Toksičnost ekološkog pokreta

Nedav­no je popu­lar­na uvo­zna mine­ral­na voda uklo­nje­na sa trži­šta zato što su tek­sto­vi uka­zi­va­li da uzor­ci te vode sadr­že 35 mili­jar­di­tih delo­va ben­ze­na. Iako je ova koli­či­na toli­ko mala da bi je pre pet­na­est godi­na bilo nemo­gu­će uoči­ti, pret­po­sta­vlje­no je da zašti­ta zdra­vlja potro­ša­ča zahte­va ukla­nja­nje tog proizvoda.

Takav slu­čaj, narav­no, danas nije redak. Pri­su­stvo mili­jar­di­tih delo­va otrov­ne sup­stan­ce se uobi­ča­je­no sma­tra uzroč­ni­kom smr­ti lju­di. I kad god broj oče­ki­va­nih smr­ti pre­ma­ši jedan od mili­on (ili manje), eko­lo­zi zahte­va­ju da vlast uklo­ni sa trži­šta opa­sni pesti­cid, pre­zer­va­tiv, ili dru­gi navod­ni nosi­lac tok­sič­nog zaga­đe­nja. Oni to čine, iako je nivo rizi­ka jedan od mili­on tri puta manji od moguć­no­sti da avi­on pad­ne na neči­ju kuću.

Iako nije neop­hod­no upi­ta­ti se za dobre name­re i iskre­nost ogrom­ne veći­ne čla­no­va eko­lo­ških i pokre­ta za zašti­tu oko­li­ne, vital­no je da jav­nost shva­ti da se u samom ovom nai­zgled uzvi­še­nom i ple­me­ni­tom pokre­tu može naći ne tako malo doka­za o suštin­skoj tok­sič­no­sti. Raz­mo­tri­te, na pri­mer, sle­de­ći citat Dej­vi­da M. Gra­be­ra (David M. Gra­ber), bilo­ga istra­ži­va­ča pri Slu­žbi naci­o­nal­nih par­ko­va, u nje­go­voj veo­ma oso­be­noj kri­ti­ci u Los Ange­les Times‑u knji­ge Bila Meki­be­na (Bill McKib­ben) Kraj pri­ro­de (The End of Nature):

Ovo (čove­ko­vo “poste­pe­no pre­o­bra­ža­va­nje zemlje”) čini ono što se deša­va ne manje tra­gič­nim za one koji cene divlji­nu zbog nje same, a ne zbog vred­no­sti koje pru­ža čove­čan­stvu. Ja, napri­mer, ne želim svo­joj deci niti ostat­ku zemlji­nog živo­ta (bio­ta) krot­ku pla­ne­tu, bilo da je mon­stru­o­zna ili – ma koli­ko malo vero­vat­no – pri­ja­telj­ska. Meki­ben je bio­cen­tri­sta, kao i ja. Nas ne inte­re­su­je kori­snost neke vrste ili reke koja slo­bod­no teče, ili eko­si­ste­ma, za čove­čan­stvo. One ima­ju suštin­sku vred­nost, veću vred­nost – za mene – nego neko ljud­sko telo, ili mili­jar­du njih.

Ljud­ska sre­ća, i sva­ka­ko ljud­ska plod­nost, nisu bit­ne kao divlja i zdra­va pla­ne­ta. Znam dru­štve­ne nauč­ni­ke koji me pod­se­ća­ju da su lju­di deo pri­ro­de, ali to nije isti­na. Negde tokom puta – pre oko mili­jar­du godi­na, možda pola toga – mi smo otka­za­li ugo­vor i posta­li rak. Posta­li smo kuga za nas i Zemlju.

Po logi­ci kosmič­kog zbi­va­nja je malo vero­vat­no da će razvi­je­ni svet da odlu­či da pre­ki­ne svo­ju orgi­ju potro­šnje fosil­ne ener­gi­je, a tre­ći svet svo­je samo­u­bi­lač­ko tro­še­nje pej­za­ža. Dok homo sapi­ens ne odlu­či da se pri­dru­ži pri­ro­di, neki od nas se mogu samo nada­ti da će doći pra­vi virus.”

Dok G. Gra­ber otvo­re­no pri­želj­ku­je smrt mili­jar­de lju­di, G. Meki­ben, autor kome upu­ću­je kri­ti­ku, s odo­bra­va­njem citi­ra bla­go­si­lja­nje ali­ga­to­ra Džo­na Mui­ra (John Muir), opi­su­ju­ći to kao “dobar epi­gram” za svoj “skrom­ni pri­stup.” “Časni pred­stav­ni­ci veli­kih sau­ri­ja­na­ca sta­ri­je gene­ra­ci­je, dugo uži­vaj­te u svo­jim petro­va­ča­ma i rogo­zi­na­ma i budi­te pone­kad poča­šće­ni zalo­ga­jem uža­snu­tog čove­ka kao poslasticom!”

Takve izja­ve pred­stva­lja­ju čist, neskri­ven, otrov. One izra­ža­va­ju ide­je i želje koje bi, ako se po nji­ma postu­pi, zna­či­le teror i smrt za ogro­man broj ljud­skih bića.

Ove izja­ve, i dru­ge poput njih, daju istak­nu­ti čla­no­vi zele­nog pokre­ta. Važnost takvih izja­va ne može biti uma­nje­na nji­ho­vim pri­pi­si­va­njem ekstre­mi­ma eko­lo­škog pokre­ta. Šta­vi­še, čak iako bi takvi pogle­di bili indi­ka­tiv­ni samo u pogle­du raz­mi­šlja­nje 5 do 10 pro­ce­na­ta čla­no­va eko­lo­škog pokre­ta — “dubo­ka eko­lo­gi­ja”, kri­lo „Prvo Zemlja!” — oni bi pred­sta­vlja­li tok­sič­nost u eko­lo­škom pokre­tu kao celi­ne ne na nivou od dela u mili­jar­di niti čak dela u mili­o­nu, VEĆ NA NIVOU DELOVA U STOTINI, što je, narav­no, mno­go veći nivo zatro­va­no­sti od onog koji se sma­tra da pred­stva­lja pret­nju za ljud­ski život u sko­ro sva­kom dru­gom slu­ča­ju gde ima pri­su­stva smrt­nog otrova.

Ali nivo tok­sič­no­sti eko­lo­škog pokre­ta kao celi­ne je znat­no veći čak i od delo­va u sto­ti­ni. Ona je sigur­no neko­li­ko delo­va od dese­ti­ne. Ovo je oči­gled­no iz činje­ni­ce da se iz mejn­stri­ma eko­lo­škog pokre­ta ne upu­ću­ju fun­da­men­tal­ne niti bit­ne kri­ti­ke na račun lju­di poput gospo­de Gra­be­ra i Meki­be­na. Šta­vi­še, Džon Muir, čiju želju da ali­ga­to­ri budu “pone­kad poča­šće­ni zalo­ga­jem uža­snu­tog čove­ka kao posla­sti­com!” Meki­ben sa odo­bra­va­njem citi­ra, je osni­vač Sije­ra klu­ba (Sier­ra Club), kome je čast da tu činje­ni­cu potvr­di. Sije­ra Klub je, narav­no, vode­ća eko­lo­ška orga­ni­za­ci­ja i navod­no naj­u­me­re­ni­ja od njih.

Ima nešto znat­no bit­ni­je od gene­a­lo­gi­je Sije­ra klu­ba, nešto što pomo­ću osnov­nih prin­ci­pa daje obja­šnje­nje zašto mejn­strim eko­lo­škog pokre­ta ne napa­da ono što bi jed­no­stav­no mogli pomi­sli­ti da su nje­go­vi ekstre­mi. To je osnov­na filo­zof­ska pre­mi­sa koju mejn­strim deli sa navod­nim ekstre­mi­sti­ma i koji logič­no pod­ra­zu­me­va mržnju pre­ma čove­ku i nje­go­vim dostig­nu­ći­ma. Nai­me, pola­zi­šte da pri­ro­da ima suštin­sku vred­nost – dru­gim reči­ma, da je pri­ro­da vred­nost za sebe, bez obzi­ra na vred­nost koju može ima­ti za čoveč­ji život i dobrobit.

Anti­hu­ma­na pre­mi­sa suštin­ske vred­no­sti pri­ro­de seže, u zapad­nom sve­tu, do Sv. Fra­nje Asi­škog, koji je vero­vao u jed­na­kost svih živih bića: čove­ka, sto­ke, pti­ca, ribe i rep­ti­la. Šta­vi­še, baš na ovoj osno­vi filo­zof­ske sklo­no­sti, i želja­ma mejn­stri­ma eko­lo­škog pokre­ta, Sv. Fra­nja Asi­ški je zva­nič­no pro­gla­šen sve­cem zaštit­ni­kom eko­lo­škog pokre­ta od stra­ne kato­lič­ke crkve.

Pre­mi­sa o suštin­skoj vred­no­sti pri­ro­de pro­sti­re se na navod­nu suštin­sku vred­nost šuma, reka, kanjo­na i bre­žu­lja­ka – na sve i sva­šta što nije čovek. Njen uti­caj je pri­su­tan u kon­gre­su SAD, u izja­va­ma poput onih koje je nedav­no izre­kao posla­nik Moris Udal (Mor­ris Udall) iz Ari­zo­ne, da je zamr­znu­ta gola pusti­nja u Sever­noj Alja­sci, gde su pro­na­đe­ne popri­lič­ne zali­he naf­te, “sve­to mesto” koje nika­da ne tre­ba pre­pu­sti­ti naft­nim plat­for­ma­ma i cevo­vo­di­ma. To je pri­sut­no u podr­ža­va­ju­ćoj izja­vi pred­stav­ni­ka Dru­štva divlji­ne (Wil­der­ness Soci­e­ty) da: “Posto­ji potre­ba da se zašti­ti zemlja ne samo radi divljeg živo­ta i ljud­ske rekre­a­ci­je, već samo da bi dalje bila tu.” To je, narav­no, bilo pri­sut­no u žrtvo­va­nju inte­re­sa ljud­skih bića radi puže­va i pega­stih sova.

Ide­ja suštin­ske vred­no­sti pri­ro­de neu­mit­no stva­ra želju da se uni­šti čovek i nje­go­va dela zato što stva­ra viđe­nje čove­ka kao siste­mat­skog uni­šti­te­lja dobrog, i time kao siste­mat­skog poči­ni­te­lja zla. Kao što čovek posma­tra kojo­te, vuko­ve i zve­čar­ke kao zle zato što one stal­no uni­šta­va­ju sto­ku i ovce koje ceni kao izvo­re hra­ne i ode­će, tako po pre­mi­si suštin­ske vred­no­sti pri­ro­de, eko­lo­zi vide čove­ka kao zlog, zato što, u potra­zi za svo­jo­jom dobro­bi­ti, čovek siste­mat­ski uni­šta­va divlji život, džun­gle i for­ma­ci­je ste­na za koje eko­lo­zi sma­tra­ju da ima­ju suštin­sku vred­nost. Šta­vi­še, iz per­spek­ti­ve takvih navod­nih suštin­skih vred­no­sti pri­ro­de, ste­pen čove­ko­ve navod­ne destruk­tiv­no­sti i zla je u direkt­noj vezi sa nje­go­vom suštin­skom pri­ro­dom. Čovek je raci­o­nal­no biće. Nje­go­va pri­me­na razu­ma u obli­ku nau­ke, teh­no­lo­gi­je i indu­strij­ske civi­li­za­ci­je mu omo­gu­ća­va da delu­je na pri­ro­du u ogrom­noj meri kako to danas čini. Tako, nje­go­vo ima­nje i kori­šće­nje razu­ma – koje se ogle­da u nje­go­voj teh­no­lo­gi­ji i indu­stri­ji – jeste razlog zašto je omražen.

Dok­tri­na suštin­ske vred­no­sti je sama po sebi raci­o­na­li­za­ci­ja za već posto­je­ću mržnju pre­ma čove­ku. Na nju se pozi­va ne zato što neko zbi­lja pri­da­je neku vred­nost neče­mu za šta se sma­tra da ima suštin­sku vred­nost, već samo da poslu­ži kao izgo­vor za uskra­ći­va­nje vred­no­sti čove­ku. Na pri­mer, kari­bui se hra­ne vege­ta­ci­jom, vuko­vi jedu kari­bue, a mikro­bi napa­da­ju vuko­ve. Sva­ki od ovih, vege­ta­ci­ja, kari­bui, vuko­vi, i mikro­bi, po eko­lo­zi­ma navod­no ima­ju suštin­sku vred­nost. Ali nika­kvo delo­va­nje nije pre­po­ru­če­no čove­ku. Tre­ba li čovek da šti­ti suštin­sku vred­nost vege­ta­ci­je od kari­bua? Tre­ba li da šti­ti suštin­sku vred­nost kari­bua od vuko­va? Tre­ba li da šti­ti suštin­sku vred­nost vuko­va od mikro­ba? Iako je sva­ka od ovih navod­nih suštin­skih vred­no­sti ugro­že­na, od čove­ka se ništa ne tra­ži. Kada dok­tri­na suštin­ske vred­no­sti slu­ži kao vodi­lja čove­ku šta tre­ba da čini? Samo kada čovek daje vred­nost neče­mu. Onda se pozi­va na nju ne bi li mu bilo uskra­će­no ono za čim teži. Na pri­mer, suštin­ska vred­nost vege­ta­ci­je i sl. se pri­zi­va da vodi čove­ko­ve postup­ke samo kada posto­ji nešto što želi, kao naf­tu, i onda, kao u slu­ča­ju Sever­ne Alja­ske, nje­no pri­zi­va­nje slu­ži da je ne dobi­je. Dru­gim reči­ma, dok­tri­na suštin­ske vred­no­sti nije ništa doli dok­tri­na nega­ci­je ljud­skih vred­no­sti. To je čist nihilizam.

Tre­ba shva­ti­ti da se logič­ki pod­ra­zu­me­va u ovo­me što je reče­no da bi uspo­sta­vlja­nje jav­ne slu­žbe kao što je nedav­no pre­dlo­že­no u Kali­for­ni­ji, “bra­ni­la­ca oko­li­ne,” bilo isto kao uspo­sta­vlja­nje slu­žbe Poni­šti­te­lja ljud­skog vred­no­va­nja. Rad takve slu­žbe bi bio da zau­sta­vi čove­ka u ostva­ri­va­nju nje­go­vih vred­no­sti samo iz razlo­ga što je čovek i što želi da ih ostvari.

Narav­no, eko­lo­ški pokret nije čist otrov. Jako malo lju­di bi ga slu­ša­lo da jeste. Kao što sam rekao, on je otro­van samo u raz­me­ri od neko­li­ko delo­va od deset. Pome­ša­no sa otro­vom, i zaše­će­ru­ju­ći ga, je zala­ga­nje za mno­ge mere sa navod­nim ciljem poma­ga­nja ljud­skog živo­ta i boljit­ka, i među nji­ma, neke, posma­tra­ne samo­stal­no, mogu i slu­ži­ti toj svr­si. Pro­blem je što je meša­vi­na otrov­na. I tako, kada neko pro­gu­ta eko­lo­gi­ju, on nei­zbe­žno guta otrov.

Uzev­ši u obzir nihi­li­zam tog pokre­ta, sva­ka­ko nije mogu­će pri­hva­ti­ti zdra­vo za goto­vo nje­go­ve tvrd­nje da želi pobolj­ša­nje čove­ko­vog živo­ta i boljit­ka, pogo­to­vu kada bi sle­đe­nje nje­go­vih pre­po­ru­ka namet­nu­lo lju­di­ma veli­ka odri­ca­nja ili tro­ško­ve. Šta­vi­še, ništa ne može biti apsurd­ni­je niti opa­sni­je nego pri­ma­ti save­te kako pobolj­ša­ti život i dobro­bit od onih koji ti žele smrt i koji uži­va­ju u tero­ru nad čove­kom, koji je, narav­no, kako sam poka­zao, upra­vo ono šta se pri­želj­ku­je u eko­lo­škom pokre­tu – jav­no i u prin­ci­pu. Ovaj zaklju­čak, mora se pod­vu­ći, važi bez obzi­ra na nauč­na ili aka­dem­ska zva­nja poje­din­ca. Ako bi neki navod­ni nauč­ni struč­njak vero­vao u suštin­sku vred­nost pri­ro­de, onda bi tra­že­nje save­ta od nje­ga bilo isto kao pita­ti za savet dok­to­ra koji drži stra­nu baci­li­ma ume­sto paci­jen­tu, ako se tako nešto može zami­sli­ti. Oči­gled­no, kon­gre­sne komi­si­je koje dobi­ja­ju sve­do­če­nje navod­nih sve­do­ka struč­nja­ka po pita­nju eko­lo­škog zako­no­dav­stva mora­ju biti sve­sne ove činje­ni­ce i nika­da je ne zaboraviti.

Nije izne­na­đu­ju­će, u sko­ro sva­kom slu­ča­ju, tvrd­nje koje daju eko­lo­zi poka­zu­ju se kao netač­ne, ili napro­sto apsurd­ne. Raz­mo­tri­mo, na pri­mer, nedav­ni slu­čaj Ala­ra, hemij­skog spre­ja kori­šće­nog mno­go godi­na na jabu­ka­ma da bi se odr­ža­la nji­ho­va boja i sve­ži­na. Ovde, ispo­sta­vi­lo se, čak i kad bi tvrd­nja eko­lo­ga zbi­lja i bila tač­na, kori­šće­nje Ala­ra bi pro­u­zro­ko­va­lo 4,2 smr­ti po mili­o­nu tokom sedam­de­se­to­gi­di­šnjeg peri­o­da, što bi zna­či­lo da bi jede­nje jabu­ka popr­ska­nih Ala­rom bilo manje opa­sno nego vožnja do super­mar­ke­ta radi kupo­vi­ne jabu­ka! (Raz­mo­tri­te: 4.2 smr­ti po mili­o­nu tokom peri­o­da od sedam­de­set godi­na zna­či da bi u datoj godi­ni u SAD, sa sta­nov­ni­štvom od oko 250 mili­o­na, otpri­li­ke pet­na­est smr­ti bi bilo pri­pi­sa­no Ala­ru! Ovo je rezul­tat koji se dobi­je mno­že­njem 4.2 po mili­o­nu sa 250 mili­o­na i delje­njem sa 70. U istom jed­no­go­di­šnjem peri­o­du, sko­ro 50.000 smr­ti se dogo­di u sao­bra­ćaj­nim ude­si­ma u SAD, veći­na njih par milja od kuća žrta­va, i nesu­mlji­vo dale­ko više od pet­na­est na putu za super­mar­ket). Ipak, stvo­re­na je pani­ka, pra­će­na padom pro­da­je jabu­ka, finan­sij­skom pro­pa­sti nepo­zna­tog bro­ja uzga­ji­va­ča jabu­ka, i prak­tič­nim nestan­kom Alara.

Pre pani­ka oko Ala­ra, bila je pani­ka povo­dom azbe­sta. Po maga­zi­nu Forbs, ispo­sta­vi­lo se da u obli­ku u kojem je obič­no kori­šćen u SAD azbest ima tro­stru­ko manje šan­se da pro­u­zro­ku­je smrt nego udar groma.

Onda dola­zi navod­na šte­ta koju jeze­ri­ma stva­ra kise­la kiša. Po Poli­cy Review‑u, ispo­sta­vi­lo se da aci­di­fi­ka­ci­ja jeze­ra nije bila pro­i­zvod kise­le kiše, već pre­stan­ka seče drve­ća u pogo­đe­nim područ­ji­ma i time pre­stan­ka alkal­nog oti­ca­nja koje taj rad stva­ra. Ovo oti­ca­nje je pre­tvo­ri­lo od pri­rod­no kise­lih jeze­ra ne-kise­la tokom par generacija.

Pored ovih slu­ča­je­va, bile su histe­ri­je oko diok­si­na u zemlji u Tajms Biču (Times Beach) Misu­ri, TCE u pija­ćoj vodi Vobur­na (Woburn) Masa­ču­sets, hemi­ka­li­je u Lju­bav­nom kana­lu (Love Canal), i radi­ja­ci­ja na ostr­vu Tri milje (Three Mile). Po prof. Bru­su Ame­su (Bru­ce Ames), jed­nom od vode­ćih svet­skih struč­nja­ka za rak, ispa­da da je koli­či­na diok­si­na koji bi neko mogao apsor­bo­va­ti u Tajms Biču dale­ko manja od koli­či­ne potreb­ne da nači­ni bilo kakvu šte­tu, i da, daka­ko, stvar­na šte­ta sta­nov­ni­štva Tajms Biča od diok­si­na je manja od pije­nja čaše piva. (Agen­ci­ja za zašti­tu oko­li­ne (Envi­ron­men­tal Pro­tec­ti­on Agen­cy) je potom sma­nji­la svo­ju pro­ce­nu opa­sno­sti od diok­si­na za pet­na­est šesna­e­sti­na.) U slu­ča­ju Vobur­na, po Ame­su, ispo­sta­vi­lo se da je gru­pa slu­ča­je­va leu­ke­mi­je koja se tamo dogo­di­la bila sta­ti­stič­ka slu­čaj­nost i da je pija­ća voda tamo u stva­ri iznad naci­o­nal­nog pro­se­ka sigur­no­sti, a ne, kako je bilo tvr­đe­no, uzrok slu­ča­je­va leu­ke­mi­je. U slu­ča­ju Lju­bav­nog kana­la, Ames oba­ve­šta­va, ispo­sta­vi­lo se po istra­zi da nivo raka među biv­šim sta­nov­ni­ci­ma nije bio ništa viši od pro­se­ka. (Neop­hod­no je kori­sti­ti fra­zu “biv­ši sta­nov­ni­ci” jer je grad izgu­bio veći deo svo­je popu­la­ci­je u pani­ci i pri­sil­noj eva­ku­a­ci­ji iza­zva­noj tvrd­nja­ma eko­lo­ga.) U slu­ča­ju ostr­va Tri milje, niti jedan sta­nov­nik nije umro, niti doži­veo dodat­no izla­ga­nje radi­ja­ci­ji, kao rezul­tat tamo­šnje nesre­će. Uzgred, po stu­di­ja­ma pome­nu­tim u The New York Times‑u, nivo obo­lje­nja od raka sta­nov­ni­štva nije veći od naci­o­nal­nog pro­se­ka i nije porastao.

Pre ovih histe­ri­ja, bilo je tvrd­nji o umi­ra­nju jeze­ra Iri i tro­va­nja tuna živom. Sve to vre­me, jeze­ro Iri je bilo veo­ma živo i čak je pro­i­zvo­di­lo sko­ro rekord­ne koli­či­ne ribe u isto vre­me kada je tvr­đe­no da umi­re. Živa u tuni je rezul­tat pri­rod­nog pri­su­stva žive u mor­skoj vodi, i doka­zi koje su dali muze­ji su poka­za­li da slič­ni nivoi žive bili pri­sut­ni u tuni još od praistorije.

I sada, u još jed­nom poni­šte­nju tvrd­nji eko­lo­ga, pozna­ti kli­ma­to­log, prof. Robert Piz (Prof. Robert Pea­se), je poka­zao da hlo­ro­flu­o­ro­kar­bo­ni (HFK) (chlo­ro­flu­o­ro­car­bons (CFCs)) nisu u sta­nju da uni­šte veli­ke koli­či­ne ozo­na u stra­to­sfe­ri zato što jako malo njih uop­šte može da stig­ne do stra­to­sfe­re. On je isto poka­zao da je čuve­na ozon­ska “rupa” iznad Antar­ti­ka sva­ke jese­ni pri­rod­ni feno­men, koji posto­ji dav­no pre nego što HFK izmi­šlje­ni, i naj­vi­še je rezul­tat činje­ni­ce da tokom duge antark­tič­ke noći ultra­lju­bi­ča­sti sun­ča­ni zra­ci nisu pri­sut­ni i ne mogu pro­i­zvo­di­ti ozon.

Razlog zašto jed­na po jed­na tvrd­nja eko­lo­ga biva poka­za­na pogre­šnom je da su one date bez ika­kvog obzi­ra pre­ma isti­ni. Kada daju svo­je tvrd­nje, eko­lo­zi se hva­ta­ju za sve što je pri ruci što može poslu­ži­ti za zastra­ši­va­nje da bi izgu­bi­li pove­re­nje u nau­ku i teh­no­lo­gi­ju i na kra­ju, da bi bili nave­de­ni da se pre­da­ju na milost i nemi­lost eko­lo­zi­ma. Tvrd­nje poči­va­ju na nepo­tvr­đe­nim pret­po­stav­ka­ma i sko­ko­vi­ma mašte od česti­ca isti­ne do pro­i­zvolj­nih zaklju­ča­ka, putem izbe­ga­va­nja i pra­vlje­nja manja­kvih zaklju­ča­ka. To je total­no i pot­pu­no izbe­ga­va­nje i manj­ka­vo zaklju­či­va­nje kada se pra­ve sko­ko­vi od otkri­ća o hra­nje­nju miše­va ili paco­va doza­ma koje su rav­no sto­ti­nu puta ili više od ono­ga što bi neko biće ika­da ukup­no poje­lo, i onda izvla­če­nja zaklju­ča­ka o efek­ti­ma kon­zu­mi­ra­nja nor­mal­nih koli­či­na na lju­de. Strah da će mili­jar­di­ti delo­vi ove ili one hemi­ka­li­je iza­zva­ti jed­no­ci­fre­ne smr­ti po mili­o­nu se ne zasni­va­ju na nau­ci, nego na mašti. Takve tvrd­nje nema­ju veze sa stvar­nim ekspe­ri­men­ti­sa­njem niti sa poj­mom uzročnosti.

Niko nika­da nije, niti će posma­tra­ti dve gru­pe od po mili­on lju­di iden­tič­nih u svim stva­ri­ma sem što tokom sedam­dest godi­na čla­no­vi jed­ne od gru­pa jedu jabu­ke popr­ska­ne Ala­rom, dok čla­no­vi dru­ge gru­pe to ne čine, i potom 4.2 čla­na prve gru­pe umi­re. Pro­ces na osno­vu koga se došlo do takvog zaključ­ka, i nje­gov ste­pen nauč­ne ozbilj­no­sti, je u sušti­ni isti kao stu­dent­sko zase­da­nje, koje se sasto­ji od niče­ga sem slo­bod­nih pret­po­stav­ki, mani­pu­la­ci­ja, naga­đa­nja i busa­nja u gru­di. U takvom zase­da­nju se može poče­ti sa pozna­tim posle­di­ca­ma pada sefa od četvrt tone sa dese­tog spra­ta na gla­vu nesreć­nog pro­la­zni­ka, i počev­ši od toga spe­ku­li­sa­ti o mogu­ćim efek­ti­ma u mili­on slu­ča­je­va dru­gih pro­la­zni­ka koji ispu­ste semen­ku ili M&M na svo­ju cipe­lu, i zaklju­či­ti da će 4.2 od nijh umreti.

Nada­lje, kao što je napo­me­nu­to, u suprot­no­sti sa pro­ce­du­rom stu­dent­skog zase­da­nja, razum i pra­va nau­ka utvr­đu­ju uzro­ke, koji su, po svo­joj pri­ro­di, uni­ver­zal­ni. Kada, na pri­mer, pra­vi uzroč­ni­ci smr­ti, kao arse­nik, stri­hin ili meci, napad­nu vital­ne orga­ne ljud­skog tela, smrt će apso­lut­no sigur­no nastu­pi­ti u svim sem par slu­ča­je­vi­ma od mili­on. Kada je nešto stvar­no uzrok neke posle­di­ce, to je tako u svim slu­ča­je­vi­ma gde pre­o­vla­đu­ju nazna­če­ni uslo­vi, i nije kada nazna­če­ni uslo­vi nisu pri­sut­ni, kao što je kada oso­ba izgra­di otpor­nost na otrov ili nosi pan­cir­ni prsluk. Takve tvrd­nje kao što je ona po kojoj od hilja­du razli­či­tih stva­ri sva­ka uzro­ku­je rak u šači­ci slu­ča­je­va, nisu dokaz niče­ga sem da stvar­ni uzro­ci nisu još pozna­ti — i sem toga, uka­zu­ju na slom epi­ste­mo­lo­gi­je savre­me­ne nau­ke. (Ovaj slom epi­ste­mo­lo­gi­je, dodao bih, radi­kal­no se ubr­zao počev­ši od onog dana 1960-tih kada je vlast pre­u­ze­la veći deo nauč­nog istra­ži­va­nja u Sje­di­nje­nim Drža­va­ma i poče­la veli­ko finan­si­ra­nje sta­ti­stič­kih istra­ži­va­nja kao zame­nu za pro­na­la­že­nje uzroka.)

Kada nešto tvr­de, eko­lo­zi namer­no igno­ri­šu činje­ni­ce kao što su te da kar­ci­no­ge­ni, otro­vi i radi­ja­ci­ja posto­je u pri­ro­di. Sko­ro pola hemi­ka­li­ja koje se nala­ze u pri­ro­di su kar­ci­no­ge­ne kada su daju živo­ti­nja­ma u ogrom­nim koli­či­na­ma – u istoj pro­por­ci­ji koja se odno­si na hemi­ka­li­je stvo­re­ne od čove­ka. (Uzrok nasta­ju­ćeg raka, po prof. Ame­su, u stva­ri nisu hemi­ka­li­je, niti pri­rod­ne niti veštač­ke, već stal­no uni­šte­nje tki­va iza­zva­no ogrom­nim doza­ma u koji­ma se živo­ti­nje hra­ne hemi­ka­li­ja­ma, kao kad se saha­rin daje paco­vi­ma u koli­či­ni upo­re­di­voj sa čove­kom koji pije 800 kon­zer­vi diet sode na dan.). Arse­nik, jedan od naj­o­pa­sni­jih otro­va, je pri­rod­no posto­je­ći hemij­ski ele­ment. Ole­an­dar, jed­na od naj­lep­ših bilj­ki, je isto­vre­me­no i smr­to­no­sni otrov, kao što su mno­ge dru­ge bilj­ke i tra­ve. Radi­jum i ura­ni­jum se, sa svom svo­jom radi­o­ak­tiv­no­šću, nala­ze u pri­ro­di. Šta­vi­še, cela je pri­ro­da radi­o­ak­tiv­na do izve­snog ste­pe­na. Da eko­lo­zi ne zatva­ra­ju svo­je oči pred onim što posto­ji u pri­ro­di, da ne pove­zu­ju sve što je loše sa čove­kom, da pri­me­nju­ju stan­dar­de sigur­no­sti na pri­ro­du za koji tvr­de da su neop­hod­ni za čove­ko­ve aktiv­no­sti, mora­li bi da beže u uža­su od pri­ro­de. Mora­li bi da kori­ste polo­vi­nu sve­ta da napra­ve zaštit­ne kon­tej­ne­re ili bra­ne pro­tiv svih navod­no smr­to­no­snih kar­ci­no­ge­na, otro­va i radi­o­ak­tiv­nog mate­ri­ja­la od koje­ga se sasto­ji dru­ga polo­vi­na sveta.

Bila bi veli­ka gre­ška odba­ci­ti stal­ne lažne tvrd­nje eko­lo­ga kao slu­čaj deča­ka koji je vikao “Vuk!” Oni su zapra­vo taj vuk koji viče opet i opet o navod­nim opa­sno­sti­ma za malog deča­ka. Jedi­na pra­va opa­snost je slu­ša­ti vuka.

Nepo­sre­dan dokaz namer­nog nepo­šte­nja eko­lo­škog pokre­ta dola­zi od jed­nog od nje­go­vih vode­ći pred­stav­ni­ka, Sti­ve­na Šnaj­de­ra (Step­hen Sch­ne­i­der), koji je dobro poznat po svo­jim pred­vi­đa­nji­ma glo­bal­ne kata­stro­fe. U izda­nje maga­zi­na Diska­ver (Disco­ver) od okto­bra 1989, on je citi­ran (sa odo­bra­va­njem) u sledećem:

…Da bi to uči­ni­li, nama tre­ba širo­ka podr­ška, da zado­bi­je­mo maštu jav­no­sti. To, narav­no, pod­ra­zu­me­va puno medij­skog pokri­ća. Zato mora­mo da pro­i­zvo­di­mo stra­šna pred­vi­đa­nja, daje­mo upro­šće­ne, dra­ma­tič­ne izja­ve, i malo pomi­nje­mo sum­nje koje možda ima­mo. Ova “dvo­stru­ka etič­ka oba­ve­za” u kojoj se često nađe­mo ne može biti reše­na nika­kvom for­mu­lom. Sva­ko od nas mora da odlu­či koji je pra­vi odnos izme­đu efek­tiv­no­sti i iskrenosti.”

Tako, u odsu­stvu potvr­de izvo­ra koji su pot­pu­no neza­vi­sni od eko­lo­škog pokre­ta, i slo­bod­ni od nje­go­vog uti­ca­ja, sve nje­go­ve tvrd­nje da nasto­ji da pobolj­ša ljud­ski život i dobro­bit na ovaj ili onaj način mora­ju se pro­sto sma­tra­ti za laži, koje ima­ju stva­ran cilj da zada­ju nepo­treb­nu osku­di­cu i pat­nju. U kate­go­ri­ju mali­ci­o­znih laži spa­da­ju sve tvrd­nje eko­lo­škog pokre­ta o potre­bi napu­šta­nja naše indu­strij­ske civi­li­za­ci­je ili bilo kog nje­nog bit­nog dela da bi se suprot­sta­vi­li navod­nim opa­sno­sti­ma glo­bal­nog zagre­va­nja, ozon­skih rupa ili iscr­plji­va­nja pri­rod­nih resur­sa. Šta­vi­še, sve tvrd­nje koje su osu­da nau­ke, teh­no­lo­gi­je ili indu­strij­ske civi­li­za­ci­je koje se daju u ime slu­že­nja čove­ko­vom živo­tu i boljit­ku su iste kao tvrd­nja da naše pre­ži­vlja­va­nje i dobro­bit zavi­se od našeg odba­ci­va­nja razu­ma. (Nau­ka, teh­no­lo­gi­ja i indu­stri­ja su vode­ći pro­i­zvo­di razu­ma i neo­dvo­ji­ve su od nje­ga.) Sve takve tvrd­nje tre­ba uze­ti kao ništa sem daljih doka­za mržnje eko­lo­škog pokre­ta pre­ma čove­ko­voj pri­ro­di i čove­ko­vom živo­tu, sva­ka­ko ne kao neke pra­ve opa­sno­sti čove­ko­vom živo­tu i dobrobiti.

Bit­no je shva­ti­ti da kada eko­lo­zi govo­re o uni­šte­nju “oko­li­ne” kao rezul­ta­tu eko­nom­ske aktiv­no­sti, nji­ho­ve tvrd­nje pro­ži­ma dok­tri­na suštin­ske vred­no­sti. Dakle, ono što oni stvar­no misle je u veli­koj meri uni­šte­nje navod­ne vred­no­sti po sebi u pri­ro­di kao što su džun­gle, pusti­nje, for­ma­ci­je ste­na i živo­tinj­ske vrste koje nema­ju vred­no­sti za čove­ka ili su nepri­ja­telj­ske pre­ma nje­mu. To je nji­ho­vo shva­ta­nje “oko­li­ne.” Ako, nasu­prot eko­lo­zi­ma, neko pod “oko­li­nom” misli na čove­ko­vu oko­li­nu – spolj­ni mate­ri­jal­ni uslo­vi ljud­skog živo­ta – onda posta­je jasno da sve čove­ko­ve pro­duk­tiv­ne aktiv­no­sti ima­ju pri­rod­nu sklo­nost da pobolj­ša­ju oko­li­nu – šta­vi­še, to je nji­ho­va suštin­ska svrha.

Ovo posta­je oči­gled­no kada se shva­ti da se ceo svet sasto­ji samo od hemij­skih ele­me­na­ta. Ti ele­men­ti nisu nikad uni­šte­ni. Samo se pono­vo javlja­ju u dru­gim kom­bi­na­ci­ja­ma, u dru­ga­či­jim pro­por­ci­ja­ma, na dru­gim mesti­ma. Sem ono­ga što je izgu­blje­no u par rake­ta, koli­či­na sva­kog hemij­skog ele­men­ta u sve­tu danas je ista kao pre indu­strij­ske revo­lu­ci­je. Jedi­na razli­ka je da, zbog indu­strij­ske revo­lu­ci­je, ume­sto da leže nei­sko­ri­šće­ni, van čove­ko­ve kon­tro­le, hemij­ski ele­men­ti su pokre­nu­ti nao­ko­lo, kao nika­da pre, na način koji pobolj­ša­va ljud­ski život i dobro­bit. Na pri­mer, jedan deo gvo­žđa i bakra je pome­ren iz unu­tra­šnjo­sti zemlje, gde je bio bes­ko­ri­stan, da sada sači­nja­va zgra­de, mosto­ve, auto­mo­bi­le, i mili­on dru­gih stva­ri kori­snih lju­di­ma. Jedan deo svet­skog uglja, kise­o­ni­ka i vodo­ni­ka je odvo­jen od odre­đe­nih jedi­nje­nja i pre­kom­bi­no­van u dru­ga, čime je oslo­bo­đe­na ener­gi­ja koja zagre­va domo­ve, napa­ja indu­strij­ska postro­je­nja, auto­mo­bi­le, avi­o­ne, bro­do­ve, vozo­ve, i na bez­broj dru­gih nači­na slu­ži ljud­skom živo­tu. Iz ovo­ga sle­di, da u meri u kojoj se čove­ko­va oko­li­na sasto­ji od hemij­skih ele­me­na­ta gvo­žđa, bakra, uglja, kise­o­ni­ka i vodo­ni­ka, i nje­go­va pro­i­zvod­na aktiv­nost ih čini kori­snim po sebe na ove nači­ne, nje­go­va oko­li­na je u skla­du s tim poboljšana.

SVE čove­ko­ve pro­i­zvod­ne aktiv­no­sti se suštin­ski sasto­je od pre­u­re­đe­nja pri­rod­no-datih hemij­skih ele­me­na­ta s name­rom da ih sta­vi u kori­sni­ji oblik za sebe – to jest, u svr­hu pobolj­ša­nja svo­je okoline.

Uzmi­mo u obzir dalje pri­me­re. Da bi živeo, čove­ku je potreb­na spo­sob­nost da pome­ra svo­ju oso­bu i svo­ja dobra od mesta do mesta. Ako mu divlja šuma sto­ji na putu, takvo kre­ta­nje teško ili nemo­gu­će. To je, dakle, pobolj­ša­nje u nje­go­voj oko­li­ni kada čovek pome­ri hemij­ske ele­men­te koji tvo­re drve­će negde drug­de i posta­vi hemij­ske ele­men­te koje je doneo odne­kud drug­de da tvo­re put. To je pobolj­ša­nje u nje­go­voj oko­li­ni kada čovek gra­di mosto­ve, kopa kana­le, otva­ra rud­ni­ke, gra­di fabri­ke i kuće, ili čini nešto dru­go što pred­sta­vlja pobolj­ša­nje u spolj­nim, mate­ri­jal­nim uslo­vi­ma svog živo­ta. Sve ovo pred­sta­vlja pre­o­bli­ko­va­nje pri­rod­nih ele­me­na­ta na način koji ih sta­vlja u oblik kori­sni­ji za ljud­ski život i dobrobit.

Dakle, cela eko­nom­ska aktiv­nost ima kao jedi­ni cilj pobolj­ša­nje oko­li­ne – ona isklju­či­vo cilja na pobolj­ša­nje spolj­nih, mate­ri­jal­nih uslo­va ljud­skog živo­ta. Pro­i­zvod­nja i eko­nom­ska aktiv­nost su baš način na koji čovek pri­la­go­đa­va svo­ju oko­li­nu sebi i time je poboljšava.

Toli­ko o eko­lo­škim tvrd­nja­ma o ljud­skom uni­šta­va­nju oko­li­ne. Samo je iz pre­spek­ti­ve navod­ne suštin­ske vred­no­sti pri­ro­de i nevred­no­sti čove­ka, mogu­će da čove­ko­vo pobolj­ša­nje svo­je sre­di­ne bude nazva­no uni­šte­njem okoline.

Naj­no­vi­je tvrd­nje eko­lo­ga o sko­rom uni­šte­nju “pla­ne­te” su u pot­pu­no­sti rezul­tat uti­ca­ja dok­tri­ne o suštin­skoj vred­no­sti. Ono čega se eko­lo­zi u stva­ri pla­še nije da li će pla­ne­ta i nje­na moguć­nost da izdr­ža­va ljud­ski život biti uni­šte­na, već da će pove­ća­nje nje­ne spo­sob­no­sti da izdr­ža­va ljud­ski život uni­šti­ti još uvek ras­pro­stra­nje­nu “divlji­nu”. Oni ne mogu izdr­ža­ti pomi­sao da zemlja posta­ne u pot­pu­no­sti pod kon­tro­lom čove­ka, da nje­ne džun­gle i pusti­nje budu zame­nje­ne far­ma­ma, pašnja­ci­ma i šuma­ma posa­đe­nim od čove­ka, po volji čove­ka. Po Meki­be­no­vim reči­ma, “Pro­blem je da pri­ro­da, neza­vi­sna sila koja nas je okru­ža­va­la od naj­ra­ni­jih dana, ne može pre­ži­ve­ti naše bro­je­ve i naše navi­ke. Mi možda može­mo stvo­ri­ti svet koji može da izdr­ža­va naše bro­je­ve i naše navi­ke, ali će to biti veštač­ki svet…” (podvu­kao autor)

Tok­sič­ni karak­ter eko­lo­škog pokre­ta pod­ra­zu­me­va pošto­va­nje vital­nog prin­ci­pa u vezi sa bilo kojim mera­ma koje taj pokret zastu­pa i koje bi možda čak i dopri­ne­le ljud­skom živo­tu i dobro­bi­ti, kao one koje zahte­va­ju sma­nje­nje smo­ga, čišće­nje reka, jeze­ra i pla­ža i tako dalje. Prin­cip je da čak ni o ovo­me se ne sme zajed­nič­ki nastu­pa­ti sa eko­lo­škim pokre­tom na bilo koji način. Mora se biti jako pažljiv da se ne zastu­pa ni nešto što je zbi­lja dobro, pod nje­go­vom zasta­vom. Takvim činje­njem se pro­mo­vi­še nje­go­vo zlo – posta­je se zaga­đen nje­go­vim otro­vom koji se širi dalje. U ruka­ma eko­lo­ga, čak i bri­ga za pra­ve pro­ble­me, kao što su smog i zaga­đe­ne reke, slu­ži kao oruž­je kojim se napa­da indu­strij­ska civi­li­za­ci­ja. Eko­lo­zi postu­pa­ju kao da je pro­ble­me prljav­šti­ne stvo­ri­la indu­strij­ska civi­li­za­ci­ja, kao da prljav­šti­na nije sve-pri­sut­na oso­bi­na ljud­skog živo­ta pre-indu­strij­skih dru­šta­va, i kao da indu­strij­ska civi­li­za­ci­ja pred­sta­vlja pogor­ša­nje u odno­su na zdra­vi­je uslo­ve u prošlosti.

Prin­cip nesa­rad­nje sa eko­lo­škim pokre­tom, pot­pu­nog odva­ja­nja od nje­ga, mora biti pošto­van da bi se izbe­gle kata­stro­fal­ne posle­di­ce koje su stvo­ri­li vek rani­je lju­di u Rusi­ji i Nemač­koj koji su poče­li kao u osno­vi nevi­ni i dobro­na­mer­ni. Iako stvar­ni cilje­vi i pro­gra­mi komu­ni­sta i naci­sta nisu bili taj­ni, mno­gi lju­di nisu shva­ta­li da se takve izja­ve i filo­zo­fi­ja koja ih je pro­ži­ma­la mora­ju uze­ti za ozbilj­no. Kao rezul­tat, oni su se udru­ži­li sa komu­ni­sti­ma ili naci­sti­ma u napo­ri­ma da ostva­re ono šta su sma­tra­li dobrim cilje­vi­ma, pre sve­ga, cilje­va koji pot­pa­da­ju pod otkla­nja­nje siro­ma­štva. Ali rad uz lju­de kao što su Lenjin ili Sta­ljin ili Hitler ili Himler, ne stva­ra život kakav su ovi lju­di hte­li da postig­nu. To je, pak, slu­ži­lo ostva­re­nju krva­vih cilje­va ovih mon­stru­ma. I tokom puta, oni koji su nevi­no poče­li su vrlo brzo izgu­bi­li svo­ju nevi­nost i u raz­nim ste­pe­ni­ma zavr­ši­li kao sau­če­sni­ci ovi monstruma.

Zlo tre­ba sarad­nju dobra radi sakri­va­nja svo­je pri­ro­de i radi pri­do­bi­ja­nja bro­je­va i uti­ca­ja koje nika­da ne bi ima­lo samo. Tako, dok­tri­na suštin­ske vred­no­sti tre­ba da bude pome­ša­na koli­ko je god mogu­će sa navod­nom bri­gom za čove­kov život i dobro­bit. Dozvo­lja­va­ju­ći sebi da uče­stvu­ju u napre­do­va­nju meša­vi­ne, ina­če dobri lju­di slu­že za pro­mo­ci­ju dok­tri­ne suštin­ske vred­no­sti i time uni­šte­nju ljud­skih vrednosti.

Već je veli­ki broj ina­če dobrih lju­di pri­do­bi­jen za kam­pa­nju eko­lo­ga čiji je cilj guše­nje pro­i­zvod­nje ener­gi­je. Ovo je kam­pa­nja koja, u meri u kojoj uspe, može iza­zva­ti samo ljud­sko odri­ca­nje i zame­nu sna­ge moto­ra ogra­ni­če­nom sna­gom ljud­skih miši­ća. To je ustva­ri kam­pa­nja koja ima za cilj ništa manje nego poni­šte­nje indu­strij­ske revo­lu­ci­je, i povra­tak siro­ma­štvu, prljav­šti­ni i mize­ri­ji rani­jih vekova.

Osnov­na karak­te­ri­sti­ka indu­strij­ske revo­lu­ci­je je kori­šće­nje ener­gi­je stvo­re­ne od stra­ne čove­ka. Rela­tiv­no sla­ba­šnoj sna­zi miši­ća živo­ti­nja za vuču i još sla­ba­šni­joj sna­zi ljud­skih miši­ća, i rela­tiv­no malim koli­či­na­ma upo­tre­blji­ve sna­ge dostup­ne u pri­ro­di u obli­ku vetra i pada­ju­će vode, indu­strij­ska revo­lu­ci­ja je doda­la ener­gi­ju stvo­re­nu od čove­ka. To je uči­ni­la prvo u obli­ku pare koje stva­ra sago­re­va­nje uglja, a kasni­je u obli­ku moto­ra sa unu­tra­šnjim sago­re­va­njem na ben­zin, i elek­trič­nom ener­gi­jom zasno­va­nom na sago­re­va­nju fosil­nih gori­va ili atom­skoj energiji.

Ova ener­gi­ja stvo­re­na od čove­ka je suštin­ska osno­va svih eko­nom­skih napre­da­ka koji su postig­nu­ti tokom posled­njih dve sto­ti­ne godi­na. Nje­na pri­me­na je ono što nama ljud­skim bići­ma omo­gu­ća­va da postig­ne­mo našim ruka­ma i šaka­ma neve­ro­vat­ne pro­i­zvod­ne rezul­ta­te koje posti­že­mo. Sla­ba­šnoj sna­zi naših ruku i šaka je doda­ta nei­zmer­no veća sna­ga oslo­bo­đe­na od ovih izvo­ra ener­gi­je. Kori­šće­nje ener­gi­je, pro­i­zvod­nost rada, i stan­dard živo­ta su nede­lji­vo pove­za­ni, a posled­nja dva zavi­se od prvog.

Dakle, nije izne­na­đu­ju­će, na pri­mer, da SAD ima naj­vi­ši svet­ski stan­dard živo­ta. Ovo je direk­tan rezul­tat činje­ni­ce da SAD ima­ju naj­ve­ću potro­šnju ener­gi­je u sve­tu po gla­vi sta­nov­ni­ka. Sje­di­nje­ne Drža­ve, više od bilo koje dru­ge zemlje, su drža­va gde su inte­li­gent­na ljud­ska bića ure­di­la da maši­ne­ri­ja pokre­ta­na moto­ri­ma radi posao za njih. Sva dalja bit­na pobolj­ša­nja pro­duk­tiv­no­sti rada i život­nog stan­dar­da, ovde u SAD i širom sve­ta, biće jed­na­ko zavi­sna od čove­kom stvo­re­ne ener­gi­je i rastu­će potro­šnje ener­gi­je koja je time omo­gu­će­na. Naša spo­sob­nost da postig­ne­mo više i više uz istu ogra­ni­če­nu spo­sob­nost naših miši­ća i udo­va će u pot­pu­no­sti zavi­si­ti od naše spo­sob­no­sti da im damo još i još pomo­ći takve energije.

U pot­pu­noj suprot­no­sti sa Indu­strij­skom revo­lu­ci­jom i svim div­nim rezul­ta­ti­ma koje je ona posti­gla, glav­ni cilj eko­lo­škog pokre­ta je da zau­sta­vi pove­ća­nje u jed­nom po jed­nom izvo­ru ener­gi­je pro­i­zve­de­ne od čove­ka, konač­no vra­ti pro­i­zvod­nju ene­gi­je stvo­re­ne od čove­ka na tač­ku nepo­sto­ja­nja, i time poni­šti indu­strij­sku revo­lu­ci­ju i vra­ti svet u eko­nom­ski sred­nji vek. Atom­ska ener­gi­ja ne tre­ba da posto­ji. Po eko­lo­zi­ma, ona pred­sta­vlja zra­če­nje smr­ti. Ne tre­ba da posto­ji niti ener­gi­ja dobi­je­na iz fosli­nih gori­va. Po eko­lo­zi­ma, to stva­ra “zaga­đe­nje,” i sada glo­bal­no zagre­va­nje, i od nje se dakle mora odu­sta­ti. Ne tre­ba da posto­je ni bit­ne koli­či­ne hidro ener­gi­je. Po eko­lo­zi­ma, gra­đe­nje neop­hod­nih bra­na uni­šta­va suštin­ski vre­dan divlji habitat.

Samo tri stva­ri tre­ba­ju biti dozvo­lje­ne kao izvo­ri ener­gi­je, po eko­lo­zi­ma. Dve od njih, “sun­ča­na ener­gi­ja” i ener­gi­ja od vetre­nja­ča, su po ono­me što se može vide­ti, pot­pu­no neprak­tič­ne kao bit­ni izvo­ri ene­gri­je. Ako bi neka­ko posta­le prak­tič­ne, eko­lo­zi bi sigur­no našli razlo­ge da ih napad­nu. Tre­ći dozvo­lje­ni izvor ener­gi­je, “kon­zer­va­ci­ja”, je po sebi kon­tra­dik­ci­ja. “Kon­zer­va­ci­ja” nije izvor ener­gi­je. Nje­no stvar­no zna­če­nje je pro­sto manje kori­šće­nje. Kon­zer­va­ci­ja je izvor ener­gi­je za neku upo­tre­bu samo po cenu odu­zi­ma­nja ener­gi­je od neke dru­ge upotrebe.

Kam­pa­nja eko­lo­ga pro­tiv ener­gi­je daje sli­ku uda­va koji se oba­vi­ja oko tela žrtve i pola­ko ga guši do smr­ti. Ne može biti nika­kav dru­gi rezul­tat za eko­nom­ski sistem indu­stri­ja­li­zo­va­nog sve­ta nego sla­blje­nje i konač­no smrt kako se nje­go­ve zali­he ener­gi­je pola­ko guše.

Veli­ki broj lju­di je uklju­čen u kam­pa­nju pro­tiv ener­gi­je iz stra­ha da će pro­seč­na tem­pe­ra­tu­ra sve­ta pora­sti za par ste­pe­ni tokom sle­de­ći sto godi­na, uglav­nom kao rezul­tat kori­šće­nja fosil­nih gori­va. Da je to zbi­lja tako, jedi­ni pra­vi odgo­vor bi bio da se pra­vi više boljih kli­ma-ure­đa­ja. (Slič­no, da zbi­lja posto­ji opa­da­nje ozon­skog omo­ta­ča, pra­vi odgo­vor, da bi se izbe­gli dodat­ni slu­ča­je­vi raka kože koji bi navod­no nasta­li od izla­ga­nja inten­ziv­ni­jem sun­cu, bi bio obez­be­đe­nje većih koli­či­na nao­ča­ri za sun­ce, šeši­ra, i losi­o­na za sun­ča­nje.) ne bi bio da se tra­ži guše­nje i uni­šte­nje indu­strij­ske civilizacije.

Neko­me ko ne razu­me osnov­nu moti­va­ci­ju eko­lo­škog pokre­ta, nje­go­vo pri­be­ga­va­nje šire­nju stra­ha od glo­bal­nog zagre­va­nja može izgle­da­ti neve­ro­vat­nim kada se uzmu u obzir pret­hod­ni stra­ho­vi koje je taj pokret stva­rao. Ti stra­ho­vi, za slu­čaj da je neko zabo­ra­vio, su se tica­li navod­nog počet­ka novog lede­nog doba kao rezul­ta­ta istog indu­strij­skog razvo­ja koji danas navod­no stva­ra glo­bal­no zagre­va­nje, i navod­ni nasta­nak “nukle­ar­ne zime” kao rezul­tat čove­ko­vog kori­šće­nja atom­skih eksploziva.

Tre­ba se seti­ti reči Pola Erli­ha (Paul Ehr­lich) i nje­go­vih neve­ro­vat­nih tvrd­nji u pogle­du “efek­ta sta­kle­ne bašte.” U prvom tala­su eko­lo­ške histe­ri­je, ovaj “nauč­nik” je obznanio:

Mi tre­nut­no ne može­mo pred­vi­de­ti kakve će biti ukup­ne kli­mat­ske posle­di­ce kori­šće­nja atmo­sfe­re kao depo­ni­je. Mi zna­mo da veo­ma male pro­me­ne pro­seč­ne tem­pe­ra­tu­re u bilo kom sme­ru mogu biti veo­ma ozbilj­ne. Sa par ste­pe­ni hla­đe­nja, može nastu­pi­ti novo lede­no doba, sa brzim i dra­stič­nim efek­ti­ma na poljo­pri­vred­nu pro­duk­tiv­nost ume­re­nih regi­o­na. Sa par ste­pe­na zagre­va­nja, isto­pi­le bi se polar­ne kape, možda dižu­ći nivo oke­a­na 250 sto­pa (oko 70 meta­ra). Jel’ neko želi gon­do­lu do Empa­jer Stejt Bildinga?"

Rast nivoa oke­a­na od 250 sto­pa pro­jek­to­van od Erli­ha kao rezul­tat glo­bal­nog zagre­va­nja je mal­ko sma­njen. Po Meki­be­nu, “naj­go­ri sce­na­rio” je sada navod­no jeda­na­est sto­pa, do godi­ne 2100, dok nešto manje od sedam sto­pa se sma­tra vero­vat­ni­jim. Po pane­lu Uje­di­nje­nih naci­ja sasta­vlje­nom od navod­nih nauč­ni­ka, to će navod­no biti 65 cen­ti­me­ta­ra. (Čak ni ovaj ogra­ni­če­ni­ji pro­jek­to­va­ni rast nije spre­čio UN panel da tra­ži hit­no sma­nje­nje emi­si­ja kar­bon-diok­si­da od 60%.)

Možda je od veće važno­sti stal­no i dubo­ko nepo­ve­re­nje koje eko­lo­ški pokret poka­zu­je pre­ma nau­ci i teh­no­lo­gi­ji. Eko­lo­ški pokret tvr­di se ne može­mo pou­zda­ti u nau­ku i teh­no­lo­gi­ju da bi se napra­vi­la bezbed­na nukle­ar­na elek­tra­na, da bi se pro­i­zveo pesti­cid koji je bezbe­dan, čak ni da bi se ispe­kao hleb koji je bezbe­dan, ako taj hleb sadr­ži hemij­ske pre­zer­va­ti­ve. Kada je reč o glo­bal­nom zagre­va­nju, pak, ispo­sta­vlja se da je to jedi­no područ­je gde eko­lo­ški pokret ima izu­zet­no pove­re­nje u pou­zda­nost nau­ke i teh­no­lo­gi­je, područ­je u koje, do nedav­no, niko – ni naj­tvr­đe pri­sta­li­ce nau­ke i teh­no­lo­gi­je – nije pomi­slio da ima puno pove­re­nja. Jedi­na stvar, eko­lo­ški pokret tvr­di, koju nau­ka i teh­no­lo­gi­ja mogu da ura­de, toli­ko dobro da tre­ba da ima­mo bez­ga­nič­no pove­re­nje u njih, je da pro­gno­zi­ra­ju vre­me – za sle­de­ćih sto­ti­nu godina!

Dakle, posle sve­ga, od nas se tra­ži da se odrek­ne­mo indu­strij­ske revo­lu­ci­je na osno­vu vre­men­ske pro­gno­ze, ili, kako se to eufe­mi­stič­ki kaže: “da radi­kal­no i pot­pu­no pro­me­ni­mo način na koji živi­mo” – na našu ogrom­nu mate­ri­jal­nu štetu.

Veo­ma bli­sko pove­za­mo sa ovim je nešto dru­go što može izgle­da­ti neve­ro­vat­no. Ovo se tiče razbo­ri­to­sti i opre­za. Bez obzi­ra kakva su ube­đe­nja nauč­ni­ka i inže­nje­ra, zasno­va­na u sva­koj poje­di­no­sti na naj­bo­lje utvr­đe­nim zako­ni­ma fizi­ke – o siste­mi­ma obez­be­đe­nja, o siste­mi­ma koji ne mogu pro­pa­sti, zgra­da­ma za zadr­ža­va­nje jakim kao ste­ne, dubo­kim odbra­na­ma, i tako dalje – kada je reč o atom­skoj ener­gi­ji, eko­lo­ški pokret je nevo­ljan da se koc­ka sa nero­đe­nom decom nared­nih pede­set gene­ra­ci­ja koja mogu biti izlo­že­na štet­noj radi­ja­ci­ji. Ali na osno­vu vre­men­ske pro­gno­ze, on je voljan da rastu­ri eko­nom­ski sistem moder­nog sve­ta – da doslov­ce odba­ci indu­stij­sku civi­li­za­ci­ju. (Sma­nje­nje emi­si­je kar­bon-diok­si­da za 60% koje tra­ži panel UN bilo bi pot­pu­no razor­no po sebi, bez obzi­ra na dalje mere koje bi ga sigur­no pratile.)

Zna­če­nje ove ludo­sti je da indu­stri­sku civi­li­za­ci­ju tre­ba napu­sti­ti jer se to mora uči­ni­ti da bi se izbe­glo loše vre­me. U redu, veo­ma loše vre­me. Ako uni­šti­mo ener­get­sku bazu potreb­nu da se pro­i­zve­de i kori­sti kon­struk­cij­ska opre­ma potreb­na da napra­vi jake, dobro zida­ne i udob­ne kuće za sto­ti­ne mili­o­na lju­di, biće­mo zašti­će­ni­ji od vetra i kiše, tvr­di eko­lo­ški pokret, nego da zadr­ži­mo i uve­ća­mo ener­get­sku bazu. Ako uni­šti­mo naš kapa­ci­tet da pro­i­zvo­di­mo i upra­vlja­mo fri­ži­de­ri­ma i kli­ma-ure­đa­ji­ma, biće­mo bolje zašti­će­ni od toplog vre­me­na nego ako zadr­ži­mo i uve­ća­mo taj kapa­ci­tet, tvr­di eko­lo­ški pokret. Ako uni­šti­mo naš kapa­ci­tet da pro­i­zvo­di­mo i upra­vlja­mo trak­to­ri­ma i žete­li­ca­ma, da kon­zer­vi­ra­mo i zamr­za­va­mo hra­nu, da gra­di­mo i upra­vlja­mo bol­ni­ca­ma i da pro­i­zvo­di­mo leko­ve, osi­gu­ra­će­mo naše zdra­vlje i snab­de­va­nje hra­nom bolje nego da smo zadr­ža­li i pove­ća­li taj naš kapa­ci­tet, tvr­di eko­lo­ški pokret.

Ovde se impli­ci­ra izu­ze­tan novi prin­cip, koji se tiče toga kako čovek tre­ba da se pona­ša sa svo­jom oko­li­nom. Ume­sto da radom delu­je na pri­ro­du, kako smo odu­vek vero­va­li da tre­ba postu­pa­ti, mi ćemo od sada kon­tro­li­sa­ti pri­rod­ne sile na našu korist našim nera­dom. Šta­vi­še, ako ne dela­mo, nika­kve bit­no pre­te­će sile pri­ro­de neće nasta­ti. Pre­te­će pri­rod­ne sile nisu pro­i­zvod pri­ro­de, već nas! Tako govo­ri eko­lo­ški pokret.

Sve ludo­sti eko­lo­škog pokre­ta posta­ju vidlji­ve kada se shva­ti pri­ro­da nji­ho­ve destruk­tiv­ne moti­va­ci­je. One nisu izgo­vo­re­ne u inte­re­su čove­ko­vog živo­ta i dobro­bi­ti, već u cilju nje­go­vog odvo­đe­nja u samouništenje.

Mora se apo­stro­fi­ra­ti da čak i da se ispo­sta­vi da je glo­bal­no zagre­va­nje stvar­no, slo­bod­ni gra­đa­ni indu­strij­ske civi­li­za­ci­je neće ima­ti veli­ke teško­će da s nji­me iza­đu na kraj – to jest, narav­no, ako nji­ho­va moguć­nost da pro­i­zvo­de i kori­ste ener­gi­ju nije obo­ga­lje­na eko­lo­škim pokre­tom i kon­tro­lom vla­sti iz dru­gih razlo­ga. Navod­ne teško­će u izla­že­nju na kraj sa glo­bal­nim zagre­va­njem, ili bilo kojom krup­nom pro­me­nom, nasta­ju samo kada se pro­blem gle­da iz per­spek­ti­ve vla­di­nih cen­tral­nih planera.

Bio bi to isu­vi­še veli­ki pro­blem za vla­di­ne biro­kra­te (kao što je i pro­i­zvod­nja makar ade­kvat­ne koli­či­ne pše­ni­ce ili ekse­ra – kao što reči­to poka­zu­je isku­stvo celog soci­ja­li­stič­kog sve­ta). Ali to sigur­no ne bi bio pre­ve­li­ki pro­blem za dese­ti­ne i sto­ti­ne mili­o­na slo­bod­nih, misle­ćih indi­vi­dua koje žive u kapi­ta­li­zmu. Bio bi rešen putem slo­bod­ne odlu­ke sva­kog poje­din­ca kako da naj­bo­lje iza­đe na kraj sa sva­kim aspek­tom glo­bal­nog zagre­va­nja koji na nje­ga uti­če. Poje­din­ci bi odlu­či­va­li, na osno­vu vaga­nja pro­fi­ta i gubit­ka, koje pro­me­ne tre­ba­ju da uči­ne u svom poslo­va­nju i pri­vat­nom živo­tu, da bi se naj­bo­lje pri­la­go­di­li situ­a­ci­ji. Oni bi odlu­či­va­li gde bi sada bilo rela­tiv­no poželj­ni­je ima­ti zemlju, gde sme­sti­ti far­me i pre­du­ze­ća, i život i posao, gde je rela­tiv­no manje poželj­no, i koje kom­pa­ra­tiv­ne pred­no­sti ima sva­ka loka­ci­ja za pro­i­zvod­nju kojih doba­ra. Suštin­ska stvar koji im je potreb­na je slo­bo­da da slu­že svom samo-inte­re­su kupo­vi­nom zemlje i selje­njem svo­ga posla na područ­ja koja su posta­la poželj­ni­ja, i slo­bo­du da tra­že posao i kupe ili iznaj­me sme­štaj u tim područjima.

Ako ova slo­bo­da posto­ji, celo­ku­pan pro­blem bi bio pre­va­zi­đen. Ovo zato što u kapi­ta­li­zmu, postup­ci poje­di­na­ca, i raz­mi­šlja­nje i pla­ni­ra­nje iza tih postu­pa­ka, su koor­di­ni­sa­ni i uskla­đe­ni siste­mom cena (kao što su mno­gi cen­tral­ni pla­ne­ri Istoč­ne Evro­pe i Sovjet­skog Save­za spo­zna­li). Kao rezul­tat, pro­blem bi bio rešen na pot­pu­no isti način na koji su dese­ti­ne i sto­ti­ne mili­o­na slo­bod­nih poje­di­na­ca reši­le dale­ko veće pro­ble­me, kao što je pro­me­na eko­nom­skog siste­ma da bi se oba­vi­la zame­na konja auto­mo­bi­lom, nase­lja­va­nje ame­rič­kog zapa­da, i pro­me­nu dale­ko većeg dela rada eko­nom­skog siste­ma od poljo­pri­vre­de do industrije.

Šta­vi­še, vero­vat­no bi se ispo­sta­vi­lo da ako se omo­gu­će neop­hod­na pri­la­go­đa­va­nja, glo­bal­no zagre­va­nje bi, da se stvar­no i dogo­di, bilo veo­ma kori­sno čove­čan­stvu kao celi­ni. Na pri­mer, ima doka­za koji uka­zu­ju da bi ono odlo­ži­lo nastu­pa­nje sle­de­ćeg lede­nog doba za hilja­du ili više godi­na i da bi viši nivo ugljen-diok­si­da u atmo­sfe­ri, koji bi tre­bao da iza­zo­ve pro­ces zagre­va­nja, bio veo­ma kori­stan za poljoprivredu.

Bilo da glo­bal­no zagre­va­nje nastu­pi ili ne, sigur­no je da će sama pri­ro­da pre ili kasni­je stvo­ri­ti veli­ke pro­me­ne u kli­mi. Da bi se suo­či­li s tim pro­me­na­ma i bukval­no svim pro­me­na­ma koje nasta­ju iz bilo kog uzro­ka, čove­ku je apso­lut­no potreb­na indi­vi­du­al­na slo­bo­da, nau­ka i teh­no­lo­gi­ja. Jed­nom reč­ju, nje­mu je potreb­na indu­strij­ska civi­li­za­ci­ja koju je stvo­rio kapitalizam.

Ovo me vra­ća na vero­vat­no istin­ski dobre cilje­ve koji su možda pome­ša­ni sa eko­lo­gi­jom, kao želja za većom čisto­ćom i zdra­vljem. Ako neko želi da zastu­pa takve cilje­ve bez poma­ga­nja poten­ci­jal­nim masov­nim ubi­ca­ma u eko­lo­škom pokre­tu da ostva­re svo­je name­re, on prvo mora bez­re­zerv­no pri­hva­ti­ti vred­no­sti ljud­skog razu­ma, nau­ke, teh­no­lo­gi­je i indu­strij­ske civi­li­za­ci­je, i nika­da ne napa­da­ti te vred­no­sti. One su neza­me­njiv osnov za ostva­re­nje veće čisto­će, zdra­vlja i dužeg života.

Tokom posled­nja dva veka, oda­nost ovim vred­no­sti­ma je omo­gu­ći­la čove­ku u zapad­nom sve­tu da isko­re­ni glad i kugu, i da eli­mi­ni­še neka­da uža­sne bole­sti kole­ru, dif­te­ri­ju, male bogi­nje, tuber­ku­lo­zu i tifu­snu gro­zni­cu, izme­đu osta­lih. Glad je isko­re­nje­na zato što je indu­strij­ska civi­li­za­ci­ja, koju eko­lo­zi tako mrze, pro­i­zve­la naj­ve­ću koli­či­nu i raz­no­vr­snost hra­ne u isto­ri­ji čove­čan­stva, i stvo­ri­la sistem trans­por­ta koji je neo­ho­dan da ona dođe do svih. Ova ista omra­že­na civi­li­za­ci­ja je pro­i­zve­la gvo­zde­ne i čelič­ne cevi, i hemij­sku puri­fi­ka­ci­ju i siste­me pum­pi, koji omo­gu­ća­va­ju svi­ma da ima­ju tre­nut­ni pri­stup pija­ćoj vodi, toploj ili hlad­noj, sva­kog minu­ta u danu. Ona je pro­i­zve­la kana­li­za­ci­o­ne siste­me i auto­mo­bi­le koji su uklo­ni­li prljav­šti­nu ljud­skih i živo­tinj­skih feka­li­ja sa uli­ca gra­do­va i varoši.

Takva pobolj­ša­nja, zajed­no sa ogrom­nim sma­nje­njem umo­ra i iscr­plji­va­nja koje su omo­gu­ći­le maši­ne koje šte­de rad, su stvo­ri­le dra­stič­no sma­nje­nje smrt­no­sti i pove­ća­nje život­nog veka, od manje od tri­de­set godi­na pre počet­ka indu­strij­ske revo­lu­ci­je do više od sedam­de­set pet godi­na danas. Po istom meri­lu, pro­seč­no nero­đe­no ame­rič­ko dete danas ima veću šan­su da doži­vi šezde­se­tu, nego pro­seč­no nero­đe­no dete u nein­du­strij­skom dru­štvu ima da doži­vi peti rođendan.

U rani­jim godi­na­ma indu­strij­ske revo­lu­ci­je, pro­ces pobolj­ša­nja je pra­ćen pri­su­stvom uglje­ne pra­ši­ne u varo­ši­ma i gra­do­vi­ma, koju su lju­di dobro­volj­no pri­hva­ta­li kao nus-pro­i­zvod činje­ni­ce da se ne mora­ju smr­za­va­ti i da mogu da ima­ju sve dru­ge pred­no­sti indu­strij­skog dru­štva. Dalj­nji napre­dak, u obli­ku elek­tri­ci­te­ta i pri­rod­nog gasa, je radi­kal­no sma­njio ovaj pro­blem. Oni koji žele dalji napre­dak u ovom smi­slu tre­ba da se zala­žu za slo­bo­du razvo­ja atom­ske ener­gi­je, koja ne izba­cu­je nika­kvu mate­ri­ju u atmo­sfe­ru. Atom­ska ener­gi­ja, pak, je oblik ener­gi­je koju eko­lo­zi naj­vi­še mrze.

Isto tako bit­no za dalje pobolj­ša­nje u čisto­ći i zdra­vlju, i za dugo­roč­nu dostup­nost pri­rod­nih resur­sa, je šire­nje pri­vat­nog vla­sni­štva nad sred­stvi­ma za pro­i­zvod­nju, pogo­to­vu zemlje i pri­rod­nih resur­sa. Pobu­de pri­vat­nih vla­sni­ka je da kori­ste svo­ju imo­vi­nu na način koji mak­si­mi­zu­je nje­nu dugo­roč­nu vred­nost i, kad je god mogu­će, da je pobolj­ša­ju. Dosled­no s ovom činje­ni­com, tre­ba tra­ži­ti nači­ne pro­ši­re­nja prin­ci­pa pri­vat­ne imo­vi­ne na jeze­ra, reke, pla­že, i čak delo­ve oke­a­na. Jeze­ra, reke i pla­že u pri­vat­nom vla­sni­štvu bi sko­ro sigur­no bila čista jeze­ra, reke i pla­že. Elek­trič­no ogra­đe­ni oke­an­ski ran­če­vi u pri­vat­nom vla­sni­štvu bi garan­to­va­li ogrom­ne zali­he sko­ro sve­ga kori­snog što se može naći ispod mora. Sva­ka­ko, ogrom­na ima­nja vla­sti SAD u zapad­nim drža­va­ma i na Alja­sci tre­ba da budu privatizovana.

Ali ono što je naj­va­žni­je u kon­tek­stu sada­šnji­ce, u kojoj eko­lo­ški pokret radi prak­tič­no bez opo­zi­ci­je, jeste da ko se pla­ši da posta­ne fizič­ki kon­ta­mi­ni­ran izla­ga­njem jed­noj ili dru­goj navod­no tok­sič­noj hemi­ka­li­ji tre­ba da se zapi­ta da li sta­vlja nei­zbri­si­vu mrlju na svo­je posto­ja­nje putem svo­ga izla­ga­nja smr­to­no­snom otro­vu eko­lo­škog pokre­ta. Ovo je opa­snost od kon­zu­mi­ra­nja pro­pa­gan­de eko­lo­škog pokre­ta i pri­hva­ta­nja usme­ra­va­nja od nje­ga. Ne znam ništa gore što se može uči­ni­ti od, ako ste rođe­ni u naj­ve­ćoj mate­ri­jal­noj civi­li­za­ci­ji u isto­ri­ji sve­ta, uzi­ma­nja ude­la u nje­nom uni­šte­nju putem sarad­nje sa eko­lo­škim pokre­tom, i time posta­ti sau­če­snik u nei­zre­ci­voj pat­nji i smr­ti u budu­ćim dece­ni­ja­ma i generacijama.

U istom smi­slu, ima malo boljih stva­ri koje se mogu čini­ti od, ako spo­zna­te o čemu je reč, sta­vlja­nja u odbra­nu vred­no­sti od kojih ljud­ski život i bolji­tak zavi­se. To je nešto na šta, naža­lost, u dana­šnjem sve­tu tre­ba biti spre­man radi­ti uz malo sarad­ni­ka. Veli­ka veći­na onih koji tre­ba da se bore za ljud­ske vred­no­sti – pro­fe­si­o­nal­ni inte­lek­tu­al­ci – ili ne zna­ju dovolj­no da bi to čini­li, pla­še se da to čine, ili su, još gore, sami posta­li nepri­ja­te­lji ljud­skih vred­no­sti i pre­da­no rade na stra­ni eko­lo­škog pokreta.

Bit­no je obja­sni­ti zašto ima tako malo inte­lek­tu­a­la­ca sprem­nih da se bore sa eko­lo­škim pokre­tom i zašto ima tako puno inte­lek­tu­a­la­ca na nje­go­voj strani.

Veru­jem da je u bit­noj raz­me­ri mržnja čove­ka i nepo­ve­re­nje pre­ma razu­mu koje poka­zu­je eko­lo­ški pokret psi­ho­lo­ška pro­jek­ci­ja mržnje mno­gih savre­me­nih inte­lek­tu­a­la­ca pre­ma sebi i nepo­ve­re­nje u sop­stve­ne umo­ve koje nasta­je kao posle­di­ca nji­ho­ve odgo­vor­no­sti za destruk­ci­ju koju je iza­zvao soci­ja­li­zam. Kao sau­če­sni­ci odgo­vor­ni za soci­ja­li­zam, oni su sva­ka­ko bili “kuga za čove­čan­stvo,” i ako je soci­ja­li­zam zbi­lja pred­sta­vljao razum i nau­ku, kao što oni žele da veru­ju, ima razlo­ga za nepo­ve­re­nje pre­ma razu­mu i nauci.

Po mojoj pro­ce­ni, “zele­ni” pokret eko­lo­ga je pro­sto sta­ri “crve­ni” pokret komu­ni­sta i soci­ja­li­sta bez gla­zu­re nau­ke. Jedi­na razli­ka izme­đu zele­nih i crve­nih koju vidim je bezna­čaj­na i tiče se spe­ci­fič­nih razlo­ga zbog kojih žele da povre­de indi­vi­du­al­ne slo­bo­de i potra­gu za sre­ćom. Crve­ni su tvr­di­li da poje­di­nac ne sme biti osta­vljen sam sebi jer bi rezul­tat bio “eksplo­a­ta­ci­ja” i “mono­pol.” Zele­ni tvr­de da poje­di­nac ne sme biti osta­vljen slo­bod­nim zato što bi to stvo­ri­lo takve stva­ri poput uni­šte­nje ozon­skog omo­ta­ča i glo­bal­no zagre­va­nje. Oba tvr­de da je pre­ko potreb­na cen­tra­li­zo­va­na kon­tro­la vla­sti nad eko­no­mi­jom. Crve­ni su je hte­li zbog navod­nog cilja posti­za­nja ljud­skog pro­spe­ri­te­ta. Zele­ni je žele zbog navod­nog cilja izbe­ga­va­nja eko­lo­ške šte­te. Kako se meni čini, zašti­ta oko­li­ne i eko­lo­gi­ja su samo samrt­ni ropac soci­ja­li­zma na zapa­du, posled­nji grče­vi pokre­ta koji je do pre samo par dece­ni­ja nestr­plji­vo isče­ki­vao rezul­ta­te para­li­sa­nja akci­ja indi­vi­dua putem “soci­jal­nog inži­nje­rin­ga” i sada poku­ša­va da para­li­še akci­je indi­vi­dua putem zabra­nji­va­nja bilo kakvog inži­nje­rin­ga. Zele­ni, držim, su koplje iza crve­nih, ako je to uop­šte moguće.

Dok je ras­pad soci­ja­li­zma bitan fak­tor u pora­stu eko­lo­škog pokre­ta, ima i dru­gih, bit­nih razloga.

Eko­lo­ški pokret je vode­ći pri­mer rastu­će pli­me ira­ci­o­na­li­zma koji obu­zi­ma našu kul­tu­ru. Tokom posled­nja dva veka, pou­zda­nost razu­ma kao nači­na sazna­nja je bila pod stal­nim napa­dom koji je pred­vo­di­la seri­ja filo­zo­fa od Ima­nu­e­la Kan­ta do Ber­tran­da Rase­la. Kao rezul­tat, nastao je nara­sta­ju­ći gubi­tak pou­zda­nja u razum. Kao dalji rezul­tat, filo­zof­ski sta­tus čove­ka, kao bića koje se isti­če pose­do­va­njem razu­ma, je opa­dao. Tokom dve posled­nje gene­ra­ci­je, kako su rezul­ta­ti ovog pro­ce­sa sve više dopi­ra­li do širo­kih masa, vero­va­nje u pou­zda­nost razu­ma, i filo­zof­ski sta­tus čove­ka su pali toli­ko nisko da se sada ne pre­po­zna­je sko­ro nika­kva osno­va za radi­kal­no razli­ko­va­nje čove­ka i živo­ti­nja. Ovo je obja­šnje­nje činje­ni­ce da je dok­tri­na Sv. Fra­nje Asi­škog i eko­lo­ga po pita­nju jed­na­ko­sti čove­ka i živo­ti­nja danas pri­hva­će­na sko­ro bez protivljenja.

Sprem­nost lju­di da pri­hva­te bli­sko pove­za­ne dok­tri­ne suštin­ske vred­no­sti je isto posle­di­ca rastu­ćeg ira­ci­o­na­li­zma. “Suštin­ska vred­nost” je vred­nost koja se pri­hva­ta bez razlo­ga, bez posta­vlja­nja pita­nja. To je “vred­nost” smi­šlje­na za lju­de koji rade što im je nare­đe­no i koji ne raz­mi­šlja­ju. Raci­o­nal­na vred­nost, nasu­prot tome, je vred­nost koju neko pri­hva­ta samo na osno­vu shva­ta­nja kako ta vred­nost slu­ži oči­gle­no poželj­nim cilje­vi­ma kao što su sop­stve­ni život i sreća.

Kul­tur­ni pad razu­ma je stvo­rio rastu­ću mržnju i nepri­ja­telj­stvo kojim se eko­lo­ški pokret hra­ni, kao i nera­zum­ne stra­ho­ve nje­go­vih vođa i sled­be­ni­ka. U meri u kojoj lju­di odba­ce razum, oni se mora­ju pla­ši­ti stvar­no­sti, jer nema­ju nika­kav dru­gi način da s njom iza­đu na kraj sem putem razu­ma. Tim putem rastu nji­ho­ve fru­stra­ci­je, jer je razum jedi­no nji­ho­vo sred­stvo reša­va­nja pro­ble­ma i posti­za­nja cilje­va koje žele da postig­nu. Tako­đe, napu­šta­nje razu­ma vodi do sve više i više pat­nje koju stva­ra ira­ci­o­nal­nost dru­gih, uklju­ču­ju­ći upo­tre­bu fizič­ke sile. Tako, u uslo­vi­ma ras­pa­da razu­ma, fru­stra­ci­je i ose­ća­nja mržnje i nepri­ja­telj­stva brzo nara­sta­ju, dok mir­no pro­su­đi­va­nje, raci­o­nal­na meri­la i civi­li­zo­va­no pona­ša­nje nesta­ju. U takvom kul­tur­nom okru­že­nju, nasta­ju mon­stru­o­zne ide­o­lo­gi­je i čudo­vi­šta u ljud­skom obli­ku, sprem­na da ih pri­me­ne. Eko­lo­ški pokret, narav­no, jeste baš takav pokret.

Ali ako, baš iz ovih razlo­ga, nema više puno inte­lek­tu­a­la­ca sprem­nih da se bore za ljud­ske vred­no­sti – u sušti­ni, za vred­nost inte­lek­ta, čove­ka kao raci­o­nal­nog bića i za indu­strij­sku civi­li­za­ci­ju koju je stvo­rio i koja mu je potreb­na – onda više časti pri­pa­da sva­ko­me ko je spre­man da se bori za ove vred­no­sti sada, i činje­njem toga, da pone­se plašt intelektualca.

Sva­ka­ko, ima puno posla za takve “nove intelektualce.”

Na jed­nom nivou, taj rad se direkt­no tiče pita­nja eko­lo­škog pokre­ta. Ame­rič­ki gra­đa­ni mora­ju posta­ti sve­sni ono­ga šta eko­lo­ški pokret stvar­no želi, i šta mogu izgu­bi­ti, i šta su već izgu­bi­li, kao posle­di­ca nje­go­vog rastu­ćeg uti­ca­ja. Mora­ju posta­ti sve­sni odgo­vor­no­sti eko­lo­škog pokre­ta za ener­get­ske kri­ze i pra­te­će viso­ke cene naf­te i naft­nih pro­i­zvo­da, koja je rezul­tat nje­go­ve siste­mat­ske i veo­ma uspe­šne kam­pa­nje pro­tiv dodat­nih izvo­ra ener­gi­je. Mora­ju posta­ti sve­sni nje­go­ve pra­te­će odgo­vor­no­sti za boga­će­nje arap­skih šei­ka na račun siro­ma­še­nja sto­ti­na mili­o­na lju­di širom sve­ta, uklju­ču­ju­ći mno­go mili­o­na ovde u SAD. Oni mora­ju posta­ti sve­sni nje­go­ve odgo­vor­no­sti za ogrom­no pove­ća­no bogat­stvo, moć i uti­caj tero­ri­stič­kih vla­sti Bli­skog isto­ka, koji dola­ze iz viso­ke cene naf­te koju je pokret uzro­ko­vao, čime je stvo­re­na potre­ba da se u tom regi­o­nu vodi rat.

Ame­rič­ki gra­đa­ni mora­ju posta­ti sve­sni kako je im je eko­lo­ški pokret stal­no ote­ža­vao život. Mora im se poka­za­ti kako su, kao rezul­tat nje­go­vog posto­ja­nja, lju­di bili spre­če­ni da nači­ne neki potre­ban i rela­tiv­no jed­no­sta­van korak, kao što su gra­đe­nje elek­tra­na i pute­va, pro­du­ža­va­nje aero­drom­skih pista, čak i gra­đe­nje novih depo­ni­ja. Mora im se poka­za­ti kako je isto­ri­ja eko­lo­škog pokre­ta isto­ri­ja destruk­ci­je: atom­ske indu­stri­je, kom­pa­ni­je Džons Man­vil (Johns Man­vil­le Com­pa­ny), uzga­ji­va­ča jari­na i jabu­ka, pila­na i brv­nar­skih kom­pa­ni­ja, fabri­ka papi­ra, topi­o­ni­ca meta­la, rud­ni­ka uglja, čeli­ča­na, lova­ca tune, naft­nih polja i naft­nih rafi­ne­ri­ja – da ime­nu­je­mo samo one koji odmah pada­ju na pamet. Mora im se poka­za­ti kako je eko­lo­ški pokret bio uzrok bez­oč­nih povre­da pri­vat­nih pose­da i time spre­čio hilja­de ari zemlje da budu obra­đe­ne radi kori­sti ljud­skih bića, i time spre­čio izgrad­nju bez­broj domo­va i fabri­ka. Mora im se poka­za­ti kako je, kao rezul­tat svih akci­ja koji­ma je spre­čio ili uči­nio sku­pljim neop­hod­na delo­va­nja lju­di, eko­lo­ški pokret bio bitan uzrok vid­nog opa­da­nja uslo­va u koji­ma mno­gi lju­di sada mora­ju da žive svoj život u SAD – da je on uzrok da poro­di­ce zara­đu­ju manje i mora­ju da pla­ća­ju više, i kao posle­di­ca toga, budu uskra­će­ne za moguć­nost da pose­du­ju svoj sop­stve­ni dom ili da uop­šte pre­ži­ve bez potre­be da rade mno­go više nego što je pre bilo potrebno.

Da sumi­ram, ame­rič­kim gra­đa­ni­ma se mora poka­za­ti da je pra­va pri­ro­da eko­lo­škog pokre­ta pri­ro­da zlob­ne šte­to­či­ne, koja stal­no dola­zi izme­đu čove­ka i rada koji tre­ba da ura­di da bi odr­žao i pobolj­šao svoj život.

Ako i kada se takvo shva­ta­nje razvi­je kod ame­rič­kih gra­đa­na, biće mogu­će da se pri­me­ni odgo­va­ra­ju­ći lek. On bi uklju­či­vao uki­da­nje sva­kog zako­na i regu­la­ci­je koji su na bilo koji način zaga­đe­ni dok­tri­nom suštin­ske vred­no­sti, kao Zakon o ugro­že­nim vrsta­ma. To bi isto uklju­či­va­lo uki­da­nje sveg zako­no­dav­stva koje zahte­va zabra­nu veštač­kih hemi­ka­li­ja samo zato što se može uspo­sta­vi­ti sta­ti­stič­ka kore­la­ci­ja sa rakom kod labo­ra­to­rij­skih živo­ti­nja kada se te hemi­ka­li­je daju živo­ti­nja­ma u ogrom­nim, destruk­tiv­nim doza­ma. Svr­ha i pri­ro­da leka bi bila da slo­mi guše­ći zagr­ljaj eko­lo­škog pokre­ta i uči­ni mogu­ćim da čovek nasta­vi da pove­ća­nje svo­jih pro­i­zvod­nih moguć­no­sti u SAD u pre­o­sta­lim godi­na­ma ovog veka i u veku koji sledi.

Uz ovaj vital­no bit­ni posao, posto­ji dru­gi i važni­ji na kome novi inte­lek­tu­al­ci mora­ju radi­ti. Ovo, kakve li iro­ni­je, pod­ra­zu­me­va čišće­nje oko­li­ne – filo­zof­ske, inte­lek­tu­al­ne i kul­tur­ne oko­li­ne.

Ono što je jasno iz pri­hva­ta­nja ira­ci­o­nal­ne dok­tri­ne kao eko­lo­gi­je je da pra­vi pro­blem indu­strij­skog dru­štva nije “zaga­đe­nje oko­li­ne” nego filo­zof­sko kva­re­nje. Navod­ni inte­lek­tu­al­ni mejn­strim zapad­nog sve­ta je zaga­đen celim nizom inte­lek­tu­al­nih otro­va koji su nasta­li podri­va­njem razu­ma i čove­ko­vog sta­tu­sa, i koji dalje dopri­no­se ovom smr­to­no­snom pro­ce­su. Među nji­ma, pored eko­lo­škog pokre­ta, jeste kolek­ti­vi­zam u svo­jim raz­nim obli­ci­ma; mark­si­zam, rasi­zam, naci­o­na­li­zam i femi­ni­zam; kul­tur­ni rela­ti­vi­zam, deter­mi­ni­zam, logič­ki pozi­ti­vi­zam, egzi­sten­ci­ja­li­zam, lin­gvi­stič­ka ana­li­za, bihej­vi­o­ri­zam, froj­di­zam, kejn­zi­ja­ni­zam, i drugi.

Ove dok­tri­ne su inte­lek­tu­al­ni tok­si­ni zato što pred­sta­vlja­ju siste­mat­ski napad na jedan ili više bit­nih potre­ba ljud­skog živo­ta i dobro­bi­ti. Mark­si­zam je stvo­rio uža­sne uslo­ve koji sada pre­o­vla­da­va­ju u Istoč­noj Evro­pi i Sovjet­skom Save­zu. Svi obli­ci kolek­ti­vi­zma negi­ra­ju slo­bod­nu volju i razum poje­din­ca i pri­pi­su­ju nje­go­ve ide­je, karak­ter i vital­ne inte­re­se nje­go­vom član­stvu u kolek­ti­vu: nai­me, nje­go­voj pri­pad­no­sti eko­nom­skoj kla­si, rasnoj gru­pi, naci­o­nal­no­sti ili polu, kakav je već slu­čaj, zavi­sno od spe­ci­fič­ne vari­jan­te kolek­ti­vi­zma. Zato što misle da pri­pad­nost gru­pi odre­đu­je ide­je, ove dok­tri­ne negi­ra­ju samu moguć­nost sazna­nja. Nji­hov efe­kat je stva­ra­nje suko­ba izme­đu čla­no­va raz­nih gru­pa: na pri­mer. izme­đu poslo­da­va­ca i nadni­ča­ra, crna­ca i bela­ca, govor­ni­ka engle­skog i fran­cu­skog, muška­ra­ca i žena.

Deter­mi­ni­zam, dok­tri­na koja tvr­di da su čove­ko­vi postup­ci kon­tro­li­sa­ni od sna­ga van nje­go­ve moći izbo­ra, i egzi­sten­ci­ja­li­zam, filo­zo­fi­ja čove­ka koji je zaro­bljen u “ljud­skom sta­nju” nei­zbe­žne mize­ri­je, navo­de lju­de da ne dono­se izbo­re koji bi mogli biti done­ti i koji bi pobolj­ša­li ljud­ski život. Kul­tur­ni rela­ti­vi­zam negi­ra objek­tiv­nu vred­nost moder­ne civi­li­za­ci­je i time sma­nju­je ljud­sko vred­no­va­nje moder­ne civi­li­za­ci­je i nji­ho­vu volju da napor­no rade ne bi li posti­gli svo­je lič­ne želje. Ta dok­tri­na čini lju­de sle­pim na objek­tiv­nu vred­nost takvih div­nih napre­da­ka kao što su auto­mo­bil i elek­trič­no sve­tlo, i time ih pri­pre­ma teren za žrtvo­va­nje moder­ne civi­li­za­ci­je radi takvih nebu­lo­znih, i u pore­đe­nju sa njom, pot­pu­no bezna­čaj­nih vred­no­sti kao što je “neza­ga­đen vazduh.”

Logič­ki pozi­ti­vi­zam negi­ra moguć­nost pou­zda­nog zna­nja bilo čega o sve­tu. Lin­gvi­stič­ka ana­li­za posma­tra potra­gu za isti­nom kao bezna­čaj­nu igru reči. Bihej­vi­o­ri­zam negi­ra posto­ja­nje sve­snog. Froj­di­zam posma­tra sve­sni um (Ego) kao opko­ljen kon­flikt­nim sila­ma nesve­snog u obli­ku “Ida” i “Super­e­ga” i time nemoć­nog da izvr­ši bitan uti­caj na pona­ša­nje poje­din­ca. Kejn­zi­ja­ni­zam posma­tra rato­ve, zemljo­tre­se i gra­đe­nje pira­mi­da kao izvo­re bla­go­sta­nja. On posma­tra mir­no­dop­ski defi­cit budže­ta vla­de ili nov­ča­nu infla­ci­ju kao dobru zame­nu za ove navod­no bla­go­tvor­ne feno­me­ne. Nje­go­vi rezul­ta­ti, kao što savre­me­na eko­no­mi­ja SAD može posve­do­či­ti, su pad kupov­ne moći nov­ca, kre­di­ta, šted­nje i aku­mu­la­ci­je kapi­ta­la, i opšteg život­nog standarda.

Ovi inte­lek­tu­al­ni otro­vi se mogu vide­ti kako cir­ku­li­šu u “inte­lek­tu­al­nom mejn­stri­mu,” kao što se feka­li­je mogu vide­ti u prlja­voj reci. Šta­vi­še, oni pune inte­lek­tu­al­ni mejn­strim. Sko­ro sva­ki koledž i uni­ver­zi­tet zapad­nog sve­ta je filo­zof­ska klo­a­ka ovih dok­tri­na, u kojoj su neko­li­ko godi­na poto­plje­ni inte­lek­tu­al­no bes­po­moć­ni stu­den­ti, a potom oslo­bo­đe­ni da zaga­đu­ju osta­tak dru­štva. Ove ira­ci­o­nal­ne dok­tri­ne, i dru­ge poput njih, su filo­zof­ska sup­stan­ca dana­šnjeg obra­zo­va­nja u huma­ni­stič­kim nau­ka­ma.

Oči­gled­no, naj­hit­ni­ji zada­tak koji je pred zapad­nim sve­tom, i novim inte­lek­tu­al­ci­ma koji ga mora­ju pred­vo­di­ti, je filo­zof­sko i inte­lek­tu­al­no pospre­ma­nje. Bez nje­ga, zapad­na civi­li­za­ci­ja pro­sto ne može pre­ži­ve­ti. Biće ubi­je­na otro­vom eko­lo­škog pokreta.

Da bi se ostva­ri­lo ovo pospre­ma­nje, samo naj­ja­ča, indu­strij­ski sna­žna, sred­stva za čišće­nje će radi­ti posao. Ova sred­stva za čišće­nje su, pre sve­ga, dela Ejn Rand (Ayn Rand) i Ludvi­ga fon Mize­sa (Ludwig von Mises). Ova dva gigant­ska inte­lek­tu­al­ca su, sva­ki za sebe, glav­ni bra­ni­o­ci kapi­ta­li­zma u dva­de­se­tom veku. Filo­zof­sko-inte­lek­tu­al­no pospre­ma­nje zahte­va da sva ili veći­na nji­ho­vih dela budu uvr­šće­na u kole­dže i uni­ver­zi­te­te kao suštin­ski deo glav­nog kuri­ku­lu­ma, i da ono što nije uvr­šće­no u glav­ni kuri­ku­lum bude uvr­šće­no u napred­ni­je teča­je­ve. Sta­vlja­nje dela Ejn Rend i Ludvi­ga fon Mize­sa na istak­nu­to mesto u obra­zov­nom pro­gra­mu je glav­ni cilj koji tre­ba da zastu­pa sva­ko ko je zain­te­re­so­van za svo­ju kul­tur­nu oko­li­nu i uti­caj te oko­li­ne na nje­gov život i dobro­bit. Samo nakon što je ovaj cilj postig­nut, posto­ji moguć­nost da će kole­dži i uni­ver­zi­te­ti pre­sta­ti da budu cen­tri bole­sti koja uni­šta­va civi­li­za­ci­ju. Samo nakon što je to postig­nu­to u veli­koj raz­me­ri, na vode­ćim kole­dži­ma i uni­ver­zi­te­ti­ma, može biti neke moguć­no­sti da će inte­lek­tu­al­ni mejn­strim biti dovolj­no čist da jed­nog dana razum­ni lju­di mogu da se uče od njega.

21. vek tre­ba da bude vek u kome će čovek poče­ti kolo­ni­za­ci­ju sun­če­vog siste­ma, ne vra­ća­ti se u sred­nji vek. Šta će biti, zavi­si od ste­pe­na u kom novi inte­lek­tu­al­ci uspe­ju u povrat­ku vred­no­sti razu­ma i kapi­ta­li­zma u kul­tur­nu okolinu.


Džorž Raj­sman (Geor­ge Rei­sman) Tekst je pre­u­zet sa saj­ta: www.capitalism.net. Pre­vod: Andre­ja Vražalić