Ekonomsko opravdanje patrijarhalne porodice

Pod patri­jar­hal­nom poror­di­com u ovom radu se pod­ra­zu­me­va poro­di­ca u kojoj su ulo­ge izme­đu rodi­te­lja pode­lje­ne tako da je teži­šte oče­ve aktiv­no­sti van kuće, na zara­đi­va­nju sred­sta­va za život, dok maj­ka pre­vas­hod­no uzga­ja decu i vodi raču­na o doma­ćin­stvu. U radu se kori­ste stan­dard­ni ala­ti eko­nom­ske ana­li­ze da bi se poka­za­lo kako je jedi­no ova­kva for­ma poro­dič­ne orga­ni­za­ci­je efi­ka­sna sa sta­no­vi­šta ostva­ri­va­nja cilje­va uspe­šnog razvo­ja poje­din­ca i oču­va­nja i razvo­ja mate­ri­jal­nog i ljud­skog kapi­ta­la, pa i same civilizacije.

Teo­ri­ja fir­me i kom­pa­ra­tiv­ne prednosti

Poro­di­ca je naj­ma­nja ope­ra­tiv­na jedi­ni­ca eko­nom­skog siste­ma. U tom pogle­du, može se povu­ći kori­sna ana­lo­gi­ja izme­đu funk­ci­o­ni­sa­nja pro­ro­di­ce i fir­me. Obe for­me orga­ni­za­ci­je su nasta­le evo­lu­tiv­nim putem, poku­ša­jem i pogre­škom, i svo­ju kori­snost i vital­nost su doka­za­le dugo­traj­nim funk­ci­o­ni­sa­njem u isku­stvu, i činje­ni­com da su svi poku­ša­ji da se ove for­me uklo­ne ili nado­me­ste pro­pa­li i odve­li dru­štvo u ogrom­nu destruk­ci­ju, stra­da­nje i gubi­tak bla­go­sta­nja. Poku­ša­ji da se eli­mi­ni­še fir­ma zasno­va­na na pri­vat­nom vla­sni­štvu, vodi­li su soci­ja­li­stič­kom siste­mu u kome delat­na spo­sob­nost i pre­du­zet­ni­štvo lju­di nisu mogli da budu isko­ri­šće­ni, što je rezul­ti­ra­lo nee­fi­ka­snim, subop­ti­mal­nim isko­ri­šća­va­njem raspo­lo­ži­vih resur­sa, potro­šnjom kapi­ta­la, i u kraj­njoj instan­ci, siro­ma­štvom i pri­vred­nim propadanjem.

Za razli­ku od pri­vat­ne fir­me, soci­ja­li­stič­ki atak na patri­jar­hal­nu poro­di­cu je vodio kako eko­nom­skom, tako i kul­tur­nom i bio­lo­škom degra­di­ra­nju čove­čan­stva. Apo­lo­gi­jom raz­bi­ja­nja poro­di­ce i tobo­žnje eman­ci­pa­ci­je žena i dece, soci­ja­li­zam je razo­rio tra­di­ci­o­nal­ne kana­le za postup­no uve­ća­va­nje ljud­skog kapi­ta­la, pre­nos tra­di­ci­o­nal­nih zna­nja, vešti­na i moral­nih vred­no­sti na koji­ma poči­va civi­li­za­ci­ja i zahva­lju­ju­ći koji­ma je doži­ve­la pro­cvat. Deca koja odra­sta­ju mimo sklad­nog poro­dič­nog sve­ta, teže da napu­ste mar­ljiv rad, da odba­ce pošte­nje i odgo­vor­nost, i lako se i rano pre­da­ju dro­ga­ma, alko­ho­lu, nedo­lič­nom pona­ša­nju i sub­ver­zi­ji. Ona posta­ju nespo­sob­na za samo­stal­no i slo­bod­no funk­ci­o­ni­sa­nje (koje je kori­sno i za čita­vo dru­štvo), kao što i eko­nom­ski poje­di­nac mimo bla­go­tvor­nog okru­že­nja delo­va­nja u pri­vat­noj fir­mi gubi moć da pobolj­ša svoj eko­nom­ski polo­žaj i indi­rekt­no dopri­ne­se opštem napret­ku društva.

Posto­ji širo­ka osno­va za ovu ana­lo­gi­ju izme­đu pri­vat­ne fir­me i poro­di­ce. Kao što je nobe­lo­vac Ronald Kouz poka­zao u svom radu "The­o­ry of the Firm" slo­bo­da poje­din­ca i pre­du­zet­ni­štvo nisu dovolj­ni fak­to­ri za obja­šnje­nje eko­nom­ske aktiv­no­sti. Da jesu, na trži­štu ne bi posto­ja­le fir­me, kao orga­ni­za­ci­o­ne jedi­ni­ce eko­no­mi­je u koji­ma uče­stvu­je više lju­di, već bi sva­ki poje­di­nac delo­vao kao zaseb­na fir­ma. Ova okol­nost da uop­šte posto­je fir­me kao siste­mi ure­đe­ni opti­mal­nom kom­bi­na­ci­jom hije­rar­hi­je i dobro­volj­ne koo­pe­ra­ci­je, poti­če po Kou­zu usled toga što mi živi­mo u sve­tu pozi­tiv­nih trans­ak­ci­o­nih tro­ško­va, odno­sno tro­ško­va otkri­va­nja i kori­šće­nja infor­ma­ci­ja od zna­ča­ja za pro­i­zvod­nju nekog pro­fi­ta­bil­nog dobra. Nije­dan poje­di­nac, sam po sebi, nema dovolj­no resur­sa i vre­me­na da oba­vlja sve one funk­ci­je koje su potreb­ne za pro­duk­tiv­no kori­šće­nje zna­nja i infor­ma­ci­ja za zado­vo­lja­va­nje potre­ba dru­gih lju­di. Zato mu je potreb­na sarad­nja dru­gih spe­ci­ja­li­zo­va­nih poje­di­na­ca u okvi­ru fir­me kao zajed­ni­ce ugo­vo­ra (nexus of contract).

S dru­ge stra­ne, i poro­di­ca je evo­lu­tiv­na for­ma koja je nasta­la upra­vo kao poku­šaj da se mini­mi­zu­ju trans­ak­ci­o­ni tro­ško­va živo­ta poje­din­ca u indi­vi­du­a­li­stič­kom dru­štvu u kome je lišen bri­ge čita­ve zajed­ni­ce. Patri­jar­hal­na poro­di­ca je insti­tu­ci­ja slo­bod­nog i indi­vi­du­a­li­stič­kog dru­štva, a ne zao­sta­log i ple­men­skog, kako veru­ju mno­gi zago­vor­ni­ci "eman­ci­pa­ci­je". Ona pred­sta­vlja sistem zasno­van, kao i fir­ma, na opti­mal­noj kom­bi­na­ci­ji hije­rar­hij­skih i koo­pe­ra­tiv­nih reži­ma odno­sa, koji ima za funk­ci­ju da mini­mi­zu­je trans­ak­ci­o­ne tro­ško­ve stva­ra­nja moral­nih i inte­lek­tu­al­nih vrli­na, pre­no­sa kori­snog isku­stva i for­mi­ra­nja ljud­skog i finan­sij­skog kapi­ta­la. Ver­ti­kal­ni (hije­rar­hij­ski) obra­zac je svoj­stven za odnos rodi­te­lja pre­ma deci, dok hori­zon­tal­ni koo­pe­ra­tiv­ni obra­zac pre­o­vla­đu­je u među­sob­nom odno­su rodi­te­lja. Uspeh poro­di­ce kao siste­ma zavi­si od opti­mal­ne kom­bi­na­ci­je ova dva mode­la, i sto­ga ne mogu biti uspe­šne one poro­di­ce u koji­ma rodi­te­lji ne delu­ju koo­pe­ra­tiv­no, niti one u koji­ma je pore­me­ćen hije­rar­hij­ski pore­dak u odno­su na decu (reci­mo "ras­pu­šte­nost" ili nepo­slu­šnost same dece)

Kao i sva­ki dru­gi eko­nom­ski sistem, tako i poro­di­ca može biti posma­tra­na u klju­ču raci­o­nal­no­sti svo­jih osnov­nih postu­la­ta. Osnov­ni orga­ni­za­ci­o­ni postu­lat patri­jar­hal­ne poro­di­ce jeste pode­la rada izme­đu rodi­te­lja. Kao i sva­ki efi­ka­san sistem, i poro­di­ca mora radi ostva­re­nja većeg bro­ja funk­ci­ja da pri­beg­ne spe­ci­ja­li­za­ci­ji delat­no­sti. Osnov­ni eko­nom­ski aksi­om jeste da pode­la rada podi­že ste­pen efi­ka­sno­sti kori­šće­nja raspo­lo­ži­vih fak­to­ra pro­i­zvod­nje i podi­že pro­duk­tiv­nost rada. U čuve­nom pri­me­ru Ada­ma Smi­ta sa fabri­kom iga­la ima­mo jed­no­stav­no obja­šnje­nje kako jedan isti eko­nom­ski sistem (ista fir­ma, odn­so­no sku­pi­na lju­di) posti­že fun­da­men­tal­no razli­či­te rezul­ta­te u zavi­sno­sti od toga da li svi (eksten­ziv­no) rade jedan isti posao, ili je sva­ko spe­ci­ja­li­zo­van samo za jedan izo­lo­va­ni seg­ment pro­i­zvod­nje. Pro­duk­tiv­nost pro­i­zvod­nje iga­la se sto­ti­na­ma puta pove­ća­va kada razli­či­ti rad­ni­ci rade tač­no odre­đe­ne, par­ti­ku­lar­ne zadat­ke: jedan gru­bo izvla­či iglu, dru­gi je obli­ku­je, tre­ći oštri, četvr­ti samo paku­je itd. Kad bi svi radi­li sve, niko se ne bi spe­ci­ja­li­zo­vao ni za šta, tj. oba­vljao bi sve aktiv­no­sti sa niskom pro­duk­tiv­no­šću, dok spe­ci­ja­li­za­ci­ja omo­gu­ća­va rast pro­duk­tiv­no­sti sva­kog izo­lo­va­nog seg­men­ta, što u zbi­ru daje ogro­man rast ukup­ne produktivnosti.

Isti prin­cip važi i u poro­dič­nom živo­tu, samo što je tu ste­pen pode­le rada nešto manji nego u Smi­to­voj fabri­ci iga­la (pri­vat­noj fir­mi): ima­mo samo dva prin­ci­pi­jel­na agen­ta, oca i maj­ku (ovde se, za svr­he ana­li­ze mogu zane­ma­ri­ti kao egzo­ge­ni neki poten­ci­jal­no vrlo kori­sni agen­ti, poput baba, deda ili teta­ka i uja­ka). Ako bi i otac i maj­ka poku­ša­va­li da isto­vre­me­no i gra­de kari­je­ru i vaspi­ta­va­ju decu, rezul­ta­ti bi bili (kao što moder­no isku­stvo poka­zu­je) subop­ti­mal­ni i u jed­nom i u dru­gom dome­nu, budu­ći da su oba zadat­ka vrlo slo­že­na i zahte­va­ju mak­si­mum ener­gi­je, inte­li­gen­ci­je i vre­me­na, a oni obo­je bi u tom slu­ča­ju, po pri­ro­di stva­ri, mogli bi da posve­te samo po polo­vi­nu svih svo­jih pro­i­zvod­nih inpu­ta pome­nu­tim zada­ci­ma. Dakle, mora posto­ja­ti pode­la rada, da bi jedi­nič­na pro­duk­tiv­nost ostva­re­nja svih zada­ta­ka bila veća, i da bi ukup­no bla­go­sta­nje poro­di­ce bilo maksimizovano.

Ali, kako će biti done­se­na odlu­ka ko će šta da radi? Ovde dola­zi­mo do prin­ci­pa kom­pa­ra­tiv­ne pred­no­sti kao spe­ci­fi­ka­ci­je i daljeg izo­štra­va­nja prin­ci­pa pode­le rada. Prvi eko­nom­si­ta koji je teo­rij­ski kon­cep­tu­a­li­zo­vao prin­cip kom­pa­ra­tiv­ne pred­no­sti bio je Dej­vid Rikar­do, a kasni­je su ga usa­vr­ši­li mno­gi dru­gi eko­no­mi­sti. Osnov­ni sadr­žaj zako­na kom­pa­ra­tiv­ne pred­no­sti jeste da sva­ki eko­nom­ski agent tre­ba da se bavi samo onom aktiv­no­šću u kojoj ima veću pro­duk­tiv­nost u odno­su na dru­ge agen­te, a da do nji­ho­vih pro­i­zvo­da dođe raz­me­nom viška svog pro­i­zvo­da za nji­ho­ve viško­ve. Rikar­do navo­di pri­mer dve zemlje, Engle­ske i Por­tu­ga­li­je koje trgu­ju suk­nom i vinom. Engle­ska može da pro­i­zve­de suk­no po znat­no nižoj ceni nego Por­tu­ga­li­ja, dok Por­tu­ga­li­ja može jef­ti­ni­je da pro­i­zve­de i dopre­mi na engle­sko trži­šte vino. Oda­tle sle­di da Engle­ska tre­ba da pro­i­zvo­di samo suk­no, a Por­tu­ga­li­ja samo vino, i da do onog dru­gog pro­i­zvo­da tre­ba da dođu među­sob­nom trgo­vi­nom. Osnov­na poen­ta je u tome da će ukup­na koli­či­na i vina i sku­na koje će ima­ti sva­ka zemlja pona­o­sob biti veća uko­li­ko se sva­ka spe­ci­ja­li­zu­je za ono u čemu je bolja, nego ako sva­ka pro­i­zvo­di oba, poku­ša­va­ju­ći da bude samo­do­volj­na i žrtvu­ju­ći pro­duk­tiv­nost u pro­i­zvod­nji oba resur­sa. Spe­ci­ja­li­za­ci­ja i slo­bod­na trgo­vi­na pred­sta­vlja­ju, reč­ni­kom moder­ne teo­ri­je iga­ra, igru sa pozi­tiv­nom sumom, to jest igru u kojoj oba uče­sni­ka dobi­ja­ju, ili je u naj­ma­nju ruku ukup­ni bilans pozitivan.

Oca i maj­ku u patri­jar­hal­noj poro­di­ci tre­ba posma­tra­ti upra­vo ka eko­nom­ske agen­te koji igra­ju koo­pe­ra­tiv­nu igru sa pozi­tiv­nom sumom na osno­vu prin­ci­pa kom­pa­ra­tiv­ne pred­no­sti. Moder­no viđe­nje, napro­tiv, pola­zi od ide­je ras­po­de­le ulo­ga u poro­di­ci kao igre sa nul­tom sumom, tj. neko gubi a neko dobi­ja u tač­no istom ste­pe­nu. Ako pri­hva­ti­mo patri­jar­hal­ni model, dobi­ja otac, ako ga odba­ci­mo dobi­ja maj­ka, a ukup­na kori­snost u kojoj se poja­vlju­ju deca, nji­ho­vi inte­re­si i nji­hov razvoj, jeste jed­na egzo­ge­na vari­ja­bla, to jest takva da je mode­li­ra­nje poro­di­ce ne tan­gi­ra ni na kakav pred­vi­di­vi način.

Ali, to je pogre­šno vero­va­nje. Otac i maj­ka u tra­di­ci­o­nal­noj poro­di­ci mak­si­mi­zu­ju vred­nost dva razli­či­ta resur­sa: mate­ri­jal­nog bogat­stva i razvo­ja na jed­noj, i vaspi­ta­nja i ljud­skog kapi­ta­la dece na dru­goj stra­ni, a na osno­vu svo­je rela­tiv­ne ili apso­lut­ne kom­pa­ra­tiv­ne pred­no­sti u jed­nom ili dru­gom dome­nu. Kao što je za ukup­no bla­go­sta­nja Engle­ske i Por­tu­ga­li­je kori­sno da se Engle­ska spe­ci­ja­li­zu­je za pro­i­zvod­nju suk­na a Por­tu­ga­li­ja vina, tako je kori­sno i da se otac spe­ci­ja­li­zu­je u mak­si­mi­zo­va­nju finan­sij­skog kapi­ta­la i mesta poro­di­ce u dru­štvu, a maj­ka u mak­si­mi­za­ci­ji huma­nog kapi­ta­la dece i nji­ho­vog pra­vil­nog uzgo­ja i vaspi­ta­nja. Obo­je tre­ba da se spe­ci­ja­li­zu­ju u onoj obla­sti gde ima­ju kom­pa­ra­tiv­nu pred­nost, a da se u oba­vlja­nju dru­ge aktiv­no­sti oslo­ne na part­ne­ra. Time će ukup­no bla­go­sta­nje, napre­dak i sre­ća svih biti unapređeni.

Ovde bi se našoj ana­li­zi moglo pri­go­vo­ri­ti na sle­de­ći način: u redu, potreb­na je pode­la rada, ali zar nije mogu­će da maj­ka ima kom­pa­ra­tiv­nu pred­nost u odno­su na oca u kari­je­ri? Zar u tom slu­ča­ju ne bi ona tre­ba­lo da gra­di kari­je­ru, a otac da uzga­ja decu? Odgo­vor je ne, i to iz pro­stog razlo­ga što maj­ka ima APSOLUTNU koma­pra­tiv­nu pred­nost u uzga­ja­nju dece. To zna­či da je ona u tom poslu neza­men­lji­va. Čak i da ona može zame­ni­ti muža u poslu van kuće, i čak da u tome može biti uspe­šni­ja od nje­ga, to još uvek ne zna­či ništa, jer on UOPŠTE ne može zamen­ti nju u poslu uzga­ja­nja dece.

Ovo može­mo raz­ja­sni­ti pore­đe­njem sa pri­me­rom iz eko­no­mi­je, gde je prin­cip apso­lut­ne kom­pa­ra­tiv­ne pred­no­sti mno­go oči­gled­ni­ji: uzmi­mo reci­mo slu­čaj neke veli­ke fir­me poput Microsoft‑a. Bil Gejts je osni­vač i vla­snik fir­me, i isto­vre­me­no idej­ni tvo­rac svih fir­mi­nih pro­i­zvo­da. Pret­po­sta­vi­mo da on može da radi i posao doma­ra jed­na­ko dobro, ili možda čak i bolje od svog tre­nut­nog doma­a­ra. Ali, da li će fir­ma ima­ti kori­sti uko­li­ko Gejts isko­ri­sti svo­ju rela­tiv­nu kom­pa­ra­tiv­nu pred­nost u odno­su na doma­ra, i poč­ne sam da radi nje­gov posao? Da li bi u tom slu­ča­ju domar tre­ba­lo da pre­u­zme ulo­gu direk­to­ra fir­me? Oči­gled­no je posao direk­to­ra fir­me mesto gde je kom­pa­ra­tiv­na pred­nost Bila Gejt­sa u odno­su na doma­ra dale­ko veća, a po mno­go čemu i apso­lut­na, zato što niko dru­gi, pa ni Gejt­sov domar, ne bi bio u sta­nju da pro­i­zve­de i dizaj­ni­ra Win­do­ws sistem, i nje­go­ve broj­ne apli­ka­ci­je. Gejts ima apso­lut­nu kom­pa­ra­tiv­nu pred­nost na mestu direk­to­ra svo­je fir­me u odno­su na doma­ra, pa je samim tim sve­jed­no da li uz to ima i neku dodat­nu, rela­tiv­nu kom­pa­ra­tiv­nu pred­nost u oba­vlja­nju posla doma­ra. Pošto su fak­to­ri pro­i­zvod­nje, uklju­ču­ju­ći i vre­me oskud­ni, to se oni mora­ju usme­ri­ti kao onim upo­tre­ba­ma u koji­ma su naj­e­fi­ka­sni­ji. Zapo­sle­nje Gejt­sa kao doma­ra bi pret­sta­vlja­lo tra­će­nje resur­sa, bez obzi­ra na to što bi on možda to radio bolje od bilo koga dru­gog, napro­sto zato što su nje­go­ve spo­sob­no­sti mno­go kori­sni­je na dru­gom mestu — direk­tor­skom. On mora da osta­ne direk­tor fir­me, uko­li­ko mu je cilj nje­na eko­nom­ska efikasnost.

Po istom eko­nom­skom prin­ci­pu je ire­le­vant­no da li maj­ka možda ima rela­tiv­nu kom­pa­ra­tiv­nu pred­nost u kari­je­ri u odno­su na oca, ako već po defi­ni­ci­ji ima apso­lut­nu kom­pa­ra­tiv­nu pred­nost u odgo­ju dece. Ukup­na kori­snost čita­ve poro­di­ce će trpe­ti uko­li­ko maj­ka gra­di kari­je­ru, a deca u kri­tič­noj fazi svog razvo­ja nema­ju maj­ku pored sebe, što može osta­vi­ti vrlo teške posle­di­ce po nji­hov dalji razvoj. Sva­ka poro­di­ca je suo­če­na sa tra­de-off om izme­đu finan­sij­skog i psi­hič­kog dohot­ka, i sva­ka za sebe odre­đu­je opti­ma­lan balans izme­đu te dve vrste kori­sno­sti: reci­mo finan­sij­skog dobit­ka od maj­či­nog anga­žo­va­nja van kuće, i psi­hič­kog, emo­ci­o­nal­nog i razvoj­nog gubit­ka za decu od nje­nog stal­nog odsu­stva. Činje­ni­ca da je tra­di­ci­o­nal­na pro­ro­di­ca ovaj kon­flikt reši­la na odre­đe­ni način, i da je to jedi­na do sada pozna­ta for­ma mikro­so­ci­jal­ne orga­ni­za­ci­je koja je omo­gu­ći­la opsta­nak i razvoj slo­bod­nog poje­din­ca, sve­do­či o tome da je to zai­sta i naj­ra­ci­o­nal­ni­ja for­ma orga­ni­za­ci­je, i naj­op­ti­mal­ni­ji pro­na­đe­ni balans mate­ri­jal­nog i psi­hič­kog dohot­ka. Mi smo slo­bod­ni da kori­gu­je­mo to evo­lu­ci­o­no reše­nje, ali smo onda pri­nu­đe­ni i da pri­hva­ti­mo posle­di­ce takve korek­ci­je, koji­ma danas u civli­zo­va­nom sve­tu gle­da­mo u oči. Nije slu­čaj­no da posled­njih dese­tak godi­na povra­tak tra­di­ci­o­nal­nom poro­dič­nom mode­lu pred­sta­vlja sna­žnu ten­den­ci­ju u veći­ni zapad­nih društava.

Pošto je pode­la rada na osno­vu kom­pa­ra­tiv­ne pred­no­sti nužna u sva­kom raci­o­nal­no ustro­je­nom siste­mu, pa i poro­di­ci, evo­lu­tiv­na selek­ci­ja i dugo­traj­no isku­stvo su ispro­fi­li­sa­li ulo­ge oba rodi­te­lja, tako da bude ostva­ren mak­si­mum poželj­nih rezul­ta­ta. Tra­di­ci­o­nal­ne ulo­ge muškar­ca i žene nisu dakle nasta­le kao pro­i­zvod dekre­ta ili slo­bod­ne volje bilo koje gru­pe, već su evo­lu­tiv­nom selek­ci­jom utvr­đe­ne kao delo­vi supe­ri­or­nog obra­sca soci­jal­ne orga­ni­za­ci­je koji pru­ža opti­ma­lan okvir za pre­nos mate­ri­jal­nih vred­no­sti, moral­nih vrli­na i huma­nog kapitala.

Zaklju­čak

Kri­ti­ča­ri­ma tra­di­ci­o­nal­nih vred­no­sti zapad­nog dru­štva naša ana­li­za poro­di­ce može izgle­da­ti kao stra­šna nor­ma­tiv­na inter­ven­ci­ja u slo­bo­du poje­din­ca. Ipak, ona to nije. U našoj ana­li­zi se pod­ra­zu­me­va upra­vo zajed­nič­ki nor­ma­tiv­ni okvir sa pro­tiv­ni­ci­ma (bar veći­nom njih) tra­di­ci­o­nal­ne poro­di­ce. Kaže se – poro­dič­no bla­go­sta­nje nije sadr­ža­no samo u finan­sij­skom dobit­ku i mate­ri­jal­nom nasle­đu koje će pre­o­sta­ti deci (mada je i ono vrlo važno), već i u nji­ho­vom pra­vil­nom uzgo­ju i for­mi­ra­nju na psi­hič­kom, moral­nom i emo­ci­o­nal­nom pla­nu. A za to je ulo­ga maj­ke slič­na onoj koju ona ima u tra­di­ci­o­nal­noj poro­di­ci od pre­sud­nog i neza­men­lji­vog zna­ča­ja. Naša ana­li­za samo kaže da ako mak­si­mi­za­ci­ju vred­no­sti poro­di­ce posma­tra­mo na ovaj, nešto širi način, pogub­ni "indi­vi­du­a­li­zam" i "eman­ci­pa­ci­ja" moder­nog dru­štva će se poka­za­ti kao oblik degra­di­ra­ci­je poje­din­ca, i uni­šta­va­nja nje­go­ve ljud­ske i moral­ne sup­stan­ce. Ne tre­ba smet­nu­ti s uma da su ne samo moral­ne vrli­ne i kul­tur­ne navi­ke, već i mno­gi obli­ci zna­nja, zapra­vo stvar poro­dič­nog nasle­đa i uti­ca­ja. Destruk­tiv­no pomo­dar­stvo savre­me­nog doba, koje uklju­ču­je modu samo­hra­nih rodi­te­lja, raz­vo­da, rastu­ra­nja poro­di­ca, pro­pa­gan­de "indi­vi­du­a­li­zma" itd., vodi neve­ro­vat­nom buja­nju kri­mi­no­ge­nih ili sub­ver­ziv­nih pona­ša­nja; kra­đe, pro­sti­tu­ci­je, nar­ko­ma­ni­je, pri­ma­nja soci­jal­ne pomo­ći i sl.. Poro­di­ca je upra­vo jedi­ni okvir u kome se mogu razvi­ti vrli­ne i pret­po­stav­ke slo­bod­nog čove­ka: pošte­nje, indi­vi­du­a­li­zam, mržnja pre­ma drža­vi, rad­ne i pre­du­zet­ne navi­ke, respekt pre­ma kul­tur­nim vred­no­sti­ma itd.

Uto­li­ko je sva­ko slo­bo­dan da se zalo­ži za "moder­no" shva­ta­nje pro­di­ce, ili čak nje­no rastu­ra­nje, ali on ne može onda da se istvo­rem­neo zala­že i za jača­nje vred­no­sti tra­di­ci­o­nal­ne poro­di­ce, već mora da pri­hva­ti moral­nu i kul­tur­nu dege­ne­ra­ci­ju moder­nog doba kao zada­tu vred­nost, ili bar kao nužnu datost svog izbora.

Valja nagla­si­ti da moder­na soci­ja­li­stič­ka drža­va bla­go­sta­nja uve­li­ko kumu­je i pot­po­ma­že raz­bi­ja­nju patri­jar­hal­ne poro­di­ce kao osnov­ne ćeli­je slo­bod­nog dru­štva. Šire­njem redi­stri­bu­tiv­nih pro­gra­ma soci­jal­ne pomo­ći samo­hra­nim rodi­te­lji­ma, neza­po­sle­ni­ma, soci­jal­nim slu­ča­je­vi­ma naj­ra­zli­či­ti­jih vrsta, ona samo pod­sti­če anti­so­cijl­na i kri­mi­no­ge­na pona­ša­nja, od otvo­re­nog kri­mi­na­la do soci­ja­li­stič­kog i redi­stri­bu­tiv­nog men­ta­li­te­ta. Ume­sto soli­dar­no­sti tra­di­ci­o­nal­ne poro­di­ce, savre­me­ni poje­di­nac biva bla­go­slo­vljen pre­da­tor­skom soli­dar­no­šću moć­ne, pater­na­li­stič­ke drža­ve koja o tro­šku pore­skih obve­zni­ka finan­si­ra razne obli­ke nje­nih pro­tiv­pri­rod­nih i destruk­tiv­nih suro­ga­ta, koji vode eko­nom­skoj, psi­ho­lo­škoj i emo­ci­o­nal­noj dege­ne­ra­ci­ji. Ume­sto da detinj­stvo bude pro­la­zna faza razvo­ja poje­din­ca pod bud­nim okom rodi­te­lja, koja će ga ospo­so­bi­ti da bude zreo i slo­bo­dan indi­vi­du­um, drža­va i biro­kra­ti­ja poje­din­ca vide kao veči­to dete koje zavi­si od nje­nih pro­gra­ma, više ceni nju i nje­ne namet­nu­te i poli­tič­ki korekt­ne man­tre o ovim ili onim "pra­vi­ma" (uvek o tro­šku dru­gih poro­di­ca i dru­gih poje­di­na­ca), od rodi­telj­skog auto­ri­te­ta. Drža­va pod­sti­če femi­ni­zam, homo­sek­su­al­nost, bra­ko­lom­stvo iz prin­ci­pa a ne nužde, i razna dru­ga dege­ne­ra­tiv­na i devi­jant­na pona­ša­nja čija sve­pri­sut­nost i kan­ce­ro­ge­no meta­sta­zi­ra­nje u moder­nom dru­štvu pre­te da pot­ko­pa­ju i uni­šte i posled­nje ostat­ke moral­nih vrli­na potreb­nih za život u slo­bod­nom dru­štvu. Ona sti­mu­li­še pasiv­nost, infan­ti­li­zam, osla­nja­nje na drža­vu a ne na sebe, pre­zir pre­ma sva­kom auti­o­ri­te­tu, koji ide sku­pa sa nezre­lo­šću i infan­til­no­šću, men­ta­li­tet "hle­ba i iga­ra" (eksta­zi­ja i tehno‑a?), što su sve karak­te­ri­sti­ke svih dege­ne­ri­sa­nih soci­ja­li­stič­kih zajed­ni­ca koje zna­mo iz isto­ri­je, sprem­nost da se pri­hva­ti sva­ka deli­rič­na i destruk­tiv­na soci­jal­na dok­tri­na koja napa­da teme­lje civli­za­ci­je (soci­ja­li­zam, eko­lo­ški pokret, femi­ni­zam…), itd..

Oču­va­nje tra­di­ci­o­nal­ne poro­di­ce je jed­na od pret­po­stav­ki oču­va­nja moral­ne i kul­tur­ne infra­struk­tu­re na kojoj poči­va slo­bod­no dru­štvo. Napad na patri­jar­hal­nu poro­di­cu je odu­vek bio samo "libe­ral­nom" i "indi­vi­du­a­li­stič­kom" fra­ze­o­lo­gi­jom kamu­fli­ra­ni napad na tra­di­ci­o­nal­ni libe­ra­li­zam, i pro­mo­ci­ja soci­ja­li­zma i rop­stva poje­din­ca u odno­su na drža­vu. Nije slu­čaj­no da su svi tota­li­tar­ni reži­mi u XX veku teži­li da uni­šte poro­di­cu i da lojal­nost poli­tič­kom vođ­stvu uči­ne glav­nim stu­bom iden­ti­te­ta poje­din­ca. Ambi­ci­ja dana­šnjeg zave­re­nič­kog esta­bli­šmen­ta drža­ve bla­go­sta­nja jeste da lojal­nost poro­dič­nom kon­cep­tu živo­ta podre­di lojal­no­sti dege­ne­ri­sa­no-soci­ja­li­stič­kim ide­a­li­ma infan­til­nih "soci­jal­nih pra­va" koja garan­tu­je drža­va, i poli­tič­ki korekt­nim man­tra­ma "eman­ci­pa­ci­je". Lju­di koji veru­ju u slo­bo­du poje­din­ca tre­ba da shva­te da su Hitle­rov i Sta­lji­nov režim u rastu­ra­nju poro­di­ce na istom zadat­ku sa moder­nim esta­bli­šmen­tom drža­ve bla­go­sta­nja – oni napa­da­ju auto­no­mi­ju i samo­stal­nost lju­di u odno­su na drža­vu, žele­ći da poje­din­ca pot­či­ne svo­joj eko­nom­skoj i kul­tur­noj domi­na­ci­ji, tako što će raski­nu­ti naj­ja­ču, naj­pri­rod­ni­ju i naj­ne­ra­ski­di­vi­ju vezu koja ga spa­ja sa dru­gim poje­din­ci­ma – poro­dič­nu, i pre­tvo­ri­ti ga u obič­ni soci­jal­ni atom koji će luta­ti u retor­ti soci­jal­nih inže­nje­ra koji će mu dode­lji­va­ti soci­jal­nu pomoć i nare­đi­va­ti šta da radi, i iznad sve­ga, šta da misli. Zato je zala­ga­nje za oču­va­nje i obno­vu tra­di­ci­o­nal­ne patri­jar­hal­ne poro­di­ce jed­no libe­ral­no i indi­vi­du­a­li­stič­ko (anti-eta­ti­stič­ko) preg­nu­će par exelence.

Ivan Jan­ko­vić