Kritika predloga novog ustava Republike Srbije

Predlog novog ustava republike Srbije je rezultat nagodbe političkih stranaka i atmosfera u kojoj se o njemu vodi rasprava ispunjena je partijskom dnevnopolitičkom i predizbornom retorikom. Stiče se utisak da je zajednički interes većine političkih partija da „zbrzaju“ građane da prihvate predlog ustava bez dovoljno promišljanja i projekcija mogućih posledica predloženih ustavnih rešenja. Ovaj tekst je pokušaj da se diskutuju činjenice relevantne za donošenje novog ustava Srbije ali iz vizure građanina, pojedinca. Autor želi da istakne značenje koje ustav ima za njega, jer se o tome uopšte ne govori, dok je sav informativni prostor ispunjen značajem koje ustav ima za državni aparat Srbije.

Čemu služi ustav?

Svrha ustava je da zaštiti građane od mogućih zloupotreba vlasti, da ograniči samovolju i zloupotrebe zakonodavca odnosno državnog birokratskog aparata. Ovo takođe važi za državni birokratski aparat koji je po svojoj prirodi demokratski, kao što je to sada slučaj i u Srbiji. I u demokratiji je moguće da većina pokuša da nametne zakone čiji efekti mogu biti povreda prava manjine, što se mora sprečiti, iako je u skladu sa demokratskim principom vladavine većine. Proceduralno, nacrte svih zakona pripremaju manje grupe stručnih (?) ljudi, zainteresovanih za određenu oblast. Sasvim je moguće da oni budu pod uticajem posebnih interesa i da taj zakon ide na ruku manjini ali na račun većine. Poslanici koji u skupštini prihvataju predloge zakona i predsednik koji ih stavlja na snagu ne moraju biti zainteresovani ili dovoljno stručni (ili maštoviti!) da predvide moguće posledice ili zloupotrebe zakona. Stoga postoji institucija provere ustavnosti svakog predloženog zakona pre proglašavanja. Da bi odgovorio ovoj nameni, ustav mora da bude svima razumljiv i određen, a nikako podložan proizvoljnim tumačenjima ili kontradiktoran. Kako bi predstavljao „zlatni standard“ sa kojim se sva predložena zakonska akta porede i usklađuju, ustav mora biti zasnovan na principima vladavine prava odnosno pravde. A kao posledica toga da se shvatanja pravde relativno sporo menjaju, ustav mora biti relativno nepromenljiv dokument – „društveni ugovor“ – odnosno pisani, proglašeni i opšteprihvaćeni skup osnovnih pravila u skladu sa kojima ljudi žele da žive kao građani jedne države.

Podvucimo još jednom značaj ustava. Ustav nije ukras države, kao himna, grb i zastava. Ustav ima životni značaj za ljude koji u dotičnoj državi žive, za građane. Ustav treba da im obezbedi sigurnost da u toj državi neće biti kažnjeni zbog zločina ili grešaka drugih ljudi, već samo zbog svojih eventualnih zločina i grešaka. Ustav treba da im obezbedi sigurnost da ono što svojim poštenim radom i znojem zarade niko neće da im otima a posebno ne njihova država, pod bilo kakvim izgovorom. Ustav ljudima obezbeđuje slobodu i sigurnost. Ako to nije u stanju, ustav im uopšte nije potreban.

Koji su nedostaci ponuđenog predloga novog ustava Srbije?

Najvažniji nedostatak predloga novog ustava Srbije je u tome što građane diskriminiše, da ih nejednako tretira, odnosno da građani nisu jednaki pred ustavom i zakonom. Osnovna osobina pravednog zakona je da nije pristrasan. Ni po babu, ni po stričevima. Isto i za veru i za neveru. Zaista, u stavu 1 člana 21 predloga novog ustava (Zabrana diskriminacije) kaže se “Pred ustavom i zakonom svi su jednaki”. Ova odredba međutim zvuči sasvim deklarativno i bez ikakve stvarne težine, imajući u vidu koliko drugih članova predloga novog ustava omogućuje ili predviđa diskriminaciju građana.

Najočigledniji primer gornje tvrdnje je (pozitivna, ali ipak) diskriminacija Vojvođana i Kosovara u odnosu na ostale građane Srbije. Građanima Srbije koji žive u Vojvodini kao i na Kosovu i Metohiji predlogom ustava date su specijalne pogodnosti i zaštita kakvu ne uživaju ostali građani Srbije i nad kojima se, posledično, vrši negativna diskriminacija. Predviđena je veća autonomija stanovnika pokrajina u odnosu na republičku vlast, iz čega proizilazi da su građani autonomnih pokrajina prema ustavnom predlogu samosvojniji, odrasliji i odgovorniji za sebe nego ostali građani Srbije. Građani Srbije sa Kosova i Metohije dorasli su „suštinskoj autonomiji“ a građani Srbije iz Vojvodine „autonomiji“. Sledi da su građani Srbije „van pokrajina“ nedorasli za autonomiju koja se garantuje stanovništvu pokrajina. Malo je reći da je ovo uvredljivo. Diskriminacija svake vrste, pozitivna kao i negativna, je seme razdora među građanima Srbije, a dokaz ovoj tvrdnji je kompletna istorija autonomija u Srbiji.

U član 21, pored principijelnog stava, „Pred ustavom i zakonom svi su jednaki,“ u stavu 4 kaže se i sledeće: „Ne smatraju se diskriminacijom posebne mere, itd“. Očigledno je da diskriminacije može samo da ima ili nema. Ne može da je ima, ali da je mi ne smatramo diskriminacijom. To što ustav kaže da se nešto neće smatrati diskriminacijom ne znači da diskriminacije nema. Ljudi se ne tretiraju jednako pred ustavom i zakonom i to jeste diskriminacija i to jeste nepravda i nedopustivo je. Građani imaju pravo i vrlo često moralnu obavezu da jedni druge na neki način diskriminišu, odnosno da ne budu prema svima jednaki (na primer, moralna je obaveza da se ustupi mesto starijem u autobusu, što je diskriminacija svih putnika koji stoje, prema starosti) ali ustav i zakon moraju biti isti za sve ljude, inače zloupotrebama nema kraja.

U poslednjem stavu člana 60., Pravo na rad, nekim kategorijama građana – „ženama, omladini i invalidima omogućuju se posebna zaštita na radu i posebni uslovi rada, uskladu sa zakonom“, čime se predviđa zakonska diskriminacija građana, odnosno nejednak položaj pred zakonom žena, omladine i invalida s jedne strane i ostalih građana s druge, suprotno stavu 1 člana 21.

Drugi veliki nedostatak ovog predloga ustava, protivrečnost, a u tesnoj vezi sa već pomenutom diskriminacijom, proizilazi iz činjenice da su u predlog ustava, kao njegove odredbe sa obavezujućom snagom, uključene i odredbe iz univerzalne povelje UN o ljudskim pravima odnosno povelje EU o osnovnim pravima, što dovodi do mnogih protivrečnosti u predlogu. Povelja o ljudskim pravima predstavlja vredan dokument – to je pisani moralni kodeks koji prihvata svaka civilizovana osoba. Međutim, pokušaj da se povelja pretvori u zakon osuđen je unapred na neuspeh, jer su članovi povelje međusobno protivrečni. To znači da poštovanje jednog zagarantovanog „prava“ zahteva kršenje nekog drugog zagarantovanog prava. Konkretnije, pozitivna „ljudska prava“ (prava 2. i 3. generacije: prevo na socijalnu sigurnost, obrazovanje, penziono i zdravstveno osiguranje, informisanje itd.) su u suprotnosti sa negativnim ljudskim pravima, ili osnovnim ljudskim slobodama (na život, na raspolaganje sopstvenim telom, na privatnu svojinu, slobodu kretanja, misli i govora, slobodu sklapanja ugovora), a pre svega sa pravom na svojinu. Da ilustrujemo ovu tvrdnju primerom: moralna je obaveza da se siromašnom čoveku pomogne, i to svaka civilizovana osoba razume i prihvata i sprovodi u granicama svojih mogućnosti. Kada se međutim država obaveže da će pomagati siromašne („pravo na socijalnu sigurnost“), jasno je da se bogatstvo mora od nekog uzeti da bi se nekom dalo i država pribegava prinudnom oduzimanju bogatstva (naplati poreza) a time krši pravo na svojinu, koje je takođe ljudsko pravo i u svesti civilizovanih ljudi i u poveljama o ljudskim pravima. Moralni kodeksi mogu biti kontradiktorni jer ih ljudi slobodno primenjuju u životnim situacijama u kojima se nađu. Ustav ne sme biti kontradiktoran, jer ustav koji je sam sebi protivrečan ne može biti ni od kakve koristi da se utvrdi da li je neki predlog zakona u suprotnosti s njim. Kako, kad je ustav sa samim sobom u koliziji!

Primer za ovo je način uređivanja sledećih „prava“: zdravstvena zaštita (član 68), socijalna zaštita (član 69), penzijsko osiguranje (član 70), pravo na obrazovanje (član 71), itd. Prava bolesnih, siromašnih, penzionera, učenika i studenata stavljaju se pod zaštitu države koja će ih obezbediti (a kako drugačije nego) na račun ostalih građana, prisvajanjem rezultata njihovog rada, milom ili silom. Da bi se obezbedilo poštovanje jednog zagarantovanog prava, drugo zagarantovano ljudsko pravo mora se prekršiti. I opet ustav diskriminiše (odnosno različito se odnosi prema njima) građane, u suprotnosti sa načelnim stavom da je diskriminacija isključena. Sasvim suprotno tom principu, ustav u stvari proklamuje zapanjujući stepen diskriminacije građana, tako da navedeni princip s početka člana 21. zvuči sasvim licemerno.

Sledeći nedostatak predloga ustava je neodređenost. U velikom broji članova predloga novog ustava, u prvom stavu se proklamuje neki princip, ali se odmah u sledećem stavu ili stavovima dopuštaju ili čak nalažu izuzeci od proklamovanog principa i ostavlja se da kasnije zakonom budu detaljno određeni. Time je praktično anuliran značaj principa i ostavljena potpuna sloboda zakonodavcu da formuliše zakonska rešenja proizvoljno. Treba imati u vidu sledeće: samo su dve mogućnosti na raspolaganju – ili će se principi doslovno primenjivati, bez izuzetka – ili neće biti nikakvih ograničenja samovolji zakonodavca.

Primera neodređenosti u predlogu ustava ima previše, ali pogledajmo na primer član 58, Pravo na imovinu. „Jemči se mirno uživanje svojine i drugih imovinskih prava stečenih na osnovu zakona“. Drugim rečima, ustav bi deklarativno garantovao uživanje privatne svojine, ali ne bi davao nikakvo konkretno određenje o prirodi odnosno sadržaju zakona koji će regulisati uživanje svojine. Ostavlja se potpuno otvorenim šta sve može biti sadržaj tih zakona. Štaviše, odmah u drugom, trećem i četvrtom stavu nagoveštava se da će oduzimanje svojine ili ograničavanje prava korišćenja svojine biti sprovođeno (silom, kako drugačije!?) „samo u javnom interesu“ i opet „u skladu sa zakonom“ (?) a taj javni interes se (kao i uvek) ostavlja nedefinisanim tako da ga političari na vlasti (zakonodavci) mogu proizvoljno definisati u skladu sa svojim trenutnim interesima. Kad se sve uzme u obzir, nema nikakve ustavne zaštite imovine građana, državni aparat je slobodan da konfiskuje sve. Po ustavu. Samo treba da se napišu i proglase zakoni koji će to legalizovati, ustav neće biti nikakva prepreka tome.

Vrlo slično se događa i u članu 46, Sloboda mišljenja i izražavanja. U prvom stavu proklamuje se sloboda misli i govora. Već u drugom stavu istog člana ostavlja se mogućnost da zakon ograniči slobodu misli i govora ako je to neophodno po mišljenju zakonodavne vlasti. Rezultat: nema nikakve ustavne zaštite slobode misli i govora. Ispada da se pravo na slobodu misli i govora u predlog ustava stavlja samo kao ukras bez ikakve stvarne sadržine.

Sledeći veliki nedostatak predloga ustava je način na koji je ovaj predlog donet – kao proizvod nagodbe interesnih grupa – političkih stranaka u parlamentu Srbije. Iz toga najvećim delom potiču i ostali nedostaci predloga novog ustava Srbije. Političke stranke odnosno njihovi funkcioneri imaju, usled načina na koji politički život funkcioniše, kratak vremenski horizont, fokusirani su na kratak rok, dok su interesi građana vezani za dugoročne posledice ustavnih rešenja, bili oni toga svesni ili ne. „Drž-ne-daj“ i „ja-tebi-ti-meni“ stil u kome se dnevnopolitički život odvija nije u stanju da dovede do kreiranja ustavnog predloga vrednog pažnje a kamoli poštovanja i sprovođenja. Razmere neshvatanja prirode ustava i njegove važnosti odslikava i vrlo raširen stav da i nije toliko bitno koliko je dobar predlog ustava, kad je njime predviđena relativno jednostavna procedura njegovog menjanja i „popravljanja“. U stilu, da ga sad skrpimo na brzinu i kako-tako, a posle ćemo ga već lako popravljati po potrebi.

Prema navedenim primedbama, ustavni predlog nije „manjkav“ nego katastrofalan i to stanje nije ublaženo predloženom mogućnošću da se ustav lako menja. Naprotiv, to predstavlja još jednu njegovu manu. Prema članu 203. dve trećine ukupnog broja poslanika u parlamentu Srbije mogu promeniti ustav po svojoj volji. Dakle, ustav – dokument čija je svrha zaštita građana od samovolje zakonodavne vlasti, može da promeni upravo sama zakonodavna vlast, bez direktnog učešća građana! Ovo loše rešenje ostavlja vrlo realnu mogućnost da političke stranke na brzinu sklope savez protiv građana, da dođe do interesnog približavanja političara svih boja da svoju vlast bezgranično uvećaju promenom ustava a da sve bude legalno. Da li ovo zvuči kao fikcija? Ili kao scenario katastrofe? Nažalost, nije tako. To se ovog trenutka odvija pred našim očima. Sadašnji ustav bar obavezuje političare da dozvolu za njegovu promenu traže od građana, što je izuzetno dobro, i da promenu ne mogu sprovesti bez pristanka većine, odnosno bar polovine upisanih birača. U predlogu novog ustava ova se obaveza otklanja i otvara se mogućnost da se ustav lako prilagođava interesima zakonodavca. Time predlog ustava građane ostavlja bez zaštite pred kratkoročnim stranačkim interesima, kakvi god oni bili i koliko god bili štetni za dugoročne interese građana.

Kome bi odgovarao ovakav ustav?

Na osnovu svega do sada rečenog, više je nego jasno kome ne bi odgovarao – građanima, kojima bi po svojoj prirodi trebalo najviše da koristi. A odgovarao bi svim interesima koji teže da sprovode svoju volju nasuprot interesima građana, da žive na grbači odnosno na račun građana i time, posledično ograniče njihovu slobodu i spreče njihov napredak.

Verovatno se ne radi isključivo o zloj nameri sastavljača predloga ustava, a pogotovo onih koji zagovaraju njegovo prihvatanje na referendumu. Kod mnogih se verovatno radi o kombinaciji dobrih namera i neznanja tj. svojevrsne intelektualne lenjosti da se projektuje dejstvo odredbi predloga novog ustava tokom dužeg vremenskog perioda, odnosno da se umesto statičke slike društvenih odnosa posmatra njena dinamička evolucija. Razmišljanje “na duži vremenski period”, odnosno “na dugi rok” nije svojstveno političkim strankama i političarima – njihov je prirodni vremenski horizont do sledećih izbora, što će reći najdalje par godina u budućnost. A građani su po svoj prilici zauzeti svakodnevnim problemima i površni u sagledavanju pitanja ustava.

Građaninu koji je svestan da svemoć političara i političkih stranaka nije u njegovom interesu, trebalo bi da bude očigledno da ne sme da pristane na ovakav predlog ustava. Time bi u pokret stavio mehanizam koji će nužno, sa protokom vremena i bez ikakvih ograničenja uvećavati uticaj politike na sve sfere njegovog života i postepeno odvesti Srbiju na put u totalitarizam a građane Srbije u bedu i ropstvo. To se verovatno ne bi zaista dogodilo, ali sprečavanje hipertrofije moći političara zahtevalo bi mnogo napora i koštalo puno vremena koga ionako nemamo za gubljenje.

S druge strane, ustavni predlog i kratkoročno i dugoročno odgovara Državi – državnoj upravi (republičkoj, pokrajinskoj, gradskoj, opštinskoj), političkim partijama, budžetskim korisnicima – svima koji se oslanjaju ili nastoje da se okoriste državnim aparatom prinude, monopola i nasilnog prisvajanja.

Šta da se radi?

Daleko od toga da pisac ovog teksta ima pozitivno mišljenje o važećem Ustavu Srbije. Naravno da je u važećem Ustavu mnogo nedostataka, pa i ovih koji su u tekstu pomenuti. Ipak, kao što se već u javnosti moglo čuti, nije stvar u tome da nam treba novi ustav – treba nam bolji ustav. Predlog novog ustava Srbije nije bolji od važećeg Ustava. Sadašnja kampanja za promenu ustava motivisana je pre svega kratkoročnim interesima političkih partija.

Ponuđeni predlog novog ustava nije vođen idejom da se interesi ljudi koji žive na celoj teritoriji Srbije zaštite na takav način da oni požele da dobrovoljno, prihvatanjem predloga ustava simbolično postanu njeni građani. Upravo to je ono što građani treba da očekuju i zahtevaju.

Takav predlog ustava ne može na kvalitetan način da donese nijedna druga skupština nego ustavotvorna. Jasno je da će i takva skupština biti sastavljena od političkih partija. Ali jedini zadatak ustavotvorne skupštine biće da pripremi kvalitetan predlog novog ustava, u saradnji i u slobodnoj komunikaciji sa celim društvom Srbije. Građanima Srbije potreban je ustav pred kojim će zaista svi biti jednaki; ustav za odgovorne građane odnosno ustav koji građane neće tretirati kao dacu kojoj je potreban doživotni staratelj u liku hipertrofiranog državnog aparata; ustav koji neće biti protivrečan – ustav čije će poštovanje u celosti biti moguće, dakle koji će biti sprovodiv u realnosti; najzad, ustav koji će moći da bude menjan samo uz pristanak većine građana.

Ovaj zadatak, formulaciju kvalitetnog predloga novog ustava, ustavotvorna skupština treba da završi za najkraće moguće vreme – ali ne brže od toga. Prvi korak u tom pravcu je NE na referendumu 28. i 29. oktobra.

Andrej Stanimirović