Razumeti Ukrajinu znači razumeti komunističku prošlost

roger scruton

Pro­šlo je dva­de­set i pet godi­na od slo­ma komu­ni­zma u cen­tral­noj i istoč­noj Evro­pi i oče­ki­va­la se pro­sla­va. Ali pla­ni­ra­no skrom­no vese­lje ome­la su deša­va­nja u Ukra­ji­ni. Kao da smo se pre­va­ri­li kada smo pomi­sli­li da je sve goto­vo, kao da je miro­va­nje tajan­stve­ne ruske impe­ri­je bilo samo pri­vre­me­no i da je njen demon­ski nagon za gospo­da­re­njem suse­di­ma sada pono­vo oži­vljen. Ili možda posto­ji neko dru­ga­či­je i ute­šni­je objašnjenje?

Inte­re­sant­na je ulo­ga Evrop­ske uni­je u ovoj dra­mi. Nje­ni mini­stri ino­stra­nih poslo­va neve­što su maha­li ruka­ma, dok su nemač­ke kole­ge sti­dlji­vo sle­ga­le rame­ni­ma poru­ču­ju­ći Rusi­ma da poštu­ju ukra­jin­ski "teri­to­ri­jal­ni inte­gri­tet" i da se drže među­na­rod­no pri­zna­tih gra­ni­ca. Ali pro­je­kat Evrop­ske uni­je od počet­ka je bio ukla­nja­nje kon­cep­ta teri­to­ri­jal­nog inte­gri­te­ta iz evrop­ske poli­ti­ke i bri­sa­nje gra­ni­ca na kontinentu.

Da li su Ukra­jin­ci na Maj­da­nu demon­stri­ra­li u ime svo­jih gra­ni­ca? Sigur­no ne; oni su hte­li da se otrg­nu od ruske sfe­re uti­ca­ja i pri­đu evrop­skoj. Oni nisu žele­li da osi­gu­ra­ju teri­to­ri­jal­ni inte­gri­tet Ukra­ji­ne već da se izbo­re za pra­vo da pobeg­nu oda­tle. Isto ona­ko kao što su oda­tle pobe­gli mno­gi gra­đa­ni post­ko­mu­ni­stič­kih drža­va da bi se nasta­ni­li na Zapa­du i zau­vek iza sebe osta­vi­li seća­nje na sovjet­ski komunizam.

Evrop­ska uni­ja ne veru­je u naci­o­nal­ne granice

Za istoč­ne Evro­plja­ne EU je pred­sta­vlja­la upra­vo to, i zbog toga je Istoč­na Evro­pa posta­la pro­blem za one zemlje, naj­vi­še Uje­di­nje­no Kra­ljev­sto, koje sada kao nevolj­ni doma­ći­ni pri­ma­ju sto­ti­ne hilja­da emi­gra­na­ta. Teško je ozbilj­no shva­ti­ti Evrop­sku uni­ju kad kri­ti­ku­je Ruse jer ne poštu­ju tuđe gra­ni­ce kada se ima u vidu evrop­ski pro­je­kat uki­da­nja granica.

Šta­vi­še, ova deša­va­nja upo­zo­ra­va­ju nas na ogrom­nu opa­snost u koju je Evro­pu gur­nuo pro­ces inte­gra­ci­ja. Taj pro­ces, ruko­vo­đen bez ika­kvog odno­sa pre­ma voj­nim pita­nji­ma, igno­ri­sao je isto­ri­ju koja nam kaže da uspeh iza­zi­va zavist i da zavist vodi upo­tre­bi sile, uspa­vlju­ju­ći evrop­ske naro­de snom o traj­nom miru.

Mir nije obez­be­di­la EU već Atlant­ski savez; dopri­nos EU bio je da se osla­bi auto­ri­tet ovog save­za vezu­ju­ći ga za zemlje poput Nemač­ke, koje nema­ju ni volje ni sred­sta­va da se same bra­ne. Deša­va­nja u Ukra­ji­ni nam poka­zu­ju da su nam ruke pri­lič­no veza­ne onda kada Rusi­ja odlu­či da pome­ri svo­je gra­ni­ce bli­že nama.

Puti­no­va orve­li­jan­ska strategija

Tre­ba izvu­ći neko­li­ko pou­ka iz posled­njih 25 godi­na uspa­va­ne diplo­ma­ti­je. Malo je ko iz gene­ra­ci­je savre­me­nih zapad­no­e­vrop­skih poli­ti­ča­ra bio u pri­li­ci da se rve sa unu­tra­šnjom pri­ro­dom Sovjet­skog Save­za, ili da istra­žu­je slo­že­nu psi­ho­lo­gi­ju lju­di koji su se kao ofi­ci­ri taj­nih slu­žbi – poput Vla­di­mi­ra Puti­na i nje­go­vog kru­ga – for­mi­ra­li tokom komu­ni­zma. Sma­tram vero­vat­nim da je upra­vo orve­li­jan­ski aspekt ove psi­ho­lo­gi­je zaveo naše poli­ti­ča­re – aspekt koji je tako bri­ljant­no i pro­roč­ki opi­sao Džordž Orvel u svo­joj 1984.

Osnov­ni uvid kojim se ruko­vo­di rad­nja Orve­lo­vog roma­na jeste da se pro­tiv mani­pu­la­ci­je može­mo odbra­ni­ti jedi­no isti­nom, i da posta­je­mo bes­po­moć­ni onda kada vlast uzur­pi­ra isti­nu. To je ono što su Lenjin i Sta­ljin shva­ti­li. Zato su uspo­sta­vi­li sistem vla­sti u kome je isti­na bila nalik gli­ni, mogla se uz pomoć dekre­ta vla­da­ju­ćeg polit­bi­roa obli­ko­va­ti i pre­o­bli­ko­va­ti u meri i na način naj­ce­lis­hod­ni­ji za posao dru­štve­ne kon­tro­le. Danas vidi­mo ovaj pro­ces na delu.

Rusi tvr­de da su nji­ho­ve akci­je neop­hod­ne radi zašti­te ruske popu­la­ci­je u Ukra­ji­ni, radi obez­be­đi­va­nja sta­bil­no­sti u regi­o­nu, radi obra­ču­na­va­nja sa faši­stič­kim i ekstre­mi­stič­kim ele­men­ti­ma. A onda odmah stu­pa na sce­nu fabri­ko­va­nje i fal­si­fi­ko­va­nje doku­me­na­ta, foto­gra­fi­ja i navod­nih raz­go­vo­ra – sve to da bi se laž pre­tvo­ri­la u istinu.

Poja­vlju­ju se tajan­stve­ne lič­no­sti koje tvr­de da su Ukra­jin­ci, koje tra­že rusku anek­si­ju Kri­ma; Rusi kao patri­o­tu reci­kli­ra­ju pro­gna­nog pred­sed­ni­ka Janu­ko­vi­ča koji moli Ruse da inter­ve­ni­šu; isto­ri­ja Ukra­ji­ne se ispi­su­je pono­vo, po pede­se­ti put od kada je Sta­ljin smi­slio plan da gla­đu pomo­ri celo­kup­no sta­nov­ni­štvo da bi rešio ukra­jin­sko pita­nje; pa iako niko ne veru­je u sve te pri­če, barem ne oni koji su ih smi­sli­li, to nije važno. Jer je svr­ha pri­ča i jeste da isti­na posta­ne nebit­na; da se ona mora pot­pu­no uklo­ni­ti iz svog pri­rod­nog ambi­jen­ta – iz sre­di­šta ljud­skog živo­ta, i da se ume­sto nje usto­li­či moć.

Mora­mo oču­va­ti seća­nje na komu­ni­stič­ke metode

Mora­mo biti sve­sni ova­kve situ­a­ci­je – situ­a­ci­je koja mi je tako dobro pozna­ta još od vre­me­na pre pada komu­ni­zma. Tre­ba se stal­no pod­se­ća­ti da su lju­di koji su odra­sli u sve­tu u kome je isti­na odstra­nje­na iz samog cen­tra odlu­či­va­nja, gde je sva moć bila u ruka­ma taj­ne poli­ci­je i gde su obič­ni lju­di ima­li samo „moć bes­po­moć­nih“ – kako je pisao Vac­lav Havel, da su ti lju­di psi­ho­lo­ški veo­ma razli­či­ti od nas. Oni žive u sve­tu taj­ni u kome je opa­sno kada nešto zna­te, i u kome sva­ka isti­na do koje se neka­ko dođe kri­je iza sebe još neku dru­gu istinu.

Nije samo funk­ci­o­ni­sa­nje moći pro­me­nje­no u sve­tu taj­ni. Pod takvim okol­no­sti­ma i ljud­ski život popri­ma dru­ga­či­je zna­če­nje; obič­ni lju­di čak i kada se osla­nja­ju jed­ni na dru­ge radi zašti­te, to uvek rade sa dozom sum­nji­ča­vo­sti i nepoverenja.

Polja­ci, Česi, Mađa­ri i Slo­va­ci, svi su oni pod komu­ni­zmom u svo­jim srci­ma nego­va­li dru­ga­či­ji pogled na stva­ri od onog na koga su bili osu­đe­ni. I pone­kad bi neko od hra­brih disi­de­na­ta poput Have­la pro­go­vo­rio u nji­ho­vo ime oži­vlja­va­ju­ći pra­vo poje­din­ca da „živi u isti­ni“, i pra­vo naci­je na one stva­ri koje su joj tada zabra­nji­va­li komu­ni­sti a sada euro­kra­te: odbra­na gra­ni­ca, teri­to­ri­jal­ni inte­gri­tet i sop­stve­ni demo­krat­ski put. Ali živo­tom se upra­vlja­lo vla­da­vi­nom taj­ni. I zbog toga ni jed­na gre­ška nije mogla biti pri­zna­ta i ispra­vlje­na u pot­pu­no­sti. Zbog toga je ta situ­a­ci­ja bila tako opa­sna i zbog toga je Rusi­ja danas tako opasna.

Nedav­no sam, dok sam raz­mi­šljao o ovih dva­de­set i pet godi­na, počeo da sta­vljam na papir svo­je lič­ne uti­ske. Rezul­tat je roman Notes from Under­gro­und čija se rad­nja deša­va u Čeho­slo­vač­koj negde sre­di­nom osam­de­se­tih, i u kome se istra­žu­je lju­bav dvo­je mla­dih lju­di koji se sva­ko na svoj način bori da iza­đe iz tame sve­ta taj­ni na sve­tlost dana. Name­ra mi je da oču­vam živim seća­nje na situ­a­ci­ju koju mi u Evro­pi i Ame­ri­ci nika­da ne sme­mo da zabo­ra­vi­mo: situ­a­ci­ju čije posle­di­ce uti­ču na nas i zbog koje mi gene­ral­no, a Ukra­jin­ci naro­či­to, još uvek pla­ća­mo cenu.


Rodžer Skru­ton je engle­ski filo­zof i pisac. Obja­vio je pre­ko tri­de­set knji­ga i roma­na i veli­ki broj nauč­nih rado­va iz područ­ja este­ti­ke, isto­ri­je filo­zo­fi­je i poli­tič­ke teo­ri­je. Poznat je po svo­jim kon­zer­va­tiv­nim pogle­di­ma i kri­ti­ci Evrop­ske uni­je. Kod nas mu je obja­vlje­na knji­ga Krat­ka isto­ri­ja moder­ne filo­zo­fi­je: od Dekar­ta do Vit­gen­štaj­na (Narod­na knji­ga — Alfa, Beo­grad, 1998). Tekst koji je pred vama obja­vljen je prvo­bit­no u maga­zi­nu For­bes.