Milošević u ogledalu Praxisa

Jedna od stvari koja izaziva najviše kontroverzi i sporenja u ovdašnjim polemikama o “prirodi” Miloševićeve vladavine, svakako je pitanje ideološke “legitimacije” tog režima. Ishodišna tačka svih ovih “kontroverzi” sadržana je u neadekvatnosti svih osveštanih (i oveštalih) dualističkih podela i tipologizacija (kao što su “levica”-”desnica”, “komunistički internacionalizam”-”konzervativni nacionalizam”, “socijalizam”-”fašizam”, itd.) za opis sistema koji je u Srbiji 90-ih personifikovao Slobodan Milošević.

Kada je Hans Magnus Encensberger, pokušavajći da ponudi objašnjenje za krvavi rasplet jugoslovenske krize, označio Miloševića kao “prvog postmodernog diktatora”, stvorio je ime za nevolju. “Nevolja” o kojoj je reč, ticala se, pre svega, uzaludnih pokušaja da se da kakvo-takvo suvislo objašnjenje uspeha srpskog komunističkog vođe da – posle implozije komunističkog sistema u Sovjetskom Savezu i čitavoj Istočnoj Evropi, nakon čega je i sama komunistička ideologija izgubila svaki “legitimitet” – dobije iznenađujuće veliku podršku “svog” naroda u pokušaju da perpetuira stari sistem vlasti. Srbija je tu predstavljala posebno iznenađenje zbog toga što je u čitavom istočnoevropsko komunističkom bloku od strane zapadne inteligencije držana za ostrvo slobodne kritičke misli (pre svega zbog delovanja ugledne grupe beogradskih i zagrebačkih filozofa i sociologa poznatih pod imenom “praksis-grupa”) i zaloga jednog humanijeg sveta. Ono što je još više izazivalo nevericu i zbunjenost kod većine posmatrača razvoja političkih događaja na Balkanu, bilo je nadgrađivanje elemenata nesumnjivo fašističke ideologije na ovu osnovnu (komunističku) ideološku matricu.

Dve, kako se verovalo, iz osnova sukobljene ideologije, sada su, na primeru Miloševićevog režima, pokazale do koje su mere kompatibilne: da su sposobne da ostvare ne samo neku vrstu “aktivne miroljubive koegzistencije”, ne samo da zanemare eventualna “ideološka neslaganja” u cilju borbe protiv zajedničkog neprijatelja, nego i da napokon razotkriju svoju identičnu “suštinu”. Međutim, jedna dubiozna teorijsko-politička opozicija, nasleđena iz vremena Drugog svetskog rata i obilato korišćena od strane prosovjetske hladnoratovske propagandne mašinerije, naime, opozicija komunizam – fašizam (“komunizam ili varvarstvo”), sprečavala je većinu ovdašnjih teoretičara da dođu do ovog jednostavnog uvida. Njihova teorijska imaginacija, pod uticajem ove dugotrajne i agresivne propagande (kao i, bojim se, usled manjka elementarnog intelektualnog poštenja) nikako nije mogla da integiše i detektuje ovo očigledno real-političko i ideološko preklapanje dve najmonstruoznije političke fantazije XX veka u slučaju Miloševićeve Srbije s kraja tog veka!

Kako vidimo, i sama Encensbergerova etikecija Miloševića kao “postmodernog” diktatora više je simptom (ili posledica) nemoći da se oslobodimo pomenute ideološke dualističke stupice, nego interpretativna matrica sa eksplanatornom snagom, ali nam bar omogućuje da analizi Miloševićevog sistema priđemo iz jednog drugog ugla, iz ugla koji nam otkriva da je ideološka legitimacija totalitarnih režima sekundarna stvar, koja ne sme da predstavlja prepreku pri razumevanju njihove prave prirode. Encensbergov dictum u pogledu “prirode” Miloševiceve vladavine, treba dakle da čitamo kao hermeneutičku instrukciju da u “slučaju Milošević” imamo posla sa jednim “prosvećenim” diktatorom koji ne robuje nijednoj ideologiji, sa ciničnim vođom sposobnom da “miri nepomirljivo”, sa velikim manipulatorom koji vešto kombinuje i krpari razne elemente iz repertoara dvadesetvekovnih totalitarnih ideologija, bez straha da će mu ovakav “sinkretički” prosede ugroziti vlastitu političku poziciju.

Ali i ovaj hermeneutički nalog ostaje u suštini kratkog dometa. On nas samo relaksira od utvrđenih interpretativnih matrica i uspavljujućih autoerotskih i impotentnih mantri “kritičke misli”. Jer, tek nam spuštanje na “nultu tačku ideologije”, odnosno, izbegavanje rasprostranjene dvadesetvekovne dualističke stupice, omogućuje pristup stvarnom razumevanju sistema zasnovanom na laži, sistemu koji je isuviše dugo oko sebe širio samo razaranje, patnju, strah i smrt. Pokušaji da se Miloševića uhvati u (ideološkoj) “laži”, da mu se prigovara “nedoslednost”, da se njegova pozicija “argumenovano” dovodi u pitanje, neminovno promašuje metu, jer se ovaj smestio s one strane ideologije (“laž”, “nedoslednost”, itd. gledano naravno iz ugla pomenutog interpretativnog šablona!).

Stoga nam nikakva strategija “kritike ideologije” neće biti od pomoći u pokušaju da sagledamo kontinuitet koji je suštinski za Miloševićevu vladavinu, tj. da ponudimo bar nekakvo, iole konzistentno, objašnjenje za ono što se po razmerama počinjenog zla opire svakom objašnjenju, za ono što svojim destruktivnim kapacitetom već na samom početku slama lanac kauzaliteta. Takođe bi trebalo da izbegnemo sugestiju prisutnu u Encensbergerovoj formulaciji o navodnoj Miloševićevoj “postmodernosti”, naime, ideju da smo u “slučaju Milošević” suočeni sa jednim političkim i ideološkim novumom, sugestiju da je u Miloševićevoj Srbiji došlo do nekog radikalnog istorijskog “preloma”, do neke vrste antropološko-političke revolucije, za čiju detekciju još uvek nemamo dovoljno pouzdane teorijske alate.

Međutim, upravo su se na ovoj tački otpori jednom neistoricističkom razumevanju prirode Miloševićevog režima pokazali kao izuzetno veliki. Tako se, recimo, još uvek insistira na diskontinualnoj prirodi Miloševićeve vladavine kada je po sredi njegovo preuzimanje sredstava i ciljeva prethodne komunisticke vlasti. Tu se odmah susrećemo sa jednom naizgled nepremostivom interpretativnom zbrkom, prividno suprotstavljenim interpretacijama i uzajamnim optuživanjem. Levičari će, tako, Miloševiću prigovarati agresivni nacionalizam i izopačavanje i destrukciju navodno humanog lika jugoslovenskog socijalizma, dok će ga nacionci anatemisati kao komunističkog uzurpatora “nacionalne stvari”. S jedne strane, odriče mu se pravo da se poziva na nasleđe levice zbog ostvarivanja projekta etnički čiste srpske države (“Velike Srbije”), dok mu se, s druge strane, odriče pravo da, budući komunistom, polaže pravo da reprezentuje “autentične” srpske nacionalne interese. Ovaj ambivalentan odnos prema Miloševićevom sistemu vlasti, bar kada je o Srbiji reč, pokazuje koliko je još živa pomenuta hladnoratovska paradigma. Kao da bi iko, ko se iole razume u političke stvari poricao da je on jednako jedno kao i drugo, jednako fašista kao i komunista. Ova ambivalencija samo svedoči o tome da su žestoke ideološke optužbe na Miloševićev račun stizale, pre svega, u cilju amnestiranja jednog od članova ove ideološke opozicije od odgovornosti za zločine najmasovnijih razmera počinjenih posle Gulaga i Holokausta na evropskom tlu. Umesto da se odmah shvati da imamo posla sa starim totalitarnim Molohom, ovde su u prvi plan istupila ideološka sporenja i prepirke koje je boje čudovište koje se sprema da nas sve proguta.

U Srbiji kao da klasični uvidi teorija o totalitarizmu još uvek nisu stekli pravo građanstva. Kao da izmedu fašizma i komunizma uopšte postoji nekakva nepremostiva kvalitativna razlika, neki sakralni prostor koji onoga ko se usudi da ovaj prostor naruši, da prestupi ovu imaginarnu granicu, automatski diskvalifikuje iz bilo kakve argumentovane rasprave. Kao da komunizam i fašizam nisu kopilad rođena u istoj antiliberalnoj štali! Kao što su liberalni teoretičari odavno pokazali, između komunizma i fašizma ne postoji nikakva suštinska razlika, u oba slučaja je reč o totalitarnim sistemima sposobnim da proizvode samo beskrajnu bedu, ropstvo i zločine. “Evolucija” jednog balkanskog komunističkog vođe u fašistu par excellence konačno je in nuce potvrdila istinitost ovog starog uvida. Naime, sve se odvijalo tako da ugrozi osnovni hladnoratovski levičarski dictum o neprestupivosti granice koja razdvaja komunizam i fašizam.

Nakon pada berlinskog zida i okončanjem Hladnog rata (što je moralo biti dovoljno traumatično iskustvo za levičarsku imaginaciju i njihove snove o radikalnoj alternativi iskvarenom i dekadentnom zapadnom kapitalističkom svetu), sada se pojavljuje Milošević – koga srpska i evropska levica optužuje za povampirenje “fašizma” – no, on uporno ne želi da se odrekne svog komunističkog nasleđa, čak nastoji da tom sistemu da veštačko disanje, da perpetuira stari sistem u novim i nepovoljnim okolnostima – i time uništava i poslednju odstupnicu: ukida (imaginarni) prostor između komunizma i fašizma; odnosno, pokazuje koliko je bio u pravu jedan od prvih teoretičara fašizma, Mora, kada je, tražeći najpogodniji “institucionalni okvir” za svoje ideje, zapisao: “socijalizam pristaje nacionalizmu kao dobro napravljena rukavica lepoj ruci”. Ako je Drugi svetski rat stvorio mit o antifašizmu levice kao odredujućem opisu njene političke “suštine” i kao njenu ideološku ulaznicu u krug “demokratskih” i “naprednih pokreta”, kao krajnje opravdanje njenog civilizacijakog opstanka – srpski “postmoderni diktator” svojom politikom ruši ovaj mit, na kojem su komunističke diktature punih pedeset godina gradile svoj ideološki legitimitet. Ako bismo hteli da budemo cinični, mogli bismo reći da su naši nepreboljeni levičari imali dobrih razloga da se protive Miloševiću (tj. oni koji mu nisu položili prisegu); pa, taj čovek im je oduzeo spasonosnu mogućnost da i dalje očajnički veruju da su integralni deo civilizovanog čovečanstva, a da, pritom, nipošto ne treba da se odreknu svojih mladalačkih ubeđenja.

Stoga nije nikakvo čudo da je insistiranje na diskontinualnoj prirodi Miloševićeve vlasti posebno karakteristično za srpsku intelektualnu levicu (tj. onaj njezin deo koji se časno angažovao u moralnom otporu Miloševićevim osvajačkim ratovima i genocidnim projektima) – dok su se nacionci zadovoljavali svojim anatemama Miloševića-komuniste, prepuštajuci Miloševiću-nacionalisti da “odradi” deo posla koji su mu namenili. Našim levičarima, dakle, moramo prvenstveno zahvaliti za podizanje ove ideološke dimne zavese. Ali, umesto da Miloševića posmatraju kao deo kompromitujućeg real-političkog “bagaža” vlastite teorijsko-političke pozicije, oni su odlučili da na Miloševićev račun upućuju histerične optužbe za fašizam. Kao da neko mora biti fašista da biste ga prezreli; kao da je osnovni Miloševićev politički greh bio to što se, navodno, u jednom trenutku priklonio fašističkoj veroispovesti (a odrekao one ispravne, socijalističkog humanizma)! Reč je o mehanizmu one iste psihološke slepe mrlje koja je levičarima omogućavala da budu radikalni kritičari zapadnog kapitalizma i liberalne demokratije, dok su istovremeno živeli u jednom ubilačkom totalitarnom sistemu stvorenom na zločinu, najneverovatnijim lažima i poricanju svega što je civilizovano čovečanstvo dotad stvorilo. Ne! – to su bile samo devijacije, deklinacije i efeji od jedne izvorno humanističke vizije. U Srbiji nikada nije postojala prozapadna liberalna inteligencija, koja bi bila sposobna da se totalitarizmu suprotstavi ukazujući na liberalni kapitalizam kao jedino realnu i jedino poželjnu civilizacijsku alternativu komunističkoj strahovladi. Zar je onda čudno što je, u nedostatku bilo kakve vizije pozitivne civilizacijske alternative komunizmu, jedino u Srbiji jedan komunistički aparatčik uspeo u svom pokušaju kontinuacije starog sistema vlasti, pri čemu je u ovaj svoj “poduhvat” uspeo da optira i veliki deo tzv. liberalne javnosti.

“Antifašizam” dela naših levičara kao ishodište i telos njihovog “kritičkog stava prema Miloševiću (“dela”, jer se srpska levica stalno kolebala između podrške i otpora Miloševićevoj politici, što je povremeno dovodilo do vrlo bolnih razdora unutar same srpske intelektualne levice – primer tzv. “praksisovaca” je vrlo poučan!), koji se želi podastrti kao jedan od određujućih opisa levice uopšte, podseća pomalo na narečeni mit o “antifašizmu” komunista iz vremena Drugog svetskog rata. “Antifašizam” je, ipak, ovde vrlo podesan termin, budući da njegov odrečni oblik dobro ilustruje kako pomenutu insuficijenciju pozitivne političke vizije, tako i činjenicu da današnja srpska levica još uvek luta po koordinatnom sistemu staljinovske hladnoratovske propagande. No, ne zaboravimo da je i sam Milošević obilato koristo ovu antifašisticku retoriku, optužujući druge (Hrvate, Albance, Zapad…) za fašizam, na stari staljinistički način i u vreme kada ovaj bio mrtav gotovo pola veka.

I zaista, šta bismo izgubili ukoliko bismo na trenutak prihvatili Miloševićevo samolegitimisanje kao autentičnog “antifašiste”? Pa, u tom trenutku bi bila raskrinkana naša stara hladnoratovska igra ideoloških skrivalica i mnogi bi verovatno po prvi put u životu bili stavljeni pred zaista realnu političku alternativu: ili omraženi zapadnjački liberalni kapitalizam – ili kontinuacija zločina, smrti i razaranja! To što većina srpskih intelektualaca, a među njima i mnogi ubeđeni levičari, nisu bili u stanju – ili naprosto nisu hteli – da sebe bar jednom u životu liše političke poezije i suoče se sa ovom vrlo prozaičnom političkom dilemom, možda je integralni deo bolne okolnosti da je naša prošlost bila dovoljno loša da je se još uvek ne možemo osloboditi.

Borislav Ristić