Neokonzervativci i globalni poredak

U obi­lju lite­ra­tu­re koja se bavi pita­nji­ma savre­me­ne ame­rič­ke spolj­ne poli­ti­ke malo je naslo­va koji odi­šu duhom objek­tiv­no­sti i razum­ne kri­ti­ke, koji bi ade­kvat­no osve­tlja­va­li ovu veo­ma aktu­el­nu i “vru­ću” temu. Među takve naslo­ve spa­da i knji­ga Ame­ri­ca Alo­ne: The Neo-Con­ser­va­ti­ves and the Glo­bal Order (Usa­mlje­na Ame­ri­ka: neo­kon­zer­va­tiv­ci i svet­ski pore­dak) auto­ra Ste­fa­na Hal­pe­ra (Ste­fan Hal­per) i Džo­na­ta­na Klar­ka (Jonat­han Clar­ke), koja je iza­šla u izda­nju Cam­brig­de Uni­ver­si­ty Press‑a.

Knji­ga je na Zapa­du iza­zva­la veli­ku pažnju, jer poti­če od auto­ra koji su bili dugo­go­di­šnji “insaj­de­ri” ame­rič­ke i bri­tan­ske admi­ni­stra­ci­je i lju­di koji pri­pa­da­ju kon­zer­va­tiv­noj ori­jen­ta­ci­ji. Hal­per je bio slu­žbe­nik Nik­so­no­ve, For­do­ve i Rega­no­ve admi­ni­stra­ci­je a Klark savet­nik Bri­tan­ske diplo­mat­ske slu­žbe (Bri­tish Diplo­ma­tic Ser­vi­ce), sada istra­ži­vač u Kej­to insti­tu­tu (Cato Institute).

Knji­ga Ame­ri­ca Alo­ne pred­sta­vlja ana­li­zu ame­rič­kog neo­kon­zer­va­ti­vi­zma, nje­go­vih ide­o­lo­ških pret­po­stav­ki, ustroj­stva i gene­ze. Ona pri­ka­zu­je kako je jed­na gru­pa lju­di sa zajed­nič­kim sta­vo­vi­ma i vizi­jom ulo­ge Sje­di­nje­nih Drža­va u sve­tu od inte­lek­tu­al­ne gru­pa­ci­je koja se dece­ni­ja­ma nala­zi­la na mar­gi­na­ma kre­i­ra­nja ame­rič­ke spolj­ne i unu­tra­šnje poli­ti­ke posta­la vrlo uti­caj­na, a u novi­je vre­me i naj­u­ti­caj­ni­ja gru­pa­ci­ja u okvi­ru admi­ni­stra­ci­je. Para­lel­no sa inte­lek­tu­al­nom “disek­ci­jom” ove uti­caj­ne for­ma­ci­je, auto­ri poku­ša­va­ju da odgo­vo­re na pita­nje kako su naj­bo­lje prak­se i isku­stva ame­rič­ke spolj­ne poli­ti­ke, koja je pret­po­sta­vlja­la moral­ni auto­ri­tet Ame­ri­ke i pola­zi­la od izba­lan­si­ra­nog, mul­ti­la­te­ral­nog pri­stu­pa i uvek pri­sut­ne doze zdra­vog prag­ma­ti­zma, onih svoj­sta­va koja su dece­ni­ja­ma izgra­đi­va­na kao plo­do­no­sni prin­ci­pi afir­ma­ci­je ame­rič­kih naci­o­nal­nih intre­sa, dove­de­ni u pita­nje u krat­kom vre­men­skom peri­o­du zahva­lju­ju­ći jed­noj radi­kal­noj gru­pi ljudi.

Neo­kon­zer­va­tiv­ni pokret, po ovim auto­ri­ma, ne pred­sta­vlja čvr­stu orga­ni­za­ci­ju sa “član­skim kar­ta­ma”. On ne pod­ra­zu­me­va ni dok­tri­nar­nu izgra­đe­nost, niti pose­du­je osnov­ni pro­gram ili pro­jekt, on nema “skup­šti­nu” ili “oca” pokre­ta koji bi davao jasne dok­tri­nar­ne upu­te i obra­zlo­že­nja. Neo­kon­zer­va­tiv­ci se ne sasta­ju na zajed­nič­kim kon­fe­ren­ci­ja­ma a gra­ni­ce pri­pad­no­sti ovoj gru­pa­ci­ji nisu stro­go odre­đe­ne. Neo­kon­zer­va­tiv­ni pokret, uko­li­ko je uop­šte pokret, pred­sta­vlja poseb­no sta­nje uma, poseb­nu inte­lek­tu­al­nu ori­jen­ta­ci­ju i sen­zi­bi­li­tet. On zapra­vo pred­sta­vlja manje pokret a više “ori­jen­ta­ci­ju”. Kako auto­ri isti­ču, možda ga je naj­bo­lje oka­rak­te­ri­sa­ti kao poli­tič­ku inte­re­snu gru­pu koja, za razli­ku od par­ti­ja, ne pola­že račun svo­jim bira­či­ma i pristalicama.

Savre­me­ni neo­kon­zer­va­tiv­ci se oku­plja­ju oko tri teme. Prva se tiče uve­re­nja (koje ima reli­gi­o­zno pore­klo) da se ljud­sko sta­nje defi­ni­še pre­ko bor­be dobra i zla i da se pra­va mera poli­tič­kog karak­te­ra ogle­da u bor­bi pro­tiv zla. Dru­ga se tiče shva­ta­nja da osnov­ni odno­si izme­đu drža­va poči­va­ju na voj­noj nad­mo­ći i sprem­no­sti da se ona isko­ri­sti. Tre­ća se odno­si na zao­ku­plje­nost pita­njem Bli­skog isto­ka i glo­bal­nog Isla­ma kao osnov­nog mesta gde se ispo­lja­va­ju ame­rič­ki spolj­ni interesi.

To su opšte smer­ni­ce u koji­ma se kre­će savre­me­ni neo­kon­zer­va­tiv­ni dis­kurs. Među­tum, one nisu bile u celo­sti for­mu­li­sa­ne od samog počet­ka, jer je i gene­za ovog pokre­ta u veli­koj meri bila nepra­vo­li­nij­ske pri­ro­de. Poče­ci “pokre­ta” su u tri­de­se­tim godi­na­ma pro­šlog veka a vezu­ju se za troc­ki­stič­ki ori­jen­ti­sa­ne inte­lek­tu­al­ce koji su se oku­plja­li u kafe­te­ri­ji Alco­ve I u jed­nom uglu Siti kole­dža gde su budu­ći neo­kon­zer­va­tiv­ni inte­lek­tu­al­ci poput Dani­je­la Bela (Dani­el Bell), Neta­na Glej­ze­ra (Nat­han Gla­zer), Ajr­vi­na Kri­sto­la (Irving Kri­stol), Mel­vi­na Leski­ja (Mel­vin Lesky), Sej­mu­ra Mar­ti­na Lip­se­ta (Seymo­ur Mar­tin Lip­set), Sej­mu­ra Mel­me­na (Seymo­ur Mel­man), Dani­je­la Patri­ka Moj­ni­a­na (Dani­el Patrick Moyni­han) i Fili­pa Sel­zni­ka (Phi­lip Sel­znik) sti­ca­li obra­zo­va­nje. Iako su kasni­je napra­vi­li zao­kret ude­sno, mark­si­stič­ki pogle­di, koji se ogle­da­ju u shva­ta­nju po kome je sofi­sti­ci­ra­na pri­me­na teo­ri­je kao for­me poli­tič­ke bor­be uz kon­cep­ci­ju poli­ti­ke kao neče­ga što mora da pola­zi od odre­đe­ne teo­ri­je, osta­li su jed­na od osnov­nih domi­nan­ti ove gru­pa­ci­je. Nji­ho­vo skre­ta­nje ude­sno bilo je pod­stak­nu­to pesi­mi­stič­kim sta­vom u pogle­du opstan­ka zapad­nih vred­no­sti, koje su zbog ova­ko per­ci­pi­ra­ne buduć­no­sti, mogle biti odbra­nje­ne samo pomo­ću voj­ne nad­moć­no­sti. Od tog tre­nut­ka, mili­ta­ri­zam, uz nave­de­ni mark­si­si­tič­ki ele­ment, posta­je dru­ga suštin­ska karak­te­ri­sti­ka i pre­o­ku­pa­ci­ja neo­kon­zer­va­tiv­ne misli.

Pod­sti­caj za pesi­mi­stič­ko shva­ta­nje, u pogle­du sud­bi­ne vred­no­sti i ide­ja do kojih su drža­li, nala­zi­li su u šplen­ge­rov­skoj apo­ka­lip­tič­koj vizi­ji sve­ta i Štra­u­so­voj (Leo Stra­uss) poli­tič­koj filo­zo­fi­ji i antro­po­lo­gi­ji. Mno­gi od neo­kon­zer­va­ti­va­ca prve gre­ne­ra­ci­je su bili Štra­u­so­vi stu­den­ti. Uz ovo pesi­mi­stič­ko viđe­nje, mili­ta­ri­zam se ponu­dio kao jedi­no mogu­će reše­nje u među­na­rod­nim odno­si­ma. Ona drža­va koja pose­du­je moć­no oruž­je, može oču­va­ti svo­ju bezbed­nost. Ova­kvo gle­di­šte je bilo opšte mesto u vre­me­nu hlad­nog rata i trke u nao­ru­ža­nju, ali jed­na spe­ci­fič­na vrsta mili­ta­ri­zma, koja i danas pred­sta­vlja apri­or­ni i opse­siv­ni ele­ment neo­kon­zer­va­tiv­nog mišlje­nja, poti­če od jed­nog inte­lek­tu­al­ca, pro­fe­so­ra poli­tič­kih nau­ka i eksper­ta u pita­nji­ma nao­ru­ža­nja, Alber­ta Vol­ste­te­ra (Albert Wohl­stet­ter), koji se zala­gao za usva­ja­nje i razvi­ja­nje pre­ci­zno vođe­nog oruž­ja i teh­no­lo­gi­je koja uma­nju­je kola­te­ral­nu šte­tu dok, isto­vrem­no, uve­ća­va želje­nu štetu.

Sve do nedav­no neo­kon­zer­va­tiv­ci nisu bili pri­sut­ni u naj­vi­šim struk­tu­ra­ma vla­sti ame­rič­ke admi­ni­stra­ci­je. Nji­hov rad je pred­vo­di­la prva gene­ra­ci­ja neo­kon­zer­va­ti­va­ca na čelu sa Ajr­vi­nom Kri­sto­lom i Nor­ma­nom Pod­hor­cem (Nor­man Pod­ho­retz), koji su u čao­pi­si­ma poput Com­me­na­ta­ry i Public Inter­est izno­si­li svo­ja gle­di­šta o pita­nji­ma ame­rič­ke poli­ti­ke. Ti časo­pi­si su bili veo­ma uti­caj­ni tokom sedam­de­se­tih i osam­de­se­tih godi­na pro­šlog veka da bi se, padom gvo­zde­ne zave­se i zavr­še­njem hlad­nog rata, nji­hov uti­caj znat­no uma­njio. Zahva­lju­ju­ći član­ci­ma obja­vlje­nim u Com­men­ta­ry-u Ronald Regan je neo­kon­zer­va­tiv­ku Džin Kir­pa­trik (Jean Kirk­pa­trick) posta­vio na mesto ame­rič­kog amba­sa­do­ra pri UN. Para­lel­no s pro­pa­gi­ra­njem i šire­njem svo­jih ide­ja i uti­ca­ja pre­ko pome­nu­tih časo­pi­sa, neo­kon­zer­va­tiv­ci su pro­ši­ri­li svoj uti­caj i na razli­či­te nevla­di­ne orga­ni­za­ci­je i think-thank-ove (Ame­ri­can Enter­pri­se Insti­tu­te (AEI), the Heri­ta­ge, Georg­to­wn Cen­ter for Stra­te­gic Stu­di­es, Aspen Insti­tu­te, the Hud­son Insi­tu­te, Fre­e­dom Hou­se). Iako ogra­ni­če­nog uti­ca­ja na kre­i­ra­nje spolj­ne poli­ti­ke Sje­di­nje­nih Drža­va, neo­kon­zer­va­tiv­ci su izgra­di­li svo­ju mre­žu u razli­či­tim seg­men­ti­ma ame­rič­kog dru­štva, koja će im omo­gu­ći­ti vrto­glav uspon pod admi­ni­stra­ci­jom Džor­dža Buša.

Čita­va sta­ri­ja i sred­nja gene­ra­ci­ja neo­kon­zer­va­ti­va­ca ima­la je kao osnov­ni inte­lek­tu­al­ni iza­zov pro­mi­šlja­nje i izna­la­že­nje reše­nja za oču­va­nje ame­rič­kih vred­no­sti i naci­o­nal­nog inte­re­sa u vre­me­nu hlad­nog rata i nukle­ar­nih pret­nji. Kada je ova pret­nja nesta­la, uru­ša­va­njem Sovjet­skog Save­za, posta­vi­lo se pita­nje dalje stra­te­gi­je ame­rič­ke spolj­ne poli­ti­ke u tre­nut­ku kada SAD posta­je jedi­na super­si­la u sve­tu. Sta­ri­ja gene­ra­ci­ja neo­kon­zer­va­ti­va­ca je sma­tra­la da je vre­me da se Sjed­nje­ne Drža­ve okre­nu sebi i vra­te tra­di­ci­o­nal­nom izo­la­ci­o­na­li­zmu. Oni su na neki način ose­ća­li da je nji­hov zada­tak zavr­šen da je “oso­vi­na zla” nesta­la i da se ame­rič­ka poli­ti­ka mora okre­nu­ti, pre sve­ga, unu­tra­šnjim pro­ble­mi­ma i pita­nji­ma. Zbog takve atmo­sfe­re je, zapra­vo, neo­kon­zer­va­tiv­ni pokret deve­de­se­tih godi­na bio tako­re­ći na samr­ti. Za novu gene­ra­ci­ju neo­kon­zer­va­ti­va­ca, to, pak, nije bio slu­čaj. Oni su tokom deve­de­se­tih izlo­ži­li neko­li­ko stra­te­gi­ja i pro­gra­ma u koji­ma su izne­li svo­je viđe­nje ame­rič­ke spolj­ne poli­ti­ke, zala­žu­ći se za kori­šće­nje voj­nog instru­men­ta­ri­ju­ma u među­na­rod­nim odno­si­ma i čeka­ju­ći svoj tre­nu­tak. A taj tre­nu­tak je, po auto­ri­ma knji­ge Ame­ri­ca Alo­ne, došao 11. sep­tem­bra 2001. godi­ne, usled tero­ri­stič­kih napa­da na SAD. Pot­pu­no zate­če­na i dezo­ri­jen­ti­sa­na, admi­ni­stra­ci­ja nije ima­la reše­nje za novo­na­sta­lu situ­a­ci­ju, dok je pred­sed­nik Buš, ina­če ne pre­te­ra­no upo­znat sa svet­skom poli­ti­kom, morao hit­no da odlu­či o ame­rič­kom odgo­vo­ru na ovaj napad. Kao goto­vo reše­nje, pa čak i kao ulti­ma­tum, Pol Vol­fo­vic (Paul Wol­fo­witz), pred­vo­de­ći novu gene­ra­ci­ju neo­kon­zer­va­ti­va­ca, 15. sep­tem­bra 2001. tra­ži obja­vlji­va­nje “rata pro­tiv tero­ri­zma”. I na taj način, neo­kon­zer­va­tiv­ci ula­ze sa goto­vim pre­dlo­gom i pla­nom za pre­for­mu­li­sa­nje ame­rič­ke poli­ti­ke zahte­va­ju­ći hit­no pro­na­la­že­nje Osa­me Bin Lade­na i zapo­či­nja­nje rata pro­tiv Ira­ka. Admi­ni­stra­ci­ja izda­je Nati­o­nal Secu­ri­ty Stra­te­gy (NSS) koja se u veli­kom delu podu­da­ra sa prin­ci­pi­ma Vol­fo­vi­ce­vog i Libi­je­vog (Lewis “Sco­o­ter” Lib­by) Defen­se Plan­ning Gui­dan­ce (DPG) iz 1992. godi­ne. Pozna­ti doga­đa­ji koji su usle­di­li posle tero­ri­stič­kog napa­da na Ame­ri­ku — inter­ven­ci­ja u Avga­ni­sta­nu, potra­ga za Bin Lade­nom i oslo­ba­đa­nje Ira­ka od Sada­ma Huse­i­na — veli­kim delom su, po auto­ri­ma ove knji­ge, posle­di­ca uti­ca­ja neo­kon­zer­va­tiv­ne stru­je oko pot­pre­sed­ni­ka Dika Čej­ni­ja (Dick Che­ney) i šefa mini­star­stva odbra­ne Donal­da Rams­fel­da (Donald Rumsfeld).

Među­tim, ono što je zna­čaj­ni­je od pod­se­ća­nja na same doga­đa­je koji su se odi­gra­li posle 11 sep­tem­tra, jeste ana­li­za situ­a­ci­je koja je dove­la do ova­kvih doga­đa­ja koju Har­per i Klark daju u svo­joj knji­zi. Oni poka­zu­ju kako je izvr­še­no pove­zi­va­nje tero­ri­stič­kih napa­da sa potre­bom svr­ga­va­nja reži­ma Sada­ma Huse­i­na putem nepot­pu­nih ili pre­for­mu­li­sa­nih poda­ta­ka oba­ve­štaj­nih slu­žbi Ame­ri­ke i Bri­ta­ni­je; kako su, dakle, po nji­ho­vim mišlje­nji­ma, mini­star­stva “oba­ve­šta­va­la” oba­ve­štaj­ne slu­žbe o ono­me što one mora­ju da oba­ve­ste mini­star­stva; kako su neo­kon­zer­va­tiv­ci pro­gu­ra­li “svo­ju pri­ču” o crno-belom sve­tu dobra i zla pre­ko masov­nih medi­ja (Fox Chan­nel, NBC itd); kako je tim putem, zaga­đen jav­ni poli­tič­ki pro­stor Ame­ri­ke ste­re­o­ti­pi­ma i stra­hom ne bili se podr­ža­la agre­siv­na spolj­na poli­ti­ka. I kakve je sve reper­ku­si­je to ima­lo na sta­tus Ame­ri­ke u sve­tu, zajed­no sa nje­nim odu­sta­ja­njem od mul­ti­la­te­ra­li­zma u korist pri­stu­pa “ili ste s nama ili pro­tiv nas”, koji se odno­sio čak i na tra­di­ci­o­nal­ne ame­rič­ke save­zni­ke. Uz sve to, auto­ri su poku­ša­li da doka­žu da samo­pred­sta­vlja­nje neo­kon­zer­va­ti­va­ca kao istin­skih nasta­vlja­ča Rega­no­ve poli­ti­ke ne sto­ji, jer je ova posled­nja kao svoj suštin­ski ele­ment ima­la pri­hva­ta­nje mul­ti­la­te­ra­li­zma i prag­ma­tič­kog pri­stu­pa, što neo­kon­zer­va­tiv­noj poli­ti­ci sva­ka­ko nije svoj­stve­no. S dru­ge stra­ne, vedri rega­nov­ski opti­mi­zam po pita­nju karak­te­ra ljud­ske pri­ro­de, pra­vih ljud­skih vred­no­sti i pobe­de dobra nad zlom nema nika­kve veze sa dubo­kim pesi­mi­zmom špen­gle­rov­skog tipa koji gaje svi neokonzervativci.

Auto­ri raz­ma­tra­ju dale­ko­se­žne posle­di­ce koje ova­kva poli­ti­ka može ima­ti po Sje­di­nje­ne Drža­ve. I zbog toga oni izla­žu neko­li­ko ozbilj­nih optu­žbi na račun neo­kon­zer­va­ti­va­ca. Prva se odno­si na to da, po prvi put u nje­noj isto­ri­ji, Ame­ri­ci nedo­sta­je među­na­rod­ni legi­ti­mi­tet. Dru­go, da su neo­kon­zer­va­tiv­ci i nji­ho­vi save­zni­ci obma­nji­va­li ame­rič­ku jav­nost da bi zama­gli­li impli­ka­ci­je nji­ho­vih dale­ko­se­žnih cilje­va u pogle­du pro­me­ne reži­ma na Bli­skom Isto­ku. Tre­ća optu­žba se sasto­ji u tome da su oprav­da­nu bor­bu pro­tiv tero­ri­zma u pot­pu­no­sti pogre­šno posta­vi­li i pozi­ci­o­ni­ra­li. I na kra­ju, četvr­ta, da su favo­ri­zo­va­njem pome­nu­tog rata sve dru­ge pri­o­ri­te­te naci­o­nal­ne poli­ti­ke pre­ne­breg­nu­li i gur­nu­li u stranu.

Zbog sve­ga toga auto­ri isti­ču, da su neo­kon­zer­va­tiv­ci u veli­koj meri odgo­vor­ni za tre­nut­no sta­nje u Sje­di­nje­nim Drža­va­ma, za uru­ša­va­nje nje­nog pozi­tiv­nog imi­dža u sve­tu, čak i kod tra­di­ci­o­nal­nih save­zni­ka i pri­ja­telj­ski nastro­je­nih zema­lja. U tom sve­tlu oni raz­ma­tra­ju pita­nje sve izra­že­ni­je poja­ve anti­a­me­ri­ka­ni­zma koji iako pri­su­tan od kon­sti­tu­i­sa­nja Sje­di­nje­nih Drža­va i koji je, po ovim auto­ri­ma, u veli­koj meri poja­va bez pra­vog pokri­ća i povo­da – danas popri­ma ekstrem­ne raz­me­re u sve­tu, ugro­ža­va­ju­ći na razli­či­te nači­ne ame­rič­ke naci­o­nal­ne interese.

Na osno­vu čita­vog tona knji­ge, činje­ni­ca koje su u njoj izne­te, kao i opti­mi­zma povo­dom spo­sob­no­sti ame­rič­kog dru­štva i poli­tič­kog siste­ma da se vra­te svo­jim naj­bo­ljim vred­no­sti­ma, za koje je, po Hal­pe­ru i Klar­ku, Rega­no­va poli­ti­ka para­dig­ma par excel­len­ce, auto­ri zaklju­ču­ju da je neo­kon­zer­va­tiv­ni radi­ka­li­zam samo jed­na kra­ća i neu­spe­šna epi­zo­da ame­rič­ke spolj­ne politike.

Ova stu­di­ja ne pred­sta­vlja anti­a­me­rič­ko niti anti­glo­ba­li­stič­ko šti­vo. Oštra, iako ne ostra­šće­na kri­ti­ka teku­će spolj­ne poli­ti­ke Sje­di­nje­nih Drža­va, pola­zi od čvr­stog uve­re­nja u jači­nu ame­rič­ke demo­kra­ti­je i vred­no­sti koje kao pri­mer tre­ba da budu ponu­đe­ne celom sve­tu. Auto­ri su ube­đe­ni u pobe­du ovih vred­no­sti, a dana­šnja neo­kon­zer­va­tiv­na sta­no­vi­šta i poli­ti­ku sma­tra­ju nji­ho­vim, u znat­noj meri, pre­ne­bre­ga­va­njem i izvi­to­pe­ra­va­njem. Zbog toga ova knji­ga ne spa­da u još jed­nu ostra­šće­nu levi­čar­sku kri­ti­ku Ame­ri­ke i nju ne tre­ba­ju da čita­ju oni koji sma­tra­ju da sve­ko­li­ko zlo dola­zi od Ame­ri­ke. Za sve one, pak, koji žele da iskre­no i nepri­stra­sno pri­stu­pe savre­me­nom feno­me­nu ame­rič­ke spolj­ne poli­ti­ke, ova knji­ga će im to omo­gu­ći­ti na naj­bo­lji način.

Alek­san­dar Novaković