Povodom stogodišnjice rođenja predsednika Regana

Kra­jem 1970-tih godi­na spolj­na i unu­tra­šnja situ­a­ci­ja u Ame­ri­ci je bila vrlo teška. Infla­ci­ja je bila pre­ko 10%, neza­po­sle­nost je rasla, kamat­ne sto­pe su bile dvo­ci­fre­ne, duh pre­du­zet­ni­štva se gubio, sto­pa rasta je bila neznat­na, Kar­ter je dozvo­lio Ira­nu da drži Ame­rič­ke gra­đa­ne kao tao­ce, Ber­lin­ski zid je bio činje­ni­ca, dok je Sovjet­ski Savez izgle­dao sve jači. Sve u sve­mu, ame­rič­ki pre­stiž na stra­ni i pove­re­nje naro­da kod kuće u buduć­nost zemlje su bili na vero­vat­no naj­ni­žem nivou od kra­ja Dru­gog svet­skog rata.

U Novem­bru 1980-te na pozor­ni­cu stu­pa Ronald Regan. U kri­tič­noj deba­ti sa Kar­te­rom, Regan je vrlo efekt­no poru­čio gla­sa­či­ma da ovog puta oni ima­ju šan­su da pro­me­ne put kojim zemlja ide u buduć­nost. Jedan put je da drža­va nasta­vi sa dosa­da­šnjom prak­som da aktiv­no uče­stvu­je u reša­va­nju unu­tra­šnjih eko­nom­skih i dru­štve­nih pro­ble­ma (sa malim razli­ka­ma izme­đu demo­kra­ta i Nik­so­no­vih repu­bli­ka­na­ca). Dru­gi put je da drža­va pre­ne­se što više aktiv­no­sti na slo­bod­no trži­šte a da za sebe zadr­ži samo prav­nu zašti­tu poje­di­na­ca od veći­ne i sigur­nost imo­vi­ne od poli­tič­ke redi­stri­bu­ci­je. Gle­da­ju­ći direkt­no u TV ekran, Regan je rekao “jed­no­stav­no reče­no ja želim da ski­nem bre­me drža­ve sa vaših leđa.” Što se tiče spolj­ne poli­ti­ke, Regan je poru­čio gla­sa­či­ma da nje­gov cilj nisu pre­go­vo­ri o raz­o­ru­ža­nju i mir­noj koeg­zi­sten­ci­ji sa soci­ja­li­sti­ma; nje­gov cilj je da ih pre­tvo­ri u pra­ši­nu istorije.

Pobe­da na izbo­ri­ma je naj­bo­lji dokaz da je narod pri­hva­tio Rega­nov put. U među­vre­me­nu, levi­čar­ska inte­li­gen­ci­ja u Ame­ri­ci i u sve­tu doče­ka­la je novog pred­sed­ni­ka s pod­sme­hom. Kao — "šta jedan polu­o­bra­zo­va­ni glu­mac može da zna o doma­ćim i među­na­rod­nim pro­ble­mi­ma". Niko se nije setio da su svi poli­ti­ča­ri glum­ci, i da su polu­o­bra­zo­va­ni ame­rič­ki pio­ni­ri kroz slo­bod­no trži­šte stvo­ri­li ame­rič­ku eko­nom­sku maši­nu. Regan vero­vat­no nije stu­di­rao kla­sič­ne libe­ra­le i Ada­ma Smi­ta, ali je bio intu­i­tiv­no ube­đen u isprav­nost nji­ho­ve poli­tič­ke eko­no­mi­je, vero­vao je u duh indi­vi­du­a­li­zma, efi­ka­snost slo­bod­nog trzi­šta, i što je naj­va­žni­je, znao je kako da iza­be­re lju­de koji su spo­sob­ni da tu vizi­ju pre­tvo­re u prak­su. Naj­bo­lji pri­me­ri su Džordž Šulc (Geor­ge Schultz), Ed Miz (Edwin Mee­se) i Džejn Kirk­pa­trik (Jean­ne Kirk­pa­tric) koja je bila naj­bo­lji pred­stav­nik naše zemlje u UN i kost u grlu Sovje­ti­ma za vre­me hlad­nog rata.

Odmah u počet­ku svog man­da­ta, Regan je napra­vio dva veli­ka kora­ka u doma­ćoj i spolj­noj poli­ti­ci. Kod kuće je skre­sao pore­ze i ogra­ni­čio ne-voj­ne izdat­ke. Isto­vre­me­no je ulo­žio ogrom­ne sume u voj­sku, poja­čao odbra­nu Evro­pe, i naja­vio Rat zve­zda. Regan je znao — a ovo mogu reći iz lič­nog isku­stva — da je Rat zve­zda vrlo skup pro­je­kat koji ima dobre šan­se da ne uspe. Ali ga je teh­nič­ki rezul­tat Rata zve­zda manje inte­re­so­vao od finan­sij­skog tere­ta koji je on namet­nuo Sovjet­skom Save­zu. Isto­ri­ja je poka­za­la da je Regan bio u pra­vu. Ume­sto bes­kraj­nih pre­go­vo­ra sa Rusi­ma, Regan je stvo­rio uslo­ve da se Sovjet­ski Savez raspadne.

Kod kuće Rega­no­va poli­ti­ka je sma­nji­la infla­ci­ju, sma­nji­la kamat­ne sto­pe, sma­nji­la neza­po­sle­nost, pove­ća­la sto­pu eko­nom­skog rasta, i što je naj­va­žni­je, vra­ti­la naro­du veru u sebe. Narav­no, pri­zna­nje sa levi­ce Regan nika­da nije dobio – što je naj­bo­lji dokaz da je on ostao dosle­dan svom ube­đe­nju da su eko­nom­ske slo­bo­de i pra­va poje­di­na­ca vis-a-vis držav­nog inter­ven­ci­o­ni­zma naj­bo­lja podlo­ga za eko­nom­ski razvoj i dru­štve­nu sta­bil­nost. Osta­vlja­ju­ći po stra­ni mno­go­broj­na eko­nom­ska i spolj­no­po­li­tič­ka dostig­nu­ća Rega­no­ve poli­ti­ke, levi­ca je našla dva razlo­ga za kri­ti­ku: budžet­ski defi­cit i pove­ća­nje imo­vin­ske nejed­na­ko­sti. Poto­nji razlog nije vre­dan disku­si­je jer je on nor­mal­na posle­di­ca trži­šne korek­ci­je držav­nog inter­ven­ci­o­ni­zma. Prvii razlog je for­mal­no ispra­van ali suštin­ski prazan.

Negde u leto 1994. odr­žao sam semi­nar na jed­nom levi­čar­skom insti­tu­tu u Austri­ji. Kada sam nabro­jao dosti­gu­ća Rega­no­ve poli­ti­ke, jed­na sarad­ni­ca tog insti­tu­ta je pita­la a šta bi sa defi­ci­tom? Kao ništa od sve­ga što je postig­nu­to nije važno kao taj defi­cit. Bilo bi inte­re­sant­no čuti komen­tar iste oso­be o Oba­mi­nom defi­ci­tu danas. Rega­nov defi­cit je bio cena za sma­nje­nje infla­ci­je, kamat­ne sto­pe, neza­po­sle­no­sti i pove­ća­nje eko­nom­skog rasta kod kuće, i za sla­blje­nje soci­ja­li­zma u sve­tu. Oba­min defi­cit nije doneo uspe­ha ni u spolj­noj poli­ti­ci, a još manje u eko­nom­skoj poli­ti­ci u zemlji. Ame­rič­ki gla­sač je dao odgo­vor svi­ma koji misle kao sarad­ni­ca tog austrij­skog insti­tu­ta 1984-te godi­ne kada je na pred­sed­nič­kim izbo­ri­ma Regan pobe­dio u 49 od 50 drža­va, i 2010-te kada je Oba­ma doži­veo ogro­man poraz.

Tokom mog odra­sta­nja u biv­šoj Jugo­sla­vi­ji, Tito je dekre­tom poli­ci­je i voljom pro­le­ter­skih bri­ga­da postao naj­ve­ći i naj­dra­ži sin jugo­slo­ven­skih naro­da. A pogle­daj­mo Rega­nov legat, on je spon­ta­no postao naj­ve­ći sin svih lju­di u sve­tu koji­ma je sta­lo do indi­vi­du­al­nih slo­bo­da i prav­ne zašti­te od volje većine.


Sve­to­zar Pejo­vić (Ste­ve Pejo­vich) je pro­fe­sor eme­ri­tus na uni­ver­zi­te­tu Texas A&M i pro­fe­sor na uni­ver­zi­te­tu Donja Gori­ca, Montenegro.