Desni i levi politički ekstremizam u Srbiji

Sve kraj­nje desni­čar­ske stran­ke u Evro­pi ima­ju slič­no­sti po dru­štve­no­me pro­fi­lu pri­sta­li­ca. Istra­ži­va­nja poka­zu­ju da je tipi­čan birač koji u Evro­pi gla­sa za kraj­nju desni­cu neza­po­sle­ni muška­rac pot­pro­seč­nog obra­zo­va­nja i pri­ho­da do 25 godi­na sta­ro­sti, koji živi u pred­gra­đi­ma veli­kih gra­do­va ili u manjim varo­ši­ma i sna­žno opa­ža etnič­ku pret­nju. U struk­tu­ri pri­sta­li­ca Srp­ske radi­kal­ne stran­ke, tako­đe, oni sa neza­vr­še­nom ili zavr­še­nom osnov­nom ško­lom pred­sta­vlja­li su 1990-ih nešto iznad jed­ne tre­ći­ne (35 odsto), a potom su sle­di­li oni koji su zavr­ši­li rad­nič­ke i sred­nje ško­le sa po nešto više od četvr­ti­ne (28 pro­ce­na­ta) u struk­tu­ri stra­nač­kih pri­sta­li­ca. Tako­đe, naj­broj­ni­je kate­go­ri­je zani­ma­nja među pri­sta­li­ca­ma srp­skih radi­ka­la bile su manu­el­ni rad­ni­ci bez kva­li­fi­ka­ci­ja, slu­žbe­ni­ci i teh­ni­ča­ri, kva­li­fi­ko­va­ni rad­ni­ci, te neza­po­sle­ni. Jedi­no obe­lež­je po kojem se Srp­ska radi­kal­na stran­ka razli­ku­je od svo­jih ide­o­lo­ških sesta­ra u dru­gim zemlja­ma Evro­pe jeste dob stra­nač­kih pri­sta­li­ca. Nai­me, pro­seč­na sta­rost pri­sta­li­ca SRS izno­si 42 godine.

Ove zna­čaj­ke dru­štve­nog pro­fi­la pri­sta­li­ca SRS pre 2000. godi­ne osta­le su na sna­zi i posle 5. okto­bra 2000. Istra­ži­va­nje kojim je ruko­vo­dio Sreć­ko Miha­i­lo­vić izve­de­no 2005. poka­za­lo je da se 50 odsto pri­sta­li­ca SRS subjek­tiv­no ose­ća gubit­ni­ci­ma u pro­ce­su dru­štve­ne trans­for­ma­ci­je u peri­o­du 2000–2005.

Nekva­li­fi­ko­va­ni i kva­li­fi­ko­va­ni rad­ni­ci, neza­po­sle­ni i selja­ci pred­sta­vlja­ju oko­sni­cu birač­kog tela SRS‑a i danas. Ono pri­pa­da sla­bi­je obra­zo­va­nom, na manu­el­ni rad oslo­nje­nom i siro­ma­šni­jem delu srbi­jan­skog dru­štva, nespo­sob­nom da se sna­đe u dru­štve­nim lomo­vi­ma koje dono­se pre­kla­pa­ju­ći pro­ce­si infor­ma­tič­ke revo­lu­ci­je, glo­ba­li­za­ci­je i post-soci­ja­li­stič­ke dru­štve­ne transformacije.

Radi­kal­na desni­ca ne samo u Srbi­ji već i u celoj Evro­pi kom­bi­nu­je soci­jal­nu i naci­o­nal­nu dema­go­gi­ju ube­đu­ju­ći da ima jed­no­stav­na reše­nja za slo­že­ne pro­ble­me, te da jedi­na može pomo­ći ugro­že­nim dru­štve­nim slo­je­vi­ma. Čini se da stav cre­do quia absur­dum est (Veru­jem, jer je apsurd­no!) nije rezer­vi­san samo za reli­gi­o­zno, već i za poli­tič­ko opre­de­lje­nje onih koji se nala­ze u lošem dru­štve­nom polo­ža­ju. Veru­je se basno­slov­nim obe­ća­nji­ma naj­be­skru­pu­lo­zni­jih upra­vo zato što je pri­ma­mlji­vo vero­va­ti u nešto lepo, neo­če­ki­va­no i neo­bič­no, pa makar bilo sasvim razu­mu nepoj­mlji­vo, neve­ro­vat­no i apsurdno.

Istra­ži­va­nja u Zapad­noj Evro­pi poka­za­la su da pove­ća­njem bro­ja use­lje­nič­kih etnič­kih gru­pa u nekom regi­o­nu raste broj onih koji u većin­skoj naci­ji gla­sa­ju za kraj­nju desnicu.

Slič­na, mada ne i isto­vet­na, pra­vil­nost posto­ji i u Srbi­ji. Iako u njoj nema mno­go od Srba etnič­ki razli­či­tih use­lje­ni­ka, Kine­zi tek odne­dav­no pri­sti­žu, ipak Romi i tra­di­ci­o­nal­ne naci­o­nal­ne manji­ne (Alban­ci, Madža­ri, Bošnja­ci, pa čak i broj­no zane­mar­lji­vi Hrva­ti) pred­sta­vlja­ju u posle­rat­nim uslo­vi­ma s jed­ne stra­ne, ugro­že­no sta­nov­ni­štvo, a sa dru­ge, od tra­u­ma­ti­zo­va­nih pri­pad­ni­ka srp­ske veći­ne, bez obzi­ra da li se radi o sta­ro­se­de­lač­kom ili izbe­glič­kom sta­nov­ni­štvu, opa­že­nu pret­nju, naro­či­to ako se radi o pogra­nič­nim područjima.

Tra­di­ci­o­nal­no dobri izbor­ni rezul­ta­ti Srp­ske radi­kal­ne stran­ke u Voj­vo­di­ni mogu se barem jed­nim delom tuma­či­ti upra­vo težnja­ma dela madžar­ske naci­o­nal­ne manji­ne pred­vo­đe­ne Save­zom voj­vo­đan­skih Madža­ra da izvo­ju­ju etnič­ku auto­no­mi­ju, kao i težnja­ma pri­pad­ni­ka veći­ne dru­gih naci­o­nal­nih manji­na (Slo­va­ci, Rumu­ni, Rusi­ni itd.), od kojih nijed­na poje­di­nač­no pre­ma posled­njem popi­su iz 2002. ne pre­la­zi tri odsto voj­vo­đan­sko­ga sta­nov­ni­štva, pa shod­no tome ne može pre­ten­do­va­ti na ostva­re­nje etnič­ke auto­no­mi­je, da u save­zu sa manji­nom voj­vo­đan­skih Srba oja­ča­ju auto­no­mi­ju cele Voj­vo­di­ne u okvi­ru Srbi­je. Nai­me, posle rat­nih tra­u­ma, napo­se de fac­to, ako već ne i de iure gubit­ka Kosme­ta, sva­ki pomen auto­no­mi­je neko­ga dela teri­to­ri­je Srbi­je opa­ža se kao nepo­sred­na pret­nja teri­to­ri­jal­noj celo­vi­to­sti Srbije.

Kraj­nja desni­ca koja delu­je u post-soci­ja­li­stič­kom dru­štvu negu­je u svo­joj ide­o­lo­gi­ji sna­žni­ji anti-komu­ni­zam no kraj­nja desni­ca u Zapad­noj Evro­pi koja se usred­sre­di­la na odbra­nu Evro­pe od musli­man­skih use­lje­ni­ka i ame­ri­ka­ni­za­ci­je. Sem toga, nasle­đe dalje, ali i bli­že pro­šlo­sti veza­ne za naci­o­nal­ne netr­pe­lji­vo­sti u Jugo­sla­vi­ji pospe­ši­lo je faši­zi­ra­nje razli­či­tih gru­pa inte­lek­tu­a­la­ca, pokre­ta i stranaka.

Tre­ba, među­tim, pri­me­ti­ti, da dok jed­no kri­lo srp­ske kraj­nje desni­ce, oku­plje­no oko orga­ni­za­ci­je Obraz i slič­nih orga­ni­za­ci­ja i inte­lek­tu­a­la­ca, koje gaji seća­nje na Dimi­tri­ja Ljo­ti­ća i nje­go­vu faši­stič­ku orga­ni­za­ci­ju Zbor, nije u idej­no­me pogle­du mno­go odma­klo od uzo­ra iz peri­o­da izme­đu dva svet­ska rata i delu­je sa svo­jim kor­po­ra­ti­stič­kim i kle­ri­kal­nim zahte­vi­ma u moder­nim uslo­vi­ma veo­ma ana­hro­no, pa je sled­stve­no u prak­tič­noj poli­ti­ci neu­spe­šno, dotle je dru­go kri­lo srp­skih kraj­njih desni­ča­ra, oku­plje­no u i oko Srp­ske radi­kal­ne stran­ke, ostva­ri­lo tokom posled­njih šesna­est godi­na, a i nasta­vlja da ostva­ru­je uspe­šne izbor­ne rezultate.

U kraj­nje levi­ča­re u Srbi­ji spa­da­ju oni malo­broj­ni naj­če­šće mla­di lju­di, gim­na­zi­jal­ci i stu­den­ti, oku­plje­ni u mar­gi­nal­nim soci­ja­li­stič­ko-komu­ni­stič­kim i anar­hi­stič­kim udru­že­nji­ma. Zajed­nič­ko im je nepri­ja­telj­stvo pre­ma kapi­ta­li­zmu, NATO‑u i impe­ri­ja­li­zmu, reli­gi­ji, naci­o­na­li­zmu, libe­ra­li­zmu, faši­zmu i radi­kal­noj desni­ci, svi­ma koji se zala­žu za kapi­ta­li­stič­ke dru­štve­ne odno­se, napo­se pre­ma »bur­žo­a­zi­ji« i pri­va­ti­za­ci­ji, te pre­ma svim posto­je­ćim par­la­men­tar­nim i van­par­la­men­tar­nim strankama.

Ovi »gnev­ni mla­di lju­di« ide­o­lo­ški izjed­na­ča­va­ju i baca­ju u koš kao »libe­ral­ne« tako raz­no­rod­ne časo­pi­se i emi­si­je kao što su ide­o­lo­ški neo­dre­đe­na, ali jasno pro­a­me­rič­ka Hel­sin­ška pove­lja i desno-libe­ral­na Nova srp­ska poli­tič­ka misao, te levo-libe­ral­na emi­si­ja Radi­ja B92 Pešča­nik. Jed­no­stav­no reče­no, ekstre­mi­stič­koj misli nisu svoj­stve­na više­sloj­na i nijan­si­ra­na ana­li­zi­ra­nja dru­štve­ne stvar­no­sti, pa sto­ga nije ni sprem­na na razli­ko­va­nje nji­ma dodu­še nepri­ja­telj­skih, ali među­sob­no veo­ma razli­či­to ide­o­lo­ški usme­re­nih časo­pi­sa i emisija.

S dru­ge stra­ne, ima i pro­du­blje­nih ana­li­za kada su u pita­nju pro­pa­ga­to­ri doma­će­ga neo­li­be­ra­li­zma, tj. »per­ja­ni­ce tero­ra slo­bod­nog trži­šta«. Tako je izve­sni Kome­sar na inter­net-foru­mu Soci­ja­li front oštro­um­no uvi­deo koja je to ide­o­lo­gi­ja i koji su poje­din­ci na inte­lek­tu­al­no-ide­o­lo­škoj sce­ni Srbi­je naj­po­god­ni­ji za napad sle­va, tj. za radi­kal­no levu propagandu:

Pome­nu­te indi­vi­due (Ivan Jan­ko­vić i Bori­slav Ristić) zastu­pa­ju sta­vo­ve koji se kre­ću u raspo­nu od usva­ja­nja inte­lek­tu­al­ne anti­rat­ne pozi­ci­je "Dru­ge Srbi­je" do glo­ri­fi­ka­ci­je Dra­že Miha­i­lo­vi­ća, Augu­sta Pino­čea i rat­ne poli­ti­ke Džor­dža Buša, od tira­da pro­tiv drža­ve i biro­kra­ti­je do obo­ža­va­nja kon­zer­va­tiv­nih vred­no­sti naci­o­nal­ne tra­di­ci­je i patri­jar­hal­ne poro­di­ce. Sve je ovo pro­tka­no naj­za­gri­že­ni­jim anti­ko­mu­ni­zmom i zape­nu­ša­lim trži­šnim fun­da­men­ta­li­zmom, izra­že­nim u dre­če­ćim paro­la­ma i bom­ba­stič­nim fra­za­ma. Kada svo­je vizi­je poželj­nog dru­štva izra­ža­va­ju na ovaj način, oni zapra­vo pri­ka­zu­ju kapi­ta­li­zam ide­al­no­tip­ski, u zao­štre­noj for­mi, u nje­go­vim kraj­njim konsekvencama.

Dodu­še nisu svi čla­no­vi foru­ma Soci­jal­ni front, na kojem uče­stvu­ju kako anar­hi­sti, tako i mark­si­sti-lenji­ni­sti, jed­na­ko sofi­sti­ci­ra­ni, pa se može pro­či­ta­ti i sle­de­će: “Kada kaže­mo Faši­zam misli­mo na ide­je koje pro­pa­gi­ra­ju lju­di koji sto­je iza inter­net maga­zi­na Kata­lak­si­ja«. Sva­ka­ko, ovde se već ne bi moglo govo­ri­ti o više­sloj­nom posma­tra­nju stva­ri, već čita­lac pri­su­stvu­je homo­ge­ni­za­ci­ji raz­no­vr­snih neprijatelja.

Ina­če, osim huma­ni­stič­ke usme­re­no­sti, pisme­nost i teo­rij­ska spre­ma odva­ja kraj­nje levi­ča­re od kraj­njih desni­ča­ra. Sa prvi­ma bi se moglo disku­to­va­ti čak i na teo­rij­sko­me nivou, a sa dru­gi­ma, koji­ma su boja kože, ver­ska ili naci­o­nal­na pri­pad­nost glav­ni argu­men­ti, bilo kakva raspra­va je teško zamisliva.

Jedan od osnov­nih pro­ble­ma kraj­njih levi­ča­ra u ovoj zemlji je taj što oni nema­ju orga­ni­zo­va­nu i jaku poli­tič­ku stran­ku oko koje bi se oku­plja­li, pa iako ne dele baš sve ili čak veći­nu nje­nih sta­vo­va. Oni su osu­đe­ni na tavo­re­nje i iscr­plji­va­nje u neret­ko bes­plod­nim teo­rij­sko-ide­o­lo­škim raspra­va­ma. Razu­me se, ako povre­me­no dig­nu gla­vu, lako dobi­ju po njoj od broj­ni­jih i agre­siv­ni­jih desnih ekstre­mi­sta, kao što se na pri­mer desi­lo pri­li­kom podr­ške koju su dali srbi­jan­skim homo­sek­su­al­ci­ma 2001. godine.

Isto­rij­ski gle­da­no, tek strah od nekog radi­kal­no levog reše­nja pro­ble­ma kapi­ta­li­stič­kog dru­štva vodi huma­ni­zo­va­nju živo­ta u kapi­ta­li­zmu. Zato ne bi bilo loše kada bi levi kraj poli­tič­kog spek­tra oja­čao (ne pre­te­ra­no, narav­no), jer bi time vero­vat­no i kraj­nji desni pol osla­bio, pa bi se uspo­sta­vi­la kakva takva rav­no­te­ža ide­o­lo­ški raz­no­boj­nih poli­tič­kih sna­ga u Srbiji.

Čini se da je režim Slo­bo­da­na Milo­še­vi­ća u Srbi­ji dodat­no dele­gi­ti­mi­sao leve pokre­te, ako već ne i leve ide­je. Uto­li­ko, izgle­di levi­ce u Srbi­ji su u dogled­noj buduć­no­sti, možda, sla­bi­ji nego­li u bilo kojoj dru­goj evrop­skoj zemlji. Ona nije zastu­plje­na u poli­tič­koj bor­bi nijed­nom ozbilj­nom poli­tič­kom orga­ni­za­ci­jom, izu­zev SPS‑a koji gubi birač­ko telo, a mate­ri­jal­no je niko ne poma­že ni u zemlji ni van nje.

Nad teko­vi­na­ma 5. okto­bra se nadvi­ja opa­snost desnog radi­ka­li­zma. Srp­ska radi­kal­na stran­ka je upra­vo ona stran­ka oko koje se kao oko kakve mete­o­rom pogo­đe­ne pla­ne­te koja je izgu­bi­la rani­ju puta­nju kre­ta­nja i sada bez­gla­vo poku­ša­va u nju da se vra­ti oku­plja­ju razli­či­ti dezo­ri­jen­ti­sa­ni sate­li­ti. Ova stran­ka je sre­di­šte oku­plja­nja broj­nih naci­o­nal­no fru­stri­ra­nih, soci­jal­no ranji­vih i lič­no osu­je­će­nih, a poli­tič­ki naža­lost neo­bra­zo­va­nih lju­di, koji u dru­štve­nom pre­o­bra­ža­ju Srbi­je pro­la­ze loše, ose­ća­ju se ugro­že­nim i nesi­gur­nim, dru­štve­no odba­če­nim, bez vere u buduć­nost. Radi­ka­le, među­tim, pra­te i ide­o­lo­ški sasvim uobli­če­ni, pa makar i malo­broj­ni desni ekstre­mi­sti i neo­na­ci­sti poput npr. ozlo­gla­še­nog Naci­o­nal­nog stro­ja i dru­gih ćela­va­ca (skin­he­ads).

_______________________________________________________________________________________________________
Jovo Bakić — tekst je obja­vljen iz dva dela u rubri­ci Pogle­di u dnev­nom listu Politika
_______________________________________________________________________________________________________