Internet — nevidljiva ruka slobodnog privatnog informisanja

Novi Zakon o jav­nom infor­mi­sa­nju, koji je pre par dana izgla­sa­la Skup­šti­na Srbi­je, done­sen sa pre­ćut­nim obra­zlo­že­njem, koje smo čuli toli­ko puta do sada, da se u sfe­ri medi­ja mora “napra­vi­ti red”, da je drža­va oba­ve­zna da regu­li­še oblast u kojoj vla­da “pot­pu­ni haos”, da je potreb­no spre­či­ti “nega­tiv­ne poja­ve i zlo­u­po­tre­be slo­bo­de novi­nar­stva”, itd. Stan­dard­ni retori

čka muni­ci­ja auto­ri­ta­ri­zma na delu. S dru­ge stra­ne, mno­gi su već ovaj zakon oce­ni­li kao "repre­si­van" i "anti­e­vrop­ski", čak kao zakon koji je done­sen sa isklju­či­vom (jed­no­krat­nom) svr­hom lič­nog obra­ču­na mini­stra Mla­đa­na Din­ki­ća sa dnev­nim listom Kurir. Zakon bi potom, ide dalje argu­ment, tre­ba­lo da bude vra­ćen Skup­šti­ni “na dora­du”, gde bi amand­ma­ni­ma bile kori­go­va­ne nje­go­ve repre­siv­ne odredbe.Činjenica je, među­tim, da je zakon done­sen i da je repre­si­van po svom sadr­ža­ju, kao i da će nane­ti veli­ku šte­tu slo­bo­di infor­mi­sa­nja u Srbi­ji. Isto tako, tvrd­nje veći­ne kri­ti­ča­ra ovog zako­na, ma koli­ko kri­tič­ki ona zvu­ča­la, da je ovo “zakon za Kurir”, zase­nju­ju sušti­nu. Kao da bi neka­kav zakon koji ne bi bio “jed­no­krat­ne” i “cilja­ne” pri­ro­de, koji bi bio “načel­ni­ji” i čija “opštost” ne bi bila samo krin­ka lič­nih obra­ču­na, uop­šte u ovoj sfe­ri potre­ban. Kao da nije golim okom vidlji­vo da je

Kurirovde samo crve­na mara­ma kojom vla­da lju­di­ma maše ispred nosa kako bi omr­zli na slo­bo­du. Ono što je u jav­noj deba­ti, koja je pret­ho­di­la dono­še­nju (ove ver­zi­je, konač­ne?) Zako­na, osta­lo pot­pu­no zama­glje­no, jeste pita­nje – šta će Srbi­ji uop­šte zakon o jav­nom informisanju?Kraljevina Srbi­ja je počet­kom ovog veka ima­la samo jedan član zako­na koji je defi­ni­sao – a ne “regu­li­sao”! – sfe­ru slo­bo­de infor­mi­sa­nja. On je gla­sio: “Štam­pa je slo­bod­na.” (Wiki­pe­dia) I tač­ka. Nika­kva regu­la­ci­ja, osim kri­vič­nog zako­na, ne tre­ba. Slo­bo­da je slo­bo­da, a ne efi­ka­sno regu­li­sa­nje odre­đe­ne obla­sti ljud­skog delo­va­nja (infor­mi­sa­nje, trgo­vi­na, kul­tu­ra, itd.) od stra­ne drža­ve. To su naši pre­ci zna­li. To je zna­la veći­na lju­di u XIX veku. To što veći­na lju­di u Srbi­ji, i ne samo u Srbi­ji, danas sma­tra da je nešto više od ovo­ga potreb­no, samo govo­ri šta se sa Srbi­jom i sve­tom u među­vre­me­nu desi­lo. Danas, tako, malo ko u Srbi­ji spo­ri da je zakon o infor­mi­sa­nju potre­ban, samo se koplja lome još oko toga kakav zakon.

Ali, šta da se radi dok ova­kav zakon ne bude povu­čen ili kori­go­van? Jed­na od nena­me­ra­va­nih posle­di­ca dono­si­la­ca ovog zako­na biće pro­cvat inter­ne­ta kao infor­ma­tiv­nog medi­ja u Srbi­ji. To nije ništa novo, a bilo je i pred­vi­dlji­vo. Inter­net je svo­je “zlat­ne tre­nut­ke” u Srbi­ji doži­veo i razvi­jao se upra­vo u vre­me naj­ve­ćeg guše­nja medi­ja. Prvi talas “inter­ne­ti­za­ci­je” Srbi­je je bio za vre­me zim­skih demon­stra­ci­ja 1996., povo­dom kra­đe gla­so­va na lokal­nim izbo­ri­ma. Te demon­stra­ci­je su od nekih zapad­nih medi­o­lo­ga nazva­ne i “prvom inter­net revo­lu­ci­jom”. Dru­gi talas je bio ini­ci­ran dono­še­njem čuve­nog “Vuči­će­vog” zako­na iz 1998., nazva­nog i “zako­nom o Nedelj­nom tele­gra­fu”. Sva­ki poku­šaj da se slo­bo­da ugu­ra u neki obra­zac poželj­nog pona­ša­nja ruši sam taj obra­zac i dovo­di do nepre­dvi­đe­nih posle­di­ca. Neke od njih su dobre, kao što je ovaj “bum” u razvo­ju inter­ne­ta u nas, na primer.

Ovo nije nima­lo čud­no, jer inter­net zna­či pra­vu slo­bo­du infor­mi­sa­nja — i to, da nagla­sim, slo­bod­nog pri­vat­noginfor­mi­sa­nja. Moguć­nost da se infor­ma­ci­je o nekim doga­đa­ji­ma pla­si­ra­ju i pri­ma­ju u tre­nut­ku deša­va­nja, goto­vo su neo­gra­ni­če­ne. Moguć­nost da piše­te šta hoće­te i da to obja­vi­te kad god hoće­te, tako­đe su neo­gra­ni­če­ne. Disper­ziv­nost tog medi­ja čini ga goto­vo u pot­pu­no­sti nepo­de­snim za ika­kvu kon­tro­lu od stra­ne drža­ve ili neke nad­dr­žav­ne agen­ci­je. On izmi­če svim obra­sci­ma, ruši ih, obra­zu­ju­ći pot­pu­no neu­hva­tlji­ve i “ano­nim­ne” — pri­vat­ne — mre­že komu­ni­ka­ci­je. I nema ni jed­nu sla­bost koja je tra­di­ci­o­nal­ne medi­je čini­la ranji­vi­ma na držav­nu kon­tro­lu ili zakon­sku "regu­la­ci­ju". Inter­net ima goto­vo magij­sku moć. Inter­net je čove­čan­stvu pru­žio sred­stvo kojim sva­ki poje­di­nac može, neo­me­ta­no od stra­ne drža­ve, da u pot­pu­no­sti zado­vo­lji svo­ju rado­zna­lost o bilo čemu i da u pot­pu­no­sti ostva­ri i izra­zi svo­ju slo­bo­du mišlje­nja, neo­me­tan od ma koga.

Srbi­ja koja se okre­će inter­ne­tu kao glav­nom sred­stvu infor­mi­sa­nja biće slo­bod­ni­ja i infor­mi­sa­ni­ja od Srbi­je koja domi­nant­no kori­sti tra­di­ci­o­nal­ne, štam­pa­ne i elek­tron­ske medi­je – sa ovim zako­nom ili bez nje­ga. Tako će nas repre­siv­na zakon­ska regu­la­ti­va, poma­lo bizar­no, goto­vo pri­mo­ra­ti da malo brže kre­ne­mo i uhva­ti­mo korak sa svet­skim stan­dar­di­ma inter­net kul­tu­re, za koji­ma dobra­no kaska­mo. Taj trend će, isto­vre­me­no, obe­smi­sli­ti sva­ki poku­šaj drža­ve da uspo­sta­vi kon­tro­lu ili da “regu­li­še” slo­bo­du u sfe­ri infor­mi­sa­nja. Inter­net je nevi­dlji­va ruka slo­bod­nog pri­vat­nog infor­mi­sa­nja koja će uzvra­ti­ti sva­ki uda­rac držav­nim repre­sa­li­ja­ma i sve­sti ih na ono što jesu – para­dig­mu glu­po­sti i osi­o­no­sti vlasti.

Narav­no, drža­va će u dogled­no vre­me poku­ša­ti da se uhva­ti u koštac sa ovim tren­dom, te da na zna­čaj­ni­ji način kon­tro­li­še inter­net. Ne veru­jem da će pri tome baš kre­nu­ti revo­lu­ci­o­nar­nim sto­pa­ma Suza­ne Man­čić, koja je izne­la zahtev da se neka­ko “uki­ne inter­net”. To nije uspe­lo ni mula­ma u Ira­nu, ni kine­skim komu­ni­sti­ma, pa ne bi ni Mla­đa­nu Din­ki­ću ili kome već. Tako­đe, mislim da inter­net pru­ža sred­stvo da se vrlo lako izbeg­nu nezgod­ne posle­di­ce ovog repre­siv­nog zako­na. Regi­stro­va­ti inter­net novi­ne na nekog stra­nog drža­vlja­ni­na reša­va stvar. Isto tako, mogu da zami­slim da vlast zaple­nju­je i spa­lju­je ceo tiraž Bli­ca ili Kuri­ra (iako je to malo vero­vat­no i bilo bi malo over the top), ali ne vidim način da zaple­ni ili zabra­ni Inter­net maga­zin Kata­lak­si­ju, na primer.

Ono što mi se čini mno­go vero­vat­ni­jim razvo­jem, jeste poku­šaj nekih inte­re­snih gru­pa da pre­ko lobi­ra­nja kod drža­ve, od nje tra­že “zašti­tu svo­jih ugro­že­nih pra­va”, odno­sno regu­la­ci­ju inter­ne­ta kao medi­ja. Inter­net pla­ši kul­tur­nu, poli­tič­ku, nauč­nu i medij­sku eli­tu, jer slo­bo­da koju on pru­ža sla­bi nji­ho­vu moć i izba­cu­je ih iz nji­ho­vih tra­di­ci­o­nal­nih i dobro utvr­đe­nih pozi­ci­ja. Nai­me, želja za regu­la­ci­jom inter­ne­ta danas pred­sta­vlja kla­si­čan pri­mer tra­že­nja ren­ti (rent-see­king) od stra­ne štam­pa­nih i kon­ven­ci­o­nal­nih medi­ja, koji, kao i svu­da u sve­tu, žele da zakon­ski ogra­ni­če kon­ku­ren­ci­ju. Mno­gi štam­pa­ni medi­ji pro­pa­da­ju zbog inter­ne­ta i, kao i sve indu­stri­je na zala­sku, poku­ša­va­ju da lobi­ra­ju vla­du da spre­či “nelo­jal­nu kon­ku­ren­ci­ju”. Inter­net je moć­na indu­stri­ja koja svo­jim mno­go­broj­nim kom­pa­ra­tiv­nim pred­no­sti­ma poti­sku­je tra­di­ci­o­nal­ne medi­je. To je kla­si­čan pri­mer “kre­a­tiv­ne destruk­ci­je”, kako je to nazvao Šum­pe­ter, kada ino­va­tiv­ne i efi­ka­sni­je indu­stri­je zame­nju­ju infe­ri­or­ni­ja reše­nja tra­di­ci­o­nal­ne indu­stri­je. Zahtev da se zakon­ski regu­li­še inter­net, jeste poku­šaj da se zau­sta­vi trži­šna evo­lu­ci­ja kori­šće­njem drža­ve. Danas sa pod­sme­hom može­mo da gle­da­mo na ludi­stič­ki pokret pro­tiv uvo­đe­nja par­nih maši­na u Engle­skoj, ali mno­go je ludi­sta još među nama, tako da ćemo još dosta emi­si­ja iz tog tra­gi­ko­mič­nog seri­ja­la da gle­da­mo. Ono što od dana­šnjih tra­di­ci­o­nal­nih (štam­pa­nih i elek­tron­skih) medi­ja u Srbi­ji ne uni­šti novi Zakon o jav­nom infor­mi­sa­nju, uni­šti­će inter­net — ali pri­rod­nim i nena­sil­nim pro­ce­som evo­lu­ci­je medi­ja. I to je dobro. Ono što nije dobro, jesu poku­ša­ji da se ovaj trend zau­sta­vi, jeste sama ide­ja i poku­šaj vla­de da se na bilo koji način meša u oblast medi­ja i infor­mi­sa­nja, poku­šaj da kon­tro­li­še ili “regu­li­še” oblast slo­bo­de mišlje­nja i izra­ža­va­nja. I nije dobra ova nega­tiv­na evo­lu­ci­ja mno­gih od dana­šnjih medij­skih per­ja­ni­ca, koja već oštre svo­ja koplja i stu­pa­ju u koa­li­ci­ju sa drža­vom zbog bor­be pro­tiv većeg i grđeg zla – inter­ne­ta. No, inter­net pose­du­je savr­še­na sred­stva da se od toga sam odbrani.

Ali, ono što je naj­va­žni­ja stvar u vezi čita­ve pri­če o slo­bo­di mišlje­nja i infor­mi­sa­nja, jeste okol­nost da su zna­nje i obra­zo­va­nje dva naj­va­žni­ja resur­sa u sva­kom civi­li­zo­va­nom dru­štvu. Zna­nje i ide­je upra­vlja­ju sve­tom. Koli­ko su oni važni, može nam poka­za­ti jedan jed­no­sta­van pope­rov­ski inte­lek­tu­al­ni ekspe­ri­ment. Zami­sli­te da, usled neke kata­stro­fe, nesta­nu svi pro­i­zvo­di ljud­ske civi­li­za­ci­je, a da osta­ne samo čita­vo mile­ni­ju­mi­ma gomi­la­no ljud­sko zna­nje. Čove­čan­stvo bi se veo­ma brzo opo­ra­vi­lo od takve izne­nad­ne kata­stro­fe i obno­vi­lo civi­li­za­ci­ju. Zami­sli­te supro­tan slu­čaj – čove­čan­stvo usled kolek­tiv­ne amne­zi­je izgu­bi svo svo­je zna­nje, a sve dru­go osta­ne netak­nu­to. Civi­li­za­ci­ja bi stag­ni­ra­la ili ubr­zo propala.

Naci­ja koja sebi dozvo­li da ima ova­kav Zakon o infor­mi­sa­nju, u kojoj su domi­nant­ne ide­je da je slo­bo­da nešto loše, sama sebe osu­đu­je na stag­na­ci­ju i ubr­za­no pro­pa­da­nje. Možda je ovo tre­nu­tak da se vra­ti­mo mudro­sti naših pre­da­ka — istoj onoj mudro­sti kojoj civi­li­za­ci­ja dugu­je sav svoj napre­dak i sve dobre stva­ri na ovom sve­tu — da odba­ci­mo papir­na­tu paškvi­lu poli­tič­ke aro­gan­ci­je i glu­po­sti zva­nu “Zakon o jav­nom infor­mi­sa­nju u Srbi­ji”, i u kamen ukle­še­mo: "Infor­mi­sa­nje je slo­bod­no!" Tač­ka. To bi iona­ko bio samo znak zdra­vog razu­ma i pri­hva­ta­nja nemi­nov­ne real­no­sti od stra­ne poli­tič­ke eli­te u Srbi­ji, za koje ona nema ,niti tre­ba da ima, ika­kvih zasluga.

Bori­slav Ristić