Milošević u ogledalu Praxisa

Jed­na od stva­ri koja iza­zi­va naj­vi­še kon­tro­ver­zi i spo­re­nja u ovda­šnjim pole­mi­ka­ma o “pri­ro­di” Milo­še­vi­će­ve vla­da­vi­ne, sva­ka­ko je pita­nje ide­o­lo­ške “legi­ti­ma­ci­je” tog reži­ma. Isho­di­šna tač­ka svih ovih “kon­tro­ver­zi” sadr­ža­na je u nea­de­kvat­no­sti svih osve­šta­nih (i ove­šta­lih) dua­li­stič­kih pode­la i tipo­lo­gi­za­ci­ja (kao što su “levica”-”desnica”, “komu­ni­stič­ki internacionalizam”-”konzervativni naci­o­na­li­zam”, “socijalizam”-”fašizam”, itd.) za opis siste­ma koji je u Srbi­ji 90-ih per­so­ni­fi­ko­vao Slo­bo­dan Milošević.

Kada je Hans Mag­nus Encens­ber­ger, poku­ša­vaj­ći da ponu­di obja­šnje­nje za krva­vi ras­plet jugo­slo­ven­ske kri­ze, ozna­čio Milo­še­vi­ća kao "prvog post­mo­der­nog dik­ta­to­ra", stvo­rio je ime za nevo­lju. "Nevo­lja" o kojoj je reč, tica­la se, pre sve­ga, uza­lud­nih poku­ša­ja da se da kakvo-takvo suvi­slo obja­šnje­nje uspe­ha srp­skog komu­ni­stič­kog vođe da – posle implo­zi­je komu­ni­stič­kog siste­ma u Sovjet­skom Save­zu i čita­voj Istoč­noj Evro­pi, nakon čega je i sama komu­ni­stič­ka ide­o­lo­gi­ja izgu­bi­la sva­ki "legi­ti­mi­tet" – dobi­je izne­na­đu­ju­će veli­ku podr­šku "svog" naro­da u poku­ša­ju da per­pe­tu­i­ra sta­ri sistem vla­sti. Srbi­ja je tu pred­sta­vlja­la poseb­no izne­na­đe­nje zbog toga što je u čita­vom istoč­no­e­vrop­sko komu­ni­stič­kom blo­ku od stra­ne zapad­ne inte­li­gen­ci­je drža­na za ostr­vo slo­bod­ne kri­tič­ke misli (pre sve­ga zbog delo­va­nja ugled­ne gru­pe beo­grad­skih i zagre­bač­kih filo­zo­fa i soci­o­lo­ga pozna­tih pod ime­nom “prak­sis-gru­pa”) i zalo­ga jed­nog huma­ni­jeg sve­ta. Ono što je još više iza­zi­va­lo neve­ri­cu i zbu­nje­nost kod veći­ne posma­tra­ča razvo­ja poli­tič­kih doga­đa­ja na Bal­ka­nu, bilo je nad­gra­đi­va­nje ele­me­na­ta nesum­nji­vo faši­stič­ke ide­o­lo­gi­je na ovu osnov­nu (komu­ni­stič­ku) ide­o­lo­šku matricu.

Dve, kako se vero­va­lo, iz osno­va suko­blje­ne ide­o­lo­gi­je, sada su, na pri­me­ru Milo­še­vi­će­vog reži­ma, poka­za­le do koje su mere kom­pa­ti­bil­ne: da su spo­sob­ne da ostva­re ne samo neku vrstu "aktiv­ne miro­lju­bi­ve koeg­zi­sten­ci­je", ne samo da zane­ma­re even­tu­al­na "ide­o­lo­ška nesla­ga­nja" u cilju bor­be pro­tiv zajed­nič­kog nepri­ja­te­lja, nego i da napo­kon raz­ot­kri­ju svo­ju iden­tič­nu "sušti­nu". Među­tim, jed­na dubi­o­zna teo­rij­sko-poli­tič­ka opo­zi­ci­ja, nasle­đe­na iz vre­me­na Dru­gog svet­skog rata i obi­la­to kori­šće­na od stra­ne pro­so­vjet­ske hlad­no­ra­tov­ske pro­pa­gand­ne maši­ne­ri­je, nai­me, opo­zi­ci­ja komu­ni­zam — faši­zam ("komu­ni­zam ili var­var­stvo"), spre­ča­va­la je veći­nu ovda­šnjih teo­re­ti­ča­ra da dođu do ovog jed­no­stav­nog uvi­da. Nji­ho­va teo­rij­ska ima­gi­na­ci­ja, pod uti­ca­jem ove dugo­traj­ne i agre­siv­ne pro­pa­gan­de (kao i, bojim se, usled manj­ka ele­men­tar­nog inte­lek­tu­al­nog pošte­nja) nika­ko nije mogla da inte­gi­še i detek­tu­je ovo oči­gled­no real-poli­tič­ko i ide­o­lo­ško pre­kla­pa­nje dve naj­mon­stru­o­zni­je poli­tič­ke fan­ta­zi­je XX veka u slu­ča­ju Milo­še­vi­će­ve Srbi­je s kra­ja tog veka!

Kako vidi­mo, i sama Encens­ber­ge­ro­va eti­ke­ci­ja Milo­še­vi­ća kao "post­mo­der­nog" dik­ta­to­ra više je simp­tom (ili posle­di­ca) nemo­ći da se oslo­bo­di­mo pome­nu­te ide­o­lo­ške dua­li­stič­ke stu­pi­ce, nego inter­pre­ta­tiv­na matri­ca sa ekspla­na­tor­nom sna­gom, ali nam bar omo­gu­ću­je da ana­li­zi Milo­še­vi­će­vog siste­ma pri­đe­mo iz jed­nog dru­gog ugla, iz ugla koji nam otkri­va da je ide­o­lo­ška legi­ti­ma­ci­ja tota­li­tar­nih reži­ma sekun­dar­na stvar, koja ne sme da pred­sta­vlja pre­pre­ku pri razu­me­va­nju nji­ho­ve pra­ve pri­ro­de. Encens­ber­gov dic­tum u pogle­du "pri­ro­de" Milo­še­vi­ce­ve vla­da­vi­ne, tre­ba dakle da čita­mo kao her­me­ne­u­tič­ku instruk­ci­ju da u "slu­ča­ju Milo­še­vić" ima­mo posla sa jed­nim "pro­sve­će­nim" dik­ta­to­rom koji ne robu­je nijed­noj ide­o­lo­gi­ji, sa cinič­nim vođom spo­sob­nom da "miri nepo­mir­lji­vo", sa veli­kim mani­pu­la­to­rom koji vešto kom­bi­nu­je i krpa­ri razne ele­men­te iz reper­to­a­ra dva­de­se­tve­kov­nih tota­li­tar­nih ide­o­lo­gi­ja, bez stra­ha da će mu ova­kav "sin­kre­tič­ki" pro­se­de ugro­zi­ti vla­sti­tu poli­tič­ku poziciju.

Ali i ovaj her­me­ne­u­tič­ki nalog osta­je u sušti­ni krat­kog dome­ta. On nas samo relak­si­ra od utvr­đe­nih inter­pre­ta­tiv­nih matri­ca i uspa­vlju­ju­ćih auto­e­rot­skih i impo­tent­nih man­tri “kri­tič­ke misli”. Jer, tek nam spu­šta­nje na "nul­tu tač­ku ide­o­lo­gi­je", odno­sno, izbe­ga­va­nje ras­pro­stra­nje­ne dva­de­se­tve­kov­ne dua­li­stič­ke stu­pi­ce, omo­gu­ću­je pri­stup stvar­nom razu­me­va­nju siste­ma zasno­va­nom na laži, siste­mu koji je isu­vi­še dugo oko sebe širio samo raza­ra­nje, pat­nju, strah i smrt. Poku­ša­ji da se Milo­še­vi­ća uhva­ti u (ide­o­lo­škoj) "laži", da mu se pri­go­va­ra "nedo­sled­nost", da se nje­go­va pozi­ci­ja "argu­me­no­va­no" dovo­di u pita­nje, nemi­nov­no pro­ma­šu­je metu, jer se ovaj sme­stio s one stra­ne ide­o­lo­gi­je (“laž”, “nedo­sled­nost”, itd. gle­da­no narav­no iz ugla pome­nu­tog inter­pre­ta­tiv­nog šablona!).

Sto­ga nam nika­kva stra­te­gi­ja "kri­ti­ke ide­o­lo­gi­je" neće biti od pomo­ći u poku­ša­ju da sagle­da­mo kon­ti­nu­i­tet koji je suštin­ski za Milo­še­vi­će­vu vla­da­vi­nu, tj. da ponu­di­mo bar neka­kvo, iole kon­zi­stent­no, obja­šnje­nje za ono što se po raz­me­ra­ma poči­nje­nog zla opi­re sva­kom obja­šnje­nju, za ono što svo­jim destruk­tiv­nim kapa­ci­te­tom već na samom počet­ku sla­ma lanac kau­za­li­te­ta. Tako­đe bi tre­ba­lo da izbeg­ne­mo suge­sti­ju pri­sut­nu u Encens­ber­ge­ro­voj for­mu­la­ci­ji o navod­noj Milo­še­vi­će­voj "post­mo­der­no­sti", nai­me, ide­ju da smo u "slu­ča­ju Milo­še­vić" suo­če­ni sa jed­nim poli­tič­kim i ide­o­lo­škim novu­mom, suge­sti­ju da je u Milo­še­vi­će­voj Srbi­ji došlo do nekog radi­kal­nog isto­rij­skog "pre­lo­ma", do neke vrste antro­po­lo­ško-poli­tič­ke revo­lu­ci­je, za čiju detek­ci­ju još uvek nema­mo dovolj­no pou­zda­ne teo­rij­ske alate.

Među­tim, upra­vo su se na ovoj tač­ki otpo­ri jed­nom nei­sto­ri­ci­stič­kom razu­me­va­nju pri­ro­de Milo­še­vi­će­vog reži­ma poka­za­li kao izu­zet­no veli­ki. Tako se, reci­mo, još uvek insi­sti­ra na dis­kon­ti­nu­al­noj pri­ro­di Milo­še­vi­će­ve vla­da­vi­ne kada je po sre­di nje­go­vo pre­u­zi­ma­nje sred­sta­va i cilje­va pret­hod­ne komu­ni­stic­ke vla­sti. Tu se odmah susre­će­mo sa jed­nom nai­zgled nepre­mo­sti­vom inter­pre­ta­tiv­nom zbr­kom, pri­vid­no suprot­sta­vlje­nim inter­pre­ta­ci­ja­ma i uza­jam­nim optu­ži­va­njem. Levi­ča­ri će, tako, Milo­še­vi­ću pri­go­va­ra­ti agre­siv­ni naci­o­na­li­zam i izo­pa­ča­va­nje i destruk­ci­ju navod­no huma­nog lika jugo­slo­ven­skog soci­ja­li­zma, dok će ga naci­on­ci ana­te­mi­sa­ti kao komu­ni­stič­kog uzur­pa­to­ra "naci­o­nal­ne stva­ri". S jed­ne stra­ne, odri­če mu se pra­vo da se pozi­va na nasle­đe levi­ce zbog ostva­ri­va­nja pro­jek­ta etnič­ki čiste srp­ske drža­ve ("Veli­ke Srbi­je"), dok mu se, s dru­ge stra­ne, odri­če pra­vo da, budu­ći komu­ni­stom, pola­že pra­vo da repre­zen­tu­je “auten­tič­ne” srp­ske naci­o­nal­ne inte­re­se. Ovaj ambi­va­len­tan odnos pre­ma Milo­še­vi­će­vom siste­mu vla­sti, bar kada je o Srbi­ji reč, poka­zu­je koli­ko je još živa pome­nu­ta hlad­no­ra­tov­ska para­dig­ma. Kao da bi iko, ko se iole razu­me u poli­tič­ke stva­ri pori­cao da je on jed­na­ko jed­no kao i dru­go, jed­na­ko faši­sta kao i komu­ni­sta. Ova ambi­va­len­ci­ja samo sve­do­či o tome da su žesto­ke ide­o­lo­ške optu­žbe na Milo­še­vi­ćev račun sti­za­le, pre sve­ga, u cilju amne­sti­ra­nja jed­nog od čla­no­va ove ide­o­lo­ške opo­zi­ci­je od odgo­vor­no­sti za zlo­či­ne naj­ma­sov­ni­jih raz­me­ra poči­nje­nih posle Gula­ga i Holo­ka­u­sta na evrop­skom tlu. Ume­sto da se odmah shva­ti da ima­mo posla sa sta­rim tota­li­tar­nim Molo­hom, ovde su u prvi plan istu­pi­la ide­o­lo­ška spo­re­nja i pre­pir­ke koje je boje čudo­vi­šte koje se spre­ma da nas sve proguta.

U Srbi­ji kao da kla­sič­ni uvi­di teo­ri­ja o tota­li­ta­ri­zmu još uvek nisu ste­kli pra­vo gra­đan­stva. Kao da izme­du faši­zma i komu­ni­zma uop­šte posto­ji neka­kva nepre­mo­sti­va kva­li­ta­tiv­na razli­ka, neki sakral­ni pro­stor koji ono­ga ko se usu­di da ovaj pro­stor naru­ši, da pre­stu­pi ovu ima­gi­nar­nu gra­ni­cu, auto­mat­ski dis­kva­li­fi­ku­je iz bilo kakve argu­men­to­va­ne raspra­ve. Kao da komu­ni­zam i faši­zam nisu kopi­lad rođe­na u istoj anti­li­be­ral­noj šta­li! Kao što su libe­ral­ni teo­re­ti­ča­ri odav­no poka­za­li, izme­đu komu­ni­zma i faši­zma ne posto­ji nika­kva suštin­ska razli­ka, u oba slu­ča­ja je reč o tota­li­tar­nim siste­mi­ma spo­sob­nim da pro­i­zvo­de samo bes­kraj­nu bedu, rop­stvo i zlo­či­ne. "Evo­lu­ci­ja" jed­nog bal­kan­skog komu­ni­stič­kog vođe u faši­stu par excel­len­ce konač­no je in nuce potvr­di­la isti­ni­tost ovog sta­rog uvi­da. Nai­me, sve se odvi­ja­lo tako da ugro­zi osnov­ni hlad­no­ra­tov­ski levi­čar­ski dic­tum o nepre­stu­pi­vo­sti gra­ni­ce koja raz­dva­ja komu­ni­zam i fašizam.

Nakon pada ber­lin­skog zida i okon­ča­njem Hlad­nog rata (što je mora­lo biti dovolj­no tra­u­ma­tič­no isku­stvo za levi­čar­sku ima­gi­na­ci­ju i nji­ho­ve sno­ve o radi­kal­noj alter­na­ti­vi iskva­re­nom i deka­dent­nom zapad­nom kapi­ta­li­stič­kom sve­tu), sada se poja­vlju­je Milo­še­vić – koga srp­ska i evrop­ska levi­ca optu­žu­je za povam­pi­re­nje “faši­zma” – no, on upor­no ne želi da se odrek­ne svog komu­ni­stič­kog nasle­đa, čak nasto­ji da tom siste­mu da veštač­ko disa­nje, da per­pe­tu­i­ra sta­ri sistem u novim i nepo­volj­nim okol­no­sti­ma – i time uni­šta­va i posled­nju odstup­ni­cu: uki­da (ima­gi­nar­ni) pro­stor izme­đu komu­ni­zma i faši­zma; odno­sno, poka­zu­je koli­ko je bio u pra­vu jedan od prvih teo­re­ti­ča­ra faši­zma, Mora, kada je, tra­že­ći naj­po­god­ni­ji "insti­tu­ci­o­nal­ni okvir" za svo­je ide­je, zapi­sao: "soci­ja­li­zam pri­sta­je naci­o­na­li­zmu kao dobro napra­vlje­na ruka­vi­ca lepoj ruci". Ako je Dru­gi svet­ski rat stvo­rio mit o anti­fa­ši­zmu levi­ce kao odre­du­ju­ćem opi­su nje­ne poli­tič­ke "sušti­ne" i kao nje­nu ide­o­lo­šku ula­zni­cu u krug “demo­krat­skih” i “napred­nih pokre­ta”, kao kraj­nje oprav­da­nje nje­nog civi­li­za­ci­ja­kog opstan­ka – srp­ski "post­mo­der­ni dik­ta­tor" svo­jom poli­ti­kom ruši ovaj mit, na kojem su komu­ni­stič­ke dik­ta­tu­re punih pede­set godi­na gra­di­le svoj ide­o­lo­ški legi­ti­mi­tet. Ako bismo hte­li da bude­mo cinič­ni, mogli bismo reći da su naši nepre­bo­lje­ni levi­ča­ri ima­li dobrih razlo­ga da se pro­ti­ve Milo­še­vi­ću (tj. oni koji mu nisu polo­ži­li pri­se­gu); pa, taj čovek im je odu­zeo spa­so­no­snu moguć­nost da i dalje očaj­nič­ki veru­ju da su inte­gral­ni deo civi­li­zo­va­nog čove­čan­stva, a da, pri­tom, nipo­što ne tre­ba da se odrek­nu svo­jih mla­da­lač­kih ubeđenja.

Sto­ga nije nika­kvo čudo da je insi­sti­ra­nje na dis­kon­ti­nu­al­noj pri­ro­di Milo­še­vi­će­ve vla­sti poseb­no karak­te­ri­stič­no za srp­sku inte­lek­tu­al­nu levi­cu (tj. onaj nje­zin deo koji se časno anga­žo­vao u moral­nom otpo­ru Milo­še­vi­će­vim osva­jač­kim rato­vi­ma i geno­cid­nim pro­jek­ti­ma) – dok su se naci­on­ci zado­vo­lja­va­li svo­jim ana­te­ma­ma Milo­še­vi­ća-komu­ni­ste, pre­pu­šta­ju­ci Milo­še­vi­ću-naci­o­na­li­sti da "odra­di" deo posla koji su mu name­ni­li. Našim levi­ča­ri­ma, dakle, mora­mo prven­stve­no zahva­li­ti za podi­za­nje ove ide­o­lo­ške dim­ne zave­se. Ali, ume­sto da Milo­še­vi­ća posma­tra­ju kao deo kom­pro­mi­tu­ju­ćeg real-poli­tič­kog "baga­ža" vla­sti­te teo­rij­sko-poli­tič­ke pozi­ci­je, oni su odlu­či­li da na Milo­še­vi­ćev račun upu­ću­ju histe­rič­ne optu­žbe za faši­zam. Kao da neko mora biti faši­sta da biste ga pre­zre­li; kao da je osnov­ni Milo­še­vi­ćev poli­tič­ki greh bio to što se, navod­no, u jed­nom tre­nut­ku pri­klo­nio faši­stič­koj vero­i­spo­ve­sti (a odre­kao one isprav­ne, soci­ja­li­stič­kog huma­ni­zma)! Reč je o meha­ni­zmu one iste psi­ho­lo­ške sle­pe mrlje koja je levi­ča­ri­ma omo­gu­ća­va­la da budu radi­kal­ni kri­ti­ča­ri zapad­nog kapi­ta­li­zma i libe­ral­ne demo­kra­ti­je, dok su isto­vre­me­no žive­li u jed­nom ubi­lač­kom tota­li­tar­nom siste­mu stvo­re­nom na zlo­či­nu, naj­ne­ve­ro­vat­ni­jim laži­ma i pori­ca­nju sve­ga što je civi­li­zo­va­no čove­čan­stvo dotad stvo­ri­lo. Ne! – to su bile samo devi­ja­ci­je, dekli­na­ci­je i efe­ji od jed­ne izvor­no huma­ni­stič­ke vizi­je. U Srbi­ji nika­da nije posto­ja­la pro­za­pad­na libe­ral­na inte­li­gen­ci­ja, koja bi bila spo­sob­na da se tota­li­ta­ri­zmu suprot­sta­vi uka­zu­ju­ći na libe­ral­ni kapi­ta­li­zam kao jedi­no real­nu i jedi­no poželj­nu civi­li­za­cij­sku alter­na­ti­vu komu­ni­stič­koj stra­ho­vla­di. Zar je onda čud­no što je, u nedo­stat­ku bilo kakve vizi­je pozi­tiv­ne civi­li­za­cij­ske alter­na­ti­ve komu­ni­zmu, jedi­no u Srbi­ji jedan komu­ni­stič­ki apa­rat­čik uspeo u svom poku­ša­ju kon­ti­nu­a­ci­je sta­rog siste­ma vla­sti, pri čemu je u ovaj svoj "podu­hvat" uspeo da opti­ra i veli­ki deo tzv. libe­ral­ne javnosti.

"Anti­fa­ši­zam" dela naših levi­ča­ra kao isho­di­šte i telos nji­ho­vog “kri­tič­kog sta­va pre­ma Milo­še­vi­ću ("dela", jer se srp­ska levi­ca stal­no kole­ba­la izme­đu podr­ške i otpo­ra Milo­še­vi­će­voj poli­ti­ci, što je povre­me­no dovo­di­lo do vrlo bol­nih raz­do­ra unu­tar same srp­ske inte­lek­tu­al­ne levi­ce — pri­mer tzv. "prak­si­so­va­ca" je vrlo pou­čan!), koji se želi poda­str­ti kao jedan od odre­đu­ju­ćih opi­sa levi­ce uop­šte, pod­se­ća poma­lo na nare­če­ni mit o "anti­fa­ši­zmu" komu­ni­sta iz vre­me­na Dru­gog svet­skog rata. "Anti­fa­ši­zam" je, ipak, ovde vrlo pode­san ter­min, budu­ći da nje­gov odreč­ni oblik dobro ilu­stru­je kako pome­nu­tu insu­fi­ci­jen­ci­ju pozi­tiv­ne poli­tič­ke vizi­je, tako i činje­ni­cu da dana­šnja srp­ska levi­ca još uvek luta po koor­di­nat­nom siste­mu sta­lji­nov­ske hlad­no­ra­tov­ske pro­pa­gan­de. No, ne zabo­ra­vi­mo da je i sam Milo­še­vić obi­la­to kori­sto ovu anti­fa­ši­stic­ku reto­ri­ku, optu­žu­ju­ći dru­ge (Hrva­te, Alban­ce, Zapad…) za faši­zam, na sta­ri sta­lji­ni­stič­ki način i u vre­me kada ovaj bio mrtav goto­vo pola veka.

I zai­sta, šta bismo izgu­bi­li uko­li­ko bismo na tre­nu­tak pri­hva­ti­li Milo­še­vi­će­vo samo­le­gi­ti­mi­sa­nje kao auten­tič­nog “anti­fa­ši­ste”? Pa, u tom tre­nut­ku bi bila ras­krin­ka­na naša sta­ra hlad­no­ra­tov­ska igra ide­o­lo­ških skri­va­li­ca i mno­gi bi vero­vat­no po prvi put u živo­tu bili sta­vlje­ni pred zai­sta real­nu poli­tič­ku alter­na­ti­vu: ili omra­že­ni zapad­njač­ki libe­ral­ni kapi­ta­li­zam – ili kon­ti­nu­a­ci­ja zlo­či­na, smr­ti i raza­ra­nja! To što veći­na srp­skih inte­lek­tu­a­la­ca, a među nji­ma i mno­gi ube­đe­ni levi­ča­ri, nisu bili u sta­nju — ili napro­sto nisu hte­li — da sebe bar jed­nom u živo­tu liše poli­tič­ke poe­zi­je i suo­če se sa ovom vrlo pro­za­ič­nom poli­tič­kom dile­mom, možda je inte­gral­ni deo bol­ne okol­no­sti da je naša pro­šlost bila dovolj­no loša da je se još uvek ne može­mo osloboditi.

Bori­slav Ristić