Principi spoljne politike

Gospo­do, opet vas pozi­vam da zajed­no baci­mo pogled pre­ko mora. I pošto želim da budem sasvim pra­ve­dan, reći ću vam šta mislim da su isprav­ni prin­ci­pi spolj­ne poli­ti­ke, a zatim ću, uko­li­ko mi vaše str­plje­nje i moja sna­ga dopu­ste, ukrat­ko izlo­ži­ti neko­li­ko odstu­pa­nja od tih prin­ci­pa koja su se dogo­di­la posled­njih godina. 

Odmah pre­la­zim na isprav­ne prin­ci­pe spolj­ne poli­ti­ke. Prva stvar je jača­nje sna­ge impe­ri­je pra­ved­nim zako­ni­ma i šted­njom u zemlji – time se stva­ra­ju dva veli­ka ele­men­ta naci­o­nal­ne moći, nai­me bogat­stvo, koje je fizič­ki ele­ment, i jedin­stvo i zado­volj­stvo, koji su moral­ni ele­men­ti – i čuva­nje sna­ge impe­ri­je za veli­ke i zna­čaj­ne spolj­ne doga­đa­je. Ovo je moj prvi prin­cip spolj­ne poli­ti­ke: dobra vla­da unu­tra u zemlji. Moj dru­gi prin­cip spolj­ne poli­ti­ke jeste da njen cilj tre­ba da je čuva za sve naro­de sve­ta – a naro­či­to hri­šćan­ske naro­de – bla­go­de­ti mira. To je moj dru­gi princip.

Moj tre­ći prin­cip je ovo. Gospo­do, čak i kad čini­mo dobre stva­ri, može­mo ih čini­ti na tako rđav način da pot­pu­no pokva­ri­mo nji­ho­vo bla­go­tvor­no dej­stvo; ako bismo uze­li na sebe ulo­gu apo­sto­la mira i vrši­li je tako da pru­ži­mo uti­sak dru­gim naro­di­ma da sma­tra­mo da ima­mo veće pra­vo od njih na mišlje­nje o tom pred­me­tu, ili pori­ca­li nji­ho­vo pra­vo u tom pogle­du – onda bismo vrlo vero­vat­no poni­šti­li svu vred­nost svo­jih dok­tri­na. Po mom mišlje­nju, tre­ći mudar prin­cip je ovo: da se tru­di­mo što bolje može­mo da jača­mo i podr­ža­va­mo evrop­ski spo­ra­zum, da drži­mo sve evrop­ske sile u nekoj vrsti save­za. A zašto? Zato što bi to što su sve u zajed­nič­kom save­zu spu­ta­va­lo i koči­lo sebič­ne cilje­ve sva­ke od njih. Nisam ovde da laskam Engle­skoj niti kojoj dru­goj drža­vi. One ima­ju sebič­ne cilje­ve a, na žalost, posled­njih godi­na poka­za­li smo da i mi ima­mo sebič­ne cilje­ve. Ali zajed­nič­ka akci­ja je kob­na po sebič­ne cilje­ve. Zajed­nič­ka akci­ja pret­po­sta­vlja zajed­nič­ke cilje­ve; a jedi­ni cilje­vi radi kojih može­te udru­ži­ti evrop­ske sile jedu cilje­vi pove­za­ni sa zajed­nič­kim dobrom svih njih. To je, gospo­do, moj tre­ći prin­cip spolj­ne politike.

Moj četvr­ti prin­cip je da tre­ba izbe­ga­va­ti nepo­treb­ne i teške oba­ve­ze. Može­te se hva­li­ti nji­ma. Može­te reći da nji­ma sti­če­te ugled svo­joj zemlji. Može­te izja­vi­ti da sada Englez može da drži gla­vu viso­ko među naro­di­ma. Može­te isti­ca­ti da on sada nije u ruka­ma libe­ral­ne vla­de koja ne misli ni na šta sem na fun­te, šilin­ge i peni­je. Ali na šta se sve to svo­di, gospo­do? To se svo­di na to da vi pove­ća­va­te svo­je oba­ve­ze bez pove­ća­va­nja svo­je sna­ge; a ako pove­ća­va­te oba­ve­ze bez pove­ća­va­nja sna­ge, vi sma­nju­je­te sna­gu, vi je ništi­te; vi stvar­no sma­nju­je­te impe­ri­ju, a ne pove­ća­va­te. Vi je čini­te manje spo­sob­nom da vrši svo­ju dužnost; vi je čini­te manje dra­go­ce­nim nasle­đem za budu­ća pokolenja.

Moj peti prin­cip, gospo­do, jeste pri­zna­va­nje rav­no­prav­no­sti svih naro­da. Može­te biti naklo­nje­ni­ji jed­nom naro­du nego dru­gom. U izve­snim okol­no­sti­ma čak i mora­te biti naklo­nje­ni­ji jed­nom naro­du nego dru­gom. Vi obič­no naj­vi­še voli­te one naro­de koji su vam naj­bli­ži po jezi­ku, krvi i reli­gi­ji, ili čije okol­no­sti u datom vre­me­nu pru­ža­ju naj­vi­še razlo­ga za vašu naklo­nost. Ali sa gle­di­šta pra­va, svi su naro­di jed­na­ki, i nema­te pra­va da uspo­sta­vlja­te sistem u kome bi jedan narod bio sta­vljen pod moral­nu sum­nju ili špi­ju­na­žu, ili postao pred­met stal­ne pogr­de. Ako čini­te to, a naro­či­to ako pri­da­je­te sebi veću važnost, fari­sej­sku supe­ri­or­nost nad svi­ma nji­ma, onda može­te govo­ri­ti o rodo­lju­blju do mile volje, ali ste u stva­ri rđav pri­a­te­lj vaše zemlje, i pot­ko­pa­va­njem osno­ve i ugle­da koji vaša zemlja uži­va među dru­gim naro­di­ma vi joj stvar­no nano­si­te naj­ve­ću šte­tu. Izlo­žio sam vam gospo­do, pet prin­ci­pa spolj­ne poli­ti­ke. Dopu­sti­te da vam izlo­žim šesti, i onda sam završio.

Šesti prin­cip, po mom, mišlje­nju, jesta da spolj­na poli­ti­ka Engle­ske, u gra­ni­ca­ma koje sam opi­sao, mora biti nadah­nu­ta lju­ba­vlju za slo­bo­dom. Tre­ba da posto­ji naklo­nost slo­bo­di, želja da joj se da širi­na, zasno­va­na, ne na vizi­o­nar­skim ide­ja­ma, već na dugom isku­stvu mno­gih poko­le­nja na ovom sreć­nom ostr­vu da u slo­bo­di leže naj­čvr­šće osno­ve kako rodo­lju­blja tako i jav­nog mira i poret­ka; i naj­bo­lje osno­ve za razvi­tak indi­vi­du­al­nog karak­te­ra i naj­bo­lje sred­stvo za stva­ra­nje opšteg narod­nog bla­go­sta­nja. U spolj­noj poli­ti­ci ove zemlje ime Kanin­ga uvek će se pošto­va­ti; ime Rase­la uvek će se pošto­va­ti; i ime Pal­mer­sto­na uvek će pošto­va­ti oni koji se seća­ju stva­ra­nja Kra­lje­vi­ne Bel­gi­je i uje­di­nje­nja Ita­li­je. To je ta naklo­nost slo­bo­di – ne naklo­nost nere­du, već, napro­tiv, naklo­nost zasno­va­na na naj­du­bljoj lju­ba­vi pre­ma miru i poret­ku – koja tre­ba da bude atmo­sfe­ra u kojoj živi i kre­će se bri­tan­ski mini­star ino­stra­nih poslova.


Vili­jam Gled­ston — Pre­u­ze­to iz knji­ge: BESEDE – izbor iz svet­skog besed­ni­štva. Pre­vod: Andre­ja Vražalić