Robert Nozik — istorijska beleška

Kada je Bob Nozik 1959. pre­šao sa fakul­te­ta Kolum­bi­ja na fakul­tet u Prin­sto­nu, pri­pa­dao je, u poli­tič­kom smi­slu reči, vrsti mekih soci­jal­de­mo­kra­ta. Iste godi­ne, jedan dru­gi Nju­jor­ča­nin, Brus Gold­berg, pre­šao je sa nju­jo­škog Grad­skog kole­dža na Prin­ston i poha­đao isti kurs iz filo­zo­fi­je. Bob i Brus su ima­li mno­go toga zajed­nič­kog, ako izu­zme­mo to da je Gold­berg bio odu­še­vlje­ni, pro­ze­lit­ski nastro­jen libertarijanac.

Bru­sa sam upo­znao neko­li­ko godi­na rani­je, na CCNY‑u. Posta­li smo dobri dru­ga­ri, nepre­sta­no raspra­vlja­ju­ći o sve­mu živom, uklju­ču­ju­ći i poli­ti­ku. U to vre­me sam već bio tvr­di liber­ta­ri­ja­nac, zahva­lju­ju­ći ranom uti­ca­ju mojih pri­ja­te­lja Leo­nar­da Liđi­ja, Džor­dža Raj­sma­na i, kasni­je, Mare­ja Rot­bar­da. Pored naših raspra­va, Brus i ja, kao mom­ci iz pred­gra­đa, često smo zajed­no špar­ta­li veli­kim gra­dom. Čak smo ima­li petlju da odla­zi­mo i u Har­lem, koji u to vre­me nije bio toli­ko opa­san kraj. Jed­nom smo, kao jedi­ni bel­ci u publi­ci i u to vre­me, oti­šli u čuve­no pozo­ri­šte Apo­lo. Glav­ni izvo­đač je bila Erta Kit u jed­nom kla­sič­nom koma­du. Bilo je mno­go jef­ti­nih snek-baro­va i još mno­go toga dru­gog kada smo kao mla­di­ći otkri­va­li Nju Jork.

Kada smo se upo­zna­li, Brus nije imao čvr­ste poli­tič­ke sta­vo­ve, a nagi­njao je ka neo­dre­đe­nom troc­ki­zmu. Zbog neče­ga je jed­ne godi­ne poha­đao troc­ki­stič­ki let­nji semi­nar, a nje­go­va poro­di­ca, ne pre­te­ra­no ispo­li­ti­zo­va­na, bila je pro­seč­na poro­di­ca levo ori­jen­ti­sa­nih Jevreja.

Nije mi tre­ba­lo mno­go vre­me­na da Bru­sa, kroz naše raz­go­vo­re a ponaj­vi­še kroz nje­go­vo išči­ta­va­nje Mize­sa i osta­lih auto­ra na koje sam mu skre­nuo pažnju, pre­o­bra­tim u pri­sta­li­cu slo­bod­nog trži­šta. Brus se upo­znao sa Mere­jom, koji ga je fasci­ni­rao (baš čud­no), i sa osta­kom dru­ži­ne i postao je, da tako kažem, mla­đi član Basti­ja kru­žo­ka. Kasni­je, kada je došlo do ras­ki­da sa Ren­do­vom i ren­dov­ci­ma, Brus je, kao i ja, bio u pot­pu­no­sti na Mare­jo­voj stra­ni. Nije cenio ren­dov­ce kao filo­zo­fe, iako se gajio veli­ko pošto­va­nje pre­ma Ajn kao roma­no­pi­scu i pred­stav­ni­ku liber­ta­ri­jan­skih vrednosti.

Na Prin­sto­nu su se Gold­berg i Nozik odmah zbli­ži­li, pre­po­znav­ši jedan kod dru­gog oči­gled­no viso­ku inte­li­gen­ci­ju i dubo­ku lju­bav pre­ma filo­zo­fi­ji. Ali, Brus je uvek imao stav vatre­nog misi­o­na­ra, ma koje sta­no­vi­šte da je zastu­pao (njih nije bilo mno­go tokom nje­go­vog živo­ta, i sva su bila dobro pro­mi­šlje­na). Nasr­nuo je svo­jim liber­ta­ri­ja­ni­zmom na Boba, koji je, kao inte­lek­tu­al­ni sve­jed, brzo usvo­jio Mize­sa, Hazli­ta, Haje­ka i osta­le mislioce.

Ubr­zo je Nozik počeo da radi­kal­no pre­i­spi­tu­je svo­ja soci­jal­de­mo­krat­ska ube­đe­nja, koja je u veli­koj meri poku­pio usput iz svog nju­jor­škog jevrej­skog okru­že­nja. Brus mi je pri­čao da je Bob jed­nom oti­šao do svo­jih dru­ga­ra iz maga­zi­na Dis­sent i ušao sa nji­ma u raspra­vu. Ako su mini­mal­ne nadni­ce tako dobra stvar, zašto ih onda ne posta­vi­ti na nivo od, reci­mo, 10 dola­ra po satu? Nisu zna­li da mu odgo­vo­re na pita­nje. Odno­sno, ti dugo­več­ni pro­fe­si­o­nal­ni soci­ja­li­sti, pozna­ti i tira­žni pisci, pošto­va­ni do dana­šnjih dana, nisu mogli da uzvra­te ni na prvom kora­ku argu­men­ta. Nozik je furi­o­zno počeo da pro­mi­šlja stvari.

Onda je jed­ne veče­ri, mora da su bile rane šezde­se­te, Brus doveo Boba na sasta­nak Basti­ja kru­žo­ka u Rot­bar­dov stan u Zapad­noj 88. uli­ci. Ispo­sta­vi­lo se da je to bio isto­rij­ski tre­nu­tak. Ako Nozik nije pre toga bio impre­si­o­ni­ran rot­bar­di­jan­skom sin­te­zom, na tom sastan­ku je morao biti. To je bio zame­tak nje­go­ve slav­ne knjige.

Po sve­mu sude­ći, Anar­hi­ja, drža­va i uto­pi­ja pred­sta­vlja­će Nozi­kov tra­jan dopri­nos. Ona je pre­pu­na bri­ljant­nih uvi­da i for­mu­la­ci­ja. Nje­na odbra­na slo­bod­nog dru­štva je egzem­plar­na, iako oči­gled­no, sva­ko­me ko iole pozna­je tu oblast, mno­go toga dugu­je rani­jim misli­o­ci­ma. Ali, u svo­joj sušti­ni, ona je odgo­vor na rot­bar­di­jan­ski iza­zov upu­ćen pro­ble­mu mono­po­la vla­de – drža­ve – iako autor to nije uči­nio u toj meri pot­pu­no jasnim.

Kada sam jed­nom pitao Mil­to­na Frid­ma­na što misli o delu Ejn Rend, on mi je poma­lo lakon­ski odgo­vo­rio da je ono mno­ge lju­de pri­do­bi­lo za pokret. Na isti način veru­jem da je to vre­di za Nozi­ka, s tim što su lju­di koje je pri­do­bio ili uči­nio pri­jem­či­vim za naše ide­je bili u naj­ve­ćem bro­ju slu­ča­je­va viso­ko obra­zo­va­ni inte­lek­tu­al­ci, koji su često ima­li igno­rant­ski odnos pre­ma pore­klu veći­ne nje­go­vih raz­mi­šlja­nja o poli­tič­kim stvarima.

Bob Nozik je bio inte­lek­tu­al­no pro­nic­ljiv kao nijed­na dru­ga oso­ba koju sam upo­znao. Uzeo je jed­na­ko pro­nic­lji­vog dija­lek­ti­ča­ra i au cournt filo­zo­fa kao što je Brus Gold­berg (koji je počeo kao logič­ki pozi­ti­vi­sta, ali se odmah okre­nuo kasnom Vit­gen­štaj­nu) da ga pre­o­bra­ti na filo­zo­fi­ju slo­bod­nog trži­šta. Niko dru­gi to nije mogao da ostvari.

Kao što to obič­no biva, na Prin­sto­nu je Brus upo­znao još jed­nog stu­den­ta, ovaj put stu­den­ta poli­tič­kih nau­ka, Džor­dža Vila. Vil je bio još jedan tipi­čan pred­stav­nik ame­rič­ke inte­li­gen­ci­je, “libe­ral” kao i nje­gov otac, pozna­ti pro­fe­sor filo­zo­fi­je sa Šampanje/Urbana. Brus je, kao dina­mič­ni, geni­jal­ni pro­pa­ga­tor naših ide­ja, pre­o­bra­tio i Vila. Samo pri­vre­me­no. Vil je oti­šao da stu­di­ra na Oks­ford, gde je zatro­van tra­di­ci­jom tori­jev­skog pater­na­li­zma koji je tamo otkrio. Sesil Rouds bi bio polaskan.

Džordž Vil je sti­gao do toga da sasta­vlja tori­jev­sko-eta­ti­stič­ke član­ke poput onih saku­plje­nih u nje­go­voj zai­sta zbu­nju­ju­ćoj knji­zi pod naslo­vom Sta­te­craft as Soul­craft, koji pod­se­ća na sta­lji­ni­stič­ku defi­ni­ci­ju par­tij­skih inte­lek­tu­a­la­ca kao “inže­nje­ra duše”. Dok smo Nozik i ja još bili u kon­tak­tu, Bob je jed­nom uz smeh pri­me­tio da ta nje­go­va “dupe­gla­va” ide­ja poli­ti­ke tre­ba da sva­ko­ga pod­se­ti na nje­gov sop­stve­ni dosad­ni lik.

Brus Gold­berg je umro 1999, nikad ne uspev­ši da ostva­ri svoj puni poten­ci­jal, iako su nje­go­vih par čla­na­ka bili viso­ko oce­nje­ni od stra­ne filo­zo­fa ran­ga Nor­ma­na Mal­kol­ma, a nje­go­vu krat­ku knji­gu o obra­zo­va­nju obja­vio Kej­to. Ali, uti­caj nje­go­vog sna­žnog uma i lič­no­sti se nastavlja.

Neka Robert Nozik i moj sta­ri dru­gar Brus Gold­berg poči­va­ju u miru!

_______________________________________________________________________________________________________
Ralf Rei­ko — Ralph Rai­co, "Robert Nozick: A Histo­ri­cal Note", LewRockwell.com, 5. II 2002. Pre­vod: Bori­slav Ristić
_______________________________________________________________________________________________________