Jozef Šumpeter: povremeni austrijanac

Kada bi neko spro­veo aka­dem­sku anke­tu sa pita­njem ko je naj­ve­ći austrij­ski eko­no­mi­sta, šan­se su da pobed­nik ne bi bio ni Ludvig von Mizes ni Fri­drih fon Hajek kao što to poklo­ni­ci austrij­ske ško­le eko­no­mi­je pri­želj­ku­ju, već Jozef Alojz Šum­pe­ter. Hajek je dobro poznat u eko­nom­skim kru­go­vi­ma, mada ne toli­ko zato što ga mejn­strim eko­no­mi­sti danas čita­ju, koli­ko zbog toga što se nala­zi na spi­sku dobit­ni­ka Nobe­lo­ve nagra­de za eko­no­mi­ju. Eko­no­mi­sti­ma je mno­go manje pozna­to zašto je dobio Nobe­lo­vu nagra­du. Haje­ko­va dva ese­ja o zna­nju i eko­no­mi­ji iz 1937. i 1945. godi­ne spa­da­ju u onu vrstu rado­va na koje svi vole da se ovlaš pozo­vu, ali ret­ko koji eko­no­mi­sta koji nije isto­vre­me­no i pasi­o­ni­ra­ni liber­ta­ri­ja­nac se potru­di da ih ozbilj­no pro­či­ta i razu­me. Mizes je iko­na austrij­ske ško­le i kla­sič­nog libe­ra­li­zma, ali tužna isti­na je da je malo dana­šnjih eko­no­mi­sta na vode­ćim zapad­nim uni­ver­zi­te­ti­ma uop­šte i čulo za nje­ga. Mize­sa danas u eko­nom­skom mejn­stri­mu uglav­nom igno­ri­šu, delom zbog ide­o­lo­ške odboj­no­sti pre­ma dosled­noj vrsti kla­sič­nog libe­ra­li­zma koji je zastu­pao, delom zbog deduk­tiv­nog i anti­em­pi­rij­skog meto­da koji je pre­po­ru­či­vao a koji je danas za eko­no­mi­stu kome je sta­lo do kari­je­re naj­bo­lje izbe­ga­va­ti. Kako je eko­nom­ska isto­ri­ja i isto­ri­ja eko­nom­ske misli na moder­nim uni­ver­zi­te­ti­ma uglav­nom zane­ma­re­na ili se u naj­bo­ljem slu­ča­ju svo­di na izbor­ni pred­met, ne može se reći ni da se Šum­pe­te­ro­va eko­no­mi­ja pre­vi­še čita. Ali nje­go­vo ime se uvek negde pro­vla­či, pomi­nje se i citi­ra, i to ne samo od stra­ne eko­no­mi­sta, nego sa dobrim razlo­gom i poli­tič­kih filo­zo­fa i soci­o­lo­ga. Što zbog eko­nom­skih i poli­tič­kih teo­ri­ja, što zbog obi­lja pri­god­nih cita­ta ili lič­nih aneg­do­ta, Šum­pe­te­ro­vo ime je danas pri­sut­no ne samo u aka­dem­skim rado­vi­ma nego možda još i više u popu­lar­noj publicistici.

Ako sumi­ra­mo naj­ve­će eko­nom­ske dopri­no­se Joze­fa Šum­pe­te­ra, to bi bili teo­ri­ja pre­du­zet­ni­štva, kon­ku­ren­ci­je i razvo­ja, teo­ri­ja i isto­ri­ja poslov­nih ciklu­sa i isto­ri­ja eko­nom­ske misli. Poli­tič­ki dopri­nos je ostao upam­ćen kao šum­pe­te­ri­jan­ska teo­ri­ja demo­kra­ti­je, cinič­ni ali isprav­ni pogled koji demo­kra­ti­ju vidi kao obič­nu bor­bu poli­tič­kih eli­ta za gla­so­ve koji bi ih dove­li na vlast. U doba kada je demo­kra­ti­ja sve više dobi­ja­la nor­ma­tiv­nu dimen­zi­ju i ume­sto nači­na vla­da­nja poče­la da ozna­ča­va vrhun­sku dru­štve­nu vred­nost, Šum­pe­ter je revo­lu­ci­o­nar­no odba­cio takav roman­tič­ni pogled i zame­nio ga rea­li­stič­kim i instru­men­tal­nim viđe­njem demo­kra­ti­je ne kao vred­no­sti, nego kao obič­nog meto­da bor­be za vlast.

Kao lič­nost Šum­pe­ter je uvek bio zani­mljiv za novi­na­re i sop­stve­ne stu­den­te, a bio­gra­fi kažu da je i sam od male­na sanjao da bude neka vrsta gla­mu­ro­zne jav­ne lič­no­sti. Bio je prvi mini­star finan­si­ja Austri­je posle Prvog svet­skog rata, u vre­me hipe­rin­fla­ci­je (za koju mu se ne može pri­pi­sa­ti odgovornost).Postao je mili­o­ner i bio gene­ral­ni mena­džer veli­ke austrij­ske ban­ke, ali kada je ona ban­kro­ti­ra­la to je i nje­ga dove­lo u dugo­ve koje je sko­ro do kra­ja živo­ta otpla­ći­vao. Jav­no se hva­lio se da ima ambi­ci­ju da posta­ne naj­ve­ći lju­bav­nik u Beču, naj­bo­lji konja­nik u Austri­ji i naj­ve­ći eko­no­mi­sta na sve­tu. Kada bi ga kasni­je pita­li kako ide ostva­re­nje sta­rih zami­sli odgo­va­rao bi: „Ne ide mi baš naj­bo­lje s konji­ma. “Imao je i veli­ke lič­ne tra­ge­di­je, iz kojih je izlaz poku­ša­vao da nađe fana­tič­nim radom. Delom zbog toga je autor knji­ga i čla­na­ka u ukup­nom obi­mu od oko pede­set hilja­da stra­ni­ca – od teo­ri­je razvo­ja, pre­du­zet­ni­štva i poslov­nih ciklu­sa do možda naj­gran­di­o­zni­je isto­ri­je eko­nom­ske misli koju je jedan poje­di­nač­ni autor ika­da sasta­vio ( „Isto­ri­ja eko­nom­ske ana­li­ze”, post­hum­no obja­vlje­na 1950.).Osim mater­njeg nemač­kog i teč­nog engle­skog govo­rio je fran­cu­ski, ita­li­jan­ski, latin­ski, a u noći kad je umro na noć­nom sto­či­ću su osta­le Sofo­klo­ve dra­me u ori­gi­na­lu na starogrčkom.

Ne bi bilo sum­nje ko je naj­po­zna­ti­ji austrij­ski eko­no­mi­sta i u aka­de­mi­ji i u jav­no­sti, samo kada bi posto­jao odgo­vor na pita­nje – da li je Šum­pe­ter zai­sta bio austrij­ski eko­no­mi­sta? Rođen u češkom delu Habs­bur­ške monar­hi­je iz mešo­vi­tog austrij­sko-češkog bra­ka, Jozef je odra­stao u Gra­cu i Beču, a kasni­je živeo još u Egip­tu, Engle­skoj, Nemač­koj i SAD. Ali bio­gra­fi­ja je pozna­ta. Pita­nje na koje se ređe čuje odgo­vor je da li je Šum­pe­ter bio austri­ja­nac sa malim ‘a’ – to jest, da li se može sma­tra­ti pri­pad­ni­kom tra­di­ci­o­nal­ne austrij­ske ško­le ekonomije?

Robert Solow ga je jed­nom nazvao l’enfant ter­ri­ble austrij­ske ško­le. Svo­jim austrij­skim savre­me­ni­ci­ma je zada­vao gla­vo­bo­lje, a dana­šnji austri­jan­ci ga se uglav­nom pre­ćut­no odri­ču. Malo šta ćete naći o nje­mu na saj­tu Mizes insti­tu­ta, u Austri­an Eco­no­mics Revi­ew i dru­gim časo­pi­si­ma pokre­ta, neće­te čuti ništa na semi­na­ri­ma austrij­skih eko­no­mi­sta, niti ima­ti nešto nje­go­vo u lek­ti­ri kur­sa austrij­ske eko­no­mi­je na Geor­ge Mason uni­ver­zi­te­tu, jedi­nom mestu gde takav kurs for­mal­no postoji.

Mizes, gene­ra­cij­ski drug sa kojim su zajed­no išli na časo­ve, je navod­no govo­rio: „Siro­mah Jozef, nikad nije do kra­ja shva­tio“. Šum­pe­ter je bio nesum­nji­vi pobor­nik slo­bod­ne trži­šne pri­vre­de, ali uti­sak je da nije razu­meo funk­ci­o­ni­sa­nje trži­šta na način karak­te­ri­sti­čan za pra­ve pri­pad­ni­ke austrij­ske ško­le. Kako ina­če obja­sni­ti da jedan austri­ja­nac, kla­sič­ni libe­ral i vatre­ni zago­vor­nik kapi­ta­li­zma, u svo­joj naj­po­pu­lar­ni­joj knji­zi (Kapi­ta­li­zam, soci­ja­li­zam i demo­kra­ti­ja, 1942.) tvr­di da kapi­ta­li­zam ne može pre­ži­ve­ti, a da soci­ja­li­zam može lepo funk­ci­o­ni­sa­ti? Pra­vi austri­jan­ci, kao što će ubr­zo biti reči, sko­ro da su sebe defi­ni­sa­li nega­tiv­nim sta­vom u deba­ti o prak­tič­noj moguć­no­sti socijalizma.

Austrij­ska ško­la eko­no­mi­je je poče­la sa Kar­lom Men­ge­rom 1870-ih godi­na. Do 1930-ih godi­na se odr­ža­va­la u Beču sa eko­no­mi­sti­ma i poli­tič­ki uti­caj­nim lič­no­sti­ma kao što su u prvoj gene­ra­ci­ji posle Men­ge­ra bili Eugen Bem Baverk i Fri­drih fon Vizer, u sle­de­ćoj Ludvig fon Mizes i sam Šum­pe­ter, i na kra­ju Fri­drih fon Hajek. Sa dola­skom naci­zma 1930-ih veći­na njih emi­gri­ra u Engle­sku i Sje­di­nje­ne Drža­ve. Neki , kao Mizes, su to mora­li da ura­de zbog anti­se­mi­ti­zma, a dru­gi kao Hajek i Šum­pe­ter koji su bili kato­li­ci, zbog pro­ti­vlje­nja naci­stič­kom reži­mu i dola­ze­ćim doga­đa­ji­ma. To je prak­tič­no ozna­či­lo kraj austrij­ske ško­le u Austri­ji i ona se onda pre­no­si u Sje­di­nje­ne Drža­ve, gde Mize­so­vi uče­ni­ci Roth­bard i Kir­zner inspi­ri­šu novu gene­ra­ci­ju eko­no­mi­sta koja tra­je sve do danas.

Dok je austrij­ska ško­la poče­la kao geo­graf­ska odred­ni­ca, pre­la­skom u SAD pri nje­nom defi­ni­sa­nju posta­je važni­ja meto­do­lo­ška dimen­zi­ja. Pre­lom­ni doga­đaj je deba­ta o moguć­no­sti cen­tral­nog pla­ni­ra­nja u komu­ni­zmu koju su tokom 1930-ih Mizes i Hajek vodi­li sa tada vode­ćim eko­no­mi­sti­ma neo­kla­sič­nog mejn­stri­ma, kao što su bili Oskar Lan­ge i Aba Ler­ner. Mizes i Hajek su u manji­ni i tvr­de da cen­tral­ni pla­ner ne može da reši pro­blem infor­ma­ci­ja i zna­nja o upo­tre­bi resur­sa, jer takve infor­ma­ci­je samo trži­šte može da gene­ri­še. Uki­da­njem trži­šta nasta­je mrak, nema cena da sig­na­li­zi­ra­ju šta, gde, kome i koli­ko je potreb­no, i pla­ne­ri jed­no­stav­no ne mogu da zna­ju šta tre­ba radi­ti da bi se iz ogra­ni­če­nih resur­sa zado­vo­lji­le neo­gra­ni­če­ne potre­be. Veći­na pro­fe­si­je nije ima­la razu­me­va­nja za nji­hov argu­ment, austri­jan­ci su u oči­ma eko­no­mi­sta izgu­bi­li deba­tu, i od tada pola­ko poči­nju da budu per­ci­pi­ra­ni kao poseb­na, dru­ga­či­ja ško­la, odvo­je­na od neo­kla­sič­nog mejnstrima.

Vre­me­nom mejn­strim upa­da dalje u kolek­ti­vi­zam i holi­zam. Počev od 1940-ih deša­va­ju se bar tri pro­me­ne koje sve oči­gled­ni­je odva­ja­ju austri­jan­ce od neo­kla­sič­nog mejn­stri­ma. Prvo, pod rastu­ćim uti­ca­jem kejn­zi­ja­ni­zma, mejn­strim eko­no­mi­sti se sve više bave makro­e­ko­no­mi­jom i ope­ri­šu agre­gat­nim veli­či­na­ma kao što su dru­štve­ni pro­i­zvod, inve­sti­ci­je i šted­nja. Nasu­prot tome, u austrij­skoj ško­li makro­e­ko­no­mi­ja prak­tič­no ne posto­ji – posto­je samo inter­ak­ci­je poje­di­na­ca, eko­nom­ske veli­či­ne kao što su tro­ško­vi i kori­sti se sma­tra­ju isklju­či­vo subjek­tiv­nim oce­na­ma, a agre­gi­ra­nje takvih subjek­tiv­nih oce­na nema nauč­nog smi­sla. Dru­go, u želji da eko­no­mi­ju uči­ne respek­ta­bil­nom po ugle­du na ’pra­ve’ nau­ke poput fizi­ke, mejn­strim eko­no­mi­sti idu sve dalje u for­ma­li­zam, u mate­ma­tič­ko izra­ža­va­nje argu­me­na­ta. Za austri­jan­ce to je samo pri­vid nau­ke, oni se pro­ti­ve trans­plan­ta­ci­ji meto­da iz pri­rod­nih nau­ka u eko­no­mi­ju kao nau­ku o akci­ji poje­din­ca. Austri­jan­ci zadr­ža­va­ju tekst ume­sto jed­na­či­na kao glav­nu for­mu izra­ža­va­nja. I na kra­ju, pod uti­ca­jem logič­kog pozi­ti­vi­zma, mejn­strim sve više pri­hva­ta empi­rij­sko testi­ra­nje hipo­te­za kao domi­nant­nu meto­do­lo­gi­ju. Za austri­jan­ce eko­no­mi­ja je pre sve­ga logi­ka, glav­ni metod je deduk­ci­ja, oni tvr­de da su empi­rij­ski testo­vi u dru­štve­nim nau­ka­ma nepo­u­zda­ni i odbi­ja­ju da ih pri­hva­te kao nauč­ni dokaz.

Ako se ško­la defi­ni­še meto­do­lo­ški po ovim kri­te­ri­ju­mi­ma, pri poku­ša­ju odre­đi­va­nja Šum­pe­te­ro­vog austri­ja­ni­zma glav­ni pro­blem je nje­go­va nekon­zi­stent­nost kao auto­ra. Za razli­ku od reci­mo Mize­sa kao austri­jan­ca ili Fri­ed­ma­na kao neo­kla­si­ča­ra, teško je reći šta Šum­pe­te­ro­va pre­po­zna­ti­lji­va meto­do­lo­gi­ja ili koji je nje­gov skup pola­znih pret­po­stav­ki. Kod nje­ga je to uvek nešto različito.

U svo­ji­ma teo­ri­ja­ma kon­ku­ren­ci­je, pre­du­zet­ni­štva ili eko­nom­skog razvo­ja, Šum­pe­ter je vero­vat­no austri­ja­nac čak i u naj­stro­ži­jem meto­do­lo­škom smi­slu. Ove nje­go­ve teo­ri­je su deduk­tiv­ne, indi­vi­du­a­li­stič­ke, i tipič­no austrij­ski nema­ju u vidu ’eko­no­mi­ju’ kao celi­nu, nego gle­da­ju na trži­šte kao na skup inter­ak­ci­ja izme­đu poje­di­na­ca. Dok su se mejn­strim eko­no­mi­sti već poči­nja­li da se bave mate­ma­tič­kim mode­li­ma trži­šne alo­ka­ci­je, Šum­pe­ter je razvoj video kao spon­ta­nu evo­lu­ci­ju, kao pro­ces kon­ku­ren­ci­je i koor­di­na­ci­je, sa poseb­nom ulo­gom koju pre­du­zet­ni­štvo i ino­va­ci­je ima­ju u tome. Bli­zak austri­ja­ni­zmu je i u svo­joj teo­ri­ji demo­kra­ti­je, gde demo­kra­ti­ju vidi kao ništa više od meto­da izbo­ra vla­de, i to takvog u kojem se poje­din­ci bore za gla­so­ve uglav­nom neza­in­te­re­so­va­nog gla­sač­kog tela. Reč je o pri­stu­pu iz kojeg se rodi­la teo­ri­ja jav­nog izbo­ra, bli­ski rođak austrij­ske ško­le koji će uze­ti maha dva­de­se­tak godi­na kasnije.

Među­tim, u pome­nu­toj deba­ti o soci­ja­li­zmu koja je ozna­či­la konač­ni ras­kid austri­ja­na­ca sa mejn­stri­mom, Šum­pe­ter, iako nesum­nji­vi pobor­nik kapi­ta­li­zma, za žalje­njem zaklju­ču­je da kapi­ta­li­zmu dola­zi kraj, dok soci­ja­li­zam sasvim sigur­no može dobro funk­ci­o­ni­sa­ti. On nije bio direkt­ni uče­snik deba­te i nje­go­vi razlo­zi za kraj kapi­ta­li­zma su uglav­nom soci­o­lo­ški – kapi­ta­li­zam ne nesta­je iz eko­nom­skih razlo­ga nego zbog neo­bja­šnji­ve odboj­no­sti lju­di pre­ma nje­mu – ali sama činje­ni­ca da je zau­zeo stav da soci­ja­li­zam uop­šte može funk­ci­o­ni­sa­ti, upu­ću­je da Mize­sa i Haje­ka nije ozbilj­no shva­tio. To možda i ne bi bio veli­ki pro­blem kod nekog dru­gog pita­nja, ali u deba­ti o soci­ja­li­zmu Mize­sov i Haje­kov argu­ment je austrij­ski argu­ment par excel­len­ce. U nje­mu je saže­to sve što austrij­ska ško­la ima da kaže. Ako je Šum­pe­ter austri­ja­nac, onda je jedi­ni austri­ja­nac koji se nije slo­žio sa austrij­skom stra­nom u ovoj debati.

U svo­joj teo­ri­ji poslov­nih ciklu­sa on se još više uda­lja­va od austrij­ske ško­le. Ovog puta to nije zato što posto­ji dru­ga, „austrij­ska teo­ri­ja poslov­nih ciklu­sa“ Mize­sa i Haje­ka koja se razli­ku­je od nje­go­ve, nego zato je nje­gov kon­fu­zni obim­ni ruko­pis o teo­ri­ji poslov­nih ciklu­sa (Poslov­ni ciklu­si, 1939.) možda i bli­ži direkt­nim nepri­ja­te­lji­ma austrij­ske ško­le – nemač­kom isto­ri­ci­zmu i čak hege­li­ja­ni­zmu – nego austrij­skom deduk­tiv­nom meto­du. Svo­ju teo­ri­ju poslov­nih ciklu­sa Šum­pe­ter ne zasni­va na pona­ša­nju lju­di, insti­tu­ci­o­nal­nim pod­sti­ca­ji­ma ili pro­ble­mi­ma cenov­nih sig­na­la kao što bi tipič­ni austri­ja­nac ura­dio, već pre sve­ga na obim­nim isto­rij­skim poda­ci­ma. Da stvar bude gora, upu­šta se u pred­vi­đa­nje budu­ćih ciklu­sa jer se oni navod­no isto­rij­ski pona­vlja­ju u manje više pra­vil­nim raz­ma­ci­ma. To je možda dobra eko­nom­ska isto­ri­ja, ali teško može da bude teo­ri­ja, i poseb­no nije teo­ri­ja u austrij­skom smi­slu. Od samih svo­jih poče­ta­ka austrij­ska ško­la je isti­ca­la da isto­rij­ski poda­ci ne govo­re ništa o budu­ćim kre­ta­nji­ma i da se zako­ni­to­sti trži­šta mogu otkri­ti jedi­no pro­stom deduk­ci­jom, počev od prve pre­mi­se da raci­o­nal­ni lju­di delu­ju na pod­sti­ca­je. Empi­rij­ski poda­ci, koje je u dru­štve­nim nau­ka­ma bolje nazi­va­ti isto­rij­skim, su za pred­vi­đa­nje buduć­no­sti bezna­čaj­ni. Za razli­ku od pri­rod­nih nau­ka, u eko­no­mi­ji nema kon­tro­li­sa­nog ekspe­ri­men­ta. Kada je sva­ka sle­de­ća situ­a­ci­ja razli­či­ta, kao što je nemi­nov­no slu­čaj u eko­no­mi­ji, empi­rij­ski odno­sno isto­rij­ski poda­ci nema­ju veli­ku vrednost.

Nisu samo nje­go­vi razli­či­ti tek­sto­vi ova­ko pro­tiv­reč­ni u meto­do­lo­škom smi­slu, već je Šum­pe­ter u izve­snom smi­slu bio pro­tiv­re­čan i kao lič­nost. Reč je o eko­no­mi­sti koji je sla­vu ste­kao kao veli­ki nara­tor, da bi onda pred kraj živo­ta počeo da pri­ča a važno­sti for­ma­li­zma, odno­sno mate­ma­tič­kog izra­ža­va­nja u eko­no­mi­ji. Nje­gov izlet u empi­rij­ske meto­de nije bio slu­ča­jan, nego je nji­me bio dovolj­no odu­še­vljen da je ini­ci­rao osni­va­nje Dru­štva eko­no­me­tri­ča­ra. Naj­po­zna­ti­ji je teo­re­ti­čar ino­va­ci­ja i pre­du­zet­ni­štva do dana­šnjeg dana i ori­gi­nal­ni autor cinič­nog pogle­da na demo­krat­sko poli­ti­kan­stvo, a u prak­si je, van svo­jih aka­dem­skih knji­ga i rado­va, zago­va­rao držav­no pre­po­zna­va­nje i pod­sti­ca­nje naci­o­nal­nih pri­vred­nih šampiona.

Ne samo da je pred kraj živo­ta postao fasci­ni­ran for­ma­li­zmom, nego je za Šum­pe­te­ra, kao veli­kog isto­ri­ča­ra eko­nom­ske misli, naj­bo­lji eko­no­mi­sta svih vre­me­na bio – Leon Val­ras. Ali Val­ras je tvo­rac teo­ri­je eko­nom­ske rav­no­te­že, počet­ka sve­ga što je pogre­šno u dana­šnjoj neo­kla­sič­noj eko­no­mi­ji. Teo­ri­ja opšte rav­no­te­že ima poseb­nu ulo­gu u putu neo­kla­sič­ne eko­no­mi­je u for­ma­li­zam i nje­nom pre­tva­ra­nju u samo­do­volj­nu igru reša­va­nja mate­ma­tič­kih pro­ble­ma sa malo dodi­ra sa spolj­nim sve­tom. Tu nije pro­blem samo u for­ma­li­zmu, jer je u Šum­pe­te­ro­vo vre­me on nije bio ni bli­zu ono­ga što će posta­ti do 1980-ih, nego i u samom kon­cep­tu. Austri­jan­ci ne vole ekvi­li­bri­ju­me u eko­no­mi­ji. Ne samo da meha­nič­ki kon­cept rav­no­te­že ili ekvi­li­bri­ju­ma ništa ne obja­šnja­va, nego čak i stva­ra pogre­šnu sli­ku funk­ci­o­ni­sa­nja trži­šta. Uno­še­nje kon­ce­pa­ta iz meha­ni­ke ili pri­rod­nih nau­ka u eko­no­mi­ju kao prak­se­o­lo­gi­ju, u nau­ku o delo­va­nju poje­di­na­ca i inter­ak­ci­ja­ma izme­đu njih, je pre sve­ga loša nau­ka. Dru­go, Val­ras je jedan od začet­ni­ka mar­gi­na­li­stič­ke revo­lu­ci­je u eko­no­mi­ji, zajed­no sa Dže­von­som i Men­ge­re­om. Val­ras, Dže­vons i otac austrij­ske ško­le Men­ger, su isto­vre­me­nom ali neza­vi­snom spo­zna­jom da u eko­no­mi­ji nema objek­tiv­nih ’vred­no­sti’ nego da su za for­mi­ra­nje cena na trži­štu važne samo naše lič­ne, subjek­tiv­ne pro­ce­ne kori­sti, posta­li osni­va­či moder­ne eko­no­mi­je. Ali razli­ka izme­đu njih tro­ji­ce je posto­ja­la u samom počet­ku – nisu slu­čaj­no iz Val­ra­so­ve ško­le nasta­li meha­ni­ci­stič­ki i mate­ma­tič­ki ori­jen­ti­sa­ni Samu­el­son i Arrow, a iz Men­ge­ro­ve filo­zof­ski ori­jen­ti­sa­ni Mizes i Hajek. Kako onda obja­sni­ti da je jed­nom austri­jan­cu, ako je austri­ja­nac, omi­lje­ni eko­no­mi­sta Valras?

Sve ove pro­tiv­reč­no­sti su jedan od razlo­ga zbog kojeg je Šum­pe­ter ostao jedan od ret­kih zai­sta veli­kih eko­no­mi­sta koji nema ute­me­lje­nu ško­lu sled­be­ni­ka. Posle sla­ve koju je ste­kao u Evro­pi postao je vode­ća eko­nom­ska zve­zda Har­var­da, tamo pre­da­vao budu­ćim Nobe­lov­ci­ma i bio jedan od naj­o­mi­lje­ni­jih pro­fe­so­ra, postao prvi stra­nac iza­bran za pred­sed­ni­ka Ame­rič­ke aso­ci­ja­ci­je eko­no­mi­sta. Ali sve to mu nije pomo­glo za sobom osta­vi bilo kakvu sku­pi­nu sled­be­ni­ka. U pore­đe­nju sa Kejn­som koji ga je možda jedi­ni za živo­ta nad­ma­šio po uti­ca­ju, Šum­pe­te­rov uti­caj je posle smr­ti uglav­nom ras­tao i danas je, ukup­no uzev­ši, Šum­pe­ter možda i rele­vant­ni­ji od Kejn­sa. Ali to nije zbog nekog celo­vi­tog sku­pa ide­ja kao što je slu­čaj sa nekim dru­gim eko­no­mi­sti­ma, nego zbog poje­di­nač­nih, izo­lo­va­nih ide­ja u raz­nim obla­sti­ma i slu­čaj­nih, među­sob­no nepo­ve­za­nih pasu­sa. Ne samo nika­da nije bilo ‘šum­pe­te­ri­ja­na­ca’, nego je iz istih razlo­ga i nje­ga samog, kao što vidi­mo, teško svr­sta­ti u bilo šta. Eko­nom­ski pisci to naj­če­šće izbe­ga­va­ju tako što ispred nje­go­vog ime­na jed­no­stav­no sta­ve pri­dev „austrij­ski“, a čita­lac neka onda raz­mi­šlja da li se to odno­si na naci­o­nal­nost ili na pri­pad­nost ško­li mišljenja.

Koli­ko god je bio nekon­zi­sten­tan ako se gle­da ceo opus, Šum­pe­te­ro­va poje­di­nač­na dela su osta­la kla­si­ci. Čak i iz tih knji­ga nije celi­na poru­ke ono što je osta­lo neza­bo­rav­no, nego radi­je poje­di­nač­ni frag­men­ti koji se danas na raz­nim stra­na­ma citi­ra­ju kao bise­ri. U „Kapi­ta­li­zam, soci­ja­li­zam i demo­kra­ti­ja“, posto­je barem tri sasvim odvo­je­na frag­men­ta koja su posta­la oba­ve­zna lite­ra­tu­ra na razli­či­tim kate­dra­ma: prvi je nje­go­va uvod­na kri­ti­ka Mark­sa, dru­gi je raspra­va o kapi­ta­li­zmu kao pro­ce­su kre­a­tiv­ne destruk­ci­je i tre­ći je teo­ri­ja demo­kra­ti­je. Neko je o Džo­nu Kene­tu Gal­braj­tu rekao da kada ga čita­te ima­te uti­sak da je pun otr­ca­nih fra­za – sve dok ne shva­ti­te da su to nje­go­ve ori­gi­nal­ne reči koje su onda ušle u sva­kod­nev­ni govor i posta­le pozna­te fra­ze. Slič­no je sa Šum­pe­te­rom. Možda je naj­po­zna­ti­ji po fra­zi „kre­a­tiv­na destruk­ci­ja“, kojom je ozna­ča­vao pro­ces kon­ku­ren­ci­je na trži­štu kojim se infe­ri­or­ne alo­ka­ci­je resur­sa kon­ti­nu­i­ra­no zame­nju­ju efi­ka­sni­jim alo­ka­ci­ja­ma. Ali posto­ji još jed­na nje­go­va, već odav­no dovolj­no čvr­sto usvo­je­na fra­za da ret­ko ko ika­da pomi­nje prvog auto­ra. To je „meto­do­lo­ški indi­vi­du­a­li­zam“, izraz koji se prvi put može naći kod Šum­pe­te­ra u Teo­ri­ji eko­nom­skog razvo­ja, knji­zi koju je 1908. napi­sao kao mla­di pro­fe­sor uni­ver­zi­te­ta u Čer­no­ve­cu, dana­šnjoj Ukrajini.

Na jed­noj kon­fe­ren­ci­ji Mil­ton Fri­ed­man je pro­gla­sio da ne posto­ji ‘austrij­ska eko­no­mi­ja’. Posto­ji samo, kaže Fri­ed­man, samo dobra eko­no­mi­ja i loša eko­no­mi­ja. Šum­pe­ter pre­se­ca obe ove lini­je podele.Nekad jeste austri­ja­nac meto­do­lo­ški i teo­rij­ski, a nekad ide u suprot­ne ekstre­me, piše kao pri­pad­nik nemač­kog isto­ri­ci­zma i odu­še­vljen je moder­nom neo­kla­si­kom. Naj­bo­lji je kad je u svo­joj austrij­skoj vari­jan­ti – to su teo­ri­ja pre­du­zet­ni­štva, razvo­ja, kon­ku­ren­ci­je, demo­kra­ti­je – sve ono što je i danas kod nje­ga osta­lo rele­vant­no. U svo­joj isto­ri­ji eko­nom­skih ide­ja, obla­sti u kojoj je teško ozna­či­ti bilo kakav teo­rij­ski pra­vac, reci­mo da je Šum­pe­ter neu­tra­lan, mada indi­ka­tiv­no je da se na nje­go­vu kri­ti­ku Ada­ma Smit­ha pozi­va čak i ekstrem­ni austri­ja­nac Roth­bard. Sa dru­ge stra­ne, Šum­pe­te­ro­vi anti-austrij­ski „Poslov­ni ciklu­si“, za koje se nadao da će posta­ti nje­gov mag­num opus, su jed­no­gla­sno pro­gla­še­ni za fija­sko. Zato konač­nog odgo­vo­ra nema. Kod Šum­pe­te­ra tre­ba, ume­sto pra­vlje­nja kla­si­fi­ka­ci­ja, nala­zi­ti pra­ve fragmente.

Sla­vi­ša Tasić