Od nacional-socijalističke prakse do obmane
Kategoriziran kao “političko-filozofski esej” u Helsiškoj povelji pojavio se članak (meni osobno nepoznatih) autora Ivana Jankovića (kad sam pitao, rekli su mi da prvi od njih nije poznati odvjetnik i nekadašnji disident dr Ivan Janković, ali mi od mojih informiranijih poznanika nitko nije znao objasniti tko je to, kao ni tko mu je partner). Budući da je taj članak evidentno nadahnut knjigom Sloboda i nasilje, koju je priredio Nebojša Popov, a koju sam knjigu imao prigode vidjeti, a da se neke procjene u članku bitno razlikuju od onoga što mi se čini valjanim smjerom istraživanja historijske uloge časopisa Praxis i filozofskog kruga koji se oko tog časopisa okupio, držim svojom intelektualnom dužnošću reagirati na čitav jedan niz intelektualnih, političkih i moralnih nesporazuma i protivurječja koji suštinski obilježavaju ambiciozan rad autorskog dvojca.
U čemu je problem s ovim člankom? Prvo, mada ne i najvažnije, problem je u početku samog članka, u kojemu se implicira da je pokušaj objektivne ocjene uloge Praxisa ravan pokušaju rehabilitacije neke od predmiloševićevskih političkih tradicija (npr. tradicije Dimitrija Ljotića ili sv. Nikolaja Žičkog), a ujedno i to da Praxis i Korčulanska ljetna škola spadaju u baštinu “komunističkog vremena”. Istovremeno se prilog Nebojše Popova otvaranju rasprave o ulozi Praxisa ocjenjuje kao samoreklama, a sam Popov otpisuje kao “nekadašnji pripadnik nove ljevice” (citat glasi: “od jednog bivšeg pripadnika jugoslovenske ‘nove levice’, poznatije kao praxis grupa, a sada uglednog reprezenta civilnog društva u Srbiji”) – proizlazi da je borba protiv nekadašnjeg režima koji je sebe zvao socijalističkim dovoljan razlog za diskvalifikaciju, političku, moralnu, intelektualnu… možda čak i ljudsku. Ako bismo izvodili konzekvencije iz argumentacijske logike, slijedilo bi da je sudac Zoran Stojković, koji je zabranio jednu knjigu Nebojše Popova zbog njenog navodnog antikomunizma (a danas kao osvjedočeni antikomunist vodi resor pravosuđa u vladi Vojislava Koštunice, iako je svojedobno isti Stojković jednom beogradskom disidentu izrekao zatvorsku kaznu zato što je osuđeni “neprijatelj samoupravnog socijalizma” svojim prijateljima davao na pitanje jednu Koštuničinu knjigu), pravi čovjek za promociju ideja građanskog društva, za razliku od Popova i ostalih bivših novoljevičara: jednom neprijatelj – uvijek neprijatelj!
Nisu, ipak, svi bivši neprijatelji definitivno osuđeni na izgon iz društva civilizirane demokracije. Ako te ubiju – imaš šanse da te amnestiraju i, dapače, kanoniziraju i prisvoje. To je slučaj s pokojnim Zoranom Đinđićem, koji je u očima našeg autorskog dvojca postao prvoborac protiv “nove ljevice” i Praxisa. Janković i drug mu služe se pri tom iz konteksta istrgnutim citatima iz rasprave koja se vodila među nama, mada se vodila javno i pred očima cjelokupne zainteresirane javnosti tadašnje zajedničke države Jugoslavije (kada kažem “među nama”, to samo upućuje na intelektualno-politički milje kojemu sam i tada pripadao, a ne znači hvalisanje da sam i sam – nešto mlađi od protagonista – učestvovao u toj raspravi). Prateći raspravu koja se vodila u časopisu Theoria mogu posvjedočiti da je to bila debata usredotočena na pitanja koja nemaju nikakve suštinske veze s progonom vještica i koja je ekvivalentna debatama što su se vodile između Kangrge i Habermasa, ili – da ne pretjerujemo u uzdizanju pokojnika – kritikama što ih je u svojoj disertaciji i popratnim spisima na račun Frankfurtske škole i Praxisa uputio najmlađi član te redakcije Žarko Puhovski. To što je Zoran Đinđić polemički koristio jake riječi poput “teologije revolucije” nema nikakve veze s utemeljenošću intencije da se pokojnika – koji, kao što je poznato, nije u situaciji da se ogradi od zloupotreba svojih riječi – pozove kao svjedoka u montiranom staljinističkom procesu protiv praksisovskih vještica. Mihailu Markoviću se vjerojatno Đinđićeva kritika nije dopadala, ali nije mu se dopadalo ni to što su njegov projekt Praxis Internationala osporili svi zagrebački i dio beogradskih “praksisovaca”, a inozemni pripadnici tog kruga koji su, izmanipulirani, sudjelovali u tom projektu, naknadno su osudili manipulaciju kojoj su bili žrtve (od Sheile Benhabib i Albrechta Wellmera pa nadalje), ali im nije palo na pamet da – poput našeg autorskog dvojca bez kormilara (ili, ipak, s kormilarom Stojkovićem ili nekim sličnim?) – organiziraju proces sa svrhom difamacije Praxisa kao takvog. Antiteza na koju se dvojac poziva mora se tumačiti kao antiteza u okviru dijalektičke trijade (cvijet koji dolazi na mjesto ukinutog pupoljka, da neobrazovanima, koji ne znaju što zapravo predstavlja “ukidanje” kojim se prevodi njemačka riječ Aufhebung, bude jasno!), a ne kao spaljivanje vještice nakon montiranog inkvizitorskog procesa, kojemu bi Janković i drug mu htjeli podvrgnuti baštinu Praxisa. Istina, te negacije jest njena negacija, tzv. Sinteza, ali kao što sama negacija nije mehaničko spaljivanje, tako ni sinteza nije mehaničko zbrajanje teze i antiteze, nije eklektika, nije proizvoljno uspostavljanje novih metafizičkih entiteta (kakve naslućujemo u emfazi slobodnog tržišta, koja obilježava duh autorskog dvojca), nego je nova kvaliteta: i tu nema nikakve mistike, uzalud je tu tražiti kakav misticizam ili opskurantizam, kojim uradak Jankovića i Ristića obiluje. Dakle: tvrdnja da cvijet pokazuje besmislenost pupoljka iskazuje se u svojoj apsurdnosti dva puta: prvo, logički, na planu nemjerljivosti stvari koje pripadaju različitim klasama bića, a drugo, praktički, na planu obistinjenja onoga što proizlazi iz pupoljka i cvijeta, u svjetlosti ploda.
Pitanje je, međutim, koliko filozofski amateri poput spomenutog dvojca mogu razumjeti čak i ovako simplificiranu metaforu pupoljka, cvijeta i ploda. No, postoji, nadam se, kritička javnost koja ne želi trpjeti mistifikacije – čak i kada je odviše mrzovoljna da polemizira s evidentnim marginalcima koji su, iz meni sasvim nepoznatih i nejasnih razloga, zalutali na stranice jedne toliko značajne i zaslužne revije kakva je Helsinška povelja – pa u tom smislu vjerujem da imadem pravo progovoriti nešto u ime onih koji ne žele prljati ruke polemizirajući s onima koji ozbiljne rasprave nisu dostojni.
No, centralni moment ovog procesa što ga Janković i drug mu vode protiv Nebojše Popova i baštine Praxisa sastoji se u nečemu drugom. Kažu oni (a možda griješim dušu, jer sam neinformiran, ali kladio bih se da iz njih progovara loša savjest nekadašnjih mitingaša na Kosovu Polju, Ušću i slično, a možda čak i nemirna savjest nekadašnjih Belih orlova koji su neizvjesnu egzistenciju ratnih pljačkaša zamijenili sigurnošću korisnika fondacijskih sredstava inače omraženog Zapada, pa svoja šizofrenična protivurječja razrješavaju boreći se protiv praksisovskih vještica) da Markovićev velikosrpski nacionalizam predstavlja logičnu posljedicu filozofije Praxisa (koja, uostalom, i nije postojala kao zatvorena, dovršena ili jednoznačna cjelina, ali to nije tema za ovu raspravu). Dva su krunska dokaza te tvrdnje koje nam nudi naš dvojac. Prvi se odnosi na pokojnog Miladina Životića, kojemu se priznaje moralni dignitet, ali mu se zamjera što je svojedobno držao vatreni govor protiv otuđene birokracije (u kontekstu “antibirokratske revolucije”, doduše, ali s distancom u odnosu na Miloševićevu politiku). Drugi je dokaz citat Milana Kangrge, prema kojemu socijalizam stalno uznemirava svoje građane i ne dozvoljava okoštavanje.
Dakle, suprotstavljati se izvaninstitucionalno zloupotrebama vlasti znači filozofski utemeljiti genocid, a ukazivati na to da je okoštavanje bilo kojeg poretka smrt procesualnog obnavljanja demokratskog ustrojstva (a u Kangrge se radi upravo o tome: nema socijalizma bez demokracije, ponavljao je on u godinama kad je “buržoaska demokracija” bila proskribirana riječ i kada su zlosretniji odlazili zbog njenog propagiranja i u zatvor – ali što to briga Jankovića i druga mu) predstavlja zločin protiv mira, istovjetnog s učmalošću palanačkog poslušnika svake vlasti.
Ukratko, naš dvojac optužuje na temelju krivih premisa, ne vodeći računa o nijednoj relevantnoj činjenici, ignorirajući čak i zdrav razum (što je s “engleskom travom koju dvije stotine godina treba kositi”, po čemu se to razlikuje od Kangrginog uznemiravanja građana, osim po socijalističkom prefiksu, ali možda je to zločin, možda bi Janković i drug mu čak i jednog Blaira i Schrödera izagnali iz javnog života i sudili im kao vješticama, koliko se god ovi trudili da se prilagode britanskim i njemačkim filozofsko-političkim amaterima inkvizitorskog kalibra?), sudeći i prosuđujući, vjerujući u to da nitko neće prljati ruke nedostojnom polemikom, a ujedno i znajući da će bar dio omladine povjerovati u učinke zločina protiv faktografije, logike i dobrog ukusa što ga predstavlja ovaj zalutali “političko-filozofski esej”, kojemu mjesta mo`da i treba biti u žutoj senzacionalističkoj štampi, ali ne – definitivno ne! – u ozbiljnim publikacijama, kakva Povelja u eminentnom smislu riječi jest.
Zvonko Šundov – Ljubaznošću redakcije Helsinška povelja dobili smo mogućnost da premijerno objavimo ovaj tekst.
