Zašto Srbija ne treba da uđe u Evropsku uniju?

Pri­klju­če­nje Evrop­skoj uni­ji ni za koga u Srbi­ji nije spor­no. Ono se iden­ti­fi­ku­je sa bla­go­de­ti­ma zapad­nog život­nog stan­dar­da, trži­šne pri­vre­de i moder­ne demo­kra­ti­je. Onaj ko se s njim ne sla­že naj­če­šće biva doži­vlja­van kao nosi­lac auto­ri­tar­nih i izo­la­ci­o­ni­stič­kih reci­di­va Milo­še­vi­će­vog vre­me­na, nespre­man za iza­zo­ve moder­nog sve­ta. “Evro­pa“ i “evrop­ske inte­gra­ci­je“ su danas čarob­na man­tra za reše­nje svih srp­skih pro­ble­ma, i čak ni lju­di iz Sta­rog reži­ma se ne usu­đu­ju da je dove­du u pita­nje, možda delom zato što Evro­pu doži­vlja­va­ju ona­ko kako je jedan naš glu­mac svo­je­vre­me­no rekao: “kao sve ono što Ame­ri­ka nije“.

Kako god bilo, kao i u sve­mu dru­gom, i u ovom pita­nju naše dru­štvo lavi­ra izme­đu dve pod­jed­na­ko nekri­tič­ke kraj­no­sti: pre­đa­šnje anti­glo­ba­li­stič­ke histe­ri­je i otpo­ra Novom svet­skom poret­ku iz Milo­še­vi­će­vog vre­me­na, i dana­šnjeg sle­pog hrlje­nja u inte­gra­ci­je po sva­ku cenu. Karak­te­ri­stič­no je da oba sta­no­vi­šta odli­ku­je emo­tiv­no i ira­ci­o­i­nal­no zau­zi­ma­nje sta­vo­va, bez osvr­ta na real­ne eko­nom­ske i poli­tič­ke inte­re­se Srbi­je. Teza ovog tek­sta je da sada­šnja eufo­ri­ja pri­klju­če­nja EU pred­sta­vlja vrlo štet­nu poja­vu, i da će pome­nu­to pri­klju­če­nje nane­ti zna­čaj­nu eko­nom­sku i poli­tič­ku šte­tu Srbi­ji, i uspo­ri­ti njen razvoj. Prvi zna­ci otre­žnje­nja od evro-histe­ri­je se već javlja­ju u istoč­noj Evro­pi (poseb­no u onim zemlja­ma koje su u maju stu­pi­le u puno­prav­no član­stvo), gde lju­di vrlo brzo shva­ta­ju da inte­gra­ci­ja ne zna­či nužno brz eko­nom­ski napre­dak i posti­za­nje viso­kog stan­dar­da živo­ta, već pre pli­mu biro­krat­ske regu­la­ci­je, cen­tra­li­zo­va­nog odlu­či­va­nja koje koči slo­bod­nu kon­ku­ren­ci­ju i ini­ci­ja­ti­vu lju­di i name­će veštač­ke stan­dar­de u raz­nim obla­sti­ma, što sve sla­bi kom­pa­ra­tiv­ne pred­no­sti novih članica.

Evrop­ska uni­ja je svo­je­vre­me­no nasta­la na ide­ji glo­ba­li­za­ci­je kao ukla­nja­nja veštač­kih admi­ni­stra­tiv­nih i poli­tič­kih bari­je­ra slo­bod­noj koo­pe­ra­ci­ji izme­đu lju­di. U nje­nom sre­di­štu je, poseb­no 80-ih i delom 90-ih godi­na, bila slo­bod­na trgo­vi­na među čla­ni­ca­ma i nespu­ta­no trži­šte roba, kapi­ta­la i lju­di. Osni­va­či EU su nje­nu misi­ju vide­li na sli­čan način na koji su misi­ju Ame­ri­ke doži­vlja­va­li nje­ni Oče­vi ute­me­lji­va­či – uje­di­nje­nje veli­kih pro­sto­ra putem slo­bod­nih pri­vat­nih trži­šta i bez biro­krat­ske cen­tra­li­za­ci­je, koje una­pre­đu­je pro­duk­tiv­nost i efi­ka­snost na osno­vu eko­no­mi­je obi­ma, šire­ći pro­stor slo­bod­nog izbo­ra sva­kog poje­din­ca. Naj­bo­lji izraz ovog ini­ci­jal­no libe­ral­nog karak­te­ra ame­rič­ke uni­je bilo je ustav­no pra­vo na sece­si­ju sva­ke drža­ve, koje je bru­tal­no uki­nu­to Lin­kol­no­vim agre­sor­skim ratom, kojim su SAD zapra­vo pre­tvo­re­ne u uni­tar­nu drža­vu. Slič­na uni­ta­ri­stič­ka revo­lu­ci­ja se zbi­va i u dana­šnjoj Evrop­skoj uni­ji, samo što ona teče mir­no, poste­pe­no i bez krvi, i što je mno­go obu­hvat­ni­ja od ame­rič­ke. Prva faza tog pro­ce­sa uni­ta­ri­za­ci­je se odvi­ja kroz usa­gla­ša­va­nje i “har­mo­ni­za­ci­ju“ poli­ti­ka i zako­no­dav­sta­va u skla­du sa jedin­stve­nim obra­sci­ma i stan­dar­di­ma, a vrhu­nac tre­ba da bude for­mi­ra­nje evrop­ske cen­tra­li­zo­va­ne super-drža­ve sa Usta­vom i Pred­sed­ni­kom, o čemu odav­no mašta­ju svi soci­ja­li­sti i regu­la­to­ri. Već sada veli­ki deo nadle­žno­sti naci­o­nal­nih vla­da pre­u­zi­ma­ju cen­tra­li­zo­va­ne nei­za­bra­ne insti­tu­ci­je, poput Evrop­ske komi­si­je, a pro­ces je na neki način dobio svo­je kru­ni­sa­nje dono­še­njem evrop­skog Usta­va. Oko tog doku­men­ta se podi­gla veli­ka pom­pa, i neki od bri­sel­skih kan­ce­la­rij­skih soci­ja­li­sta sebe, nesve­sno-sati­rič­no, već vide u ulo­zi ame­rič­kih Ota­ca utemeljivača.

U tom smi­slu, ono što se pod evrop­skim “zajed­ni­štvom“ danas pod­ra­zu­me­va iz osno­va je razli­či­to od onog što su pod tim nje­go­vi ute­me­lji­va­či ima­li na umu, i zahva­lju­ju­ći čemu je Evro­pa tako sna­žno eko­nom­ski napre­do­va­la – ne više slo­bod­no trži­šte i moguć­nost poje­di­na­ca da bez ika­kvih pre­pre­ka sara­đu­ju pre­ko naci­o­nal­nih gra­ni­ca, već name­ta­nje veštač­ke regu­la­ci­je i soci­ja­li­stič­kog ujed­na­ča­va­nja stan­dar­da za sve drža­ve (“jed­na cipe­la za sve veličine“).

čarob­na reč kojom se ovaj pro­ces biro­krat­ske cen­tra­li­za­ci­je i uki­da­nja slo­bod­ne kon­ku­ren­ci­je u svim obla­sti­ma pokri­va i pro­mo­vi­še jeste “har­mo­ni­za­ci­ja“. Ona se zahte­va u nizu obla­sti; od teh­no­lo­ških stan­dar­da pro­i­zvod­nje, pre­ko rad­nog zako­no­dav­stva i “zašti­te“ život­ne sre­di­ne, do trgo­vin­skih reži­ma. Raci­o­na­li­za­ci­ja ovog pro­ce­sa se sasto­ji u pri­či da će se putem “har­mo­ni­za­ci­je“ obez­be­di­ti ujed­na­čen razvoj svih delo­va Uni­je i omo­gu­ći­ti nje­no sklad­no funk­ci­o­ni­sa­nje kao eko­nom­ske, poli­tič­ke i soci­jal­ne celi­ne. Pra­va poza­di­na je, među­tim, u želji da se veštač­kim admi­ni­stra­tiv­nim restrik­ci­ja­ma spre­če libe­ral­ni­je zemlje da isko­ri­ste svo­je kom­pa­ra­tiv­ne pred­no­sti i pre­ot­mu kapi­tal i inve­sti­ci­je od zema­lja sa sku­pljim i nee­fi­ka­sni­jim siste­mi­ma. Reci­mo, tako­zva­nom “soci­jal­nom pove­ljom“ se od novih čla­ni­ca zahte­va da usvo­je stan­dar­de rad­nog zako­no­dav­stva koje ima­ju sta­re drža­ve bla­go­sta­nja poput Nemač­ke i skan­di­nav­skih zema­lja, da bi se izbe­gla rea­lo­ka­ci­ja kapi­ta­la ka isto­ku zbog jef­ti­ni­jeg rada (“soci­jal­ni dam­ping“), i da bi pome­nu­te zapad­ne zemlje mogle da zadr­že svo­je sku­pe i nee­fi­ka­sne siste­me “soci­jal­ne zašti­te“ zapo­sle­nih. Dakle, uce­nju­ju se nove čla­ni­ce da veštač­ki posku­pe anga­žo­va­nje svo­je rad­ne sna­ge, ne bi li tako oču­va­le “soci­jal­ne“ bene­fi­ci­je na zapa­du. Utva­ra “soci­jal­nog dam­pin­ga“ tre­ba da oprav­da akci­je na biro­krat­skoj bri­se­li­za­ci­ji i poka­že da se Pro­di, Sola­na, Paten, i dru­gi kori­fe­ji bri­sel­skog soci­ja­li­zma ne bore pro­tiv slo­bo­de, kon­ku­ren­ci­je i bla­go­sta­nja siro­ma­šnih na Isto­ku, već pro­tiv biblij­skog čudo­vi­šta zva­nog “soci­jal­ni damping“.

Strikt­ni eko­lo­ški stan­dar­di se name­ću sa ciljem da se nove čla­ni­ce one­mo­gu­će da isko­ri­ste kom­pa­ra­tiv­nu pred­nost svo­jih manje stro­gih eko­lo­ških uslo­va poslo­va­nja i pri­vu­ku i po tom osno­vu dodat­ne inve­sti­ci­je na račun sta­rih čla­ni­ca. Carin­ska i trgo­vin­ska “har­mo­ni­za­ci­ja“ se name­ću sa ciljem spre­ča­va­nja novih čla­ni­ca da libe­ral­ni­jim trgo­vin­skim reži­mi­ma izvu­ku korist na račun viših cari­na na Zapa­du (pri­mer Esto­ni­je, koja je uki­nu­la sve cari­ne, a sad mora da ih pono­vo uvo­di, da bi se “har­mo­ni­zo­va­la“ sa EU!). Pra­va kam­pa­nja koju bri­sle­ski regu­la­to­ri u posled­nje vre­me vode za pore­sku “har­mo­ni­za­ci­ju“ (koja zasad nije for­ma­li­zo­va­na) tako­đe tre­ba da zapad­ne biro­kra­te obez­be­di od ban­krot­stva nji­ho­vih soci­ja­li­stič­kih pro­gra­ma do koga može dove­sti bek­stvo kapi­ta­la ka isto­ku kao posle­di­ca znat­no nižih pore­za. Jedan od kolo­vo­đa cetra­li­za­ci­je i soci­ja­li­zma u EU, Roma­no Pro­di, nedav­no je bez uvi­ja­nja obja­snio smi­sao zala­ga­nja za pore­sku har­mo­ni­za­ci­ju: “Ako Esto­ni­ja reši da uki­ne pore­ze, sav kapi­tal će pobe­ći tamo“. Dakle, tre­ba silom spre­či­ti nove čla­ni­ce da nižim pore­zi­ma pri­vla­če kapi­tal sa zapa­da i pri­mo­ra­va­ju sta­re čla­ni­ce na fiskal­nu konkurenciju.

Dakle, sušti­na har­mo­ni­za­ci­je koja je osnov­ni sadr­žaj pri­klju­če­nja EU jeste spre­ča­va­nje unu­tra­šnje kon­ku­ren­ci­je među čla­ni­ca­ma, oču­va­nje ban­kro­ti­ra­ne drža­ve bla­go­sta­nja na Zapa­du i nje­no pri­sil­no name­ta­nje na Isto­ku, uz opšte sma­nje­nje pri­vred­nosg rasta, pro­duk­tiv­no­sti i kon­ku­rent­no­sti. Korist od tog pro­ce­sa ima­ju biro­kra­ti i inte­lek­tu­al­ci koji veru­ju u soci­ja­li­zam, regu­la­ci­ju i pla­ni­ra­nje, a šte­tu ogrom­na veći­na gra­đa­na EU. Pra­vi sadr­žaj tog pro­ce­sa je dobro opi­sao pro­fe­sor Josef Sima sa Uni­ver­zi­te­ta u Pra­gu, rekav­ši da se “har­mo­ni­za­ci­ja“ sasto­ji napro­sto u pre­vo­đe­nju 60 000 stra­na regu­la­tor­nih aka­ta EU u matič­ne jezi­ke novih čla­ni­ca, i nji­ho­vom bes­po­go­vor­nom usva­ja­nju. Sto­ga je vidlji­vo je razo­ča­re­nje mno­gih lju­di u novim zemlja­ma-čla­ni­ca­ma, koji već sada shva­ta­ju oprav­da­nost upo­zo­re­nja evro-rea­li­sta, na čelu sa Vac­la­vom Kla­u­som, da pri­klju­če­nje cen­tra­li­zo­va­noj evrop­skoj super­dr­ža­vi nije neki bez­u­slov­ni bla­go­slov. I tek će toga posta­ja­ti sve­sni kad poč­nu da sti­žu raču­ni za “inte­gra­ci­ju“ i “har­mo­ni­za­ci­ju“ u vidu pri­vred­ne stag­na­ci­je i gubit­ka sada­šnjih kom­pa­ra­tiv­nih prednosti.

Što se Srbi­je tiče, situ­a­ci­ja nije fun­da­men­tal­no razli­či­ta od dru­gih tran­zi­cij­skih zema­lja. Nje­na naj­va­žni­ja kom­pa­ra­tiv­na pred­nost jeste rela­tiv­no obra­zo­va­na i jef­ti­na rad­na sna­ga i dozvo­lje­nost nižih teh­no­lo­ških i “eko­lo­ških“ stan­dar­da. To zna­či da bi bilo koja “har­mo­ni­za­ci­ja“ u ovim obla­sti­ma (pre­vas­hod­no usva­ja­nje “soci­jal­ne pove­lje“) ima­la vrlo štet­ne i deku­ra­ži­ra­ju­će efek­te po poslov­nu i inve­sti­ci­o­nu aktiv­nost. U mone­tar­noj sfe­ri vero­vat­no ne bi bilo šte­te, jer bi uvo­đe­njem evra bili uklo­nje­ni tro­ško­vi zame­ne valu­ta i eli­mi­ni­sa­ni još uvek pri­sut­ni infla­tor­ni rizi­ci. Tako­đe, carin­ska har­mo­ni­za­ci­ja na sred­nji rok vero­vat­no neće ima­ti štet­ne posle­di­ce jer su posto­je­će carin­ske sto­pe u Srbi­ji dale­ko više nego one u Evro­pi, a pošto u Srbi­ji sada jača­ju popu­li­stič­ke sna­ge koje se zala­žu za još veći carin­ski i van­ca­rin­ski pro­tek­ci­o­ni­zam, to će ova vrsta har­mo­ni­za­ci­je zapra­vo biti sred­njo­roč­no kori­sna, jer će pri­si­li­ti doma­će popu­li­ste da otvo­re spolj­nu trgo­vi­nu mno­go više nego što bi oni to sami žele­li i spro­ve­li. Ipak, pro­tek­ci­o­ni­stič­ki tren­do­vi koji jača­ju u samoj EU upu­ću­ju na oprez, i na ide­ju da je možda ipak bolje drža­ti se van, i kori­sti­ti moguć­no­sti mno­go šireg svet­skog trži­šta za koje se, u slu­ča­ju ula­ska u EU, u zna­čaj­noj meri mora­mo zatvo­ri­ti. A nikad se ne zna kuda će kre­nu­ti cen­tral­na evrop­ska poli­ti­ka; isku­stvo poka­zu­je da kad poli­ti­ča­ri­ma date pre­vi­še vla­sti, i uki­ne­te im kon­ku­ren­ci­ju, oni obič­no odgo­vo­re ata­kom na slo­bo­du lju­di, i name­ta­njem inter­ven­ci­ja i ogra­ni­če­nja u slo­bod­nu kooperaciju.

U mno­gim obla­sti­ma šte­ta od nekon­tro­li­sa­nog pri­klju­če­nja EU dugo­roč­no može biti veli­ka, uko­li­ko se poli­tič­ka konjunk­tu­ra u Srbi­ji popra­vi, tj. ako dobi­je­mo vla­du koja bi bila volj­na da zna­čaj­no sni­zi pore­ze, regu­la­ci­ju i jav­nu potro­šnju, i tako pod­stak­ne pri­vat­na ula­ga­nja, a pri­stup­ni aran­žman joj veže ruke. U slu­ča­ju da pri­sta­ne­mo na bez­u­slov­nu “har­mo­ni­za­ci­ju“, moguć­nost dra­ma­tič­ne libe­ra­li­za­ci­je će a pri­o­ri biti isklju­če­na, pošto će para­me­tri rad­ne, eko­lo­ške, trgo­vin­ske pa i fiskal­ne kom­pe­ti­tiv­no­sti, uslo­vi­ma dik­ti­ra­nim iz Bri­se­la, biti dra­ma­tič­no sro­za­ni. Ako zna­mo da je neve­ro­vat­no viso­ka, goto­vo soci­ja­li­stič­ka jav­na potro­šnja, i enorm­na regu­la­ci­ja, ono što odli­ku­je pri­vre­de veći­ne zema­lja EU, i ako zna­mo da se “stan­dar­di“ har­mo­ni­za­ci­je dik­ti­ra­ju uglav­nom u skla­du sa nji­ho­vim potre­ba­ma i inte­re­si­ma (na nesre­ću, reč je o naj­moć­ni­jim zemlja­ma – Fran­cu­ska, Nemač­ka, Ita­li­ja…), onda je jasno da se Srbi­ji ne piše baš naj­bo­lje u toj situaciji.

Vero­vat­ni pra­vac deša­va­nja biće sle­de­ći: for­mi­ra­će se moć­na koa­li­ci­ja izme­đu evrop­skih biro­kra­ta i srp­skih poli­ti­ča­ra (u stva­ri, ona je već uve­li­ko for­mi­ra­na). Prvi će ponu­di­ti mito dru­gi­ma, u vidu sub­ven­ci­ja iz evrop­skog budže­ta i lukra­tiv­nih polo­ža­ja u bri­sel­skim biro­krat­skim teli­ma, a zau­zvrat će tra­ži­ti od njih da pot­pi­šu “soci­jal­nu pove­lju“ i pri­sta­nu na har­mo­ni­za­ci­ju u mno­gim obla­sti­ma. Srp­ski poli­ti­ča­ri pro­da­ju inte­re­se svog naro­da bri­sel­skim biro­kra­ti­ma, a zau­zvrat dobi­ja­ju sred­stva da dele šećer­le­me svo­jim gla­sa­či­ma, kupu­ju nji­ho­vu lojal­nost, i ube­đu­ju ih u svoj “demo­krat­ski patri­o­ti­zam“. Evrop­ski biro­kra­ti su veli­ko­du­šni dobro­či­ni­te­lji srp­skog naro­da koji odva­ja­ju od usta da bi mu pomo­gli, a doma­ći poli­ti­ča­ri mudri i vešti igra­či koji uspe­va­ju da ispo­slu­ju veli­ku “pomoć“ za svo­ju zemlju. Raču­ne za tu “pomoć“, u vidu sla­blje­nja kon­ku­rent­ske pozi­ci­je doma­će pri­vre­de usled regu­la­ci­jom pove­ća­nih tro­ško­va poslo­va­nja, iona­ko će da pla­ća neko dru­gi sutra. “Dea­dwe­ight costs“ ovih soci­jal­nih tran­sfe­ra (poslo­vič­nu kra­đu i korup­ci­ju ) da i ne raču­na­mo. Naj­kra­će reče­no, posle­di­ca pri­klju­če­nja EU biće porast tro­ško­va poslo­va­nja, veća regu­la­ci­ja, veći rent-see­king, pad sto­pa rasta ispod nivoa na kome bi ina­če bile, i opšta i dugo­traj­na pri­vred­na stag­na­ci­ja, slič­na onoj u kojoj već dece­ni­ja­ma tavo­re Por­tu­gal, Grč­ka ili Špa­ni­ja (u odno­su na sta­nje pre pri­klju­če­nja), bez obzi­ra na sve sub­ven­ci­je i “pomoć“ iz Bri­se­la. Korist će ima­ti doma­ći i stra­ni poli­ti­ča­ri, sin­di­kal­ni lide­ri, soci­ja­li­stič­ki NGO‑i sa zadat­kom da pro­mo­vi­šu “evrop­ske vred­no­sti“ i razni evrop­ski netr­ži­šni fon­do­vi. Šte­tu – 99% gra­đa­na Srbije.

Ima­ju­ći u vidu kako pret­hod­na isku­stva EU, tako još i više, isku­stva USA, jedi­ni recept za uspeh i napre­dak jeste slo­bod­na kon­ku­ren­ci­ja na svim polji­ma, odno­sno mak­si­mal­no mogu­ća dis­har­mo­ni­za­ci­ja pri­vred­nih i poli­tič­kih siste­ma, a ne veštač­ko, biro­krat­sko ujed­na­ča­va­nje pod krin­kom evrop­skog jedin­stva. Srbi­ja kao siro­ma­šna eksko­mu­ni­stič­ka zemlja, koja nije ima­la taj bla­go­slov da joj “enva­jorn­men­ta­li­sti“ i evro­kra­ti posta­ve svo­je “viso­ke stan­dar­de“ u rad­nom, eko­lo­škom i fiskal­nom zako­no­dav­stvu, upra­vo mora da insi­sti­ra da joj se dozvo­li da živi u skla­du sa svo­jim “dis­har­mo­nič­nim“ siro­tinj­skim stan­dar­di­ma. Gospo­da evro­kra­ti ima­ju šan­su da svo­je sku­pe soci­ja­li­stič­ke ide­je ostva­ru­ju kući o tro­šku svo­jih pore­skih obve­zni­ka, a nas tre­ba da puste da se valja­mo u kalju­zi svog “divljeg“ kapi­ta­li­zma. Ako je nji­ho­va bizmar­kov­ska, soci­ja­li­stič­ka super-drža­va u koju nas gura­ju (se gura­mo) toli­ko supe­ri­or­na u odno­su na divlji kapi­ta­li­zam, zašto se onda toli­ko pla­še kon­ku­ren­ci­je jed­ne “divlje-kapi­ta­li­stič­ke“ Esto­ni­je? Ili, možda, sutra Srbije?

Zato je naj­bo­lja opci­ja za Srbi­ju da odbi­je pri­klju­če­nje EU, i da se posve­ti una­pre­đe­nju eko­nom­skih slo­bo­da i vla­da­vi­ne pra­va u zemlji. Srbi­ja tre­ba pod hit­no da uđe u NATO kao znak nje­nog pri­pa­da­nja civi­li­zo­va­nom zapad­nom sve­tu, ali tre­ba da zadr­ži svo­ju naci­o­nal­nu neza­vi­snost i poli­ti­ku neop­te­re­će­nu bilo kojom apri­or­nom she­mom, bilo da je ona izo­la­ci­o­ni­stič­ka, ili pak evro-fana­tič­na To što je Srbi­ja u Evro­pi ne zna­či da srp­skom pri­vre­dom i živo­ti­ma srp­skih gra­đa­na tre­ba da upra­vlja­ju biro­kra­te iz Bri­se­la, već da izme­đu Srbi­je i dru­gih evrop­skih zema­lja tre­ba da posto­ji slo­bo­da trgo­vi­ne i inve­sti­ra­nja. Ako je još uvek rela­tiv­no siro­ma­šna Rusi­ja mogla da pri­hva­ti obo­stra­nu libe­ra­li­za­ci­ju i zonu slo­bod­ne trgo­vi­ne, bez insi­sti­ra­nja na har­mo­ni­za­ci­ji i poli­tič­kim uslo­vi­ma, posta­vlja se pita­nje zašto to ne bi mogle da pri­hva­te rela­tiv­no boga­te zemlje EU. Jedi­ni odgo­vor je da te zemlje veru­ju u soci­ja­li­zam više nego što veru­je ruska vla­da, koja, poseb­no pod Vla­di­mi­rom Puti­nom, poka­zu­je znat­no više pro­tr­ži­šnog nači­na razmišljanja.

Naj­bo­lja opci­ja po Srbi­ju u ovom tre­nut­ku jeste osta­nak izvan član­stva EU, uz mak­si­mal­no mogu­ću eko­nom­sku inte­gra­ci­ju sa zemlja­ma Evro­pe, i član­stvo u NATO. “Second best“ vari­jan­ta jeste da se ipak uđe u EU, ali odbi­ju oba­ve­ze har­mo­ni­za­ci­je i odluč­no bori zajed­no sa dru­gim libe­ral­ni­jim zemlja­ma unu­tar EU (GBR, Irska, češka , Esto­ni­ja, Litva­ni­ja…) za viši ste­pen eko­nom­skih slo­bo­da. Takva kom­bi­na­ci­ja nije nemo­gu­ća, poseb­no ako se delu­je unu­tar jed­nog rela­tiv­no širo­ko posta­vlje­nog klu­ba koji bi bio pro­tiv­ba­lans fran­cu­sko-nemač­koj koa­li­ci­ji koja gura soci­ja­li­zam i har­mo­ni­za­ci­ju i ata­ku­je na bla­go­sta­nje novih i siro­ma­šni­jih čla­ni­ca, u name­ri da name­ta­njem svo­jih stan­dar­da u celoj EU spre­či dalji odliv inve­sti­ci­ja iz svo­je ban­kro­ti­ra­ne ekonomije.

Ova zemlja je više puta u svo­joj isto­ri­ji poku­ša­va­la da na pogre­šan način izi­gra­va neku isto­rij­sku avan­gar­du. Od isto­rij­skog ne Džu­ga­švi­li­ju, pre­ko isto­rij­skog ne Klin­to­nu, do ne tran­zi­ci­ji. Vre­me je da tu ulo­gu jed­nom odi­gra pamet­ni­je; da izvu­če pou­ke iz onog što mno­gi u dru­gim istoč­no­e­vrop­skim zemlja­ma već uvi­đa­ju, i što će tek uvi­đa­ti – a to je da pri­klju­če­nje EU zna­či zagr­ljaj smr­ti – i da ne pono­vi nji­ho­vu gre­šku. Da kaže NE, Kri­su Pate­nu, Havi­je­ru Sola­ni i Roma­nu Pro­di­ju, i nji­ho­voj vizi­ji evrop­skog Sovjet­skog Save­za. To nije ni nemo­gu­će, niti bi ima­lo neke štet­ne posle­di­ce po ovu zemlju. Naprotiv.

_______________________________________________________________________________________________________
Ivan Jan­ko­vić — Ovo je pro­ši­re­na ver­zi­ja tek­sta koji je ini­ci­jal­no obja­vljen u časo­pi­su Eko­no­mist magazin.

______________________________________________________________________________________________________