Ekonomsko opravdanje patrijarhalne porodice

Pod patrijarhalnom porordicom u ovom radu se podrazumeva porodica u kojoj su uloge između roditelja podeljene tako da je težište očeve aktivnosti van kuće, na zarađivanju sredstava za život, dok majka prevashodno uzgaja decu i vodi računa o domaćinstvu. U radu se koriste standardni alati ekonomske analize da bi se pokazalo kako je jedino ovakva forma porodične organizacije efikasna sa stanovišta ostvarivanja ciljeva uspešnog razvoja pojedinca i očuvanja i razvoja materijalnog i ljudskog kapitala, pa i same civilizacije.

Teorija firme i komparativne prednosti

Porodica je najmanja operativna jedinica ekonomskog sistema. U tom pogledu, može se povući korisna analogija između funkcionisanja prorodice i firme. Obe forme organizacije su nastale evolutivnim putem, pokušajem i pogreškom, i svoju korisnost i vitalnost su dokazale dugotrajnim funkcionisanjem u iskustvu, i činjenicom da su svi pokušaji da se ove forme uklone ili nadomeste propali i odveli društvo u ogromnu destrukciju, stradanje i gubitak blagostanja. Pokušaji da se eliminiše firma zasnovana na privatnom vlasništvu, vodili su socijalističkom sistemu u kome delatna sposobnost i preduzetništvo ljudi nisu mogli da budu iskorišćeni, što je rezultiralo neefikasnim, suboptimalnim iskorišćavanjem raspoloživih resursa, potrošnjom kapitala, i u krajnjoj instanci, siromaštvom i privrednim propadanjem.

Za razliku od privatne firme, socijalistički atak na patrijarhalnu porodicu je vodio kako ekonomskom, tako i kulturnom i biološkom degradiranju čovečanstva. Apologijom razbijanja porodice i tobožnje emancipacije žena i dece, socijalizam je razorio tradicionalne kanale za postupno uvećavanje ljudskog kapitala, prenos tradicionalnih znanja, veština i moralnih vrednosti na kojima počiva civilizacija i zahvaljujući kojima je doživela procvat. Deca koja odrastaju mimo skladnog porodičnog sveta, teže da napuste marljiv rad, da odbace poštenje i odgovornost, i lako se i rano predaju drogama, alkoholu, nedoličnom ponašanju i subverziji. Ona postaju nesposobna za samostalno i slobodno funkcionisanje (koje je korisno i za čitavo društvo), kao što i ekonomski pojedinac mimo blagotvornog okruženja delovanja u privatnoj firmi gubi moć da poboljša svoj ekonomski položaj i indirektno doprinese opštem napretku društva.

Postoji široka osnova za ovu analogiju između privatne firme i porodice. Kao što je nobelovac Ronald Kouz pokazao u svom radu “Theory of the Firm” sloboda pojedinca i preduzetništvo nisu dovoljni faktori za objašnjenje ekonomske aktivnosti. Da jesu, na tržištu ne bi postojale firme, kao organizacione jedinice ekonomije u kojima učestvuje više ljudi, već bi svaki pojedinac delovao kao zasebna firma. Ova okolnost da uopšte postoje firme kao sistemi uređeni optimalnom kombinacijom hijerarhije i dobrovoljne kooperacije, potiče po Kouzu usled toga što mi živimo u svetu pozitivnih transakcionih troškova, odnosno troškova otkrivanja i korišćenja informacija od značaja za proizvodnju nekog profitabilnog dobra. Nijedan pojedinac, sam po sebi, nema dovoljno resursa i vremena da obavlja sve one funkcije koje su potrebne za produktivno korišćenje znanja i informacija za zadovoljavanje potreba drugih ljudi. Zato mu je potrebna saradnja drugih specijalizovanih pojedinaca u okviru firme kao zajednice ugovora (nexus of contract).

S druge strane, i porodica je evolutivna forma koja je nastala upravo kao pokušaj da se minimizuju transakcioni troškova života pojedinca u individualističkom društvu u kome je lišen brige čitave zajednice. Patrijarhalna porodica je institucija slobodnog i individualističkog društva, a ne zaostalog i plemenskog, kako veruju mnogi zagovornici “emancipacije”. Ona predstavlja sistem zasnovan, kao i firma, na optimalnoj kombinaciji hijerarhijskih i kooperativnih režima odnosa, koji ima za funkciju da minimizuje transakcione troškove stvaranja moralnih i intelektualnih vrlina, prenosa korisnog iskustva i formiranja ljudskog i finansijskog kapitala. Vertikalni (hijerarhijski) obrazac je svojstven za odnos roditelja prema deci, dok horizontalni kooperativni obrazac preovlađuje u međusobnom odnosu roditelja. Uspeh porodice kao sistema zavisi od optimalne kombinacije ova dva modela, i stoga ne mogu biti uspešne one porodice u kojima roditelji ne deluju kooperativno, niti one u kojima je poremećen hijerarhijski poredak u odnosu na decu (recimo “raspuštenost” ili neposlušnost same dece)

Kao i svaki drugi ekonomski sistem, tako i porodica može biti posmatrana u ključu racionalnosti svojih osnovnih postulata. Osnovni organizacioni postulat patrijarhalne porodice jeste podela rada između roditelja. Kao i svaki efikasan sistem, i porodica mora radi ostvarenja većeg broja funkcija da pribegne specijalizaciji delatnosti. Osnovni ekonomski aksiom jeste da podela rada podiže stepen efikasnosti korišćenja raspoloživih faktora proizvodnje i podiže produktivnost rada. U čuvenom primeru Adama Smita sa fabrikom igala imamo jednostavno objašnjenje kako jedan isti ekonomski sistem (ista firma, odnsono skupina ljudi) postiže fundamentalno različite rezultate u zavisnosti od toga da li svi (ekstenzivno) rade jedan isti posao, ili je svako specijalizovan samo za jedan izolovani segment proizvodnje. Produktivnost proizvodnje igala se stotinama puta povećava kada različiti radnici rade tačno određene, partikularne zadatke: jedan grubo izvlači iglu, drugi je oblikuje, treći oštri, četvrti samo pakuje itd. Kad bi svi radili sve, niko se ne bi specijalizovao ni za šta, tj. obavljao bi sve aktivnosti sa niskom produktivnošću, dok specijalizacija omogućava rast produktivnosti svakog izolovanog segmenta, što u zbiru daje ogroman rast ukupne produktivnosti.

Isti princip važi i u porodičnom životu, samo što je tu stepen podele rada nešto manji nego u Smitovoj fabrici igala (privatnoj firmi): imamo samo dva principijelna agenta, oca i majku (ovde se, za svrhe analize mogu zanemariti kao egzogeni neki potencijalno vrlo korisni agenti, poput baba, deda ili tetaka i ujaka). Ako bi i otac i majka pokušavali da istovremeno i grade karijeru i vaspitavaju decu, rezultati bi bili (kao što moderno iskustvo pokazuje) suboptimalni i u jednom i u drugom domenu, budući da su oba zadatka vrlo složena i zahtevaju maksimum energije, inteligencije i vremena, a oni oboje bi u tom slučaju, po prirodi stvari, mogli bi da posvete samo po polovinu svih svojih proizvodnih inputa pomenutim zadacima. Dakle, mora postojati podela rada, da bi jedinična produktivnost ostvarenja svih zadataka bila veća, i da bi ukupno blagostanje porodice bilo maksimizovano.

Ali, kako će biti donesena odluka ko će šta da radi? Ovde dolazimo do principa komparativne prednosti kao specifikacije i daljeg izoštravanja principa podele rada. Prvi ekonomsita koji je teorijski konceptualizovao princip komparativne prednosti bio je Dejvid Rikardo, a kasnije su ga usavršili mnogi drugi ekonomisti. Osnovni sadržaj zakona komparativne prednosti jeste da svaki ekonomski agent treba da se bavi samo onom aktivnošću u kojoj ima veću produktivnost u odnosu na druge agente, a da do njihovih proizvoda dođe razmenom viška svog proizvoda za njihove viškove. Rikardo navodi primer dve zemlje, Engleske i Portugalije koje trguju suknom i vinom. Engleska može da proizvede sukno po znatno nižoj ceni nego Portugalija, dok Portugalija može jeftinije da proizvede i dopremi na englesko tržište vino. Odatle sledi da Engleska treba da proizvodi samo sukno, a Portugalija samo vino, i da do onog drugog proizvoda treba da dođu međusobnom trgovinom. Osnovna poenta je u tome da će ukupna količina i vina i skuna koje će imati svaka zemlja ponaosob biti veća ukoliko se svaka specijalizuje za ono u čemu je bolja, nego ako svaka proizvodi oba, pokušavajući da bude samodovoljna i žrtvujući produktivnost u proizvodnji oba resursa. Specijalizacija i slobodna trgovina predstavljaju, rečnikom moderne teorije igara, igru sa pozitivnom sumom, to jest igru u kojoj oba učesnika dobijaju, ili je u najmanju ruku ukupni bilans pozitivan.

Oca i majku u patrijarhalnoj porodici treba posmatrati upravo ka ekonomske agente koji igraju kooperativnu igru sa pozitivnom sumom na osnovu principa komparativne prednosti. Moderno viđenje, naprotiv, polazi od ideje raspodele uloga u porodici kao igre sa nultom sumom, tj. neko gubi a neko dobija u tačno istom stepenu. Ako prihvatimo patrijarhalni model, dobija otac, ako ga odbacimo dobija majka, a ukupna korisnost u kojoj se pojavljuju deca, njihovi interesi i njihov razvoj, jeste jedna egzogena varijabla, to jest takva da je modeliranje porodice ne tangira ni na kakav predvidivi način.

Ali, to je pogrešno verovanje. Otac i majka u tradicionalnoj porodici maksimizuju vrednost dva različita resursa: materijalnog bogatstva i razvoja na jednoj, i vaspitanja i ljudskog kapitala dece na drugoj strani, a na osnovu svoje relativne ili apsolutne komparativne prednosti u jednom ili drugom domenu. Kao što je za ukupno blagostanja Engleske i Portugalije korisno da se Engleska specijalizuje za proizvodnju sukna a Portugalija vina, tako je korisno i da se otac specijalizuje u maksimizovanju finansijskog kapitala i mesta porodice u društvu, a majka u maksimizaciji humanog kapitala dece i njihovog pravilnog uzgoja i vaspitanja. Oboje treba da se specijalizuju u onoj oblasti gde imaju komparativnu prednost, a da se u obavljanju druge aktivnosti oslone na partnera. Time će ukupno blagostanje, napredak i sreća svih biti unapređeni.

Ovde bi se našoj analizi moglo prigovoriti na sledeći način: u redu, potrebna je podela rada, ali zar nije moguće da majka ima komparativnu prednost u odnosu na oca u karijeri? Zar u tom slučaju ne bi ona trebalo da gradi karijeru, a otac da uzgaja decu? Odgovor je ne, i to iz prostog razloga što majka ima APSOLUTNU komaprativnu prednost u uzgajanju dece. To znači da je ona u tom poslu nezamenljiva. Čak i da ona može zameniti muža u poslu van kuće, i čak da u tome može biti uspešnija od njega, to još uvek ne znači ništa, jer on UOPŠTE ne može zamenti nju u poslu uzgajanja dece.

Ovo možemo razjasniti poređenjem sa primerom iz ekonomije, gde je princip apsolutne komparativne prednosti mnogo očigledniji: uzmimo recimo slučaj neke velike firme poput Microsoft-a. Bil Gejts je osnivač i vlasnik firme, i istovremeno idejni tvorac svih firminih proizvoda. Pretpostavimo da on može da radi i posao domara jednako dobro, ili možda čak i bolje od svog trenutnog domaara. Ali, da li će firma imati koristi ukoliko Gejts iskoristi svoju relativnu komparativnu prednost u odnosu na domara, i počne sam da radi njegov posao? Da li bi u tom slučaju domar trebalo da preuzme ulogu direktora firme? Očigledno je posao direktora firme mesto gde je komparativna prednost Bila Gejtsa u odnosu na domara daleko veća, a po mnogo čemu i apsolutna, zato što niko drugi, pa ni Gejtsov domar, ne bi bio u stanju da proizvede i dizajnira Windows sistem, i njegove brojne aplikacije. Gejts ima apsolutnu komparativnu prednost na mestu direktora svoje firme u odnosu na domara, pa je samim tim svejedno da li uz to ima i neku dodatnu, relativnu komparativnu prednost u obavljanju posla domara. Pošto su faktori proizvodnje, uključujući i vreme oskudni, to se oni moraju usmeriti kao onim upotrebama u kojima su najefikasniji. Zaposlenje Gejtsa kao domara bi pretstavljalo traćenje resursa, bez obzira na to što bi on možda to radio bolje od bilo koga drugog, naprosto zato što su njegove sposobnosti mnogo korisnije na drugom mestu – direktorskom. On mora da ostane direktor firme, ukoliko mu je cilj njena ekonomska efikasnost.

Po istom ekonomskom principu je irelevantno da li majka možda ima relativnu komparativnu prednost u karijeri u odnosu na oca, ako već po definiciji ima apsolutnu komparativnu prednost u odgoju dece. Ukupna korisnost čitave porodice će trpeti ukoliko majka gradi karijeru, a deca u kritičnoj fazi svog razvoja nemaju majku pored sebe, što može ostaviti vrlo teške posledice po njihov dalji razvoj. Svaka porodica je suočena sa trade-off om između finansijskog i psihičkog dohotka, i svaka za sebe određuje optimalan balans između te dve vrste korisnosti: recimo finansijskog dobitka od majčinog angažovanja van kuće, i psihičkog, emocionalnog i razvojnog gubitka za decu od njenog stalnog odsustva. Činjenica da je tradicionalna prorodica ovaj konflikt rešila na određeni način, i da je to jedina do sada poznata forma mikrosocijalne organizacije koja je omogućila opstanak i razvoj slobodnog pojedinca, svedoči o tome da je to zaista i najracionalnija forma organizacije, i najoptimalniji pronađeni balans materijalnog i psihičkog dohotka. Mi smo slobodni da korigujemo to evoluciono rešenje, ali smo onda prinuđeni i da prihvatimo posledice takve korekcije, kojima danas u civlizovanom svetu gledamo u oči. Nije slučajno da poslednjih desetak godina povratak tradicionalnom porodičnom modelu predstavlja snažnu tendenciju u većini zapadnih društava.

Pošto je podela rada na osnovu komparativne prednosti nužna u svakom racionalno ustrojenom sistemu, pa i porodici, evolutivna selekcija i dugotrajno iskustvo su isprofilisali uloge oba roditelja, tako da bude ostvaren maksimum poželjnih rezultata. Tradicionalne uloge muškarca i žene nisu dakle nastale kao proizvod dekreta ili slobodne volje bilo koje grupe, već su evolutivnom selekcijom utvrđene kao delovi superiornog obrasca socijalne organizacije koji pruža optimalan okvir za prenos materijalnih vrednosti, moralnih vrlina i humanog kapitala.

Zaključak

Kritičarima tradicionalnih vrednosti zapadnog društva naša analiza porodice može izgledati kao strašna normativna intervencija u slobodu pojedinca. Ipak, ona to nije. U našoj analizi se podrazumeva upravo zajednički normativni okvir sa protivnicima (bar većinom njih) tradicionalne porodice. Kaže se – porodično blagostanje nije sadržano samo u finansijskom dobitku i materijalnom nasleđu koje će preostati deci (mada je i ono vrlo važno), već i u njihovom pravilnom uzgoju i formiranju na psihičkom, moralnom i emocionalnom planu. A za to je uloga majke slična onoj koju ona ima u tradicionalnoj porodici od presudnog i nezamenljivog značaja. Naša analiza samo kaže da ako maksimizaciju vrednosti porodice posmatramo na ovaj, nešto širi način, pogubni “individualizam” i “emancipacija” modernog društva će se pokazati kao oblik degradiracije pojedinca, i uništavanja njegove ljudske i moralne supstance. Ne treba smetnuti s uma da su ne samo moralne vrline i kulturne navike, već i mnogi oblici znanja, zapravo stvar porodičnog nasleđa i uticaja. Destruktivno pomodarstvo savremenog doba, koje uključuje modu samohranih roditelja, razvoda, rasturanja porodica, propagande “individualizma” itd., vodi neverovatnom bujanju kriminogenih ili subverzivnih ponašanja; krađe, prostitucije, narkomanije, primanja socijalne pomoći i sl.. Porodica je upravo jedini okvir u kome se mogu razviti vrline i pretpostavke slobodnog čoveka: poštenje, individualizam, mržnja prema državi, radne i preduzetne navike, respekt prema kulturnim vrednostima itd.

Utoliko je svako slobodan da se založi za “moderno” shvatanje prodice, ili čak njeno rasturanje, ali on ne može onda da se istvoremneo zalaže i za jačanje vrednosti tradicionalne porodice, već mora da prihvati moralnu i kulturnu degeneraciju modernog doba kao zadatu vrednost, ili bar kao nužnu datost svog izbora.

Valja naglasiti da moderna socijalistička država blagostanja uveliko kumuje i potpomaže razbijanju patrijarhalne porodice kao osnovne ćelije slobodnog društva. Širenjem redistributivnih programa socijalne pomoći samohranim roditeljima, nezaposlenima, socijalnim slučajevima najrazličitijih vrsta, ona samo podstiče antisocijlna i kriminogena ponašanja, od otvorenog kriminala do socijalističkog i redistributivnog mentaliteta. Umesto solidarnosti tradicionalne porodice, savremeni pojedinac biva blagoslovljen predatorskom solidarnošću moćne, paternalističke države koja o trošku poreskih obveznika finansira razne oblike njenih protivprirodnih i destruktivnih surogata, koji vode ekonomskoj, psihološkoj i emocionalnoj degeneraciji. Umesto da detinjstvo bude prolazna faza razvoja pojedinca pod budnim okom roditelja, koja će ga osposobiti da bude zreo i slobodan individuum, država i birokratija pojedinca vide kao večito dete koje zavisi od njenih programa, više ceni nju i njene nametnute i politički korektne mantre o ovim ili onim “pravima” (uvek o trošku drugih porodica i drugih pojedinaca), od roditeljskog autoriteta. Država podstiče feminizam, homoseksualnost, brakolomstvo iz principa a ne nužde, i razna druga degenerativna i devijantna ponašanja čija sveprisutnost i kancerogeno metastaziranje u modernom društvu prete da potkopaju i unište i poslednje ostatke moralnih vrlina potrebnih za život u slobodnom društvu. Ona stimuliše pasivnost, infantilizam, oslanjanje na državu a ne na sebe, prezir prema svakom autioritetu, koji ide skupa sa nezrelošću i infantilnošću, mentalitet “hleba i igara” (ekstazija i tehno-a?), što su sve karakteristike svih degenerisanih socijalističkih zajednica koje znamo iz istorije, spremnost da se prihvati svaka delirična i destruktivna socijalna doktrina koja napada temelje civlizacije (socijalizam, ekološki pokret, feminizam…), itd..

Očuvanje tradicionalne porodice je jedna od pretpostavki očuvanja moralne i kulturne infrastrukture na kojoj počiva slobodno društvo. Napad na patrijarhalnu porodicu je oduvek bio samo “liberalnom” i “individualističkom” frazeologijom kamuflirani napad na tradicionalni liberalizam, i promocija socijalizma i ropstva pojedinca u odnosu na državu. Nije slučajno da su svi totalitarni režimi u XX veku težili da unište porodicu i da lojalnost političkom vođstvu učine glavnim stubom identiteta pojedinca. Ambicija današnjeg zavereničkog establišmenta države blagostanja jeste da lojalnost porodičnom konceptu života podredi lojalnosti degenerisano-socijalističkim idealima infantilnih “socijalnih prava” koja garantuje država, i politički korektnim mantrama “emancipacije”. Ljudi koji veruju u slobodu pojedinca treba da shvate da su Hitlerov i Staljinov režim u rasturanju porodice na istom zadatku sa modernim establišmentom države blagostanja – oni napadaju autonomiju i samostalnost ljudi u odnosu na državu, želeći da pojedinca potčine svojoj ekonomskoj i kulturnoj dominaciji, tako što će raskinuti najjaču, najprirodniju i najneraskidiviju vezu koja ga spaja sa drugim pojedincima – porodičnu, i pretvoriti ga u obični socijalni atom koji će lutati u retorti socijalnih inženjera koji će mu dodeljivati socijalnu pomoć i naređivati šta da radi, i iznad svega, šta da misli. Zato je zalaganje za očuvanje i obnovu tradicionalne patrijarhalne porodice jedno liberalno i individualističko (anti-etatističko) pregnuće par exelence.

Ivan Janković