da je dru­gi izvor pre­su­šio, pa bi u nadi da mu uvek osta­je još jedan, entu­zi­ja­stič­ki kre­nuo u svoj samo­u­bi­lač­ki podu­hvat zali­va­nja pal­mi. Po Haje­ku bi i to vero­vat­no bila pri­nu­da, iako nena­mer­na. Dalje, taj će čovek, uko­li­ko odbi­je da pro­da vodu po „razum­noj“ ceni, ili da je poklo­ni, biti sva­ka­ko loš čovek, para­dig­ma sebič­no­sti, i možda će negde osta­ta­ti zabe­le­že­no da je svo­jim postup­kom posred­no usmr­tio čita­vu jed­nu zajed­ni­cu. Ali taj čovek, koli­ko god to moglo na prvi pogled da zvu­či gru­bo i okrut­no, imao bi puno pra­vo da tako nešto uradi.

Ovaj slu­čaj je para­dig­ma­ti­čan pri­mer kako se pojam indi­vi­du­al­ne slo­bo­de i nje­ne odbra­ne izo­kre­će i izo­bli­ča­va u jed­nom ne tako poželj­nom sme­ru i to tako da može izgle­da­ti kao da se kori­sti u svr­hu neče­ga što je samo raci­o­nal­no pri­hva­tlji­vo i uti­li­tar­no. Jer, svi bismo se slo­ži­li da je u pot­pu­no­sti raci­o­nal­no i „nor­mal­no“ da taj čovek pro­da vodu po razum­noj ceni, ili čak da je ponu­di bes­plat­no. Ali to nije ono što je ovde važno, već pita­nje kon­sti­tu­tiv­nih gra­ni­ca našeg delo­va­nja, ono­ga što nam omo­gu­ća­va da uvi­di­mo gde se povla­če gra­ni­ce. Zapra­vo nije sasvim jasno šta Hajek bra­ni u tek­stu koji je nave­den, raci­o­nal­nost i huma­nost naših čino­va ili našu indi­vi­du­al­nu slo­bo­du? Budu­ći da ne daje jasnu defi­ni­ci­ju indi­vi­du­al­ne slo­bo­de kao ni pri­nu­de, Hajek je pri­mo­ran da upo­tre­bi kri­te­ri­jum koji pola­zi od ono­ga što je nor­mal­no i raci­o­nal­no u odre­đe­noj situ­a­ci­ji. Na kra­ju, i na žalost, osta­je činje­ni­ca da se pro­blem reša­va pomo­ću čuve­nog uti­li­tar­nog raču­na: žrtvo­va­ti jed­nog čove­ka i nje­go­vo legi­tim­no vla­sni­štvo zarad dobro­bi­ti zajed­ni­ce. 26

Ne bi bilo pošte­no kada bismo ova­ko defi­ni­san pojam pri­nu­de pri­pi­sa­li Haje­ku obzi­rom na to da ga on nije ekpli­ci­te for­mu­li­sao na takav način, kao i zbog toga što ovo nije pri­god­na pri­li­ka za obja­šnja­va­nje nje­go­vog evo­lu­tiv­nog pri­stu­pa i meto­do­lo­gi­je. 27 Ipak, pro­ble­mi se uslo­žnja­va­ju uko­li­ko se na kra­ju ne ponu­di nešto što je u izve­snom smi­slu mate­ri­jal­no, nešto što će jasno odre­di­ti šta čini pri­nu­du pri­nu­dom, ili defi­ni­sa­ti domen reči „nega­tiv­no“ u sin­tag­mi „nega­tiv­na slo­bo­da“. Svo­đe­njem poj­ma „pri­nu­da“ na psi­ho­lo­ški nivo gubi se moguć­nost povla­če­nja ova­kve jed­ne gra­ni­ce. Šta je pri­nu­da u psi­ho­lo­škom smi­slu u veli­koj meri je subjek­tiv­na i rela­tiv­na stvar o kojoj se ne može posti­ći kon­sen­zus. Sto­ga je važno dati odre­đe­nje pri­nu­de pa tako i nega­tiv­ne slo­bo­de izvan psi­ho­lo­škog nivoa raz­ma­tra­nja. Ova­kvo sta­nje nas vra­ća pre­te­či i osni­va­ču filo­zo­fi­je slo­bo­de, Džo­nu Loku. Ali o tome u dru­gom delu ovog rada.

Lite­ra­tu­ra

  • Ander­son, B., Naci­ja zami­šlje­na zajed­ni­ca, Pla­to, Beo­grad 1998.
  • Ari­sto­tle, Poli­tics, Lon­don, Oxford Uni­ver­si­ty Press 1908.
  • Ari­sto­tle, The Nico­mac­he­an Ethics, Cam­brid­ge, Cam­brid­ge Uni­ver­si­ty Press 2000.
  • Acton, L., The Histo­ry of Fre­e­dom and Other Essa­ys, Mac­mil­lan, Lon­don 1907.
  • Berk, E., Raz­mi­šlja­nja o fran­cu­skoj revo­lu­ci­ji, Filip Višnjić, Beo­grad 2001.
  • Ber­lin, I., Četi­ri ogle­da o slo­bo­di, Filip Višnjić, Beo­grad 1992.
  • Bju­ke­nen, Dž., Gra­ni­ce slo­bo­de, Dere­ta, Beo­grad 2002.
  • Buc­ha­nan, J., Fre­e­dom in Con­sti­tu­ti­o­nal Con­tract, Col­le­ge Sta­ti­on, Texas A&M Uni­ver­si­ty Press 1977.
  • Ver­ha­egh, M., “Kant and Pro­per­ty Rights”, Jour­nal for Liber­ta­ri­an Stu­di­es, Vol. 18, no. 3 (Sum­mer 2004), Ludwig von Mises Insti­tu­te 2004.
  • Zaka­ri­ja, F., Buduć­nost slo­bo­de – neli­be­ral­na demo­kra­ti­ja kod kuće i u sve­tu, Dan graf, Beo­grad 2004.
  • Kant, I., Zasni­va­nje meta­fi­zi­ke mora­la, BIGZ, Beo­grad 1981
  • Kant, I., Kri­ti­ka čistog uma, Bigz, Beo­grad, 1990.
  • Kant I., Kri­ti­ka prak­tič­kog uma, Bigz, Beo­grad, 1990
  • Kiš, J., Savre­me­na poli­tič­ka filo­zo­fi­ja, Izda­vač­ka knji­žar­ni­ca Zora­na Sto­ja­no­vi­ća, Srem­ski Kar­lov­ci-Novi Sad, 1998.
  • Lok, Dž., Dve raspra­ve o vla­di – koji­ma pret­ho­di Patri­arc­hia ser R. File­ra, a sle­di Loc­ke­o­vo Pismo o tole­ran­ci­ji, knji­ga II, Mla­dost, Beo­grad 1978.
  • Mac­han, T., The Liber­ta­ri­an Rea­der, New Jer­sey: Rowman and Lit­tle­fi­eld 1982.
  • Manent, P., Intel­lec­tu­al Histo­ry of Libe­ra­lism, New Jer­sey: Prin­ce­ton Uni­ver­si­ty Press 1996.
  • Mises, L.von, Libe­ra­lism — In the Clas­sic Tra­di­ti­on, The Foun­da­ti­on for Eco­no­mic Edu­ca­ti­on, Inc, Irving­ton-on-Hud­son, New York 1985.
  • Nozick, R., Anarc­hy, Sta­te, And Uto­pia, New York, Basic Books, 1977.
  • Pla­to, The Repu­blic, Cam­brid­ge, Cam­brid­ge Uni­ver­si­ty Press 2000.
  • Pro­ko­pi­je­vić, M., Kon­sti­tu­ci­o­nal­na eko­no­mi­ja, Beo­grad, E press 2000.
  • Pro­ko­pi­je­vić M., Eko­no­mi­ja i demo­kra­ti­ja, Insti­tut za eko­nom­ska istra­ži­va­nja, Beo­grad, 1997.
  • Rend, E., Kapi­ta­li­zam – nepo­zna­ti ide­al, Glo­bal Book,1994.
  • Rols, Dž., Teo­ri­ja prav­de (CID, Slu­žbe­ni gla­snik, Pod­go­ri­ca-Beo­grad 1998.
  • Roth­bard, M., Ethics of Liber­ty, New York, NYU Press 2003.
  • Roth­bard, M., “Ega­li­ta­ri­a­nism as a Revolt Aga­inst Natu­re”, Modern Age, Fall 1973.
  • Stra­uss, L., Natu­ral Right and Histo­ry, Chi­ca­go, Uni­ver­si­ty Of Chi­ca­go Press 1999.
  • Smit, A., Teo­ri­ja moral­nih ose­ća­nja, CID, Pod­go­ri­ca 2008.
  • Smit, A., Istra­ži­va­nje uzro­ka i pri­ro­de boga­stvo naro­da, Glo­bal Book, Novi Sad 1998.
  • Sun­ste­in, C., “Con­sti­tu­ti­o­na­lism, Pro­spe­ri­ty, Demo­cra­cy: Tran­si­ti­on in Eastern Euro­pe”, Con­sti­tu­ti­o­nal Poli­ti­cal Eco­no­my, 2 (3), 1991.
  • Stra­uss, L., Natu­ral Right and Histo­ry, Pho­e­nix Books, The Uni­ver­si­ty of Chi­ca­go Press 1999.
  • Farr,W. K.; Lord, R. A.; J. Wol­fen­bar­ger L., “Eco­no­mic Fre­e­dom, Poli­ti­cal Fre­e­dom, and Eco­no­mic Well-Being: A Cau­sa­li­ty Ana­lysis”, Cato Jour­nal, Vol. 18, No. 2 (Fall 1998).
  • Fire, F., Pro­šlost jed­ne ilu­zi­je – komu­ni­zam u dva­de­se­tom veku, Pai­dea, Beo­grad 1996.
  • Fer­gu­son, A., Esej o isto­ri­ji gra­đan­skog dru­štva, Slu­žbe­ni gla­snik, Beo­grad 2007.
  • Mil­ton F., Kapi­ta­li­zam i slo­bo­da, N. Sad, Glo­bal book 1998.
  • Hayek, F. A. von, Pore­dak slo­bo­de, Novi Sad, Glo­bal Book 1998.
  • Hayek, F.A., Put u rop­stvo, Glo­bal Book, Novi Sad 1997.
  • Hob­bes, T., Levi­at­han: Or the Mat­ter, For­me, and Power of a Com­mo­nwe­alth Ecc­le­si­a­sti­call and Civil, New York: Tho­uch­sto­ne 2008.
  • Con­stant, B., Poli­ti­cal Wri­tings, Cam­brid­ge, Cam­brid­ge Uni­ver­si­ty Press 2002.

Alek­san­dar Nova­ko­vić — Ovaj tekst pred­sta­vlja dora­đe­nu ver­zi­ju pre­da­va­nja odr­ža­nog pro­šle godi­ne na "Kam­pu Slo­bo­de" (Liber­ty Camp, Bohi­nj, Slo­ve­ni­ja). Tekst se tako­đe može naći i u štam­pa­nom obli­ku u okvi­ru koa­u­tor­ske mono­gra­fi­je Slo­bo­da i jav­nost — odre­đe­nje, pro­ble­ma­ti­za­ci­ja i zna­čaj u izda­nju Insti­tu­ta za poli­tič­ke stu­di­je (Beo­grad, 2009.)


  1. U ovom radu kori­stim reč „prak­tič­ko“ ugle­da­ju­ći se na čuve­no Kan­to­vo ter­mi­no­lo­ško razli­ko­va­nje praktičnog/praktičkog. „Prak­tič­no“ se odno­si na ono što se u sva­kod­nev­nom jezi­ku time pod­ra­zu­me­va. Reč je o onom što se tiče prak­tič­ne sfe­re živo­ta i pona­ša­nja u ova­kvoj sfe­ri koje se može oka­rak­te­ri­sa­ti kao „prak­tič­no“ (što je često sino­nim­no s „raci­o­nal­nim“). Reč „prak­tič­ko“, s dru­ge stra­ne, odno­si se na polje etič­ke i poli­tič­ke teo­ri­je i ima za cilj da uka­že na isti epi­ste­mo­lo­ški sta­tus u odno­su na reč „teo­rij­sko“. Vide­ti u: Ima­nu­el Kant, Kri­ti­ka prak­tič­kog uma, Bigz, Beo­grad, 1990. str. 65. []
  2. Pozi­ti­van ili nega­ti­van odgo­vor na ovo pita­nje nema rele­vant­nost za sam poli­tič­ki aspekt pita­nja koji je pri­ma­ran u ovom radu. Takav odgo­vor bi imao rele­vant­nost kada bi se pri­hva­ti­la supre­ma­ci­ja teo­rij­skog nad prak­tič­kim ali bi čak i tada ovo pita­nje, zbog svo­je kom­plek­sno­sti, osta­lo nere­še­no. Ja pod­ra­zu­me­vam zna­čaj­nu pode­lu sfe­ra zna­nja, koja poti­če još od Ari­sto­te­la, a koju je i Kant usvo­jio oštro razli­ku­ju­ći sfe­ru teo­rij­skog (čistog) od prak­tič­kog uma (ali i estet­skog). Po takvoj pode­li, sfe­ra poli­ti­ke ili „poli­tič­kog uma“ ima poseb­nu važnost i odvo­je­na je goto­vo nepre­gled­nim jazom od teo­rij­ske obla­sti. To je veo­ma važno jer se jed­nim takvim odva­ja­njem omo­gu­ća­va auto­no­mi­ja poli­tič­ke misli. U suprot­nom bi se bazič­na teo­rij­ska pita­nja kon­sti­tu­tiv­no tica­la bazič­nih prak­tič­kih pita­nja, što nije slu­čaj i što ću poka­za­ti u osnov­nom tek­stu. Ovde bih još napo­me­nuo, a što ima veze s „filo­zof­skim“ pita­njem, da ni sam Kant nije ponu­dio direk­tan, već samo posre­dan dokaz (oprav­da­nje) slo­bo­de ljud­ske volje. Naved­no delo str. 52.[]
  3. "Eko­nom­ske i poli­tič­ke slo­bo­de", Kata­lak­si­ja.[]
  4. Slo­bo­da je soci­o­lo­ški pojam. Besmi­sle­no ga je pri­me­nji­va­ti na uslo­ve van dru­štva…“ Vide­ti u: Ludwig von Mises, Soci­a­lism – An Eco­no­mic and Soci­o­lo­gi­cal Ana­lysis, Yale Uni­ver­si­ty Press, New Haven, 1962, str.191. Tako­đe, “… “slo­bo­da” se tiče isklju­či­vo odno­sa jed­nog čove­ka pre­ma dru­gom…”. Vide­ti u: F. A. Hayek, Pore­dak slo­bo­de, Glo­bal Book, Novi Sad 1998, str.20.[]
  5. Pre­po­ru­ču­jem čita­nje ese­ja Ben­dža­mi­na Kon­stan­ta „Slo­bo­da sta­rih upo­re­đe­na sa slo­bo­dom moder­nih“ (Benja­min Con­stant, Poli­ti­cal Wri­tings, Cam­brid­ge Uni­ver­si­ty Press, Cam­brid­ge, 1988.) i Isto­ri­ju slo­bo­de Lor­da Ekto­na (Lord Acton, The Histo­ry of Fre­e­dom and Other Essa­ys, Mac­mil­lan, Lon­don, 1907). []
  6. Ne tre­ba ni isti­ca­ti koli­ko je poli­tič­ka prak­sa u doba Hob­sa i Loka kaska­la za teo­ri­jom. Na sim­bo­lič­koj rav­ni pre­kret­ni­ca je napra­vlje­na, osta­lo je na veko­vi­ma bur­nog poli­tič­kog razvo­ja da osnov­ne ide­je odbra­ne u vidu moder­nog poli­tič­kog poret­ka, kakav nam je danas poznat. []
  7. Džon Lok, Dve raspra­ve o vla­di – koji­ma pret­ho­di Patri­arc­hia ser R. File­ra, a sle­di Loc­ke­o­vo Pismo o tole­ran­ci­ji, knji­ga II, Mla­dost, Beo­grad, 1978 str. 51. []
  8. Ovaj citat deo je dužeg ali veo­ma važnog uvod­nog pasu­sa Ekto­no­ve Isto­ri­je slo­bo­de u Anti­ci: „SLOBODA, pored reli­gi­je, pred­sta­vlja­še pod­strek dobrih dela i uobi­ča­je­ni izgo­vor za zlo­čin, od tre­nut­ka seja­nja svo­ga seme­na u Ati­ni, dve hilja­de i šezde­set godi­na rani­je, do tre­nut­ka kada požnje­ve­ne use­ve poku­pi­še lju­di našeg doba. Ona pred­sta­vlja deli­ka­tan pro­i­zvod zre­le civi­li­za­ci­je; a jedva vek pro­đe od kada se naro­di, koji pozna­va­hu nje­no zna­če­nje, odlu­či­še da budu slo­bod­ni. U sva­kom dobu njen napre­dak spre­ča­va­še nje­ni pri­rod­ni nepri­ja­te­lji, nezna­njem i suje­ver­jem, požu­dom za vla­da­njem i lju­ba­vlju za ugod­no­šću, željom jakog čove­ka da vla­da a siro­ma­šnog da se pre­hra­ni. Tokom dugih vre­me­na beše pot­pu­no zaro­blje­na, a kada se naro­di oslo­bo­di­še var­va­ri­zma i kan­dži osva­ja­ča, i kada več­na bor­ba za pre­ži­vlja­va­nje, odu­zi­ma­ju­ći čove­ku sva­ki inte­res i razu­me­va­nje za poli­ti­ku, stvo­ri od nje­ga biće sprem­no da pro­da­je pra­vo po rođe­nju za tanjir kaše, u nezna­nju od kakvog se bla­ga odri­če. U sva­kom vre­me­nu iskre­ni bor­ci za slo­bo­du beja­hu ret­ki, a nje­na pobe­da dugu­je se malo­me bro­ju koji odo­le­va­še udru­ži­va­njem sa pomoć­ni­ci­ma čiji cilje­vi često beja­hu dru­ga­či­ji od nji­ho­vih; a ovo udru­ži­va­nje, koje uvek beše opa­sno, neki put beše pogub­no, dava­ju­ći pro­tiv­ni­ci­ma dobro­ga osno­va za supro­sta­vlja­nje, vatre­nim sva­đa­ma oko ple­na u času pobe­de. Ni jed­na pre­pre­ka nije tako istraj­na, ili tako teška za pre­va­zi­la­že­nje, od nei­zve­sno­sti i kon­fu­zi­je koja okru­žu­je samu pri­ro­du pra­ve slo­bo­de. Ako nepri­ja­telj­ski inte­re­si nane­še mno­go šte­te, pogre­šne ide­je nane­še još više; a njen napre­dak zabe­le­žen je u pove­ća­nju zna­nja, pod­jed­na­ko kao i u pobo­šlj­ša­va­nju zako­na. Isto­ri­ja insti­tu­ci­ja često je isto­ri­ja obma­na i ilu­zi­ja; jer nji­ho­va vril­na zavi­si od ide­ja na kojim su stvo­re­ne kao i od duha koji ih šti­ti, a for­ma može osta­ti nei­zme­nje­na dok se sušti­na izme­ni­la.“ Vide­ti u: Lord Acton, The Histo­ry of Fre­e­dom and Other Essa­ys, Mac­mil­lan, Lon­don 1907 str.1. (pre­vod A. N.) []
  9. U pita­nju je pro­blem koji je kon­sti­tu­ti­van za demo­kra­ti­ju, antič­ku kao i moder­nu. []
  10. O raz­li­ci izme­đu kla­sič­ne i moder­ne teo­ri­je pri­rod­nih pra­va vide­ti knji­gu Lea Štra­u­sa Natu­ral Right and Histo­ry (Leo Stra­uss, Natu­ral Right and Histo­ry, Pho­e­nix Books, The Uni­ver­si­ty of Chi­ca­go Press, 1999, str.120–252.) Štra­us je kla­si­fi­ko­vao misli­o­ce poput Pla­to­na, Ari­sto­te­la, Sv. Tome Akvin­skog, čak i sto­i­ke (što je poma­lo izne­na­đu­ju­će, jer libe­ral­no ori­jen­ti­sa­na poli­tič­ka teo­ri­ja u sto­i­ci­ma vidi pre­te­če moder­ne pri­rod­no-prav­ne teo­ri­je) u prvu kate­go­ri­ju, dok su Hobs, Lok, Mon­tes­kje (Mon­te­squ­i­eu) i Ruso (Rous­se­au) svr­sta­ni u teo­re­ti­ča­re moder­nog pri­rod­nog pra­va. []
  11. Kada se osta­ve po stra­ni sve one teo­ri­je i prav­ci moder­ne poli­tič­ke teo­ri­je koje su impli­ci­ra­le povra­tak na pred­mo­der­ne vred­no­sti kao i tota­li­tar­ne impli­ka­ci­je (što je više nego jasno u slu­ča­ju Rusoa) onda je jasno zašto ova oce­na sto­ji. Kla­sič­ni libe­ra­li­zam sto­ga, po mom mišlje­nju, pred­sta­vlja naj­pro­gre­siv­ni­ji ali i nauč­no naj­re­le­vant­ni­ji pra­vac moder­ne poli­tič­ke teo­ri­je.[]
  12. Meta­fo­ra “Robin­zoa Kru­soa” pred­sta­vlja pogod­no sred­stvo za poče­tak raz­ma­tra­nja pro­ble­ma slo­bo­de s obzi­rom na moder­nu para­dig­mu poli­ti­ke. U savre­me­nim rado­vi­ma nasta­vlja­ča kla­sič­nog libe­ra­li­zma ona se često kori­sti kao inte­lek­tu­al­no sred­stvo za kon­cep­tu­a­li­za­ci­ju poret­ka zasno­va­nog na indi­vi­du­al­noj slo­bo­di.[]
  13. Vide­ti u: Pier­re Manent, Intel­lec­tu­al Histo­ry of Libe­ra­lism, Prin­ce­ton Uni­ver­si­ty Press , New Jer­sey 1966, str.11. []
  14. Ali ne nužno u smi­slu u kome to Fri­drih fon Hajek pod­ra­zu­me­va, jer nije nužno da sva­ki pore­dak slo­bo­de bude zasno­van na osno­va­ma na kojim je zasno­va­na Haje­ko­va kon­cep­ci­ja „poret­ka slo­bo­de“. []
  15. Što se desi­lo dva­de­se­to­ve­kov­nim pro­jek­ti­ma faži­zma, naci­zma, i, sva­ka­ko, soci­ja­li­zma.[]
  16. Pod ovim ter­mi­nom ne pod­ra­zu­me­vam sve što ovaj ter­min zna­či već samo onaj nje­gov smi­sao koji se odno­si na odre­đe­nu teo­rij­sku pozi­ci­ju i poli­tič­ki pokret koji se bazi­ra na nega­ci­ji indi­vi­du­al­ne slo­bo­de i pre­fe­ri­ra­nja „kolek­tiv­nih pra­va i slo­bo­da ugro­že­nih gru­pa“. []
  17. O ovo­me vide­ti više u: Bene­dikt Ander­son, Naci­ja – zami­šlje­na zajed­ni­ca, Pla­to, Beo­grad 1998.[]
  18. Tho­mas Hob­bes, Levi­at­han: Or the Mat­ter, For­me, and Power of a Com­mo­nwe­alth Ecc­le­si­a­sti­call and Civil, Touch­sto­ne, New York, 2008, deo I, pogl. 14. (pre­vod A. N.) []
  19. Dve raspra­ve, str. 37.[]
  20. Samo­o­slo­bo­đe­nja” ali i “oslo­bo­đe­nja od”. U samoj ide­ji nega­tiv­ne slo­bo­de nala­zi se impe­ra­tiv bri­ge o sop­stve­nom živo­tu, nje­go­voj vred­no­sti i pošto­va­nju i uva­ža­va­nju nje­go­vih zahte­va, kao i zahtev za oslo­ba­đa­njem od uzur­pa­tor­skog auto­ri­te­ta, šta god ili ko god on mogao biti. []
  21. Dakle, sve­ga suprot­nog od ono­ga što pro­i­zvo­di neslo­bod­ni dru­štve­ni ambi­jent soci­ja­li­zma. []
  22. Vide­ti u: Isa­i­ja Ber­lin, Četi­ri ogle­da o slo­bo­di, Filip Višnjić, Beo­grad 1992.[]
  23. Seti­mo se samo naci­stič­kog pro­gra­ma obra­zo­va­nja ili (naj­no­vi­jeg) pri­me­ra kine­skog obra­zo­va­nja u kome se već na nivou nižih razre­da osnov­ne ško­le odre­đu­je ko će biti dok­tor, ko inže­njer, a ko seljak ili obi­čan rad­nik. []
  24. Pore­dak slo­bo­de, str. 19.[]
  25. Isto, str. 123.[]
  26. Hajek bi se mogao odbra­ni­ti pozi­va­njem u pomoć svo­je teze o evo­lu­tiv­nom nastan­ku poli­tič­kog poret­ka. Uko­li­ko se neko dru­štvo izgra­di evo­lu­tiv­nim putem i uko­li­ko stvo­ri prin­ci­pe koji zabra­nju­ju mono­po­li­stič­ko delo­va­nje u slu­ča­ju kada su ugro­že­ni živo­ti dru­gih lju­di, onda se rad­nje našeg ira­ci­o­nal­nog subjek­ta mogu oka­rak­te­ri­sa­ti kao „pri­nu­đi­va­nje“. Ipak, evo­lu­tiv­ni argu­ment ne spa­ša­va Haje­ka od optu­žbe za krše­nje indi­vi­du­al­ne slo­bo­de vla­sni­ka oaze. Ono samo daje odgo­va­ra­ju­će obja­šnje­nje koje može biti valja­no za veći­nu u datom slu­ča­ju ali ne i za poje­din­ca. []
  27. Čijim ekspli­ci­ra­njem bi dobi­li više razu­me­va­nja za činje­ni­cu zašto je ovaj pro­blem tako rešio ali što nam u bit­nom smi­slu ne bi pomo­glo pri reše­nju samog pro­ble­ma. []