Ljudsko dostojanstvo: stvar razuma ili želje?

Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja o ljud­skim pra­vi­ma pro­gla­še­na je u Pari­zu, 10. decem­bra 1948. godi­ne, i pred­sta­vlja­la je uči­nak posle­rat­nog vre­me­na, obe­le­že­nog dugim peri­o­dom eko­nom­ske depre­si­je i poli­tič­kih mete­ža. Iako je Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja uop­šte bila sla­vlje­na, ona nije ima­la nepo­sre­dan uti­caj na prav­nu pro­fe­si­ju. Pri­me­ra radi, ja kao stu­dent pra­va od 1965. do 1970. nisam ništa o njoj čuo, osim što je bila krat­ko spo­me­nu­ta tokom kur­sa iz među­na­rod­nog prava.

Ovaj doku­ment sam pro­či­tao 1968. godi­ne, kada su medi­ji skre­nu­li pažnju na nje­nu dva­de­se­to­go­di­šnji­cu. Pri­zna­jem da sam bio šoki­ran. Čitao sam sa gađe­njem i neve­ri­com poru­ku Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je koja kaže da su fun­da­men­tal­na pra­va lič­no­sti da se pre­ma njoj ne postu­pa svi­re­po i da se o njoj sta­ra­ju oni koji su na vla­sti. Moj prvi uti­sak bio je da ovaj tekst mora biti pre­u­zet iz pove­lje nekog dru­štva za zašti­tu živo­ti­nja, sa lju­di­ma u ulo­zi živo­ti­nja i vla­da­ma kao nji­ho­vim čuva­ri­ma. Moje mišlje­nje o pra­vi­ma, tada još nera­zvi­je­no, oči­gled­no je bilo inspi­ri­sa­no nekim dru­gim izvo­ri­ma. Tek sam znat­no kasni­je otkrio do koje su se mere oni razli­ko­va­li od Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je.

Danas su ljud­ska pra­va Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je posta­la goto­vo opše­pri­hva­će­na medu prav­ni­ci­ma, stu­den­ti­ma pra­va i u jav­no­sti uop­šte, kao nespor­na osno­va od koje mora poći sva­ko ozbilj­no raz­mi­šlja­nje o pra­vi­ma. Da je Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja pre­vi­še nadah­nu­ta etič­kim i poli­tič­kim vred­no­sti­ma Zapa­da da bi zaslu­ži­la epi­tet "uni­ver­zal­na", optu­žba je koja se povre­me­no izno­si ali ne uzi­ma dovolj­no ozbilj­no. Pa ipak, ova­kva kri­ti­ka zaslu­žu­je raz­ma­tra­nje. Iako ovi kri­ti­ča­ri uglav­nom nisu ništa dru­go do ide­o­lo­zi "kul­tur­nog rela­ti­vi­zma", filo­zo­fi­ja ljud­ske pri­ro­de na kojoj poči­va Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja ušla je tek nedav­no u modu, čak i u zapad­nom sve­tu. Ona se čak ni ne ukla­pa u dugu tra­di­ci­ju pra­va i prav­de iz koje pro­i­zla­zi ide­ja pra­va sa svo­jim sta­tu­som osnov­nog ele­men­ta sva­ke ozbilj­ne misli o među­ljud­skim odno­si­ma. U stva­ri, Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja zamra­ču­je i smi­sao i zna­čaj te tradicije.

Počet­na tač­ka u mom raz­mi­šlja­nju o ljud­skim pra­vi­ma jeste pri­med­ba mog pri­ja­te­lja i kole­ge Han­sa Kron­be­ga (Hans Crom­bag) u pogle­du teku­će fasci­na­ci­je ljud­skim pra­vi­ma. On sma­tra da su ljud­ska pra­va "sim­pa­tič­na ali naiv­na" ide­ja. 1 Po nje­go­vom mišlje­nju, ona su sim­pa­tič­na jer ima­ju dobru name­ru, ali naiv­na zato što pred­sta­vlja­ju zave­šta­nje kla­sič­ne teo­ri­je o pri­rod­nim zakonima.

Ne sla­žem se sasvim sa nje­go­vim mišlje­njem. Ja imam malo sim­pa­ti­ja za dok­tri­nu Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je o ljud­skim pra­vi­ma, i to ne samo zbog već gore pome­nu­tih razlo­ga. Tako­đe, ja veru­jem, da kakvo god dobro ona mogla da done­se, pod­jed­na­ko dobro bi bilo done­to i pod pokro­vi­telj­stvom kla­sič­ne teo­ri­je o pra­vi­ma. Šta­vi­še, u posled­njih pede­set godi­na, Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja je stvo­ri­la hipe­rin­fla­ci­ju pra­va koja može samo da uni­šti vred­nost pra­va u celini.

Među­tim, ono što tre­ba pod­vu­ći jeste da dok­tri­na Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je o ljud­skim pra­vi­ma nije ni naiv­na, niti pred­sta­vlja nasle­ђe kla­sič­ne teo­ri­je o pri­rod­nim zako­ni­ma. Kao što ću u nastav­ku doka­zi­va­ti, u pita­nju je zave­šta­nje sofi­sti­ci­ra­ne poli­tič­ke filo­zo­fi­je Toma­sa Hob­sa, i, kao takvo, ono jeste odbi­ja­nje sve­ga ono­ga što je zna­čio kla­sič­ni pri­rod­ni zakon i za šta je on važio. 2 Logi­ka dok­tri­ne Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je o ljud­skim pra­vi­ma je zapa­nju­ju­će slič­na onoj Hob­so­ve teo­ri­je o pri­rod­nim pra­vi­ma čove­ka — a obe se veo­ma razli­ku­ju od logi­ke kla­sič­nih teo­ri­ja o pri­rod­nom zako­nu i pri­rod­nim pra­vi­ma. Kako Krom­be­go­va pri­med­ba ilu­stru­je, a moja isku­stva sa gene­ra­ci­ja­ma stu­de­na­ta pra­va uve­li­ko potvr­đu­ju, lju­di pre­vi­še ola­ko pret­po­sta­vlja­ju da su ljud­ska pra­va poča­sti koje se jav­no izri­ču dosto­jan­stvu čove­ka, kako ga defi­ni­še veli­ka zapad­na tra­di­ci­ja zako­na i prav­de. Ovaj rad ima za cilj ospo­ra­va­nje upra­vo te pretpostavke.

1. Ljud­ska pra­va u Uni­ver­zal­noj deklaraciji

Dile­ma

Pri povr­šnom čita­nju čini se da Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja sadr­ži neko­li­ko ele­me­na­ta koji bi tre­ba­lo da budu pri­hva­tlji­vi bez dalj­njeg komen­ta­ra. Oni se pone­kad poi­sto­ve­ću­ju sa pra­vi­ma čove­ka, koja igra­ju istak­nu­tu ulo­gu u slič­nim sta­ri­jim doku­men­ti­ma, kao što su fran­cu­ska Dekla­ra­ci­ja o pra­vi­ma čove­ka i gra­đa­ni­na (1789), ili ame­rič­ka Pove­lja o pra­vi­ma ili uti­caj­nim knji­ga­ma u tra­di­ci­ji pri­rod­nih pra­va kao što je Loko­va Dru­ga raspra­va. Čla­no­vi Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je 3, 4, 5, 9, 10, 11, 12, 13, 16, i 17 spa­da­ju u ovu kate­go­ri­ju. Dru­gi ele­men­ti nas tako­đe pod­se­ća­ju na takve pred­hod­ni­ke. Među­tim, oni se ne tiču pra­va čove­ka kao takvog, nego pre pra­va gra­đa­ni­na, odno­sno, pra­va pri­pad­ni­ka "poli­tič­kih dru­šta­va" (npr. drža­va). Pri­me­ri se mogu pro­na­ći u čla­no­vi­ma 6, 7, 8, 15, i 21.

Vred­no je pome­na da, za razli­ku od svo­jih pred­hod­ni­ca, Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja ne pra­vi ekspli­cit­no razli­ku izme­đu ljud­skih pra­va i gra­đan­skih pra­va. Na pri­mer, u Dekla­ra­ci­ji o pra­vi­ma čove­ka i gra­đa­ni­na, pra­va čove­ka se poja­vlju­ju kao pri­rod­na pra­va, dok su pra­va gra­đa­ni­na ništa dru­go do veštač­ke kon­struk­ci­je. Zai­sta, u svom čla­nu 2, fran­cu­ska Dekla­ra­ci­ja nedvo­smi­sle­no izno­si da je zašti­ta pri­rod­nih pra­va čove­ka rai­son d' être sva­kog poli­tič­kog udru­ži­va­nja. 3 Pre­ma tome, pra­va gra­đa­ni­na pred­sta­vlje­na su kao puka oru­đa kre­i­ra­na radi una­pre­đe­nja tog cilja. Vero­vat­no nije bio čist pre­vid to da u Uni­ver­zal­noj dekla­ra­ci­ji nije napra­vlje­na ta razli­ka. Kao što ćemo vide­ti, to je razli­ka koja nema smi­sla u okvi­ru filo­zo­fi­je pra­va koja se poja­vlju­je kao podlo­ga čita­vog dokumenta.

Narav­no, oni karak­te­ri­sti­öni ele­men­ti Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je jesu "eko­nom­ska, dru­štve­na i kul­tur­na pra­va" koja se nala­ze u čla­no­vi­ma 22–28. Bez njih ne bi uop­šte ni bilo razlo­ga za izda­va­nje Dekla­ra­ci­je, budu­ći da su osta­li nje­ni ele­men­ti rani­je bili izra­že­ni jasni­je i ele­gant­ni­je na dru­gim mesti­ma. Ton je posta­vljen u čla­nu 22:

Sva­ko, kao član dru­štva, ima pra­vo na soci­jal­no osi­gu­ra­nje i pra­vo da ostva­ru­je eko­nom­ska, dru­štve­na i kul­tur­na pra­va neop­hod­na za svo­je dosto­jan­stvo i za slo­bo­dan razvoj svo­je lič­no­sti, uz pomoć drža­ve i putem među­na­rod­ne sarad­nje, a u skla­du s orga­ni­za­ci­jom i sred­stvi­ma sva­ke države.

Među nave­de­nim pra­vi­ma zapa­ža­mo pra­vo na rad, na slo­bo­du izbo­ra zapo­sle­nja, na pra­ved­nu i pri­stoj­nu nak­na­du i uslo­ve rada, na odmor i zaba­vu, uklju­ču­ju­ći peri­o­dič­no pla­će­no odsu­stvo za pra­zni­ke. Osim toga, posto­ji i "pra­vo na ade­kvat­ni život­ni stan­dard" (član 25), koji obu­hva­ta hra­nu, ode­ću, sta­no­va­nje, medi­cin­sku negu i sve vrste soci­jal­nog osiguranja.

Član 26 pomi­nje "pra­vo na ško­lo­va­nje". Ono pre sve­ga zna­či pra­vo na bes­plat­no ško­lo­va­nje, koje je oba­ve­zno ili u skla­du sa odlu­kom rodi­te­lja. Takvo ško­lo­va­nje bi tre­ba­lo da bude usme­re­no "ka punom razvit­ku ljud­ske lič­no­sti i učvr­šći­va­nju pošto­va­nja ljud­skih pra­va i osnov­nih slo­bo­da", ono tre­ba da poma­že "razu­me­va­nje, trpe­lji­vost i pri­ja­telj­stvo među svim naro­di­ma, rasnim ili ver­skim gru­pa­ci­ja­ma, kao i delat­nost Uje­di­nje­nih naci­ja na odr­ža­va­nju mira."

U skla­du sa čla­nom 27, "sva­ko ima pra­vo da slo­bod­no uče­stvu­je u kul­tur­nom živo­tu zajed­ni­ce, da uži­va u umet­no­sti­ma, i da čestvu­je u nauč­nom napret­ku i dobi­ti koji otu­da pro­i­sti­ču." Konač­no, član 28 obja­vlju­je da "sva­ko ima pra­vo na dru­štve­ni i među­na­rod­ni pore­dak u kojem pra­va i slo­bo­de obja­vlje­ni u ovoj Dekla­ra­ci­ji mogu biti pot­pu­no ostva­re­ni." Oči­gled­no, "pra­vo Uje­di­nje­nih naci­ja" jeste tako­đe jed­no ljud­sko pravo.

Tako, Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja pred­sta­vlja eko­nom­ska, dru­štve­na i kul­tur­na pra­va pro­sto kao ljud­ska pra­va, kao da su ona iste pri­ro­de i na istom nivou sa osta­lim pra­vi­ma i nji­ho­vim, čini se, pošto­va­nim pre­ci­ma — a reče­no je već neko­li­ko puta da su karak­te­ri­stič­na "pra­va" Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je inkom­pa­ti­bil­na sa ovom pret­hod­nom dok­tri­nom. Name­ta­nje eko­nom­skih, dru­štve­nih i kul­tur­nih pra­va jed­nom poje­din­cu nužno uklju­ču­je pri­si­lja­va­nje osta­lih da se odrek­nu svo­je svo­ji­ne, ili da je kori­ste na način na koji se to pro­pi­su­je. To bi, dakle, kon­sti­tu­i­sa­lo čisto krše­nje nji­ho­vog pri­rod­nog pra­va da ras­po­la­žu svo­jim zako­ni­tim pose­dom bez pri­nud­nog i agre­siv­nog meša­nja dru­gih. To bi tako­đe odri­ca­lo poje­din­cu pra­vo da pobolj­ša svoj polo­žaj pri­hva­ta­njem posla koji bi bio po nje­mu (i možda samo po nje­mu) ade­kvat­no plaćen.

Ovde ima­mo dile­mu: ili su "sta­ra" pra­va Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je u stva­ri tra­di­ci­o­nal­na pri­rod­na pra­va — što bi zna­či­lo da je čitav doku­ment nedo­sled­na pro­pa­gan­da — ili su ona dosled­na ostat­ku doku­men­ta — što bi zna­či­lo da se ona ne mogu pri­la­go­di­ti tra­di­ci­ji pri­rod­nih pra­va i pri­rod­nog zako­na. 4

Da bi se ubla­žio nei­zbe­žni sukob pra­va koji je impli­ci­ran prvom hipo­te­zom, prav­ni­ci i prav­ni teo­re­ti­ča­ri često pre­dla­žu da se razli­či­ta ljud­ska pra­va ran­gi­ra­ju pre­ma nji­ho­voj važno­sti. 5 Ran­gi­ra­ju­ći ih u neki hije­rar­hij­ski pore­dak, oni se nada­ju tome da će obez­be­di­ti nit vodi­lju za vred­no­va­nje pra­va. Među­tim, ova stra­te­gi­ja nije ništa dru­go do prag­ma­tič­no izvr­da­va­nje pro­ble­ma nedo­sled­no­sti. Pa ipak ona radi samo tamo gde zai­sta posto­ji kon­sen­zus o rela­tiv­noj važno­sti suko­blje­nih pra­va — u jed­nom sta­nju koje će teško nastu­pi­ti u svet­skoj politici.

Ja ću raz­ma­tra­ti samo dru­gi rog dile­me. Uze­ću Uni­ver­zal­nu dekla­ra­ci­ju ozbilj­no i neću je otpi­sa­ti (kako su dugo čini­li prav­ni­ci) kao jedan poli­tič­ki moćan nalet obič­nog nakla­pa­nja bez rele­vant­no­sti za pita­nje o zako­nu i pravdi.

Zai­sta, Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja bila je poli­tič­ki kom­pro­mis, pro­i­zvod razli­či­tih par­ti­ja sa nekom­pa­ti­bil­nim uve­re­nji­ma i ide­o­lo­gi­ja­ma koje su uze­le udeo u nje­nom nastan­ku. Veći­na lju­di sada, među­tim, izgle­da da misli da su ljud­ska pra­va, u stva­ri, ona koja su nazna­če­na u Uni­ver­zal­noj dekla­ra­ci­ji, ili možda bilo koja "pra­va" iz doku­me­na­ta one vrste koji nam ta pra­va tako sil­no pri­pi­su­ju. Čak je i među prav­ni­ci­ma danas vrlo uobi­ča­je­na ova ide­ja da pra­va iz Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je jesu fun­da­men­tal­na pra­va (barem u zapad­nom sve­tu). Kakva god da je zai­sta isto­ri­ja nje­nog nacr­ta, doku­ment je dospeo do toga da se sma­tra kohe­rent­nom dok­tri­nom ljud­skih pra­va. Ne sle­di, među­tim, da se ona nasta­vlja na tra­di­ci­ju pra­va čove­ka. Pre­am­bu­la Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je pozi­va se na "Četi­ri slo­bo­de" Fren­kli­na Ruzvel­ta (Fran­klin D. Roo­se­velt) kao "naj­vi­še aspi­ra­ci­je obič­nog naro­da". To nam suge­ri­še da oni koji su pisa­li pre­am­bu­lu nisu ima­li name­ru da se Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja tuma­či u ter­mi­ni­ma kla­sič­ne teo­ri­je o pri­rod­nom zako­nu i pri­rod­nim pra­vi­ma i sa nji­ma pove­za­nim poli­tič­kim ide­a­li­ma ustav­nog reži­ma posve­će­nog vla­da­vi­ni pra­va. Ono što je ustva­ri pre­am­bu­lom suge­ri­sa­no jeste da su oni ima­li name­ru da se Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja čita kao ori­gi­nal­ni mani­fest filo­zo­fi­je drža­ve bla­go­sta­nja. Jedan od nači­na da se sumi­ra smi­sao Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja jeste da se kaže kako lju­di ima­ju pra­vo da bez boja­zni zbog novo­u­spo­sta­vlje­nih mir­no­dop­skih sna­ga dru­štve­ne kon­tro­le i mobi­li­za­ci­je 6 žive u drža­vi bla­go­sta­nja. Narav­no, ta tvrd­nja mora da se modi­fi­ku­je, jer samo su drža­ve bla­go­sta­nja pobed­nič­ke Ali­jan­se (uklju­ču­ju­ći i Sovjet­ski Savez), a ne zemlje pora­že­nih Sila oso­vi­ne, tre­ba­lo da posta­nu domo­vi­na ljud­skih prava.

Pro­tiv­reč­no­sti i prak­tič­ni problemi

U jed­nom smi­slu sasvim je razu­mlji­va Kron­be­go­va upo­tre­ba reči “naiv­no” u opi­su kon­cep­ci­je Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je o ljud­skim pra­vi­ma. Ne samo da je nje­no nabra­ja­va­nje pra­va hao­tič­no, već izgle­da da je ona puna logič­kih i prak­tič­nih pro­tiv­reč­no­sti. Na pri­mer, ono što nam Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja kaže o obra­zo­va­nju i zapo­sle­nju opi­re se zdra­vom razu­mu. Kako može­mo da pomi­ri­mo slo­bo­dan izbor zapo­sle­nja ili ško­lo­va­nja sa ide­jom da rad­ni­ci tre­ba da pri­me pra­ved­nu i zado­vo­lja­va­ju­ću nak­na­du ili da ško­lo­va­nje tre­ba da bude bes­plat­no? Šta tre­ba da vidi­mo u čla­nu 28 i nje­go­vom pra­vu "na dru­štve­ni ili među­na­rod­ni pore­dak u kojem pra­va i slo­bo­de obja­vlje­ne u ovoj dekla­ra­ci­ji mogu biti pot­pu­no ostva­re­ni"? Pot­pu­no ostva­re­nje goto­vo bilo kog "pra­va" Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je ome­ta­lo bi izvr­še­nje goto­vo bilo kog dru­gog! Veći­na ljud­skih pra­va pome­nu­tih u Uni­ver­zal­noj dekla­ra­ci­ji izlo­že­na je rizi­ku suko­ba pra­va. Naj­ve­ći broj njih su zai­sta "pra­va" na sred­stva koja nisu dovolj­no obil­na u odno­su na koli­či­ne koje su potreb­ne da se zado­vo­lji želja za nji­ma. 7 Tre­ba li da zaklju­či­mo da su osnov­na "pra­va" ljud­skih bića mogu­ća samo u Uto­pi­ji, toj zemlji Dem­be­li­ji gde ima sve­ga dovolj­no za sva­ko­ga i gde, pre­ma tome, ne posto­je izbo­ri koji se mora­ju pra­vi­ti, tro­ško­vi koji se mora­ju pod­no­si­ti i gde nema boja­zni od frustracija?

Čak i u naj­bo­ga­ti­jim drža­va­ma ogra­ni­če­nja budže­ta vode oštrim kon­fron­ta­ci­ja­ma izme­đu inte­re­snih gru­pa i utvr­đe­nih jasnih inte­re­sa u raz­nim dru­štve­nim, eko­nom­skim ili kul­tur­nim obla­sti­ma. Upo­tre­ba ter­mi­na "ljud­ska pra­va" za opi­si­va­nje neči­jih inte­re­sa ne menja ovu činje­ni­cu ogra­ni­če­nja u stvar­nom sve­tu. Ona pre stva­ra rizik nadu­va­va­nja poli­tič­ke reto­ri­ke i stra­sti, sada kada se nad celom are­nom vla­da­ju­će poli­ti­ke vio­ri zasta­va ljud­skih pra­va. Shod­no tome, posto­ji u sva­kom tre­nut­ku neo­gra­ni­čen pro­stor za odme­ra­va­nje raz­nih "pra­va" i za posta­vlja­nje i menja­nje pri­o­ri­te­ta. Poli­tič­ka i admi­ni­stra­tiv­na tela koji­ma je ovo odme­ra­va­nje pra­va pove­re­no, ili koje su ona uspe­la da mono­po­li­zu­ju, ima­ju obi­lje pri­li­ka za ekspan­zi­ju nji­ho­ve moći i uticaja.

Ništa od sta­re ide­je da je jed­no pra­vo vred­no pošto­va­nja u svim slu­ča­je­vi­ma osim, možda, u naj­ek­strem­ni­jim, van­red­nim okol­no­sti­ma. Ljud­ska pra­va Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je nisu i ne mogu da budu apso­lut­na, čak ni u naj­nor­mal­ni­jim okol­no­sti­ma — osim uko­li­ko se i naj­ma­nji nedo­sta­tak iz Uto­pi­je ne raču­na kao van­red­no sta­nje. 8 Po svo­joj pri­ro­di, pra­va su pri­jem­či­va za kon­ti­nu­i­ra­no odme­ra­va­nje, pre­go­va­ra­nje i kla­si­fi­ko­va­nje. Za poli­ti­ča­ra to je radost veća, jer sva­ko ljud­sko pra­vo može da pre­ve­de u "pra­vo vla­de da u ime ljud­skih pra­va vrši obim­ni­je intervencije".

Ovo u istoj meri važi kako za utva­re pri­rod­nih pra­va kojim se zama­ja­va prva polo­vi­na Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je, tako i za eko­nom­ska, dru­štve­na i kul­tur­na "pra­va" kojim se bavi njen osta­tak. Narav­no, ne bi tre­ba­lo da meša­mo utva­re i stvar­nost. Na pri­mer, Član 2 fran­cu­ske Dekla­ra­ci­je o pra­vi­ma čove­ka i gra­đa­ni­na jasno izno­si da pri­rod­na pra­va lič­no­sti jesu: slo­bo­da, svo­ji­na, bezbed­nost i otpor ugnje­ta­va­nju. 9 Nasu­prot tome, u Uni­ver­zal­noj dekla­ra­ci­ji lič­nost nije infor­mi­sa­na da njen život, slo­bo­da, bezbed­nost i svo­ji­na jesu nje­na fun­da­men­tal­na pra­va. Reče­no joj je da ima pra­vo na život, slo­bo­du, bezbed­nost lič­no­sti (član 3) i imo­vi­nu (član 17). 10 Lič­nost ne tre­ba da oče­ku­je više. Jer, oči­gled­no je nedo­sled­no tvr­di­ti da sva­ko ima pra­vo na pot­pu­no ostva­re­nje svo­jih eko­nom­skih, dru­štve­nih i kul­tur­nih "pra­va" i u isto vre­me tvr­di­ti da osnov­na pra­va lič­no­sti jesu njen život, slo­bo­da i svo­ji­na. Prvo pod­ra­zu­me­va zahtev za kon­cen­tra­ci­ju sna­žne pri­nud­ne vla­sti opo­re­zi­va­nja i regu­li­sa­nja u ruka­ma drža­ve, i kao takvo ono mora da pret­po­sta­vlja da život, slo­bo­da i svo­ji­na lič­no­sti nisu nje­na pra­va. Medu­tim ova nedo­sled­nost nesta­je kada jed­nom shva­ti­mo da u "pra­vu na život, slo­bo­du i svo­ji­nu" Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je nije nave­de­no tač­no na čiji život, slo­bo­du i svo­ji­nu lič­nost ima pra­vo. Ona odba­cu­je moguć­nost da lič­nost ima ekslu­ziv­no pra­vo na svoj sop­stve­ni život, slo­bo­du i svo­ji­nu, ali ne odba­cu­je moguć­nost da neki ili svi dru­gi ima­ju jed­na­ke, ili pak nešto nava­lent­ni­je zahte­ve spram onih stva­ri koje žele da obez­be­de, reci­mo, uži­va­nja u umet­no­sti­ma ili pla­će­nih odmora.

Pre­ma tome, život, slo­bo­da i svo­ji­na lič­no­sti bače­ni su na ogrom­nu gomi­lu stva­ri koje su poželj­ne, ali čiji su resur­si oskud­ni, i na koje navod­no svi lju­di ima­ju pra­vo. Kao takve, one i same zavr­ša­va­ju u kan­ta­ru na kojem poli­tič­ke vla­sti, admi­ni­stra­ci­ja i eksper­ti odme­ra­va­ju sastoj­ke poli­tič­kog mik­sa kojem su naklo­nje­ni. Ovde naslu­ću­je­mo prvu nazna­ku Hob­so­ve sen­ke nad savre­me­nom ide­jom ljud­skih pra­va: oso­ba koja veru­je da "ima pra­vo na sve" vero­vat­no će otkri­ti da nešto što bi bilo nje­no pra­vo ustva­ri ne postoji.

Hob­sov­ska nevolja

Sle­de­ći misa­o­ni ekspe­ri­ment izne­će na vide­lo hob­sov­ski lik kon­cep­ci­je ljud­skih pra­va Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je. Zami­sli­te dva čove­ka, koji su pre­ži­ve­li bro­do­lom i pro­na­šli uto­či­šte na malom pustom ostr­vu. Sa sobom ima­ju samo svo­ja ljud­ska pra­va, poseb­no "pra­vo na rad" i sve ono što im je pri­pi­sa­no Uni­ver­zal­nom dekla­ra­ci­jom u skla­du sa čla­no­vi­ma 23, 24 i 25. Može se zami­sli­ti šta bi se desi­lo kada bi oni sede­li tamo insi­sti­ra­ju­ći na svom "pra­vu" na rad i pra­vič­nu i zado­vo­lja­va­ju­ću nak­na­du ili ade­kvat­nu kom­pen­za­ci­ju koja bi im omo­gu­ći­la egzi­sten­ci­ju koja odgo­va­ra ljud­skom dosto­jan­stvu. Može se zami­sli­ti i šta će se dogo­di­ti uko­li­ko bi oni, ume­sto da tamo samo sede, poku­ša­li da namet­nu svo­ja ljud­ska pra­va onom dru­gom: nasta­la bi nji­ho­va ver­zi­ja Hob­so­vog rata svih pro­tiv svih. Na kra­ju, može se zami­sli­ti i šta bi se desi­lo da jedan od njih pobe­di u tom ratu: poja­vi­lo bi se Hob­so­vo reše­nje za inkom­pa­ti­bil­nost nji­ho­vih "pra­va". Pobed­nik bi onda sebi obez­be­dio lepu nak­na­du za neza­po­sle­ne (tj.porez na tuđi rad) koja bi odgo­va­ra­la nje­go­vom novo-osno­va­nom dosto­jan­stvu vla­da­ra, a dru­gog čove­ka bi ućut­kao osta­vlja­ju­ći mu ono­li­ko koli­ko omo­gu­ću­ju "orga­ni­za­ci­ja i sred­stva nji­ho­ve države".

Zai­sta, gla­do­va­nje, opšti rat, i drža­va Levi­ja­ta­na su samo mogu­ći rezul­ta­ti pod reži­mom ljud­skih pra­va — i samo posled­nji rezul­tat je kom­pa­ti­bi­lan sa opstan­kom. Zami­šlja­nje ove situ­a­ci­je sa dve oso­be čini ovaj zaklju­čak samo još jasni­jim, ali na nje­go­vu tač­nost ne uti­ču bro­je­vi. Veli­ki bro­je­vi samo zama­glju­ju logi­ku ove situ­a­ci­je. Oni mogu iza­zva­ti ilu­zi­ju da je vla­dar pro­sto "tamo negde", da to nema poseb­nu cenu, i da on šti­ti ljud­ska pra­va nje­go­vih poda­ni­ka, dok on ustva­ri nepre­kid­no testi­ra nji­ho­vu spo­sob­nost pla­ća­nja i istra­ja­va­nja vode­ci raču­na da teret pore­skih name­ta i regu­la­ti­ve osta­ne ispod pra­ga pobune.

Narav­no, nema potre­be da ta dva čove­ka budu toli­ko luc­ka­sta da insi­sti­ra­ju na svo­jim ljud­skim pra­vi­ma u bilo kom smi­slu. Oni bi mogli da ima­ju toli­ko ose­ća­ja da razu­me­ju pri­rod­ne zako­ne zajed­nič­kog živo­ta i da se skra­se sa svo­jim pri­rod­nim pra­vi­ma, da se uza­jam­no poštu­ju i poštu­ju rad i svo­ji­nu jedan dru­gog, i poku­ša­ju da se slo­že oko uza­jam­ne raz­me­ne od koje bi ima­li kori­sti. Zai­sta, oni bi se mogli zado­vo­lji­ti tvd­njom da, za sva­ko­ga od njih, život, slo­bo­da i svo­ji­na jesu nji­ho­va fun­da­men­tal­na pra­va, i da je jedi­na stvar na koju obo­ji­ca ima­ju "pra­vo" — pošto­va­nje nji­ho­vih pri­rod­nih prava.

2. Pra­va u kla­sič­noj tradiciji

Zahte­vi i prava

Pove­za­nost izme­du ide­je ljud­skih pra­va Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je i Hob­so­ve poli­tič­ke filo­zo­fi­je dale­ko je od izmi­šljo­ti­ne. Ona poči­va na for­mal­nim i mate­ri­jal­nim slič­no­sti­ma koje poka­zu­ju da su obe slu­ča­je­vi istog shva­ta­nja "pra­va" — ide­je koja je nekom­pa­ti­bil­na sa kla­sič­nom tra­di­ci­jom pri­rod­nih zako­na. Što se nji­ho­ve for­me tiče, ljud­ska pra­va Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je su "pra­va na". 11 Što se tiče nji­ho­vog mate­ri­jal­nog sadr­ža­ja, pra­va su "pra­va na poželj­ne stva­ri" — to jest, na stva­ri koje želi veći­na lju­di. Pre­ma tome, ona se poja­vlju­ju kao spe­ci­fič­ne for­me nekog opšteg pra­va na zado­vo­lje­nje želje. Budu­ći da Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja ne poku­ša­va da iden­ti­fi­ku­je teme­lj svo­je puno­va­žno­sti, mora­mo da pret­po­sta­vi­mo da je "pra­vo na zado­vo­lje­nje želje" temelj­no ljud­sko pra­vo. Ukrat­ko, izgle­da da je to filo­zo­fi­ja ljud­skih pra­va Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je. Upra­vo je to sušti­na Hob­so­ve sadr­žaj­ne isprav­ke kla­sič­ne teo­ri­je pri­rod­nih pra­va, iako ona ne igra nika­kvu ulo­gu u kla­sič­noj tra­di­ci­ji pri­rod­nog zakona.

Ni u kla­sič­noj tra­di­ci­ji, ni u nor­mal­nom zakon­skom poslo­va­nju pra­va se ne mogu sma­tra­ti osnov­nim pra­vi­ma, ona su zahte­vi, više nego što su pra­va. U stva­ri, da bi bila "pra­va na", ona mora­ju biti zako­ni­ti zahte­vi, koji logič­ki pret­po­sta­vlja­ju neko pra­vo kao teme­lj za nji­ho­vu puno­va­žnost. Ako mi ti pro­daš svoj auto­mo­bil, imaš pra­vo na to da ti bude ispla­će­na cena oko koje smo se dogo­vo­ri­li. Razlog nije taj da ti imaš neko opšte "pra­vo na novac" ili "pra­vo na ispla­tu". Razlog je to da, kada jed­nom dođe­mo u dodir sa oba­ve­za­ma koje pro­i­sti­ču iz ugo­vo­ra zado­bi­jaš posed odre­đe­ne sume koja je do tada bila moj novac. U skla­du sa tim, ako pro­pu­štam ili odbi­jam da pla­tim, ti imaš zako­ni­ti zahtev za nov­cem jer je on sada tvoj. Slič­no tome, žrtva kra­đe ima "pra­vo na" ukra­de­nu robu, ili na ade­kvat­nu kom­pen­za­ci­ju zato što je to nje­na roba, a ne zato što ona ima neko opšte "pra­vo na robu".

Kao jedan opšti stav, može­mo reci samo to da lič­nost ima zako­ni­ti zahtev za ("pra­vo na") pošto­va­njem nje­nih pra­va. 12 Pra­va na odre­đe­ne rad­nje ili stva­ri su poseb­ne for­me zako­ni­tog zahte­va za pošto­va­njem neči­jih pra­va. Pre­ma tome, u skla­du sa kla­sič­nom teo­ri­jom pri­rod­nih pra­va, mogu da kažem da imam pra­vo na moj život, moju slo­bo­du, i moju svo­ji­nu, zato što su te stva­ri moja pra­va, a ne zato što imam neko opšte pra­vo na život, slo­bo­du i svo­ji­nu. Prav­ni­ci i sudi­je pro­vo­de dosta vre­me­na usta­no­vlja­va­ju­ći pra­va stra­na­ka kako bi odre­di­li koja od njih ima zako­ni­ti zahtev pro­tiv one dru­ge. Oni to obič­no rade tako što posma­tra­ju činje­ni­ce i isto­ri­ju doga­đa­ja koji su dove­li do insti­tu­ci­o­na­li­zo­va­ne pro­ce­du­re, odno­sno pažlji­vim i objek­tiv­nim razli­ko­va­njem stra­na­ka, nji­ho­vih lič­nih poda­ta­ka, iska­za, rada, akci­ja, pose­da, i odno­sa. Narav­no, kada zako­no­dav­no meša­nje korum­pi­ra nor­mal­no prav­no poslo­va­nje, činje­ni­ce, koje bi u odsu­stvu takvog meša­nja bile rele­vant­ne za odre­đi­va­nje pra­va stra­na­ka, često se osta­vlja­ju po stra­ni. Tvrd­nje se onda pri­hva­ta­ju pro­sto zbog toga što ima­ju osno­ve u ono­me što zako­no­dav­ne vla­sti kažu o tome, nai­me o "pra­vu na" raz­nih stra­na­ka. Među­tim, u tom slu­ča­ju prav­ni­ci i sudi­je nisu više pre­o­ku­pi­ra­ni pita­njem zako­na i prav­de, nego poku­ša­jem da shva­te na čijoj stra­ni sto­je vlasti.

Ljud­sko dosto­jan­stvo i ljud­ska priroda

Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja pred­sta­vlja ljud­ska pra­va kao "pra­va na", tj. kao zako­ni­te zahte­ve, ali ništa ne kaže o osno­va­no­sti nji­ho­ve puno­va­žno­sti. Mora­mo da pri­hva­ti­mo iza­zov uka­zi­va­nja na "ljud­sku pri­ro­du" i "ljud­sko dosto­jan­stvo" u čla­nu 1: "Sva ljud­ska bića rađa­ju se slo­bod­na i jed­na­ka u dosto­jan­stvu i pra­vi­ma. Ona su obda­re­na razu­mom i sve­šću i tre­ba jed­ni pre­ma dru­gi­ma da postu­pa­ju u duhu brat­stva." Tekst suge­ri­še da sva ljud­ska bića pose­du­ju dosto­jan­stvo, ali to nas samo pod­se­ća da se reč "dosto­jan­stvo" ovde razu­me­va u poseb­nom smi­slu. Oči­gled­no je da nije tač­no da sva ljud­ska bića ima­ju dosto­jan­stvo u obič­nom smi­slu reči. Za to posto­je sva­kod­nev­ni doka­zi u bilo kojim dnev­nim novi­na­ma ili emi­to­va­nim vesti­ma, ili, za one koji ovu vrstu evi­den­ci­je sma­tra­ju pre­vi­še depre­siv­nom, neka pogle­da­ju bilo koju epi­zo­du šou pro­gra­ma Dže­ri­ja Springera.

Pozi­va­nje na "ljud­sko dosto­jan­stvo" je opšte mesto filo­zo­fi­je pra­va, ali u njoj ovaj ter­min ima više teh­nič­ku defi­ni­ci­ju. On se odno­si na činje­ni­cu da lju­di kao takvi ima­ju pra­va na čije su pošto­va­nje oba­ve­za­ni zako­nom, bez obzi­ra na nji­ho­vo mišlje­nje o bilo čijem lič­nom dosto­jan­stvu. Među­tim, ovaj ter­min ne odre­đu­je ta pra­va, niti odre­đu­je zašto bi ih lju­di kao takvi ima­li. Bez nedvo­smi­sle­nog pozi­va­nja na jedan objek­tiv­ni teme­lj osnov­nih pra­va, "ljud­sko dosto­jan­stvo" samo je šuplja školjka.

Kla­sič­ni teme­lj je, narav­no, činje­ni­ca da je ljud­sko biće jed­na ani­mal rati­o­nis capax, jed­no fizič­ko, živo biće koje se razli­ku­je od svih osta­lih obli­ka živo­ta svo­jom obda­re­no­šcu razu­mom. Zbog ovih raci­o­nal­nih spo­sob­no­sti ljud­sko biće nije samo jedan fizič­ki fak­tor, već i "moral­ni fak­tor" spo­so­ban za delo­va­nje na osno­vu razu­ma i za kri­ti­ku i pro­ce­nu razlo­ga za delo­va­nje u sve­tlu razli­či­tih cilje­va i vred­no­sti. Kao takvo, ljud­sko biće jeste jed­na pri­rod­na lič­nost, slo­bo­dan fak­tor, koji u naj­ma­nju ruku ima raci­o­nal­nu kon­tro­lu nad svo­jim telom, svo­jim postup­ci­ma, i nji­ho­vim isho­di­ma — nad nje­go­vim živo­tom, slo­bo­dom i svo­ji­nom. To su nje­go­va pri­rod­na pra­va, tj. stva­ri koje nje­go­ve raci­o­nal­ne spo­sob­no­sti, po svo­joj pri­ro­di, kon­tro­li­šu. 13 Ovo­me zapa­ža­nju kla­sič­na teo­ri­ja pri­rod­nih pra­va doda­je to da jed­na ljud­ska lič­nost jeste ljud­ska lič­nost isto ono­li­ko koli­ko je to i sva­ka dru­ga. Ne posto­ji pri­rod­na hije­rar­hi­ja pri­rod­nih lič­no­sti. Iz toga pro­i­zla­zi da ne posto­ji ni pri­rod­na hije­rar­hi­ja pri­rod­nih pra­va jed­ne i pra­va neke dru­ge lič­no­sti. Kao što je Lok pisao:

Ništa nije oči­gled­ni­je nego da stvo­re­nja iste vrste i ran­ga, rođe­na sva sa pod­jed­na­kom obda­re­no­šcu istim spo­sob­no­sti­ma tre­ba da su među­sob­no jed­na­ka bez uza­ja­mnog podre­đi­va­nja ili pod­ce­nja­va­nja. 14

Shod­no tome, sle­di da "pošto su svi jed­na­ki i neza­vi­sni, niko ne bi smeo da nano­si šte­tu živo­tu, zdra­vlju, slo­bo­di i pose­du dru­gog" 15 Sva­ka lič­nost ima da poštu­je sva­ku dru­gu lič­nost i nje­na pri­rod­na pra­va: nijed­na lič­nost nema "pra­vo na dru­gu". Pre­ma tome, u skla­du je sa kla­sič­nom teo­ri­jom, da su pri­rod­na pra­va lič­no­sti ogra­ni­če­na i obu­zda­na pri­rod­nim pra­vi­ma svih dru­gih lič­no­sti. Samo zbog ove struk­tu­ral­ne oso­bi­ne kla­sič­ne teo­ri­je, pri­rod­na pra­va mogu se kon­sti­tu­i­sa­ti u jedan pri­rod­ni pore­dak ili pri­rod­ni zakon ljud­skog sve­ta. 16) To je pore­dak ili zakon razli­či­tih i odvo­je­nih lič­no­sti iste vrste, ili, da upo­tre­bi­mo stan­dard­nu for­mu­lu, zakon slo­bo­de i jed­na­ko­sti. Pošto­va­nje ovog zako­na jeste prav­da. Nema sum­nje da je Lok ose­tio da on pro­sto restar­tu­je ute­me­lje­nje zako­na i prav­de ona­ko kako su oni odav­no već bili pri­hva­će­ni. On je to uči­nio uoći napa­da zago­vor­ni­ka apso­lut­ne drža­ve koji je počeo da se budi, bilo kroz zastu­pa­nje božan­skog pra­va kra­lje­va (Fil­mer), bilo kroz jed­no bez­u­slov­no zakli­nja­nje na pokor­nost (Hobs).

Ima­ti pra­va i biti ličnost

Kao što smo vide­li, u dru­goj reče­ni­ci čla­na 1 Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je, u pra­vlje­nju oba­ve­znog uka­zi­va­nja na ljud­ske raci­o­nal­ne i moral­ne kapa­ci­te­te, odzva­nja kla­sič­no ute­me­lje­nje pra­va. Među­tim, naj­ve­ći broj ljud­skih pra­va koja se pomi­nju u Uni­ver­zal­noj dekla­ra­ci­ji, i sva pra­va koja su spe­ci­fi­ko­va­na po Uni­ver­zal­noj dekla­ra­ci­ji i nje­nim potom­ci­ma slič­nog karak­te­ra, nema­ju nika­kve poseb­ne veze sa raci­o­nal­nom pri­ro­dom čove­ka. Ona nema­ju ništa sa "dosto­jan­stvom" ljud­ske vrste, koja ina­če pred­sta­vlja samo jed­nu od mno­gih vrsta živih bića. Napro­tiv, ona mogu da budu, i zai­sta su i bila, u malo izme­nje­nim for­mu­la­ci­ja­ma, pri­me­nje­na na živo­ti­nje, "eko­si­ste­me", i sl. Moj prvi uti­sak, od pre tri­de­set godi­na, da je Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja samo nešto malo više od adap­ta­ci­je tek­sta o zašti­ti živo­ti­nja, nije bio oda­gnan ni broj­nim ponov­nim čita­njem doku­men­ta koje je usle­di­lo. Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja nika­da ne ide dalje od "pra­va na dosto­jan­stven tret­man" što bi i bila cen­tral­na poru­ka bilo koje takve povla­sti­ce. 17

Danas je oči­gled­no pri­hva­tlji­vo govo­ri­ti o "pra­vi­ma živo­ti­nja", a ne samo o nekim vrsta­ma per­fek­ci­o­ni­stič­ke moral­ne dužno­sti lju­ba­zno­sti i bri­ge ljud­skih bića pre­ma živo­ti­nja­ma. Nije li razlog za ovo to što aktu­el­na ber­ba ljud­skih pra­va više ne pret­po­sta­vlja da su ljud­ska bića pri­rod­ne lič­no­sti nego "pra­va živo­ti­nja" pret­po­sta­vlja­ju da su živo­ti­nje lič­no­sti? Ako je "zado­vo­lje­nje želje" po sebi jed­no osnov­no ljud­sko pra­vo, a to nam suge­ri­še tekst Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je, zar onda ne bi tre­ba­lo da odba­ci­mo pozi­va­nje na raci­o­nal­nost ljud­skih bića i ume­sto toga pri­hva­ti­mo ljud­sku pohlep­nost kao sušti­nu nji­ho­vog "dosto­jan­stva"? Ali, tek se onda "ljud­sko dosto­jan­stvo" ne može više razli­ko­va­ti od "dosto­jan­stva živo­ti­nja". Na kra­ju, ne posto­ji ništa poseb­no ljud­sko u vezi sa željom ili nje­nim zadovoljenjem.

Kao i ljud­ska bića, živo­ti­nje ose­ća­ju radost i bol, zado­vo­lje­nje želje i fru­stra­ci­ju. Među­tim, živo­ti­nje nisu lič­no­sti; nema smi­sla sma­tra­ti ih moral­no odgo­vor­nim, posta­vlja­ti pita­nja o pra­ved­no­sti ili nepra­ved­no­sti nji­ho­vih postu­pa­ka, insi­sti­ra­ti na nji­ho­vom pove­re­nju u ugo­vor­ne odno­se, ili bilo šta tome slič­no. Pošto nisu lič­no­sti, ona bi mogla da ima­ju pra­va samo u nekom izve­de­nom ili meta­fo­rič­nom smi­slu. 18

Lju­di koji uka­zu­ju na "pra­va živo­ti­nja" ustva­ri uzur­pi­ra­ju moć da osta­li­ma name­ću sop­stve­ne nor­me pona­ša­nja pre­ma živo­ti­nja­ma. Ova "pra­va živo­ti­nja" nisu ništa dru­go do raz­mi­šlja­nja o moral­nim dužno­sti­ma koja ti lju­di pod­ra­zu­me­va­ju u svo­jim per­fek­ci­o­ni­stič­kim pogle­di­ma na ljud­sku moral­nost. Među­tim, nazi­va­ju­ći ova raz­mi­šlja­nja "pra­vi­ma", oni ih pred­sta­vlja­ju kao da su u pita­nju objek­tiv­ni prin­ci­pi živo­tinj­ske egzi­sten­ci­je; takva je reto­rič­ka sna­ga reči "pra­vo". Zago­vor­ni­ci "pra­va živo­ti­nja" vešto je upo­tre­blja­va­ju tvr­de­ći da je na osno­vu zakon­ske oba­ve­ze koju lju­di ima­ju pre­ma živo­ti­nja­ma oprav­da­no prav­no name­ta­nje nji­ho­vih moral­nih pogleda.

Isto tako, poli­ti­ka ljud­skih pra­va pred­sta­vlja se kao da je ona zakon­ska oba­ve­ze koje sve vla­de ima­ju pre­ma svim ljud­skim bići­ma, neza­vi­sno od bilo koje moral­no­sti ili ide­o­lo­gi­je na vla­sti. Među­tim, ljud­ska pra­va ima­ju smi­sla samo kao odraz odre­đe­ne ide­o­lo­gi­je vla­sti, one koja pove­zu­je te vla­de i one koji­ma se vla­da, sa vla­šću čuva­ra nad zbri­nu­tim živo­ti­nja­ma. Ona u sva­kom slu­ča­ju ne odra­ža­va­ju dužno­sti ustav­no ogra­ni­če­ne vla­sti posve­će­ne vla­da­vi­ni pra­va i pro­ce­su koji to pra­ti. To da su subjek­ti pra­va pri­rod­ne lič­no­sti, i da kao takve ima­ju zako­ni­te zahte­ve na pošto­va­nje nji­ho­vog živo­ta, slo­bo­de i svo­ji­ne, nije bit­no u pogle­du na svet Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je. U tom se doku­men­tu ljud­ska bića poja­vlju­ju samo kao pasiv­ni ima­o­ci "pra­va na" razne stva­ri. Ipak, te stva­ri ne mogu biti nji­ho­ve dok nadle­žne vla­sti ne odlu­če o tome i ade­kvat­no ih ne ras­po­de­le. Uisti­nu, Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja impli­ci­ra da vla­de, iako su iza­bra­ne od stra­ne naro­da i iz naro­da, ipak sto­je u supe­ri­or­nom polo­ža­ju u odno­su na nje­ga. Pro­i­zla­zi da Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja ne mora da tole­ri­še pri­rod­na pra­va ako ona sto­je na putu "moral­nom savr­šen­stvu" vla­de. 19

Jed­nom kada se pre­ki­ne veza izme­đu "ima­ti pra­va" i "biti lič­nost", za goto­vo bilo šta se može reci da ima pra­va. Ne tre­ba da nas izne­na­đu­je što je tzv. revo­lu­ci­ja pra­va, koja se osi­li­la od 1960-ih nao­va­mo, dove­la do rapid­nog šire­nja "pra­va", ne samo ljud­skih bića i živo­ti­nja, nego su se pra­va poput kan­ce­ra pro­ši­ri­la i na bilj­ke, pej­sa­že, jeze­ra, oke­a­ne, zemlju, isto­rij­ske spo­me­ni­ke i dru­ge kul­tur­ne tvo­re­vi­ne. Šta­vi­še, na polju spe­ci­fič­no ljud­skih pra­va, "pra­va" poje­di­nač­nih ljud­skih bića kao takvih sada je teško raz­lu­či­ti od sve većeg bro­ja apstrakt­nih "vido­va-lič­no­sti". Tako se za žene, decu, homo­sek­su­al­ce, rad­ni­ke, emi­gran­te, stu­den­te, paci­jen­te, potro­ša­če, sta­ri­je oso­be, hen­di­ke­pi­ra­ne, žrtve, ili uop­šte čla­no­ve neke gru­pe kaže da ima­ju "spe­ci­jal­na pra­va", pogo­to­vo "pra­vo na pozi­tiv­nu dis­kri­mi­na­ci­ju", što je "pra­vo na pri­vi­le­go­va­no opho­đe­nje". Zai­sta, uobi­ča­je­na karak­te­ri­sti­ka ova­kvih "pra­va" je da su ona navod­no dovolj­no jaka da pre­va­zi­đu istin­ski nedi­skri­mi­na­tiv­na pri­rod­na pra­va koja kao ljud­ska bića ima­ju svi. U pore­đe­nju sa dosto­jan­stvom žena, dece, rad­ni­ka, itd, dosto­jan­stvo ljud­skih bića kao takvih po zna­ča­ju pada na dno lestvice.

Ljud­ska pra­va, etic­ki per­fek­ci­o­ni­zam i pri­rod­ni zakon

Upu­ći­va­nje pred­hod­nog odelj­ka na per­fek­ci­o­ni­stič­ke teo­ri­je moral­no­sti moglo bi se razu­me­ti kao podr­ža­va­nje Krom­be­go­ve teze da su ljud­ska pra­va zave­šta­nje kla­sič­ne teo­ri­je o pri­rod­nim zako­ni­ma. Zai­sta, dosta toga što spa­da pod "pri­rod­ni zakon" više se bavi etič­kim ide­ja­ma per­fek­ci­o­ni­zma nego što se bavi pro­ble­mom poret­ka u ljud­skom sve­tu. Ari­sto­te­lov­sko-tomi­stič­ka "teo­ri­ja pri­rod­nog pra­va" bez sum­nje spa­da u filo­zo­fi­ju mora­la ("eti­ku") pre nego u filo­zo­fi­ju pra­va. Među­tim, ona ne impli­ci­ra da je za vla­sti pri­me­re­no name­ta­nje moral­nog savr­šen­stva. Evo kako to for­mu­li­še Toma Akvinski:

Zakon je (…) usme­ren pre­ma zajed­nič­kom dobru. Sto­ga ne posto­ji neka kre­post čije čine zakon ne bi mogao usme­ra­va­ti. (…)Među­tim, ljud­ski se zakon dono­si za mno­štvo lju­di, od kojih naj­ve­ći deo sači­nja­va­ju oni koji nisu usa­vr­še­ni u kre­po­snom živo­tu. To je razlog što ljud­ski zakon ne zabra­nju­je sve poro­ke od kojih se kre­po­sni lju­di uzdr­ža­va­ju, nego samo naj­glav­ni­je od kojih se naj­ve­ći deo lju­di može uzdr­ža­va­ti, a pose­bi­ce od onih koji su pogub­ni za dru­ge, pa ako oni ne bi bili zabra­nje­ni, ljud­sko dru­štvo ne bi moglo opsta­ti; pri­me­ri­ce, uboj­stva, kra­đe i nji­ma slič­ni poro­ci. 20

Poro­ci koji uni­šta­va­ju ljud­sku zajed­ni­cu bili bi krše­nja pri­rod­nih zako­na. Nei­skva­re­na moder­nim inte­lek­tu­al­nim poro­ci­ma uto­pi­zma, kla­sič­na teo­ri­ja pri­rod­nih zako­na pra­vi­la je prag­ma­tič­nu razli­ku izme­đu etič­kog i poli­tič­kog živo­ta. Prvi je posve­ćen usa­vr­ša­va­nju vrli­ne (kre­po­sti), a dru­gi usa­vr­ša­va­nju lex huma­na. Ovaj ima za cilj pru­ža­nje jem­stva dru­štvu, u smi­slu nje­go­ve bezbed­no­sti od onih koji ne obra­ća­ju mno­go pažnju na vrhov­ne vrli­ne. Ako tomi­stič­ka teo­ri­ja pret­po­sta­vlja, bez ika­kvog oprav­da­nja, da posto­ji neko dobro koje je dobro svih 21 , ona isto tako izra­ža­va ozbilj­nu sum­nju u moguć­nost da se poli­tič­kim i zakon­skim sred­stvi­ma čovek uči­ni česti­tim. 22

U pra­vlje­nju ove razli­ke kla­sič­na teo­ri­ja pri­rod­nog zako­na vero­vat­no nije anti­ci­pi­ra­la osnov­nu pret­po­stav­ku dana­šnjih neo-ari­sto­te­li­jan­skih zago­vor­ni­ka pri­rod­nih pra­va 23 , nai­me, da su obli­ci ljud­skog napre­do­va­nja ili "dobrog" živo­ta razli­či­ti i mno­go­stru­ki kao što su to poje­di­nač­ni muškar­ci i žene. Na osno­vu ove pret­po­stav­ke, neo-ari­sto­te­lov­ci zaklju­ču­ju da su samo pri­rod­na pra­va pri­god­ni objek­ti zakon­ske pri­si­le, zato što je name­ta­nje neke per­fek­ci­o­ni­stič­ke moral­no­sti pove­za­no sa žrtvom mno­gih vred­no­sti živo­ta na olta­ru moral­ne arogancije.

Novo-ari­sto­te­lov­ci bi se, shod­no tome, sagla­si­li sa pogle­dom da, u prin­ci­pu ne posto­ji ta vrli­na koja se ne može zakon­ski pro­pi­sa­ti. Nasu­prot tome, oni insi­sti­ra­ju da razli­ka izme­đu eti­ke i poli­ti­ke nije, kako bi to Akvin­ski mislio, puko prag­ma­tič­ko pita­nje, već pita­nje prin­ci­pa. Pa ipak, uko­li­ko bi ima­li izbo­ra, oni bi nesum­nji­vo više ceni­li teo­lo­šku prag­ma­tič­ku distink­ci­ju od moder­nog uve­re­nja da oni koji žele samo naj­bo­lje za čove­čan­stvo ima­ju zbog toga i ovla­šće­nje da name­ću svo­je "ide­a­le" svim raspo­lo­ži­vim sila­ma dana­šnjih vlasti.

Ako Krom­beg hoće samo da kaže da je moder­na pre­o­ku­pa­ci­ja ljud­skim pra­vi­ma nato­plje­na reto­ri­kom etič­kog per­fek­ci­o­ni­zma, ja sam posled­nji koji se ne bi slo­žio sa tim. Ne posto­ji, među­tim, razlog da se ova činje­ni­ca uzi­ma kao dokaz nje­go­vog tvr­đe­nja da su ljud­ska pra­va zave­šta­nje kla­sič­ne teo­ri­je pri­rod­nog zako­na ili pri­rod­no­prav­ne teo­ri­je. Ako ovo nešto doka­zu­je, doka­zu­je da ljud­ska pra­va pro­i­zla­ze iz neke per­fek­ci­o­ni­stič­ke teo­ri­je dužno­sti stvar­no sve­moć­ne vla­de, a ne iz ide­je moral­nog savr­šen­stva ljud­skih bića kao takvih.

Hobs i ljud­ska prava

Hob­so­va izdaja

Hobs je izdao tra­di­ci­o­nal­nu filo­zo­fi­ju pra­va kada je odba­cio raci­o­nal­nost ljud­ske pri­ro­de kao teme­lj pri­rod­nog pra­va lič­no­sti. Ume­sto stva­ri koje su po pri­ro­di pod kon­tro­lom nje­go­vih raci­o­nal­nih spo­sob­no­sti Hobs je iden­ti­fi­ko­vao kao ljud­ska pra­va one stva­ri nad koji­ma čovek svo­jim moći­ma uspe­va da uspo­sta­vi kon­tro­lu, bez obzi­ra da li su te stva­ri tuđe ili nisu. Da bi imao šan­se da pro­đe sa ova­ko radi­kal­no sub­ver­ziv­nim pote­zom, Hobs je morao da rede­fi­ni­še goto­vo sve ter­mi­ne koji se odno­se na pra­vo i pra­ved­nost. Mora­lo je da prod­đe više od dve­sta godi­na pre nego što su nje­go­ve lega­li­stič­ke revi­zi­je, pogod­ne za legi­ti­mi­za­ci­ju ekspan­zi­je držav­ne moći, posta­le nor­ma. Do vre­me­na kada je ski­ci­ra­na Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja, hob­sov­ska ide­ja pra­va je već uni­šti­la tra­go­ve nje­nih kla­sič­nih pret­hod­ni­ka. For­ma i sadr­žaj ljud­skih pra­va Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je jasno doka­zu­ju tu činjenicu.

Nema potre­be da deta­lji­še­mo Hob­so­vu teo­ri­ju osim da se pod­se­ti­mo nje­go­ve rede­fi­ni­ci­je pri­rod­nog pra­va kao slo­bo­de čove­ka da čini sve što je u nje­go­voj moći — a Hobs je zai­sta mislio sve — uko­li­ko veru­je da je to kori­sno sred­stvo za oču­va­nje nje­go­ve pri­ro­de. Kako sam Hobs isti­če, ovo pri­rod­no pra­vo 24 impli­ci­ra da čovek ima "pra­vo na sve, pa čak i na telo dru­gog čove­ka" 25 . To je "pra­vo" da se za neči­ju dobro­bit vla­da sve­tom, čak i ubi­ja­njem, saka­će­njem, pljač­ka­njem, pod­či­nja­va­njem, ili kon­tro­li­sa­njem dru­gih, dakle svim sred­stvi­ma koji­ma se ras­po­la­že. Jed­no­stav­no rece­no, to je "pra­vo" da se čini bilo koja neprav­da ako je to u neči­jem inte­re­su — ili, kako bi to Toma Akvin­ski rekao, "pra­vo" da se uni­šti samo društvo.

Nije nika­kva miste­ri­ja što je Hobs iza­brao da izgra­di svo­ju teo­ri­ju na tako para­dok­sal­nom "pra­vu". On je imao potre­bu da pru­ži oprav­da­nje za zaklju­čak koji je name­ra­vao da izve­de, da je apso­lu­ti­zam jedi­ni izlaz iz rata svih pro­tiv svih. Rat bi nemi­nov­no usle­dio ako bi sva­ko ozbilj­no uzeo svo­je "pra­vo" i poku­šao da se posta­vi za vla­da­ra sve­ta. Iz toga Hobs zaklju­ču­je da je mir moguć samo ako posto­ji jedan vla­dar dovolj­no moćan da sva­ki poku­šaj otpo­ra nje­go­vim koman­da­ma uči­ni uza­lud­nim. Ako ne posto­ji objek­tiv­na razli­ka izme­đu pra­ved­no­sti i nepra­ved­no­sti, u šta je Hobs hteo da nas uve­ri, onda je razum bes­ko­ri­stan pri bira­nju jed­nog ili dru­gog. Fun­da­men­tal­ni ljud­ski izbor nije izme­đu pra­ved­nih i nepra­ved­nih postu­pa­ka, već izme­đu neor­ga­ni­zo­va­ne ili kon­ku­rent­ske nepra­ved­no­sti i orga­ni­zo­va­ne ili mono­po­li­zo­va­ne nepra­ved­no­sti. To je izbor izme­đu živo­ta koji je "opa­san, skot­ski i kra­tak" pod neor­ga­ni­zov­nim zado­volj­stvom želja tak­mic­čar­skih sna­ga, i jed­nog sta­nja "udob­nog živo­ta" kada je zado­vo­lje­nje želja orga­ni­zo­va­no ili kon­tro­li­sa­no mono­po­lom drža­ve. Hobs je bio samo­u­ve­ren da bi se sva­ka razum­na oso­ba slo­ži­la sa tim da bi tre­ba­lo da moć­ni vla­dar ili režim mono­po­li­zu­je "pra­vo na sve". Bio je uve­ren i u to da bi dobro­volj­no pot­či­nja­va­nje svih takvom reži­mu bio dik­tat razuma.

Tako, poli­tič­ki apso­lu­ti­zam je oprav­dan kao ugo­vor u skla­du sa razu­mom. Pod ovim hipo­te­tič­kim ugo­vo­rom, svi su subjek­ti pod­stak­nu­ti da se pot­pu­no iden­ti­fi­ku­ju sa reži­mom, i da sva­ki nje­gov postu­pak sma­tra­ju kao izvr­še­nje svo­je sop­stve­ne volje. 26 Drža­va, zbog toga, nika­da ne može da bude izvor neprav­de, jer "[Š]tagod da se čini čove­ku, sao­bra­zno nje­go­voj volji, koja je izvr­ši­te­lju saop­šte­na, nije povre­da." 27 Pre­ma tome, drža­va je, po defi­ni­ci­ji, pra­ved­na. Ona je tako­đe fik­tiv­na prav­na lič­nost — a to su i nje­ni subjek­ti, sada nazva­ni "gra­đa­ni", koji su, pošto su pre­da­li svo­ju pri­rod­nu neza­vi­snost, posta­li inte­gral­ni delo­vi drža­ve i, pre­ma tome, njoj bez­u­slov­no pri­pa­da­ju. Dalja posle­di­ca toga jeste da šta­god kao "svo­ji­na" pri­pa­da gra­đa­ni­ma, konač­no pri­pa­da drža­vi, jer bez držav­ne moći i zašti­te, ne bi ni bilo svo­ji­ne. 28 U sva­kom slu­ča­ju, raz­ma­tra­nja pra­ved­no­sti u drža­vi mora­ju biti zasno­va­na isklju­či­vo na nje­nom prav­nom siste­mu, a ne na pri­rod­nim zako­ni­ma ili pri­rod­nim pra­vi­ma pri­rod­nih ličnosti.

Filo­zof­ska osno­va za ovu izu­zet­nu teo­ri­ju jeste Hob­sov pogled na čove­ka. Dale­ko od tra­di­ci­o­nal­nog pogle­da na čove­ka kao na pri­rod­nu lič­nost, fizič­ko, konač­no, raci­o­nal­no biće sa objek­tiv­nim ogra­ni­če­nji­ma, Hobs je sma­trao da fizič­ki ili pri­rod­ni aspek­ti čove­ka nisu rele­vant­ni za defi­ni­ci­ju nje­go­vih pri­rod­nih pra­va. Ono što je bilo rele­vant­no jeste navod­na činje­ni­ca da čovek ima neo­gra­ni­če­ne želje, pogo­to­vo želju za moći "koja pre­sta­je samo sa smr­ću". 29 Ukrat­ko, čovek nije ono što jeste i ono što čini, nego ono što on želi da bude i da čini. Nje­go­vo "pra­vo" nije nje­gov život, slo­bo­da ili svo­ji­na, nego zado­vo­lje­nje nje­go­vih želja. 30

Ova inter­pre­ta­ci­ja "pri­rod­nog pra­va" ljud­skih bića jeste fun­da­men­tal­ni sub­ver­ziv­ni ele­ment u Hob­so­voj teo­ri­ji. Nje­ni će se efek­ti u pot­pu­no­sti poka­za­ti tek par veko­va posle pisa­nja Levi­ja­ta­na. Ipak, tre­ba­lo bi da bude jasno da je ona od počet­ka impli­ci­ra­la jed­nu emi­nent­no "eko­no­mič­nu" inter­pre­ta­ci­ju drža­ve kao suštin­ske orga­ni­za­ci­je za zado­vo­lja­va­nje ljud­skih želja i požuda.

Hobs je bez sum­nje bio pre­o­ku­pi­ran strikt­no poli­tič­kim pita­nji­ma koja se tiču distri­bu­ci­je sile. Ipak, on je bio sve­stan da bi, radi sta­bil­no­sti reži­ma, bila neop­hod­na neka vrsta drža­ve blagostanja.

I kada bi mno­gi lju­di dospe­li u polo­žaj da ne mogu da se izdr­ža­va­ju svo­jim radom, oni ne bi tre­ba­lo da budu osta­vlje­ni na milost i nemi­lost pri­vat­nih lica, već obez­be­đe­ni zako­ni­ma komon­vel­ta… Ali za one koji ima­ju sna­žna tela…oni bi bili pri­mo­ra­ni da rade, i da izbe­ga­va­ju oprav­da­nje da ne mogu pro­na­ći posao; tre­ba­lo bi da posto­je zako­ni koji bi pod­sti­ca­li… navi­ga­ci­ju, poljo­pri­vre­du, ribo­lov, i sve vido­ve pro­i­zvod­nje koji pod­ra­zu­me­va­ju rad­nu sna­gu. 31

Hob­sov­sko zaveštanje

Do kra­ja devet­na­e­stog veka Hob­so­va teo­ri­ja bila je nešto malo više od kuri­o­zi­te­ta u isto­ri­ji ide­ja. Tada je ona pono­vo izbi­la kao jed­no "raci­o­nal­no ute­me­lje­nje" sve­moć­ne drža­ve, drža­ve koju su sla­vi­li mno­gi inte­lek­tu­al­ci kao instru­ment napret­ka. Šta­vi­še, pro­sla­vlja­nje rata u svim nje­go­vim for­ma­ma — izme­đu kla­sa, rasa, naci­ja, reli­gi­ja, ide­o­lo­gi­ja, kul­tu­ra, novih i sta­rih eli­ta, čak bio­lo­ških vrsta — vra­ti­lo je Hob­so­vu meta­fo­ru rata svih pro­tiv svih u srž poli­tič­ke misli. Isto­vre­me­no, repu­bli­kan­ska ide­ja narod­ne suve­re­no­sti, sa akcen­tom na "volji naro­da" (koju izra­ža­va veći­na), poče­la je da zame­nju­je sta­ru ide­ju vla­da­vi­ne zakona.

Već kra­jem devet­na­e­stog veka Rudolf fon Jering (Rudolf von Jhe­ring) je pro­mo­vi­sao uti­li­ta­ri­stič­ko shva­ta­nje drža­ve — shva­ta­nje koje je dugo­va­lo koli­ko Ben­ta­mu toli­ko i Hob­su — kao teme­lj za novi socio-poli­tič­ki pri­stup filo­zo­fi­ji pra­va. 32 U SAD‑u je Rosko Paund (Roscoe Pound) radio istu stvar. Ova soci­o­lo­ška dimen­zi­ja poti­če iz ide­je da su dru­štve­ni suko­bi uko­re­nje­ni u subjek­tiv­nim fak­to­ri­ma (požu­da­ma, potre­ba­ma, želja­ma, inte­re­si­ma). Pre­ma tome, reše­nje za takve suko­be mora­lo bi da bude na nivou tih fak­to­ra, pre nego na nivou bez­lič­nih rela­ci­ja defi­ni­sa­nih objek­tiv­nim pri­rod­nim pra­vi­ma. Paund zaklju­ču­je da posto­ji potre­ba za jed­nom soci­o­lo­škom filo­zo­fi­jom pra­va koja bi sta­vlja­la nagla­sak na novo shva­ta­nje prav­de. Ona ne bi više upu­ći­va­la na oču­va­nje dru­štve­nog poret­ka slo­bod­nih i jed­na­kih lič­no­sti sred­stvi­ma vla­da­vi­ne zako­na. Ume­sto toga, bili bi potreb­ni poli­tič­ki zako­no­dav­ci i admi­ni­stra­to­ri koji bi pro­i­zvo­di­li jed­no sta­nje "soci­jal­ne prav­de" sred­stvi­ma "dru­štve­nog inže­nje­rin­ga". Ovo sta­nje bi karak­te­ri­sa­lo "zado­vo­lje­nje sva­či­je želje u onoj meri u kojoj to ne ome­ta želje dru­gih." 33 Paund je bio sasvim sve­stan inkom­pa­ti­bil­no­sti "soci­jal­ne prav­de" sa samom pra­ved­no­šću. Ova prva je, kako sam bele­ži, "odboj­nost pre­ma duhu obi­čaj­nog pra­va". Ona bi zahte­va­la povra­tak reži­mu sta­tu­sa u kome pra­va pri­pa­da­ju a dužno­sti se pri­pi­su­ju licč­no­sti­ma koje su puno­let­ne, a pri­rod­ni kapa­ci­tet zbog polo­ža­ja koji one zau­zi­ma­ju u dru­štvu ili zani­ma­nja koji­ma pri­pa­da­ju… Kada je stan­dard jed­na­kost slo­bo­de delo­va­nja, svih kla­sa… odboj­na je ide­ja pra­ved­no­sti. Kada je stan­dard jed­na­kost u zado­vo­lje­nju želja, takva kla­si­fi­ka­ci­ja i takav povra­tak ide­ji sta­tu­sa su nei­žbe­žni. 34

Paund možda nije pred­vi­deo sada­šnju eksplo­zi­ju "spe­ci­jal­nih pra­va" za sve vrste kla­sa, gru­pa­ci­ja, i kate­go­ri­ja, ali se on tome baš ne bi pre­te­ra­no ni izne­na­dio. On je vrlo dobro znao da su soci­jal­na prav­da i "pra­va" koja ona impli­ci­ra nešto što se mini­mal­no razli­ku­je od kla­si­fi­ka­ci­ja, gru­pa­ci­ja i kategorizacija.

Paun­dov pogled, tako, deli­mič­no je obra­čun sa Hob­so­vim subjek­ti­vi­zmom. Po nje­mu, obi­čaj­no pra­vo osta­ja­lo je u dome­nu pra­ved­no­sti. Među­tim, ovaj domen bio je sve­den na ono što je osta­lo posle poku­ša­ja "dru­štve­nog zako­no­dav­stva" da usta­no­vi "dru­štve­no pri­hva­tlji­vu eko­no­mi­ju zado­vo­lje­nja želja svih". Tamo gde bi bile prav­no pri­zna­te, želje, požu­de i inte­re­si poti­snu­li bi pri­rod­na pra­va, što zna­či reći da su one prvo mora­le da posta­nu "pra­va" sa višim prav­nim sta­tu­som nego pri­rod­na prava.

Prav­ni rea­li­sti, koji nisu pri­hva­ti­li Paun­do­vo odva­ja­nje zako­na od poli­tič­kog zako­no­dav­stva, bili su mno­go radi­kal­ni­je pre­o­bra­će­ni. Po nji­ho­vom mišlje­nju, sudi­je bi tre­ba­lo da budu dru­štve­ni inže­nje­ri koji kori­ste kakvu­god silu ima­ju na ras­po­la­ga­nju za name­ta­nje soci­jal­ne prav­de. Sudi­je ne bi sme­le da budu zastra­še­ne nika­kvom "ide­o­lo­gi­jom svo­ji­ne" ili "tra­di­ci­o­nal­nom prav­dom". Oni bi tre­ba­lo da se ne sti­de da inter­ve­ni­šu kao vla­da­ri u pita­nji­ma koja se tiču poslo­va­nja, insti­tu­ci­ja, udru­že­nja i porodica.

Ame­ric­ki prav­nik Bruks Adams (Bro­oks Adams), u svo­joj raspra­vi o mono­pol­skim odo­bre­nim svo­ta­ma (za žele­zni­cu i slič­no) pred­sta­vio je prin­cip koji bi prav­ni rea­li­sti mogli da pri­me­ne na insti­tu­ci­ju pri­vat­nog vla­sni­štva, kao i na sva pra­va na svo­ji­nu i ugo­vor koja se odno­se na nju:

Kada zakon dode­lju­je nekom čove­ku ili nekoj kla­si lju­di ekslu­ziv­nu pri­vi­le­gi­ju da obez­be­di neke pred­me­te koji su stvar nužde ili pak stvar želje, on…obavezuje kup­ca na rop­stvo. 35

Tvr­de­ći da su pra­vo na vla­sni­štvo i imo­vi­nu "ekslu­ziv­na" pra­va, rea­li­sti u Hob­sov­skom mani­ru zaklju­ču­ju da su ona odo­bre­na samo pod mono­po­lom poli­tič­ke sile drža­ve. Ne posto­ji tako nešto kao "pri­rod­na svo­ji­na"; svo­ji­na je uvek tvo­re­vi­na zako­no­dav­stva. Rea­li­sti tako­đe pri­hva­ta­ju Adam­sov argu­ment da je rop­stvo sta­nje neza­do­vo­lje­ne ili fru­stri­ra­ne potre­be ili želje. Oni ga kori­ste da optu­že pri­vat­nu svo­ji­nu kao jed­nu od naj­va­žni­jih pret­nji "soci­jal­noj prav­di". Na kra­ju, uzi­ma­ti kao svo­ju svo­ji­nu nešto što bi neko­me dru­gom tre­ba­lo ili što bi neko dru­gi želeo da ima bio bi vrhu­nac neprav­de, jer, čine­ći tako nešto, neko naru­ša­va fun­da­men­tal­no pra­vo dru­gog na pot­pu­no zado­vo­lje­nje, nje­go­vo pra­vo da bude slo­bo­dan od želja i fru­stra­ci­ja. Soci­o­lo­ški obrt u filo­zo­fi­ji pra­va, počev­ši od kra­ja devet­na­e­stog veka i kul­mi­ni­ra­ju­ći izme­đu dva svet­ska rata, bio je ustva­ri povra­tak na Hob­so­vu subjek­ti­vi­stič­ku rede­fi­ni­ci­ju "pri­rod­nih pra­va čove­ka". Hobs je polo­žio teme­lje za revo­lu­ci­ju u raz­mi­šlje­nju o pra­vu i poli­ti­ci koja je konač­no doži­ve­la erup­ci­ju u dobu nekon­tro­li­sa­nog auto­ri­ta­ri­zma i veli­kih (straho)vlada. Niko ne može ni da poč­ne sa razu­me­va­njem ljud­skih pra­va Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je a da pred­hod­no ovu revo­lu­ci­ju ne uzme u obzir.

Kao što smo vide­li u miso­nom ekspe­ri­men­tu koji smo gore izve­li, ide­ja da bi lju­di tre­ba­lo da delu­ju samo­i­ni­ci­ja­tiv­no u poku­ša­ju da osi­gu­ra­ju svo­ja pra­va na zado­vo­lje­nje svo­jih želja može nas samo odve­sti jed­nom od Hob­so­vih rezul­ta­ta: ratu svih pro­tiv svih ili cen­tra­li­zo­va­noj poli­tič­koj sili. Logi­ka ovog argu­men­ta jasno je vidlji­va u struk­tu­ri Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je. Da bi ljud­ska pra­va bila spre­če­na da pove­du rat svih pro­tiv svih, sva­ko tre­ba da se "soci­ja­li­zu­je" i trans­for­mi­še u puki odraz dužno­sti vla­de. Drža­va bi tre­ba­lo da ruko­vo­di ljud­skim pra­vi­ma u skla­du sa orga­ni­za­ci­jom i sred­stvi­ma jed­ne zemlje. To pod­ra­zu­me­va stal­no odme­ra­va­nje inte­re­sa i želja kao i širo­ku apa­ra­tu­ru poli­ti­ča­ra, biro­kra­ta, ekspe­ra­ta i age­na­ta koji pri­ku­plja­ju podat­ke, smi­šlja­ju i tuma­če sta­ti­sti­ke od suštin­skog znac­ča­ja za sači­nja­va­nje poli­ti­ke i pri­me­nu one oda­bra­ne. Sve je ovo nei­zbe­žno jer je ono na šta se odno­se "pra­va na" ljud­skih pra­va nei­zbe­žno ret­kost. Za razli­ku od pri­rod­nih pra­va lič­no­sti, koja pri­zna­ju njen opsta­nak kao pro­i­zvo­đa­ča ili čuva­ra ret­kih sred­sta­va, nje­na ljud­ska pra­va su zahte­vi na sve ono što bi moglo da slu­ži nje­nom "dosto­jan­stvu", tj. nje­nim želja­ma. U final­noj ana­li­zi, ona se sva pre­vo­de u pra­va na rad i pro­i­zvod­ne uslu­ge veli­kog mno­štva bez­i­me­nih dru­gih koji se nala­ze pod istom vla­šću. Ljud­sko pra­vo sva­ke lič­no­sti jeste "pra­vo" na opo­re­zi­va­nje ili regu­la­ci­ju dru­gog — pra­vo koje mu, da bi se odvo­ji­lo od nje­go­vog smr­to­no­snog karak­te­ra, mora biti odu­ze­to i pre­ne­se­no na moć­nu cen­tra­li­zo­va­nu vlast. Soci­jal­na prav­da, tj.uzimanje za ozbilj­no ljud­skih pra­va, zna­či sta­ti­stič­ki i poli­tič­ki menadžment sred­sta­va. 36 To impli­ci­ra da "pra­vo" ne može ima­ti više od reto­rič­kog zna­ča­ja sve dok nije pre­tvo­re­no u prav­nu pri­vi­le­gi­ju od stra­ne efek­tiv­ne politike:

Dobit u obli­ku uslu­ge ima ovu…karakteristiku da pra­va gra­đa­na ne mogu biti pre­ci­zno defi­ni­sa­na. Kva­li­ta­tiv­ni ele­ment je pre­vi­še veliki…Sledi da indi­vi­du­al­na pra­va mora­ju biti podre­đe­na naci­o­nal­nim pla­no­vi­ma. 37

Poli­ti­ka odno­si štih pra­vi­ma. Mar­ša­lo­ve (T.H.Marshall) reči nisu ima­le name­ru da kri­ti­ku­ju poj­mo­ve soci­jal­ne prav­de i ljud­skih pra­va, nego da ilu­stru­ju kako su zdu­šno nji­ho­vi zago­vor­ni­ci pro­gu­ta­li poli­tič­ku udi­cu zajed­no sa subjek­ti­vi­stič­kim mam­cem hob­sov­ske filo­zo­fi­je "pra­va".

Zaključ­ne primedbe

Za razli­ku od Kron­be­ga ja ne vidim da su ljud­ska pra­va "sim­pa­tič­na ali naiv­na". Ume­sto toga, vidim ih kao sofi­sti­ci­ra­nu ela­bo­ra­ci­ju spe­ci­fič­no hob­sov­skog shva­ta­nja da ljud­sko biće nije neki odre­đe­ni, konač­ni, fizič­ki "moral­ni fak­tor", već puki i neo­dre­đe­ni sve­ža­nj želja koji tra­že zado­vo­lje­nje svim raspo­lo­ži­vim sred­stvi­ma. Pre­ma tome, pri­rod­no ili temelj­no pra­vo ljud­skog bića nije fizič­ki inte­gri­tet nje­go­vog sop­stve­nog bića i rada, već zado­vo­lje­nje nje­go­ve želje.

Naža­lost, ako bi ljud­ska bića poku­ša­la da zado­vo­lje svo­je želje, kroz indi­vi­du­al­ne ini­ci­ja­ti­ve svim raspo­lo­ži­vim sred­stvi­ma, nastao bi rat i uni­šte­nje. To je razlog, kako impli­ci­ra teo­ri­ja, zbog kojeg se tre­ba odre­ći kon­tro­le nad sop­stve­nim živo­tom, kako bi želje mogle da bude zado­vo­lje­ne u skla­du sa pri­o­ri­te­ti­ma, poli­ti­ka­ma, i "naci­o­nal­nim pla­no­vi­ma" poje­di­nač­nog auto­ri­te­ta. Na ovaj način, pre­ma toj teo­ri­ji, želje mogu biti efi­ka­sni­je zado­vo­lje­ne. Narav­no, želje koje bi bile zado­vo­lje­ne nisu više naše sop­stve­ne želje, već samo one koje su trans­for­mi­sa­ne sta­ti­stič­kim sred­stvi­ma u odgo­va­ra­ju­će poli­tič­ke ciljeve.

Sve ovo narav­no ima svo­ju cenu. Ako je voj­ska, kako je pisao Robert Hajn­lajn (Robert Hein­le­in), "stal­na orga­ni­za­ci­ja za uni­šte­nje živo­ta i svo­ji­ne", onda je moder­na drža­va, sa svo­jim bez­broj­nim pri­vi­le­go­va­nim jav­nim i pri­vat­nim insti­tu­ci­ja­ma, stal­na orga­ni­za­ci­ja za odva­ja­nje lic­no­sti od nje­nog živo­ta i svo­ji­ne. Pre­ma samim ljud­skim bići­ma, u ste­pe­nu u kom ona nisu čla­no­vi eli­te koja kre­i­ra poli­ti­ku, mora se postu­pa­ti kao pre­ma "naci­o­nal­nim resur­si­ma" kako bi drža­va mogla da ostva­ri nji­ho­va ljud­ska pra­va. Kao takvim, nji­ma se mora upra­vlja­ti sa nasto­ja­njem da se ujed­na­či zado­vo­lja­va­nje želja u odno­su na orga­ni­za­ci­ju i sred­stva drža­ve koja ras­po­la­že vla­šću nad njima.

Ovo je sofi­sti­ci­ra­ni i, na svoj način, fasci­nan­tan pogled na ljud­ska bića i nji­ho­va pra­va, ali po meni on nije nima­lo sim­pa­ti­čan. Ja ne mogu da pove­ru­jem da je pre­po­zna­tlji­va ozna­ka "ljud­skog dosto­jan­stva" pohlep­nost, a ne raci­o­nal­nost ljud­ske pri­ro­de. Pove­ro­va­ti u to zna­či pri­hva­ti­ti da su neči­ja pra­va neo­gra­ni­če­na koli­ko i neči­je želje, i shod­no tome, da su ona pri­mar­ni izvor suko­ba i nere­da. Nigde u kla­sič­noj tra­di­ci­ji zako­na i pra­va neće­mo moći da pro­na­đe­mo tako nešto. Ljud­ska pra­va nisu nasle­đe tra­di­ci­je koju pred­sta­vlja­ju, reci­mo, Akvin­ski ili Lok. Ljud­ska pra­va Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je ne sla­žu se ni sa kojim shva­ta­njem koje ozbilj­no uzi­ma ljud­ska bića — a ne samo nji­ho­ve želje. Soci­jal­na prav­da nije oblik prav­de; ona se razli­ku­je od prav­de isto ono­li­ko koli­ko se razli­ku­je zado­vo­lje­nje želja od ure­đi­va­nja bez­lič­nih odno­sa u skla­du sa slo­bo­dom i jednakošću.

Lite­ra­tu­ra

  • Ari­sto­tle: Nico­mac­he­an Ethics, Trans­la­ted and edi­ted by Roger Crisp. Cam­brid­ge: Cam­brid­ge Uni­ver­si­ty Press, 2000. (Ari­sto­tel : Niho­ma­no­va eti­ka, pre­vod s izvor­ni­ka, bele­ške i rec­nik nazi­vlja Tomi­slav Ladan, Glo­bus, Zagreb,1988.)
  • Adams, Bro­oks: "Law Under Ine­qu­a­li­ty: Mono­po­ly" in Cen­tra­li­za­ti­on and the Law, edi­ted by M. Bige­low. Boston: Lit­tle, Bro­wn, 1906.
  • Aqu­i­nas, Tho­mas: Sum­ma The­o­lo­gi­ae, 60 vols. Cam­brid­ge: Blackfriars,1964–1976. (Toma Akvin­ski: Izbor iz dje­la, Napri­jed, Zagreb, 1990.)
  • Coing, H: Grund­züge der Rechtsp­hi­lo­sop­hie, Ber­lin: Wal­ter De Gru­yter, 1969.
  • Crom­bag, H.F.M.: Een mani­er van over­le­ven: Psyc­ho­lo­gisc­he grond­sla­gen van mora­al en recht, Zwol­le: Tje­enk Wil­ling, 1983.
  • —, "Sym­pat­he­ti­ek, maar nai­ef", Chap. 30 in De man van Susqu­e­han­na, Amster­dam: Con­tract, 2000.
  • —, Liber Ami­co­rum, Edi­ted by N. Roos and P. van Kop­pen. Maa­stricht: Meta­ju­ri­di­ca Publi­ca­ti­ons, 2000.
  • Gar­ra­ty, J. "The New Deal, Nati­o­nal Soci­a­lism, and the Gre­at Depres­si­on", Ame­ri­can Histo­ri­cal Revi­ew 78 (1973).
  • Geor­ge, R.: Making Men Moral, Oxford: Cla­ren­don Press, 1993.
  • Gro­ti­us, Hugo: De jure bel­li ac pacis libri tres: in qui­bus jus natur & gen­ti­um item juris publi­ci prci­pua expli­can­tur, Amster­da­mi: Apud Gui­li­el­mum Bla­e­uw, 1631.
  • Higgs, Robert: Cri­sis and Levi­at­han, New York: Oxford Uni­ver­si­ty Press, 1987.
  • Hob­bes, Tho­mas: Levi­at­han: or, the mat­ter, for­me & power of a com­mo­nwe­alth, ecc­le­si­a­sti­call and civill, Edi­ted by A.R. Wal­ler, Cam­brid­ge: Cam­brid­ge Uni­ver­si­ty Press, 1935. (Tomas Hobs: Levi­ja­tan, ili mate­ri­ja oblik i vlast drža­ve crkve­ne i gra­đan­ske, pre­veo: Mili­vo­je Mar­ko­vić, Gra­di­na, Niš, 1991.)
  • Jhe­ring, Rudolph von: Der Kampf um's Recht, Wien: Manz, 1872. (Rudolf Jering: Bor­ba za pra­vo, pre­vod: Hri­stić K.N., Beo­grad, 1874.)
  • —, Der Zweck im Recht, Leip­zig : Bre­it­kopf & Har­tel, 1893–98. (—, Cilj u pra­vu, pre­vod Bori­sla­vlje­vić Alek­san­dar, Držav­na štam­pa­ri­ja Kra­lje­vi­ne Srbi­je, 1894–95.)
  • Leib­niz, Gott­fri­ed Wil­helm: "Cae­sa­ri­nus Für­ste­ne­ri­us." In Leib­niz: Poli­ti­cal Wri­tings, edi­ted by Patrick Riley. Cam­brid­ge: Cam­brid­ge Uni­ver­si­ty Press, 1988.
  • Loc­ke, John: The Second Tre­a­ti­se of Civil Govern­ment, Edi­ted by Tho­mas P. Pear­don. Indi­a­na­po­lis, Ind.: Bobbs-Mer­rill, 1952. (Džon Lok: Dve raspra­ve o vla­di, pre­vod Kosta Čavo­ški, Mla­dost, Beo­grad, 1978.)
  • Mack, Eric. "Moral Indi­vi­du­a­lism and Liber­ta­ri­an The­o­ry." In Liber­ty for the 21st Cen­tu­ry, edi­ted by Tibor Mac­han and D.B. Rasmus­sen. Lon­don: Rowan and Lit­tle­fi­eld, 1995.
  • Mars­hall, T.H.: Citi­zens­hip and Soci­al Class, Cam­brid­ge: Cam­brid­ge Uni­ver­si­ty Press, 1950.
  • Mil­ler, F.D.: “Natu­re, Justi­ce, and Rights” in: Aristotle's Poli­tics, Oxford: Cla­ren­don Press, 1995.
  • Mor­sink, Johan­nes: The Uni­ver­sal Dec­la­ra­ti­on of Human Rights: Ori­gins, Draf­ting, and Intent, Phi­la­delp­hia: Uni­ver­si­ty of Penn­syl­va­nia Press, 1999.
  • Nee­ly, R.: How Courts Govern Ame­ri­ca, New Haven, Conn.: Yale Uni­ver­si­ty Press, 1981.
  • Pico del­la Miran­do­la, Gio­van­ni: De homi­nis dig­ni­ta­te, Hep­ta­plus, De ente et uno, e scrit­ti vari, Edi­ted by Euge­nio Garin. Flo­ren­ce: Val­lecc­hi, 1942. (Piko Dela Miran­do­la, Govor o dosto­jan­stvu čove­ka, Filip Višnjic, Beograd)
  • Por­ter, B.: War and the Rise of the Sta­te, New York: Free Press, 1994.
  • Pound, Roscoe. "Need of a Soci­o­lo­gi­cal Juris­pru­den­ce." Gre­en Bag 19 (1907).
  • Rasmus­sen, D.B., and D.J. den Uyl: Liber­ty and Natu­re: An Ari­sto­te­li­an Defen­se of Libe­ral Order, LaSal­le, Ill.: Open Court, 1991.
  • —, Libe­ra­lism Defen­ded: The Chal­len­ge of Post-Moder­ni­ty, Chel­ten­ham, U.K.: Edward Elgar, 1997.
  • Rials, S., ed.: La déc­la­ra­ti­on des dro­its de l'homme et du cito­yen, Paris: Hac­het­te, 1988.
  • Stra­uss, Leo: Natu­ral Right and Histo­ry, Chi­ca­go: Uni­ver­si­ty of Chi­ca­go Press, 1953. (Leo Stra­uss, Pri­rod­no pra­vo i isto­ri­ja, pre­vod: Lučić Mili­ca, Pla­to, Beograd,1997.)
  • Tier­ney, B.: The Idea of Natu­ral Rights, Atlan­ta: Scho­lars Press, 1997.
  • Van Dun, Frank: Het fun­da­men­te­el rechts­be­gin­sel: Een essay over de grond­sla­gen van het recht, Antwer­pen: Klu­wer, 1983.
  • —. "The Lawful and the Legal", Jour­nal des Éco­no­mi­stes et des Étu­des Huma­i­nes 6 (1995).
  • Vil­ley, Mic­hel: Sei­ze essa­is de phi­lo­sop­hie du dro­it, Paris: Dal­loz, 1969.
  • —, La For­ma­ti­on de la pen­sée juri­di­que moder­ne, Nou­vel­le édi­ti­on cor­ri­gée. Paris: Montc­hréti­en, 1975.
  • —, Le Dro­it et les dro­its de l'homme, Paris: Pres­ses uni­ver­si­ta­i­res de Fran­ce, 1983.
  • Whi­te, A.R.: Rights, Oxford: Oxford Uni­ver­si­ty Press, 1984.

Izvor: Jour­nal of Liber­ta­ri­an Stu­di­es,Volu­me 15, no. 4 (Fall 2001), pp. 1–28, 2001 Ludwig von Mises Insti­tu­te. Naslov ori­gi­na­la: Frank van Dun “Human dig­ni­ty: Rea­son or desi­re? Natu­ral Rights ver­sus Human Rights”, Prav­ni fakul­tet, Maa­stricht Uni­ver­si­ty. Rani­ja ver­zi­ja ovog rada pro­či­ta­na je pred prof. H. F. M. Crom­be­gom 22.septembra 2000. pri­li­kom nje­go­vog odla­ska u pen­zi­ju, a bio je uklju­čen u Liber Ami­co­rum, ur. N. Ross i P. van Kop­pen (Maa­stricht: Meta­ju­ri­di­ca Publi­ca­ti­ons, 2000). Pre­vod: Mari­ja Jovanovic


  1. H.F.M. Crom­bag, "Sym­pat­he­ti­ek, maar nai­ef," chap. 30 in De man van Susqu­e­han­na (Amster­dam: Con­tract, 2000). Vide­ti i nje­go­vu knji­gu Een mani­er van over­le-ven: Psyc­ho­lo­gisc­he grond­sla­gen van mora­al en recht (Zwol­le: Tje­enk Wil­ling, 1983), pp. 14–21[]
  2. Nemam name­ru da dajem dopri­nos ili komen­tar raspra­vi o odno­su izme­đu kla­sič­ne teo­ri­je pri­rod­nog zako­na (u tra­di­ci­ji Ari­sto­te­la i sv.Tome Akvin­skog) i pri­rod­nog pra­va (u tra­di­ci­ji Loka). Ta raspra­va ide una­trag u naj­ma­nju ruku do kla­sič­ne stu­di­je Lea Štra­u­sa Pri­rod­no pra­vo i isto­ri­ja i dela Mic­he­la Vil­le­ya, koja pred­sta­vlja­ju pri­rod­na pra­va kao radi­kal­no "moder­ni" pola­zak od ari­sto­te­lov­ske i tomi­stič­ke teo­ri­je o pri­rod­nim zako­ni­ma. Vidi Mic­hel Vil­ley, Sei­ze essa­is de phi­lo­sop­hie du dro­it (Paris: Dal­loz, 1969); Mic­hel Vil­ley, La For­ma­ti­on de la pen­sée juri­di­que moder­ne, Nou­vel­le édi­ti­on cor­ri­gée (Paris: Montc­hréti­en, 1975); i Mic­hel Vil­ley, Le Dro­it et les dro­its de l'homme (Paris: Pres­ses uni­ver­si­ta­i­res de Fran­ce, 1983). See also F.D. Mil­ler, Natu­re, Justi­ce, and Rights in Aristotle's Poli­tics (Oxford: Cla­ren­don Press, 1995); and B. Tier­ney, The Idea of Natu­ral Rights (Atlan­ta: Scho­lars Press, 1997) []
  3. Art.2, Dec­la­ra­ti­on des dro­its de l hom­me et du cito­yen, 1789: "Le but de tou­te asso­ci­a­ti­on poli­ti­que est la con­ser­va­ti­on des dro­its natu­rels et imprescrip­ti­bles de l'homme. Ces dro­its sont la liber­té, la pro­pri­été, la sûre­té et la rési­stan­ce à l'oppression." ("Cilj je sva­kog poli­tič­kog udru­že­nja da čuva i bra­ni pri­rod­na i neza­sta­ri­va pra­va čove­ka. Ta su pra­va: slo­bo­da, svo­ji­na, bezbed­nost i otpor ugnje­ta­va­nju".) []
  4. Neko­li­ko kla­u­zu­la iz Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je iden­ti­fi­ku­ju aspek­te pra­vog pri­rod­nog pra­va sa tra­di­ci­o­nal­nim "pra­vi­ma gra­đa­ni­na". Inte­re­sant­no je među­tim da ona nisu pred­sta­vlje­na kao pra­va, nego kao apso­lut­ne zabra­ne koje se pri­me­nju­ju uop­šte na sva­ko­ga ili poseb­no na poli­tič­ke vla­sti. Pri­me­ri se mogu pro­na­ći u čla­nu 4 ("niko neće biti držan u rop­stvu ili poslu­zi"), čla­nu 5 ("Niko neće biti pod­vr­ga­van muče­nju, ili okrut­nom, neljud­skom ili degra­di­šu­ćom tret­ma­nu ili kažnja­va­nju"), i čla­nu 9, 11, 12, 15, I 17. To su čisti pri­me­ri "nega­tiv­nih pra­va": sva­ko ih može pošto­va­ti ako ne čini niko­me ništa mimo nje­go­vog pri­stan­ka[]
  5. Za ranu for­mu­la­ci­ju ove stra­te­gi­je vidi npr. H. Coing, Grund­züge der Rechtsp­hi­lo­sop­hie (Ber­lin: Wal­ter De Gru­yter, 1969), pp. 222–23: "Zwisc­hen den versc­hi­e­de­nen Grun­drech­ten bes­teht eine bes­timm­te Ran­gord­nung, die sich aus der in der Recht­si­dee ent­hal­te­nen Ran­gord­nung ergibt. Die gei­sti­gen Grun­drech­te gehen der Ehre, bei­de den öko­no­misc­hen Grun­drech­ten des Eigen­tümers vor." ("Posto­ji izve­sno ran­gi­ra­nje razli­či­tih fun­da­men­tal­nih pra­va koje je impli­cit­no u ide­ji samog Zako­na. Duhov­na pra­va pred­ho­de eko­nom­skim pra­vi­ma vla­sni­ka") Kao da posto­ji samo jed­na neo­spor­na Recht­si­dee![]
  6. O nacr­tu Dekla­ra­ci­je UN vidi Johan­nes Mor­sink, The Uni­ver­sal Dec­la­ra­ti­on of Human Rights: Ori­gins, Draf­ting, and Intent (Phi­la­delp­hia: Uni­ver­si­ty of Penn­syl­va­nia Press, 1999). Od prvog dana na polo­ža­ju pred­sed­ni­ka, deset godi­na pre nego što se SAD pri­dru­žu­ju Dru­gom svet­skom ratu, Fran­klin D. Roo­se­velt video je sebe kao rat­nog vođu. On je eksplo­a­ti­sao smi­sao kri­ze (i, sa sve svo­jim dugim odmo­ri­ma 1933. on je vero­vat­no pro­vo­ci­rao stvar­nu finan­sij­sku kri­zu). U svom ina­u­gu­ral­nom obra­ća­nju, počeo je pri­ti­skom na "širo­ku izvr­šnu vlast da pove­de rat pro­tiv kri­ze tako veli­ki kao i vlast koja bi mi bila data uko­li­ko bi nas napao spolj­ni nepri­ja­te­lj." On se čak zalo­žio za jed­nu meru iz Prvog svet­skog rata, zatva­ra­nje bana­ka koje oba­vlja­ju trgo­vi­nu sa nepri­ja­te­ljem (1917). Zai­sta, pre­ma J.Gattary, u "The New Deal, Nati­o­nal Soci­a­lism, and the Gre­at Depres­si­on," Ame­ri­can Histo­ri­cal Revi­ew 78 (1973), p. 932, "Kri­za je oprav­da­va­la odba­ci­va­nje pre­se­da­na, naci­o­na­li­stič­ku mobi­li­za­ci­ju dru­štva, i ukla­nja­nje tra­di­ci­o­nal­nih ogra­ni­če­nja držav­ne moći." Ne bismo sme­li da zabo­ra­vi­mo fasci­na­ci­ju ratom, sna­žnim vođom, naci­o­nal­nim pla­ni­ra­njem, teh­no­krat­skim menadžmen­tom, i tome slič­nom, koje je bilo karak­te­ri­stič­no za inte­lek­tu­al­nu i poli­tič­ku eli­tu prve polo­vi­ne veka. O ovo­me, vidi: Robert Higgs, Cri­sis and Levi­at­han (New York: Oxford Uni­ver­si­ty Press, 1987), p. 169. Ova je fasci­na­ci­ja oči­gled­na i u Uni­ver­zal­noj dekla­ra­ci­ji kao što je i u "drža­vi bla­go­sta­nja, (koja) je jedan poto­mak total­nog bla­go­sta­nja indu­strij­ske ere". B. Por­ter, War and the Rise of the Sta­te (New York: Free Press, 1994), p. 192[]
  7. Nedo­sta­tak u vezi sa željom je ovde klju­čan. Eko­nom­ski pojam nedo­stat­ka u odno­su na "efek­tiv­nu potra­žnju" nije rele­van­tan. Uni­ver­zal­na dekla­ra­ci­ja ne tvr­di da mi ima­mo pra­va samo na takve stva­ri koje može­mo da želi­mo ili da bude­mo u sta­nju da ih pro­i­zve­de­mo ili pla­ti­mo[]
  8. Ovo je pozna­ta zablu­da. Kod Toma­sa Hob­sa nala­zi­mo jed­nu nje­nu ver­zi­ju kada on daje ekspan­ziv­nu defi­ni­ci­ju rata i u skla­du sa njom stro­gu defi­ni­ci­ju mira. Vidi Levi­at­han: or, the mat­ter, for­me & power of a com­mo­nwe­alth, ecc­le­si­a­sti­call and civill, ed. A.R. Wal­ler (Cam­brid­ge: Cam­brid­ge Uni­ver­si­ty Press, 1935), chap. 14. Pove­zu­ju­ći čak i naj­u­da­lje­ni­ji rizik od suko­ba sa ratom svih pro­tiv svih, on je tvr­dio da udo­ban i komo­tan život može biti moguć samo pod naj­stor­žom for­mom cen­tra­li­zo­va­nog apso­lu­ti­zma. Kako Lajb­niz pri­me­ću­je, "Hob­so­va zablu­da leži u tome što on misli da stva­ri koje bi mogle da iza­zi­va­ju nezgo­de ne bi tre­ba­lo ni da se rađa­ju — što je suprot­no pri­ro­di ljud­skih dela." Vidi Leib­niz, "Cae­sa­ri­nus Für­ste­ne­ri­us," in Leib­niz: Poli­ti­cal Wri­tings, ed. Patrick Riley (Cam­brid­ge: Cam­brid­ge Uni­ver­si­ty Press, 1988), p. 119[]
  9. Vidi bele­šku 3. "Bezbed­nost" i "otpor ugnje­ta­va­nju" nisu pra­va pri­rod­na pra­va. Ona su pre raz­mi­šlja­nja o dužno­sti­ma bilo koje vla­de da poštu­je pri­rod­na pra­va[]
  10. Degra­da­ci­ja "pra­va na imo­vi­nu" na član 17, tj. nje­go­vo odva­ja­nje od pra­va na život, slo­bo­du i bezbed­nost lič­no­sti, sa koji­ma je ono tra­di­ci­o­nal­no bilo pove­za­no, sva­ka­ko je vred­no pažnje[]
  11. Posto­ji neko­li­ko izu­ze­ta­ka. Vidi bele­šku 5[]
  12. Vidi Frank van Dun, Het fun­da­men­te­el rechts­be­gin­sel: Een essay over de grond­sla­gen van het recht (Antwer­pen: Klu­wer, 1983) []
  13. Pra­va, od lat. reci rec­ta, kon­tro­li­sa­ne stva­ri (od gla­go­la rege­re: vodi­ti, upra­vlja­ti, savla­da­ti, kon­tro­li­sa­ti) []
  14. John Loc­ke, The Second Tre­a­ti­se of Civil Govern­ment, ed. Tho­mas P. Pear-don (Indi­a­na­po­lis, Ind.: Bobbs-Mer­rill, 1952), chap. 2, §4[]
  15. Loc­ke, Second Tre­a­ti­se, chap. 2, §6[]
  16. Pri­mar­no eti­mo­lo­ško zna­če­nje "zako­na" je "pore­dak" (na skan­di­nav­skom lag, pore­dak, oba­ve­za). Zakon je dru­štve­ni pore­dak ili dru­štve­na oba­ve­za koja ima svo­je pri­rod­no ute­me­lje­nje u mno­ži­ni i raz­no­li­ko­sti razli­či­tih i raz­dvo­je­nih lič­no­sti. To je ono što su Rimlja­ni nazi­va­li ius, pore­dak, iura, oba­ve­ze koje izvi­ru iz samog govo­ra (iura­re, pre­u­ze­ti lič­nu oba­ve­zu pre­ma neko­me) Vidi Frank van Dun, "The Lawful and the Legal," Jour­nal des Éco­no­mi­stes et des Étu­des Huma­i­nes 6 (1995[]
  17. Jedi­na spe­ci­fič­no ljud­ska pre­dra­su­da Uni­ver­zal­ne dekla­ra­ci­je jeste nje­na afir­ma­ci­ja pra­va da se ne bude spre­čen u uzi­ma­nju uče­šća u poli­tič­kim izbo­ri­ma ili pri­ja­vlji­va­nju za posao pri vla­di[]
  18. Vidi na pri­mer stro­ge poj­mov­ne ana­li­ze u A.R. Whi­te, Rights (Oxford: Oxford Uni­ver­si­ty Press, 1984[]
  19. Tipič­ni izraz ovog sta­no­vi­šta je zastu­pa­nje "afir­ma­tiv­ne delat­no­sti" u knji­zi biv­šeg glav­nog sudi­je Vrhov­nog suda Zapad­ne Vir­dži­ni­je, vidi: R. Nee­ly, How Courts Govern Ame­ri­ca (New Haven, Conn.: Yale Uni­ver­si­ty Press, 1981), p. 6[]
  20. Tho­mas Aqu­i­nas, Sum­ma The­o­lo­gi­ae, 60 vols. (Cam­brid­ge: Black­fri­ars, 1964–1976), IaI­I­ae, Qu. 96, Artt. 3 and 2. (Toma Akvin­ski, Izbor iz dje­la, Napri­jed, Zagreb, 1990. (2. sve­zak str. 675, 677) []
  21. Što, među­tim, i dalje impli­ci­ra da je dobro — dobro koje ima da se ostva­ri u stvar­nom živo­tu neke lič­no­sti. Ona ne pra­vi sta­ti­stič­ku gre­šku koja je oči­gled­na u uti­li­ta­ri­zmu, sa nje­nim ad hoc kon­struk­ci­ja­ma "naj­vi­šeg dobra" zasno­va­nog na bez­lič­nim, ano­nim­nim poda­ci­ma o želja­ma, čine­ci tako naj­vi­še dobro nečim pot­pu­no ne-intrin­sič­nim za sva­ku lič­nost za sebe[]
  22. Ovu ide­ju komen­ta­ri­še Ari­sto­tel u zavr­šnom delu Niho­ma­no­ve eti­ke (Nico­mac­he­an Ethics, trans. and ed. Roger Crisp (Cam­brid­ge: Cam­brid­ge Uni­ver­si­ty Press, 2000). ) vidi i : R. Geor­ge, Making Men Moral (Oxford: Cla­ren­don Press, 1993) []
  23. Npr. D.B. Rasmus­sen and D.J. den Uyl, Libe­ra­lism Defen­ded: The Chal­len­ge of Post-Moder­ni­ty (Chel­ten­ham, U.K.: Edward Elgar, 1997); D.B. Rasmus­sen and D.J. den Uyl, Liber­ty and Natu­re: An Ari­sto­te­li­an Defen­se of Libe­ral Order (LaSal­le, Ill.: Open Court, 1991); and Eric Mack, "Moral Indi­vi­du­a­lism and Liber­ta­ri­an The­o­ry," in: Liber­ty for the 21st Cen­tu­ry, ed. Tibor Mac­han and D.B. Rasmus­sen (Lon­don: Rowan & Lit­tle­fi­eld, 1995). Tako­đe vidi: van Dun, Het fun­da­men­te­el rechts­be­gin­sel []
  24. U upu­ći­va­nju na ius natu­ra­le, Hobs je izvo­dio trik sa nesreć­nom defi­ni­ci­jom pri­rod­nog pra­va, koju je rani­je dao Hugo Gro­ti­us, ius natu­ra­le kao moral­na spo­sob­nost ili moral­na sna­ga, u Hugo Gro­ti­us, De jure bel­li ac pacis libri tres: in qui­bus jus natur & gen­ti­um item juris publi­ci prci­pua expli­can­tur (Amster­da­mi: Apud Gui­li­el­mum Bla­e­uw, 1631). Po Hob­so­vim kon­ven­ci­o­na­li­stič­kim ide­ja­ma, ius natu­ra­le bi moglo samo da bude spo­sob­nost ili sna­ga koja ne bi bila ogra­ni­če­na ničim do dru­gim pri­rod­nim sna­ga­ma (ili "spo­lja­šnja pre­pre­ka", kako je on nazi­vao), kao da je doda­va­nje natu­ra­le na ius isto što i ukla­nja­nje "moral­nog" iz "moral­ne sna­ge". Među­tim, ius nije ni spo­sob­nost ni sna­ga. Ono je veza odre­đe­na u uslo­vi­ma spo­ra­zu­ma izme­du lič­no­sti, kao ono što povla­či veze izme­đu njih, i kojom se raz­dva­ja ono što je "moje" i "tvo­je". Isto tako, ius natu­ra­le je moral­na pri­nu­da, mada je odre­đe­na pri­rod­nim ogra­ni­če­nji­ma izme­đu dve oso­be. Vidi bele­šku 14[]
  25. Levi­ja­tan gl.14[]
  26. Hobs, Levi­ja­tan, prvi deo, gl.16[]
  27. Hobs, Levi­ja­tan, gla­va 15[]
  28. Hobs, Levi­ja­tan, dru­gi deo, gl.29.: "Sva­ki čovek zai­sta ima vla­sni­štvo koje isklju­ču­je pra­vo bilo kog dru­gog subjek­ta; a ima ga samo zahva­lju­ju­ći suve­re­noj vla­sti"[]
  29. Hobs, Levi­ja­tan, prvi deo, gl.10[]
  30. Kako je pisao Gio­van­ni Pico del­la Miran­do­la, arhe­tip­ski rene­san­sni inte­lek­tu­a­lac: "Čove­ku je dato da ima ono što želi, da bude ono što želi". Vidi : Gio­van­ni Pico del­la Miran­do­la, De homi­nis dig­ni­ta­te, Hep­ta­plus, De ente et uno, e scrit­ti vari, ed. Euge­nie Garin (Flo­ren­ce: Val­lecc­hi, 1942), p. 106[]
  31. Hobs, Levi­ja­tan, dru­gi deo, gl.30[]
  32. Rudolph von Jhe­ring Der Zweck im Recht (Leip­zig : Bre­it­kopf & Har­tel, 1893–98); tako­đe u: Rudolph von Jhe­ring, Der Kampf um's Recht (Wien: Manz, 1872) []
  33. Roscoe Pound, "Need of a Soci­o­lo­gi­cal Juris­pru­den­ce"; Gre­en Bag 19 (1907), p. 612. []
  34. Pound, "Need of a Soci­o­lo­gi­cal Juris­pru­den­ce," p. 615[]
  35. Bro­oks Adams, "Law Under Ine­qu­a­li­ty: Mono­po­ly," in Cen­tra­li­za­ti­o­nand the Law, ed. M. Bige­low (Boston: Lit­tle, Bro­wn, 1906) []
  36. Sta­ti­stič­ki kri­te­ri­jum soci­jal­ne prav­de bio je vešto kori­šćen u broj­nim femi­ni­stič­kim žal­ba­ma na "sla­bu zastu­plje­nost" žena u poli­ti­ci ili dru­gim pro­fe­si­ja­ma. Pred­stav­ni­ci nekih dru­gih gru­pa sle­di­li su nji­hov pri­mer[]
  37. T.H. Mars­hall, Citi­zens­hip and Soci­al Class (Cam­brid­ge: Cam­brid­ge Uni­ver­si­ty Press, 1950), pp. 58–59[]