Reganova prva pobeda protiv terorizma

Prvu ame­rič­ku pobe­du u ratu pro­tiv tero­ri­zma odneo je Ronald Regan (Ronald Rea­gan), i to 20. janu­a­ra 1981, prvog dana nje­go­vog predsednikovanja.

To se desi­lo kada su dži­ha­dov­ci, koji su osno­va­li Islam­sku Repu­bli­ku Iran, oslo­bo­di­li 52 ame­rič­kih tala­ca u tre­nut­ku kada je Regan pola­gao zakle­tvu. Posle 444 dana poni­ža­va­nja Dži­mi­ja Kar­te­ra, vla­sto­dr­šci u Tehe­ra­nu su odlu­či­li da okon­ča­ju nji­ho­vu dra­mu u ame­rič­koj amba­sa­di pre nego što se suo­če sa novim pred­sed­ni­kom. Bio je to prvi Rega­nov spolj­no­po­li­tič­ki uspeh.

Za poče­tak, neko­li­ko poda­ta­ka o isto­rij­skim okol­no­sti­ma: Kada je Aja­to­lah Ruho­lah Home­i­ni svrg­nuo iran­skog šaha u febru­a­ru 1979, uspo­sta­vio je prvi moder­ni isla­mi­stič­ki režim, zasno­van na faši­stič­kim i komu­ni­stič­kim meto­da­ma, ali sa sasvim druk­či­jim ciljem spro­vo­đe­nja islam­skog zako­na (šeri­ja­ta). Poput tali­ban­skog reži­ma koji je kasni­je došao na vlast u Avga­ni­sta­nu, home­i­ni­sti su tvr­di­li da pose­du­ju odgo­vo­re na sva život­na pita­nja. Oni su stvo­ri­li tota­li­tar­ni pore­dak sa name­rom da kon­tro­li­šu sve aspek­te živo­ta Ira­na­ca i da šire revo­li­ci­ju i pre­ko gra­ni­ca Irana.

Kao i svi dru­gi radi­kal­ni uto­pi­stič­ki despo­ti, Home­i­ni je u Sje­di­nje­nim Drža­va­ma video glav­nu pre­pre­ku za spro­vo­đe­nje svog pro­gra­ma. I on je, poput tali­ban­skih vođa kasni­je, napa­dao ame­rič­ke gra­đa­ne. Jedi­no što se on radi­je zado­vo­lja­vao time da Ame­ri­kan­ce napa­da na iran­skoj teri­to­ri­ji nego da si stva­ra pro­ble­me napa­da­ju­ći Nju Jork i Vašington.

Rulja pod indi­rekt­nom kon­tro­lom Home­i­ni­ja zau­ze­la je 4. novem­bra 1979. ame­rič­ku amba­sa­du u Tehe­ra­nu; bila je to akci­ja koja je isla­mi­sti­ma uli­la samo­po­u­zda­nje i širom sve­ta raz­buk­ta­la musli­man­ski bes pro­tiv Ame­ri­ka­na­ca. Zatim je taj bes zado­bio nasi­lan oblik kada je Home­i­ni obja­vio dezin­for­ma­ci­ju da je zau­zi­ma­nje Veli­ke Dža­mi­je u Meki 20. novem­bra bio ame­rič­ki napad na islam­ske sve­ti­nje. (U stva­ri, napad je izve­la gru­pa fana­ti­ka slič­nih bin Ladenu.)

Potom je usle­dio talas napa­da anti-ame­rič­ke rulje u Sever­noj Afri­ci, na Bli­skom isto­ku i u Južnoj Azi­ji. Naj­go­re nasi­lje je bilo u Libi­ji i Paki­sta­nu; u poto­njoj zemlji bilo je četvo­ro mrtvih – prvi od nesreć­nih posle­di­ca mili­tant­nog islam­skog rata pro­tiv Amerike.

Reak­ci­ja Dži­mi­ja Kar­te­ra (Jim­my Car­ter) je bila u sti­lu klin­to­nov­skog zamuc­ki­va­nja i keri­jev­skog temu­lje­nja. On se zagli­bio u diplo­mat­skim deta­lji­ma i izgu­bio iz vida prin­ci­pe i cilje­ve. On se, na pri­mer, nadao da će nje­gov odnos pre­ma oni­ma koji su zau­ze­li amba­sa­du “uve­ri­ti i ube­di­ti iran­ske vođe da se stvar­na opa­snost za nji­ho­vu naci­ju nala­zi na seve­ru, u Sovjet­skom Savezu”.

On je diplo­ma­ti­ju shva­tao na teh­nič­ki način: “Na Iran­ci­ma je” da uči­ne sle­de­ći korak, rekao je kra­jem 1980. “Mislim da bi sigur­no bilo i u nji­ho­vu i u našu korist da ovu stvar okon­ča­mo bez ika­kvog daljeg odla­ga­nja. Mislim da su naši odgo­vo­ri pri­me­re­ni. Mislim da iran­ski pre­dlog pred­sta­vlja osnov za raz­re­še­nje razlika.”

Nasu­prot nje­mu, Ronald Regan je, kao pred­sed­nič­ki kan­di­dat, zau­zeo tvrd stav. On je iran­ske zau­zi­ma­če amba­sa­de nazvao “kri­mi­nal­ci­ma I kid­na­pe­ri­ma” a poli­tič­ke gla­ve­ši­ne je nazvao “kid­na­pe­ri­ma”. Ako su razu­me­li ove uvre­de, dodao je, “onda ne bi tre­ba­lo da čeka­ju na mene [da pre­u­zmem funk­ci­ju], što bi me veo­ma obradovalo”.

Regan i nje­go­vi pomoć­ni­ci su usvo­ji­li pre­te­ći ton. “Mora­će­mo da uči­ni­mo nešto da ih [tao­ce] dove­de­mo kući”, upo­zo­rio je. Edvin Miz III (Edwin Mee­se III), šef nje­go­ve kam­pa­nje, bio je mno­go ekspli­cit­ni­ji: “Iran­ci mora­ju da budu sprem­ni na to da će ova zemlja pre­du­ze­ti bilo koju akci­ju koja bude potreb­na” i da bi “tre­ba­lo da veo­ma pažlji­vo raz­mi­sle o činje­ni­ci da bi sasvim sigur­no bilo u nji­ho­vu korist kada bi ovog tre­nut­ka tao­ce vra­ti­li kućama”.

Rega­no­ve tvr­de reči i repu­ta­ci­ja tvr­dog mom­ka done­li su Sje­di­nje­nim Drža­va­ma jed­nu od ret­kih pobe­da nad mili­tant­nim isla­mom bez pro­li­va­nja krvi. Čak je i jedan viši slu­žbe­nik u Kar­te­ro­voj admi­ni­stra­ci­ji, iako i dalje cene­ći gre­ške svog gazde više od Rega­no­vih uspe­ha, uz gun­đa­nje pri­znao da “vero­vat­no ni sada ne bismo oslo­bo­di­li tao­ce da je Kar­ter bio reizabran”.

Naža­lost, Rega­nov poto­nji bilans u bor­bi pro­tiv mili­tant­nog isla­ma bio je manje impre­si­van, naro­či­to nje­go­vo povla­če­nje iz Bej­ru­ta 1983. i pre­nos oruž­ja u Tehe­ran 1985–86 koje je orga­ni­zo­va­la nje­go­va administracija.

To će reći, tri­jumf sa samog počet­ka Rega­no­vog pred­sed­nič­kog man­da­ta pod­se­ća nas na dve stva­ri: on je morao da se izbo­ri sa pro­ble­mom tero­ri­zma koji pred­sta­vlja rak-ranu ovog doba; nje­gov odlu­čan, patri­ot­ski stav je dao rezul­ta­te ne samo u bor­bi pro­tiv Sovjet­skog Save­za, već i pro­tiv nasled­ni­ka tota­li­tar­nog pokre­ta, mili­tant­nog islama.

_______________________________________________________________________________________________________

Dani­el Pipes, “Reagan's Ear­ly Vic­to­ry in the War on Ter­ror“, prvo­bit­no obja­vlje­no u  Capi­ta­lism Maga­zi­ne  Pre­vod: Bori­slav Ristić

_______________________________________________________________________________________________________