Antiamerikanizam i mirovnjački talibani

Mržnja pre­ma Ame­ri­ci posta­la je znak pre­po­zna­va­nja, ona omo­gu­ća­va uda­ra­nje u prsa, vatre­ne reči i dela koja pri­ja­ju muškar­ci­ma. U njoj posto­ji izra­že­na crta hipo­kri­zi­je, ona je mržnja pre­ma ono­me što se naj­vi­še pri­želj­ku­je, a posto­ji i ele­ment gnu­ša­nja nad samim sobom ("Mi mrzi­mo Ame­ri­ku zato što je ona od sebe stvo­ri­la ono što mi od sebe ne može­mo da stvo­ri­mo".) Ame­ri­ka je optu­že­na za usko­gru­dost, pri­hva­ta­nje ste­re­o­ti­pa, nezna­nje – upra­vo za ono što bi oni koji je mrze vide­li kada bi se pogle­da­li u ogledalu.

Sal­man Ruždi

Naj­o­pa­sni­ja stra­te­gi­ja koju nepri­ja­te­lji slo­bo­de mogu isko­ri­sti­ti da zava­ra­ju veći­nu dobro­na­mer­ni­ih i nedo­volj­no infor­mi­sa­nih lju­di da pri­hva­te nji­ho­va gle­di­šta, jeste zlo­u­po­tre­ba širo­ko pri­hva­će­nih ose­ća­nja i moral­nih vred­no­sti, i nji­ho­vo ispu­nja­va­nje novim zna­če­nji­ma. Pozna­to je, reci­mo, da su komu­ni­stič­ki vla­sto­dr­šci tra­di­ci­o­nal­no kori­sti­li paro­le slo­bo­de i mira kao legi­ti­ma­ci­ju za prak­su tre­ro­ra i ekspan­zi­o­ni­zma, a da su mno­gi tero­ri­sti iz Tre­ćeg sve­ta svo­je delo­va­nje legi­ti­mi­sa­li pozi­va­njem na tra­di­ci­o­nal­ne kon­cep­te slo­bo­da i pra­va gra­đa­na na samo­o­pre­de­lje­nje. Ništa manje, prak­sa zadr­ža­va­nja emo­tiv­nog zna­če­nja viso­ko uva­že­nih nače­la uz rede­fi­ni­sa­nje nji­ho­vog deskrip­tiv­nog ili saznaj­nog zna­če­nja, da bi se sop­stve­ne ide­je uči­ni­le pri­hva­tlji­vi­jim za lju­de čije su pre­dra­su­de obo­je­ne suprot­sta­vlje­nim intu­i­ci­ja­ma, deo je poli­tič­ke prak­se savre­me­nog doba u celini.

Zajed­nič­ka oso­bi­na svih ovih ope­ra­ci­ja sa zna­če­nji­ma reči, da se pri­kri­ju pra­vi prin­ci­pi koji sto­je iza pozi­va­nja na opšte­pri­hva­će­ne kon­cep­ci­je. Jezi­kom cinič­nih filo­zo­fa reče­no, ovde se radi o eko­no­mi­ji sim­bo­lič­ke raz­me­ne, odno­sno o "pamet­nom" i eko­no­mič­nom poku­ša­ju da se sma­nje tro­ško­vi ube­đi­va­nja lju­di u odre­đe­na gle­di­šta; kada želi­te da im namet­ne­te neke radi­kal­no nove, ili barem ide­je za koje podo­zre­va­te da će kod njih nai­ći na otpor, naj­bo­lje će biti da ih ube­di­te da gle­di­šta koja im nudi­te ne pred­sta­vlja­ju neku novost, već samo vari­jan­tu nače­la kojih se i oni sami drže, a naj­bo­lje — dosled­ni­je tuma­če­nje i ispra­vlja­nje samih tih nače­la. Isto­ri­ja kori­šće­nja ube­đi­vač­kog poten­ci­ja­la poj­ma slo­bo­de koji je ini­ci­jal­no ste­kao u poret­ku slo­bo­de XIX veka, da bi se ovaj pojam kasni­je rein­ter­pre­ti­rao u smi­slu pri­sta­ja­nja na držav­nu kon­tro­lu kao uslov raci­o­nal­nog ovla­da­va­nja dru­štvom, pred­sta­vlja kla­sič­ni pri­mer ove pod­mu­kle tak­ti­ke. Tvr­di­lo se da je kla­sič­na libe­ral­na slo­bo­da isklju­či­vo "for­mal­na" ili "nega­tiv­na", dok bi "istin­ski" pojam slo­bo­de pod­ra­zu­me­vao moć da kori­šće­njem orga­ni­zo­va­ne pri­nu­de ostva­ru­je­mo cilje­ve koje iden­ti­fi­ku­je­mo sa samo­re­a­li­za­ci­jom ljud­skih bića, koja je suštin­ski nega­ci­ja poj­ma slo­bo­de. Sto­ga, uko­li­ko želi­te da u ovom poslu ide­o­lo­ške zlo­u­po­tre­be govo­ra i jezi­ka bude­te uspe­šni, mora­te sakri­ti pra­va zna­če­nja svo­jih gle­di­šta za koja zna­te da će iza­zva­ti nepo­volj­ne reak­ci­je kod lju­di, a isto­vre­me­no isko­ri­sti­ti magij­sko zra­če­nje već eta­bli­ra­nih poj­mo­va i vred­no­sti da im pod ovim vred­no­snim smo­kvi­nim listom "pro­gu­ra­te" ono što želi­te. Žar­go­nom Vil­fre­da Pare­ta izra­že­no "ne tre­ba se iscr­plji­va­ti u uza­lud­nim poku­ša­ji­ma da se isko­re­ne ose­ća­nja, već ih isko­ri­sti­ti za svo­je ciljeve".

Jed­na od naj­o­pa­sni­jih ova­kvih stra­te­gi­ja jeste poku­šaj komu­ni­stič­kih i anar­hi­stič­kih nepri­ja­te­lja slo­bod­nog dru­štva da pri­vu­ku pri­stoj­ne i časne lju­de u svoj "tabor" zlo­u­po­tre­bom sim­bo­li­ke mira i paci­fi­zma. Pozna­to je da su radi­kal­ni levi­ča­ri na Zapa­du kroz celi XX vek svoj kre­di­bi­li­tet podu­pi­ra­li ore­o­lom paci­fi­sta; od komu­ni­stič­kih mili­ta­na­ta u vre­me Prvog svet­skog rata, pre­ko nar­ko­ma­na i nerad­ni­ka iz zapad­nih sred­njih kla­sa u vre­me Vijet­nam­skog rata, do savre­me­nih kul­tur-kri­tič­kih paci­fi­sta, oja­đe­nih zbog pada Ber­lin­skog zida, i osvet­nič­ki usme­re­nih na izra­du bilo kakve nove sli­ke sve­ta od krho­ti­na komu­ni­stič­ke olu­pi­ne, koja bi potr­la uni­ver­zal­no zra­če­nje libe­ral­nog kapi­ta­li­zma u savre­me­nom sve­tu. Svi­ma nji­ma je bilo zajed­nič­ko potu­ra­nje dok­tri­ne mira u situ­a­ci­ji kada su kapi­ta­li­stič­ke zemlje (obič­no nji­ho­va sop­stve­na domo­vi­na, ili napro­sto Ame­ri­ka) bile u ratu, ili pod pret­njom rata. Ne zato što su oni sami vero­va­li u "mir", već zato što su vero­va­li da na taj način mogu nane­ti naj­ve­ću šte­tu kapi­ta­li­zmu. Ogrom­na veći­na njih su vrhun­ski cini­ci koji podr­ža­va­ju sva­ki geno­cid i kla­ni­cu po sve­tu, uko­li­ko ih spro­vo­de komu­ni­stič­ki ili isla­mi­stič­ki reži­mi (reci­mo, mno­gi od anti­vi­jet­nam­skih "mirov­nih" per­ja­ni­ca iz šezde­se­tih su se pro­sla­vi­li svo­jom podr­škom Maou, Pol Potu, Idi Ami­nu, Ho Ši Minu i dru­gim ubi­ca­ma, samo ako su ovi nosi­li levu ide­o­lo­šku zasta­vu), a osu­đu­ju i naj­pra­ved­ni­je rato­ve koje vode zapad­ne zemlje. Oni isto­vre­me­no peva­ju "ima­gi­ne the­re is no coun­try", i finan­si­ra­ju tero­ri­ste IRA, isto­vre­me­no osu­đu­ju podo­zri­vost pre­ma ruskom geno­ci­du u Čeče­ni­ji, i bene­vo­lent­nost pre­ma ame­rič­kom ratu pro­tiv tali­ban­skog reži­ma. Na jed­noj stra­ni osu­đu­ju izra­el­sku repre­si­ju nad Pale­stin­ci­ma, ali nikad nisu osu­di­li neu­spe­šne rat­ne poku­ša­je arap­skih suse­da Izra­e­la da u dva navra­ta (1967. i 1973) istre­be jevrej­ski narod. Kad Ame­ri­kan­ci ratu­ju, to je zlo­čin, kad ratu­ju anti­a­me­rič­ki raspo­lo­že­ne vla­de, tu je sve OK. Jako su se uzjo­gu­ni­li zbog ugro­že­nih ljud­skih pra­va uhap­še­nih tali­ban­skih tero­ri­sta, ali im je anti­rat­ni refleks utr­nuo čim su se suo­či­li sa činje­ni­com da je Putin istre­bio tre­ći­nu čečen­skog sta­nov­ni­štva, a celu nji­ho­vu zemlju pre­tvo­rio u dži­nov­sko zga­ri­šte. I pro­gle­da­će samo ako Putin sklo­pi tešnji savez sa Bušom; tada će on posta­ti "ame­rič­ki šti­će­nik" i svi nje­go­vi zlo­či­ni biće otkri­ve­ni, a CIA retro­ak­tiv­no optu­že­na da iza njih potaj­no sto­ji, ili da ih je možda čak orga­ni­zo­va­la. Ame­ri­ka, kapi­ta­li­zam, Zapad – tu se uvek mora biti pro­tiv. Ne posto­ji rat ili spolj­no-poli­tič­ka kam­pa­nja ame­rič­ke vla­de ili nje­nih save­zni­ka bilo koje vrste koju bi oni podr­ža­li. Kada su tero­ri­sti napa­li Nju­rork i Vašing­ton 11. sep­tem­bra 2001, prva bri­ga im je bila da opo­me­nu ame­rič­ku vla­du da nema pra­vo da se bra­ni, potaj­no liku­ju­ći zbog smr­ti 3000 lju­di, jer je na taj način zadat sna­žan uda­rac sve­mu ono­me što oni mrze – kapi­ta­li­zmu, "voj­no-indu­strij­skom kom­plek­su" i glo­bal­noj nad­mo­ći ame­rič­ke impe­ri­je. Kad je rat u Avga­ni­sta­nu počeo, nisu pro­pu­sti­li ni jed­nu zgod­nu pri­li­ku da se uklju­če u pro­pa­gand­ni rat na stra­ni tali­ban­skog reži­ma, lici­ti­ra­ju­ći civil­nim žrtva­ma bom­bar­do­va­nja i "pat­nja­ma avga­ni­stan­skih selja­ka". Govo­ri­li su o voj­noj bez­i­zgled­no­sti čita­ve ope­ra­ci­je, o isto­ri­ji nepo­ko­ri­vo­sti Avga­ni­sta­na, pri­želj­ku­ju­ći poraz Ame­ri­ke u ratu i pobe­du Tali­ba­na i Osa­me bin Lade­na. Ali, narav­no, to nisu sme­li da kažu direktno:"onaj ko laže i obma­nju­je, pri­nu­đen je da kori­sti sofi­zme i jezič­ke tri­ko­ve, dok stra­na razu­ma nema razlo­ga da se kri­je iza sofi­za­ma", govo­ri­la je Ejn Rend. Narav­no, da su oni svo­je želje zao­de­va­li u teh­nič­ko-voj­ne pro­jek­ci­je navod­ne bez­i­zgled­no­sti rata, i u još nešto – čuve­nu dok­tri­nu da se "nasi­ljem ne reša­va ništa". Neće­te valj­da lju­di­ma čiji su bli­žnji stra­da­li u napa­di­ma, ili koji se uop­šte zgra­ža­va­ju nad tim var­var­stvom otvo­re­no da kaže­te: "ja sam mala komu­ni­stič­ka gnji­da koja želi da vidi poraz Ame­ri­ke bilo gde i bilo kada, jer želim da pro­pad­ne svet koji ona oli­ča­va, i tero­ri­sti su u tome moji save­zni­ci", već radi­je: "ja sam iskre­ni borac za mir i slo­bo­du, koji se pro­ti­vi nasi­lju vašing­ton­skih jastre­bo­va koji tla­če male naro­de, čime se pro­ble­mi samo pogoršavaju."

Kada lju­di jed­nog dana budu pisa­li inte­lek­tu­al­nu isto­ri­ju našeg vre­me­na, vero­vat­no je da će pato­lo­ški anti­a­me­ri­ka­ni­zam veli­kog dela zapad­ne inte­li­gen­ci­je biti za njih jed­na od naj­i­za­zov­ni­jih i naj­za­go­net­ni­jih tema. Kom­plek­snost ovog feno­me­na je nešto što odmah upa­da u oči; nije iza­zvan samo jed­nim tipom uzro­ka. Sva­ka­ko, pozi­ci­ja moć­ne super­si­le jeste nešto što kod pri­pad­ni­ka dru­gih naro­da ili kul­tu­ra, po pri­ro­di stva­ri može iza­zva­ti otpor ili podo­zre­nje. Ali, pod­se­ti­mo, i Sovjet­ski Savez je više od pola veka bio super­si­la, čija je impe­ri­jal­na aro­gan­ci­ja bila hilja­du sve­tlo­snih godi­na ispred ame­rič­ke, pa to nije nave­lo mno­go lju­di na Zapa­du da ga pre­tvo­re u svoj opse­siv­ni oblik mržnje i odba­ci­va­nja. Napro­tiv, veći­na levi­čar­skih inte­lek­tu­a­la­ca je ima­la nagla­še­ne sim­pa­ti­je za rusku impe­ri­ju, ona­ka­ve kakve nikad neće poka­za­ti za ame­rič­ku. Jedan od razlo­ga za to bi sva­ka­ko mogla biti koli­či­na inte­lek­tu­al­ne ener­gi­je i nade koje su inve­sti­ra­ne u soci­ja­li­stič­ke ide­je u XX veku, a Sovjet­ski Savez je bio neka vrsta naj­di­rekt­ni­je per­so­ni­fi­ka­ci­je tih ide­ja. Zbog toga su svi zlo­či­ni i pro­ma­ša­ji ove drža­ve mogli da budu amne­sti­ra­ni, ili barem rela­ti­vi­zo­va­ni, za razli­ku od ame­rič­kih koji su uvek bili viđe­ni kao direk­tan pro­dukt sušti­ne kapi­ta­li­zma. U vre­me kada je iza gvo­zde­ne zave­se vla­dao teror kakav u moder­no doba, a možda i uop­šte, nije zabe­le­žen, huma­ni­stič­ka inte­li­gen­ci­ja Zapa­da je upi­ra­la pogle­de pune nade u sovjet­sku impe­ri­ju, ili u naj­go­rem slu­ča­ju, razvi­ja­la stra­te­gi­ju oprav­da­va­nja tog zla kao "devi­ja­ci­je" isprav­nih soci­ja­li­stič­kih ide­ja. Ame­ri­ka nikad nije ima­la tu sre­ću. Ona je odu­vek oli­ča­va­la sve ono što je pred­met mržnje izvan­red­no širo­ke koa­li­ci­je ide­o­lo­gi­ja koje su pro­gres civi­li­za­ci­je uop­šte, doži­vlja­va­le kao udar na svo­je aksi­o­lo­ške temelje.

Evrop­ski anti­a­me­ri­ka­ni­zam, poseb­no u svom "paci­fi­stič­kom" oblič­ju, feno­men je bez prem­ca; mno­go je zani­mlji­vi­ji od anti­a­me­ri­ka­ni­zma peri­fe­rij­skih dru­šta­va sla­be eko­nom­ske i poli­tič­ke sna­ge, u kom ga slu­ča­ju može­mo pri­pi­sa­ti stan­dard­nom anti­im­pe­ri­jal­nom reflek­su malih zajed­ni­ca koje stu­pa­ju u moder­ni­za­ci­ju. Među­tim, opse­siv­na mržnja širo­kih slo­je­va sta­nov­ni­štva pre­ma Ame­ri­ci u zemlja­ma poput Nemač­ke, Ita­li­je, ili naro­či­to Fran­cu­ske, ne može biti izve­de­na iz istog šablo­na, i mora se obja­sni­ti nekim dru­gim fak­to­ri­ma. Fan­ta­zam o eksklu­ziv­no­sti etnič­ki kon­sti­tu­i­sa­ne naci­je, koji domi­ni­ra ima­gi­na­ci­jom evrop­ske radi­kal­ne desni­ce doži­vlja­va ame­rič­ki kon­trak­tu­al­ni i poli­tič­ki pojam naci­je, i njen kul­tur­ni mel­ting pot, kao zemalj­sko uobli­če­nje Sata­ni­nog kra­ljev­stva. To je jed­na sigur­na tač­ka. S dru­ge stra­ne, obr­nu­ti odraz ovog anti­a­me­ri­ka­ni­zma na levi­ci, u ame­rič­kom eko­nom­skom snu i bla­go­sta­nju vidi satan­sko zna­me­nje dru­ge vrste – soci­jal­dar­vi­ni­stič­ki gali­ma­ti­jas lišen hori­zon­ta "dru­štve­ne nade" koji pred­sta­vlja neku vrstu opred­me­će­nja anti­u­to­pi­je Ada­ma Smi­ta, dru­štva gde je "poje­di­nac vođen nevi­dlji­vom rukom da, gle­da­ju­ći svoj inte­res, ostva­ru­je opštu korist", i gde nema mesta za iži­vlja­va­nje pater­na­li­stič­kog huma­ni­zma ambi­ci­o­znih biro­kra­ta i pla­ne­ra. Ame­rič­ki "divlji kapi­ta­li­zam" koji, upr­kos pred­vi­đa­nji­ma filo­zo­fa i huma­ni­sta, Ame­ri­ci obez­be­đu­je stra­ho­vi­tu pri­vred­nu nad­moć nad ostat­kom sve­ta, pred­sta­vlja veli­ko i neo­pro­sti­vo poni­že­nje za jed­nu iskva­re­nu kul­tur­nu ima­gi­na­ci­ju koja sam kapi­ta­li­zam sma­tra zasta­re­lim i infe­ri­or­nim, a soci­ja­li­zam i evrop­sku drža­vu bla­go­sta­nja "napred­ni­jim" tipom civilizacije.

Konač­no, peri­klov­ska hra­brost Ame­ri­ka­na­ca, nji­ho­va odluč­nost u odbra­ni slo­bo­de i odbi­ja­nje da se povu­ku pred nepri­ja­te­ljem, čak i ako to za sobom povla­či i opa­snost rata, u mno­gim evrop­skim inte­lek­tu­al­no-poli­tič­kim kru­go­vi­ma iza­zi­va pro­va­lu besa, i optu­žbe za beli­ci­zam i aro­gan­ci­ju, jer poten­ci­ra deka­dent­ni kuka­vič­luk evrop­skih poli­tič­kih eli­ta, i nji­ho­vu kola­bo­ra­ci­ju sa zakle­tim nepri­ja­te­lji­ma zapad­ne civi­li­za­ci­je, od komu­ni­sta do isla­mi­stič­kih tero­ri­sta, i reži­ma koji ih podr­ža­va­ju. To je ona vrsta pato­lo­gi­je koju razvi­ja­mo pre­ma bolji­ma i uspe­šni­ji­ma od sebe, optu­žu­ju­ći ih za sve ono što smo zapra­vo mi. Nezna­nje, zasle­plje­nost, mani­ja sla­ve, duhov­na zapar­lo­že­nost, kse­no­fo­bi­ja i nera­zu­me­va­nje spolj­njeg sve­ta, sve to mno­go više spa­da u ide­o­lo­ški regi­star inte­lek­tu­al­nih eli­ta zema­lja poput Fran­cu­ske ili Ita­li­je (zema­lja gde je anti­a­me­ri­ka­ni­zam naj­ja­či), nego ame­rič­ke. Pogle­daj­te samo nedav­nu zape­nje­nu tira­du pret­nji i denun­ci­ja­ci­ja Žaka Šira­ka na račun istoč­no­e­vrop­skih "vaza­la" Ame­ri­ke koji bi tre­ba­lo da ćute i ami­nu­ju nje­gov izliv anti­a­me­rič­kih kom­plek­sa, pa ćete nau­či­ti o "impe­ri­jal­noj aro­gan­ci­ji" i "poli­ti­ci uce­na" neu­po­re­di­vo više nego od Ame­ri­ke (hra­bri evrop­ski "huma­ni­sta" koji se odluč­no ispr­sio pred Bugar­skom i Rumu­ni­jom, pošto je pret­hod­no pohva­lio ame­rič­ku poli­ti­ku pret­nji Ira­ku kao "dopri­nos razoružanju"!).

Mako­li­ko to možda zvu­ča­lo para­dok­sal­no, sukob oko irač­kog dik­ta­to­ra, manje pred­sta­vlja spor o spolj­no­po­li­tič­kim pri­o­ri­te­ti­ma, a više trans­po­zi­ci­ju nesla­ga­nja oko temelj­nih nače­la na koji­ma savre­me­no dru­štvo tre­ba da poči­va. Ako bilo ko ana­li­zi­ra ide­o­lo­šku i pro­gram­sku struk­tu­ru "anti­rat­nog" pokre­ta u sve­tu, povo­dom sve izgled­ni­jeg rata pro­tiv irač­kog dik­ta­to­ra, uoči­će izvan­red­nu koin­ci­den­ci­ju izme­đu tog pokre­ta i anti­glo­ba­li­stič­ke "inter­na­ci­o­na­le" koja nagla­še­no jača posled­njih godi­na. Na svim pret­hod­nim sastan­ci­ma među­na­rod­nih finan­sij­skih usta­no­va koje su pri­pad­ni­ci ove inter­na­ci­o­na­le poku­ša­va­li da ome­tu svo­jim divlja­njem, "anti­rat­ni" slo­ga­ni su bili jed­na od udar­nih poru­ka. Time se želeo oda­sla­ti sig­nal da je sta­ra ide­ja o "tabo­ru soci­ja­li­zma i mira" još uvek živa, i da onaj ko pri­hva­ta ide­je slo­bod­ne trgo­vi­ne, libe­ral­nog kapi­ta­li­zma i indi­vi­du­al­nih slo­bo­da kao naj­pre­če, isto­vre­me­no nužno pri­hva­ta logi­ku rata, jer je impe­ri­ja­li­zam, kao što je to još drug Lenjin doka­zao, "posled­nji sta­di­jum kapi­ta­li­zma". Ova ofu­ca­na, filo-sovjet­ska, hlad­no­ra­tov­ska per­cep­ci­ja odno­sa u sve­tu, pred­sta­vlja veli­ku opa­snost po buduć­nost pro­spe­ri­te­ta naše civi­li­za­ci­je, a poseb­no onih nje­nih delo­va koji su u tran­zi­ci­ji ka libe­ral­nom kapi­ta­li­zmu. Anti­rat­ni patos koji joj daje ton, pred­sta­vlja samo neku vrstu rat­nog lukav­stva, sla­du­nja­ve man­tre kojom se žele česti­ti i naiv­ni lju­di nahu­ška­ti da pri­hva­te soci­ja­li­zam. Jer, ko bi bio za rat, a pro­tiv "mira i sarad­nje u sve­tu"? Otr­ca­ni komu­ni­stič­ki ste­re­o­ti­pi, kao, "ne damo krv za naf­tu", sve­do­če da pokret pro­tiv irač­kog rata nema u sebi ničeg novog u odno­su na sve rani­je takve pokre­te: on je jed­na vari­jan­ta oku­plja­nja anti­ka­pi­ta­li­stič­kih mili­ta­na­ta koja im se tre­nut­no čini real­po­li­tič­ki naj­ko­ri­sni­jom u bor­bi pro­tiv slo­bod­nog dru­štva, a dobar odziv na koji nai­la­ze u jed­nom delu zapad­nog sve­ta (osim Sever­ne Ame­ri­ke i Istoč­ne Evro­pe) govo­ri samo o ilu­zor­no­sti dok­tri­nar­no-demo­krat­skog pove­re­nja u narod i nje­go­vu zdra­vu pamet kao pou­zda­ne poli­tič­ke vodi­če. Naža­lost, veći­na lju­di nikad nije bila, niti će biti, ni raci­o­nal­na, ni pamet­na, ni otpor­na na mani­pu­la­ci­je i laži nepri­ja­te­lja slo­bo­de, i u tome ne tre­ba vide­ti ništa alar­mant­no. Narav­no, naj­ma­nje što iko­me tre­ba jeste dru­ga kraj­nost; zago­va­ra­nje auto­ri­tar­nih reži­ma kao reše­nja za glu­post naro­da (mada se ni takva reše­nja ne mogu isklju­či­ti u nekim ekstrem­nim situ­a­ci­ja­ma, kao što je direkt­na­na opa­snost od dola­ska komu­ni­sta na vlast). Ume­sto toga, akce­nat tre­ba da bude na ogra­ni­ča­va­nju "demo­kra­ti­je" (tira­ni­je veći­ne) putem libe­ral­ne kon­sti­tu­ci­o­nal­no­sti, gde bi se na dra­kon­ski način šti­ti­la osnov­na kon­sti­tu­ci­o­nal­na pra­vi­la libe­ral­nog dru­štva (poput niskih pore­za, garan­ci­ja vla­sni­štva, slo­bo­de trgo­vi­ne ili jav­nog reda i jav­nog mora­la) koje nika­kva "mili­on­ska" veći­na ne bi mogla da ugro­zi, a da se ne suo­či sa legi­tim­nom držav­nom silom. Demon­stran­ti pred­vo­đe­ni crve­nim mili­tan­tom Kenom Living­sto­nom na lon­don­skim demon­stra­ci­ja­ma 15. febru­a­ra uzvi­ki­va­li su da će sme­ni­ti pre­mi­je­ra Ble­ra "ako se pri­dru­ži Džor­džu Bušu u nje­go­vom ratu pro­tiv Ira­ka". To je naj­bo­lji pri­mer kako "narod" shva­ta demo­kra­ti­ju. Sva­ka gru­pa buka­ča i huli­ga­na mogla bi da sme­nju­je vlast uko­li­ko je dovolj­no broj­na i uko­li­ko joj se ne svi­di neki potez vla­sti. No, to je već pove­za­no sa slo­že­ni­jim pro­ble­mom kon­sti­tu­ci­o­nal­nog ogra­ni­če­nja demo­kra­ti­je u koje sada ne može­mo ula­zi­ti. Ono što je izve­sno, to je širo­ka mobi­li­za­ci­ja lju­di u zapad­nom sve­tu povo­dom irač­ke kri­ze, koja pre­va­zi­la­zi komu­ni­stič­ke ili zele­ne ekstre­mi­ste, i koja bi, ako ima­mo u vidu tra­di­ci­o­nal­nu demo­krat­sku bole­ći­vost i inte­lek­tu­al­ni kuka­vič­luk zapad­nih eli­ta, mogla da kata­li­zu­je veo­ma neže­lje­ne pro­ce­se. Nije reč samo o tome da bi koa­li­ci­ja fran­cu­ske i nemač­ke vla­de sa levi­čar­skim jav­nim mne­njem u sve­tu, sa ciljem da se irač­kom dik­ta­to­ru pomog­ne da se izvu­če, mogla da uspe­šno opstru­i­ra pla­no­ve ame­rič­ke spolj­ne poli­ti­ke, mada je i takav (na sre­ću malo vero­va­tan) ishod dovolj­no loš. Otvo­re­no je pitanje,k koli­ko je rat u Ira­ku, i svr­ga­va­nje Sada­ma Huse­i­na, stvar koja može pre­o­kre­nu­ti stva­ri na Bli­skom isto­ku. Među ame­rič­kim spolj­no-poli­tič­kim stra­te­zi­ma, na čelu sa Polom Vol­fo­vi­cem, Zbi­gnje­vom Bže­žin­skim i Kon­do­li­zom Rajs, oči­gled­no je pre­vla­da­lo uve­re­nje da je jedi­ni i naj­kra­ći put da se stvar pome­ri sa mrtve tač­ke taj da se uvo­đe­njem iole nor­mal­ne, pro­za­pad­ne vla­de u Ira­ku, poku­ša iza­zva­ti neka vrsta pozi­tiv­nog "domi­no-efek­ta" na Bli­skom isto­ku, pru­ža­njem pri­me­ra dru­gim kon­zer­va­tiv­nim isla­mi­stič­kim reži­mi­ma kre­di­bil­ne for­mu­le moder­ni­za­ci­je i pri­klju­če­nja zapad­nom sve­tu, koja ne bi zna­či­la naci­o­nal­no poni­že­nje. Izgle­da da ova­kvo raz­mi­šlja­nje ima izve­snog upo­ri­šta u real­no­sti, poseb­no ako ima­mo u vidu posled­nje obra­ća­nje Osa­me bin Lade­na pre­ko katar­ske Al Dža­zi­re, kada je on podr­žao Sada­ma i nje­go­ve save­zni­ke u Evro­pi i Rusi­ji, iako je tra­di­ci­o­nal­no gajio veli­ko nepo­ve­re­nje pre­ma irač­kom seku­lar­nom i naci­o­na­li­stič­kom reži­mu. Bin Laden, kome nije pre­vas­hod­ni cilj bor­ba pro­tiv Ame­ri­ke, već instru­men­ta­li­za­ci­ja ove bor­be za oba­ra­nje "izdaj­nič­kih" pro­se­ku­lar­nih reži­ma u islam­skom sve­tu, dobro je ose­tio da bi ame­rič­ki uspeh u Ira­ku mogao da stvo­ri opa­san pre­se­dan i poka­že pri­mer dru­gim arap­skim naci­ja­ma, koje bi po prin­ci­pu domi­no-efek­ta pri­hva­ti­le neku vari­jan­tu ogra­ni­če­ne libe­ral­ne demo­kra­ti­je i pro­a­me­rič­kog kur­sa u spolj­noj poli­ti­ci. Zato je, upr­kos tra­di­ci­o­nal­nom nepri­ja­telj­stvu, iza­brao da podr­ži irač­kog diktatora.

Inter­ven­ci­o­ni­zam u spolj­noj poli­ti­ci ame­rič­ke vla­de je gene­ral­no pogre­šan kurs i tre­ba ga u per­spek­ti­vi napu­sti­ti; ne iz huma­ni­tar­nih razlo­ga, ili zato što se nji­me demon­stri­ra impe­ri­jal­na aro­gan­ci­ja, već sto­ga što je to pri­stup koji ne pri­li­či vode­ćoj libe­ral­noj naci­ji sve­ta, čiji je legat ide­ja slo­bod­nih svet­skih trži­šta i miro­lju­bi­ve koo­pe­ra­ci­je poje­di­na­ca bez obzi­ra na naci­o­nal­ne gra­ni­ce i sto­ga što naj­ma­nje kori­sti ame­rič­kim naci­o­nal­nim inte­re­si­ma i inte­re­si­ma nji­ho­vih save­zni­ka. Ide­ja neke vla­de kao glo­bal­nog svet­skog poli­caj­ca je pot­pu­no nea­me­rič­ka i namet­nu­ta od stra­ne levi­čar­skih "huma­ni­sta" koji veru­ju da je dužnost zapad­nih zema­lja da arbi­tri­ra­ju u sva­kom tre­će­svet­skom kon­flik­tu, kom­bi­no­va­na sa pro­tek­ci­o­ni­stič­kim i biro­krat­skim kon­cep­tom eko­no­mi­je koji Ame­ri­ku spre­ča­va da pre­va­zi­đe zavi­snost od uvo­zne naf­te (a za šta naj­ma­nju kri­vi­cu sno­si admi­ni­stra­ci­ja pred­sed­ni­ka Buša). Danas izgle­da dale­ko dan kada će se u Ame­ri­ci poja­vi­ti držav­nik dovolj­no hra­bar i odlu­čan da revi­ta­li­zu­je pred-ruzvel­tov­sku poli­ti­ku "izo­la­ci­o­ni­zma" u poli­tič­koj sfe­ri (koja bi uklju­či­va­la u dome­nu odbra­ne uni­la­te­ral­ni oslo­nac na nad­moć­nu ame­rič­ku voj­nu silu, a u dome­nu poli­tič­kih odno­sa — povla­če­nje iz svih nad­na­ci­o­nal­nih orga­ni­za­ci­ja na čelu sa tzv. OUN), a da to ne izgle­da kao sla­bost i uzmi­ca­nje koje će ohra­bi­ti nepri­ja­te­lje slo­bo­de. U među­vre­me­nu, dok se ne poja­vi takva hra­bra, nova poli­ti­ka (čije tek ble­de nazna­ke nago­ve­šta­va gospo­din Buš), ilu­zor­no je tra­ži­ti kal­ku­lant­ski i kuka­vič­ki pri­stup od Ame­ri­ke, jer bi to bilo mno­go veće zlo od sada­šnje poli­ti­ke. Svet bez bri­žnog ame­rič­kog arbi­tri­ra­nja u ulo­zi svet­skog poli­caj­ca, ali sa pobe­dom nače­la ame­rič­ke naci­o­na­ne tra­di­ci­je u sve­tu, bio bi bolji svet od ovog dana­šnjeg. Ali, kuka­vič­ko povla­če­nje Ame­ri­ke pred koa­li­ci­jom nepri­ja­te­lja koji žele da joj pre­re­žu vrat, pre nego što sta­sa poli­ti­ka koja bi takvom povla­če­nju mogla dati smi­sao novog počet­ka na teme­lji­ma koji su auten­tič­ni­je zasno­va­ni na nače­li­ma ame­rič­ke kon­sti­tu­ci­o­nal­ne tra­di­ci­je, vodi­lo bi mno­go gorem sve­tu od ovog dana­šnjeg, jed­na­ko kao što je mno­go gori bio onaj hlad­no­ra­tov­ski svet, iako tamo nije bilo Ame­ri­ke kao "svet­skog poli­caj­ca". Zato sva­ko kome je slo­bo­da naše civi­li­za­ci­je na srcu, mora shva­ti­ti da je jedi­ni pože­ljan ishod cele ove gužve oko Ira­ka pobe­da Ame­ri­ke u ratu, i poraz onih koji pri­želj­ku­ju poraz Ame­ri­ke, od Pekin­ga i Moskve, do Tehe­ra­na, Tora Bore ili Pari­za. Ovaj svet je još uvek u među­na­rod­nim odno­si­ma jedan hob­sov­ski svet, i gru­ba domi­na­ci­ja je često modus viven­di tog sve­ta. Hajek je u "Putu u rop­stvo" napi­sao da, kad bi ceo svet bio faši­stič­ki, on bi iza­brao da živi u bri­tan­skom faši­zmu. Koji bi "faši­zam" iza­bra­li anti­a­me­rič­ki paci­fi­sti sa Zapa­da –ruski? Ili možda "faši­zam" kine­skih komu­ni­sta? Zar zai­sta misle da bi neko­me na ovom sve­tu bilo bolje da se kao nekad pode­le inte­re­sne sfe­re u koji­ma bi razne svet­ske sile čini­le šta im je volja? Misle li da je hlad­no­ra­tov­ska "rav­no­te­ža" bila bolja od dana­šnjeg "kra­ja isto­ri­je"? Neka pita­ju Čehe i Polja­ke šta oni misle o tome. Ako ovi­ma pome­ne­te Uje­di­nje­ne naci­je ili Savet bezbed­no­sti, oni će vas naj­ve­ro­vat­ni­je plju­nu­ti, jer zna­ju kakvu su sram­nu ulo­gu ova udru­že­nja odi­gra­la u oza­ko­nje­nju nji­ho­vog polu­ve­kov­nog rop­stva. Oni zna­ju cenu slo­bo­de, i zna­ju da su Ame­ri­ka i pred­sed­nik Regan odlu­ču­ju­će dopri­ne­li nji­ho­voj slo­bo­di, a ne poli­ti­ka "mira" i dodvo­ra­va­nja komu­ni­sti­ma nji­ho­vih zapad­nih teri­to­ri­jal­nih suse­da. Što se mene tiče, mislim da je neu­po­re­di­vo bolji onaj "faši­zam" u kome je ame­rič­ka vla­da pri­nu­đe­na da u spolj­noj poli­ti­ci pra­vi kom­pro­mi­se sa ide­ja­ma sop­stve­nih levi­čar­skih dok­tri­na­ra o direkt­nom upra­vlja­nju glo­bal­nom poli­ti­kom (što je direkt­no suprot­sta­vlje­no logi­ci eko­nom­ske glo­ba­li­za­ci­je koja je sjaj­ni biser ame­rič­kog naci­o­nal­nog duha), nego svet koji ocr­ta­va anti­u­to­pi­ja mul­ti­po­lar­nog "suko­ba civi­li­za­ci­ja", sa 6 ili 7 mno­go gorih i var­var­ski­jih regi­o­nal­nih "poli­ca­ja­ca" čija je jedi­na vrli­na u tome što gaje nepri­ja­telj­stvo pre­ma Americi.

Ivan Jan­ko­vić