Čemu još filozofija?

Budu­ći da sam spi­sa­te­lji­ca, dozvo­li­te da započ­ne­mo s jed­nom krat­kom pri­čom. Pret­po­sta­vi­te da ste astro­na­ut u sve­mir­skom bro­du koji je izgu­bio svo­je kon­trol­ne funk­ci­je i sru­šio se na nepo­zna­tu pla­ne­tu. Kada ste došli sve­sti i shva­ti­li da niste teško povre­đe­ni, prva tri pita­nja koja bi vam pala na pamet bi bila: Gde se nala­zim? Kako to mogu da saznam? Šta tre­ba da činim?

Oko sebe biste vide­li nepo­zna­tu vege­ta­ci­ju i ima­lo bi vazdu­ha da diše­te; sun­če­va sve­tlost bi bila ble­đa od one kakve se seća­te i bilo bi hlad­ni­je. Podi­že­te gla­vu ka nebu, ali odjed­nom sta­je­te. Pro­že­lo vas je izne­nad­no ose­ća­nje: ako ne bude­te pogle­da­li, neće­te mora­ti da sazna­te da ste možda pre­da­le­ko od Zemlje i da povra­tak nije moguć; sve dok ne bude­te zna­li, može­te da veru­je­te u ono što hoće­te – i ima­će­te isku­stvo neja­sne, pri­jat­ne, ali une­ko­li­ko nela­god­ne, nade.

Okre­će­te se vašim instru­men­ti­ma: mogu­će da su u kva­ru, ali ne zna­te koli­ko ozbilj­no. Ali zasta­je­te, pogo­đe­ni izne­nad­nim ose­ća­njem stra­ha: kako može­te da veru­je­te tim instru­men­ti­ma? Kako može­te da bude­te sigur­ni da vas neće izne­ve­ri­ti? Kako može­te da zna­te da li će radi­ti u razli­či­tom sve­tu? Osta­vlja­te po stra­ni bavlje­nje instrumentima.

Sada poči­nje­te da se pita­te zašto nema­te želju da bilo šta ura­di­te. Čini se mno­go sigur­ni­jim da napro­sto čeka­te da se tok stva­ri neka­ko pre­o­kre­ne; bolje je, kaže­te sebi, ne pre­vr­ta­ti sve­mir­ski brod. U dalji­ni pri­me­ću­je­te neku vrstu živih stvo­re­nja kako vam pri­la­ze; ne zna­te da li se radi o ljud­skim bići­ma, ali hoda­ju na dve noge. Odlu­ču­je­te da će vam oni reći šta da radite.

Nije više bilo ni gla­sa o vama.

To je samo pri­ča, reći ćete? Vi ne biste tako postu­pi­li, niti bi to uči­nio ije­dan astro­na­ut. Možda i ne biste. Ali, to je način na koji veći­na lju­di, ovde na Zemlji, živi svo­je živote.

Veći­na lju­di pro­vo­di svo­je dane nasto­je­ći da izbeg­nu tri pita­nja, odgo­vo­ri na koja čine osno­vu sva­ke čove­ko­ve misli, ose­ća­nja i delo­va­nja, bilo da ih je on sve­stan ili ne: Gde se nala­zim? Kako to mogu da saznam? Šta tre­ba da činim?

Kada dovolj­no odra­stu da mogu razu­me­ti ova pita­nja, lju­di veru­ju da odmah zna­ju i odgo­vo­re na njih. Gde se nala­zim? U Nju Jor­ku, reci­mo. Kako to mogu da otkri­jem? To je samo­o­či­gled­no. Šta tre­ba da činim? Kod ovog pita­nja nisu toli­ko sigur­ni – ali uobi­ča­je­ni odgo­vor je: šta i svi dru­gi. Čini se da je jedi­ni pro­blem u tome što nisu baš pre­vi­še aktiv­ni, nema­ju samo­po­u­zda­nja i što nisu pre­vi­še sreć­ni – a to nji­ho­vo isku­stvo vre­me­nom uzro­ku­je strah i neo­dre­đe­no ose­ća­nje kri­vi­ce, koje ne mogu da obja­sne ili da ga se oslobode.

Oni se nika­da nisu suo­či­li sa činje­ni­com da pro­blem zbog tri pita­nja koja su osta­la bez odgo­vo­ra – i da posto­ji samo jed­na nau­ka koja im te odgo­vo­re može dati: filo­zo­fi­ja.

Filo­zo­fi­ja pro­u­ča­va fun­da­men­tal­nu pri­ro­du egzi­sten­ci­je, čove­ka i čove­ko­vog odno­sa pre­ma egzi­sten­ci­ji. Nasu­prot poseb­nim nau­ka­ma, koje se bave samo odre­đe­nim aspek­ti­ma, filo­zo­fi­ja se bavi onim aspek­ti­ma uni­ver­zu­ma o koji­ma ovi­si sve što posto­ji. U područ­ju mišlje­nja, poseb­ne nau­ke su drve­će, filo­zo­fi­ja je, među­tim, plod­no tle koje omo­gu­ća­va da nasta­ne šuma.

Filo­zo­fi­ja vam, na pri­mer, neće reći da li se nala­zi­te u Nju Jor­ku ili Zan­zi­ba­ru (iako će vam dati sred­stva da to otkri­je­te). Evo, među­tim, šta će vam reći: da li se nala­zi­te u uni­ver­zu­mu kojim upra­vlja­ju pri­rod­ni zako­ni i koji je, sto­ga, sta­bi­lan, posto­jan, apso­lu­tan – i sazna­tljiv. Ili se nala­zi­te u nera­zu­mlji­vom hao­su, područ­ju neo­bja­šnji­vih čuda, nepre­dvi­dlji­vog, nesa­zna­tlji­vog toka, koji vaš um ne može da shva­ti? Da li su stva­ri koje vas okru­žu­ju stvar­ne – ili su samo ilu­zi­ja? Da li posto­je neza­vi­sno od posma­tra­ča – ili ih stva­ra posma­trač? Da li su objekt ili subjekt ljud­ske sve­sti? Da li su ono što jesu — ili mogu biti pro­me­nje­ne delo­va­njem vaše sve­sti, kao što je želja?

Pri­ro­da vaših rad­nji – i vaše ambi­ci­je – biće razli­či­ta, u zavi­sno­sti od toga koji skup odgo­vo­ra pri­hva­ti­te. Ti odgo­vo­ri su podo­bla­sti meta­fi­zi­ke – izu­ča­va­nja egzi­sten­ci­je kao takve, odno­sno, Ari­sto­te­lo­vim reči­ma, “bića kao bića” – osnov­ne gra­ne filozofije.

Bez obzi­ra na to do kojih zaklju­ča­ka dođe­te, suo­či­će­te se sa nužno­šću da odgo­vo­ri­te na dru­go, dodat­no pita­nje: Kako to mogu da saznam? Budu­ći da čovek nije sve­zna­ju­će i nepo­gre­ši­vo biće, tre­ba sami da otkri­je­te šta može­te da sma­tra­te sazna­njem i kako da doka­že­te isprav­nost svo­jih zaklju­ča­ka. Da li čovek do sazna­nja dola­zi razum­skim pro­ce­som – ili putem izne­nad­nog otkro­ve­nja od stra­ne neke nat­pri­rod­ne sile? Da li je razum spo­sob­nost iden­ti­fi­ko­va­nja i obje­di­nja­va­nja mate­ri­ja­la dobi­je­nog putem čove­ko­vih čula – ili je snab­de­ven uro­đe­nim ide­ja­ma, usa­đe­nim u čove­kov um pre nje­go­vog rođe­nja? Da li je spo­so­ban da opa­ža stvar­nost ili čovek pose­du­je neku dru­gu kog­ni­tiv­nu spo­sob­nost, koja je supe­ri­or­na u odno­su na razum? Može li čovek dose­ći izve­snost – ili je osu­đen na stal­nu sumnju?

Raz­me­re vašeg samo­po­u­zda­nja – i vašeg uspe­ha – biće razli­či­te, zavi­sno od toga koji skup odgo­vo­ra pri­hva­ti­te. Ti odgo­vo­ri su podo­bla­sti epi­ste­mo­lo­gi­je, teo­ri­je sazna­nja, koja pro­u­ča­va čove­ko­va sred­stva saznanja.

Te dve obla­sti čine teo­rij­sku osno­vu filo­zo­fi­je. Tre­ću oblast, eti­ku može­mo sma­tra­ti nje­nom izved­bom. Eti­ka se ne pri­me­nju­je na sve što posto­ji, već samo na čove­ka, ali nju pri­me­nju­je­mo na sva­ki aspekt čove­ko­vog živo­ta: nje­gov karak­ter, nje­go­vo delo­va­nje, nje­go­ve vred­no­sti, na nje­gov odnos pre­ma celi­ni egzi­sten­ci­je. Eti­ka ili moral­nost, defi­ni­šu kodeks vred­no­sti koje upra­vlja­ju izbo­ri­ma i delo­va­nji­ma čove­ka – izbo­ri­ma i delo­va­nji­ma koja odre­đu­ju smer nje­go­vog života.

Kao što astro­na­ut iz moje pri­če nije znao šta tre­ba da čini, zbog toga što je odbi­jao da sazna gde se nala­zi i kako da to otkri­je, isto tako ni vi ne može­te zna­ti šta tre­ba da čini­te sve dok ne sazna­te pri­ro­du uni­ver­zu­ma čiji ste deo, pri­ro­du vaših sred­sta­va sazna­nja – i vašu sop­stve­nu pri­ro­du. Pre nego što stig­ne­te do eti­ke, mora­te da odgo­vo­ri­te na pita­nja koja posta­vlja­ju meta­fi­zi­ka i onto­lo­gi­ja: da li je čovek raci­o­nal­no biće spo­sob­no da se nosi sa stvar­no­šću – ili je bes­po­moć­no tra­lja­vo stvo­re­nje, slam­ka među svet­ske viho­ro­ve? Da li su uspe­si i zado­volj­stva mogu­ći za zemalj­skog čove­ka – ili je on osu­đen na pro­ma­ša­je i razo­ča­ra­nja. U zavi­sno­sti od odgo­vo­ra na ova pita­nja, može­te nasta­vi­ti da raz­ma­tra­te pita­nja koja posta­vlja eti­ka: Šta je dobro ili loše za čove­ka – i zašto? Da li čove­ko­va pri­mar­na bri­ga tre­ba da bude tra­ga­nje za uži­ci­ma – ili izbe­ga­va­nje pat­nje? Tre­ba li čovek da samo­o­stva­re­nje – ili samo­de­struk­ci­ju – sma­tra ciljem svog živo­ta? Tre­ba li čovek da tra­ga za sop­stve­nim vred­no­sti­ma – ili tre­ba da inte­re­se dru­gih lju­di posta­vlja iznad svo­jih? Da li čovek tra­ga za sre­ćom – ili za samožrtvovanjem?

Nema potre­be da izvo­dim razli­či­te posle­di­ce koje sle­de iz ova dva sku­pa odgo­vo­ra. Može­te da ih vidi­te svu­da – u sebi i oko vas.

Odgo­vo­ri koje daje eti­ka odre­đu­ju kako čovek tre­ba da postu­pa pre­ma dru­gom čove­ku, a to odre­đu­je četvr­tu gra­nu filo­zo­fi­je: poli­ti­ku, koja defi­ni­še prin­ci­pe isprav­nog dru­štve­nog siste­ma. Kao jedan pri­mer filo­zof­ske funk­ci­je, poli­tič­ka filo­zo­fi­ja vam neće reći koli­ko sle­do­va­nje hra­ne tre­ba da dobi­je­te i kog dana u nede­lji – ona će vam reći da li drža­va ima pra­vo da vam name­će bilo kakvo sle­do­va­nje bilo čega.

Peta i posled­nja gra­na filo­zo­fi­je je este­ti­ka, izu­ča­va­nje umet­no­sti, koje se zasni­va na meta­fi­zi­ci, epi­ste­mo­lo­gi­ji i eti­ci. Umet­nost se bavi dopun­skim potre­ba­ma ljud­ske svesti.

Sada neko od vas može reći, kao što to mno­gi lju­di i čine: "Ma, ja nikad nisam raz­mi­šljao u tako apstrakt­nim poj­mo­vi­ma – ja želim da se bavim kon­kret­nim, poseb­nim, stvar­nim život­nim pro­ble­mi­ma – šta će mi filo­zo­fi­ja?" Moj odgo­vor je: Da biste bili spo­sob­ni da se bavi­te kon­kret­nim, poseb­nim, stvar­nim život­nim pro­ble­mi­ma – tj. da biste bili spo­sob­ni da živi­te na Zemlji.

Vi može­te – poput veći­ne lju­di – da tvr­di­te da na vas filo­zo­fi­ja nika­da nije ima­la nika­kav uti­caj. Zamo­li­la bih vas da pro­ve­ri­te tu vašu tvrd­nju. Da li ste ikad pomi­sli­li ili izre­kli neku od sle­de­ćih reče­ni­ca? "Nemoj da si toli­ko sigu­ran – niko ne može da bude sigu­ran u bilo kojoj stva­ri". To shva­ta­nje ste pre­u­ze­li od Dej­vi­da Hju­ma (i mno­gih, mno­gih dru­gih), čak iako možda nikad niste ni čuli za nje­ga. Ili: "To je možda tako teo­rij­ski, ali ne važi u prak­si". To ste pre­u­ze­li od Pla­to­na. Ili: "To je nao­pa­ka, ali ljud­ska rabo­ta, u ovom setu niko nij savr­šen." To ste pre­u­ze­li od Avgu­sti­na. Ili: "To je možda isti­ni­to za tebe, ali ne i za mene".To ste pre­u­ze­li od Vili­ja­ma Džejm­sa. Ili: "Ne mogu mu pomo­ći. Niko mu ne može pomo­ći". To ste pre­u­ze­li od Hege­la. Ili: "Ne mogu to da doka­žem, ali ose­ćam da je isti­ni­to". To ste pre­u­ze­li od Kan­ta. Ili: "To je logič­no, ali logi­ka nema veze sa stvar­no­šću". To ste pre­u­ze­li od Kan­ta. Ili: "To je zlo, zato što je sebič­no". To ste pre­u­ze­li od Kan­ta. Da li ste čuli kada moder­ni akti­vi­sti kažu: "Prvo delaj, posle raz­mi­šljaj"? To su pre­u­ze­li od Džo­na Djuija. 

Neki će možda da odgo­vo­re: "Narav­no da sam sve to rekao u razli­či­tim pri­li­ka­ma, ali ne moram da u sve te stva­ri veru­jem sve vre­me. To je možda bilo isti­ni­to juče, ali nije isti­ni­to danas". To su pre­u­ze­li od Hege­la. Možda će reći: "Kon­zi­stent­nost je bauk malih umo­va". To su pre­u­ze­li od jed­nog zai­sta malog uma, Emer­so­na. Možda će reći: "Ali, zar ne može­mo da pra­vi­mo kom­pro­mi­se i da pozaj­mlju­je­mo razli­či­te ide­je iz razli­či­tih filo­zo­fi­ja u zavi­sno­sti od tre­nut­nih potre­ba?" To su pre­u­ze­li od Ričar­da Nik­so­na – koji je to pre­u­zeo od Vili­ja­ma Džejmsa.

Sada se upi­taj­te: ako vas ne inte­re­su­ju apstrakt­ne ide­je, zbog čega se (kao i svi osta­li) ose­ća­te pri­nu­đe­nim da ih kori­sti­te? Stvar je u tome da su apstrakt­ne ide­je poj­mov­na obje­di­nja­va­nja koja sup­su­mi­ra­ju nebro­ji­vo mno­štvo kon­kret­nih stva­ri – i da bez apstrakt­nih ide­ja ne biste bili spo­sob­ni da se bavi­te kon­kret­nim, poseb­nim, stvar­nim život­nim pro­ble­mi­ma. Bili biste u pozi­ci­ji novo­ro­đen­če­ta, za koga je sva­ki pred­met jedin­stve­na, neu­po­re­di­va poja­va. Razli­ka izme­đu nje­go­vog i vašeg men­tal­nog sta­nja leži u bro­ju poj­mov­nih obje­di­nja­va­nja koje je izvr­šio vaš um.

Nema­te izbo­ra u vezi nužno­sti obje­di­nja­va­nja vaših posma­tra­nja, vašeg isku­stva, vašeg zna­nja u apstrakt­ne ide­je, tj. u prin­ci­pe. Vaš jedi­ni izbor je u tome da li će ovi prin­ci­pi biti isti­ni­ti ili lažni, da li će pred­sta­vlja­ti vaša sve­sna, raci­o­nal­na uve­re­nja – ili zbir nasu­mič­no izvu­če­nih poj­mo­va o čijem pore­klu, isprav­no­sti, kon­tek­stu i posle­di­ca­ma ne zna­te ništa, poj­mo­va koje biste vrlo često odba­ci­li kao vruć krom­pir kada biste to znali.

Među­tim, prin­ci­pi koje (sve­sno ili nesve­sno) pri­hva­ta­te mogu među­sob­no biti u suko­bu ili kon­tra­dik­ci­ji; i oni mora­ju da se obje­di­ne. Ko ih obje­di­nja­va? Filo­zo­fi­ja. Filo­zof­ski sistem je jedin­stve­no gle­di­šte o egzi­sten­ci­ji. Kao ljud­sko biće, vi nema­te izbo­ra u vezi toga da li vam je potreb­na filo­zo­fi­ja. Vaš jedi­ni izbor je u tome da li ćete vašu filo­zo­fi­ju defi­ni­sa­ti putem sve­snog, raci­o­nal­nog, disci­pli­no­va­nog misa­o­nog pro­ce­sa i skru­pu­lo­znim logič­kim pro­mi­šlja­njem – ili ćete pusti­ti da vaše nesve­sno aku­mu­li­ra gomi­lu pro­du­ka­ta nei­sprav­nog zaklju­či­va­nja, pogre­šnih gene­ra­li­za­ci­ja, neo­dre­đe­nih kon­tra­dik­ci­ja, nesvar­lji­vih slo­ga­na, near­ti­ku­li­sa­nih želja, sum­nji i stra­ho­va, naba­ca­nih slu­čaj­no na jed­no mesto, ali obje­di­nje­nih od stra­ne vašeg nesve­snog u neku vrstu polo­vične filo­zo­fi­je i spo­je­nih u jed­no, posto­ja­no bre­me: samo-sum­nju, poput kugle i lana­ca koji sto­je na mestu gde tre­ba da izra­stu kri­la vašeg uma. 

Može­te reći, kao što mno­gi lju­di i čine, da nije uvek lako delo­va­ti u skla­du sa apstrakt­nim prin­ci­pi­ma. I nije lako. Ali, koli­ko je teže delo­va­ti u skla­du sa nji­ma bez nji­ho­vog poznavanja?

Vaše nesve­sno je poput kom­pju­te­ra – mno­go slo­že­ni­jeg od onog koji čovek može da napra­vi – a nje­go­va glav­na funk­ci­ja je obje­di­nja­va­nje vaših ide­ja. Ko ga pro­gra­mi­ra? Vaš sve­sni um. Uko­li­ko to izo­sta­ne, ako ne dođe­te do nekog posto­ja­nog uve­re­nja, vaše nesve­sno će biti pro­gra­mi­ra­no slu­ča­jem – a sebe ćete pre­pu­sti­ti moći ide­ja za koje neće­te zna­ti da ste ih usvo­ji­li. Na jedan ili dru­gi način, vaš kom­pju­ter vam, sva­kod­nev­no i sva­kog sata, daje izla­zne podat­ke u obli­ku ose­ća­nja koja osve­tlja­va­ju stva­ri oko vas, pro­ce­nju­ju­ći ih u skla­du sa vašim vred­no­sti­ma. Ako ste svoj kom­pju­ter pro­gra­mi­ra­li sve­snim raz­mi­šlja­njem, onda će vam pri­ro­da vaših vred­no­sti i ose­ća­nja biti pozna­ta. Ako niste, onda neće.

Mno­gi lju­di, naro­či­to danas, tvr­de da lju­di ne mogu da žive upra­vlja­ju­ći se samo logi­kom; da posto­ji i ele­ment ose­ća­nja u nji­ho­voj pri­ro­di, i da se oni osla­nja­ju na vođ­stvo svo­jih ose­ća­nja. Pa, to je činio i astro­na­ut u mojoj pri­či. On – ili oni – sno­se kon­se­kven­ce: čove­ko­ve vred­no­sti i ose­ća­nja su odre­đe­ne nje­go­vim fun­da­men­tal­nim gle­da­njem na život. Vrhov­ni pro­gra­mer nje­go­vog nesve­snog je filo­zo­fi­ja – nau­ka koja je, pre­ma emo­ci­o­na­li­sti­ma, nespo­sob­na da uti­če ili pro­dre do mrač­nih miste­ri­ja nji­ho­vih osećanja.

Kva­li­tet izla­znih poda­ta­ka kom­pju­te­ra odre­đen je kva­li­te­tom nje­go­vih ula­znih infor­ma­ci­ja. Uko­li­ko je vaše nesve­sno pro­gra­mi­ra­no slu­ča­jem, i nje­go­vi izla­zni poda­ci će ima­ti sli­čan karak­ter. Vero­vat­no ste čuli za elo­kvent­ni ter­min kom­pju­ter­skih ope­ra­te­ra "gigo" – što zna­či: "Đubre ula­zi, đubre izla­zi". Ista for­mu­la odgo­va­ra i za opis odno­sa izme­đu čove­ko­vog mišlje­nja i nje­go­vih osećanja.

Čovek koji se upra­vlja pre­ma emo­ci­ja­ma je poput čove­ka kojim upra­vlja kom­pju­ter čije izla­zne podat­ke ne ume da čita. On ne zna da li je pro­gra­mi­ran na isti­nit ili lažan način, isprav­no ili pogre­šno, da li ga taj skup poda­ta­ka vodi do uspe­ha ili uni­šte­nja, da li slu­ži sop­stve­nim cilje­vi­ma ili nekoj zloj, nepo­zna­toj moći. On je slep u dvo­stru­kom smi­slu: slep za svet koji ga okru­žu­je i slep za svoj unu­tra­šnji svet, nespo­so­ban da shva­ti stvar­nost ili svo­je sop­stve­ne moti­ve, a nala­zi se pod stal­nim tero­rom obe te stva­ri. Ose­ća­nja nisu ala­ti mišlje­nja. Lju­di­ma koje filo­zo­fi­ja ne inte­re­su­je, ona je još potreb­ni­ja: oni su još bes­po­moć­ni­ji pod nji­ho­vom vlašću.

Oni koje filo­zo­fi­ja ne inte­re­su­je usva­ja­ju nje­ne prin­ci­pe iz kul­tur­ne atmo­sfe­re koja ih okru­žu­je – iz ško­la, kole­dža, knji­ga, časo­pi­sa, novi­na, fil­mo­va, tele­vi­zi­je, itd. Ko daje ton kul­tu­ri? Šači­ca lju­di: filo­zo­fi. Osta­li ih sle­de, bilo iz ube­đe­nja ili po iner­ci­ji. Već nekih dve­sta godi­na, pod uti­ca­jem Ima­nu­e­la Kan­ta, vla­da­ju­ći trend u filo­zo­fi­ji je bio usme­ren na jedan jedi­ni cilj: uni­šte­nje ljud­skog uma, nje­go­vog pove­re­nja u moć razu­ma. Danas pri­su­stvu­je­mo vrhun­cu tog trenda.

Kada lju­di odba­ce razum, otkri­va­ju ne samo da im ose­ća­nja ne mogu biti vodič, već da ne mogu ništa ni da ose­te, sem jed­nog: tero­ra. Šire­nje nar­ko­ma­ni­je među mla­di­ma je rezul­tat dana­šnje inte­lek­tu­al­ne mode, iska­zi­va­nja nepod­no­šlji­vog unu­tra­šnjeg sta­nja lju­di koji su liše­ni spo­sob­no­sti raz­mi­šlja­nja i koji tra­že beg od real­no­sti – od tero­ra nji­ho­ve nespo­sob­no­sti da se nose sa živo­tom. Posma­traj­te te mla­de lju­de koji se pla­še neza­vi­sno­sti i nji­ho­vu fana­tič­nu želju za "pri­pa­da­njem", želju da se pri­klju­če nekoj gru­pi, sek­ti ili ban­di. Veći­na njih nika­da nije ni čula za filo­zo­fi­ju, ali oni ose­ća­ju da su im potreb­ni neki fun­da­men­tal­ni odgo­vo­ri na pita­nja koja se ne usu­đu­ju da posta­ve – i nada­ju se da će im ple­me raći kako da žive. Oni su sprem­ni da se pre­da­ju bilo kom vra­ču, guruu ili dik­ta­to­ru. Jed­na od naj­go­rih stva­ri koju čovek može da ura­di jeste da svo­ju moral­nu auto­no­mi­ju pre­da u ruke nekog dru­gog: poput astro­na­u­ta u mojoj pri­či, on ne zna da li su oni ljud­ska bića, čak ni da li hoda­ju na dve noge.

Sad može­te da pita­te: Ako filo­zo­fi­ja može da bude toli­ko loša, zašto bismo je pro­u­ča­va­li. Naro­či­to, zašto bi čovek pro­u­ča­vao filo­zof­ske teo­ri­je koje su oči­gled­no pogre­šne, besmi­sle­ne i bez veze sa stvar­nim životom?

Moj odgo­vor je: Zbog samo­za­šti­te – zbog odbra­ne isti­ne, prav­de, slo­bo­de i bilo koje vred­no­sti koju ste ika­da ima­li ili mogli imati.

Nisu svi filo­zo­fi bili zli, iako mno­gi od njih jesu, poseb­no u moder­noj isto­ri­ji. S dru­ge stra­ne, u osno­vi sva­kog civi­li­za­cij­skog dostig­nu­ća, kao što su nau­ka, teh­no­lo­gi­ja, napre­dak, slo­bo­da – u osno­vi sva­ke vred­no­sti koju danas uži­va­mo, uklju­ču­ju­ći i nasta­nak ove zemlje – naći ćete ime jed­nog čove­ka koji je živeo pre više od dve hilja­de godi­na: Aristotela.

Ako ne ose­ća­te ništa sem dosa­de dok čita­te bukval­no nes­hva­tlji­va teo­ri­je nekih filo­zo­fa, ima­te moje naj­du­blje sim­pa­ti­je. Ali, ako ih odgur­ne­te na stra­nu, govo­re­ći: "Zašto da pro­u­ča­vam tu stvar kada znam da se radi o besmi­sli­ci – pogre­ši­će­te. To jeste besmi­sli­ca, ali vi to ne zna­te – ne, sve dok ne usvo­ji­te sve nje­ne zaključ­ke, sa svim nje­nim pogre­šnim fra­ze­o­lo­škim zam­ka­ma koje su smi­sli­li ti filo­zo­fi. I neće pro­ći dugo kad više neće­te moći da ih opo­vrg­ne­te.

Ta besmi­sli­ca ima veze sa naj­su­štin­ski­jim pita­njem, pita­njem živo­ta ili smr­ti ljud­ske egzi­sten­ci­je. U osno­vi sva­ke zna­čaj­ne filo­zof­ske teo­ri­je sto­ji jed­no legi­tim­no pita­nje – u smi­slu da posto­ji auten­tič­na ljud­ska potre­ba ljud­ske sve­sti, koju neke teo­ri­je nasto­je da raz­ja­sne a dru­ge da zamra­če, iskva­re, da zau­vek saču­va­ju čove­ka od nje­nog otkri­va­nja. Filo­zof­ska bit­ka je bit­ka za ljud­ski um. Ako ne razu­me­te nji­ho­ve teo­ri­je, biće­te naj­ra­nji­vi­ji na naj­go­re među njima.

Naj­bo­lji način da izu­ča­va­te filo­zo­fi­ju jeste da joj pri­stu­pa­te kao što pri­stu­pa­te detek­tiv­skim pri­ča­ma: sle­di­te sva­ki trag, indi­ci­ju i impli­ka­ci­ju da biste otkri­li ko je ubi­ca a ko heroj. Kri­te­ri­jum pre­po­zna­va­nja jesu dva pita­nja: Zašto? i Kako? Ako dato nače­lo izgle­da isti­ni­to – zašto? Ako se dru­go nače­lo čini lažno – zašto? i kako je ono namet­nu­to? Neće­te odmah naći odgo­vo­re na sve, ali ćete ste­ći nepro­ce­nji­vu oso­bi­nu: da raz­mi­šlja­te u poj­mo­vi­ma sušti­ne stvari.

Ništa čove­ku nije po sebi dato, ni zna­nje, ni samo­po­u­zda­nje, ni unu­tra­šnji spo­koj, niti pra­vi način upo­tre­be uma. Sva­ka vred­nost ili potre­ba koju on ima mora da bude otkri­ve­na, nau­če­na ili usvo­je­na – čak i pra­vil­no drža­nje nje­go­vog tela. U ovom kon­tek­stu, želim da kažem da sam se uvek divi­la drža­nju diplo­ma­ca Vest Poin­ta, sta­vu koji pred­sta­vlja pono­snog čove­ka, čove­ka koji kon­tro­li­še svo­je telo. Pa, filo­zof­ski tre­ning daje čove­ku ispra­van inte­lek­tu­al­ni stav – pono­snu, disci­pli­no­va­nu kon­tro­lu uma.

U vašoj vla­sti­toj pro­fe­si­ji, u voj­noj nau­ci, poznat vam je zna­čaj pra­će­nja razvo­ja nepri­ja­telj­skog nao­ru­ža­nja, stra­te­gi­je i tak­ti­ke – i zna­ča­ja pri­pre­me za uzvra­ća­nje udar­ca. Isto važi i za filo­zo­fi­ju: mora­te razu­me­ti nepri­ja­telj­ske ide­je i biti sprem­ni da im uzvra­ti­te, mora­te pozna­va­ti nji­ho­ve osnov­ne argu­men­te i biti sprem­ni da žesto­ko uzvratite.

U stvar­nom ratu neće­te posla­ti svo­je lju­de u min­sko polje: pre­du­ze­će­te sva­ki napor da otkri­je­te nje­go­vu loka­ci­ju. Pa, Kan­tov sitem pred­sta­vlja naj­ve­će min­sko polje u isto­ri­ji filo­zo­fi­je – ali on je toli­ko šupa­lj da kada jed­nom shva­ti­te nje­gov trik, može­te da ga odba­ci­te bez ika­kvog pro­ble­ma i da ga pot­pu­no bezbed­ni pre­đe­te uzduž i popre­ko. A kada ga jed­nom odbi­je­te, Kan­to­vi sled­be­ni­ci – niži rang nje­go­ve voj­ske, filo­zof­ski kapla­ri, obič­ni voj­ni­ci i dana­šnji pla­će­ni­ci – lan­ča­nom reak­ci­jom će se naći u vakuumu.

Posto­ji pose­ban razlog zbog kojeg vi, budu­ći lide­ri Voj­ske Sje­di­nje­nih Drža­va, mora­te već danas da se filo­zof­ski nao­ru­ža­te. Vi ste meta spe­ci­jal­nog rata kan­tov­sko-hege­lov­sko-kolek­ti­vi­stič­kog esta­bli­šmen­ta koji danas vla­da našim kul­tur­nim insti­tu­ci­ja­ma. Vi ste voj­ska posled­nje pre­o­sta­le polu-slo­bod­ne zemlje danas na ovoj pla­ne­ti, iako vas optu­žu­ju da ste oru­đe impe­ri­ja­li­zma – a "impe­ri­ja­li­zam" je ime koje se pri­de­va spolj­noj poli­ti­ci ove zemlje, koja se nikad nije anga­žo­va­la u voj­nom suko­bu i nikad nije pro­fi­ti­ra­la iz dva svet­ska rata, koja ona nije pro­u­zro­ko­va­la, ali je u njih ušla i pobe­di­la. (Bila je to, na nesre­ću, posle­di­ca pre­ve­li­ko­du­šne poli­ti­ke ove zemlje koja je pro­tra­ći­la svo­je bogat­stvo poma­žu­ći svo­jim save­zni­ci­ma i biv­šim nepri­ja­te­lji­ma.) Nešto što se nazi­va "voj­no-indu­strij­skim kom­plek­som" – što pred­sta­vlja mit ili nešto još gore – optu­žu­ju za sve neda­će ove zemlje. Pro­kle­ti fakul­tet­ski hoh­šta­ple­ri vri­šte optu­žu­ju­ći R.O.T.C. jedi­ni­ce (Reser­ve Offi­cers’ Tra­i­ning Corps) za uni­šte­nje stu­dent­skih kam­pu­sa. Naš budžet za odbra­nu napa­da­ju, poni­ža­va­ju i kre­šu lju­di koji tvr­de da finan­sij­ski pri­o­ri­tet tre­ba da budu eko­lo­ški vrto­vi ruža i ula­ga­nja u estet­ski izgled siro­tinj­skih kvartova. 

Neki od vas će možda biti zbu­nje­ni ovom kam­pa­njom i možda će se, u dobroj name­ri, upi­ta­ti šta ste pogre­ši­li s tim u vezi. Ako je tako, onda je od izu­zet­nog zna­ča­ja za vas da shva­ti­te pri­ro­du nepri­ja­te­lja. Vas napa­da­ju ne zbog neke gre­ške ili šte­te, već zbog vaše vrli­ne. Vas pot­ce­nju­ju, ne zbog neke sla­bo­sti, već zbog vaše sna­ge i struč­no­sti. Vas kažnja­va­ju zbog toga što bra­ni­te Sje­di­nje­ne Drža­ve. Na nižem nivou istog pro­ble­ma slič­na vrsta kam­pa­nje se vodi pro­tiv sna­ga reda i zako­na. Oni koji žele da uni­šte ovu zemlju, tra­že način da je raz­o­ru­ža­ju – inte­lek­tu­al­no i fizič­ki. Ali, to nije puko poli­tič­ko pita­nje; poli­ti­ka nije uzrok, već posled­nja kon­se­kven­ca filo­zof­skih ide­ja. To nije neka komu­ni­stič­ka zave­ra, iako u nju mogu biti uklju­če­ni i neki komu­ni­sti – koli­ko se radi o zamet­ku budu­će kata­stro­fe koju ne mogu nepo­sred­no da pro­i­zve­du. Motiv ovih destruk­to­ra nije lju­bav pre­ma komu­ni­zmu, već mržnja pre­ma Ame­ri­ci. Zašto je mrze? Zbog toga što Ame­ri­ka pred­sta­vlja živo pobi­ja­nje kan­tov­skog univerzuma.

Danas pre­te­ra­na ose­tlji­vost i sao­se­ća­nje za glad­ne, ošte­će­ne i one koji pate, zlo­čin­ce, pred­sta­vlja pokri­će za kan­tov­ku mržnju pre­ma nevi­ni­ma, jaki­ma, spo­sob­ni­ma, uspe­šni­ma, kre­po­sni­ma, samo­po­u­zda­ni­ma, sreć­ni­ma. Filo­zo­fi­ja koja želi da uni­šti ljud­ski um jeste nužno filo­zo­fi­ja koja mrzi na čove­ka, ljud­ski život i sva­ku ljud­sku vred­nost. Mržnja pre­ma dobru zbog toga što je dobro jeste obe­lež­je dva­de­se­tog veka. To je nepri­ja­te­lj sa kojim ste suočeni.

Bit­ka ove vrste zahte­va spe­ci­jal­no oruž­je. Ona mora biti vođe­na sa punim razu­me­va­njem nje­nih uzro­ka, sa punim pove­re­njem u same sebe i pot­pu­nom izve­sno­šću u moral­nu isprav­nost obo­je­ga. Samo filo­zo­fi­ja može da vas snab­de ovim oružjem.

Zada­tak koji sam sebi veče­ras dode­li­la nije da vam pro­da­jem moju filo­zo­fi­ju, već filo­zo­fi­ju kao takvu. Među­tim, sve­jed­na­ko sam u sva­koj reče­ni­ci impli­cit­no govo­ri­la o mojoj filo­zo­fi­ji – budu­ći da niko od nas i nije­dan naš iskaz ne može da izbeg­ne svo­jim filo­zof­skim pre­mi­sa­ma. Koji je moj sebič­ni inte­res u ovoj stva­ri? Dovolj­no sam ube­đe­na da mislim da ćete, ako pri­hva­ti­te zna­čaj filo­zo­fi­je i zada­tak nje­nog kri­tič­kog izu­ča­va­nja, moja filo­zo­fi­ja biti ta koju ćete pri­hva­ti­ti. Ja je for­mal­no nazi­vam "objek­ti­vi­zam", a nefor­mal­no je nazi­vam filo­zo­fi­jom življe­nja na Zemlji. Nje­nu ekspli­cit­nu for­mu­la­ci­ju može­te pro­na­ći u mojim knji­ga­ma, poseb­no u knji­zi Atlas je sleg­nuo rame­ni­ma.

Dozvo­li­te mi da vam se na kra­ju obra­tim u lič­nom tonu. Ovo veče mi pri­či­nja­va veli­ku čast. Ose­ćam se dubo­ko poča­stvo­va­nom moguć­no­šću da vam se obra­tim. Mogu reći – ne kao otr­ca­nu fra­zu, već sa punom sve­šću o nužno­sti meta­fi­zič­kih, epi­ste­mo­lo­ških, etič­kih, poli­tič­kih i estet­skih osno­va te izja­ve – da su Sje­di­nje­ne Ame­rič­ke Drža­ve naj­ve­ća, naj­ple­me­ni­ti­ja i, po svo­jim izvor­nim prin­ci­pi­ma, jedi­na moral­na drža­va u svet­skoj isto­ri­ji. U mojoj sve­sti posto­ji neka vrsta tihog zra­če­nja koje vezu­jem za ime Vest Poin­ta – zbog toga što ste vi oču­va­li izvor­ne osni­vač­ke prin­ci­pe i što pred­sta­vlja­te nji­hov sim­bol. Posto­je pro­tiv­reč­no­sti i pro­pu­sti u tim prin­ci­pi­ma, a možda i u vašim – kao što posto­je i u sva­koj insti­tu­ci­ji – ali ja govo­rim o sušti­ni. Možda posto­je poje­din­ci u vašoj isto­ri­ji koji se nisu uzdi­gli do vaših naj­vi­ših stan­dar­da – kao što ih ima i u sva­koj insti­tu­ci­ji – budu­ći da nijed­na insti­tu­ci­ja i nije­dan sistem ne mogu da auto­mat­ski garan­tu­ju savr­še­nost sva­kog nje­nog čla­na; to zavi­si od slo­bod­ne volje sva­kog poje­din­ca. Govo­rim o vašim stan­dar­di­ma. Vi ste oču­va­li tri karak­ter­ne oso­bi­ne koje su bile tipič­ne u vre­me nastan­ka Ame­ri­ke, ali su danas bukval­no odsut­ne iz nje­ne egzi­sten­ci­je: pri­vr­že­nost ovom sve­tu – posve­će­nost – ose­ća­nje časti. Čast je delo­va­njem osve­do­če­no samopoštovanje.

Vi ste iza­bra­li da rizi­ku­je­te svo­je živo­te za odbra­nu ove zemlje. Ne želim da vas povre­dim time što ću reći da ste se odlu­či­li za nese­bič­no slu­že­nje – to ne pred­sta­vlja vrli­nu u mojoj moral­no­sti. U mojoj moral­no­sti, odbra­na sop­stve­ne zemlje zna­či da lič­no ne želi­te da živi­te kao rob bilo kog nepri­ja­te­lja, stra­nog ili doma­ćeg. To pred­sta­vlja izu­zet­nu vrli­nu. Neki od vas možda je nisu dovolj­no sve­sni. Ja želim da vam pomog­nem da do te sve­sti dođete. 


Voj­ska slo­bod­ne zemlje ima na sebi veli­ku odgo­vor­nost: pra­vo da kori­sti silu, ali ne kao instru­ment pri­nu­de ili bru­tal­nog osva­ja­nja – kao što su voj­ske dru­gih zema­lja čini­le u svo­joj isto­ri­ji – već kao instru­ment samo­od­bra­ne slo­bod­ne zemlje, što zna­či: odbra­ne indi­vi­du­al­nih pra­va. Prin­cip kori­šće­nja sile samo u svr­hu odma­zde nad oni­ma koji je pri­me­nju­ju jeste prin­cip nadre­đe­no­sti pra­va sili. Za takav zada­tak su potreb­ni naj­vi­ši inte­gri­tet lič­no­sti i ose­ća­nje časti. Nijed­na dru­ga voj­ska na sve­tu, sem vas, nije to ostvarila. 

Vest Point je Ame­ri­ci dao čita­vu ple­ja­du hero­ja, pozna­tih i nepo­zna­tih. Vi, ovo­go­di­šnji diplom­ci, ima­te iza sebe slav­nu tra­di­ci­ju koju tre­ba da nasta­vi­te – kojoj se ja naj­du­blje divim, ne zbog toga što je tra­di­ci­ja, već zbog toga što jeste slavna.

Budu­ći da dola­zim iz zemlje koja je odgo­vor­na za naj­go­ru tira­ni­ju koja se poja­vi­la na Zemlji, poseb­no sam kva­li­fi­ko­va­na da cenim zna­čaj, veli­či­nu i naj­vi­šu vred­nost ono­ga što bra­ni­te. Sto­ga, u svo­je sop­stve­no ime i u ime mno­gih lju­di koji misle isto kao i ja, želim da svim lju­di­ma Vest Poin­ta, oni­ma iz pro­šlo­sti, dana­šnjim i budu­ćim, kažem: Hva­la vam!


Ajn Rend — Naslov izvor­ni­ka: Ayn Rand “Phi­lo­sop­hy: Who Needs It?” Obra­ća­nje diplom­ci­ma Voj­ne aka­de­mi­je Sje­di­nje­nih Drža­va, Vest Poin­ta, u Nju­jor­ku, 6. mar­ta 1974. Pre­u­ze­to sa saj­ta Gifts of Spe­ech. Pre­vod: Bori­slav Ristić