Slepi miš u Platonovoj pećini

Davor NikolićČak i bez pred­no­sti filo­zof­ske reflek­si­je, sva­ko ko je pro­veo neko vre­me u zatvo­re­nom pro­sto­ru s uzbu­đe­nim šišmi­šem zna šta to zna­či susre­sti se s fun­da­men­tal­no stra­nim obli­kom života.

Tomas Nej­gel, Kako je to biti sle­pi miš?

 

Kada je Tomas Nej­gel, ame­rič­ki filo­zof, zavr­ša­vao svoj naj­po­zna­ti­ji esej iz obla­sti filo­zo­fi­je duha (phi­lo­sop­hy of mind) 1974. godi­ne, Bet­men je bio samo još jedan strip junak čiji su se tvor­ci suo­ča­va­li s ogrom­nim padom pro­da­je svo­jih pri­ča. Nej­ge­lov čla­nak se, narav­no, nije bavio Bet­me­nom, 1 već kri­ti­kom fizič­ko-hemij­skog reduk­ci­o­ni­zma koji je sve naše i men­tal­ne pro­ce­se dru­gih bića svo­dio na objek­tiv­ni nivo delo­va­nja ato­ma i mole­ku­la od kojih su nam mozgo­vi sači­nje­ni. Goto­vo četr­de­set godi­na kasni­je, kao da posto­ji nasu­šna potre­ba za slič­nim ese­jom neke slič­ne filo­zof­ske veli­či­ne, ali koji će ovo­ga puta kri­ti­ko­va­ti reduk­ci­o­ni­zam dru­ge vrste. Takav men­tal­ni pro­ces bismo ovde mogli nazva­ti reduc­tio ad ide­o­lo­gi­am, što ozna­ča­va ten­den­ci­ju ogro­mnog bro­ja kri­ti­ča­ra dela popu­lar­ne kul­tu­re da obje­kat svo­je obra­de posma­tra kroz pri­zmu poli­tič­ke ide­o­lo­gi­je ili dnev­ne politike.

Od Jako­bin maga­zi­na, pre­ko Nju­jork Tajm­sa, do Naci­o­nal­ne revi­je; od Pešča­ni­ka do Nove srp­ske poli­tič­ke misli, posled­nji Nola­nov film – Uspon Mrač­nog vite­za – je obra­đi­van ona­ko kako samo jedan super­he­roj­ski film AAA pro­duk­ci­je i može da bude obra­đi­van. Bet­men je dobi­jao sta­tu­se soci­ja­li­ste, libe­ra­la, liber­ta­ri­jan­ca, kon­zer­va­tiv­ca i faši­ste zavi­sno od ide­o­lo­ške pozi­ci­je auto­ra kri­ti­ke i nje­go­vog apa­ra­ta čita­nja i uči­ta­va­nja u film. Super­he­roj­stvo Mrač­nog vite­za se tu ne ogle­da samo u vešti­ni da se uhva­ti u koštac sa stva­ri­ma koji­ma dru­gi nisu dora­sli, već i u tome što mu nena­mer­no uspe­va da ujed­no bude svo­ja­tan i pro­kli­njan od pri­pad­ni­ka svih ide­o­lo­ških franšiza.

Pro­blem sa ispo­li­ti­zi­ra­nom film­skom i, uop­šte, kul­tur­nom kri­ti­kom je što naj­če­šće dola­zi iz dru­štve­nog kru­ga čiji je preč­nik jako mali, a to je inte­lek­tu­al­na i aka­dem­ska eli­ta. Iako se na prvi pogled objek­tiv­nost tih lju­di može uči­ni­ti neu­pit­nom, mno­ga sko­ra istra­ži­va­nja poli­tič­kih sklo­no­sti među aka­de­mi­ci­ma i inte­lek­tu­al­ci­ma u Ame­ri­ci su poka­za­la nji­ho­vu ide­o­lo­šku naklo­nost levi­ci. 2 “Napred­ne” ide­je, eko­nom­ski ega­li­ta­ri­zam i soci­jal­ni libe­ra­li­zam su teren koji isklju­či­vo pri­pa­da toj uče­noj eli­ti. Suprot­na ide­o­lo­ška sta­no­vi­šta su rezer­vi­sa­na za crve­no­vra­tu popu­la­ci­ju koja živi izme­đu metro­po­li­ten­skih oba­la Atlan­ti­ka, Paci­fi­ka i Veli­kih jeze­ra. A ako zatu­ca­nih kon­zer­va­ti­va­ca ili liber­ta­ri­ja­na­ca i ima među uče­nom popu­la­ci­jom, uglav­nom se radi o guver­ne­ri­ma drža­va poput Tek­sa­sa i Lui­zi­ja­ne, ili drip­ci­ma iz Bronk­sa, poput poli­tič­kog filo­zo­fa Rober­ta Nozi­ka. Ako pre­vlast levi­ča­ra na uni­ver­zi­te­ti­ma i nije pot­pu­na, nji­ho­va je domi­na­ci­ja u sfe­ra­ma kul­tu­re i umet­no­sti neupitna.

Nije ni čud­no, onda, da raspra­ve oko “pra­ve poru­ke” Uspo­na Mrač­nog vite­za dobi­ja­ju oblik ana­li­ze mark­si­stič­kih ras­pri sa počet­ka XX veka, gde bi Bet­men bio ume­re­ni refor­mi­sta (Kauc­ki), a Bejn revo­lu­ci­o­nar­ni tero­ri­sta (Troc­ki). No pro­blem sa takvim čita­nji­ma (uči­ta­va­nji­ma?) je što su pre­vi­še reduk­ci­o­ni­stič­ka, što silan sadr­žaj pro­la­zi kroz saka­će­nje kako bi se uklo­pio u Pro­kru­sto­vu poste­lju ono­ga ko taj sadr­žaj čita. Mno­ga dela spe­ku­la­tiv­ne fik­ci­je (među koja ovom pri­li­kom svr­sta­va­mo i super­he­roj­ske sadr­ža­je), a sva­ka­ko ona naj­bo­lja među nji­ma, su slu­ži­la kao efi­ka­sno polje za spro­vo­đe­nje antro­po­lo­ških, soci­o­lo­ških ili filo­zof­skih misa­o­nih ekspe­ri­me­na­ta ili su sa oso­bi­tom potent­no­šću jed­no­stav­no poka­zi­va­la kako stvar­nost nije tako pro­sta. Bet­men fran­ši­za vrlo uspe­šno doča­ra­va sve slo­že­no­sti  veli­kog dru­štva, sta­vlja u dru­štve­ni kon­tekst veli­ke pro­ble­me moral­ne filo­zo­fi­je poput suko­ba kon­se­kven­ci­ja­li­stič­ke i deon­to­lo­ške eti­ke (Bet­men je naj­slič­ni­ji Muro­vom Ror­ša­hu u upra­žnja­va­nju čiste nor­ma­tiv­ne eti­ke, mada je nje­go­va kazne­na poli­ti­ka i dalje reha­bi­li­ta­ci­o­na), istra­žu­je pita­nja poli­tič­kog legi­ti­mi­te­ta (zašto se pore­dak ras­pa­da ako ne posto­ji neka sim­bo­lič­ka vred­nost koja će ga drža­ti zale­plje­nim i koja je veća od puke demo­krat­ske pro­ce­du­re izbo­ra) i tome slično.

No, ta su pita­nja čisto filo­zof­skog karak­te­ra, izu­ze­ta od ide­o­lo­ške obo­je­no­sti koja je samo kon­ti­gent­ni sloj nekog kul­tur­nog pro­i­zvo­da ili umet­nič­kog dela. Pro­blem je što se taj povr­šin­ski, kon­ti­gent­ni sloj, spro­vo­đe­njem kroz argu­men­ta­cij­ski apa­rat kri­ti­ča­ra i inte­lek­tu­a­la­ca, uzdi­že na naj­vi­dlji­vi­je mesto, zane­ma­ru­ju­ći mno­ga dru­ga čita­nja oči­šće­na od tri­vi­ja­li­ja dnev­ne poli­ti­ke. Inte­lek­tu­al­ci, tvor­ci kul­tur­nih i umet­nič­kih sadr­ža­ja i nji­ho­vi kri­ti­čar­ski kon­zu­men­ti i uži­va­o­ci, se čvr­sto nala­ze u zam­ci anga­žo­va­no­sti (ili, kako bi to gene­ra­ci­ja tvi­ter libe­ra­la nazva­la – akti­vi­zma). Za razli­ku od obič­nog čove­ka, čije je poli­tič­ko pona­ša­nje – vebe­rov­skim reč­ni­kom iska­za­no – cilj­no raci­o­nal­no, inte­lek­tu­a­lac bara­ta vred­no­snom raci­o­nal­no­šću. To nije loše po sebi, ali kada ta vred­no­sna raci­o­nal­nost poku­ša­va da se impo­sti­ra u fabri­ke, nji­ve, pro­dav­ni­ce, gla­ve i pona­ša­nja lju­di, naj­če­šće dovo­di do gla­di i nesre­će naj­ši­rih masa. Jer, pri­pad­ni­ci tih masa nema­ju vre­me­na, volje ni kapa­ci­te­ta, koje im obez­be­đu­ju dobro pla­će­ni poslo­vi na držav­nim uni­ver­zi­te­ti­ma i insti­tu­ti­ma, da bi se bavi­li onim tipom “svet­skog bola” koji nasta­je u nedo­stat­ku bola u leđi­ma ili sto­ma­ku onih koji te uni­ver­zi­te­te i insti­tu­te finansiraju.

Ili, kako je to još jedan ame­rič­ki filo­zof, Robert Nozik, u ese­ju “Zašto su inte­lek­tu­al­ci pro­tiv kapi­ta­li­zma?” izre­kao: “Oni (obič­ni lju­di – prim. D.N.) koji su ceni­li dru­ge stva­ri više nego pro­mi­šlja­nje stva­ri pomo­ću reči, bilo da je to lov ili moć, ili nepre­kid­no čul­no zado­volj­stvo, nisu se bri­nu­li da osta­ve traj­no zapi­sa­na sve­do­čan­stva. Samo su inte­lek­tu­al­ci smi­sli­li teo­ri­ju o tome ko je naj­bo­lji.” Pri­pad­nik mase želi da kon­zu­mi­ra sadr­ža­je koji mu život čine lep­šim. Čak i kada bi nekim eko­nom­skim čudom mogao da dođe do tih sadr­ža­ja bez jed­nog minu­ta pro­ve­de­nog na poslu, on ne bi bio ništa više zain­te­re­so­van za svet­ski bol i vred­no­snu raci­o­nal­nost jed­nog inte­lek­tu­al­ca. Isto tako, on u fil­mu koji se zove Uspon Mrač­nog vite­za ne želi usi­lje­na tra­bu­nja­nja o “neo­li­be­ra­li­zmu”, “kazi­no kapi­ta­li­zmu” i “pro­pa­sti demo­kra­ti­je” iz ugla Ivy lea­gue alum­ni­ste, već film u kome Bet­men bije, a Bejn biva biven. U kome je žena-mač­ka isto­vre­me­no inte­lek­tu­al­no vispre­na i fizič­ki sek­si, kako bi se žene sa njom iden­ti­fi­ko­va­le, a muškar­ci je pože­le­li. I tako dalje…

A zahva­lju­ju­ći zja­pe­ćim rupa­ma u sce­na­ri­ju, pro­ble­mi­ma koje gle­da­lac ima sa suspen­zi­jom neve­ri­ce u poje­di­nim seg­men­ti­ma fil­ma i nera­zra­đe­nim dija­lo­zi­ma, nismo mno­go više ni dobi­li. Jedi­no ako upo­sli­mo ana­li­tič­ki apa­rat Sla­vo­ja Žiže­ka i nje­go­vih epi­go­na, kojim i u iska­zi­ma mole­ku­lar­ne bio­lo­gi­je može­mo naći skri­ve­ne poli­tič­ke poru­ke, onda i nije pro­blem da inte­lek­tu­a­li­zu­je­mo ovo, ali i mno­ga dru­ga dela.


Tekst je pisan za broj 21 časo­pi­sa "Znak Sagi­te", koji će usko­ro biti dostu­pan u papir­nom izdanju.


  1. Filo­zof­ske zani­ma­ci­je su tada, ipak, bile ozbilj­ni­je od štan­co­va­nja levi­čar­skih pri­ka­za super­he­roj­skih i nauč­no­fan­ta­stič­nih fil­mo­va.[]
  2. Vide­ti o tome npr. ovo­go­di­šnju stu­di­ju ame­rič­kog soci­jal­nog psi­ho­lo­ga Džo­na­ta­na Haid­ta: The Righ­te­o­us Mind: Why Good Peo­ple Are Divi­ded by Poli­tics and Reli­gi­on[]