Klasični i "moderni" liberalizam

libGoto­vo polu­ve­kov­ni komu­ni­stič­ki mrak i nje­gov pro­du­že­tak tokom deve­de­se­tih godi­na osta­vi­li su naše čita­telj­stvo glad­nim lite­ra­tu­re koja ne poči­va na kolek­ti­vi­stič­koj misa­o­noj matri­ci i idej­nom sklo­pu mark­si­zma. Izu­zi­ma­ju­ći pre­vo­de Ada­ma Smi­ta, Džo­na Loka, Dej­vi­da Rikar­da i još neko­li­ko teo­re­ti­ča­ra, u Srbi­ji je za sve to vre­me vrlo malo, ili goto­vo ništa pre­vo­đe­no i publi­ko­va­no a što pri­pa­da poli­tič­koj i inte­lek­tu­al­noj tra­di­ci­ji libe­ra­li­zma. Ova sli­ka kul­tur­nog i inte­lek­tu­al­nog jed­no­u­mlja menja se u dru­goj polo­vi­ni deve­de­se­tih godi­na kada hra­brim podu­hva­tom izda­vač­ke kuće Glo­bal Book biva pre­ve­de­no dosta zna­čaj­nih rado­va i kla­si­ka libe­ra­li­zma. Potom su usle­di­li napo­ri izda­vač­ke kuće CID iz Pod­go­ri­ce i dru­gih te se može reći da danas u Srbi­ji ide­je libe­ra­li­zma nisu nepo­zna­te kako za struč­nu jav­nost tako i za širu čita­lač­ku publi­ku. U tom smi­slu je inte­re­sant­no zapa­zi­ti da Srbi­ja pred­nja­či u odno­su zemlje biv­še Jugo­sla­vi­je, naro­či­to u odno­su na Slo­ve­ni­ju i Hrvat­sku i da je pre­va­zi­šla onu počet­nu fazu upo­zna­va­nja sa libe­ra­li­zmom u kojoj se nala­ze ove zemlje.

Pro­ces upo­zna­va­nja sa ide­ja­ma libe­ra­li­zma u našoj sre­di­ni odvi­ja se na dva nivoa. Jedan se odno­si na pre­vo­đe­nje ori­gi­nal­nih dela kla­si­ka libe­ra­li­zma dok dru­gi pri­pa­da kate­go­ri­ji „sekun­dar­ne“ lite­ra­tu­re, dakle, inter­pre­ta­cij­skoj lite­ra­tu­ri. To su dva pod­je­dan­ko važna i neop­hod­na pro­ce­sa u usva­ja­nju i upo­zna­va­nju sa ide­ja­ma, poli­tič­kim tra­di­ci­ja­ma i poli­tič­kim filo­zo­fi­ja­ma. Knji­ga „Teo­re­ti­ča­ri libe­ra­li­zma“ pred­sta­vlja izda­nak ovog dru­gog pro­ce­sa „ula­ska“ libe­ra­li­zma u kul­tur­ni život naše sre­di­ne. Napi­sa­na od stra­ne auto­ra koji sebe svr­sta­va­ju u libe­ra­le, Dra­ga­na D. Laki­će­vi­ća, Bože Sto­ja­no­vi­ća i Ili­je Vuja­či­ća, knji­ga ima za cilj, kako sami auto­ri kažu da „pred­sta­vi osnov­ne ide­je i mesto u isto­ri­ji i teo­ri­ji libe­ra­li­zma i evo­lu­ci­ji libe­ral­ne mislu od 18. veka do danas“. U tom smi­slu auto­ri raz­ma­tra­ju poli­tič­ke filo­zo­fi­je i teo­ri­je Džo­na Loka, Dej­vi­da Hju­ma, Ada­ma Smi­ta, Edmun­da Ber­ka, Vil­hel­ma fon Hum­bol­ta, Džo­na Stju­ar­ta Mila, Ludvi­ga fon Mize­sa, Val­te­ra Ojke­na, Fri­dri­ha fon Haje­ka, Kar­la Pope­ra i Isa­i­je Ber­li­na. Auto­ri su sve­sni da je ova selek­ci­ja nedo­volj­na i da izda­le­ka ne iscr­plju­je svu teo­ri­ju libe­ra­li­zma već da ona pred­sta­vlja „repre­zen­ta­tiv­ni izbor naj­zna­čaj­ni­jih stvaralaca“.

Sadr­žaj knji­ge je struk­ti­san tro­del­no, osnov­nim bio­graf­skim poda­ci­ma o teo­re­ti­ča­ri­ma libe­ra­li­zma, bazič­nim ide­ja­ma i postav­ka­ma nji­ho­vih teo­ri­ja i uti­ca­jem koje su nji­ho­ve ide­je ostva­ri­le. Način pisa­nja vari­ra od auto­ra do auto­ra ali je pri­me­tan napor da se čita­o­cu što jed­no­stav­ni­je pre­do­či ina­če veo­ma slo­že­na i obil­na mate­ri­ja poli­tič­ke teo­ri­je. Možda je to pred­sta­vlja­lo i naj­ve­ći pro­blem sa kojim su se susre­li pisci ove knji­ge. Bilo je neop­hod­no pred­sta­vi­ti slo­že­nu tema­ti­ku na vrlo jed­no­sta­van i jasan način. Kada se zane­ma­re neki nedo­sta­ci o koji­ma će kasni­je biti reči, može se reći da su auto­ri u tome u veli­koj meri uspe­li. Knji­ga je inte­re­sant­na za čita­nje čak i za one koji su već upo­zna­ti sa misli­ma auto­ra koje obra­đu­je. Tako­đe, poseb­no je za pohva­lu nasto­ja­nje auto­ra da se revi­ta­li­zu­je Dej­vid Hjum kao poli­tič­ki misli­lac i kla­sič­ni libe­ral, kao i u pri­lič­noj meri obi­man i deta­ljan pri­kaz dopri­no­sa teo­ri­ji libe­ra­li­zma nemač­kog teo­re­ti­ča­ra Val­te­ra Ojkena.

A sada o nekim nedo­sta­ci­ma ove knji­ge. Kada se pro­či­ta njen uvod­ni deo u kome je pre­zen­to­va­no zna­če­nje reči „libe­ra­li­zam “ i kada se upo­re­di sa izbo­rom teo­re­ti­ča­ra  koje  su  auto­ri  obu­hva­ti­li  pod  ter­mi­nom „libe­ral­ni  teo­re­ti­ča­ri“  sti­če  se uti­sak  o   odre­đe­noj  neu­skla­đe­no­sti.   Auto­ri  kori­ste   jed­nu  defi­ni­ci­ju  libra­li­zma   a isto­vre­me­no pra­ve širo­ku selek­ci­ju ime­na od kojih neka nije mogu­će lako obu­hva­ti­ti zna­čenj­skim sklo­pim uvod­nog  odre­đe­nja  te  se  name­će  zaklju­čak  da  se  počet­na defi­ni­ci­ja  ne  sla­že  sa  dru­gom,  obu­hvat­ni­jom.  Dakle,  auto­ri  su  se  (sve­sno  ili  ne) ruko­vo­di­li još  jed­nom defi­ni­ci­jom.  Jer uko­li­ko  se  o  libe­ra­li­zmu govo­ri na  način kako to  u pred­go­vo­ru čini Dra­gan D.  Laki­će­vić,  onda  je  vrlo  teško  u tu rubri­ku sme­sti­ti misli­o­ce  poput  Džo­na Stju­ar­ta Mila,  Kar­la Pope­ra ili pak Isa­i­je Ber­li­na.  Laki­će­vić  to ipak čini  „upu­ću­ju­ći“  na  one  delo­ve  uče­nja  ovih  teo­re­ti­ča­ra  koji  su  u  sagla­sno­sti sa ponu­đe­nim odre­đe­njem libe­ra­li­zma. Sa dru­ge stra­ne, u odelj­ku o Džo­nu Stju­ar­tu Milu,  Ili­ja  Vuja­čić istog  nazi­va  „soci­jal­nim libe­ra­lom“  i u  dobrom delu  pri­lo­ga  isti­če sva   Milo­va   odstu­pa­nja   od   kla­sič­nog   zna­če­nja   reči   „libe­ra­li­zam“.   Ako   se libe­ra­li­zam  odre­di  pre­ko  odred­ni­ca  kao  što  su indi­vi­du­al­na  slo­bo­da  (nega­tiv­na slo­bo­da), slo­bod­no trži­šte, vla­da­vi­na pra­va i mini­mal­na drža­va  onda je jasno da u  tu  kate­go­ri­ju  nije  mogu­će  svr­sta­ti  pome­nu­te  misli­o­ce  koji  su  se  u  veli­koj  meri distan­ci­ra­li   od   kla­sič­nog   libe­ra­li­zma,   rela­ti­vi­zi­ra­ju­ći   nje­go­ve   ide­je   i   vred­no­sti, uslo­vlja­va­ju­ći   nji­ho­vu   pri­me­nu   pozi­va­njem   na   kon­kret­ne   kon­tek­ste   i   tra­že­ći oprav­da­nje za ove svo­je postup­ke uka­zi­va­njem na zna­čaj, uti­caj i vred­nost  dru­gih ide­ja (poput sadr­žin­ski shva­će­ne ide­je jednakosti).

Ovu   „dru­gu“   defi­ni­ci­ju   koja   poči­va   na   uobi­ča­je­nim  ter­mi­no­lo­škom  raz­dva­ja­nju soci­jal­nog  (moder­nog)  od  kla­sič­nog  (izvor­nog)  libe­ra­li­zma  auto­ri  su  mogli  lako  da legi­ti­mi­šu samo da su bar u uvod­nom delu upu­ti­li na nju. Među­tim, tada bi nji­ho­va selek­ci­ja  mora­la  da  pod­ra­zu­me­va  i  pre­te­če  soci­jal­nih  „libe­ra­la“  poput  Žan  Žak Rusoa  ili, na pri­mer,  savre­me­ne  „soci­jal­ne  libe­ra­le“  (zapra­vo  soci­ja­li­ste)  poput  Džo­na  Rol­sa (John  Ralws)  ili  Ronal­da  Dvor­ki­na  (Ronald  Dwar­kin).  Sto­ga,  nedo­re­čen  i deli­mič­no   nekon­zi­sten­tan   odnos   pre­ma   poj­mu   libe­ra­li­zma   pred­sta­vlja   osnov­ni pri­go­vor auto­ri­ma  ove  knji­ge.  Budu­ći da  je  naša  struč­na  sre­di­na  već  upo­zna­ta  ili ima pri­li­ku da se upo­zna sa rado­vi­ma i ide­ja­ma ovih teo­re­ti­ča­ra, pra­va je šte­ta što se  auto­ri nisu  dosled­no  drža­li prvo­bit­nog  odre­đe­nja  izne­tog  u  uvod­nom delu,  već su vrlo hete­ro­ge­ne  misli­o­ce  sme­sti­li u isti „koš“.  Jed­nom reč­ju,  auto­ri su pro­pu­sti­li da  istak­nu i da  kroz  selek­ci­ju koju su napra­vi­li poka­žu da  se  oni koji se  zala­žu za veli­ki upliv drža­ve u živo­te poje­di­na­ca ne mogu legi­tim­no zva­ti libe­ra­li­ma, čak iako se isti zala­žu za „poli­tič­ka pra­va“ i „slo­bo­de“. Odo­ma­će­nost  odre­đe­nih kva­li­fi­ka­ci­ja i  pode­la  ne  pred­sta­vlja  nužno  argu­ment   nji­ho­ve  oprav­da­no­sti.  To  što  veći­na auto­ra  sma­tra  da  su pod­jed­na­ko  Džon S.  Mil i Fri­drih von Hajek „libe­ra­li“  ne  zna­či auto­mat­ski da oba­dvo­ji­ca zai­sta to i jesu, ali se pri­hva­ta­njem ova­kvih „spo­lja­šnjih“ gru­pi­sa­nja  i pove­zi­va­nja  ote­ža­va  razu­me­va­nje  same  sušti­ne  ono­ga  o  čemu su ovi auto­ri  pisa­li  i  stva­ra  inte­lek­tu­al­nu  zbr­ku.  Uosta­lom,  još  je  i  Ludvig  fon  Mizes, teo­re­ti­čar kome je posve­će­no jed­no pogla­vlje ove knji­ge, upu­ći­vao na zlo­u­po­tre­bu ter­mi­na „libe­ra­li­zam“, a sa time se sla­žu i dru­gi savre­me­ni liber­ta­ri­jan­ski auto­ri. 1

Nekon­zi­stent­nom pri­dr­ža­va­nju ponu­đe­noj defi­ni­ci­ji pri­dru­žu­je se i izo­sta­nak veli­kog ime­na  libe­ra­li­zma,  Ima­nu­e­la  Kan­ta,  čove­ka  koji  se  nije  odri­cao  prin­ci­pa  pri­vat­ne svo­ji­ne  i  čija  je  prak­tič­ka  filo­zo­fi­ja  na  naj­sve­tli­ji  način  dala moral­no  oprav­da­nje  i osnov  libe­ra­li­zma  a  što  je  Robert   Nozik  ruko­vo­de­ći  se  prin­ci­pom  da  „moral­na nače­la  odre­đu­ju  poli­tič­ku  filo­zo­fi­ju“  (još  jed­no  ime  o  kome  u  ovoj  knji­zi  sko­ro  da nema   ni   pome­na,   naj­ve­ći   poli­tič­ki   filo­zof   dru­ge   polo­vi­ne   dva­de­se­tog   veka) pri­hva­tio kao osnov­ni uvid u svom kolo­sal­nom delu Anar­hi­ja,  drža­va  i uto­pi­ja.  Iako se  Kan­to­va  prak­tič­na  filo­zo­fi­ja  često  jed­no­stra­no  sme­šta  u  seg­ment  radi­kal­nog pro­sve­ti­telj­stva tre­ba ima­ti u vidu da ovo, mark­si­stič­kim inter­pre­ta­ci­ja­ma zaga­đe­no tuma­če­nje Kan­ta, pro­ma­šu­je sušti­nu poli­tič­kog podu­hva­ta ovog misli­o­ca. 2  Kant jeste bio kla­sič­ni libe­ral i na to sve više upu­ću­ju mno­gi auto­ri. 3

Dalje, ono što je poseb­no moglo da dopri­ne­se kva­li­te­tu ove knji­ge, bar u smi­slu nje­ne for­me i nači­na na koji je pisa­na a što je vrlo važno za nje­nu recep­ci­ju, jeste siste­ma­tič­ni­je i kon­ci­zni­je pred­sta­vlja­nje mate­ri­je izlo­že­ne u njoj. Na momen­te goto­vo zamor­no i nepo­treb­no pre­pri­ča­va­nje misli libe­ral­nih teo­re­ti­ča­ra kao i često pona­vlja­ne istog, naro­či­to u pri­lo­zma Ili­je Vuja­či­ća ote­ža­va čita­nje i uma­ra čita­o­ca. To su stva­ri na koje bi se u even­tu­al­nom dru­gom izda­nju mora­la obra­ti­ti pažnja.

Ipak, nave­de­ni nedo­sta­ci ne uma­nju zna­čaj i vred­nost ovog šti­va. Ono je dobro­do­šlo za sve one koji nisu upo­zna­ti sa deli­ma auto­ra koja se obra­đu­ju ali za one koji žele da se pod­se­te tako­re­ći “na brzi­nu” sušti­ne ono­ga što su zago­va­ra­li libe­ral­ni teo­re­ti­ča­ri. Liber­ta­ri­jan­ci će je čita­ti iako neće biti odu­še­vlje­ni. Levi­ča­ri­ma neće biti dra­go zbog izla­ska ove knji­ge. Osta­je ono veli­ko polje čita­la­ca koji­ma je vero­vat­no ova knji­ga i name­nje­na. To su oni lju­di koji se nala­ze u pro­ce­su otkri­va­nja i sazna­nja i čije saznaj­ne kapa­ci­te­te pre­o­vla­đu­ju­ća misa­o­na kli­ma soci­ja­li­zma nije zatvo­ri­la za nove i dru­ga­či­je misa­o­ne sadr­ža­je. Sto­ga je ova knji­ga pre sve­ga name­nje­na stu­den­ti­ma dru­štve­nih nau­ka kao i oni­ma koji se tek upo­zna­ju sa osnov­nim ide­ja­ma poli­tič­ke teo­ri­je i u tom smi­slu je više nego dobrodošla.


Dra­gan D. Laki­će­vić, Božo Sto­ja­no­vić, Ili­ja Vuja­čić, Teo­re­ti­ča­ri libe­ra­li­zma, Slu­žbe­ni gla­snik, Beo­grad 2007. str. 295.


  1. Tako na pri­mer Tibor Mahan (Tibor Mac­han) kaže sle­de­će: „Neka­da je libe­ra­li­zam pred­sta­vljao radi­kal­nu dru­štve­nu filo­zo­fi­ju zato što se borio za slo­bo­du… U među­vre­me­nu su, među­tim, reč “libe­ral” uzur­pi­ra­li zago­vor­ni­ci povrat­ka na širo­ko upli­ta­nje drža­ve bra­ne­ći to neop­hod­no­šću da se “lju­di uči­ne slo­bod­nim”. Vide­ti nje­gov tekst “Zašto je moder­ni libe­ra­li­zam u defan­zi­vi?” na Kata­lak­si­ji.[]
  2. Kant nika­da nije bio pri­hva­tljiv za mark­si­ste zbog svo­je „reak­ci­o­nar­no­sti“ i „kon­zer­va­tiv­no­sti“ []
  3. Da je ovo tač­no i u pogle­du dru­gih, tako­đe veo­ma važnih, aspe­ka­ta Kan­to­ve poli­tič­ke i etič­ke teo­ri­je poka­zu­je nam izvr­sna stu­di­ja Kan­to­ve poli­tič­ke misli napi­sa­ne od stra­ne Bori­sla­va Risti­ća, pri­pad­ni­ka mla­đe gene­ra­ci­je srp­skih liber­ta­ri­ja­na­ca. Vide­ti nje­go­vu stu­di­ju Slo­bo­da pod zako­nom na inter­net adre­si www.katalaksija.com. Tako­đe, vide­ti i: Mar­cus Ver­ha­egh, “Kant and Pro­per­ty Rights”, Jour­nal for Liber­ta­ri­an Stu­di­es, Vol. 18, no. 3 (Sum­mer 2004), Ludwig von Mises Insti­tu­te, pp. 11–32[]