Filozofska kontrarevolucija Edmunda Berka

Valj­da ne posto­ji nije­dan poli­tič­ki misli­lac koji je kod nas okru­žen takvom indu­ko­va­nom kon­fu­zi­jom i takvim sple­tom polu­kri­vo­tvo­re­nih tuma­če­nja i uči­ta­va­nja, kao što je to slu­čaj sa Edmun­dom Ber­kom. Osim naj­ve­ćeg srp­skog libe­ra­la Slo­bo­da­na Jova­no­vi­ća, koji je odao zaslu­že­nu poštu svom bri­tan­skom uzo­ru i isto­mi­šlje­ni­ku, Ber­ko­vo ime je uglav­nom bilo dis­kre­di­to­va­no kva­li­fi­ka­ti­vom kon­zer­va­ti­vi­zma, optu­žbom da se suprot­sta­vljao ide­ja­ma slo­bo­de i jed­na­ko­sti (zato što se suprot­sta­vljao Fran­cu­skoj revo­lu­ci­ji), i da se našao na putu napred­njač­koj pli­mi libe­ra­li­zma i soci­ja­li­zma, zastu­pa­ju­ći tra­di­ci­o­nal­ne pri­vi­le­gi­je plem­stva i pre­va­zi­đe­ni, monar­hij­ski oblik ure­đe­nja. Činje­ni­ca da je ovaj veli­ki bri­tan­ski držav­nik i teo­re­ti­čar celog svog živo­ta ostao nepo­ko­le­blji­vi Sta­ri Vigo­vac, sled­be­nik i bra­ni­lac ide­ja engle­ske Slav­ne revo­lu­ci­je iz 1688, kao i ame­rič­ke vek kasni­je, dakle libe­ral u naj­stro­žem smi­slu reči, ta je činje­ni­ca osta­la kod nas (i ne samo kod nas) zau­vek u sen­ci stu­pid­ne optu­žbe za reak­ci­o­nar­stvo kojom su ga vrlo rano poča­sti­li mno­go­broj­ni revo­lu­ci­o­nar­ni pro­tiv­ni­ci. Iz per­spek­ti­ve jed­ne teo­rij­ske kul­tu­re, čiji je idej­ni main­stre­am bio oli­čen u kolek­ti­vi­zmu fran­cu­skog Pro­sve­ti­telj­stva i dela nemač­kog ide­a­li­zma, libe­ral sta­rin­skog, vigov­skog kova, kakav je bez sum­nje bio Berk, mogao je izgle­da­ti samo kao demo­di­ra­ni sred­njo­ve­kov­ni mrač­njak koji mrzo­volj­no mrmlja svo­je feu­dal­ne kle­tve pro­tiv pro­gre­sa i moder­ne civi­li­za­ci­je (sku­pa sa lju­di­ma poput Bona­la i De Mestra, sa kojim "napred­nja­ci" ina­če jako vole da ga porede).

Knji­ga koja je (konač­no) pred nama – Ber­ko­va Raz­mi­šlja­nja o revo­lu­ci­ji u Fran­cu­skoj – pred­sta­vlja pra­vo remek-delo poli­tič­ke filo­zo­fi­je i glav­ni uzrok Ber­ko­ve repu­ta­ci­je kao kon­zer­va­tiv­nog poli­tič­kog misli­o­ca. Počev od ame­rič­kog ega­li­ta­ri­ste Toma­sa Pej­na, koji je Ber­ko­vu knji­gu oštro napao, tako­re­ći odmah po nje­nom štam­pa­nju, u svom pam­fle­tu Pra­va čove­ka (1792), pa sve do moder­nih soci­ja­li­sta i "libe­ra­la" (u ame­rič­kom smi­slu reči), Raz­mi­šlja­nja… su bila stig­ma­ti­zo­va­na kao neka vrsta teo­rij­skog mani­fe­sta ono­ga što se u tim kru­go­vi­ma smatra(lo) "kon­zer­va­ti­vi­zmom", a što bi se tač­ni­je moglo opi­sa­ti kao tra­di­ci­o­nal­ni bri­tan­ski liberalizam.

Da se veo misti­fi­ka­ci­ja, koji je kod nas oko Ber­ko­vog dela stvo­ri­lo više­de­ce­nij­sko "siste­mat­sko pogre­šno čita­nje" još uvek nije ras­pr­šio, sve­do­či na svoj način i pogo­vor ovom srp­skom izda­nju Raz­mi­šlja­nja… koji je napi­sao Voji­slav Sta­nov­čić, i u kojem su (osim obi­lja vred­nog isto­ri­o­graf­skog mate­ri­ja­la veza­nog za Ber­ko­vo vre­me, ali i za Slav­nu revo­lu­ci­ju) ured­no izde­kla­mo­va­na sva opšta mesta levo-ega­li­ta­ri­stič­ke recep­ci­je Ber­ka, što je već nago­ve­šte­no i u ori­gi­nal­nom naslo­vu pogo­vo­ra "Edmund Berk i ide­o­lo­gi­ja konzervativizma".

Zašto, nasu­prot tome, Ber­ka ne bi tre­ba­lo shva­ti­ti kao kon­zer­va­tiv­ca, nego kao libe­ra­la? Na ovo pita­nje je potreb­no odgo­vo­ri­ti pre nego poku­ša­mo da raz­ja­sni­mo neke nijan­se nje­go­ve kri­ti­ke Fran­cu­ske revo­lu­ci­je. Naj­pre, Berk sva­ka­ko jeste "kon­zer­va­ti­vac" u tom smi­slu što nagla­ša­va zna­čaj tra­di­ci­o­nal­nih usta­no­va i postup­nog, evo­lu­tiv­nog obli­ko­va­nja poret­ka slo­bo­de. Među­tim, u toj tač­ki on samo ver­no sle­di opšti filo­zof­ski i meto­do­lo­ški duh čita­vog bri­tan­skog evo­lu­ci­o­ni­zma i libe­ra­li­zma. Jedan Adam Smit, ili Dej­vid Hjum, ili Džo­šua Taker nisu bili ništa manji "kon­zer­va­tiv­ci" od Ber­ka, i sigur­no je da bi nji­hov stav pre­ma Fran­cu­skoj revo­lu­ci­ji (da su je doče­ka­li) bio jed­na­ko nepri­ja­telj­ski kao i Berkov.

S dru­ge stra­ne, on sva­ka­ko nije kon­zer­va­ti­vac, uko­li­ko bi to tre­ba­lo da zna­či vero­va­nje u tra­di­ci­ju i obi­ča­je kao takve, bez obzi­ra na nji­ho­vu prak­tič­nu vred­nost i posle­di­ce što ih je nji­ho­vo funk­ci­o­ni­sa­nje pro­i­zve­lo po dru­štve­ni život. Berk nije neko ko zastu­pa stvar sta­ri­ne nasu­prot ino­va­ci­ja­ma, samo zato što je u nju iz nekih roman­tič­nih razlo­ga zalju­bljen, već neko ko bra­ni odre­đe­nu, bri­tan­sku tra­di­ci­ju poli­tič­ke i eko­nom­ske slo­bo­de, jer kao prak­ti­čan čovek uvi­đa opa­snost koju po usta­no­ve slo­bo­de nosi deli­rič­ni revo­lu­ci­o­nar­ni pokret, koji se odi­gra­va pred nje­go­vim oči­ma, u sused­stvu. On ne usta­je u odbra­nu "pra­va Engle­za", nji­ho­ve Kra­lje­vi­ne i tra­di­ci­o­nal­nih poli­tič­ko-prav­nih insti­tu­ci­ja zato što je naci­o­na­li­sta, netr­pe­ljiv pre­ma Fran­cu­zi­ma; nje­mu engle­ska tra­di­ci­ja nije vred­na oču­va­nja samo zato što je engle­ska ili što je dav­no uspo­sta­vlje­na, već zato što oli­ča­va ide­al pri­rod­ne slo­bo­de i vla­da­vi­ne pra­va, gde Kra­lj i Par­la­ment dele vlast na isto­rij­ski uho­dan i kodi­fi­ko­van način, koji poret­ku jem­či sta­bil­nost i dugo­več­nost, a poda­ni­ci­ma nji­ho­vu neo­tu­đi­vu pri­rod­nu slo­bo­du pod zako­nom. Berk ne grmi pro­tiv Fran­cu­ske revo­lu­ci­je zato što ona ruši tra­di­ci­o­nal­ne auto­ri­te­te, u koje je on kao navod­ni kon­zer­va­ti­vac po sva­ku cenu zalju­bljen, već upra­vo zato što ona uda­ra na ovu libe­ral­nu kon­sti­tu­ci­ju, bez koje po nje­mu nije mogu­će zami­sli­ti ide­ju civi­li­zo­va­nog živo­ta. Fran­cu­ski revo­lu­ci­o­na­ri su za Ber­ka pre sve­ga pre­kr­ši­o­ci zako­na, kon­fi­ska­to­ri i ubi­ce, a tek sekun­dar­no lju­di koji ima­ju neka­kve "pro­gre­siv­ne" ide­je. Ono što nje­ga uža­sa­va nije revo­lu­ci­ja sama po sebi, već beskru­pu­lo­zni napad na slo­bo­du, koji je ona izvr­ši­la. Da Berk zai­sta nije neki prin­ci­pi­jel­ni kon­zer­va­ti­vac, koji pla­šlji­vo lamen­ti­ra nad bur­nim doga­đa­ji­ma i revo­lu­ci­ja­ma svog vre­me­na, sve­do­či nje­go­va odu­še­vlje­na podr­ška Ame­rič­koj revo­lu­ci­ji, koja je bila inspi­ri­sa­na i ute­me­lje­na na jasnim vigov­skim nače­li­ma vla­da­vi­ne pra­va, strikt­ne kon­tro­le vla­sti i kon­sti­tu­ci­o­nal­nog ogra­ni­če­nja "suve­re­ni­te­ta naro­da". Zašto je Berk imao izu­zet­no razu­me­va­nje za stvar ame­rič­kih revo­lu­ci­o­na­ra, dok za nji­ho­ve fran­cu­ske pan­da­ne ima samo reči osu­de i zgra­ža­va­nja? Zbog toga što su Ame­ri­kan­ci usta­li pro­tiv neza­ko­ni­tog pona­ša­nja bri­tan­skog Par­la­men­ta, pozi­va­ju­ći se upra­vo na kon­sti­tu­ci­o­nal­ne prin­ci­pe same bri­tan­ske Kra­lje­vi­ne, a ne na maglo­vi­te vizi­je nji­ho­vih fran­cu­skih kole­ga o "arit­me­tič­kom poret­ku" (Berk); zbog toga što su u bor­bi za slo­bo­du, ona­ko kako su je oni shva­ta­li, kli­ca­li Mag­na Kar­ti, Dekla­ra­ci­ji pra­va i poli­tič­ko-prav­nim nače­li­ma Slav­ne revo­lu­ci­je, a ne "bezna­čaj­nim papi­ri­ma o pra­vi­ma čove­ka" (Berk) i ruši­lač­kom zano­su "nei­sku­snih i zagre­ja­nih entuzijasta".

Da je Ber­ko­va kri­ti­ka Fran­cu­ske revo­lu­ci­je izra­zi­to libe­ral­no (a ne "kon­zer­va­tiv­no") inspi­ri­sa­na, reči­to sve­do­če već uvod­ni odelj­ci knji­ge, u koji­ma on pod­vr­ga­va kri­ti­ci sta­no­vi­šte dr Ričar­da Praj­sa, jed­nog od tada­šnjih naj­gor­lji­vi­jih sled­be­ni­ka ide­ja Fran­cu­ske revo­lu­ci­je u Engle­skoj. Kri­ti­ku­ju­ći Praj­so­ve tvrd­njo o "narod­nom izbo­ru" kao kri­te­ri­ju­mu legi­tim­no­sti bri­tan­ske kru­ne, i o navod­nom pra­vu naro­da na revo­lu­ci­o­nar­no zba­ci­va­nje vla­de, Berk pra­vo pore­klo ovih ide­ja vidi još u engle­skoj Puri­tan­skoj revo­lu­ci­ji iz 1641, koja je usto­li­či­la Krom­ve­lo­vu dik­ta­tu­ru, i čije ide­je on napa­da u ime nače­la Slav­ne revo­lu­ci­je, na koji­ma, po nje­go­vom shva­ta­nju, poči­va čitav bri­tan­ski pore­dak. Berk u Fran­cu­skoj revo­lu­ci­ji vidi samo još jed­no pona­vlja­nje opšteg obra­sca revo­lu­ci­o­nar­nog tero­ra, koji raza­ra čita­vo dru­štvo, i u ime maglo­vi­to shva­će­ne "suve­re­no­sti naro­da" uspo­sta­vlja režim suro­ve tira­ni­je nad tim istim naro­dom. Ovu revo­lu­ci­o­nar­nu bolest je Engle­ska, po Ber­ko­vom shva­ta­nju, pre­le­ža­la još u Puri­tan­skoj revo­lu­ci­ji, i nje­ga ispu­nja­va uža­som činje­ni­ca da jed­na civi­li­zo­va­na naci­ja, kakvom on sma­tra Fran­cu­ze, vek i po posle te revo­lu­ci­je nije sprem­na da iz nje­nih kata­stro­fal­nih posle­di­ca izve­de odgo­va­ra­ju­će zaključ­ke. Isti duh poli­tič­kog avan­tu­ri­zma, ista ona nihi­li­stič­ka strast raza­ra­nja, kojom su Krom­ve­lo­vi odmet­ni­ci svo­je­vre­me­no zara­zi­li Engle­sku, sada nadah­nju­je fran­cu­ske revo­lu­ci­o­na­re. Isti onaj duh plit­kog i vul­gar­nog ega­li­ta­ri­zma engle­skih "leve­le­ra" i "dige­ra" pro­ži­ma i akte tero­ra i beza­ko­nja fran­cu­ske Naci­o­nal­ne skup­šti­ne, ali i akte idej­ne podr­ške koju joj pru­ža­ju sled­be­ni­ci sa Ostr­va: "Zave­re, masa­kri, ubi­stva, sve je to nekim lju­di­ma mala cena za ostva­ri­va­nje revo­lu­ci­je. Jef­ti­na refor­ma bez krvi, slo­bo­da bez kri­vi­ce, dosad­ne su i blju­ta­ve za nji­hov ukus" (str. 80).

Poli­tič­ki radi­ka­li­zam Fran­cu­ske revo­lu­ci­je, koji kao eho odzva­nja i u pro­po­ve­di­ma i poli­tič­kim pro­kla­ma­ci­ja­ma nje­nih bri­tan­skih sled­be­ni­ka (poput dr Praj­sa), Berk sma­tra osnov­nim izvo­ri­štem svih onih zala koja je ta revo­lu­ci­ja done­la sa sobom. U tom smi­slu, ona za Ber­ka ne pred­sta­vlja nika­kav uni­kat­ni poli­tič­ki feno­men, već samo pona­vlja­nje opšteg obra­sca svih onih revo­lu­ci­ja koje su inspi­ri­sa­ne radi­ka­li­stič­kim ideologijama.

No, iako se po svo­jim opštim poli­tič­kim posle­di­ca­ma nije mno­go razli­ko­va­la od engle­ske Puri­tan­ske revo­lu­ci­je (teror, kon­fi­ska­ci­je, obez­vre­đi­va­nje nov­ca…), Fran­cu­ska je revo­lu­ci­ja po neče­mu ipak bila savim oso­be­na – od samog počet­ka je ima­la ne samo svoj­stva jed­nog orga­ni­zo­va­nog poli­tič­kog pre­vra­ta, već je u nje­nim osno­va­ma sta­jao čitav inte­lek­tu­al­ni pokret radi­kal­nog usme­re­nja, sači­njen od lju­di koji su sebe nazi­va­li "pro­sve­ti­te­lji­ma" i koji su pri­pra­vi­li filo­zof­ske teme­lje zahte­vu za pot­pu­nim uni­šte­njem poli­tič­kih insti­tu­ci­ja Sta­rog reži­ma. Radi­kal­ni inte­lek­tu­a­li­zam ("raci­o­na­li­zam", koji je začeo Dekart, a nasta­vi­lo neko­li­ko nared­nih gene­ra­ci­ja filo­zo­fa i pisa­ca, među koji­ma je sva­ka­ko naj­ču­ve­ni­ja gru­pa pozna­ta kao "enci­klo­pe­di­sti") osmi­slio je i za širi krug lju­di uči­nio uver­lji­vom osnov­nu ide­ju ovog pokre­ta o neop­hod­no­sti revo­lu­ci­o­nar­ne izme­ne čita­vog poli­tič­kog, eko­nom­skog (ali i moral­nog) siste­ma, koji je do tada u Fran­cu­skoj vla­dao. Već je Dekar­to­vo shva­ta­nje nauč­nog meto­da suge­ri­sa­lo sli­ku ljud­skog zna­nja kao nepo­gre­ši­vog i zao­kru­že­nog siste­ma sta­vo­va, dedu­ko­va­nog iz sku­pa pola­znih, samo­o­či­gled­nih isti­na. Takvo dekar­tov­sko zna­nje se može shva­ti­ti i kao neka vrsta raci­o­nal­ne kon­struk­ci­je, koja ima ambi­ci­ju da obu­hva­ti svet kao celi­nu. Sve ono što ne može biti shva­će­no u ter­mi­ni­ma razum­skih mode­la ili kon­struk­ci­ja, u kar­te­zi­jan­skoj tra­di­ci­ji je bilo tre­ti­ra­no kao "pre­dra­su­da" i "pri­vid", i ova temelj­na kar­te­zi­jan­ska ide­ja se pre­ne­la i u kasni­ju soci­jal­nu filo­zo­fi­ju radi­kal­nog Pro­sve­ti­telj­stva, pod ozna­kom soci­jal­nog kon­struk­ti­vi­zma. Kao što je, u skla­du sa meto­do­lo­škim naput­kom kar­te­zi­jan­skog skep­ti­ci­zma, tre­ba­lo sta­vi­ti u zagra­du, ospo­ri­ti sva ona vero­va­nja i sta­vo­ve za koje se ne može polo­ži­ti račun u smi­slu stro­ge nauč­ne pro­ve­re, tako se i kroz rado­ve Didroa, Rusoa, Hel­ve­ci­ja, D’Alambera i nji­ma slič­nih, širi­la ide­ja o tome kako je nužno odba­ci­ti sve one tra­di­ci­o­nal­ne usta­no­ve dru­štva, koje ne mogu biti shva­će­ne kao direkt­ne posle­di­ce razum­skog pla­ni­ra­nja. Ceo pro­sve­ti­telj­ski pokret u Fran­cu­skoj bio je u zna­ku ovog revo­lu­ci­o­nar­nog uče­nja. Osnov­no filo­zof­sko nače­lo kroz koje je poli­tič­ki ope­ra­ci­o­na­li­zo­va­na ova nova filo­zof­ska reli­gi­ja, bio je kon­cept pri­rod­nih ljud­skih pra­va (ili "pra­va čove­ka" iz Dekla­ra­ci­je o pra­vi­ma čove­ka i gra­đa­ni­na). Berk je napao ovaj kon­cept pra­va čove­ka kao jed­no od osnov­nih izvo­ri­šta revo­lu­ci­o­nar­ne opa­sno­sti, zato što je shva­ta­nje pri­ro­de, koje je taj kon­cept doneo sa sobom, bilo u direkt­noj suprot­no­sti sa kon­cep­tom pri­rod­ne slo­bo­de, razvi­je­nim u spe­ci­fič­noj bri­tan­skoj tra­di­ci­ji libe­ral­nog evo­lu­ci­o­ni­zma, kojoj je sam Berk bez ostat­ka pri­pa­dao. Kod eko­no­mi­ste Ada­ma Smi­ta, ute­me­lji­va­ča ove idej­ne tra­di­ci­je, "sistem pri­rod­ne slo­bo­de" bio je iden­ti­fi­ko­van sa poret­kom nena­met­nu­te sagla­sno­sti među indi­vi­du­a­ma, koji se for­mi­ra na slo­bod­nim kon­ku­rent­skim trži­šti­ma, liše­nim direkt­nog i arbi­trar­nog upli­ta­nja vla­de. Tako­đe, u poli­tič­koj sfe­ri, pojam "pri­rod­nog" je za ško­lu mišlje­nja na koju se Berk osla­nja vezan za usta­no­ve com­mon low i dugu, više­ve­kov­nu tra­di­ci­ju usa­vr­ša­va­nja slo­bo­da koje uži­va­ju engle­ski gra­đa­ni, tra­di­ci­ju ove­ko­ve­če­nu u čita­vom nizu kon­sti­tu­ci­o­nal­nih Pove­lja, Dekla­ra­ci­ja i Zako­na, done­tih od stra­ne Par­la­men­ta i Kra­lja sa ciljem da pro­du­be i pre­ci­zi­ra­ju sva ona nače­la dobre vla­da­vi­ne, koja se ina­če sma­tra­ju več­nim. Važno je zapa­zi­ti da i u poli­tič­koj i u eko­nom­skoj sfe­ri, pojam "pri­rod­nog" za bri­tan­ske evo­lu­ci­o­ni­ste bli­sko kore­spon­di­ra sa poj­mom spon­ta­nog, sve­sno nere­gu­li­sa­nog rasta civi­li­za­ci­je. Slo­že­ne usta­no­ve koje su se for­mi­ra­le tokom dugo­traj­nog pro­ce­sa soci­jal­ne i kul­tur­ne evo­lu­ci­je, za Ber­ka i nje­go­ve engle­ske (ali i neke fran­cu­ske) isto­mi­šlje­ni­ke, jesu pri­rod­ne zato što nisu pro­i­zvod nika­kvih direk­ti­va ili pri­nu­de vla­sti, već dobro­volj­ne koo­pe­ra­ci­je slo­bod­nih indi­vi­dua; trgo­vi­na, novac, prav­ni pore­dak, tra­di­ci­o­nal­ni moral – sve su to spon­ta­ni cve­to­vi civi­li­za­ci­je koji za ove sled­be­ni­ke evo­lu­ci­o­ni­zma izra­ža­va­ju zapra­vo sušti­nu ljud­ske pri­ro­de. Antro­po­lo­ška kon­cep­ci­ja, koja leži u osno­vi ova­kvog shva­ta­nja pri­ro­de, pod­ra­zu­me­va da su lju­di zna­čaj­no evo­lu­i­ra­li od zve­ri, i da je civi­li­za­ci­ja sa svo­jim neza­men­lji­vim usta­no­va­ma zapra­vo jedi­ni okvir istin­ski ljud­skog živo­ta (živo­ta u skla­du sa "ljud­skom prirodom").

Nasu­prot ovo­me, pokret radi­kal­nog Pro­sve­ti­telj­stva na Kon­ti­nen­tu arti­ku­li­sao je shva­ta­nje ljud­ske pri­ro­de koje je pola­zi­lo od pot­pu­no opreč­nih pre­mi­sa: civi­li­za­cij­ske usta­no­ve su u osno­vi pro­i­zvo­di tra­di­ci­o­nal­nih pre­dra­su­da i pra­zno­ve­ri­ca, koje pri­ti­ska­ju i ugnje­ta­va­ju "istin­sku" ljud­sku pri­ro­du, i koje mora­ju biti sru­še­ne u ime kon­cep­ta pra­va čove­ka. Ova pra­va nema­ju ničeg zajed­nič­kog sa pra­vi­ma koja poje­din­ci­ma pri­pa­da­ju na osno­vu kon­cep­ta vla­da­vi­ne pra­va, ili bilo kog dru­gog, uko­li­ko on pret­po­sta­vlja posto­ja­nje civi­li­za­ci­je kao okvi­ra za ljud­sku samo­re­a­li­za­ci­ju, već impli­ci­ra­ju da istin­ska pra­va čove­ka pod­ra­zu­me­va­ju odstra­nji­va­nje, "sta­vlja­nje u zagra­de" sve­ga što je kao insti­tu­ci­o­nal­ni ili regu­la­tiv­ni okvir posta­vi­lo isku­stvo dese­ti­na pret­hod­nih gene­ra­ci­ja. Jedan od kori­fe­ja ovog pokre­ta, Ž. Ž. Ruso, sli­ko­vi­to je opi­sao nje­go­vu osnov­nu ide­ju kada je rekao da je naj­ve­ći zlo­čin pre­ma čove­čan­stvu uči­nio onaj ko je prvi ogra­dio neki zemlji­šni posed i rekao: "ovo je moje" (i time zasno­vao jed­nu od "pro­tiv­pri­rod­nih" usta­no­va civi­li­za­ci­je – pri­vat­nu svo­ji­nu). "Pri­rod­no sta­nje" je za Rusoa i nje­go­ve sled­be­ni­ke pred­sta­vlja­lo mit­ski raj živo­ta u har­mo­ni­ji sa oko­li­nom i bli­žnji­ma, pre počet­ka zlo­kob­nog pro­ce­sa kva­re­nja civi­li­za­ci­jom, istog onog pro­ce­sa kojeg bri­tan­ski evo­lu­ci­o­ni­sti sma­tra­ju isho­di­štem samo­re­a­li­za­ci­je ljud­skog bića. Pojam pri­ro­de se više nije iden­ti­fi­ko­vao sa prak­ti­ci­ra­njem živo­ta u spon­ta­no nasta­lim insti­tu­ci­ja­ma slo­bod­nog dru­štva, nespu­ta­nog veštač­kim ste­ga­ma tira­ni­je i eko­nom­ske kon­tro­le, već sa povrat­kom u sta­nje pre "pada", pre počet­ka dege­ne­ra­ci­je čove­ka izru­če­nog tero­ru civi­li­za­ci­je. Zato pra­va čove­ka, od kojih pola­ze fran­cu­ski revo­lu­ci­o­na­ri, pred­sta­vlja­ju samo jedan radi­kal­ni poli­tič­ki, ili pre filo­zof­ski kon­cept, a ne neko kon­sti­tu­ci­o­nal­no-ope­ra­tiv­no nače­lo za refo­mu posto­je­ćih insti­tu­ci­ja. Evo kako Berk vidi poli­tič­ku instru­men­ta­li­za­ci­ju ovih "pra­va" od stra­ne fran­cu­skih revo­lu­ci­o­na­ra i nji­ho­vih engle­skih sled­be­ni­ka: "Oni pre­zi­ru isku­stvo kao mudrost neo­bra­zo­va­nih lju­di, a što se osta­log tiče, oni su u pota­ji napra­vi­li minu koja će, jed­nom jedi­nom eksplo­zi­jom, dići u vazduh sve pri­me­re iz pro­šlo­sti, sve pre­ce­den­te, sve pove­lje i akte Par­la­men­ta. Oni ima­ju "pra­va čove­ka". Pro­tiv tih pra­va nema leka, za njih nije­dan spo­ra­zum nije oba­ve­zu­ju­ći; ona ne dopu­šta­ju nika­kvo pri­la­go­đa­va­nje i nika­kav kom­pro­mis, sve što je manje od nji­ho­vog pot­pu­nog ostva­re­nja pred­sta­vlja pre­va­ru i neprav­du. Pro­tiv ovih pra­va čove­ka nijed­na vla­da ne tra­ži sigur­nost u duži­ni svog tra­ja­nja ili prav­di i bla­go­sti svo­je upra­ve. Ako se nji­ho­ve for­me ne ukla­pa­ju u teo­ri­je ovih špe­ku­la­na­ta, nji­ho­ve pri­med­be pod­jed­na­ko važe za sta­re i bla­go­tvor­ne vla­de kao i za naj­na­sil­ni­je tira­ni­je ili naj­si­ro­vi­ju mogu­ću uzur­pa­ci­ju. Oni su uvek u spo­ru sa vla­dom, ne o pita­nji­ma zlo­u­po­tre­be, već o pita­nji­ma nadle­žno­sti i pra­va" (str. 72).

Ovaj pasus pred­sta­vlja možda naj­ja­ču for­mu­la­ci­ju Ber­ko­ve kri­ti­ke ide­ja koje su leža­le u osno­vi Fran­cu­ske revo­lu­ci­je. Tu se isto­vre­me­no naj­bo­lje vidi zbog čega je on tu revo­lu­ci­ju stig­ma­ti­zo­vao kao "filo­zof­sku". Pre­u­sme­ra­va­ju­ći pažnju sa nače­la i teh­ni­ka dobre vla­da­vi­ne na flu­id­ne filo­zof­ske dekla­ma­ci­je o "pra­vi­ma čove­ka", fran­cu­ski su revo­lu­ci­o­na­ri, po Ber­ko­vom shva­ta­nju, stvo­ri­li fatal­ni poli­tič­ki vaku­um, koji se onda mogao popu­ni­ti bilo kakvom tira­ni­jom ili uzur­pa­ci­jom, samo ako se nji­ho­ve vođe pozi­va­ju na Rusoa, Enci­klo­pe­di­ju

Sva­ko refor­mi­sa­nje poli­tič­kih ili eko­nom­skih insti­tu­ci­ja zahte­va veli­ko isku­stvo, poli­tič­ku vešti­nu i spo­sob­nost da se uči iz tuđih i vla­sti­tih gre­ša­ka, i da se u skla­du sa razbo­ri­tim rasu­đi­va­njem pri­hva­ta­ju oni mode­li čije su se posle­di­ca poka­za­le naj­ko­ri­sni­jim za dru­štvo kao celi­nu. Ali, Ber­ku se čini oči­gled­nim da to ne može biti stvar filo­zof­skih deba­ta i pro­kla­ma­ci­ja, već jed­nog muko­trp­nog i često razo­ča­ra­va­ju­će dosad­nog posla, za koji je potreb­no mno­go više vešti­ne i odri­ca­nja nego što se može dobi­ti nagra­de u uva­ža­va­nju i pri­zna­nju od stra­ne drugih.

Glav­nu vrli­nu bri­tan­skog poret­ka i pre­o­vla­đu­ju­đeg tipa poli­tič­ke kul­tu­re, Berk vidi u tome što se oni nala­ze uglav­nom po stra­ni od uti­ca­ja fran­cu­skog Pro­sve­ti­telj­stva i "zako­no­dav­nih" refor­mi u vidu kon­fi­ska­ci­je, naci­o­na­li­za­ci­je i uki­da­nja pode­le vla­sti, koje je spro­ve­la fran­cu­ska Naci­o­nal­na Skup­šti­na, uvo­de­ći do tada (čak i za fran­cu­ske pri­li­ke) nevi­đe­nu cen­tra­li­za­ci­ju i uni­for­mi­za­ci­ju čita­vog dru­štva: "Mi nismo Ruso­o­vi pre­o­bra­će­ni­ci, mi nismo Vol­te­ro­vi uče­ni­ci; Hel­ve­ci­jus nije među nama ostva­rio nika­kav napre­dak. Ate­i­sti nisu naši pro­po­ved­ni­ci; luda­ci nisu naši zako­no­dav­ci. Mi zna­mo da mi nismo došli ni do kakvih otkri­ća, i sma­tra­mo da se nika­kva otkri­ća ne mogu ni napra­vi­ti u pogle­du moral­no­sti, i da ih ne može biti mno­go ni u veli­kim prin­ci­pi­ma vla­da­vi­ne, niti ide­ja­ma slo­bo­de, koje su dav­no pre nego što smo se rodi­li bile shva­će­ne isto ono­li­ko dobro kao što će biti i onda kada bož­ja milost zemljom pre­kri­je našu uobra­že­nost i tiši­na gro­ba pot­či­ni svo­jim zako­ni­ma našu žustru govor­lji­vost" (str. 103).

Ovaj ode­ljak može biti tre­ti­ran goto­vo kao naka vrsta mani­fe­sta filo­zo­fi­je evo­lu­ci­o­ni­zma, koja je suve­re­no vla­da­la bri­tan­skom prav­nom i poli­tič­kom mišlju XVIII i XIX veka. Kao što je sama Fran­cu­ska revo­lu­ci­ja bila "filo­zof­ska", tako bi se i Ber­ko­va kri­ti­ka te revo­lu­ci­je, izlo­že­na u knji­zi o kojoj govo­ri­mo, mogla nazva­ti jed­nom malom filo­zof­skom kon­tra­re­vo­lu­ci­jom. Kako smo dosad već mogli da vidi­mo, ta kri­ti­ka nije čisto teh­nič­ke pri­ro­de, niti se ogra­ni­ča­va samo na poje­di­nač­ne aspek­te dru­štve­nog feno­me­na, već zadi­re do samih filo­zof­skih teme­lja Fran­cu­ske revo­lu­ci­je. Poseb­na vred­nost Ber­ko­vih ana­li­za ogle­da se upra­vo u ovom nji­ho­vom načel­nom i, rekao bih, sve­o­bu­hvat­nom karak­te­ru: one se tiču kako pogub­nih dej­sta­va ide­ja Fran­cu­ske revo­lu­ci­je po poli­tič­ke slo­bo­de i vla­da­vi­nu pra­va (ovim se bavi goto­vo čita­va knji­ga, poseb­no str. 10–110), tako i efe­ka­ta tih ide­ja na eko­no­mi­ju zemlje i opšte osi­ro­ma­še­nje čita­vog sta­nov­ni­štva. Berk je uspeo da spreg­ne u jed­nu kohe­rent­nu celi­nu argu­men­te pro­tiv poli­tič­ke i eko­nom­ske revo­lu­ci­je, uka­zu­ju­ći kako cen­tra­li­za­ci­ja i kon­tro­la celo­kup­nog dru­štve­nog živo­ta ne samo da pogo­du­ju guše­nju sva­ke poli­tič­ke opo­zi­ci­je i usto­li­če­nju tira­ni­je, već i pot­ko­pa­va­nju eko­nom­skog pro­spe­ri­te­ta i vital­no­sti dru­štva. Ova kla­sič­na libe­ral­na teza o nužnoj vezi izme­đu poli­tič­ke i eko­nom­ske slo­bo­de, o slo­bod­nom trži­štu i indi­vi­du­al­noj svo­ji­ni kao kon­sti­tu­tiv­nim pret­po­stav­ka­ma samo­stal­no­sti i neza­vi­sno­sti gra­đa­na, može se naći u vrlo slič­nom obli­ku vari­ra­na i u deli­ma kasni­jih, XX-vekov­nih libe­ra­la, u nji­ho­voj pole­mi­ci sa soci­ja­li­stič­kim pla­ni­ra­njem i "regu­la­ci­jom".

Ber­ko­va Raz­mi­šlja­nja… u tom pogle­du neo­do­lji­vo pod­se­ća­ju na Haje­kov Put u rop­stvo, ne samo po svo­joj dra­ma­tič­noj pole­mič­koj into­na­ci­ji i atmo­sfe­ri urgent­no­sti koju suge­ri­šu, već pre­vas­hod­no po zapa­nju­ju­ćoj slič­no­sti svo­je argu­men­ta­ci­je, kao i slič­no­sti inte­lek­tu­al­nih i poli­tič­kih iza­zo­va sa koji­ma su bili suo­če­ni. I jedan i dru­gi su pisa­li pro­tiv nadi­ru­ćih soci­ja­li­stič­ko-pla­ner­skih ide­ja svog vre­me­na, a u ime spon­ta­nog poret­ka, vla­da­vi­ne pra­va i indi­vi­du­al­ne slo­bo­de. I jedan i dru­gi se u pome­nu­tim spi­si­ma pozi­va­ju na dobre tra­di­ci­je, na usta­no­ve koje su dugim ispro­ba­va­njem u prak­si doka­za­le svo­ju delo­tvor­nost, i tvr­de da raza­ra­nje tih insti­tu­ci­ja, vođe­no težnjom da se nji­ho­vo funk­ci­o­ni­sa­nje nado­me­sti razum­skim pla­ni­ra­njem, zako­ni­to vodi u opštu soci­jal­nu destruk­ci­ju. Obo­ji­ca su bili doče­ka­ni na nož od stra­ne veći­ne svo­jih savre­me­ni­ka ega­li­ta­ri­sta, koji su odmah ose­ti­li pro­dor­nost i inte­lek­tu­al­ni mag­ne­ti­zam nji­ho­ve kri­ti­ke, i koji su po pra­vi­lu teži­li da ih suzbi­ju eti­ke­tom "kon­zer­va­tiv­ci" (Berk je bio kon­zer­va­tiv­ni mrač­njak zalju­bljen u feu­da­li­zam, a Hajek XIX-vekov­ni mrač­njak, zalju­bljen u svoj "pre­va­zi­đe­ni" sistem lais­sez-fai­re). Obo­ji­ca su, tako­đe, bili dubo­ko sve­sni rizi­ka po svoj inte­lek­tu­al­ni pre­stiž među savre­me­ni­ci­ma, koji su pre­u­ze­li zastu­pa­njem gle­di­šta koja ne podi­la­ze aktu­el­noj poli­tič­koj modi i ne laska­ju ni jed­noj neo­bu­zda­noj stra­sti (Berk je zbog svo­je knji­ge bio izlo­žen žesto­kim kri­ti­ka­ma čak i od stra­ne mno­gih svo­jih kole­ga Vigo­va­ca, dok je Hajek već u pred­go­vo­ru za Put u rop­stvo izra­zio (oprav­da­no) uve­re­nje da će ta knji­ga uvre­di­ti mno­ge nje­go­ve prijatelje).
Ovim je bače­no novo sve­tlo na jedan od glav­nih argu­me­na­ta, koji je često bio navo­đen u pri­log tezi o Ber­ku kao kon­zer­va­tiv­cu, a to je nje­go­vo pro­ti­vlje­nje izbor­noj refor­mi – opštem pra­vu gla­sa i uki­da­nju tzv. Zemlji­šne ari­sto­kra­ti­je. To su sve bile pro­me­ne koje su se kasni­je zai­sta i desi­le, a koje je Berk žustro ospo­ra­vao, veru­ju­ći da bi one ugro­zi­le sam pore­dak, iz čega je tra­di­ci­o­nal­no izvo­đen zaklju­čak o nje­mu kao anti­li­be­ra­lu. Među­tim, iz dosad reče­nog sle­di da ovaj Ber­kov nepo­pus­tlji­vi kon­zer­va­ti­vi­zam nije bio stvar nje­go­ve apri­or­ne pla­šlji­ve odboj­no­sti pre­ma sva­koj pro­me­ni kao takvoj, već izraz zazo­ra pre­ma činje­ni­ci da su pome­nu­te refor­me, od stra­ne fran­cu­skih revo­lu­ci­o­na­ra i nji­ho­vih engle­skih sled­be­ni­ka, bile pre­dla­ga­ne kao deo jed­nog holi­stič­kog pla­na ruše­nja svih nasle­đe­nih usta­no­va, a da za nji­ho­vu zame­nu novim nisu pru­ži­li nika­kav pre­ce­dent niti empi­rij­ski model. Nasu­prot tome, Berk se na više mesta u svo­joj knji­zi izja­šnja­va za "refor­mu bez krvi", za postup­ne i pro­mi­šlje­ne pro­me­ne i pri­la­go­đa­va­nja u zako­no­dav­stvu, ali ne veru­je da te pro­me­ne mogu biti stvar spro­vo­đe­nja arit­me­tič­kog nacr­ta nekog cen­tral­nog plan­skog tela, već da mora­ju zadr­ža­ti svoj indi­vi­du­al­ni i evo­lu­tiv­ni karakter.

Na kra­ju, valja nagla­si­ti da izvan­red­nom uti­sku koji osta­vlja ova Ber­ko­va knji­ga zna­čaj­no dopri­no­si odli­čan pre­vod Lji­lja­ne Niko­lić, koji je u veli­koj meri uspeo da pre­ne­se stil­sku i reto­rič­ku bri­ljant­nost izvor­nog engle­skog štiva.

*tekst je prvo­bit­no obja­vljen na saj­tu www.nspm.org.yu i pra­va čove­ka. Zlo je, dakle, po nje­mu, bilo u samoj ide­ji, u osnov­nom kon­cep­tu, a ne u glu­po­sti ili pokva­re­no­sti poli­ti­ča­ra koji su ga zlo­u­po­tre­bi­li. Ali, to ne zna­či da je pogub­nost kon­cep­ta pra­va čove­ka bila u tome što je on suge­ri­sao pogre­šna insti­tu­ci­o­nal­na reše­nja, već u tome što se nji­ma uop­šte nije bavio, što je suge­ri­sao ide­ju da je naj­va­žni­ji posao filo­zo­fa i dru­štve­nih refor­ma­to­ra u for­mu­li­sa­nju sve­o­bu­hvat­nih kon­ce­pa­ta, čija se uver­lji­vost meri nji­ho­vom reto­rič­ko-spe­ku­la­tiv­nom dopa­dlji­vo­šću, a ne empi­rij­skim posle­di­ca­ma. Ide­ja pra­va čove­ka, ona­ko kako ju je for­mu­li­sa­la Fran­cu­ska revo­lu­ci­ja, nudi po Ber­ku alter­na­ti­vu izme­đu anar­hi­zma i tira­ni­je, jer samo pro­kla­mu­je "pra­va" koja su neo­tu­đi­va sva­kom čove­ku, ali ne i nači­ne nji­ho­vog ostva­ri­va­nja. Za Ber­ka, napro­tiv, vla­da nije nika­kav šraf u filo­zof­skom meha­ni­zmu, već obič­na "maj­sto­ri­ja ljud­skog uma za obez­be­đe­nje ljud­skih potre­ba": "Onog tre­nut­ka kad u bilo kom smi­slu uma­nji­te puna pra­va čove­ka da upra­vlja sobom, i dozvo­li­te bilo koje veštač­ki utvr­đe­no ogra­ni­če­nje tih pra­va, od tog tre­nut­ka celo­kup­na orga­ni­za­ci­ja vla­de posta­je pita­nje kori­sno­sti" (str. 75).

Ivan Jan­ko­vić