Savest konzervativca

Goldvoter

Veo­ma sam zabri­nut što se danas veli­ki broj lju­di sa kon­zer­va­tiv­nim pogle­di­ma na svet ose­ća pri­si­lje­nim da se zbog toga prav­da. Čak ne i toli­ko da se prav­da­ju nepo­sred­no, nego da tu svo­ju pri­vr­že­nost odre­de na način koji izra­ža­va poka­ja­nje. „Repu­bli­kan­ski kan­di­da­ti“, rekao je pot­pred­sed­nik Nik­son, „tre­ba­lo bi da budu eko­nom­ski kon­zer­va­tiv­ci, ali kon­ver­va­tiv­ci sa srcem.“ Pred­sed­nik Ajzen­ha­u­er izja­vio je tokom svog prvog man­da­ta da je „kon­zer­va­ti­vac što se tiče eko­no­mi­je, ali libe­ral 1 što se tiče ljud­skih pro­ble­ma.“ Pa ipak, neki repu­bli­kan­ski lide­ri upor­no su se nazi­va­li „pro­gre­siv­nim“ kon­zer­va­tiv­ci­ma. 2 Ovi iska­zi svo­de se na pri­stup po kome je kon­zer­va­ti­vi­zam uska, meha­ni­ci­stič­ka eko­nom­ska teo­ri­ja koja može veo­ma dobro da delu­je kao raču­no­vod­stve­ni doku­ment, ali na koju se ne može­mo oslo­ni­ti kao na celo­vi­tu poli­tič­ku filozofiju.

Ista pro­ce­na, dodu­še više u obli­ku napa­da nego pri­stu­pa, jeste ona koju pod­sti­če radi­kal­ni tabor. „Mi, libe­ra­li“, kažu oni, „zain­te­re­so­va­ni smo za lju­de. Naša bri­ga tiče se lju­di, dok ste vi, kon­zer­va­tiv­ci, opte­re­će­ni oču­va­njem eko­nom­skih povla­sti­ca i sta­tu­sa.“ Odi­te korak dalje i libe­ra­li će tu osu­du pre­tvo­ri­ti u kla­sni argu­ment – nas inte­re­su­ju mali lju­di, a ne neki „zlo­tvo­ri veli­kog bogatstva.“

Ova­kvi pri­stu­pi, bilo da dola­ze od pri­ja­te­lja ili od pro­tiv­ni­ka, nano­se veli­ku neprav­du kon­zer­va­tiv­nom sta­no­vi­štu. Kon­zer­va­ti­vi­zam nije eko­nom­ska teo­ri­ja, iako dovo­di do eko­nom­skih posle­di­ca. Sušti­na je da je soci­ja­li­zam taj koji svo­di sve čove­ko­ve name­re samo na oču­va­nje mate­ri­jal­nog bla­go­sta­nja. Kon­zer­va­ti­vi­zam vra­ća mate­ri­jal­ne stva­ri na svo­je pra­vo mesto – odno­sno omo­gu­ća­va slo­že­ni­ji pogled na ljud­ska bića i dru­štvo u kojem eko­no­mi­ja ima samo pomoć­nu ulogu.

Suštin­ska razli­ka izme­đu kon­zer­va­ti­va­ca i dana­šnjih libe­ra­la je ta što kon­zer­va­ti­vi­zam uzi­ma u obzir čita­vog čove­ka, dok libe­ra­li ima­ju sklo­nost da posma­tra­ju samo mate­ri­jal­nu stra­nu čove­ko­ve pri­ro­de. Kon­zer­va­tiv­ci veru­ju da je čovek delom eko­nom­sko, živo­tinj­sko stvo­re­nje, ali tako­đe i da je duhov­no stvo­re­nje sa duhov­nim potre­ba­ma i težnja­ma. Šta više, ove čove­ko­ve duhov­ne potre­be i težnje odra­ža­va­ju uzvi­še­nu stra­nu čove­ko­ve pri­ro­de i zbog toga ima­ju pred­nost u odno­su na eko­nom­ske potre­be. Kon­zer­va­ti­zi­vam, dakle, pri­hva­ta una­pre­đe­nje čove­ko­ve duhov­ne pri­ro­de kao pri­mar­nu bri­gu poli­tič­ke filo­zo­fi­je. Libe­ra­li, sa dru­ge stra­ne, u ime bri­ge za „ljud­skim bići­ma“ posma­tra­ju zado­vo­lje­nje eko­nom­skih potre­ba kao glav­nu misi­ju u dru­štvu. Oni su, šta­vi­še, u žur­bi. Nji­hov oso­be­ni pri­stup jeste, dakle, da upreg­nu poli­tič­ke i eko­nom­ske sile jed­nog dru­štva i kolek­tiv­nim napo­rom uspo­sta­ve pri­nud­no name­ta­nje „napret­ka.“ Sma­tram da se oni takvim pri­stu­pom suprot­sat­vla­ju ljud­skoj prirodi.

Prva oba­ve­za poli­tič­kog misli­o­ca je, sva­ka­ko, da razu­me ljud­sku pri­ro­du. Kon­zer­va­ti­vac ne tvr­di da pose­du­je naro­či­te moći u raz­ma­tra­nju ovog pro­ble­ma, ali on nagla­ša­va svo­ju bli­skost sa ste­če­nim zna­njem i isku­stvom tokom isto­ri­je i on nije toli­ko nad­men da zane­ma­ru­je uče­nja veli­kih umo­va iz prošlosti.

Ono što je prvo nau­čio o čove­ku jeste da je sva­ki poje­di­nač­ni član vrste jedin­stve­no biće. Čove­ko­vo naj­sve­ti­je posed­ni­štvo je nje­go­va duša – ona ima smrt­nu i besmrt­nu stra­nu. Prva uspo­sta­vlja pot­pu­nu razli­ku u odno­su na dru­go ljud­sko biće. Samo filo­zo­fi­ja koja uzi­ma u obzir suštin­sku razli­ku izme­đu lju­di i, sagla­sno sa tim, stva­ra uslov za razvoj razli­či­tih moguć­no­sti za sva­kog čove­ka može tvr­di­ti da je u sagla­sno­sti sa čove­ko­vom pri­ro­dom. Slu­ša­li smo, u naše vre­me, mno­go toga o „obič­nom čove­ku.“ To je sta­no­vi­šte koja obra­ća malo pažnje na isto­ri­ju naci­je koja je izra­sla na ini­ci­ja­ti­vi neu­o­bi­ča­je­nih lju­di. Kon­zer­va­ti­vac zna da posma­tra­ti čove­ka kao deo nede­lji­ve mase pod­ra­zu­me­va nje­go­vo pot­či­nja­va­nje vrhun­skom ropstvu.

Dru­go, kon­zer­va­ti­vac je nau­čio da su eko­nom­ska i duhov­na stra­na čove­ko­ve pri­ro­de nera­ski­di­vo ispre­ple­ta­ne. On ne može biti eko­nom­ski slo­bo­dan ili uspe­šan, ako je poli­tič­ki poro­bljen i obr­nu­to, poli­tič­ka slo­bo­da poje­din­ca je ništav­na, ako je on mate­ri­jal­no zavi­san od eko­nom­ske pomo­ći države.

Kon­zer­va­ti­vac, tako­đe, shva­ta da se duhov­ni i mate­ri­jal­ni napre­dak čove­ka ne može usme­ra­va­ti spo­lja­šnjim sila­ma. Sva­ki je poje­di­nac odgo­vo­ran, ima­ju­ći u vidu svo­je dobro i dobro svo­je zajed­ni­ce, za svoj sop­stve­ni razvoj. Izbo­ri koji ruko­vo­de nje­go­vim živo­tom, mora­ju da budu izbo­ri koje je sam napra­vio – te cilje­ve ne može da oda­be­re neki dru­gi poje­di­nac ili sku­pi­na lju­di. Ako je kon­zer­va­ti­vac manje od libe­ra­la zain­te­re­so­van za pove­ća­nje držav­nih soci­jal­nih dava­nja, to je zato što je kon­ver­va­ti­vac više zabri­nut od libe­ra­la za slo­bo­du čove­ka da tokom svog živo­ta tro­ši svo­ju zara­du onda i ona­ko kako sam sma­tra da bi trebalo.

Kon­zer­va­ti­vi­zam nije nika­da posma­trao poje­din­ca ni kao mogu­ćeg pio­na dru­gih lju­di, ni kao deo opšteg kolek­ti­vi­te­ta u kojem bi se zane­ma­ri­va­la nje­go­va uzvi­še­nost i odvo­je­ni iden­ti­tet. Tokom isto­ri­je, pra­vi kon­zer­va­ti­vi­zam bio je pod­jed­na­ko u ratu kako sa auto­kra­ta­ma, tako i sa „demo­krat­skim“ Jako­bin­ci­ma. Pra­vi kon­zer­va­ti­vac sao­se­ćao je sa nepri­li­ka­ma nesreć­nog selja­ka pod tira­ni­jom Fran­cu­ske monar­hi­je. On je, tako­đe, bio pod­jed­na­ko revol­ti­ran poku­ša­ji­ma reša­va­nja tog pro­ble­ma od stra­ne ban­dit­ske tira­ni­je koja je para­di­ra­la pod zasta­vom ega­li­ta­ri­zma. Savest kon­zer­va­tiv­ca uzne­mi­ra­va sva­ko ko bi poni­zio dosto­jan­stvo poje­di­nač­nog ljud­skog bića. Ta savest je, danas, u suko­bu sa dik­ta­to­ri­ma koji vla­da­ju tero­rom, kao i sa pre­fi­nje­nim kolek­ti­vi­sti­ma koji tra­že našu dozvo­lu da, u odno­su pre­ma ljud­skoj rasi, pre­u­zmu ulo­gu Boga.

Ima­ju­ći u vidu ova­kav pogled na ljud­sku pri­ro­du, jasno je da kon­zer­va­ti­vac doži­vlja­va poli­ti­ku kao umet­nost posti­za­nja mak­si­mal­ne mogu­će slo­bo­de za poje­din­ca koja je u skla­du sa oču­va­njem dru­štve­nog poret­ka. On, pre sve­ga, shva­ta da slo­bo­da zahte­va uspo­sta­vlja­nje poret­ka – nemo­gu­će je da jedan čovek bude slo­bo­dan, uko­li­ko je neko dru­gi spre­man da mu negi­ra to pra­vo. Ali kon­zer­va­ti­vac tako­đe uvi­đa da je poli­tič­ka moć na kojoj je pore­dak zasno­van samo­u­ve­ća­va­ju­ća sila; nje­ni ape­ti­ti rastu jede­njem. On zna da je neop­hod­no da posto­je veli­ka sprem­nost i pažnja kako bi se poli­tič­ka moć zadr­ža­la u odgo­va­ra­ju­ćim okvirima.

O oču­va­nju poret­ka, u dana­šnje vre­me, ne mora­mo mno­go da bri­ne­mo. Ose­tlji­va rav­no­te­ža koja bi, u ide­al­nom slu­ča­ju, tre­ba­lo da posto­ji izme­đu slo­bo­de i poret­ka, već je odav­no naru­še­na na šte­tu slo­bo­de sko­ro svu­da u sve­tu. U nekim zemlja­ma slo­bo­da je spu­ta­na i pore­dak ima pre­o­vla­đu­ju­ći uti­caj. U našoj zemlji taj trend ne napre­du­je toli­ko brzo, ali je impuls ipak pri­su­tan i sva­kim danom posta­je sve zna­čaj­ni­ji. Za ame­rič­kog kon­zer­va­tiv­ca, dakle, ne posto­ji teško­ća u odre­đi­va­nju dana­šnjeg naj­ve­ćeg iza­zo­va – to je oču­va­nje i uve­ća­nje slo­bo­de. Dok posma­tra razli­či­te sta­vo­ve, insti­tu­ci­je i zako­ne koji tre­nut­no pre­o­vla­da­va­ju u Ame­ri­ci, nje­mu će pasti na pamet razli­či­ta pita­nja, ali kon­zer­va­ti­vac će prvo vodi­ti raču­na na jed­no pita­nje — da li uve­ća­va­mo slo­bo­du? Pre­dla­žem da pre­gle­da­mo neka od naj­va­žni­jih pita­nja sa koji­ma se danas suo­ča­va­mo ima­ju­ći u vidu pome­nu­to pitanje.

Autor Bari Gol­dvo­ter

Pre­veo Miloš Niko­lić

 


Ovo je odlo­mak iz prvog pogla­vlja knji­ge Savest kon­zer­va­tiv­ca (The Con­sci­en­ce of a Con­ser­va­ti­ve) neka­da­šnjeg ame­rič­kog sena­to­ra i pred­sed­nič­kog kan­di­da­ta Bari­ja Gol­dvo­te­ra. Knji­ga je obja­vlje­na 1960. godine.

  1. Izraz „libe­ral“ u ame­rič­kom poli­tič­kom reč­ni­ku, naro­či­to od raz­do­blja New Deal-a, ozna­ča­va poli­tič­ko stre­mlje­nje suprot­no ide­ja­ma kla­sič­nog libe­ra­li­zma. U tom smi­slu per­ver­ti­ra­no zna­če­nje libe­ra­li­zma pod­ra­zu­me­va­će, kao i dan danas, zahtev za veli­kom držav­nom inter­ven­ci­jom i regu­la­ci­jom u eko­no­mi­ji i pro­ši­re­nje kon­cep­ta indi­vi­du­al­nih pra­va na pod­ru­či­je pozi­tiv­nih „ljud­skih“ pra­va koja otva­ra­ju zahtev za pozi­tiv­nom dis­kri­mi­na­ci­jom, „infla­ci­jom“ pra­va i sve­pri­sut­nom ulo­gom drža­ve u oda­bi­ru poželj­nog nači­na živo­ta. Prim. prev.[]
  2. Ovo je zai­sta čud­na ozna­ka – iz nje pro­i­zi­la­zi da su „obič­ni“ kon­zer­va­tiv­ci suprot­sta­vlje­ni napret­ku. Da li smo zabo­ra­vi­li da je Ame­ri­ka posti­gla naj­ve­ći napre­dak kada su uva­ža­va­na i čuva­na kon­zer­va­tiv­na nače­la? Prim. auto­ra[]