Život slobode

Kao uči­te­lj, pri­ja­te­lj i kole­ga – redo­sled nije bitan – bio je neu­mor­ni inte­lek­tu­a­lac, spo­so­ban da oži­vi sva­ku disku­si­ju sa zapre­pa­šću­ju­ćom nava­lom pita­nja pred kojom bi sva­ko ustuk­nuo. Sva­ko od nas, u jed­nom smi­slu, može da pomi­sli da ima mno­go lju­di sa inte­li­gen­ci­jom i entu­zi­ja­zmom Rober­ta Nozi­ka. Ali krat­ka posve­ta Nozi­ku na veb­stra­ni­ci Nati­o­nal Revi­ew pri­god­na je iz još jed­nog razlo­ga. On se, pored Fri­dri­ha Haje­ka (Fri­e­drich Hayek), ubra­ja u jedan od dva naj­va­žni­ja gla­sno­go­vor­ni­ka indi­vi­du­al­ne slo­bo­de, pri­vat­nog vla­sni­štva i ogra­ni­če­ne vla­de u dva­de­se­tom veku.

Slič­no­sti i pore­đe­nja sa Haje­kom su ukrat­ko nave­de­ne na har­vard­skom veb­saj­tu, ali one ovde zaslu­žu­ju nešto više ela­bo­ra­ci­je. Hejek je bio pro­fe­si­o­nal­ni eko­no­mi­sta koji je pisao pro­tiv povrat­ka na neu­spe­li ekspe­ri­ment evrop­skog soci­ja­li­zma. On se zala­gao za decen­ta­li­zo­va­ne siste­me dono­še­nja odlu­ka i bunio se pro­tiv plan­ske pri­vre­de koja je poči­va­la na sum­nji­voj dru­štve­noj raču­ni­ci. Hajek nije vero­vao u moć razu­ma koji može da nam osmi­sli put ka isprav­nim dru­štve­nim odlu­ka­ma. Vero­vao je da trži­šta funk­ci­o­ni­štu dobro zato što cene omo­gu­ća­va­ju lju­di­ma da jed­ni dru­gi­ma sig­na­li­zi­ra­ju o vred­no­sti­ma koje pri­pi­su­ju izve­snim resur­si­ma, bez potre­be da se daju duga obja­šnje­nja o upo­tre­bi ovih resur­sa. Infor­ma­ci­je lič­ne pri­ro­de ne mora­ju da se raz­me­nju­ju da bi se upo­tre­bi­le. Haje­kov konač­ni stav je bio da tre­ba biti sum­nji­čav po pita­nju veli­kih kon­struk­ti­vi­stič­kih she­ma koje bi hte­le da namet­nu raci­o­nal­ni pore­dak u sve­tu, te da se tre­ba oslo­ni­ti na meša­vi­nu obi­čaj­no­sti i spon­ta­ne evo­lu­ci­je da bi se obja­sni­la poja­va ovih pri­vat­nih pona­ša­nja i jav­nih insti­tu­ci­ja koje su preživele.

Nozi­ko­vo veli­ko delo, Anar­hi­ja, drža­va i uto­pi­ja, koje je obja­vlje­no 1974. godi­ne, kada je Nozik imao oko 35 godi­na, odmah je ste­klo podr­šku kri­ti­ke. Ono sadr­ži izve­snu haje­kov­sku crtu, ali na mno­go nači­na ide pot­pu­no dru­ga­či­jim prav­cem. Nozik nije zapo­čeo svo­je veli­ko inte­lek­tu­al­no puto­va­nje divi­ni­zo­va­njem obi­ča­ja sta­rih prak­si. On je pre gra­vi­ti­rao ka raci­o­nal­noj ana­li­zi koju Hajek nije odo­bra­vao. Za Nozi­ka je počet­na tač­ka bila veli­ka tro­pa filo­zo­fi­je poli­ti­ke i pra­va, “teo­ri­je pri­rod­nog sta­nja”. Posta­vio je, poput mno­gih pre nje­ga, prvo teško pita­nje, koje kaže: “Zašto je uop­šte potreb­no da posto­je vla­de koji­ma obič­ne indi­vi­due dugu­ju bilo kakvu oda­nost?“. U suprot­no­sti sa jakim kolek­ti­vi­stič­kim nago­ni­ma svo­ga vre­me­na, Nozik je spro­vo­dio đavol­ski pamet­ne ekskur­zi­je u sko­ro sva­ki seg­ment sve­ta. Nedav­no, dok sam radio na nekim pita­nji­ma veza­nim za pra­va živo­ti­nja, u Anar­hi­ji, drža­vi i uto­pi­ji sam nai­šao na neko­li­ko pamet­nih reči o opre­zu povo­dom nasto­ja­nja da se pri bavlje­nju filo­zof­skom pro­ble­mi­ma zane­ma­re inte­re­si životinja.

Ova ispre­ki­da­na puto­va­nja niz inte­lek­tu­al­ne kal­dr­me, ipak su bila veo­ma kori­sna za filo­zo­fi­ju poli­ti­ke i pra­va. Nozik nije bio, koli­ko ja znam, pro­fe­si­o­nal­ni prav­nik (iako je nje­go­va ćer­ka Emi­li diplo­mi­ra­la 1991. na Uni­ver­si­ty of Chi­ca­go Law Scho­ol, ali su mu nje­go­va bes­kraj­na zna­ti­že­lja i mašta omo­gu­ći­le da intu­i­tiv­no razvi­je teo­ri­ju prav­de o vla­sni­štvu koja je bli­sko sle­di­la prav­ni pri­stup ovoj pro­ble­ma­ti­ci. Anar­hi­ja, drža­va i uto­pi­ja se poja­vi­la na uli­ca­ma samo tri godi­ne pošto je Džon Rols (John Rawls) izdao svo­je remek delo Teo­ri­ja prav­de, koja je tada čita­na kao zahtev za redi­stri­bu­ci­jom bogat­stva od onih koji ima­ju ka oni­ma koji nema­ju. Nozi­ko­vo shva­ta­nje prav­de je dobro saže­to u nje­go­voj čuve­noj opa­ski da slo­bo­da ruši šablo­ne (liber­ty upsets pat­terns). Za nje­ga prav­da nije pred­sta­vlja­la neki ide­al ili sta­nje, već pro­ces putem kojeg lju­di poči­nju da među­sob­no sao­bra­ća­ju i da se sna­la­ze u svetu.

Pola­ze­ći od ovog sta­no­vi­šta, Nozik ubr­zo dola­zi do zaključ­ka da svi poje­din­ci poči­nju svoj život pod siste­mom samo­po­se­do­va­nja (self-owners­hip), što se onda pro­te­že na svet pomo­ću prin­ci­pa prav­de u sti­ca­nju vla­sni­štva pre­ma kojem još uvek nepo­se­do­va­ne stva­ri u pri­rod­nom sve­tu sti­ču svo­je poje­di­nač­ne vla­sni­ke. Ovim vla­sni­ci­ma se, potom, dozvo­lja­va da na osno­vu prin­ci­pa prav­de u tran­sfe­ru svo­ji­ne, pre­ne­su vla­sni­štvo nekom dru­gom koji, onda, nasle­đu­je sva pra­va prvog vla­sni­ka. Nika­kvi dru­gi pote­zi nisu dozvo­lje­ni u ovoj igri. Sistem sti­ca­nja vla­sni­štva i dobro­volj­nog pre­no­sa se zatim šti­ti od lju­di koji žele silom ili pret­nja­ma da pri­ba­ve sebi vla­sni­štvo koje neko već poseduje.

Kada je jed­nom osi­gu­rao svoj sistem, Nozik je mogao da uka­že na dve stva­ri. Prvo, pono­vlje­na pri­me­na ovih prin­ci­pa omo­gu­ća­va stva­ra­nje slo­že­nih zakon­skih i dru­štve­nih aran­žma­na. Ništa ne dik­ti­ra da se pre­nos oba­vi na isto­vet­noj osno­vi. Sve vrste aran­žma­na izde­lje­nog vla­sni­štva su tako­đe mogu­će, a iz njih mogu pro­i­za­ći naši zako­ni o orta­klu­ku, zaj­mo­vi­ma, zaku­pi­ma i poklo­ni­ma. Toli­ko mno­go od obič­nih život­nih stva­ri posta­je razu­mlji­vo siste­mat­skim kori­šće­njem male gru­pe osnov­nih prin­ci­pa. Dru­go, Nozik je poka­zao da su ovi prin­ci­pi prav­de stal­no u suko­bu sa napo­rom da se usta­no­ve neka fik­sna, pri­vid­no pra­ved­na, ras­po­de­la boga­stva, doba­ra, uslu­ga ili već čega, među poje­di­nic­ma. Nje­go­va pozna­ta ilu­stra­ci­ja odno­si­la se na sled trans­ak­ci­ja koji je obo­ga­tio Vil­ta Čem­ber­le­na (Wilt Cham­ber­la­in). Sva­ko ko bi pla­tio da gle­da igru koju je on igrao dao bi novac ono­me ko bi zatim pre­ba­cio taj novac nje­mu. Sva­ka veza u lan­cu ovog pre­no­sa bila je sigur­na, a isto tako i kraj­nja ras­po­de­la boga­stva koje je nasta­lo iz tih aran­žma­na. Teh­ni­ka ana­li­ze kod nje­ga je bila pot­pu­no razli­či­ta u odno­su na Haje­ko­vu; ipak, dva veli­ka uma su pot­pu­no razli­či­tim pute­vi­ma došla do zaklju­ča­ka o isprav­nom siste­mu prav­de za obič­ne ljude.

Uti­caj koji je Nozik imao na moje sop­stve­no shva­ta­nje bio je dubok. Kada sam prvi put čitao nje­go­vo delo sre­di­nom 70-tih, mučio sam se kao mla­di prav­nik da shva­tim kako se razli­či­ti delo­vi vla­sni­štva, ugo­vo­ra i deli­ka­ta skla­pa­ju u jed­nu kohe­rent­nu celi­nu. Ključ za mno­ge od ovih nepri­li­ka, s koji­ma sam se suo­čio, našao sam na boga­tim stra­nic­ma Anar­hi­je, drža­ve i uto­pi­je. Nje­go­ve ana­li­tič­ke moći su mu omo­gu­ći­le da pre­pre­či uobi­ča­je­nu pak­su poku­ša­ja i pogre­ški da bi uvi­deo one obra­sce koje lju­di zagli­blje­ni u poje­di­nač­no­sti prav­nog siste­ma prenebregavaju.

Pri pisa­nju Anar­hi­je, drža­ve i uto­pi­je, Nozik je sle­dio obra­zac istra­ži­va­nja koji su upra­žnja­va­li mno­gi veli­ki prav­ni i poli­tič­ki pisci od Hob­sa da danas. Nje­go­va istra­ži­va­nja teo­ri­ja pri­vat­nih pra­va i dužno­sti omo­gu­ću­ju nam da shva­ti­mo veli­ka pita­nja o tome zašto obič­ne indi­vi­due dugu­ju oda­nost drža­vi. Mislim da je pra­ved­no reći da u ovoj stva­ri Nozik nije mogao da pot­pu­no zatvo­ri krug. Inge­ni­o­zno je poka­zao zašto indi­vi­due radi sop­stve­ne sigur­no­sti posta­ju čla­no­vi pro­ši­re­ne agen­ci­je za zašti­tu. Bio je manje uspe­šan u poka­zi­va­nju kako su ovi pona­vlja­ni dobro­volj­ni mane­vri uspe­li da stvo­re jed­nu jedi­nu agen­ci­ju za zašti­tu koja bi spro­vo­di­la mono­pol moći kao odlu­ču­ju­će obe­lež­je drža­ve. U mom slu­ča­ju nje­gov uti­caj je opet bio ogro­man, zbog toga što je poka­zao koli­ko je neop­hod­no pro­na­ći nedo­sta­ju­ći deo moza­i­ka koji bi nam omo­gu­ćio da shva­ti­mo zašto pri­ni­ci­pi pra­ved­no­sti u sti­ca­nju i pre­no­su nisu bili sasvim dovolj­ni, čak ni nji­ho­vim uče­sta­lim pona­vlja­njem, za nasta­nak drža­ve. Sam Nozik se odu­pi­rao kori­šće­nu hipo­te­tič­kih, ili­ti dru­štve­nih ugo­vo­ra, tvr­de­ći da oni nisu vred­ni papi­ra na kome su ispi­si­va­ni. Moje sop­stve­no reše­nje, koje sam izlo­žio prvi put u Takings 1985. godi­ne, uka­zu­je na to da se mora­mo oslo­ni­ti na ove lukve stra­te­gi­je da bismo obja­sni­li zašto sva­ka poje­di­na oso­ba biva pri­mo­ra­na da pre­da svo­ja pra­va na slo­bo­du a da zau­zvrat dobi­je sigur­nost koju samo dobro orga­ni­zo­va­na drža­va može da obez­be­di. Pri­nud­ne rezme­ne, koje je on kate­go­rič­ki odba­ci­vao, bile su važne, sve dok su radi­le za dobro­bit onih koji su pot­pa­li pod prinudu.

Ovom pri­li­kom je, ipak, važno ista­ći da Nozik nije zatvo­rio krug, već da je pre svo­je­ruč­no oži­veo kla­sič­nu libe­ral­nu tra­di­ci­ju. Rade­ći tako nešto, posta­lo je jasno da on nije bio soci­jal­ni kon­zer­va­ti­vac, još manje zago­vor­nik prvi­le­gi­ja, već u stva­ri posve­će­ni aka­dem­ski pobu­nje­nik koji je radio pro­tiv šablo­na, rade­ći ono što aka­dem­ci tre­ba naj­vi­še da rade: da uhva­te nit i sle­de je mak­si­mal­nim inte­lek­tu­al­nim napo­rom. Zbog svo­jih dela bio je jako i često napa­dan u filo­zof­skoj lite­ra­tu­ri. Neja­sno se pri­se­ćam jed­nog takvog napa­da kada je optu­žen da pose­du­je moral­ni sen­zi­bi­li­tet rad­ni­ka na ben­zin­skoj pumi iz neke drža­ve na sred­njem zapa­du. Ali uče­sta­lost i ozbilj­nost napa­da na Anar­hi­ju, drža­vu i uto­pi­ju obez­be­đu­je dodat­ne doka­ze o nje­nom bogat­stvu i dubi­ni. Da je knji­ga bila odba­če­na samo jed­nom, to ne bi mno­go zna­či­lo. Da je ipak bila odba­ci­va­na bez­broj puta doka­zu­je da je on jedan od traj­nih kla­si­ka poli­tič­ke filo­zo­fi­je. Biti nozi­ko­vac zna­či nešto. Nje­gov uti­caj na sop­stve­nu pro­fe­si­ju i na poboč­ne dru­štve­ne disci­pli­ne, kao i na prav­nu nau­ku, bio je ogro­man. U poznim godi­na­ma je odbi­jao da se vra­ća, u pisa­nom vidu, na pita­nja koja su posta­vlje­na u Anar­hi­ji, drža­vi i uto­pi­ji, nego je ume­sto toga usme­rio svo­ju bes­kraj­nu ener­gi­ju na više čisto filo­zof­ska istra­ži­va­nja. Nesum­nji­vo pod har­vard­sim uti­ca­jem izra­zio je čak neke komu­ni­ta­ri­stič­ke sum­nje po pita­nju nekih oštrih indi­vi­du­a­li­stič­kih zaklju­ča­ka koje je tako vešto izneo i bra­nio u Anar­hi­ji, drža­vi i uto­pi­ji.

Pra­ved­no je reći da neće osta­ti zapam­ćen niti hva­ljen zbog ovih svo­jih kasni­jih odri­ca­nja, niti zbog nje­go­vog kasni­jeg rada u dru­gim disci­pli­na­ma. Ali će dugo biti pam­ćen po ono­me što je naj­bo­lje radio kada je bio mlad: da se borio pro­tiv kon­ven­ci­o­nal­ne mudro­sti koja je pro­pa­gi­ra­la veli­ku vla­du i širo­ka ovla­šće­nja poli­tič­ke moći, te da je time obez­be­dio sebi mesto jed­nog od naj­ve­ćih poli­tič­kih filo­zo­fa dva­de­se­tog veka. Har­vard je bio jači s njim. Nama koji smo ga zna­li će nedo­sta­ja­ti. Lju­di širom poli­tič­kog spek­tra biće na dobit­ku, shod­no prin­ci­pu pra­vič­no­sti u inte­lek­tu­al­noj raz­me­ni, od nje­go­ve sna­žne inte­lek­tu­al­ne ostav­šti­ne u pri­log slobode.

________________________________________________________________________________________________________
Ričard Epštajn (Ric­hard A. Epste­in) (1943) je pro­fe­sor pra­va na Uni­ver­zi­te­tu u Čika­gu (od 1973) i sarad­nik Huve­ro­vog Insti­tu­ta. Jedan je od vode­ćih ame­rič­kih prav­ni­ka. Član je Ame­rič­ke aka­de­mi­je nau­ka i umet­no­sti. Obja­vio je veli­ki broj čla­na­ka i knji­ga, među koji­ma: Takings: Pri­va­te Pro­per­ty and the Power of Emi­nent Doma­in (Har­vard, 1985); Prin­ci­ples for a Free Soci­e­ty: Recon­ci­ling Indi­vi­du­al Liber­ty with the Com­mon Good (Per­se­us Books, 1998); Skep­ti­cism and Fre­e­dom: A Modern Case for Clas­si­cal Libe­ra­lism (Uni­ver­si­ty of Chi­ca­go, 2003); Free Mar­kets under Sie­ge: Car­tels, Poli­tics and Soci­al Wel­fa­re (Hoo­ver Insti­tu­ti­on Press, 2005). – Tekst je pre­u­zet sa veb adre­se http://www.nationalreview.com. Pre­vod: Alek­san­dar Novaković
________________________________________________________________________________________________________