Ljudsko društvo (3)

Ludvig fon Mizes3. Pode­la rada

Pode­la rada i njen pan­dan ljud­ska sarad­nja pred­sta­vlja­ju fun­da­men­tal­ne dru­štve­ne fenomene.

Isku­stvo nas uči da je udru­že­no delo­va­nje mno­go efi­ka­sni­je i pro­duk­tiv­ni­je nego izo­lo­va­no delo­va­nje samo­do­volj­nih poje­di­na­ca. Pri­rod­ni uslo­vi koji odre­đu­ju čove­kov život i delo­va­nje su takvi da se pode­lom rada pove­ća­va out­put po jedi­ni­ci ulo­že­nog rada. To su sle­de­ći činioci:

(1) Pri­rod­na nejed­na­kost lju­di u pogle­du spo­sob­no­sti oba­vlja­nja razli­či­tih vrsta poslova.

(2) Na zemalj­skoj kugli nejed­na­ko raspo­re­đe­ne i pri­rod­no date, od ljud­skog fak­to­ra neza­vi­sne pro­i­zvod­ne mogućnosti.

Može se tako­đe reći da su ova dva čino­ca zapra­vo jedan te isti, nai­me, raz­no­vr­snost pri­ro­de koja od uni­ver­zu­ma stva­ra jedan kom­pleks bes­ko­nač­nih vari­je­te­ta. Kada bi povr­ši­na zemlje bila takva da su na sva­koj nje­noj tač­ki fizič­ki uslo­vi pro­i­zvod­nje isti, i da je sva­ki čovek isti kao i svi dru­gi lju­di – kao što je u eukli­dov­skoj geo­me­tri­ji jedan krug isto­ve­tan dru­gom kru­gu istog preč­ni­ka, onda za delat­nog čove­ka ne bi bilo nika­kve kori­sti od pode­le rada.

Posto­ji i tre­ći čini­lac. (3) Nai­me, ima podu­hva­ta čije ispu­nje­nje pre­va­zi­la­zi moći jed­nog čove­ka i zahte­va udru­žen napor više lju­di. Takvi podu­hva­ti zahte­va­ju toli­ko utro­še­nog rada koli­ko ni jedan čovek poje­di­nač­no ne može da ulo­ži, jer niči­je rad­ne spo­sob­no­sti nisu toli­ko veli­ke. Posto­je poslo­vi koji se mogu oba­vi­ti na indi­vi­du­al­noj bazi, ali to zahte­va toli­ko puno vre­me­na da rezul­tat dola­zi pre­ka­sno i bez kom­pen­za­ci­je utro­še­nog rada. U oba slu­ča­ja samo udru­že­ni napor čini mogu­ćim posti­za­nje želje­nog cilja.

Do pri­vre­me­ne sarad­nje izme­đu lju­di došlo bi i da je pri­su­tan samo tre­ći uslov. Među­tim, takvi krat­ko­traj­ni save­zi, sklo­plje­ni radi jed­nog poseb­nog zadat­ka koji pre­va­zi­la­zi sna­ge poje­di­na­ca, ne bi dove­li do traj­ne dru­štve­ne sarad­nje. U rani­jim faza­ma civi­li­za­ci­je nije bilo mno­go podu­hva­ta koji su se mogli oba­vi­ti na ovaj način. Šta­vi­še, vero­vat­no se zain­te­re­so­va­ni uče­sni­ci nisu mogli slo­ži­ti oko toga da li je podu­hvat o kome je reč kori­sni­ji i pre­či od ostva­ri­va­nja dru­gih zada­ta­ka koji se mogu oba­vi­ti poje­di­nač­no. Veli­ku ljud­sku zajed­ni­cu, koja obu­hva­ta sve lju­de u svim nji­ho­vim aktiv­no­sti­ma, nisu stvo­ri­li takvi povre­me­ni save­zi. Dru­štvo je mno­go više od pro­la­znog save­za koji se ras­ki­da čim se rea­li­zu­je cilj zbog koga je savez sklo­pljen, i to čak i onda kada su part­ne­ri sprem­ni da ga obno­ve uko­li­ko se uka­že nova prilika.

Oči­gled­no je da do pove­ća­nja pro­duk­tiv­no­sti kao posle­di­ce pode­le rada, uvek dola­zi kada je nejed­na­kost izme­đu trži­šnih uče­sni­ka takva da bilo koji uče­snik, ili bilo koje par­če zemlje, u barem jed­nom pogle­du ima pred­nost u odno­su na dru­ge poje­din­ce ili dru­ge delo­ve zemlje. Ako je A spo­so­ban da pro­i­zve­de 6 p ili 4 q po jedi­ni­ci vre­me­na, a B samo 2 p, ali 8 q, i jedan i dru­gi će, rade­ći odvo­je­no, pro­i­zve­sti ukup­no 4 p + 6 q. Kada posto­ji pode­la rada, sva­ki od njih pro­i­zvo­di samo onu robu u čijoj pro­i­zvod­nji je uspe­šni­ji od part­ne­ra, tako da će pro­i­zve­sti 6 p + 8 q. Ali šta se deša­va kada je A uspe­šni­ji od B ne samo u pro­i­zvod­nji p već i u pro­i­zvod­nji q?

Taj pro­blem je Rikar­do prvi uočio i odmah ga rešio.

4. Rikar­dov zakon udruživanja

Rikar­do je detalj­no obra­zlo­žio zakon udru­ži­va­nja da bi demon­stri­rao koje su posle­di­ce pode­le rada u slu­ča­ju kada u sve­mu uspe­šni­ji poje­di­nac, ili gru­pa, sara­đu­je sa, u sva­kom pogle­du, manje uspe­šnim poje­din­cem, ili gru­pom. On je istra­žio učin­ke trgo­vi­ne izme­đu dva pri­rod­no nejed­na­ko razvi­je­na područ­ja, pola­ze­ći od pret­po­stav­ke da se pro­i­zvo­di, ali ne i rad­ni­ci i aku­mu­li­ra­ni pro­i­zvod­ni čini­o­ci name­nje­ni budu­ćoj pro­i­zvod­nji (kapi­tal­na dobra), mogu slo­bod­no kre­ta­ti iz jed­nog područ­ja u dru­go. Na osno­vu Rikar­do­vog zako­na sle­di da će pode­la rada izme­đu takva dva područ­ja pove­ća­ti rad­nu pro­duk­tiv­nost, te da je kori­sna za sve uklju­če­ne stra­ne, čak i u slu­ča­ju da su fizič­ki uslo­vi pro­i­zvod­nje bilo kog pro­i­zvo­da povolj­ni­ji u jed­nom u odno­su na dru­go područ­je. Razvi­je­ni­jem područ­ju kori­sni­je je da usred­sre­di svo­je napo­re na onu pro­i­zvod­nju doba­ra u kojoj je više supe­ri­or­na, i da pre­pu­sti manje razvi­je­nom područ­ju onu pro­i­zvod­nju doba­ra u kojoj je manje supe­ri­or­na. Para­doks da je kori­sni­je jedan deo svo­jih pro­u­zvod­nih kapa­ci­te­ta osta­vi­ti nei­sko­ri­šte­nim, iako su oni povolj­ni­ji, i naba­vlja­ti pro­i­zvo­de iz područ­ja sa nepo­vo­lji­jim uslo­vi­ma pro­i­zvod­nje, je rezul­tat nepo­kre­tlji­vo­sti rad­ne sna­ge i kapi­ta­la, za koje su područ­ja sa povolj­ni­jim uslo­vi­ma pro­i­zvod­nje nepristupačna.

Rikar­do je u pot­pu­no­sti bio sve­stan činje­ni­ce da je nje­gov zakon kom­pa­ra­tiv­nih tro­ško­va, 1 kao pose­ban slu­čaj uni­ver­zal­ni­jeg zako­na udru­ži­va­nja, naj­ve­ćim delom razvi­jen da bi se rešio spe­ci­fi­čan pro­blem među­na­rod­ne trgovine.

Tako, ako je A uspe­šni­ji od B, onda mu je potreb­no za pro­i­zvod­nju 1 jedi­ni­ce dobra p, 3 sata, upo­re­đe­no sa B-ovih 5, a za pro­i­zvod­nju 1 jedi­ni­ce dobra q, 2 sata u pore­đe­nju sa B-ovih 4, tako će obo­je biti na dobit­ku ako se A ogra­ni­či na pro­i­zvod­nju q i pre­pu­sti B pro­i­zvod­nju p. Ako sva­ko od njih ulo­ži 60 sati za pro­i­zvod­nju p i 60 sati za pro­i­zvod­nju q, rezul­tat A-ovog rada biće 20 p + 30 q; B‑ovog 12 p + 15 q; a za obo­je ukup­no, 32 p + 45 q. Ako se, među­tim, A ogra­ni­či na to da samo­stal­no pro­i­zvo­di q, onda će za 120 sati pro­i­zve­sti 60 q, dok će B, ako se ogra­ni­či na pro­i­zvod­nju p, za isto vre­me pro­i­zve­sti 24 p. Rezul­tat nji­ho­vih aktiv­no­sti tada će biti 24 p + 60 q, što zna­či veći izlaz od 32 p + 45 q, jer je rela­ci­ja zame­ne za A u pogle­du p 3/2 q, a za B 5/4 q. Sto­ga je oči­gled­no da pode­la rada dono­si pred­no­sti svi­ma koji su njo­me obu­hva­će­ni. Sarad­nja talen­to­va­nih, spo­sob­nih i istraj­nih sa oni­ma koji su manje tale­no­va­ni, manje spo­sob­ni i manje istraj­ni, dono­si obo­stra­nu korist. Pode­la rada uvek obez­be­đu­je obo­stra­nu korist.

Zakon udru­ži­va­nja nam poma­že da razu­me­mo ten­den­ci­je koje su dove­le do pro­gre­siv­nog inte­zi­vi­ra­nja ljud­ske sarad­nje. Shva­ta­mo kakav je pod­sti­caj naveo lju­de da jed­ni u dru­gi­ma ne vide samo riva­le u bor­bi za pri­sva­ja­nje oskud­nih pri­rod­nih sred­sta­va potreb­nih za odr­ža­nje. Razu­me­mo šta je to što ih je nagna­lo, i što ih per­ma­nent­no nago­ni da se u ime sarad­nje udru­žu­ju. Sva­ki sle­de­ći korak u prav­cu razvi­je­ni­je pode­le rada slu­ži inte­re­si­ma svih uče­sni­ka. Da bismo shva­ti­li razlo­ge zbog kojih čovek nije ostao usa­mlje­no biće, koje poput živo­ti­nje tra­ži hra­nu i zaklon samo za sebe ili, u naj­bo­ljem slu­ča­ju, za svo­je saput­ni­ke i bes­po­moć­nu decu, ne tre­ba da se pozi­va­mo na neka­kvu čude­snu božan­sku inter­ven­ci­ju ili pak na ispra­zno hipo­sta­zi­ra­nje unu­tra­šnjeg nago­na za udru­ži­va­njem. Ne mora­mo da pret­po­sta­vi­mo ni da će se jed­nog dana izo­lo­va­ni poje­din­ci, ili pri­mi­tiv­ne hor­de, oba­ve­za­ti neka­kvim ugo­vo­rom o usta­no­vlja­va­nju dru­štve­nih veza. Čini­lac zaslu­žan za stva­ra­nje pri­mi­tiv­nog dru­štva, koji sva­kod­nev­no dopri­no­si nje­go­vom napret­ku i koga pokre­će uvid u viso­ku pro­duk­tiv­nost pode­le rada, jeste ljud­sko delovanje.

Nijed­na oblast zna­nja, pa tako ni isto­ri­ja ni etno­lo­gi­ja, ne može obja­sni­ti evo­lu­ci­ju od čopo­ra i krda nehu­ma­no­id­nih pre­da­ka čove­čan­stva do pri­mi­tiv­nih, ali već veo­ma dife­ren­ci­ra­nih soci­jal­nih gru­pa – što je infor­ma­ci­ja koju dobi­ja­mo iz naj­sta­ri­jih isto­rij­skih tek­sto­va, na osno­vu arhe­o­lo­ških isko­pa­va­nja, kao i izve­šta­ja istra­ži­va­ča i put­ni­ka o nji­ho­vim susre­ti­ma sa divljim ple­me­ni­ma. Kada se nau­ka pita o pore­klu dru­štva, njen jedi­ni zada­tak može biti pro­na­la­že­nje onih čini­la­ca koji mogu, i koji mora­ju, dove­sti do udru­ži­va­nja i nje­go­vog pro­gre­siv­nog inte­zi­vi­ra­nja. Prak­se­o­lo­gi­ja reša­va ovaj pro­blem. Ljud­sko delo­va­nje samo po sebi teži sarad­nji i udru­ži­va­nju uko­li­ko je, i u onoj meri u kojoj je, rad unu­tar pode­le rada pro­duk­tiv­ni­ji od odvo­je­nog, i uko­li­ko je, i u onoj meri u kojoj je, čovek kadar da razu­me ovu činje­ni­cu. Čovek ne posta­je dru­štve­no biće žrtvo­va­njem svo­jih lič­nih inte­re­sa na oltar neka­kvog mit­skog Molo­ha, dru­štva, već nasto­ja­njem da una­pre­di svo­je lič­no dobro. Isku­stvo nas uči da je ovo sta­nje – veća pro­duk­tiv­nost kao uči­nak pode­le rada – pri­sut­no zato što je nje­gov uzrok stva­ran – uro­đe­na nejed­na­kost lju­di i nejed­na­kost u geo­graf­skoj ras­po­de­li pri­rod­nih fak­to­ra pro­i­zvod­nje. Tako smo sada u pozi­ci­ji da može­mo da razu­me­mo tok dru­štve­ne evolucije.

Aktu­el­ne gre­ške povo­dom zako­na o udruživanju

Mno­go se cepi­dla­či oko Rikar­do­vog zako­na udru­ži­va­nja, pozna­ti­jeg pod nazi­vom „zakon kom­pa­ra­tiv­nih pred­no­sti“. Razlog za to je oči­gle­dan, jer je ovaj zakon upe­ren pro­tiv svih onih koji jedva čeka­ju da zašti­tu i izo­la­ci­ju naci­o­nal­ne eko­no­mi­je oprav­da­ju bilo kako, samo ne sebič­nim inte­re­si­ma nekih pro­i­zvo­đa­ča ili potre­ba­ma rat­ne goto­vo­sti neke zemlje.

Obra­zla­žu­ći ovaj zakon Rikar­du je pri­ma­ran cilj bio da pobi­je argu­men­te usme­re­ne pro­tiv slo­bod­ne trgo­vi­ne na među­na­rod­nom pla­nu. Pro­tek­ci­o­ni­sta se pita: Ako posto­ji slo­bod­na trgo­vi­na, kakva će biti sud­bi­na zemlje čiji su uslo­vi pro­i­zvod­nje, bilo koje vrste, nepo­volj­ni­ji u odno­su na sve dru­ge zemlje? Uko­li­ko je svet takav da posto­ji slo­bod­no kre­ta­nje ne samo pro­i­zvo­da, već kapi­tal­nih doba­ra i rada, onda zemlja bez uslo­va za pro­i­zvod­nju neće biti sedi­šte nijed­ne indu­stri­je. Ako se lju­di­ma više ispla­ti da ne kori­ste kom­pa­ra­tiv­no loše fizič­ke uslo­ve pro­i­zvod­nje u toj zemlji, oni u njoj neće žive­ti i osta­vi­će je nena­se­lje­nom poput polar­nih regi­o­na, tun­dri i pusti­nja. Rikar­do se, među­tim, bavio sve­tom čiji su uslo­vi odre­đe­ni ranim nase­lja­va­njem, sve­tom u kome su kapi­tal­na dobra i rad veza­ni za tlo odre­đe­nim insti­tu­ci­ja­ma. U takvom ambi­jen­tu slo­bod­na trgo­vi­na, tj. pokret­nost doba­ra, sâma po sebi ne dovo­di do ona­kvog sta­nja stva­ri u kojem su kapi­tal i rad raspo­re­đe­ni na povr­ši­ni zemlje na osno­vu boljih ili loši­jih fizič­kih moguć­no­sti koje sto­je na ras­po­la­ga­nju rad­noj pro­duk­tiv­no­sti. Ovde stu­pa na sce­nu zakon kom­pa­ra­tiv­nih pred­no­sti. Sva­ka zemlja se okre­će onim gra­na­ma pro­i­zvod­nje za koje upo­red­no, iako ne apso­lut­no, nudi povolj­ni­je moguć­no­sti. Za sta­nov­ni­ke neke zemlje ispla­tlji­vi­je je da se uzdr­že od eksplo­a­ta­ci­je povolj­nih moguć­no­sti (u apso­lut­nom i teh­no­lo­škom smi­slu) i da uve­zu dobra pro­i­zve­de­na u ino­stran­stvu pod uslo­vi­ma koji su nepo­volj­ni­ji (u apso­lut­nom i teh­no­lo­škom smi­slu) u odno­su na doma­će resur­se. Ovo je ana­log­no pri­me­ru sa hirur­gom koji, da bi se usme­rio tamo gde je nje­go­va supe­ri­or­nost naj­i­zra­že­ni­ja – hirur­gi­ji, rado upo­šlja­va čove­ka koji će mu odr­ža­va­ti ope­ra­ci­o­nu salu i sre­đi­va­ti instru­men­te, iako sam te poslo­ve može bolje oba­vlja­ti od čove­ka koga upošljava.

Teo­re­ma kom­pa­ra­tiv­nih pred­no­sti ni na koji način nije pove­za­na sa teo­ri­jom rad­ne vred­no­sti kla­sič­nih eko­no­mi­sta. Ona se ne bavi vred­no­sti­ma ili cena­ma. Ona pred­sta­vlja jedan ana­li­tič­ki sud; iz dva sta­va sle­di zaklju­čak da se u teh­nič­kom smi­slu mobil­ni fak­to­ri pro­i­zvod­nje razli­ku­ju u pogle­du pro­duk­tiv­no­sti na razli­či­tim mesti­ma i u pogle­du insti­tu­ci­o­nal­nih ogra­ni­če­nja nji­ho­ve mobil­no­sti. Teo­re­ma može da zane­ma­ri pita­nje vred­no­va­nja i da ne pri­beg­ne nekri­tič­kom sta­vu o isprav­no­sti svo­jih zaklju­ča­ka, zato što joj na ras­po­la­ga­nju sto­ji neko­li­ko jed­no­stav­nih pret­po­stav­ki. U pita­nju su sle­de­će pret­po­stav­ke: da se pro­i­zvo­de samo dva pro­i­zvo­da; da posto­ji nji­ho­va slo­bod­na mobil­nost; da su neop­hod­na dva fak­to­ra za nji­ho­vu pro­i­zvod­nju; da je jedan fak­tor isto­ve­tan (to može biti bilo rad, bilo kapi­tal­na dobra) u pro­i­zvod­nji oba pro­duk­ta, dok je dru­gi fak­tor (spe­ci­fič­na oso­bi­na tla) razli­čit za sva­ki pro­ces pona­o­sob; da je obim eksplo­a­ta­ci­je razli­či­tog fak­to­ra odre­đen ste­pe­nom oskud­no­sti fak­to­ra koji je zajed­nič­ki za oba pro­ce­sa. Na osno­vu ovih pret­po­stav­ki mogu­će je uspo­sta­vi­ti odno­sa zame­ne izme­đu utro­ška zajed­nič­kog čini­o­ca i out­pu­ta, čime teo­re­ma daje odgo­vor na posta­vlje­no pitanje.

Zakon kom­pa­ra­tiv­ne pred­no­sti ne zavi­si od kla­sič­ne teo­ri­je vred­no­sti, kao ni zakon opa­da­ju­ćih pri­no­sa, 2 na koga on po svo­joj logi­ci pod­se­ća. U oba slu­ča­ja može­mo se zado­vo­lji­ti samo upo­re­đi­va­njem fizič­kog inpu­ta i fizič­kog out­pu­ta. Kod zako­na o povra­ća­ju upo­re­đu­je­mo out­put istog pro­i­zvo­da. Kod zako­na kom­pa­ra­tiv­ne pred­no­sti upo­re­đu­je­mo out­put dva razli­či­ta pro­i­zvo­da. Takvo pore­đe­nje je oprav­da­no zato što pola­zi­mo od toga da su za pro­i­zvod­nju sva­kog od njih, neza­vi­sno od jed­nog spe­ci­fič­nog čini­o­ca, potreb­ni samo isto­vet­ni nespe­ci­fič­ni činioci.

Neki kri­ti­ča­ri napa­da­ju zakon kom­pa­ra­tiv­ne pred­no­sti zbog ova­ko pojed­no­sta­vlje­nih pret­po­stav­ki. Oni sma­tra­ju da savre­me­na teo­ri­ja vred­no­sti zahte­va da se on pre­for­mu­li­še u skla­du sa prin­ci­pom subjek­tiv­ne vred­no­sti i da samo takva for­mu­la­ci­ja može obez­be­di­ti zado­vo­lja­va­juć i kona­čan dokaz. Među­tim, ovi kri­ti­ča­ri ne žele da pri­hva­te nov­ča­nu kal­ku­la­ci­ju (money cal­cu­la­ti­on). Oni radi­je pose­žu za onim meto­da­ma ana­li­ze kori­sti koje pri­hva­ta­ju kao sred­stva za to da se vred­no­sne kal­ku­la­ci­je izvo­de pomo­ću kori­sno­sti. U nastav­ku našeg istra­ži­va­nja poka­za­će se zašto su poku­ša­ji eli­mi­na­ci­je mone­tar­nih poj­mo­va iz sfe­re eko­nom­ske raču­ni­ce obma­nju­ju­ći. Osnov­ne pret­po­stav­ke ovih kri­ti­ča­ra su neo­dr­ži­ve i pro­tiv­reč­ne, a sve oda­tle izve­de­ne for­mu­la­ci­je nao­pa­ke. Ne posto­ji dru­gi metod eko­nom­ske kal­ku­la­ci­je osim onog koji poči­va na nov­ča­nim cena­ma odre­đe­nim na tržištu.

Kla­sič­ni i savre­me­ni eko­no­mi­sti ne dele isto mišlje­nje u pogle­du jed­no­stav­nih pret­po­stav­ki koje leže u osno­vi zako­na kom­pa­ra­tiv­nih pred­no­sti. U tim pret­po­stav­ka­ma su neki sled­be­ni­ci kla­sič­ne ško­le vide­li pola­znu tač­ku teo­ri­je vred­no­sti među­na­rod­ne trgo­vi­ne. Sada zna­mo da je ova­kvo uve­re­nje pogre­šno. Pored toga, zna­mo da nema razli­ke izme­đu doma­će i spolj­ne trgo­vi­ne po pita­nju odre­đi­va­nja vred­no­sti i cena. Ono po čemu lju­di razli­ku­ju doma­će od ino­stra­nog trži­šta samo je razli­ka u fak­ti­ma, npr. vari­ra­ju­ćim insti­tu­ci­o­nal­nim uslo­vi­ma ogra­ni­ča­va­nja mobil­no­sti pro­i­zvod­nih čini­la­ca i proizvoda.

Ako nas ne inte­re­su­je zakon kom­pa­ra­tiv­nih tro­ško­va iz ugla Rikar­do­vih pojed­no­sta­vlje­nih pret­po­stav­ki, mora­mo otvo­re­no pri­hva­ti­ti nov­ča­nu kal­ku­la­ci­ju. Ne sme­mo posta­ti žrtve ilu­zi­je da je bez nov­ča­ne kal­ku­la­ci­je mogu­će upo­re­đi­va­ti tro­ško­ve pro­i­zvod­nih čini­la­ca razli­či­tih tipo­va, i oupu­ta pro­i­zvo­da razli­či­tih vrsta. Ako se osvr­ne­mo na hirur­gov pri­mer, onda je nužno reći sle­de­će: ako hirurg može da isko­ri­sti svo­je ogra­ni­če­no rad­no vre­me u svr­hu ope­ra­ci­je uz kom­pen­za­ci­ju od 50$ po satu, onda je u nje­go­vom inte­re­su da zapo­sli pomoć­ni­ka koji će mu odr­ža­va­ti instru­men­te u dobrom sta­nju i da ga pla­ti 2$ po satu, iako je pomoć­ni­ku potreb­no 3 sata za ono što hirurg može da oba­vi samo za 1 sat. Upo­re­đu­ju­ći uslo­ve izme­đu dve zemlje tre­ba reći sle­de­će: ako su uslo­vi u Engle­skoj takvi da pro­i­zvod­nja 1 jedi­ni­ce dva arti­kla, a i b, zahte­va utro­šak od 1 rad­nog dana iste vrste rada, dok u Indi­ji, uz isti ulo­že­ni kapi­tal, zahte­va 2 dana za a, a 3 dana za b, i ako kapi­tal­na dobra, kao i a i b, slo­bod­no putu­ju od Engle­ske do Indi­je i vice ver­sa, dok mobil­nost rada nije pri­sut­na, iznos nadni­ca u Indi­ji mora biti 50 cen­ti za pro­i­zvod­nju a, a 331/3 cen­ti u engle­skim cena­ma za pro­i­zvod­nju b. Ako je engle­ska cena 6 šilin­ga, onda će cene u Indi­ji biti ekvi­va­len­te izno­su od 6 šilin­ga za pro­i­zvod­nju a i 2 šilin­ga za pro­i­zvod­nju b. Ova­kva dis­kre­pan­ca u pogle­du nadok­na­da za istu vrstu rada ne može dugo tra­ja­ti ako posto­ji mobil­nost rada na doma­ćem indij­skom trži­štu rada. Rad­ni­ci će pre­ći sa pro­i­zvod­nje b na pro­i­zvod­nju a; nji­hov pre­la­zak će vodi­ti sma­nji­va­nju nadni­ca u indu­stri­ji a, i pove­ća­ti je u indu­stri­ji b. Na kra­ju će izno­si indij­skih pla­ta biti isti u obe indu­stri­je. Pro­i­zvod­nja a će teži­ti da se širi i da isti­sne engle­sku kon­ku­ren­ci­ju. Sa dru­ge stra­ne, pro­i­zvod­nja b će posta­ti nepro­fi­ta­bil­na u Indi­ji i sta­će, dok će se razvi­ti u Engle­skoj. Ovo je dobro rezo­no­va­nje, čak i onda kada pret­po­sta­vi­mo da je razli­ka u uslo­vi­ma pro­i­zvod­nje tako­đe, ili isklju­či­vo, pri­sut­na u pogle­du izno­sa potreb­nih kapi­tal­nih investicija.

Tvr­di­lo se da je Rikar­dov zakon pri­men­ljiv samo u uslo­vi­ma vre­me­na u kome je živeo, i da nije od kori­sti za naše doba u kome su uslo­vi dru­ga­či­ji. Rikar­do je razli­ku izme­đu doma­će i spolj­ne trgo­vi­ne video u raz­li­ci u kre­ta­nju kapi­ta­la i rada. Ako se pret­po­sta­vi mobil­nost rada, kapi­ta­la i pro­i­zvo­da, onda, dok god cena trans­por­ta igra neku ulo­gu, posto­ji razli­ka izme­đu regi­o­nal­ne i među­re­gi­o­nal­ne trgo­vi­ne. U tom smi­slu je suvi­šno razvi­ja­ti teo­ri­ju po kojoj bi se među­na­rod­na trgo­vi­na razli­ko­va­la od trgo­vi­ne na naci­o­nal­nom pla­nu. Kapi­tal i rad se raspo­re­đu­ju širom zemalj­ske kugle u skla­du sa boljim ili loši­jim uslo­vi­ma koje razli­či­ti regi­o­ni nude za pro­i­zvod­nju. Ima nase­lje­ni­jih i kapi­ta­lom boga­ti­jih područ­ja, ima tako­đe dru­gih manje nasta­nje­nih područ­ja sa siro­ma­šni­jom ponu­dom kapi­ta­la. U celom sve­tu pre­o­vla­đu­je ten­den­ci­ja da se izjed­na­če izno­si nadni­ca za istu vrstu rada.

Rikar­do, među­tim, pola­zi od pret­po­stav­ke da mobil­nost kapi­ta­la i rada posto­ji samo unu­tar sva­ke zemlje pona­o­sob, a ne izme­đu razli­či­tih zema­lja. On posta­vlja pita­nje posle­di­ca koje slo­bod­ni pro­met pro­i­zvo­da mora ima­ti u takvim uslo­vi­ma (uko­li­ko ne posto­ji mobil­nost pro­i­zvo­da, onda je sva­ka zemlja eko­nom­ski izo­lo­va­na i autar­kič­na, i ne posto­ji među­na­rod­na trgo­vi­na). Teo­ri­ja kom­pa­ra­tiv­ne pred­no­sti daje odgo­vor na ovo pita­nje. Sve u sve­mu, Rikar­do­ve pret­po­stav­ke su se dobro poka­za­le u nje­go­vom vre­me­nu. Kasni­je, tokom devet­na­e­stog veka, uslo­vi su se pro­me­ni­li. Isče­zla je nepo­kret­nost kapi­ta­la i rada; pre­nos kapi­ta­la i rada na među­na­rod­nom pla­nu sve više se odo­ma­ćio. Onda je došlo do reak­ci­je. Danas je kre­ta­nje kapi­ta­la i rada pono­vo ogra­ni­če­no. Stvar­nost pono­vo odgo­va­ra rikar­di­jan­skim pretpostavkama.

Među­tim, sazna­nja kla­sič­ne teo­ri­je među­na­rod­ne trgo­vi­ne nadi­la­ze sva­ku pro­me­nu instu­ti­ci­o­nal­nih uslo­va. Ta sazna­nja nam omo­gu­ća­va­ju da pro­u­ča­va­mo pro­ble­me nasta­le pod bilo kojim zami­sli­vim pretpostavkama.

5. Učin­ci pode­le rada

Pode­la rada pred­sta­vlja rezul­tat čove­ko­ve sve­sne reak­ci­je na raz­no­vr­snost pri­rod­nih uslo­va. S dru­ge stra­ne, ona sâma je fak­tor koji dovo­di do dife­ren­ci­ja­ci­je; razli­či­tim geo­graf­skim područ­ji­ma dode­lju­je poseb­ne funk­ci­je u čita­vom kom­plek­su pro­i­zvod­nih pro­ce­sa. Neka područ­ja čini urba­nim, dru­ga rural­nim; na razli­či­tim stra­na­ma raspo­re­đu­je razli­či­te vrste pro­i­zvod­nje, rudar­stva i poljo­pri­vre­de. Među­tim, što je još važni­je, ona je čini­lac koji inte­zi­vi­ra pri­rod­nu nejed­na­kost lju­di. Prak­ti­ko­va­nje i upra­žnja­va­nje spe­ci­fič­nih poslo­va uspe­šno pri­la­go­đa­va poje­din­ce zahte­vi­ma nji­ho­vog vrše­nja; lju­di razvi­ja­ju neke od svo­jih uro­đe­nih spo­sob­no­sti, a dru­ge zapu­šta­ju. Stva­ra­ju se pro­fe­si­je, lju­di se specijalizuju.

Pode­la rada deli razli­či­te pro­i­zvod­ne pro­ce­se na manje zadat­ke, od kojih se mno­gi mogu izve­sti pomo­ću meha­nič­kih napra­va. Upra­vo je ova činje­ni­ca omo­gu­ći­la kori­šće­nje maši­na i dove­la do neve­ro­vat­nog razvo­ja mašin­skog nači­na pro­i­zvod­nje. Meha­ni­za­ci­ja je plod pode­le rada, nje­no naj­ko­ri­sni­je postig­nu­će, a ne njen uzrok i izvor. Spe­ci­ja­li­zo­va­ne maši­ne se mogu pri­me­ni­ti samo u dru­štve­nom ambi­jen­tu zasno­va­nom na pode­li rada. Sva­ki nared­ni korak u prav­cu kori­šće­nja još spe­ci­ja­li­zo­va­ni­jih, rafi­ni­ra­ni­jih i pro­duk­tiv­ni­jih maši­na zahte­va dalju spe­ci­ja­li­za­ci­ju poslova.


Ludvig fon Mizes — Tekst koji ovde u nastav­cima pre­no­simo deo je pogla­vlja "Delo­va­nje unu­tar dru­štve­nog okvi­ra" Mize­so­ve knji­ge Ljud­sko delo­va­nje.

Pre­vod: Alek­san­dar Novaković


  1. U pita­nju je, u stva­ri, dru­gi naziv („law of com­pa­ra­ti­ve cost“) za zakon kom­pa­ra­tiv­nih pred­no­sti. (prim.prev) []
  2. U ori­gi­na­lu sto­ji „law of returns“. Mizes tako skra­će­no zove „the law of dimi­nis­hing returns“ (prim.prev) []