Ekonomska depresija

Nov­ča­na masa

Pre nego kre­ne­mo sa ana­li­zom eko­nom­ske depre­si­je, za tre­nu­tak ćemo se zadr­ža­ti na ter­mi­ni­ma kao što su: ponu­da, tra­žnja, nov­ča­na masa, pri­vred­ni rast i slič­no. Ako posma­tra­mo jedan zatvo­ren, trži­šni i nemo­no­po­li­zo­van eko­nom­ski sistem, lako ćemo utvr­di­ti neke osnov­ne zako­ni­to­sti. Uko­li­ko, iz bilo kog razlo­ga, cena nekog pro­i­zvo­da bude pove­ća­na, doći će do sma­nje­ne tra­žnje za tim pro­i­zvo­dom. I suprot­no, uko­li­ko dođe do sma­nje­nja cene, doći će do pove­ća­ne tra­žnje za tim pro­i­zvo­dom. Isto tako, ako se ponu­da pove­ća, doći će do sma­nje­nja cene; uko­li­ko se ponu­da sma­nju­je, doći će do rasta cena.

Sada u model uklju­ču­je­mo tra­žnju, a ona je zna­čaj­na jer tu već nai­la­zi­mo na pro­blem nov­ca i nov­ča­ne mase. Da bismo što sli­ko­vi­ti­je obja­sni­li pro­ble­ma­ti­ku nov­ča­ne mase pomo­ći će nam Rod­bard 1, i nje­gov model: “Model anđe­la Gavrila”.

Anđeo Gavri­lo je dobar anđeo koji želi sve naj­bo­lje ljud­skom rodu, ali naža­lost, on ne zna ništa o mone­tar­noj eko­no­mi­ji. On sva­kod­nev­no slu­ša ljud­ske jadi­kov­ke o tome kako nema­ju dovolj­no nov­ca, i onda, u svoj svo­joj dobro­ti i naiv­no­sti, odlu­či da inter­ve­ni­še i da uči­ni nešto povo­dom toga. Jed­ne noći, dok su svi spa­va­li, Gavri­lo svi­ma dupli­ra novac. Sle­de­ćeg jutra svi  su ima­li duplo više nov­ca u svo­jim dže­po­vi­ma, nov­ča­ni­ci­ma, sefo­vi­ma, na ban­kov­nim raču­ni­ma ili gde god da su čuva­li svoj novac. Svi pomi­sle da su duplo boga­ti­ji nego što su bili pret­hod­nog dana, požu­re da potro­še svoj novac, ali se desi ono što smo već u gor­njem delu tek­sta pome­nu­li: sa jed­ne stra­ne ima­mo nepro­me­nje­nu ponu­du, sa dru­ge stra­ne ima­mo dupli­ra­nu tra­žnju, cene svih pro­i­zvo­da i uslu­ga se dupli­ra­ju a jad­no čove­čan­stvo ne bude ništa boga­ti­je nego što je bilo pret­hod­nog dana; real­na kupov­na moć sta­nov­ni­štva osta­ne nepro­me­nje­na a Gavri­lov poklon čove­čan­stvu doži­vi fijasko.

Narav­no, pri­mer može­mo posta­vi­ti i obr­nu­to, može­mo svi­ma odu­ze­ti pola nov­ca i opet se ništa neće pro­me­ni­ti već će se rav­no­te­ža uspo­sta­vi­ti na pre­po­lo­vlje­nim cena­ma. Iz sve­ga toga se može izve­sti zaklju­čak da je za funk­ci­o­ni­sa­nje eko­nom­skog siste­ma pot­pu­no sve­jed­no koli­ko je nov­ca u opti­ca­ju, tj. sva­ka nov­ča­na masa je pod­jed­na­ko dobra, pod uslo­vom da je u fizič­kom smi­slu dovolj­no delji­va da zado­vo­lji potre­be sta­nov­ni­štva. Model kon­stant­ne koli­či­ne nov­ca nema pro­blem ni sa činje­ni­com da se ponu­da uve­ća­va tokom vre­me­na jer se novi rav­no­te­žni polo­žaj nala­zi putem sma­nje­nja cena. Isti­ni za volju, ovaj Rod­bar­dov model ima i jed­nu manu a to je da ne daje odgo­vor na povla­če­nje nov­ca iz opti­ca­ja. Kao što zna­mo, ponu­da tokom vre­me­na raste, i ako ima­mo kon­stant­nu nov­ča­nu masu, vla­sni­ci “viška” nov­ca bi mogli biti sti­mu­li­sa­ni da gomi­la­ju novac i time uzro­ku­ju defla­tor­ni pro­ces i manje pore­me­ća­je na trži­štu.  Da bi se efi­ka­sno rešio taj pro­blem (i samo taj pro­blem jer dru­gih eko­nom­skih razlo­ga za pove­ća­nje nov­ča­ne mase nema) dovolj­no je u obli­ku nekre­dit­nog nov­ca, na godi­šnjem nivou, u sistem uba­ci­va­ti 2–3 pro­cen­ta novo­kre­i­ra­nog nov­ca kojim bismo desti­mu­li­sa­li povla­če­nje nov­ca iz opti­ca­ja, tj. kazni­li one koji povla­če novac, i time bismo dobi­li jedan per­fek­tan sistem u kojem nika­ko ne bi moglo doći do eko­nom­ske depre­si­je niti do boom and bust efe­ka­ta koji su karak­te­ri­stič­ni za eko­nom­ski sistem koji tre­nut­no domi­ni­ra u svet­skoj eko­no­mi­ji.  Pome­nu­ta emi­si­ja nov­ca od 2–3 pro­cen­ta je u skla­du sa pro­cen­tom pove­ća­nja pro­i­zvod­nje tzv. real­nog sek­to­ra, što bi u prak­si rezul­ti­ra­lo nepro­me­nje­nim cena­ma pro­i­zvo­da. Cene poje­di­nih pro­i­zvo­da bi se menja­le samo usled pove­ća­nja-sma­nje­nja nji­ho­ve ponu­de na trži­štu ali ne i zbog pove­ća­nja nov­ča­ne mase. Ako zna­mo da je zla­to delo­va­lo po prin­ci­pu kon­stant­ne nov­ča­ne mase (plus par pro­ce­na­ta zbog pove­ća­nja godi­šnje pro­i­zvod­nje zla­ta), onda je jasno zašto je zla­to toli­ko dugo ima­lo ulo­gu nov­ca. Narav­no, ovim ne zago­va­ram uvo­đe­nje zla­ta kao nov­ca (jer je sada zla­to u sve­tu nerav­no­mer­no raspo­re­đe­no), već samo uka­zu­jem na neop­hod­nost posto­ja­nja siste­ma sa rela­tiv­no kon­stant­nom koli­či­nom nov­ca u opti­ca­ju, kao i na odu­zi­ma­nje pra­va ban­kar­skom sek­to­ru na emi­si­ju novca.

Nekre­dit­ni novac

Ovde neće­mo dublje ula­zi­ti u pro­ble­ma­ti­ku kre­dit­nog-nekre­dit­nog nov­ca, ali ipak mora­mo reći neko­li­ko stvari.

Prvo, ako iz gore­po­me­nu­tog mode­la jasno vidi­mo da se pro­i­zvod­nja neće pove­ća­ti usled u sistem uba­če­nog nekre­dit­nog nov­ca (jer Gavri­lov model se upra­vo odno­si na nekre­dit­ni novac), kako je onda mogu­će oče­ki­va­ti da na pro­i­zvod­nju pozi­tiv­no uti­če kre­dit­ni novac? Ni mate­ma­tič­ki ni logič­ki nije mogu­će doka­za­ti da pove­ća­nje nov­ča­ne mase (više od onih 2%-3%) može pozi­tiv­no uti­ca­ti na rast pri­vre­de. Narav­no, pret­po­sta­vljam da će neko reći: “pa dobro, ako je to tako, kako to da kre­dit­ni novac sjaj­no funk­ci­o­ni­še u zapad­nim kapi­ta­li­stič­kim drža­va­ma; zašto izmi­šlja­mo toplu vodu ako već na pri­me­ru vidi­mo da je sa siste­mom kre­dit­nog nov­ca Ame­ri­ka posta­la vele­si­la?” Posta­vlje­no pita­nje zai­sta može delo­va­ti zbu­nju­ju­će jer se sti­če uti­sak da prak­sa deman­tu­je teo­ri­ju i jer smo sklo­ni da više veru­je­mo svom nepo­sred­nom isku­stvu (iako zasno­va­nom na nedo­volj­no dugom peri­o­du posma­tra­nja) nego teo­ri­ji ma kako ona logič­na bila. Da li je to zai­sta tako, da li se Ame­ri­ka razvi­ja­la zbog kre­dit­nog nov­ca ili posto­ji nešto dru­go, nešto skri­ve­no, što je uzrok nje­nom razvo­ju?  Odgo­vor ćemo naći nešto kasni­je u donjem delu teksta.

Dru­go, kod zago­vor­ni­ka nekre­dit­nog nov­ca često se nekre­dit­nom nov­cu pri­pi­su­je svoj­stvo koje on u sebi nema: čudo­tvor­no dej­stvo da se nji­me može obez­be­di­ti bla­go­sta­nje u dru­štvu. Naža­lost, to nije tako. Nekre­dit­nim nov­cem se može obez­be­di­ti samo: sta­bil­nost pri­vred­nog siste­ma, urav­no­te­žen rast, eli­mi­ni­sa­nje ciklič­nog kre­ta­nja pri­vre­de kroz rece­si­je i depre­si­je, eli­mi­ni­sa­nje boom and bust peri­o­da, ali on nije nika­kva pre­či­ca ka bla­go­sta­nju dru­štva. Osim toga, da bi nekre­dit­ni novac imao pozi­tiv­ne efek­te (iako mini­mal­ne) na razvoj pri­vre­de, mora­ju se ispu­ni­ti dva uslova:

1) Stro­ga kon­tro­la koli­či­ne novo­e­mi­to­va­nog nov­ca (u svim pojav­nim oblicima).

2) Mora posto­ja­ti odgo­va­ra­ju­ći meha­ni­zam pla­sma­na nekre­dit­nog nov­ca koji bi bio dru­štve­no naj­ko­ri­sni­ji (a tu uni­ver­zal­nog recep­ta nema već to zavi­si od ste­pe­na razvo­ja i karak­te­ri­sti­ka sva­ke drža­ve ponaosob).

Osim ova dva uslo­va koja se direkt­no odno­se na nekre­dit­ni novac, mora­ju se ispu­ni­ti i dodat­na dva uslova:

1) Kurs lokal­ne valu­te mora biti posta­vljen u rav­no­te­žno sta­nje, tj. na nivo nul­tog plat­no­bi­lan­snog deficita.

2) Mora­ju se eli­mi­ni­sa­ti mono­po­li, a ako se neki mono­po­li ne mogu eli­mi­ni­sa­ti onda oni mora­ju biti u držav­nom vla­sni­štvu kako bi se spre­či­la zlo­u­po­tre­ba putem mono­pol­skog for­mi­ra­nja cena.

Dakle, kada govo­ri­mo o nekre­dit­nom nov­cu u kon­tek­stu nor­mal­nog funk­ci­o­ni­sa­nja eko­nom­skog siste­ma, može­mo reći da je nje­go­vo posto­ja­nje neop­ho­dan ali ne i dovo­ljan uslov.

Pri­vred­ni rast

Nadam se da mi pošto­va­ni čita­o­ci neće zame­ri­ti na ovim digre­si­ja­ma ali kada već govo­ri­mo o ovo­me što govo­ri­mo, pra­va bi šte­ta bila ne osvr­nu­ti se na još neka izu­zet­no važna pita­nja koja “moder­na eko­nom­ska nau­ka” iskri­vlju­je do tač­ke nepre­po­zna­va­nja. Kon­kret­no, to je pita­nje: ako ni nekre­dit­ni ni kre­dit­ni novac ne dopri­no­se razvo­ju pri­vre­de, šta onda dopri­no­si nje­nom razvoju?

Na to pita­nje odgo­vor nam daje Huer­ta de Soto u svom pri­vred­nom mode­lu “Robin­so­na Kruso‑a” 2 kada kaže da “sva­kom pro­ce­su inve­sti­ra­nja mora pret­ho­di­ti peri­od šted­nje, tj. da se u sada­šnjo­sti mora tro­ši­ti manje da bi se u buduć­no­sti tro­ši­lo više.”  De Soto dalje kaže da sva­ka dobro­volj­na šted­nja kasni­je rezul­ti­ra u kapi­tal­nim dobri­ma i da se siro­ma­šna i boga­ta dru­štva razli­ku­ju upra­vo u veli­či­ni aku­mu­la­ci­je kapi­tal­nih doba­ra. Boga­te drža­ve su tokom vre­me­na aku­mu­li­ra­le više vred­no­sti u odno­su na siro­ma­šne drža­ve. Može­mo pri­me­ti­ti da se ovde De Soto bavi isklju­či­vo eko­nom­skom ana­li­zom i da igno­ri­še dru­ge moguć­no­sti za aku­mu­la­ci­ju kapi­tal­nih doba­ra – npr. da se do slič­nih rezul­ta­ta može doći i nee­ko­nom­skim putem, tj. rato­vi­ma, kolo­ni­za­ci­ja­ma, oku­pa­ci­ja­ma, pret­nja­ma, pre­va­ra­ma i slič­no, a isto tako i usled spo­sob­no­sti imple­men­ta­ci­je ide­ja nekih geni­jal­nih pojedinaca.

Kada govo­ri­mo o uti­ca­ju tra­žnje na pri­vred­ni rast, mora­mo zna­ti razli­ku izme­đu dva ter­mi­na: “dobro­volj­na šted­nja” i “pri­sil­na šted­nja”. Zago­vor­ni­ci emi­si­je nov­ca se slu­že sle­de­ćim argu­men­tom: “ako je infla­ci­ja oblik pri­kri­ve­nog opo­re­zi­va­nja, i ako je opo­re­zi­va­nje oblik šted­nje, onda i novac iz emi­si­je nov­ca delu­je na isti način kao i novac iz dobro­volj­ne šted­nje.” Ništa dalje od isti­ne, a na to pita­nje, u već pome­nu­toj knji­zi, De Soto daje sja­jan odgo­vor. Ovde nema­mo pro­stor za jedan širi pri­kaz te ana­li­ze i zato ćemo samo u krat­kim crta­ma uka­za­ti na sušti­nu. U pro­ce­su dobro­volj­ne šted­nje dola­zi do: sma­nje­ne kupov­ne moći u peri­o­du šted­nje, nema infla­ci­je, nema pove­ća­nja cena ni poje­di­nih pro­i­zvo­da ni na agre­gat­nom nivou, nema pove­ća­nja pla­ta, nema pre­di­men­zi­o­ni­ra­nja kapa­ci­te­ta, nema pro­ma­še­nih inve­sti­ci­ja, nema posred­ni­ka u pro­ce­su inve­sti­ra­nja koji izvla­če korist iz celog tog pro­ce­sa itd. Kod pri­sil­ne šted­nje i selek­tiv­nog inve­sti­ra­nja sve to ima­mo: rast cena sred­sta­va za pro­i­zvod­nju, poste­pe­no pove­ća­nje cena pro­i­zvo­da širo­ke potro­šnje, rela­tiv­no sma­nje­nje pla­ta usled nat­pro­seč­nog rasta cena pro­i­zvo­da širo­ke potro­šnje (Ricar­do Effect), pove­ća­nje kamat­nih sto­pa, pove­ća­nje (raču­no­vod­stve­nog) pro­fi­ta kom­pa­ni­ja bli­skih final­noj potro­šnji a sve na račun (raču­no­vod­stve­nih) gubi­ta­ka kom­pa­ni­ja koje poslu­ju dalje od final­ne potrošnje.

Kada uđe­mo u sušti­nu pret­hod­no reče­nog, ne može­mo pre­ći pre­ko toga a da ne posta­vi­mo i još jed­no dodat­no pita­nje: da li bi i nekre­dit­ni novac, ako ne u istoj a ono barem u zna­ča­noj meri, imao isto tako štet­ne posle­di­ce? Odgo­vor mora biti potvr­dan i zato u gor­njem delu tek­sta (delu tek­sta koji govo­ri o nekre­dit­nom nov­cu) uka­zu­jem na neop­hod­nost dobro osmi­šlje­nog meha­ni­zma za pla­sman nekre­dit­nog nov­ca. Uko­li­ko se pro­ma­ši u pro­ce­su osmi­šlja­va­nja tog meha­ni­zma, ili ako se ne ispu­ne osta­li uslo­vi koje sam naveo, doći će samo do nepo­treb­ne infla­ci­je a bez ika­kvih pozi­tiv­nih efe­ka­ta na rast pro­i­zvod­nje. Izu­ze­ci narav­no posto­je: uko­li­ko je jed­no dru­štvo do te mere siro­ma­šno da nije izgra­di­lo ni osnov­nu infra­struk­tu­ru (ener­get­ski kapa­ci­te­ti, sao­bra­ćaj­na infra­struk­tu­ra, siste­mi za navod­nja­va­nje itd.), i ako zna­mo da se oni ne mogu izgra­di­ti pomo­ću dobro­volj­ne šted­nje, onda drža­va ne samo da može, nego i mora tu nedo­sta­ju­ću infra­struk­tu­ru izgra­di­ti putem pri­sil­ne šted­nje. Štet­nih posle­di­ca će sva­ka­ko biti ali se otkla­nja­njem tih uskih grla, koji spu­ta­va­ju razvoj pri­vre­de, sti­ču uslo­vi za nesme­tan rad mno­gih pri­vred­nih sek­to­ra, a time pozi­tiv­ne posle­di­ce dale­ko nad­ma­šu­ju one nega­tiv­ne. Na kra­ju bih samo naveo i naj­po­gub­ni­ji način inve­sti­ra­nja. To je inve­sti­ra­nje putem zadu­že­nja u stra­noj valuti.

Ko ima korist od kre­dit­nog nov­ca i pove­ća­nja nov­ča­ne mase?

Sada se vra­ća­mo na moti­ve zago­vor­ni­ka kre­dit­nog nov­ca i poku­ša­va­mo da utvr­di­mo razlo­ge pri­vi­da nje­go­ve uspe­šno­sti, ali ne kod svih kapi­ta­li­stič­kih drža­va već samo kod nekih. Samim tim što su neke uspe­šne a neke ne, može­mo zaklju­či­ti da se iza razvo­ja zapad­nih drža­va kri­je nešto sasvim dru­go, a to dru­go je pira­mi­dal­ni sistem koji je u počet­ku bio lokal­nog karak­te­ra a kasni­je se pre­tvo­rio u svet­ski pira­mi­dal­ni sistem i meha­ni­zam za pre­li­va­nje bogat­stva od ostat­ka sve­ta ka orga­ni­za­to­ri­ma pira­mi­dal­nog sistema.

Vide­li smo da pove­ća­na nov­ča­na masa ne dopri­no­si rastu pri­vre­de i ukup­nom bogat­stvu naro­da, ali Rod­bard odmah zatim ula­zi dublje u meha­ni­zam delo­va­nja i uka­zu­je na činje­ni­cu da nije tač­no da niko neće izvu­ći korist od novo­e­mi­to­va­nog nov­ca. Tač­no je da će se sistem kasni­je vra­ti­ti u počet­no sta­nje ali  vre­me je tu od pre­sud­ne važno­sti. Svi oni koji su uspe­li da odmah potro­še svoj novac, pre nego što su se nove cene for­mi­ra­le, izvla­če korist iz te ekspre­sne mone­tar­ne ekspan­zi­je; posled­nji kup­ci nema­ju nika­kvu korist; prvi pro­dav­ci su gubit­ni­ci; a posled­nji pro­dav­ci osta­ju bez ekstra­do­bit­ka. Dakle, čak i pri­li­kom rav­no­mer­nog (pro­por­ci­o­nal­nog) uba­ci­va­nja novo­e­mi­to­va­nog nov­ca u sistem ima­će­mo dobit­ni­ke i gubit­ni­ke, a onda je savim jasno da selek­tiv­nim uba­ci­va­njem nov­ca u sistem dola­zi do favo­ri­zo­va­nja prvih pri­ma­la­ca nov­ca.  Tu se jasno vidi koli­ka je moć insti­tu­ci­ja koji­ma je dato pra­vo emi­si­je nov­ca i zato ne čudi činje­ni­ca da se veći­na moder­nih rato­va vodi zbog pre­u­zi­ma­nja kon­tro­le nad cen­tral­nim emi­si­o­nim ban­ka­ma i ban­kar­skim siste­mi­ma. Kao što i sami pri­me­ću­je­te, ovde sam osim cen­tral­ne ban­ke naveo i ban­kar­ski sistem, a to činim zbog toga što dana­šnje ban­ke ima­ju tako­đe pra­vo emi­si­je nov­ca, što u sušti­ni nije ništa dru­go do kri­vo­tvo­re­nje nov­ca. Taj deo zaslu­žu­je dodat­no objašnjenje

Kri­vo­tvo­re­nje nov­ca kao uzrok depresije

Čak i za vre­me zlat­nog stan­dar­da posto­ja­lo je kri­vo­tvo­re­nje zlat­ni­ka, a sa pre­la­skom na fiat money (papir­ni novac) kri­vo­tvo­re­nje nov­ca posta­je uobi­ča­je­na poja­va. Ako se kri­vo­tvo­re­ni novac uba­ci u eko­nom­ski sistem i osta­ne nepri­me­ćen, onda se on pona­ša kao i pra­vi novac: na eko­no­mi­ju delu­je infla­tor­no, naj­ve­ću korist dono­si kri­vo­tvor­ci­ma, zatim kori­sni­ci­ma iz dru­ge ruke, a onda tako redom sve dok ceo sistem ne bude sve­stan tog pove­ća­nja nov­ča­ne mase. Narav­no, nije potreb­no nagla­ša­va­ti da je kri­vo­tvo­re­nje nov­ca štet­no za dru­štvo u celi­ni i da držav­na vlast mora spre­ča­va­ti kri­vo­tvo­re­nje a kri­vo­tvor­ce otkri­va­ti i kažnja­va­ti; ali, Rod­bard ovde posta­vlja jed­no veo­ma važno pita­nje: šta ako se sama drža­va bavi kri­vo­tvo­re­njem nov­ca?Pita­nje je nai­zgled para­dok­sal­no jer zašto bi neko varao samog sebe? Pita­nje je nai­zgled para­dok­sal­no, ali samo na prvi pogled, jer kada se uđe malo dublje u sistem funk­ci­o­ni­sa­nja stvar­ne eko­nom­ske vla­sti, onda sve posta­je mno­go jasni­je. 3 Narav­no, za razli­ku od pra­vog kri­vo­tvo­re­nja (štam­pa­nje lažnih nov­ča­ni­ca) ovde se misli na dru­gu vrstu kri­vo­tvo­re­nja – na zako­ni­to kri­vo­tvo­re­nje nov­ca putem tzv. frak­ci­o­nog ban­kar­stva (frac­ti­o­nal reser­ve ban­king) tj. ban­kar­stva koje se zasni­va na deli­mič­nim ban­kar­skim rezer­va­ma. Tu već dola­zi­mo do prvog uzro­ka nastan­ka eko­nom­ske depre­si­je jer pre uvo­đe­nja te ban­kar­ske ino­va­ci­je nije bilo ni eko­nom­skih depre­si­ja. Pra­vo bana­ka na emi­si­ju nov­ca je jed­na od naj­bo­lje skri­va­nih ban­kar­skih taj­ni a eko­no­mi­sti koji govo­re o tome su po pra­vi­lu uvek igno­ri­sa­ni i mar­gi­na­li­zo­va­ni od stra­ne eko­nom­skih insti­tu­ci­ja koje su pod kon­tro­lom ban­kar­skog kartela.

Ovde se neće­mo bavi­ti teo­ri­jom i doka­zi­va­njem meha­ni­zma funk­ci­o­ni­sa­nja frak­ci­o­nog ban­kar­stva, a čita­o­ci koji žele da sazna­ju kako ban­ke emi­tu­ju novac – mogu pro­či­ta­ti tekst Mla­de­na Banj­ca 4 koji pri­lič­no ver­no pre­no­si ono zbog čega ceo inte­lek­tu­la­ni svet bru­ji ali o čemu se kod nas upor­no ćuti. O frak­ci­o­nom ban­kar­stvu, u već pome­nu­toj knji­zi, sjaj­no piše De Soto koji kaže: “Ban­ke koje poslu­ju po prin­ci­pu frak­ci­o­nog ban­kar­stva su, po svo­joj pri­ro­di, nesol­vent­ne”. Dakle, ne neli­kvid­ne, već nesol­vent­ne. Zastup­ni­ci posto­je­ćeg siste­ma namer­no skre­ću pri­ču na likvid­nost jer se ona može bra­ni­ti zako­nom veli­kih bro­je­va, i zato De Soto usme­ra­va našu pažnju ka stvar­nom pro­ble­mu (sol­ven­tv­no­sti), a ne namet­nu­tom pro­ble­mu likvid­no­sti. U takvom ban­kar­skom siste­mu ne posta­vlja se pita­nje: da li će ban­ke zbog nesol­vent­no­sti dospe­ti do ste­čaj­nog postup­ka, već se radi samo o pita­nju vre­me­na kada će se to dogo­di­ti. Na taj vre­men­ski okvir nasta­ja­nja eko­nom­skih kri­za prvi je uka­zao Kon­dra­ti­jev u svom eko­nom­skom kon­cep­tu o polu­ve­kov­nim tala­si­ma. Kon­dra­ti­jev je do zaklju­ča­ka došao empi­rij­ski, kon­sta­to­vao je nji­ho­vo posto­ja­nje, ali nije utvr­dio uzro­ke nji­ho­vog nastan­ka. Kon­dra­ti­jev nije dao odgo­vor na to pita­nje ali nam ga je dala Austrij­ska ško­la eko­no­mi­je koja uzrok nala­zi u mone­tar­noj ekspan­zi­ji kre­dit­nog nov­ca stvo­re­nog ni iz čega (ex nihi­lo cre­a­ti­on of money), a kao glav­ni kriv­ci su iden­ti­fi­ko­va­ni cen­tral­na emi­si­o­na ban­ka i ban­kar­ski sistem zasno­van na frak­ci­o­nom bankarstvu.

Rod­bard za frak­ci­o­no ban­kar­stvo nema lepe reči već stva­ri sasvim direkt­no nazi­va pra­vim imenom:

Mora­lo bi biti jasno da je moder­no ban­kar­stvo nuts­hell game, 5 pira­mi­dal­ni sistem (pon­zi sche­me), pre­va­ra, u kojoj ban­ke izda­ju lažne potvr­de o vla­sni­štvu (IOUs) u zame­nu za pra­vi novac, čime se novac u opti­ca­ju fik­tiv­no pove­ća­va u visi­ni izda­tih lažnih potvr­da. Novac kre­i­ran u moder­nom ban­kar­stvu se kre­i­ra ni iz čega; kre­i­ra­nje nov­ca iz vazdu­ha, a to se čini na isti način kao i kod onih koji kri­vo­tvo­re novac. Novac kre­i­ran u ban­ka­ma, iako u teh­nič­kom smi­slu pred­sta­vlja kri­vo­tvo­re­ni novac, delu­je infla­tor­no kao i pra­vi novac i obez­be­đu­je korist jed­ni­ma na račun dru­gih. Ali, to nije jedi­ni pro­blem, za razli­ku od vla­di­nog nov­ca i za razli­ku od kri­vo­tvo­re­nog nov­ca (osim uko­li­ko je on otkri­ven i povu­čen iz opti­ca­ja), ban­kar­ski kre­di­ti su podlo­žni kako ekspan­zi­ji, tako i kontrakciji.”

I tu već ima­mo pri­lič­no jasnu sli­ku o tome kako dola­zi do upum­pa­va­nja i ispum­pa­va­nja nov­ca iz siste­ma, tj. kako dola­zi do famo­znih eko­nom­skih ciklusa.

Nesol­vent­nost bana­ka je činje­ni­ca koje su ban­ke sve­sne ali ih ta činje­ni­ca mno­go ne uzbu­đu­je jer zna­ju da danas na zapa­du oko 96% nov­ca dola­zi u obli­ku kre­dit­nog nov­ca, kre­i­ra­nog od stra­ne komer­ci­jal­nih bana­ka u for­mi dužnič­kih har­ti­ja (IOUs). Ban­ka­ri zna­ju da će pre ili kasni­je poto­nu­ti ali zna­ju i da će ih cen­tral­na ban­ka spa­si­ti. U nor­mal­nom siste­mu, kada bi jed­na ban­ka oti­šla u ste­čaj, lako bi se moglo dopu­sti­ti da ona pro­pad­ne, ali šta radi­ti kada čitav ban­kar­ski sistem posta­ne nesol­ven­tan? Narav­no, odgo­vor se zna sam po sebi, haos se mora spre­či­ti, drža­va mora inter­ve­ni­sa­ti i pre­u­ze­ti na sebe garan­ci­je za šted­ne ulo­ge i spa­sa­va­nje bana­ka, a upra­vo na to ban­kar­ski sek­tor i raču­na.  Upro­šće­no govo­re­ći, u boom vre­me­ni­ma ban­ke će se pona­ša­ti hazar­der­ski, neće se mno­go pre­mi­šlja­ti u pogle­du svo­jih pla­sma­na jer će im takvo poslo­va­nje dono­si­ti enor­man pro­fit, a kada dođu bust vre­me­na onda će inter­ve­ni­sa­ti cen­tral­na ban­ka sa novom emi­si­jom nov­ca i tako ih spa­sa­va­ti. Kapi­ta­li­zam više nije kapi­ta­li­zam, nema više trži­šne utak­mi­ce u kojoj je trži­šte sudi­ja koji odlu­ču­je o tome koja će ban­ka pro­pa­sti a koja pre­ži­ve­ti. Ne, ume­sto trži­šta sada na sce­ni ima­mo model pre­u­zet iz soci­ja­li­zma, drža­va će spa­sa­va­ti ban­ke gubi­ta­še, ali za razli­ku od soci­ja­li­zma u kome je drža­va soci­ja­li­zo­va­la gubit­ke, ali je soci­ja­li­zo­va­la i dobit­ke, ovde pro­fit pri­sva­ja­ju vla­sni­ci bana­ka a gubit­ke pri­sva­ja drža­va. Za sve osta­le važi kapi­ta­li­zam ali za ban­ke važi soci­ja­li­zam. Ovo već pod­se­ća na Orve­lo­vo: “svi su jed­na­ki samo su neki jed­na­ki­ji”. Savre­me­ni kapi­ta­li­zam posta­je hibrid­ni sistem u kojem je iz kapi­ta­li­zma i soci­ja­li­zma izvu­če­no ono naj­go­re u nji­ma. Mutant-sistem za koga ne važi pozi­tiv­na već nega­tiv­na selekcija.

Eko­nom­ska depre­si­ja iz 1929.

Ne može­mo se vra­ća­ti pre­vi­še una­zad i govo­ri­ti o svim depre­si­ja­ma ali se neko­li­ko reči mora reći o čuve­noj depre­si­ji iz 1929. godi­ne. Pre izbi­ja­nja kri­ze, u peri­o­du od samo pet godi­na, kre­dit­na ekspan­zi­ja ex nihi­lo od stra­ne ban­kar­skog siste­ma, pove­ća­la se sa 33 mili­jar­de dola­ra na 47 mili­jar­di dola­ra, dok se po Rod­bar­du ona pove­ća­la sa 37 mili­jar­di dola­ra u 1921. na 55 mili­jar­di u janu­a­ru 1929. godine.

Ovde se mora napo­me­nu­ti da čitav niz eko­nom­skih “auto­ri­te­ta” (Fri­ed­man, Schwartz, Keynes, Fis­her, Hawtrey itd.) nisu kao uzrok Depre­si­je 1929. ozna­či­li kre­dit­nu ekspan­zi­ju u godi­na­ma koje su pret­ho­di­le depresiji.

Sa kri­zom ima­mo obr­nu­tu situ­a­ci­ju, sma­nje­nje kre­di­ta (cre­dit squ­e­e­ze), tako da su ukup­ne pri­vat­ne inve­sti­ci­je sa 15 mili­jar­di dola­ra u 1929. pale na samo jed­nu mili­jar­du dola­ra u 1932. godi­ni, a neza­po­sle­nost je dosti­gla vrhu­nac u 1933. godi­ni na nivou od oko 27% od rad­no spo­sob­nog sta­nov­ni­štva. Dakle, depre­si­ja je nasta­la tako što je FED kre­i­rao infla­ci­ju dva­de­se­tih godi­na pro­šlog veka, a nakon veli­ke pani­ke FED je poku­šao da u vre­me depre­si­je ponov­nim upum­pa­va­njem nov­ca u sistem sma­nji kri­zu i ubla­ži depre­si­ju. To je otpri­li­ke kao kada bismo požar ubla­ža­va­li tako što bismo ga posi­pa­li ben­zi­nom. Narav­no, ako zna­mo uzro­ke izbi­ja­nja kri­ze onda je jasno da se iz kri­ze ne može iza­ći tako što ćemo kori­sti­ti meha­ni­zam koji je i doveo do krize.

Upr­kos ono­me što se uči u ško­la­ma i na fakul­te­ti­ma (da je Kejn­zi­jan­ski model dao rezul­ta­te i da je on zaslu­žan za izla­zak iz depre­si­je), činje­ni­ce govo­re sasvim suprot­no: kri­za je izbi­la 1929. svoj vrhu­nac je dosti­gla tek 1933–1934, a do opo­rav­ka nije došlo sve do izbi­ja­nja II svet­skog rata. Kejn­zov model držav­ne inter­ven­ci­je je doveo samo do toga da se depre­si­ja pre­tvo­ri­la u hro­nič­nu depre­si­ju jer je to prvi put u isto­ri­ji da je drža­va tako rea­go­va­la. U svim rani­jim depre­si­ja­ma držav­na admi­ni­stra­ci­ja nije rea­go­va­la, dopu­sta­lo se da do korek­ci­je dođe što je pre mogu­će, tako da je do opo­rav­ka dola­zi­lo u roku ne dužem od godi­nu dana. U kri­zi 29-te radi­lo se suprot­no a Rod­bard nam daje listu tipič­nih vla­di­nih mera koje su viso­ko kon­tra­pro­duk­tiv­ne i koje samo pro­du­žu­ju tra­ja­nje depre­si­je i čine je više bol­nom. 6

Lista mera:

1) Spre­ča­va­nje ili odla­ga­nje likvi­da­ci­je gubitaša.

2) Nasta­vak infla­ci­je (upum­pa­va­nje nov­ca u sistem).

3) Veštač­ko odr­ža­va­nje pla­ta na viso­kom nivou.

4) Odr­ža­va­nje viso­kog nivoa cena.

5) Sti­mu­li­sa­nje potro­šnje i desti­mu­li­sa­nje šted­nje (veća šted­nja i manja potro­šnja ubr­za­va­ju opo­ra­vak; veća potro­šnja i manja šted­nja pro­du­blju­ju krizu).

6) Sup­sti­tu­i­sa­na neza­po­sle­nost pro­du­žu­je neza­po­sle­nost na neo­gra­ni­če­no vreme.

Dakle, novac je upum­pa­van i direkt­no i putem kre­di­ta, uba­ci­va­njem nov­ca došlo je samo do rasta cena ali ne i do izla­ska Ame­ri­ke iz depre­si­je. Takav način inter­ven­ci­je pro­du­žio je depre­si­ju u nedo­gled, a ono što je naka­da bila krat­ka i brza korek­ci­ja, tada je posta­la hro­nič­na i iscr­plju­ju­ća depre­si­ja. Kako Rod­bard sjaj­no zapa­ža, Ruzvelt ne samo da je stvo­rio hro­nič­nu depre­si­ju, već je uspeo da u toku depre­si­je stvo­ri i jedan infla­tor­ni mini boom (1933–1937). Ovo je bila prva infla­tor­na depre­si­ja u isto­ri­ji depresija.

Ovde već može­mo izve­sti zaklju­čak: kada dođe do ban­kar­ske kre­dit­ne ekspan­zi­je, ili, kada dođe do pove­ća­nja ponu­de nov­ca koja nije rezul­tat dobro­volj­ne šted­nje, nemi­nov­no će doći do kri­ze i rece­si­je ili depre­si­je. Kada jed­nom dođe do kre­dit­ne ekspan­zi­je onda se eko­nom­ska kri­za i depre­si­ja ne mogu izbe­ći.  Kri­za će nei­zo­stav­no izbi­ti bez obzi­ra na sve poku­ša­je odla­ga­nja nje­nog izbi­ja­nja putem ubri­zga­va­nja novih kre­di­ta po pro­gre­siv­noj stopi.

Selek­tiv­no uba­ci­va­nje nov­ca u sistem stva­ra iskri­vlje­nu sli­ku trži­šnog ambi­jen­ta, stva­ra pri­vid pove­ća­ne real­ne tra­žnje, time se sti­mu­li­še pogre­šno inve­sti­ra­nje, dola­zi do izgrad­nje viška pro­i­zvod­nih kapa­ci­te­ta, ili do tzv. pro­ma­še­nih inve­sti­ci­ja, a nakon okon­ča­nja tog infla­tor­nog uda­ra, i kada sistem posta­ne sve­stan posto­ja­nja infla­ci­je (pove­ća­ne nov­ča­ne mase) – sistem se nađe u nerav­no­te­žnom polo­ža­ju, tj. sa pre­di­men­zi­o­ni­ra­nim ili nepo­treb­nim pro­i­zvod­nim kapa­ci­te­ti­ma. Pri­me­ra radi, nakon izbi­ja­nja depre­si­je u 1929. godi­ni, u sve­tu je kon­sta­to­van veli­ki višak pro­i­zvod­nih kapa­ci­te­ta tako da je ste­pen kori­šće­nja pro­i­zvod­nih kapa­ci­te­ta (capa­ci­ty uti­li­za­ti­on) pao za nekih 30% (sa 90% na 60%). Kao što zna­mo, kada se dogo­di tako nešto onda će usle­di­ti ili ban­krot većeg dela pri­vre­de, ili će pri­vre­da radi­ti sa sma­nje­nim kori­šće­njem kapa­ci­te­ta, tj. sa sma­nje­nom pro­i­zvod­njom koja će pro­u­zro­ko­va­ti manju pro­duk­tiv­nost i veće cene po jedi­ni­ci proizvoda.

Bez držav­ne inter­ven­ci­je eko­nom­ski sistem teži da se vra­ti u sta­nje rav­no­te­že i upra­vo zbog toga pro­ce­se rece­si­je i depre­si­je može­mo nazva­ti “pri­rod­nim trži­šnim leko­vi­ma” za bole­stan eko­nom­ski orga­ni­zam. Bori­ti se pro­tiv depre­si­je, u svo­joj sušti­ni, zna­či bori­ti se pro­tiv ozdra­vlje­nja eko­nom­skog siste­ma. Nor­ma­lan eko­nom­ski sistem bi morao biti posta­vljen na način da one­mo­gu­ća­va pore­me­ćaj rav­no­te­žnog sta­nja pri­vre­de, a ako u tome zata­ji, ako već dođe do pore­me­ća­ja, onda je kasno za bilo kakvo smi­sle­no eko­nom­sko delo­va­nje. Kada depre­si­ja jed­nom stu­pi na sna­gu – nemo­gu­će je spre­či­ti nje­ne nega­tiv­ne posledice.

Da li je lako orga­ni­zo­va­ti pira­mi­dal­ni sistem?

U okvi­ri­ma svo­je drža­ve sva­ka­ko DA, ali da bi se pira­mi­da orga­ni­zo­va­la na svet­skom nivou potreb­no je ispu­ni­ti mno­go uslo­va, a tu već dola­zi­mo do ove sada­šnje svet­ske kri­ze. Prvi i naj­va­žni­ji korak u toj isto­rij­skoj pira­mi­dal­noj pre­va­ri poči­nje odmah nakon zavr­šet­ka II svet­skog rata time što se kao svet­ska rezerv­na valu­ta uvo­di dolar. U Bre­ton Vudu (Brett­ton Wood) dolar posta­je svet­ska valu­ta, ali uz oba­ve­zu da mora ima­ti zlat­nu podlo­gu. Ame­ri­ka je uspe­la da usto­li­či dolar kao svet­sku valu­tu jer je u to vre­me ima­la neko­li­ko veo­ma važnih aduta:

1) Kao što zna­mo, u vre­me mone­tar­ne ekspan­zi­je dva­de­se­tih godi­na pro­šlog veka, izgra­đen je višak pro­i­zvod­nih kapa­ci­te­ta koji su bili nei­sko­ri­šte­ni zbog eko­nom­ske depre­si­je. Sa počet­kom rata Ame­ri­ka je doži­ve­la pra­vi pro­cvat; dok su dru­ge drža­ve rato­va­le i raza­ra­le svo­ju pri­vre­du, rad­nu sna­gu i infra­struk­tu­ru, ame­rič­ka indu­stri­ja je radi­la punim kapa­ci­te­ti­ma. Dakle, eko­nom­ski uslov je bio ispunjen.

2) Ame­ri­ka je bila u koa­li­ci­ji zema­lja pobed­ni­ca, tako da je u okvi­ri­ma te koa­li­ci­je tra­ži­la podr­šku za pro­je­kat dola­ra kao svet­ske valu­te. U tom pogle­du naj­va­žni­je je bilo obez­be­di­ti podr­šku Veli­ke Bri­ta­ni­je koja je u to vre­me još bila veli­ka sila.

3) Tre­ći, a po neki­ma i naj­va­žni­ji adut je bio oru­ža­ne pri­ro­de – u to vre­me Ame­ri­ka je jedi­na ima­la atom­sku bom­bu. Dakle, kao što vidi­mo, bez agru­men­ta sile nije mogu­će gra­di­ti svet­ski pira­mi­dal­ni sistem.

Izgrad­nja sada­šnjeg pira­mi­dal­nog sistema

Nakon Bre­ton Vuda, Ame­ri­ka u svet­ski finan­sij­ski sistem masov­no uba­cu­je svo­ju valu­tu, a jedan od naj­va­žni­jih pomoć­nih instru­me­na­ta za ubr­za­nu ekspan­zi­ju dola­ra je petro-dolar. Ame­rič­ka eko­no­mi­ja jeste bila jaka ali ne toli­ko jaka da bi samo svo­jim izvo­zom obez­be­di­la masov­nu svet­sku upo­tre­bu svo­je valu­te i zato je i tom pogle­du petro-dolar odi­grao ogrom­nu ulo­gu. Ame­ri­ka nemi­lo­srd­no kori­sti svo­ju pozi­ci­ju snab­de­va­ča sve­ta dola­rom i učvr­šću­je svo­ju pozi­ci­ju svet­skog finan­sij­skog cen­tra (narav­no, sa Lon­do­nom kao svo­jim save­zni­kom). Da li je Ame­ri­ka odr­ža­la svo­je obe­ća­nje i oba­ve­zu da dolar ima zlat­no pokri­će? Narav­no da nije. Zlat­na podlo­ga je bila samo para­van, jer kakva je korist od svet­ske valu­te ako ona mora ima­ti zlat­nu podlo­gu? Da je zlat­na podlo­ga zai­sta bila samo para­van konač­no se uve­ra­va­mo već 15.08.1971. godi­ne kada je Nik­son, pod sve većim pri­ti­sci­ma evrop­skih bana­ka da kon­ver­tu­ju dola­re u zla­to, okon­čao Bre­ton­vud­ski spo­ra­zum o zlat­noj podlo­zi za dolar. Od tog momen­ta više nije bilo nika­kve for­mal­ne pre­pre­ke za novu emi­si­ju dola­ra. Samo je nebo granica.

Kao što već rekoh, zbog činje­ni­ce da sada živi­mo u jed­nom vir­tu­el­nom eko­nom­skom sve­tu u kome je sve izvi­to­pe­re­no do tač­ke nepre­po­zna­va­nja, i zbog veli­kih ter­mi­no­lo­ških pro­ble­ma koji su sve­sno stvo­re­ni, mora­će­mo par reči reći o infla­ci­ji i o bru­to doma­ćem pro­i­zvo­du (GDP). Često ćete nai­ći na defi­ni­ci­ju koja na infla­ci­ju gle­da kao na “porast opšteg nivoa cena”. To nije defi­ni­ci­ja za infla­ci­ju već za cenov­nu infla­ci­ju, a to su dve sasvim razli­či­te stva­ri. Infla­ci­ja je mone­tar­ni feno­men — sma­nje­nje vred­no­sti nov­ca usled pre­ko­mer­ne ekspan­zi­je nov­ča­ne mase. Dakle, nas pre sve­ga inte­re­su­je infla­ci­ja (pove­ća­nje) nov­ča­ne mase a ne cenov­na infla­ci­ja, a ona se lak­še izra­ču­na­va posma­tra­njem emi­si­je nov­ca nego posma­tra­njem kre­ta­nja cena potro­šač­ke kor­pe. Ter­mi­no­lo­ška kon­fu­zi­ja je sve­sno napra­vlje­na iz naj­ma­nje dva razlo­ga: 1) zbog veo­ma lake sta­ti­stič­ke mani­pu­la­ci­je u pro­ce­su obra­ču­na cenov­ne infla­ci­je (CPI), i 2) zbog mani­pu­li­sa­nja u pogle­du visi­ne GDP‑a kao lažnog poka­za­te­lja pri­vred­ne sna­ge jed­ne zemlje. Da bi nam bilo jasni­je o čemu se tu radi, naj­bo­lje je da pogle­da­mo alter­na­tiv­ne podat­ke na saj­tu shadowstats.com, 7 na kome ćemo vide­ti da je razli­ka u visi­ni zva­nič­nog i alter­na­tiv­nog CPI‑a 5–6 pro­ce­na­ta. Dok zva­nič­na sta­ti­sti­ka kaže da je visi­na CPI‑a oko 2%, alter­na­tiv­na sta­ti­sti­ka kaže da se on kre­će oko 8%. Isto tako, dok zva­nič­na sta­ti­sti­ka kaže da tre­nut­no GDP bele­ži rast od oko 3%, alter­na­tiv­na sta­ti­sti­ka kaže da je GDP u padu za ‑2%. Zašto je važno mani­pu­li­sa­ti sa poda­ci­ma o visi­ni infla­ci­je i rasta pri­vre­de? Iz istog razlo­ga zbog čega je i sve osta­lo ura­đe­no – kao podr­ška pira­mi­dal­nom siste­mu, tj. da bi se stvo­ri­la lažna sli­ka o koli­či­ni emi­to­va­nog nov­ca i da bi se stvo­rio uti­sak sna­ge ame­rič­ke pri­vre­de kao pou­zda­nog garan­ta za sve napra­vlje­ne dugove.

Ekspan­zi­ja dola­ra u efek­ti­vi je dala “sjaj­ne rezul­ta­te”, a Ame­ri­ka je na račun emi­si­je dola­ra ubi­ra­la godi­šnju “emi­si­o­nu mar­žu” u visi­ni od neko­li­ko sto­ti­na mili­jar­di dola­ra. Pre­ci­zne podat­ke vero­vat­no nika­da neće­mo sazna­ti, a još je teže za poje­di­ne peri­o­de utvr­di­ti “real­nu vred­nost dola­ra” kada osim zla­ta nema­mo reper koji bi nam mogao poslu­ži­ti za takvu raču­ni­cu, ali se može pret­po­sta­vi­ti da se “mar­ža” kre­ta­la u visi­ni celo­kup­nog ame­rič­kog budže­ta, dok je na vrhun­cu pira­mi­de (2008. god.) dosti­gla nivo (u zavi­sno­sti od razli­či­tih pro­ce­na) od 600 mili­jar­di pa sve do bili­on dola­ra. To nam daje jasnu sli­ku o uzro­ci­ma “uspe­šno­sti” ame­rič­ke pri­vre­de. Ako uzme­mo da je Ame­ri­ka (po bro­ju sta­nov­ni­ka) oko 40 puta veća od Srbi­je, to bi onda bio ekvi­va­lent kao da Srbi­ja godi­šnje dobi­ja 15–25 mili­jar­di dola­ra. I to ne jed­nu ili dve godi­ne, već posled­njih 60 godi­na! Nije teško shva­ti­ti kako bi se lagod­no moglo žive­ti sa tim nov­cem; budžet bi mogao biti 5–8 puta veći od sada­šnjeg, što zna­či da bi cela Srbi­ja mogla žive­ti na račun budže­ta i finan­sij­skog sek­to­ra. Uosta­lom, tako je i u Ame­ri­ci jer ame­rič­ki real­ni sek­tor u stva­ra­nju GDP‑a uče­stvu­je sa samo 17%, a osta­tak rad­ni­ka radi na izmi­šlje­nim rad­nim mestima.

Ame­ri­ka je ima­la dar sa neba u obli­ku dola­ra kao svet­skog nov­ca ali ban­kar­skom kar­te­lu ni to nije bilo dovolj­no već se nasta­vi­lo sa “ino­va­ci­ja­ma”. Na sce­nu opet stu­pa ban­kar­sko-finan­sij­ska geni­jal­nost — ovo­ga puta u obli­ku finan­sij­skih deri­va­ta. Pod izgo­vo­rom da oni dopri­no­se upra­vlja­nju rizi­ci­ma, trgo­vi­na finan­sij­skim deri­va­ti­ma je u SAD lega­li­zo­va­na 1990. godi­ne. Nisu uro­di­le plo­dom kri­ti­ke struč­ne jav­no­sti, trgo­vi­na deri­va­ti­ma je lega­li­zo­va­na, ali osta­je zabe­le­že­no neko­li­ko mišlje­nja o nji­ma. Govo­re­ći o deri­va­ti­ma, Voren Bafet (War­ren Buf­fett) kaže:

Ja na finan­sij­ske deri­va­te gle­dam kao na tem­pi­ra­nu bombu.”

Bafet dalje uka­zu­je na pro­blem lan­ča­ne pove­za­no­sti, tako da uko­li­ko dođe do pro­ble­ma u kom­pa­ni­ji A, onda se pro­ble­mi lan­ča­nom reak­ci­jom šire i na osta­le kom­pa­ni­je od B do Z. I na kra­ju, Bafet zavr­ša­va rečima:

Deri­va­ti su finan­sij­sko oruž­je za masov­no uni­šte­nje, koji sa sobom nose poten­ci­jal­nu smrt­nu opasnost.”

Na osno­vu izve­šta­ja BIS‑a (Bank for Inter­na­ti­o­nal Set­tle­ments), 8 juna mese­ca, 2010. godi­ne, iznos trgo­vi­ne OTC deri­va­ti­ma izno­si $635.780.000.000.000.

Pore­đe­nja radi, taj iznos je dese­tak puta veći od svet­skog GDP‑a, 45 puta veći od ame­rič­kog GDP‑a, pre­ko 6 puta veći od vred­no­sti svih svet­skih akci­ja i obve­zni­ca, ili, pre­ko 8 puta veći od svet­skog trži­šta nekretnina!

Dakle, nadu­van je balon (bub­ble – mehur) naza­be­le­žen u isto­ri­ji čove­čan­stva. Ovde moram da napo­me­nem da se gor­nja cifra ne može u celo­sti sma­tra­ti gubit­kom jer je u njoj sakri­ve­no i dosta među­sob­nih potra­ži­va­nja. Da bi se saznao pra­vi gubi­tak prvo se mora ura­di­ti jed­na gigant­ska mul­ti­kom­pen­za­ci­ja, pre­či­šća­va­nje i pre­bi­ja­nje dugo­va, ali je bez obzi­ra na sve to sasvim jasno da će gubi­ci biti ogromni.

Da li je tu kraj ino­va­ci­ja­ma finan­sij­skih geni­ja­la­ca? Narav­no da nije, nji­ho­voj geni­jal­no­sti nema kra­ja a pira­mi­da se mora gra­di­ti i dogra­đi­va­ti jer ako se sta­ne – pira­mi­da se uru­ša­va sama od sebe. Odla­ga­nje izbi­ja­nja kri­ze se može obez­be­di­ti tako što će se kre­dit­na ekspan­zi­ja kon­stant­no pove­ća­va­ti. Hayek je otkrio taj prin­cip 1934. godi­ne kada je izja­vio: “da bi se obez­be­di­lo kon­stant­no pove­ća­nje dodat­nog kapi­ta­la, sto­pa rasta kre­di­ta mora kon­stant­no rasti”. 9 Da bi se obez­be­di­lo funk­ci­o­ni­sa­nje ovog uvek-eska­li­ra­ju­ćeg pove­ća­nja, kre­dit­ne sto­pe mora­ju biti uvek veće od rasta cena potro­šnih doba­ra. Dakle, jedan balon se zame­nju­je dru­gim balo­nom, manji balon većim balo­nom, a da bi sve to bilo mogu­će mora se odr­ža­va­ti pri­vid nor­mal­no­sti i eko­nom­ske sna­ge i sol­vent­no­sti orga­ni­za­to­ra pira­mi­dal­nog sistema.

Kao što smo vide­li, sa jed­ne stra­ne pira­mi­dal­ni sistem zahte­va kon­stan­tan pri­liv novog nov­ca, a sa dru­ge stra­ne se nije sme­lo ići na novu emi­si­ju jer bi se time mogla ugro­zi­ti ulo­ga dola­ra kao svet­ske valu­te. Da bi se zado­vo­lji­la oba zahte­va mora­lo se naći reše­nje koje ih zado­vo­lja­va, a ono je nađe­no u vidu masov­ne emi­si­je držav­nih obve­zni­ca. Na ovom mestu nam je od veli­ke pomo­ći gor­nja ana­li­za “fik­tiv­no­sti GDP‑a” jer ste sva­ka­ko čuli onu famo­znu besmi­sli­cu “da kon­zer­va­tiv­na fiskal­na poli­ti­ka nala­že dozvo­lje­ni budžet­ski defi­cit naj­vi­še do 3% u odno­su na GDP, i kumu­li­ra­ni jav­ni dug do 60% GDP‑a.”  Bilo bi sasvim logič­no da se budžet­ski defi­cit vezu­je za budžet­ske pri­ho­de, ili ako ne za budžet­ske pri­ho­de a onda barem za nov­ča­nu masu. Ali ne, budžet­ski defi­cit se vezu­je za jedan pot­pu­no pro­ma­še­ni i besmi­sle­ni indi­ka­tor kao što je GDP. Sada sve dola­zi na svo­je mesto: što manji CPI – fik­tiv­no veći GDP, sto veći GDP – veća moguć­nost za veći budžet­ski defi­cit; što veći GDP – veća moguć­nost za pove­ća­nje ukup­nog jav­nog duga, a sve uz pri­vid sta­bil­no­sti i normalnosti.

Među­tim, da li je to stvar­no nor­mal­no? U nor­mal­nom siste­mu drža­va bi tro­ši­la samo ono što pri­ho­du­je a zadu­ži­va­la bi se samo u slu­ča­ju nekih van­red­nih pore­me­ća­ja. Uko­li­ko drža­va ne vidi način kako da u dogled­no vre­me vra­ti pozaj­mlje­ni novac onda ona ne bi ni sme­la da se dodat­no zadu­žu­je već da iz nove emi­si­je nov­ca pokri­je posto­je­ći dug i da hit­nim mera­ma izvr­ši pro­me­ne u pogle­du jav­ne potro­šnje u smi­slu nje­nog sma­nje­nja i urav­no­te­že­nja sa jav­nim pri­ho­di­ma. To sva­ka­ko nije naj­po­pu­lar­ni­je reše­nje ali to nala­žu eko­nom­ski zako­ni. Ume­sto toga, Ame­ri­ka kre­će sa masov­nom emi­si­jom obve­zni­ca, a kumu­la­tiv­ni jav­ni dug poči­nje da raste po ekspo­nen­ci­jal­noj kri­voj. Pro­ces otpri­li­ke ide na sle­de­ći način: Ame­ri­ka kupu­je od Kine robu za dola­re; Kina sa dobi­je­nim dola­ri­ma kupu­je ame­rič­ke obve­zni­ce; Ame­ri­ka sa dobi­je­nim dola­ri­ma opet kupu­je kine­ske pro­i­zvo­de; Kina opet kupu­je ame­rič­ke obve­zni­ce i tako u krug. U takvom siste­mu nema nove emi­si­je dola­ra ali se zato deša­va­ju dve stva­ri: 1) Ame­rič­ki dug raste vrto­gla­vom brzi­nom, 2) Kine­ska potra­ži­va­nja tako­đe rastu vrto­gla­vom brzi­nom. U svo­joj sušti­ni, nema razli­ke izme­đu toga da li su ban­ke te koje kre­i­ra­ju lažni novac ili to radi drža­va putem obve­zni­ca, u oba slu­ča­ja taj fik­tiv­ni novac iza­zi­va infla­ci­ju i potro­šnju na račun nesol­vent­nih dužni­ka. Narod­ski reče­no, kri­za nasta­je zbog pro­da­je “na vere­si­ju” nesol­vent­nim dužnicima.

Da li je tu kraj finan­sij­skim ino­va­ci­ja­ma? Još ne, ali sistem ula­zi u zavr­šni­cu. Ovo­ga puta se kre­će na sek­tor nekret­ni­na. Iako su cene nekret­ni­na već bile nadu­va­ne i iznad bilo kakvog eko­nom­skog rezo­na, uve­la se, po prvi put viđe­na, ino­va­ci­ja u obli­ku “sub­pri­me mort­ga­ge”. Teško je naći ade­kva­tan pre­vod ali je sušti­na u sle­de­ćem: za razli­ku od stan­dard­nih kre­di­ta za koje je potreb­no ispu­ni­ti odre­đe­ne uslo­ve, ban­kar­ski sek­tor je odo­bra­vao stam­be­ne kre­di­te i za one kli­jen­te koji nisu ispu­nja­va­li te uslo­ve (bez depo­zi­ta i bez hipo­te­kar­ne garan­ci­je), ali su takvi kre­di­ti bili “sku­plji” tj. kamat­na sto­pa je bila veća a uz to i pro­men­lji­va. Te karak­te­ri­sti­ke su bile više nego sja­jan način za nadu­va­va­nje cena u celom sek­to­ru nekret­ni­na, a on se ina­če sma­tra za “balon nad balo­ni­ma” (mot­her of all bub­bles). Od 2000. do 2006. godi­ne cene nekret­ni­ne su išle pra­vo­li­nij­ski navi­še i prak­tič­no su se dupli­ra­le za samo 6 godi­na, a nakon slo­ma trži­šta nekret­ni­na 2006. godi­ne cene idu pra­vo­li­nij­ski nani­že sa ten­den­ci­jom da se vra­te na počet­ni nivo. Šta to zna­či za mili­o­ne lju­di koji su žrtve pre­va­re, za gra­đe­vin­sku indu­stri­ju koja je bes­po­treb­no diza­la kapa­ci­te­te, za mili­o­ne zapo­sle­nih u i oko gra­đe­vin­ske indu­stri­je – mislim da je nepo­treb­no obja­šnja­va­ti. Što se finan­sij­ske cene tiče, ona za sada izno­si oko 9 bili­o­na dola­ra a konač­na cifra će se zna­ti tek kada kri­za dotak­ne dno, a sada smo još dale­ko od dna.

Ovde tre­ba reći da neki ana­li­ti­ča­ri sada­šnje enorm­no štam­pa­nje obve­zni­ca nazi­va­ju balo­nom nad balo­ni­ma, ali se ja ne bih slo­žio sa time. Ne, u pita­nju je samo kon­sta­to­va­nje sta­nja, selek­tiv­na kon­ver­zi­ja nena­pla­ti­vih potra­ži­va­nja (toxic assets) u držav­ni dug, izme­šta­nje duga sa jed­nog mesta na dru­go, poku­šaj amor­ti­zov­nja uda­ra kri­ze i dobi­ja­nje na vre­me­nu da se doga­đa­ji ne bi otr­gli kon­tro­li. Dakle, ne radi se o novom dugu već samo o pre­pa­ki­va­nju posto­je­ćeg, kao i kori­šće­nje kri­ze za eli­mi­ni­sa­nje “malih” i favo­ri­zo­va­nje “veli­kih” u pro­ce­su kon­cen­tra­ci­je moći.

Posle­di­ce eko­nom­ske depresije

Kao i sva­ki pira­mi­dal­ni sistem, i ova pira­mi­da je došla do svo­ga kra­ja. Kri­za se novim meha­ni­zmi­ma i ino­va­ci­ja­ma može uve­ća­va­ti i odla­ga­ti ali na kra­ju uvek mora doći do svo­ga kra­ja, a onda biva­mo suo­če­ni sa posle­di­ca­ma. Kakve će posle­di­ce ove kri­ze biti – to ne može­mo zna­ti, ali ih može­mo done­kle pred­vi­de­ti na osno­vu isku­stva depre­si­je iz 1929. godi­ne i upo­re­đi­va­njem činje­nič­nog sta­nja izme­đu onda i sad.

U vre­me Veli­ke depre­si­je u SAD je, barem for­mal­no, posto­jao zlat­ni stan­dard a danas ima­mo fiat money, što zna­či da je sada nadu­van mno­go veći balon; nekad je balon bio nadu­van samo u nekim sek­to­ri­ma a danas je nadu­van u svim sek­to­ri­ma; nekad su SAD bile neto izvo­znik a danas su naj­ve­ći uvo­znik; nekad su SAD bile naj­ve­ći pove­ri­lac a danas su naj­ve­ći dužnik; nekad su SAD bile indu­strij­ska zemlja a danas im real­ni sek­tor u struk­tu­ri GDP‑a uče­stvu­je sa samo 17%; nekad su goto­vi­na i čeko­vi čini­li sko­ro 100% svet­skog kapi­ta­la a danas oni čine jedva dese­tak pro­ce­ne­ta, dese­tak pro­ce­na­ta čine osi­gu­ra­ni dugo­vi (secu­ri­ti­sed debts) dok sko­ro 80% čine deri­va­ti; nekad je jav­na potro­šnja  bila na skrom­nom nivou dok danas jav­na potro­snja u GDP‑u uče­stvu­je sa oko 25%; nekad je veli­ki deo sta­nov­ni­štva radio u indu­stri­ji i poljo­pri­vre­di a danas radi na izmi­šlje­nim (eko­nom­ski neo­dr­ži­vim) rad­nim mesti­ma; neka­da je odnos pla­ta izno­sio 1:7, a danas taj odnos ide na neve­ro­vat­nih 1:40.000; neka­da je sta­nov­ni­štvo u znat­noj meri bilo soci­jal­no kom­pakt­no a danas 20% naj­bo­ga­ti­jih ras­po­la­že sa 93% bogat­stva dok 80% siro­ma­šnih ras­po­la­že sa samo 7% bogat­stva (tu se mora nagla­si­ti da 40% naj­si­ro­ma­šni­jih Ame­ri­ka­na­ca ras­po­la­že sa samo 1% naci­o­nal­nog bogat­stva); neka­da je trži­šte znat­no bolje funk­ci­o­ni­sa­lo a sada je prak­tič­no sve mono­po­li­zo­va­no i kar­te­li­zo­va­no; neka­da nije bilo ener­get­ske kri­ze a danas su posto­je­ći ener­get­ski resur­si na izdi­sa­ju; neka­da je prak­tič­no samo Ame­ri­ka bila uzok kri­ze a danas joj dobrim delom u tome poma­že EU; neka­da je posto­ja­la odr­ži­va svet­ska raz­me­na (trgo­vi­na) a danas je zbog ogrom­ne dis­pro­por­ci­je posto­je­ća raz­me­na neo­dr­ži­va; i da ne nabra­ja­mo dalje, sasvim je jasno da je ova kri­za teža od kri­ze iz 1929. godine.

U kri­zi dola­zi do kon­trak­ci­je pro­i­zvod­nje i sma­nje­nja zapo­sle­no­sti, a mi se sada nala­zi­mo u tom peri­o­du. Real­na tra­žnja pada i kon­sta­tu­je se višak pro­i­zvod­nih kapa­ci­te­ta; jedan deo pri­vre­de ide u ste­čaj a dru­gi radi sa sma­nje­nim ste­pe­nom isko­ri­šće­no­sti kapa­ci­te­ta; rad­na mesta se gube, nova rad­na mesta se ne stva­ra­ju niti će se u sko­roj buduć­no­sti stva­ra­ti; sma­nje­na pro­i­zvod­nja dono­si manje držav­ne pri­ho­de a onda dola­zi do gubi­ta­ka rad­nih mesta i u jav­nom sek­to­ru; sve više je neza­po­sle­nih a to iza­zi­va potre­bu za većim soci­jal­nim dava­nji­ma; drža­va se dodat­no zadu­žu­je i ula­zi u sve veći dug; gubi­ci pri­vre­de su sve veći, ban­krot doma­ćin­sta­va je sve veći, gubi­ci bana­ka sve veći, osi­gu­ra­va­ju­će kom­pa­ni­je ula­ze u minus, inve­sti­ci­o­ni fon­do­vi i pen­zi­o­ni fon­do­vi doži­vlja­va­ju kolaps, kri­za se širi u kon­cen­trič­nim kru­go­vi­ma i dola­zi do sloma.

Ame­rič­ki spolj­ni dug je oko 14 bili­o­na dola­ra, dug po osno­vu kre­dit­nih kar­ti­ca  oko 15 bili­o­na dola­ra, dug fede­ral­nih drža­va i lokal­nih vla­sti je oko 20 bili­o­na dola­ra, sek­tor nekret­ni­na je tako­đe u minu­su za pet­na­e­stak bili­o­na dola­ra, a sve to zbir­no daje dug od pre­ko 60 bili­o­na dola­ra. Kada taj dug pode­li­mo sa bro­jem sta­nov­ni­ka, onda dobi­je­mo rezul­tat koji kaže da sva­ki sta­nov­nik dugu­je pre­ko $170.000, a sva­ko četvo­ro­čla­no doma­ćin­stvo po sko­ro $700.000. Ako zna­mo da su pen­zi­o­ni i osta­li držav­ni (i pri­vat­ni) fon­do­vi prak­tič­no ban­kro­ti­ra­li, onda se poten­ci­jal­ni dug pove­ća­va (unfun­ded lia­bi­li­ti­es) i za taj dodat­ni dug u izno­su od pre­ko 100 bili­o­na dola­ra. Tu već ula­zi­mo u zonu sumra­ka jer se tada poje­di­nač­ni dug diže na $450.000 a dug po četvo­ro­čla­nom doma­ćin­stvu dosti­že neve­ro­va­tan iznos od $1.800.000. Do kog apsur­da je sve to došlo naj­bo­lje može­mo vide­ti ako taj posto­je­ći ukup­ni dug upo­re­di­mo sa posto­je­ćom dolar­skom nov­ča­nom masom.  Da bi se pla­ti­li svi ti dugo­vi (sada­šnji i oni koji će u sko­roj buduć­no­sti posta­ti aktu­el­ni), nov­ča­na masa bi se mora­la pove­ća­ti za oko 10 puta. Mislim da je ovaj argu­ment dovolj­no jak da raz­u­ve­ri sve one koji su ima­li ide­ju da se reše­nje SAD eko­nom­ske dra­me može naći u mone­ti­za­ci­ji duga.

Nadam se da je pošto­va­nim čita­o­ci­ma sada jasno kakvim se sve besmi­sli­ca­ma slu­že “svet­ski eksper­ti” kada govo­re o tome da je kri­za goto­va i da usko­ro sle­di opo­ra­vak. Pri­če o “tro­me­seč­nom kvar­tal­nom rastu GDP‑a” kao indi­ka­to­ru kra­ja kri­ze i otpo­či­nja­nju opo­rav­ka, ozbilj­nim eko­no­mi­sti­ma delu­ju kao neu­ku­sne šale; kao isme­va­nje ljud­ske inte­li­gen­ci­je i kao jasan znak da je “eli­ta koja će nas osve­tli­ti svo­jom sve­tlo­šću” reši­la da pučan­stvo drži u total­nom nezna­nju sve dok ne dođe “vre­me ras­ple­ta”. Kada će tač­no doći do tog veli­kog ras­ple­ta, kako će on izgle­da­ti i kojim će se sve sred­stvi­ma slu­ži­ti – to za sada osta­je taj­na. U sva­kom slu­ča­ju, ništa dobro od njih ne može­mo očekivati.

Šta kaže eko­nom­ska nau­ka o uzro­ci­ma depresije?

Naj­ka­rak­te­ri­stič­ni­ja oso­bi­na eko­nom­skih ciklu­sa posle II svet­skog rata je ta da su svi bili posle­di­ca namer­ne infla­ci­o­ne poli­ti­ke koor­di­ni­ra­ne od stra­ne cen­tral­nih bana­ka. For­mal­no oprav­da­nje za vođe­nje takve poli­ti­ke je nađe­no u “geni­jal­noj” kejn­zi­jan­skoj teo­ri­ji da “ekspan­ziv­na fiskal­na i mone­tar­na poli­ti­ka mogu eli­mi­ni­sa­ti sva­ku kri­zu”. Da li se mone­ta­ri­sti po tom pita­nju razli­ku­ju od kejn­zi­ja­na­ca? Ne, razli­ke sko­ro da i nema, a Mil­ton Fri­ed­man u jed­nom svom radu obja­vlju­je da “ozbilj­no sum­nja u teo­ri­je koje u ekspan­zi­o­noj poli­ti­ci vide uzrok za poja­vu depre­si­je”. Isto to, samo malo dru­ga­či­je, govo­re i Pol Krug­man (Paul Krug­man), Džo­zef Šti­glic (Joseph Sti­glitz) 10 i svi osta­li nagra­đi­va­ni i spon­zo­ri­sa­ni eksper­ti. Šta reći na to? Kako smi­sle­no odgo­vo­ri­ti na oči­gled­ne besmi­sli­ce? Kako dove­sti u pita­nje “nau­ku” po kojoj su mili­o­ni eko­no­mi­sta širom sve­ta ško­lo­va­ni? Kako nobe­lov­skim care­vi­ma reći da su goli? Kako pro­fe­so­ri­ma na eko­nom­skim fakul­te­ti­ma (čast izu­ze­ci­ma) reći da je nji­ho­va nau­ka mrtva?

Činje­ni­ce govo­re same za sebe, ne radi se o vero­va­nju ili neve­ro­va­nju u ono što je samo po sebi kri­stal­no jasno, već u lobi­stič­koj poli­ti­ci u korist ban­kar­skog kar­te­la. Da bi se neko ozbilj­no bavio eko­nom­skom nau­kom potreb­ne su tri stva­ri: 1) zna­nje, 2) pošte­nje i 3) hra­brost. Ako nema toga nema ni nau­ke, onda nau­ka pre­sta­je da bude nau­ka i posta­je oruž­je u ruka­ma ban­kar­skog kartela.

Na svu sre­ću, jed­na eko­nom­ska ško­la se izdi­gla iznad pri­zem­ne lobi­stič­ke prak­se i saču­va­la obraz eko­nom­skoj nau­ci. Narav­no, radi se o Austrij­skoj ško­li eko­no­mi­je i nje­nim veli­ka­ni­ma kao što su: Ludvig von Mizes (Ludwig von Mises), Fri­drih Hajek (Fri­e­drich Hayek), Marej Rod­bard (Mur­ray Roth­bard) i osta­li sled­be­ni­ci ovih veli­ka­na eko­nom­ske misli.

Rod­bard 11 kaže da kejn­zi­jan­ska teo­ri­ja, upr­kos dija­gra­ma i mete­ma­ti­ke, odi­še kraj­njom naiv­no­šću i neo­zbilj­no­šću jer uzro­ke za nasta­ja­nje eko­nom­skih ciklu­sa nala­zi u posle­di­ca­ma. Uko­li­ko na delu ima­mo infla­ci­ju, onda kejn­zi­jan­ci uzrok nala­ze u pove­ća­noj potro­šnji, a “hla­đe­nje” pri­vre­de tra­že u pove­ća­nom opo­re­zi­va­nju. Po kejn­zi­jan­ci­ma, uko­li­ko na delu ima­mo rece­si­ju, ona je usle­di­la zbog nedo­volj­ne pri­vat­ne potro­šnje, a reše­nje se nala­zi u tome da vla­da pove­ća svo­ju potro­šnju, po moguć­stvu putem defi­ci­ta. Po tim teo­ri­ja­ma booms and busts se doga­đa­ju sami po sebi, a time se u stva­ri suge­ri­še da se eko­nom­ski ciklu­si nala­ze u samom kore­nu funk­ci­o­ni­sa­nje trži­šne eko­no­mi­je. Inte­re­sant­no je da je to mišlje­nje pre­u­ze­to od Kar­la Mark­sa koji je tako­đe zaklju­čio da su eko­nom­ski ciklu­si sastav­ni deo kapi­ta­li­stič­ke trži­šne eko­no­mi­je. Marks je vero­vao da će depre­si­je biti sve teže i teže, dok se naj­zad ne pokre­nu mase koje će uni­šti­ti sistem. Za razli­ku od Mark­sa, “moder­ne teo­ri­je” veru­ju da se mogu efi­ka­sno bori­ti pro­tiv depre­si­je i eko­nom­skih ciklu­sa, ali se i jed­ni i dru­gi sla­žu da se gre­ška nala­zi u samom siste­mu trži­šne eko­no­mi­je i da nam nema dru­ge nego da vla­da inter­ve­ni­še i “kori­gu­je ugra­đe­nu grešku”.

Rod­bard ovde veo­ma lucid­no primećuje:

Ako nam Kla­sič­na eko­nom­ska teo­ri­ja govo­ri da ponu­da i tra­žnja uvek teže da se nađu u sta­nju rav­no­te­že, i ako cene tako­đe teže sta­nju raz­no­te­že, šta je onda to što sistem izba­cu­je iz ravnoteže?”

Kako to da pre­du­ze­ća, koja su do juče radi­la nor­mal­no i pra­vi­la pro­fit, pre­ko noći poč­nu da trpe ogrom­ne gubit­ke, posta­ju nesol­vent­na  i odla­ze u ste­čaj? Kako to da mena­dže­ri pre­du­ze­ća koja su do juče sasvim solid­no vodi­li pre­du­ze­ća i pred­vi­đa­li doga­đa­je, sada odjed­nom posta­ju loši mena­dže­ri? Kako to da se u jed­nom krat­kom peri­o­du celo­kup­na pri­vre­da nađe u bez­na­de­žnom stanju?

Vero­va­li ili ne, moder­ni eko­no­mi­sti taj teo­rij­ski pro­blem “reša­va­ju” tako što na njih gle­da­ju kao na dve odvo­je­ne teo­ri­je, a kao uzrok za izne­nad­ni pore­me­ćaj navo­de “nedo­volj­nu potro­šnju”. Dakle, po nji­ma, kri­ze nasta­ju slu­čaj­no jer se, sta­nov­ni­štvo, tek tako, iz čista mira, opet slu­čaj­no, odlu­či da sma­nji svo­ju potro­šnju! Zai­sta je neve­ro­vat­no da nam deca u ško­la­ma i na fakul­te­ti­ma uče takve besmi­sli­ce, ali je to upra­vo ono što nam se deša­va. Uosta­lom, ako to piše u knji­ga­ma koje su napi­sa­li nobe­lov­ci, pro­fe­so­ri i osta­li auto­ri­te­ti, onda mora biti da je tako, zar ne? Mi tu ne može­mo ništa, ban­kar­ski lobi pod svo­jom kon­tro­lom drži sko­ro sve važni­je insti­tu­ci­je koje se bave eko­no­mi­jom i finan­si­ja­ma, tako da nam ne pre­o­sta­je ništa dru­go nego da za svo­ju dušu, i zarad svo­je sop­stve­ne potre­be za zna­njem isti­ne, odgo­net­ne­mo ono što se kri­je od nas.

Austrij­ska ško­la jasno upi­re prstom na ban­ke kao na glav­ne uzroč­ni­ke eko­nom­skih ciklu­sa ali se ne zadr­ža­va na tome već ide korak dalje i posta­vlja pita­nje: da li su ban­ke jedi­ni kriv­ci? Oni posta­vlja­ju pita­nje ali odmah daju i odgo­vor: NE, bez aktiv­ne podr­ške vla­de ban­ke poje­di­nač­no ne bi mogle da do te mere desta­bi­li­zu­ju sistem. Kada cen­tral­na ban­ka ne bi spa­sa­va­la pro­pa­le ban­ke onda bi u ban­kar­skom sek­to­ru posto­ja­la kon­ku­ren­ci­ja, a kon­ku­rent­ske ban­ke bi veo­ma brzo izve­le neod­go­vor­nu ban­ku na čisti­nu u pogle­du ste­pe­na zadu­že­nja i time je dove­le do ste­pe­na likvidacije

Kao što Rod­bard kaže: “Ban­ke mogu biti slo­bod­ne u kre­dit­noj ekspan­zi­ji samo dok delu­ju u jedin­stvu sa cen­tral­nom ban­kom, a sve u uslo­vi­ma pri­vi­le­go­va­nog polo­ža­ja koji im je dat od stra­ne držav­nih vla­sti.

Ovde sada može­mo pri­me­ti­ti jedan ter­mi­no­lo­ški pro­blem: šta je vla­da, šta je cen­tral­na ban­ka, šta je ban­kar­ski sistem? Šta ako su to samo dru­gi nazi­vi za isti cen­tar moći?  Pri­vid demo­kra­ti­je u pot­pu­no kon­tro­li­sa­nom siste­mu? Na to pita­nje nam odgo­vor daje biv­ši guver­ner engle­ske cen­tral­ne ban­ke, Džo­si­ja Stamp (Sir Josi­ah Stamp) koji kaže:

Ban­kar­stvo je zače­to u nemo­ra­lu i rođe­no u gre­hu. Dana­šnji ban­ka­ri su vla­sni­ci celog sve­ta. Odu­zmi­te im ceo svet, ali osta­vi­te im pra­vo da kre­i­ra­ju novac, i oni će pote­zom pera kre­i­ra­ti toli­ko nov­ca da ga mogu pono­vo kupiti…Ako želi­te da osta­ne­te robo­vi i da pla­ća­te cenu svog sop­stve­nog robo­va­nja, dozvo­li­te im da nasta­ve sa kre­i­ra­njem novca.”

Mislim da bolji zaklju­čak od ovog ne tre­ba tra­ži­ti. Po ovom mode­lu, sa sva­kim novim ciklu­som, sa sva­kom novom kri­zom, dola­zi do sve veće kon­cen­tra­ci­je vla­sni­štva, sve do kri­tič­ne tač­ke kada sto­ti­nak poro­di­ca bude vla­da­lo celo­kup­nom svet­skom indu­stri­jom, infra­struk­tu­rom i pri­rod­nim resur­si­ma. Tada će ban­ke nesta­ti ali će za pro­me­nu sta­nja biti pre­ka­sno jer će “sve­tlo­no­še” pod svo­jom kon­tro­lom drža­ti sve svet­ske insti­tu­ci­je, sve medi­je, celo­kup­ne oru­ža­ne sna­ge, celo­ku­pan obra­zov­ni sistem, kul­tu­ru i sve osta­lo. Taj novi svet koji nam se obe­ća­va neće biti svet slo­bod­nih lju­di i bla­go­sta­nja, već svet gospo­da­ra i robo­va. Na telu čove­čan­stva nala­zi se jedan para­zit­ski orga­ni­zam koji raza­ra i dege­ne­ri­še celo­kup­no čove­čan­stvo. Da li će čove­čan­stvo smo­ći sna­ge da uni­šti para­zit, ili će para­zit zavla­da­ti čove­čan­stvom i od nje­ga napra­vi­ti jedan bez­volj­ni orga­ni­zam na kome će vege­ti­ra­ti? Da li je čovek stvo­ren da bi bio slo­bo­dan ili da bi bio rob? Na ta pita­nja mora­mo odgo­vo­ri­ti svi zajed­no i sva­ko od nas ponaosob.


Radi­vo­je Ognja­no­vić je eko­no­mi­sta iz Beo­gra­da.  Osta­le tek­sto­ve ovog auto­ra  može­te pogle­da­ti ovde.


  1. Mur­ray N. Roth­bard: The Myste­ry of Ban­king (1983) []
  2. Jesus Huer­ta de Soto: Money, Bank Cre­dit and Eco­no­mic Cyc­les (1998) []
  3. Tho­mas Jef­fer­son — tre­ći ame­rič­ki pred­sed­nik (1743–1826): “Veru­jem da su ban­kar­ske insti­tu­ci­je opa­sni­je za naše slo­bo­de nego (nepri­ja­telj­ske) voj­ske. Ako ame­rič­ki narod, bilo kad, dozvo­li pri­vat­nim ban­ka­ri­ma da kon­tro­li­šu emi­si­ju nov­ca, prvo infla­ci­jom, potom defla­ci­jom, ban­ke i kor­po­ra­ci­je koje rastu oko njih će liši­ti narod nji­ho­ve imo­vi­ne dok im, jed­nog dana, nji­ho­va deca ne osva­nu kao bes­kuć­ni­ci na kon­ti­nen­tu kojeg su nji­ho­vi oče­vi osvo­ji­li. Pra­vo emi­si­je nov­ca mora se odu­ze­ti od bana­ka i vra­ti­ti naro­du, kome po pri­ro­di i pri­pa­da.” James Gar­fi­eld (ubi­je­ni ame­rič­ki pred­sed­nik): “Ko god da kon­tro­li­še koli­či­nu nov­ca u opti­ca­ju – on je apso­lut­ni gospo­dar kom­plet­ne indu­stri­je i trgo­vi­ne. Kada shva­ti­te da se, na jedan ili dru­gi način, ceo sistem kon­tro­li­še od stra­ne neko­li­ko moć­nih lju­di na vrhu, više neće biti potreb­no da vam neko kaže kako nasta­ju peri­o­di infla­ci­je i depre­si­je.” http://www.eyesontheusa.com/vital-news/55-three-presidents-killed.html[]
  4. Mla­den Banjac: Kri­vo­tvo­re­nje nov­ca kao osno­va savre­me­nog ban­kar­stva http://www.nspm.rs/ekonomska-politika/krivotvorenje-novca-kao-osnova-savremenog-bankarstva.html[]
  5. Igra u kojoj “kru­pi­je” kri­je kugli­cu ispod 3 lju­ske ora­ha (kuti­ji­ce za šibi­ce) a igrač poga­đa ispod koje kuti­ji­ce se kugli­ca nala­zi. Ilu­zi­ja se sasto­ji u tome da igrač igra u uve­re­nju da se kugli­ca nala­zi ispod jed­ne od kuti­ji­ca, tj. da je vero­vat­no­ća dobit­ka 1/3, a u stva­ri kru­pi­je veštim pote­zom kugli­cu drži u ruci u vre­me poga­đa­nja. Dakle, kugli­ca se ne nala­zi ni ispod jed­ne kuti­ji­ce a vero­vat­no­ća dobit­ka je 0 (nemo­guć doga­đaj). Pore­đe­nje sa moder­nim ban­ka­ma je izvan­red­no jer ni u nji­ma nema nov­ca za koje misli­mo da ga ima.[]
  6. Mur­ray N. Roth­bard: America’s Gre­at Depres­si­on (1963) []
  7. CPIhttp://www.shadowstats.com/alternate_data/inflation-charts; GDPhttp://www.shadowstats.com/alternate_data/gross-domestic-product-charts[]
  8. BIShttp://www.bis.org/statistics/derdetailed.htm[]
  9. Fri­e­drich A. Hayek: Mone­ta­ry The­o­ry and the Tra­de Cyc­le (1933) []
  10. http://mises.org/freemarket_detail.aspx?control=411[]
  11. Mur­ray Rot­ha­brd: Eco­no­mic Depres­si­ons – The­ir cau­se and cure (1969) []