Kritika predloga novog ustava Republike Srbije

Pre­dlog novog usta­va repu­bli­ke Srbi­je je rezul­tat nagod­be poli­tič­kih stra­na­ka i atmo­sfe­ra u kojoj se o nje­mu vodi raspra­va ispu­nje­na je par­tij­skom dnev­no­po­li­tič­kom i pred­i­zbor­nom reto­ri­kom. Sti­če se uti­sak da je zajed­nič­ki inte­res veći­ne poli­tič­kih par­ti­ja da „zbr­za­ju“ gra­đa­ne da pri­hva­te pre­dlog usta­va bez dovolj­no pro­mi­šlja­nja i pro­jek­ci­ja mogu­ćih posle­di­ca pre­dlo­že­nih ustav­nih reše­nja. Ovaj tekst je poku­šaj da se disku­tu­ju činje­ni­ce rele­vant­ne za dono­še­nje novog usta­va Srbi­je ali iz vizu­re gra­đa­ni­na, poje­din­ca. Autor želi da istak­ne zna­če­nje koje ustav ima za nje­ga, jer se o tome uop­šte ne govo­ri, dok je sav infor­ma­tiv­ni pro­stor ispu­njen zna­ča­jem koje ustav ima za držav­ni apa­rat Srbije.

Čemu slu­ži ustav?

Svr­ha usta­va je da zašti­ti gra­đa­ne od mogu­ćih zlo­u­po­tre­ba vla­sti, da ogra­ni­či samo­vo­lju i zlo­u­po­tre­be zako­no­dav­ca odno­sno držav­nog biro­krat­skog apa­ra­ta. Ovo tako­đe važi za držav­ni biro­krat­ski apa­rat koji je po svo­joj pri­ro­di demo­krat­ski, kao što je to sada slu­čaj i u Srbi­ji. I u demo­kra­ti­ji je mogu­će da veći­na poku­ša da namet­ne zako­ne čiji efek­ti mogu biti povre­da pra­va manji­ne, što se mora spre­či­ti, iako je u skla­du sa demo­krat­skim prin­ci­pom vla­da­vi­ne veći­ne. Pro­ce­du­ral­no, nacr­te svih zako­na pri­pre­ma­ju manje gru­pe struč­nih (?) lju­di, zain­te­re­so­va­nih za odre­đe­nu oblast. Sasvim je mogu­će da oni budu pod uti­ca­jem poseb­nih inte­re­sa i da taj zakon ide na ruku manji­ni ali na račun veći­ne. Posla­ni­ci koji u skup­šti­ni pri­hva­ta­ju pre­dlo­ge zako­na i pred­sed­nik koji ih sta­vlja na sna­gu ne mora­ju biti zain­te­re­so­va­ni ili dovolj­no struč­ni (ili mašto­vi­ti!) da pred­vi­de mogu­će posle­di­ce ili zlo­u­po­tre­be zako­na. Sto­ga posto­ji insti­tu­ci­ja pro­ve­re ustav­no­sti sva­kog pre­dlo­že­nog zako­na pre pro­gla­ša­va­nja. Da bi odgo­vo­rio ovoj name­ni, ustav mora da bude svi­ma razu­mljiv i odre­đen, a nika­ko podlo­žan pro­i­zvolj­nim tuma­če­nji­ma ili kon­tra­dik­to­ran. Kako bi pred­sta­vljao „zlat­ni stan­dard“ sa kojim se sva pre­dlo­že­na zakon­ska akta pore­de i uskla­đu­ju, ustav mora biti zasno­van na prin­ci­pi­ma vla­da­vi­ne pra­va odno­sno prav­de. A kao posle­di­ca toga da se shva­ta­nja prav­de rela­tiv­no spo­ro menja­ju, ustav mora biti rela­tiv­no nepro­men­ljiv doku­ment – „dru­štve­ni ugo­vor“ – odno­sno pisa­ni, pro­gla­še­ni i opšte­pri­hva­će­ni skup osnov­nih pra­vi­la u skla­du sa koji­ma lju­di žele da žive kao gra­đa­ni jed­ne države.

Podvu­ci­mo još jed­nom zna­čaj usta­va. Ustav nije ukras drža­ve, kao him­na, grb i zasta­va. Ustav ima život­ni zna­čaj za lju­de koji u dotič­noj drža­vi žive, za gra­đa­ne. Ustav tre­ba da im obez­be­di sigur­nost da u toj drža­vi neće biti kažnje­ni zbog zlo­či­na ili gre­ša­ka dru­gih lju­di, već samo zbog svo­jih even­tu­al­nih zlo­či­na i gre­ša­ka. Ustav tre­ba da im obez­be­di sigur­nost da ono što svo­jim pošte­nim radom i zno­jem zara­de niko neće da im oti­ma a poseb­no ne nji­ho­va drža­va, pod bilo kakvim izgo­vo­rom. Ustav lju­di­ma obez­be­đu­je slo­bo­du i sigur­nost. Ako to nije u sta­nju, ustav im uop­šte nije potreban.

Koji su nedo­sta­ci ponu­đe­nog pre­dlo­ga novog usta­va Srbije?

Naj­va­žni­ji nedo­sta­tak pre­dlo­ga novog usta­va Srbi­je je u tome što gra­đa­ne dis­kri­mi­ni­še, da ih nejed­na­ko tre­ti­ra, odno­sno da gra­đa­ni nisu jed­na­ki pred usta­vom i zako­nom. Osnov­na oso­bi­na pra­ved­nog zako­na je da nije pri­stra­san. Ni po babu, ni po stri­če­vi­ma. Isto i za veru i za neve­ru. Zai­sta, u sta­vu 1 čla­na 21 pre­dlo­ga novog usta­va (Zabra­na dis­kri­mi­na­ci­je) kaže se “Pred usta­vom i zako­nom svi su jed­na­ki”. Ova odred­ba među­tim zvu­či sasvim dekla­ra­tiv­no i bez ika­kve stvar­ne teži­ne, ima­ju­ći u vidu koli­ko dru­gih čla­no­va pre­dlo­ga novog usta­va omo­gu­ću­je ili pred­vi­đa dis­kri­mi­na­ci­ju građana.

Naj­o­či­gled­ni­ji pri­mer gor­nje tvrd­nje je (pozi­tiv­na, ali ipak) dis­kri­mi­na­ci­ja Voj­vo­đa­na i Koso­va­ra u odno­su na osta­le gra­đa­ne Srbi­je. Gra­đa­ni­ma Srbi­je koji žive u Voj­vo­di­ni kao i na Koso­vu i Meto­hi­ji pre­dlo­gom usta­va date su spe­ci­jal­ne pogod­no­sti i zašti­ta kakvu ne uži­va­ju osta­li gra­đa­ni Srbi­je i nad koji­ma se, posle­dič­no, vrši nega­tiv­na dis­kri­mi­na­ci­ja. Pred­vi­đe­na je veća auto­no­mi­ja sta­nov­ni­ka pokra­ji­na u odno­su na repu­blič­ku vlast, iz čega pro­i­zi­la­zi da su gra­đa­ni auto­nom­nih pokra­ji­na pre­ma ustav­nom pre­dlo­gu samo­svoj­ni­ji, odra­sli­ji i odgo­vor­ni­ji za sebe nego osta­li gra­đa­ni Srbi­je. Gra­đa­ni Srbi­je sa Koso­va i Meto­hi­je dora­sli su „suštin­skoj auto­no­mi­ji“ a gra­đa­ni Srbi­je iz Voj­vo­di­ne „auto­no­mi­ji“. Sle­di da su gra­đa­ni Srbi­je „van pokra­ji­na“ nedo­ra­sli za auto­no­mi­ju koja se garan­tu­je sta­nov­ni­štvu pokra­ji­na. Malo je reći da je ovo uvre­dlji­vo. Dis­kri­mi­na­ci­ja sva­ke vrste, pozi­tiv­na kao i nega­tiv­na, je seme raz­do­ra među gra­đa­ni­ma Srbi­je, a dokaz ovoj tvrd­nji je kom­plet­na isto­ri­ja auto­no­mi­ja u Srbiji.

U član 21, pored prin­ci­pi­jel­nog sta­va, „Pred usta­vom i zako­nom svi su jed­na­ki,“ u sta­vu 4 kaže se i sle­de­će: „Ne sma­tra­ju se dis­kri­mi­na­ci­jom poseb­ne mere, itd“. Oči­gled­no je da dis­kri­mi­na­ci­je može samo da ima ili nema. Ne može da je ima, ali da je mi ne sma­tra­mo dis­kri­mi­na­ci­jom. To što ustav kaže da se nešto neće sma­tra­ti dis­kri­mi­na­ci­jom ne zna­či da dis­kri­mi­na­ci­je nema. Lju­di se ne tre­ti­ra­ju jed­na­ko pred usta­vom i zako­nom i to jeste dis­kri­mi­na­ci­ja i to jeste neprav­da i nedo­pu­sti­vo je. Gra­đa­ni ima­ju pra­vo i vrlo često moral­nu oba­ve­zu da jed­ni dru­ge na neki način dis­kri­mi­ni­šu, odno­sno da ne budu pre­ma svi­ma jed­na­ki (na pri­mer, moral­na je oba­ve­za da se ustu­pi mesto sta­ri­jem u auto­bu­su, što je dis­kri­mi­na­ci­ja svih put­ni­ka koji sto­je, pre­ma sta­ro­sti) ali ustav i zakon mora­ju biti isti za sve lju­de, ina­če zlo­u­po­tre­ba­ma nema kraja.

U posled­njem sta­vu čla­na 60., Pra­vo na rad, nekim kate­go­ri­ja­ma gra­đa­na — „žena­ma, omla­di­ni i inva­li­di­ma omo­gu­ću­ju se poseb­na zašti­ta na radu i poseb­ni uslo­vi rada, uskla­du sa zako­nom“, čime se pred­vi­đa zakon­ska dis­kri­mi­na­ci­ja gra­đa­na, odno­sno nejed­nak polo­žaj pred zako­nom žena, omla­di­ne i inva­li­da s jed­ne stra­ne i osta­lih gra­đa­na s dru­ge, suprot­no sta­vu 1 čla­na 21.

Dru­gi veli­ki nedo­sta­tak ovog pre­dlo­ga usta­va, pro­tiv­reč­nost, a u tesnoj vezi sa već pome­nu­tom dis­kri­mi­na­ci­jom, pro­i­zi­la­zi iz činje­ni­ce da su u pre­dlog usta­va, kao nje­go­ve odred­be sa oba­ve­zu­ju­ćom sna­gom, uklju­če­ne i odred­be iz uni­ver­zal­ne pove­lje UN o ljud­skim pra­vi­ma odno­sno pove­lje EU o osnov­nim pra­vi­ma, što dovo­di do mno­gih pro­tiv­reč­no­sti u pre­dlo­gu. Pove­lja o ljud­skim pra­vi­ma pred­sta­vlja vre­dan doku­ment – to je pisa­ni moral­ni kodeks koji pri­hva­ta sva­ka civi­li­zo­va­na oso­ba. Među­tim, poku­šaj da se pove­lja pre­tvo­ri u zakon osu­đen je una­pred na neu­speh, jer su čla­no­vi pove­lje među­sob­no pro­tiv­reč­ni. To zna­či da pošto­va­nje jed­nog zaga­ran­to­va­nog „pra­va“ zahte­va krše­nje nekog dru­gog zaga­ran­to­va­nog pra­va. Kon­kret­ni­je, pozi­tiv­na „ljud­ska pra­va“ (pra­va 2. i 3. gene­ra­ci­je: pre­vo na soci­jal­nu sigur­nost, obra­zo­va­nje, pen­zi­o­no i zdrav­stve­no osi­gu­ra­nje, infor­mi­sa­nje itd.) su u suprot­no­sti sa nega­tiv­nim ljud­skim pra­vi­ma, ili osnov­nim ljud­skim slo­bo­da­ma (na život, na ras­po­la­ga­nje sop­stve­nim telom, na pri­vat­nu svo­ji­nu, slo­bo­du kre­ta­nja, misli i govo­ra, slo­bo­du skla­pa­nja ugo­vo­ra), a pre sve­ga sa pra­vom na svo­ji­nu. Da ilu­stru­je­mo ovu tvrd­nju pri­me­rom: moral­na je oba­ve­za da se siro­ma­šnom čove­ku pomog­ne, i to sva­ka civi­li­zo­va­na oso­ba razu­me i pri­hva­ta i spro­vo­di u gra­ni­ca­ma svo­jih moguć­no­sti. Kada se među­tim drža­va oba­ve­že da će poma­ga­ti siro­ma­šne („pra­vo na soci­jal­nu sigur­nost“), jasno je da se bogat­stvo mora od nekog uze­ti da bi se nekom dalo i drža­va pri­be­ga­va pri­nud­nom odu­zi­ma­nju bogat­stva (napla­ti pore­za) a time krši pra­vo na svo­ji­nu, koje je tako­đe ljud­sko pra­vo i u sve­sti civi­li­zo­va­nih lju­di i u pove­lja­ma o ljud­skim pra­vi­ma. Moral­ni kodek­si mogu biti kon­tra­dik­tor­ni jer ih lju­di slo­bod­no pri­me­nju­ju u život­nim situ­a­ci­ja­ma u koji­ma se nađu. Ustav ne sme biti kon­tra­dik­to­ran, jer ustav koji je sam sebi pro­tiv­re­čan ne može biti ni od kakve kori­sti da se utvr­di da li je neki pre­dlog zako­na u suprot­no­sti s njim. Kako, kad je ustav sa samim sobom u koliziji!

Pri­mer za ovo je način ure­đi­va­nja sle­de­ćih „pra­va“: zdrav­stve­na zašti­ta (član 68), soci­jal­na zašti­ta (član 69), pen­zij­sko osi­gu­ra­nje (član 70), pra­vo na obra­zo­va­nje (član 71), itd. Pra­va bole­snih, siro­ma­šnih, pen­zi­o­ne­ra, uče­ni­ka i stu­de­na­ta sta­vlja­ju se pod zašti­tu drža­ve koja će ih obez­be­di­ti (a kako dru­ga­či­je nego) na račun osta­lih gra­đa­na, pri­sva­ja­njem rezul­ta­ta nji­ho­vog rada, milom ili silom. Da bi se obez­be­di­lo pošto­va­nje jed­nog zaga­ran­to­va­nog pra­va, dru­go zaga­ran­to­va­no ljud­sko pra­vo mora se pre­kr­ši­ti. I opet ustav dis­kri­mi­ni­še (odno­sno razli­či­to se odno­si pre­ma nji­ma) gra­đa­ne, u suprot­no­sti sa načel­nim sta­vom da je dis­kri­mi­na­ci­ja isklju­če­na. Sasvim suprot­no tom prin­ci­pu, ustav u stva­ri pro­kla­mu­je zapa­nju­ju­ći ste­pen dis­kri­mi­na­ci­je gra­đa­na, tako da nave­de­ni prin­cip s počet­ka čla­na 21. zvu­či sasvim licemerno.

Sle­de­ći nedo­sta­tak pre­dlo­ga usta­va je neo­dre­đe­nost. U veli­kom bro­ji čla­no­va pre­dlo­ga novog usta­va, u prvom sta­vu se pro­kla­mu­je neki prin­cip, ali se odmah u sle­de­ćem sta­vu ili sta­vo­vi­ma dopu­šta­ju ili čak nala­žu izu­ze­ci od pro­kla­mo­va­nog prin­ci­pa i osta­vlja se da kasni­je zako­nom budu detalj­no odre­đe­ni. Time je prak­tič­no anu­li­ran zna­čaj prin­ci­pa i osta­vlje­na pot­pu­na slo­bo­da zako­no­dav­cu da for­mu­li­še zakon­ska reše­nja pro­i­zvolj­no. Tre­ba ima­ti u vidu sle­de­će: samo su dve moguć­no­sti na ras­po­la­ga­nju — ili će se prin­ci­pi doslov­no pri­me­nji­va­ti, bez izu­zet­ka — ili neće biti nika­kvih ogra­ni­če­nja samo­vo­lji zakonodavca.

Pri­me­ra neo­dre­đe­no­sti u pre­dlo­gu usta­va ima pre­vi­še, ali pogle­daj­mo na pri­mer član 58, Pra­vo na imo­vi­nu. „Jem­či se mir­no uži­va­nje svo­ji­ne i dru­gih imo­vin­skih pra­va ste­če­nih na osno­vu zako­na“. Dru­gim reči­ma, ustav bi dekla­ra­tiv­no garan­to­vao uži­va­nje pri­vat­ne svo­ji­ne, ali ne bi davao nika­kvo kon­kret­no odre­đe­nje o pri­ro­di odno­sno sadr­ža­ju zako­na koji će regu­li­sa­ti uži­va­nje svo­ji­ne. Osta­vlja se pot­pu­no otvo­re­nim šta sve može biti sadr­žaj tih zako­na. Šta­vi­še, odmah u dru­gom, tre­ćem i četvr­tom sta­vu nago­ve­šta­va se da će odu­zi­ma­nje svo­ji­ne ili ogra­ni­ča­va­nje pra­va kori­šće­nja svo­ji­ne biti spro­vo­đe­no (silom, kako dru­ga­či­je!?) „samo u jav­nom inte­re­su“ i opet „u skla­du sa zako­nom“ (?) a taj jav­ni inte­res se (kao i uvek) osta­vlja nede­fi­ni­sa­nim tako da ga poli­ti­ča­ri na vla­sti (zako­no­dav­ci) mogu pro­i­zvolj­no defi­ni­sa­ti u skla­du sa svo­jim tre­nut­nim inte­re­si­ma. Kad se sve uzme u obzir, nema nika­kve ustav­ne zašti­te imo­vi­ne gra­đa­na, držav­ni apa­rat je slo­bo­dan da kon­fi­sku­je sve. Po usta­vu. Samo tre­ba da se napi­šu i pro­gla­se zako­ni koji će to lega­li­zo­va­ti, ustav neće biti nika­kva pre­pre­ka tome.

Vrlo slič­no se doga­đa i u čla­nu 46, Slo­bo­da mišlje­nja i izra­ža­va­nja. U prvom sta­vu pro­kla­mu­je se slo­bo­da misli i govo­ra. Već u dru­gom sta­vu istog čla­na osta­vlja se moguć­nost da zakon ogra­ni­či slo­bo­du misli i govo­ra ako je to neop­hod­no po mišlje­nju zako­no­dav­ne vla­sti. Rezul­tat: nema nika­kve ustav­ne zašti­te slo­bo­de misli i govo­ra. Ispa­da da se pra­vo na slo­bo­du misli i govo­ra u pre­dlog usta­va sta­vlja samo kao ukras bez ika­kve stvar­ne sadržine.

Sle­de­ći veli­ki nedo­sta­tak pre­dlo­ga usta­va je način na koji je ovaj pre­dlog donet – kao pro­i­zvod nagod­be inte­re­snih gru­pa — poli­tič­kih stra­na­ka u par­la­men­tu Srbi­je. Iz toga naj­ve­ćim delom poti­ču i osta­li nedo­sta­ci pre­dlo­ga novog usta­va Srbi­je. Poli­tič­ke stran­ke odno­sno nji­ho­vi funk­ci­o­ne­ri ima­ju, usled nači­na na koji poli­tič­ki život funk­ci­o­ni­še, kra­tak vre­men­ski hori­zont, foku­si­ra­ni su na kra­tak rok, dok su inte­re­si gra­đa­na veza­ni za dugo­roč­ne posle­di­ce ustav­nih reše­nja, bili oni toga sve­sni ili ne. „Drž-ne-daj“ i „ja-tebi-ti-meni“ stil u kome se dnev­no­po­li­tič­ki život odvi­ja nije u sta­nju da dove­de do kre­i­ra­nja ustav­nog pre­dlo­ga vred­nog pažnje a kamo­li pošto­va­nja i spro­vo­đe­nja. Raz­me­re nes­hva­ta­nja pri­ro­de usta­va i nje­go­ve važno­sti odsli­ka­va i vrlo raši­ren stav da i nije toli­ko bit­no koli­ko je dobar pre­dlog usta­va, kad je nji­me pred­vi­đe­na rela­tiv­no jed­no­stav­na pro­ce­du­ra nje­go­vog menja­nja i „popra­vlja­nja“. U sti­lu, da ga sad skr­pi­mo na brzi­nu i kako-tako, a posle ćemo ga već lako popra­vlja­ti po potrebi.

Pre­ma nave­de­nim pri­med­ba­ma, ustav­ni pre­dlog nije „manj­kav“ nego kata­stro­fa­lan i to sta­nje nije ubla­že­no pre­dlo­že­nom moguć­no­šću da se ustav lako menja. Napro­tiv, to pred­sta­vlja još jed­nu nje­go­vu manu. Pre­ma čla­nu 203. dve tre­ći­ne ukup­nog bro­ja posla­ni­ka u par­la­men­tu Srbi­je mogu pro­me­ni­ti ustav po svo­joj volji. Dakle, ustav — doku­ment čija je svr­ha zašti­ta gra­đa­na od samo­vo­lje zako­no­dav­ne vla­sti, može da pro­me­ni upra­vo sama zako­no­dav­na vlast, bez direkt­nog uče­šća gra­đa­na! Ovo loše reše­nje osta­vlja vrlo real­nu moguć­nost da poli­tič­ke stran­ke na brzi­nu sklo­pe savez pro­tiv gra­đa­na, da dođe do inte­re­snog pri­bli­ža­va­nja poli­ti­ča­ra svih boja da svo­ju vlast bez­gra­nič­no uve­ća­ju pro­me­nom usta­va a da sve bude legal­no. Da li ovo zvu­či kao fik­ci­ja? Ili kao sce­na­rio kata­stro­fe? Naža­lost, nije tako. To se ovog tre­nut­ka odvi­ja pred našim oči­ma. Sada­šnji ustav bar oba­ve­zu­je poli­ti­ča­re da dozvo­lu za nje­go­vu pro­me­nu tra­že od gra­đa­na, što je izu­zet­no dobro, i da pro­me­nu ne mogu spro­ve­sti bez pri­stan­ka veći­ne, odno­sno bar polo­vi­ne upi­sa­nih bira­ča. U pre­dlo­gu novog usta­va ova se oba­ve­za otkla­nja i otva­ra se moguć­nost da se ustav lako pri­la­go­đa­va inte­re­si­ma zako­no­dav­ca. Time pre­dlog usta­va gra­đa­ne osta­vlja bez zašti­te pred krat­ko­roč­nim stra­nač­kim inte­re­si­ma, kakvi god oni bili i koli­ko god bili štet­ni za dugo­roč­ne inte­re­se građana.

Kome bi odgo­va­rao ova­kav ustav?

Na osno­vu sve­ga do sada reče­nog, više je nego jasno kome ne bi odgo­va­rao – gra­đa­ni­ma, koji­ma bi po svo­joj pri­ro­di tre­ba­lo naj­vi­še da kori­sti. A odgo­va­rao bi svim inte­re­si­ma koji teže da spro­vo­de svo­ju volju nasu­prot inte­re­si­ma gra­đa­na, da žive na grba­či odno­sno na račun gra­đa­na i time, posle­dič­no ogra­ni­če nji­ho­vu slo­bo­du i spre­če nji­hov napredak.

Vero­vat­no se ne radi isklju­či­vo o zloj name­ri sasta­vlja­ča pre­dlo­ga usta­va, a pogo­to­vo onih koji zago­va­ra­ju nje­go­vo pri­hva­ta­nje na refe­ren­du­mu. Kod mno­gih se vero­vat­no radi o kom­bi­na­ci­ji dobrih name­ra i nezna­nja tj. svo­je­vr­sne inte­lek­tu­al­ne lenjo­sti da se pro­jek­tu­je dej­stvo odred­bi pre­dlo­ga novog usta­va tokom dužeg vre­men­skog peri­o­da, odno­sno da se ume­sto sta­tič­ke sli­ke dru­štve­nih odno­sa posma­tra nje­na dina­mič­ka evo­lu­ci­ja. Raz­mi­šlja­nje “na duži vre­men­ski peri­od”, odno­sno “na dugi rok” nije svoj­stve­no poli­tič­kim stran­ka­ma i poli­ti­ča­ri­ma – nji­hov je pri­rod­ni vre­men­ski hori­zont do sle­de­ćih izbo­ra, što će reći naj­da­lje par godi­na u buduć­nost. A gra­đa­ni su po svoj pri­li­ci zau­ze­ti sva­kod­nev­nim pro­ble­mi­ma i povr­šni u sagle­da­va­nju pita­nja ustava.

Gra­đa­ni­nu koji je sve­stan da sve­moć poli­ti­ča­ra i poli­tič­kih stra­na­ka nije u nje­go­vom inte­re­su, tre­ba­lo bi da bude oči­gled­no da ne sme da pri­sta­ne na ova­kav pre­dlog usta­va. Time bi u pokret sta­vio meha­ni­zam koji će nužno, sa pro­to­kom vre­me­na i bez ika­kvih ogra­ni­če­nja uve­ća­va­ti uti­caj poli­ti­ke na sve sfe­re nje­go­vog živo­ta i poste­pe­no odve­sti Srbi­ju na put u tota­li­ta­ri­zam a gra­đa­ne Srbi­je u bedu i rop­stvo. To se vero­vat­no ne bi zai­sta dogo­di­lo, ali spre­ča­va­nje hiper­tro­fi­je moći poli­ti­ča­ra zahte­va­lo bi mno­go napo­ra i košta­lo puno vre­me­na koga iona­ko nema­mo za gubljenje.

S dru­ge stra­ne, ustav­ni pre­dlog i krat­ko­roč­no i dugo­roč­no odgo­va­ra Drža­vi – držav­noj upra­vi (repu­blič­koj, pokra­jin­skoj, grad­skoj, opštin­skoj), poli­tič­kim par­ti­ja­ma, budžet­skim kori­sni­ci­ma — svi­ma koji se osla­nja­ju ili nasto­je da se oko­ri­ste držav­nim apa­ra­tom pri­nu­de, mono­po­la i nasil­nog prisvajanja.

Šta da se radi?

Dale­ko od toga da pisac ovog tek­sta ima pozi­tiv­no mišlje­nje o važe­ćem Usta­vu Srbi­je. Narav­no da je u važe­ćem Usta­vu mno­go nedo­sta­ta­ka, pa i ovih koji su u tek­stu pome­nu­ti. Ipak, kao što se već u jav­no­sti moglo čuti, nije stvar u tome da nam tre­ba novi ustav – tre­ba nam bolji ustav. Pre­dlog novog usta­va Srbi­je nije bolji od važe­ćeg Usta­va. Sada­šnja kam­pa­nja za pro­me­nu usta­va moti­vi­sa­na je pre sve­ga krat­ko­roč­nim inte­re­si­ma poli­tič­kih partija.

Ponu­đe­ni pre­dlog novog usta­va nije vođen ide­jom da se inte­re­si lju­di koji žive na celoj teri­to­ri­ji Srbi­je zašti­te na takav način da oni pože­le da dobro­volj­no, pri­hva­ta­njem pre­dlo­ga usta­va sim­bo­lič­no posta­nu nje­ni gra­đa­ni. Upra­vo to je ono što gra­đa­ni tre­ba da oče­ku­ju i zahtevaju.

Takav pre­dlog usta­va ne može na kva­li­te­tan način da done­se nijed­na dru­ga skup­šti­na nego usta­vo­tvor­na. Jasno je da će i takva skup­šti­na biti sasta­vlje­na od poli­tič­kih par­ti­ja. Ali jedi­ni zada­tak usta­vo­tvor­ne skup­šti­ne biće da pri­pre­mi kva­li­te­tan pre­dlog novog usta­va, u sarad­nji i u slo­bod­noj komu­ni­ka­ci­ji sa celim dru­štvom Srbi­je. Gra­đa­ni­ma Srbi­je potre­ban je ustav pred kojim će zai­sta svi biti jed­na­ki; ustav za odgo­vor­ne gra­đa­ne odno­sno ustav koji gra­đa­ne neće tre­ti­ra­ti kao dacu kojoj je potre­ban doži­vot­ni sta­ra­te­lj u liku hiper­tro­fi­ra­nog držav­nog apa­ra­ta; ustav koji neće biti pro­tiv­re­čan – ustav čije će pošto­va­nje u celo­sti biti mogu­će, dakle koji će biti spro­vo­div u real­no­sti; naj­zad, ustav koji će moći da bude menjan samo uz pri­sta­nak veći­ne građana.

Ovaj zada­tak, for­mu­la­ci­ju kva­li­tet­nog pre­dlo­ga novog usta­va, usta­vo­tvor­na skup­šti­na tre­ba da zavr­ši za naj­kra­će mogu­će vre­me – ali ne brže od toga. Prvi korak u tom prav­cu je NE na refe­ren­du­mu 28. i 29. oktobra.

Andrej Sta­ni­mi­ro­vić