Liberalna utopija Imanuela Kanta (I): Ideja “Kritike političkog uma”

Kant nikada nije bio smatran značajnim političkim misliocem. Filozofska i politička istoriografija njegovu političku teoriju, ukoliko uopšte, pominju samo uzgred i sporadično, u vidu kratkih crtica unutar širih koncepata koji se razmatraju. ((Kant je, izgleda, uvek bio interesantniji istoričarima prava (poglavito njegova Metafizika morala), nego istoričarima političkih ideja. Svaka istorija one ugledne tradicije nemačke pravne misli, takozvane Rechtsstaat, mora započeti sa Kantom (o tome nadahnuto piše Hajek u: Hajek(1998): 171-180). Hans Rajs takođe piše: “Kant’s impact on German legal history was profound, but the rise of nationalism prevented his work from being the dominant force in German political thought during the nineteenth and early twentieth centuries which it might easily have been.” (Reiss: 13) Nažalost, iako pre Kanta ne možemo govoriti o političkoj filozofiji u Nemačkoj (vidi: Reiss: 9), politička istoriografija nije odala značajniju počast Kantovoj političkoj koncepciji. Razlog tome treba tražiti kako u uvreženom shvatanju o podređenom položaju političke filozofije unutar Kantovog sistema, tako i u istorijskoj prevazi anti-liberalne tradicije u real-političkom razvoju Nemačke. Paradoksalno je da se zbog toga neretko optuživuje upravo pravna i politička tradicija Rechsstaat-a, a samim tim i Kant kao njen idejni začetnik. (To je ocena Franca Nojmana u: Nojman (2002):169) Govoreći o Kantovom nasleđu i povesnom uticaju njegovih ideja, i, u sklopu toga, o ovom “osobenom dvostrukom životu Kantovih ideja”, Kasirer donosi sledeći autoritativni nalaz: “Tek ono što je Kantova filozofija postigla i značila za Šilera, za Vilhelma fon Humbolta, a ne manje i za Getea, tek to otkriva i dovršava njen pravi i dublji povesni smisao.”(Kasirer,2000:9) Ovu Kasirerovu ocenu ponavlja i Rajs (Reiss:ibid.))) U raznim istorijama filozofije Kantove političke ideje najčešće se i ne pominju, dok iz prikaza istorije političkih ideja, ukoliko uopšte naiđemo na pominjanje mislioca iz Kenigsberga, one upadljivo izostaju; tu nam se uglavnom servira predstava o Kantu kao sinkretičnom teoretičaru politike, bez originalnih ideja, čije stanovište uglavnom predstavlja zbunjujuću mešavinu radikalno-prosvetiteljskih i konzervativnih elemenata ((Ova “neprevladana protivrečnost” između francuskih i engleskih ideja u Kantovom učenju, pogotovo generalna naklonost koju gaje prema idejama Francuske revolucije, uveliko je, izgleda, blokirala njegove tumače da shvate Kantovu poziciju kao nešto više od (neopravdanog) kombinovanja prosvetiteljskih ideja sa idejama na kojima je počivalo britanski sistem ustavne monarhije, a za koje se mislilo da ih je istorijski razvoj odbacio na svoje “đubrište” upravo za vreme Kantovog života.)) , teoretičaru koji nije uspeo da nadmaši svoje velike prethodnike i uzore, i koga su njegovi vizionarski sledbenici ostavili u dubokoj senci. Čak i u studijama koje se bave problemima kojima je Kant posvećivao najviše pažnje (problem prosvetiteljstva, prava na pobunu, konstituciji liberalne države, slobodi govora, itd.), neretko ćemo naići na potpuno ignorisanje Kantovih gledišta o ovim problemima. ((Tako u obimnoj četverotomnoj studiji o pravu na pobunu A. Molnar i ne pominje Kanta, što umnogome čini neuverljivim njegov, pomalo štreberski, pokušaj apologije demokratskog prevrata u Srbiji.)) Na njega se uglavnom gleda kao na sledbenika Loka ili Rusoa i preteču Hegela ili Marksa, retko kad kao na samosvojnog i izgrađenog političkog mislioca. Uglavnom se ne ide dalje od prigodnog etiketiranja kao “filozofa prosvetiteljstva”, “nemačkog teoretičara Francuske revolucije” ((Tako Marks ocenjuje Kantovu (teorijsku) filozofiju: “Kantovu filozofiju s pravom treba smatrati kao nemačku teoriju francuske revolucije” (Marks, 1968:261) )) i sl., bez bližeg upuštanja u razmatranje prirode ovih veza, iako se radi o širokim i vrlo kompleksnim društvenim pokretima i fenomenima. Razlog ovakvom paušalnom prilazu Kantovoj političkoj filozofiji mogli bismo delimično tražiti u generalnoj percepciji Kanta kao isključivo autora triju Kritika, koje su gotovo u potpunosti apsorbovale pažnju stručne, pogotovo one filozofske publike, zbog čega se na njegove političke spise ((Kod nas je većina ovih spisa objavljena u knjizi Um i sloboda (Velika edicija “Ideja”, Beograd 1974) u redakciji Danila Baste.)) retko kad gleda kao na integralni deo njegovog sistema.

Povod ovakvoj generalnoj percepciji Kanta kao osrednjeg političkog mislioca, mogli bismo, s druge strane, potražiti i u stavu samog Kanta prema političkoj filozofiji i politici uopšte. Problemi političke filozofije, čini se, nikada nisu bili u središtu Kantovog filozofskog interesovanja. Svoje političke ideje Kant nikada nije sistematski razvio ili filozofski “utemeljio” na zadovoljavajući način. Političkim temama bavio se prigodno, više uzgred nego razvijeno, više podstaknut burnim događajima svoje epohe nego potrebom izgradnje ili dovršenja vlastitog filozofskog sistema. On nikada nije napisao neko kapitalno delo iz političke filozofije. Ako izuzmemo prvi deo Metafizike morala (Metafizička načela nauke o pravu), Kantovu političku filozofiju naćićemo skiciranu u njegovim kraćim spisima, pisanim uglavnom za Berlinische Monatsschrift, časopis koji je za cilj imao promovisanje ideja Aufklärung-a u tadašnjoj Nemačkoj. Ova okolnost kao da nam više govori o Kantu kao čoveku razvijenog političkog i socijalnog nerva, o “socijalno svesnom” piscu koji odgovara pozivu prosvećenog intelektualca i reaguje na izazove koje pred njega postavlja društvo, nego o Kantu-filozofu koji se političkom teorijom bavi iz nužnosti vlastitog sistema. Već sama ova činjenica, naime okolnost da je on svoje osnovne političke ideje izložio u popularnom, nedovoljno sistematskom obliku, čini se dovoljnim razlogom da zaključimo da u njegovoj filozofskoj teoriji politička filozofija ne može imati svoje povlašćeno predmetno područje.

Sve ovo kao da u potpunosti potkrepljuje onu stereotipnu predstavu (koja je dominirala XIX i prvom polovinom XX veka) o Kantu kao “aistorijskom misliocu”, filozofu koji se kreće na tlu apriornih pojmova i logičkih konstrukcija i koga se istorija i svet kontingencije ne dotiču. Uprkos tome, ne može se zaobići činjenica da je Kant u poslednjih dvadesetak godina svog života, tj. upravo na vrhuncu svog misaonog razvoja, u tzv. kritičkom periodu svoje filozofije, napisao sve svoje spise iz filozofije istorije, prava i države. ((Kant je prvi tekst iz političke filozofije (Ideje za opštu istoriju…) napisao u šezdesetoj, a poslednji (Spor među fakultetima) u sedamdesetčetvrtoj svog godini života.)) Stoga još čudnije deluje argument po kome se Kantu kao misliocu sistema par excellence, opraštaju ovakvi izleti izvan sistema. ((Tek povremeno možemo naići na ocene koje značajnije odstupaju od ovog preovlađujućeg vrednovanja Kantove političke filozofije. Tako Karl Fridrih u svom Uvodu za engleski prevod Kantovih spisa iz filozofije politike i morala, piše: “The writer has gradually come to the conclusion that Kant’s whole system is more closely related to his basic political outlook and his sense of the broad revolutionary developments of his time than has commonly been assumed.”(Friedrich:xxxv) Slično o Kantovim političkim spisima misli i Hans Rajs: “While it would be going too far to see in them the ultimate end of his thought, they are not an accidental byproduct. Indeed, they grow organically out of his critical philosophy.” (Reiss: 3))) Ovo gledanje na Kanta prevashodno kao na nekakvog akademskog filozofa koji nije previše mario za “svetske” poslove, utoliko više čudi što je sam Kant “školskom pojmu” filozofije izričito pretpostavio njen “svetski pojam” (Weltbegriff der philosophie). (( “Ali postoji još jedan svetski pojam (conceptus cosmicus), koji je uvek ležao u osnovi ovoga termina, a naročito kad je bio takoreći personificiran, pa se u idealu filozofa zamišljao kao neki obrazac. U tome smislu filozofija je nauka o odnosu svega saznanja prema bitnim ciljevima ljudskog uma (teleologia rationis humanae), i filozof nije neki veštak uma, već zakonodavac ljudskog uma.” (KČU:607) ))  Štaviše, Kant je filozofa i filozofiju shvatao upravo u ovom odnosu prema onome što svakoga (dakle, i nefilozofa) nužno interesuje kao umom obdareno biće, a to su prvenstveno pitanja koja se tiču oblasti morala (u Kantovom, širokom shvatanju ovoga pojma ((Vidi belešku 20.)) ). O tome on kaže: “Krajnja namera prirode, koja nas je pri udešavanju našega uma mudro zbrinula, upravljena je zapravo na moral.” (KČU:582)

Ono, međutim, što ponajviše šokira kod njegovih “popularnih” spisa – i u čemu prvenstveno treba tražiti razloge ovom ambivalentnom odnosu prema njima i njihovom podređenom statusu u celini Kantovog sistema – jeste njihova sadržina. Ono što zbunjuje u prvom redu jeste Kantova gotovo avanturistička smelost i lakoća sa kojom se upuštao u materiju koja vrvi od patološkog sadržaja, strast sa kojom se predavao ispitivanju područja raznovrsnosti slučajnoga. Moglo bi se čak govoriti i o Kantovoj opsesiji ovim predmetnim područjem na koje um ne može gajiti nikakvu opravdanu pretenziju. Status Kantovih političkih spisa unutar njegovog sistema, ako je suditi prema gornjem prikazu istorijsko-filozofske recepcije Kantovog političkog učenja, uveliko podseća na status koji u očima publike ima Hegelova Filozofija prirode; radije se žrtvuje deo sistema da bi se celina očuvala koliko-toliko konzistentnom, nego što se pokušava testirati konzistentnost same celine upravo na tom njegovom “kontroverznom” delu. Ali dok je iz celine Hegelovog sistema još i razumljiva njegova aspiracija da kategorijama svoje filozofije “apsolutnog idealizma” obuhvati svekoliko iskustveno područje, ovaj “pozitivni” afekt, gotovo “nekritičko” prepuštanje području iskustvene raznovrsnosti kod Kanta, čini se, ne može imati nikakvo sistemsko opravdanje. Nekakva Kritika političkog uma možda bi i imala svoje opravdanje (pre svega u smislu restringovanja ili ukidanja legitimnosti njenih preteranih pretenzija, analognom onom koje je izvršeno u oblasti teorijskog uma), ali ne i “angažovani” politički tekstovi, koji pretenduju da na pozitivan način modeluju istorijsku praksu i opredeljuju se u stvarima za koje um nikada ne može ponuditi svoju evidenciju.

Kako god bilo, budući da je izostala “kritika političkog uma” – pa politička filozofija može imati samo nekritički sadržaj – svaki pokušaj dovođenja njegove političke misli u neku bližu sistemsku vezu sa okosnicom njegove filozofije, mora unapred računati sa ovim povećanim rizikom od prekoračenja legitimnih granica upotrebe uma. Ako bi politička filozofija i imala svoje osobeno predmetno područje onda ono u sistemu transcendentalnog idealizma može figurirati samo kao nekakva terra australis, zabranjena zemlja senki i varljive igre privida. Zadobijanje kritičkog dostojanstva političke filozofije i njeno nadovezivanje na matricu sistema transcendentalnog idealizma, bilo bi osujećeno već u samoj svojoj nameri: ono bi pre podsećalo na opasno pregnuće premeštanja zdanja gotičke katedrale na nesigurno i peskovito tle, nego na udaranje još jednog stuba u njegove temelje ili na dovršenje krovne konstrukcije koja bi povezivala osnove čitavog sistema sa svrhom zarad koje je izgrađen. Stoga, svaka pretenzija političke filozofije da se izbori za dignitet svog predmeta, da uspostavi suverenu i legitimnu vlast na svojoj “teritoriji”, ((O Kantovom zanimljivom razlikovanju pojmova tla (territorium), područja (ditio) i boravišta (domicilium), vidi KMS:66.)) učinila bi, paradoksalno, tu njenu vlast nelegitimnom, pokazala bi je u svetlu transcendentalnog (političkog) privida; jer, filozofija se bavi samo onim opštim i nepromenljivim, ona definiše apriorne forme mogućeg iskustva, dok je politika stvar nepredvidljive i stalno promenljive prakse. Još više: ona je – po samom svom pojmu – u najvećoj meri izložena dejstvu heteronomnih silnica istorijske kontingencije, ona je besprizorna arena u kojoj se pruža varvarski prizor sveopšteg moralnog srozavanja i divljanja patoloških strasti i interesa, krvava pozornica istorije u kojoj ćemo najpre naći uzvišene ideale i vrednosti u kaljuzi podvala, intriga i zločina. Kant upravo u ovom pesimističnom tonu započinje svoj spis “Ideja opšte istorije…”, koji je nastao četiri godine posle objavljivanja Kritike čistog uma i koji će predstavljati početak njegovog intenzivnog bavljenja političkom publicistikom: “Čovek ne može da ne oseti izvesno negodovanje kad pogleda šta sve oni (ljudi) ne rade, i kako se sve ne ponašaju na svetskoj pozornici; i kada nađe da je, i pored mudrosti koja tu i tamo zasvetli u pojedinačnom, ipak na kraju sve satkano iz gluposti, detinjaste sujete, često i iz detinjaste pakosti i rušilačkog nagona. I pri tome ne zna kakav pojam sebi da stvori o svojoj vrsti, toliko gordoj na svoje prednosti.” (USA:29-30)

Borislav Ristić