Jačanje minimalne države


 Knji­ga Gra­đe­nje drža­ve, pozna­tog ame­rič­kog poli­tič­kog eko­no­mi­ste i teo­re­ti­ča­ra Fren­si­sa Fuko­ja­me, obja­vlje­na 2004. godi­ne u Sje­di­nje­nim Drža­va­ma, ove godi­ne poja­vi­la se i na srp­skom jezi­ku, u okvi­ru bibli­o­te­ke „Euno­mia“, reno­mi­ra­ne izda­vač­ke kuće Filip Višnjić. 

To nije posled­nja knji­ga ovog uti­caj­nog poli­tič­kog teo­re­ti­ča­ra. Pro­šle godi­ne, u Sje­di­nje­nim Drža­va­ma, poja­vi­la se u knji­ža­ra­ma i nje­go­va naj­no­vi­ja knji­ga Ame­ri­ca at the Cros­sro­ads: Demo­cra­cy, Power, and the Neo­con­ser­va­ti­ve Legacy 1 (Amerika na ras­kr­šću: demo­kra­ti­ja, moć i nasle­đe neo­kon­zer­va­ti­vi­zma). To je važno napo­me­nu­ti zato što ova knji­ga pred­sta­vlja pre­la­znu eta­pu u pro­me­ni Fuku­ja­mi­nog sta­va povo­dom rata u Ira­ku. Da pod­se­ti­mo, Fuko­ja­ma je otvo­re­no podr­ža­vao ame­rič­ku inter­ven­ci­ju u Ira­ku, pa samim tim i poli­ti­ku Buša Mla­đeg, kada se nakon tero­ri­stič­kog napa­da od 11. sep­tem­bra, nje­go­vo ime našlo, uz ime­na naj­e­mi­nent­ni­jih lič­no­sti neo­kon­zer­va­tiv­ne ori­jen­ta­ci­je, u pismu upu­će­nom ame­rič­kom pred­sed­ni­ku. 2 Dok u Gra­đe­nju drža­ve, Fuko­ja­ma još uvek nije bio sigu­ran u to da li je rat u Ira­ku bio dobra stvar, u naj­no­vi­joj knji­zi on pot­pu­no menja mišlje­nje, napa­da­ju­ći poli­ti­ku Buša Mla­đeg, kao i neo­kon­zer­va­tiv­ni pokret, upu­ću­ju­ći kri­ti­ke zbog ekstrem­ne mili­tant­no­sti i mesi­jan­stva ove grupacije. 

Među­tim, iako se sadr­žaj knji­ge Gra­đe­nje drža­ve deli­mič­no odno­si na pro­mi­šlja­nje ame­rič­ke spolj­ne poli­ti­ke nakon 11. sep­tem­bra (Fuku­ja­ma otvo­re­no poči­nje da „sum­nja“ u nje­nu smi­sle­nost), on se u tome u pot­pu­no­sti ne iscr­plju­je. Nje­na ambi­ci­ja je, pre sve­ga, teo­rij­ske pri­ro­de. Nasta­la na osno­vu pre­da­va­nja koje je Fuku­ja­ma držao na Kor­nel uni­ver­zi­te­tu, knji­ga pred­sta­vlja poku­šaj dava­nja odgo­vo­ra na pita­nje o moguć­no­sti pre­no­še­nja isku­sta­va u izgra­đi­va­nju i utvr­đi­va­nju insti­tut­ci­ja, tj. „gra­đe­nja drža­ve“, kako to kaže Fuko­ja­ma, i to pre sve­ga u „pro­ble­ma­tič­nim zemlja­ma“. Dakle, u zemlja­ma u razvo­ju, post­kon­flik­ti­nim zemlja­ma i u onim koje su doži­ve­le insti­tu­ci­o­nal­ni krah, ili se nala­ze u počet­nom pro­ce­su izgra­đi­va­nja drža­ve. Akce­nat se, sto­ga, sta­vlja na dava­nje one vrste pomo­ći koje razvi­je­ne zemlje, poput Sje­di­nje­nih Drža­va ili čla­ni­ca Evrop­ske uni­je, mogu ponu­di­ti zemlja­ma koje se nala­ze u veli­kim insti­tu­ci­o­nal­nim pro­ble­mi­ma. Dru­ga­či­je reče­no, auto­ru je sta­lo da pro­nik­ne u ade­kvat­ne meha­ni­zme izgra­đi­va­nja „pri­hva­tilj­vog“ insti­tu­ci­o­nal­nog mode­la, tj. mode­la razvi­je­nih zapad­nih demo­kra­ti­ja, i onih vred­no­sti na koji­ma one poči­va­ju. Zbog toga, Fuko­ja­ma mora da odgo­vo­ri na sle­de­će osnov­no pita­nje: „Do kog ste­pe­na je mogu­ća uop­šte­na teo­ri­ja insti­tu­ci­ja koja bi pru­ži­la osno­vu za poli­tič­ko vođe­nje siro­ma­šnih zema­lja?“ 3 

U tom smi­slu, autor se podu­hva­ta raz­ma­tra­nja pro­ble­ma­ti­ke orga­ni­za­ci­o­ne teo­ri­je, poku­ša­va­ju­ći da pro­nik­ne u one ključ­ne pro­ble­me koji ote­ža­va­ju insti­tu­ci­o­nal­nu „pre­no­si­vost“. Tako raz­ma­tra distink­ci­ju opse­ga i kapa­ci­te­ta drža­va, insi­sti­ra­ju­ći na pri­ma­tu ovog dru­gog. Fuko­ja­ma sma­tra da su se zablu­de „Vašing­ton­skog kon­sen­zu­sa“ sasto­ja­le u pogre­šnom eko­no­mi­stič­kom pri­stu­pu, za koji on posred­no optu­žu­je „neo­li­be­ral­ni“ pri­stup u izgrad­nji slo­bod­nog dru­štva. On čak citi­ra reči, po nje­mu, istak­nu­tog zastup­ni­ka lais­sez-fai­re mode­la Mil­to­na Frid­ma­na, sa željom da istak­ne nje­go­vu pro­me­nu sta­va u prav­cu isti­ca­nja zna­ča­ja izgrad­nje insti­tu­ci­ja vla­da­vi­ne pra­va. 4 Veli­či­nu drža­ve, u insti­tu­ci­o­nal­nom smi­slu, ne tre­ba meša­ti sa nje­nim insti­tu­ci­o­nal­nim kapa­ci­te­tom, sma­tra Fuko­ja­ma. Zbog toga je prvo­bit­ni „Vašing­ton­ski kon­sen­zus“ pogre­šno insi­sti­rao na sma­nje­nju držav­nog opse­ga, ume­sto na jača­nju odre­đe­nih držav­nih kapa­ci­te­ta. Iako Fuko­ja­ma tač­no pre­no­si Frid­ma­no­ve reči, čud­na je nje­go­va potre­ba da se distan­ci­ra od ovo­ga nobe­lov­ca, jer zapra­vo ne posto­je suštin­ske razli­ke izme­đu njih dvo­je, sude­ći po ono­me što u ovoj knji­zi Fuko­ja­ma govo­ri. Frid­man se uvek zala­gao i za posto­ja­nje odre­đe­nog držav­nog sek­to­ra, on nije sma­trao da drža­va tre­ba da nesta­ne, već je bra­nio kon­cept „mini­mal­ne drža­ve“. Ako Fuko­ja­ma govo­ri o pri­o­ri­te­tu držav­nog kapa­ci­te­ta nad držav­nim opse­gom, u čemu se sasto­ji razli­ka u odno­su na ono što Frid­man govo­ri? Uko­li­ko posto­ji suštin­ska razli­ka, Fuko­ja­ma to tre­ba da obja­sni, ali pošto to ne čini, nje­go­va potre­ba za distan­ci­ra­njem od neo­li­be­ral­nog tabo­ra još više začu­đu­je. U sklo­pu nje­go­vog naj­no­vi­jeg odri­ca­nja od neo­kon­zer­va­ti­vi­zma, posta­vlja se pita­nje šta mu od sve­ga još preostaje. 

Ako je kapa­ci­tet drža­ve ono što je naj­va­žni­je, šta sto­ji na stra­ni insti­tu­ci­o­nal­ne ponu­de a šta na stra­ni tra­žnje? U ponu­di se nala­ze orga­ni­za­ci­je i menadžment, pro­jek­to­va­nje poli­tič­kog siste­ma, osno­va legi­tim­no­sti i kul­tu­ro­lo­ški i struk­tu­ral­ni fak­tor. 5 Ana­li­zi­ra­ju­ći ponu­du i moguć­no­sti pre­no­sa, Fuko­ja­ma zaklju­ču­je da je zemlja­ma u razvo­ju naj­te­že pre­ne­ti tre­ću i četvr­tu stav­ku, dok se osta­li orga­ni­za­ci­o­ni mode­li lak­še mogu pre­no­si­ti. Među­tim, koli­ko god ponu­da bila dobra, i koli­ko god posto­ja­la sprem­nost razvi­je­nih zema­lja da pomog­nu u izgrad­nji odre­đe­nih insti­tu­ci­ja, ključ­na je stvar potra­žnje za ovim insti­tu­ci­ja­ma. Ako zemlje ne iska­zu­ju dovolj­no potre­be za insti­tu­ci­o­nal­nom izgrad­njom, onda nje neće ni biti, uz sav mogu­ći napor daro­dav­ca, zaj­mo­dav­ca, među­na­rod­nih orga­ni­za­ci­ja ili „bene­vo­lent­nog“ oku­pa­to­ra. Fuko­ja­ma kaže da je „uspe­šno gra­đe­nje drža­ve i refor­mi­sa­nje insti­tu­ci­ja u veći­ni slu­ča­je­va […] oba­vlje­no tek kada je dru­štvo stvo­ri­lo jaku doma­ću potra­žnju za insti­tu­ci­ja­ma i onda ih od teme­lja izgra­di­lo, uve­zlo iz dru­gih zema­lja, ili pri­la­go­di­lo stra­ne mode­le lokal­nim uslo­vi­ma.“ 6 Tako je metod uslo­vlja­va­nja po pra­vi­lu kon­tra­pro­duk­ti­van, jer se obič­no uslo­vlja­va­ju one zemlje koje su nedo­volj­no spo­sob­ne da postig­nu to što se od njih tra­ži, pa se pose­že za novim uslo­vlja­va­njem, čime se ništa ne posti­že. One zemlje koje su spo­sob­ne, ne tre­ba ni uslo­vlja­va­ti. Posto­ji i slu­čaj „oku­pa­ci­o­ne“ izgrad­nje insti­tu­ci­ja, u onim regi­o­ni­ma u koji­ma ne posto­je nika­kve insti­tu­ci­je, i u koji­ma stra­na vlast pre­u­zi­ma odgo­vor­nost za nji­ho­vu izgrad­nju. Tu će vlast pro­tek­to­ra­ta poku­ša­ti da pod­stak­ne potra­žnju, ali je pita­nje šta će se desi­ti kada ona napu­sti taj regi­on. Sli­ko­vi­to ilu­stru­ju­ći ovo pita­njem „kako doći do Dan­ske?“, ima­ju­ći u vidu insti­tu­ci­o­nal­nu izgra­đe­nost ove zemlje, Fuko­ja­ma kaže da se do nje ne može sti­ći uko­li­ko ne posto­ji istin­ska potra­žnja na loka­lu. 7 A pošto je to često slu­čaj, veli­ki broj zema­lja je osu­đen na insti­tu­ci­o­nal­ni neuspeh. 

Ula­ze­ći još dublje u pro­ble­ma­ti­ku orga­ni­za­ci­o­ne teo­ri­je, i pita­ju­ći se o moguć­no­sti posto­ja­nja opi­ti­mal­nog obli­ka orga­ni­za­ci­je koja bi se mogla pre­no­si­ti, Fuko­ja­ma govo­ri o eko­nom­skom i soci­o­lo­škom shva­ta­nju orga­ni­za­ci­ja, pola­ze­ći od Kou­zo­vog (Coa­se) razli­ko­va­nja orga­ni­za­ci­ja i trži­šta. Zato, Fuku­ja­ma sma­tra da meto­do­lo­ški indi­vi­du­a­li­zam, na kome poči­va eko­no­mi­stič­ki pri­stup, nije pre­su­dan u obja­šnja­va­nju funk­ci­o­ni­sa­nja, pre sve­ga, jav­nih orga­ni­za­ci­ja, admi­ni­stra­ci­ja (iako poči­va na nekim isprav­nim uvi­di­ma). Soci­o­lo­ški pri­stup je važan, jer isti­če zna­čaj nor­mi, dru­štve­nog kon­tek­sta, lider­stva i psi­ho­lo­gi­je grup­nog pona­ša­nja, dakle sve­ga ono­ga što je zapo­sta­vlje­no u (goto­vo mate­ma­tič­kom) mode­lu pona­ša­nja ego­i­stič­kih poje­di­na­ca na trži­štu. Uz sve ovo, Fuko­ja­ma isti­če struk­tu­ral­ne pro­tiv­reč­no­sti u okvi­ru orga­ni­za­ci­ja, uka­zu­ju­ći na to da su cilje­vi oga­ni­za­ci­ja često neja­sni, da se zastup­ni­ci obič­no ne pona­ša­ju u skla­du sa inte­re­si­ma onih koje zastu­pa­ju, kao i to da nije mogu­će odre­di­ti isprav­nu meru pre­no­sa dis­kre­ci­o­nog pra­va (i u tom smi­slu kri­ti­ku­je haje­kov­ski model decen­tra­li­za­ci­je). Sve to upu­ću­je na zaklju­čak da nije moguć opti­ma­lan model org­ni­za­ci­je, kao i na to da nije mogu­ća uop­šte­na teo­ri­ja insti­tu­ci­ja, već da sve zavi­si od kon­tek­sta, situ­a­ci­je na tere­nu, nivoa potra­žnje na loka­lu i stvar­ne sprem­no­sti razvi­je­nih zema­lja da pomo­gu­nu siro­ma­šnim i nerazvijenim. 

Sto­ga, Fuko­ja­ma lek za insti­tu­ci­o­nal­nu izgrad­nju nera­zvi­je­nih zema­lja ne vidi u stra­nom mikro­me­nadžmen­tu, već u obez­be­đi­va­nju resur­sa pomo­ću kojih ove zemlje mogu da kre­nu putem svog razvo­ja. U sta­roj dile­mi da li da pomoć stig­ne oni­ma koji­ma je potreb­na, ili da se izgra­di insti­tu­ci­o­nal­ni kapa­ci­tet orga­ni­za­ci­ja koje spro­vo­de pomoć na tere­nu (ili admi­ni­stra­ci­je uop­šte), Fuku­ja­ma daje pred­nost ovom dru­gom. Zato što naj­ve­ću važnost pri­da­je izgrad­nji insti­tu­ci­o­nal­nog kapa­ci­te­ta, koji će „drža­ti vodu i kada maj­sto­ri odu“, da se sli­ko­vi­to izra­zi­mo. U tom smi­slu, Fuko­ja­ma insi­sti­ra na str­plje­nju i uka­zu­je na to da je u mno­gim obla­sti­ma (poput obra­zo­va­nja i prav­nog siste­ma) nivo spe­ci­ja­li­za­i­ci­je vrlo nizak, a trans­ak­ci­je veo­ma visok, te da u takvim slu­ča­je­vi­ma nije mogu­će oče­ki­va­ti, u kra­ćem vre­men­skom roku, „mer­lji­ve rezul­ta­te“. 8 Sto­ga dona­to­ri, stra­ne orga­ni­za­ci­je ili oni koji vrše pri­vre­me­ni pro­tek­to­rat (kao u slu­ča­ju Bosne i Her­ce­go­vi­ne) mora­ju ovo ima­ti na umu, nada­ju­ći se da će se, na duže sta­ze, stva­ri u tom pogle­du popraviti. 

Nakon raz­ma­tra­nja pro­ble­ma­ti­ke orga­ni­za­ci­ja i pre­no­sa insti­tu­ci­ja, Fuku­ja­ma posta­vlja ključ­no pita­nje nosi­o­ca legi­ti­mi­te­ta u pro­ce­su insti­tu­ci­o­nal­ne izgrad­nje. Ko ima pra­vo da naru­ši neka­da nepri­ko­snov­ni držav­ni suve­re­ni­tet, i na čemu poči­va taj leti­gi­ti­mi­tet, pita se Fuko­ja­ma. To su pita­nja na koja se mora odgo­vo­ri­ti, kako bi se oprav­da­no spro­vo­di­la izgrad­nja insti­tu­ci­o­nal­nog kapa­ci­te­ta zema­lja u razvoju. 

Sla­be drža­ve su, po ovom auto­ru, uzrok mno­gih pro­ble­ma, pre sve­ga bezbed­no­snih, ima­ju­ći u vidu moguć­nost šire­nja oruž­ja za masov­no uni­šte­nje. Sto­ga jake, razvi­je­ne, demo­krat­ske drža­ve, ima­ju moral­nu oba­ve­zu da jača­ju kapa­ci­te­te onih drža­va koje su ose­tlji­ve po pita­nju šire­nja „glo­bal­nog tero­ri­zma“ i sve­ga što on sa sobom donosi. 

U tom sve­tlu, Fuko­ja­ma raz­ma­tra ame­rič­ki pri­stup, koji se često ola­ko kva­li­fi­ku­je „uni­la­te­ral­nom“ stra­te­gi­jom, a koji poči­va na kon­cep­tu legi­tim­ne naci­o­nal­ne drža­ve (legi­tim­ne u smi­slu pri­hva­ta­nja vred­no­sti libe­ral­ne demo­kra­ti­je) i evrop­ski pogled na izgrad­nju drža­ve, „mul­ti­la­te­ral­ni“, koji pola­zi od pra­va i nor­mi koje su iznad kon­cep­ta naci­o­nal­ne drža­ve. Iako razu­me evrop­sko zakli­nja­nje u „bes­te­le­sne“ vred­no­sti i daje isto­rij­sko oprav­da­nje za to, Fuko­ja­ma sma­tra da je taj kon­cept nemo­guć, prak­tič­no nepri­me­njiv i sa dosta pro­sto­ra za raz­no­ra­zne zlo­u­po­tre­be, te sma­tra da je potreb­no zala­ga­ti se za kon­cept suve­re­ne naci­o­nal­ne drža­ve . Po nje­mu, jedi­no ovaj kon­cept može pomo­ći da se ade­kvat­no popu­ni pro­stor nastao ras­ta­ka­njem suve­re­ni­te­ta, pra­zni­nu koju su ispu­ni­le „…mul­ti­na­ci­o­nal­ne kom­pa­ni­je, nevla­di­ne orga­ni­za­ci­je, među­na­rod­ne orga­ni­za­ci­je, zlo­či­nač­ki sin­di­ka­ti, tero­ri­stič­ke gru­pa­ci­je…“. 9 Među­tim, to nije bilo kakav kon­cept naci­o­nal­ne drža­ve za koju se tre­ba zala­ga­ti. Fuko­ja­mi je stal­no da se suve­re­ni­tet pono­vo loka­li­zu­je na naci­o­nal­nom, a ne na među­na­rod­nom pla­nu. Isto­vre­me­no, ta naci­o­nal­na drža­va mora biti legi­tim­na, u smi­slu vred­no­sti do kojih Fuko­ja­ma drži, ili dru­gim reči­ma, legi­tim­na na način na koji su legi­tim­ne Sje­di­nje­ne Države. 

On, ipak, nije sigu­ran u to koji će pri­stup pre­vla­da­ti, ali pra­vil­no uoča­va da teku­ćoj među­na­rod­noj poli­ti­ci više nije dopu­šte­no da pra­vi gre­ške „bene­vo­lent­ne“, ali ipak „impe­ri­jal­ne“ među­na­rod­ne poli­ti­ke deve­de­se­tih godi­na pro­šlog veka, uka­zu­ju­ći na broj­ne pro­pu­ste u insti­tu­ci­o­nal­noj izgrad­nji pro­ble­ma­tič­nih regi­o­na i drža­va. Zato autor sma­tra da nova među­na­rod­na poli­ti­ka suštin­ski ne može biti „impe­ri­jal­na“, u tra­di­ci­o­nal­nom smi­slu te reči, upra­vo zbog vred­no­sti do kojih drži (vred­no­sti ljud­skih pra­va, demo­kra­ti­je). Sto­ga, sva­ka ume­ša­nost među­na­rod­ne zajed­ni­ce u insti­tu­ci­o­nal­nu izgrad­nju mora biti krat­ko­traj­na i oro­če­na, do onog nivoa kada cilj­ne zemlje mogu samo­stal­no da funkcionišu. 

Gra­đe­nje drža­ve Fuku­ja­ma zavr­ša­va pogla­vljem od tri stra­ni­ce, pod nazi­vom „Manje ali jače“, uka­zu­ju­ći na potre­bu gra­đe­nja drža­va koje bi po opse­gu funk­ci­ja bile manje, ali bi po svom kapa­ci­te­tu bile jače. Dakle, autor sada, para­dok­sal­no, upu­ću­je upra­vo na model koji je na počet­ku knji­ge kri­ti­ko­vao, kada je refe­ri­rao na Mil­to­na Frid­ma­na. Da pod­se­ti­mo, to je kon­cept mini­mal­ne drža­ve sa dovolj­no jakim insti­tu­ci­o­nal­nim kapa­ci­te­tom. Zbog toga je teško misa­o­no pomi­ri­ti Fuko­ja­mi­nu želju da se distan­ci­ra od „neo­li­be­ra­li­zma“ (zapra­vo pra­vog i robu­snog kla­sič­nog libe­ra­li­zma Mil­to­na Frid­ma­na) od slo­va nje­go­ve knji­ge, i ta kon­fu­zi­ja pred­sta­vlja nje­nu naj­ve­ću manu. 

Iz sve­ga što je reče­no, jasno je da se autor ne može optu­ži­ti za hard core eta­ti­zam, na šta se može pomi­sli­ti, sude­ći samo po naslo­vu knji­ge. Ako bi mu se nešto moglo „sta­vi­ti na teret“, to bi bilo zala­ga­nje za „meki“ eta­ti­zam, tj. zala­ga­nje za mini­mal­nu drža­vu. Tako­đe, kada Fuko­ja­ma govo­ri o gra­đe­nju drža­ve, para­dig­ma koju pod­ra­zu­me­va jeste libe­ral­no-demo­krat­ska drža­va, dakle, onaj isti kon­cept kojim se ruko­vo­dio u svo­joj naj­po­zna­ti­joj i naj­či­ta­ni­joj knji­zi. Zbog toga se može reći da, bar u ovom pogle­du i na žalost stra­nih i doma­ćih eta­ti­sta i kolek­ti­vi­sta, Fuko­ja­ma nije bit­no pro­me­nio mišlje­nje. Dakle, sude­ći po ovoj knji­zi, Fren­sis Fuko­ja­ma i dalje drži do svo­je teze o kra­ju istorije.

Alek­san­dar Novaković

  1. Fran­cis Fuku­ya­ma, Ame­ri­ca at the Cros­sro­ads: Demo­cra­cy, Power, and the Neo­con­ser­va­ti­ve Lega­cy, Yale Uni­ver­si­ty Press, 2006. Ova knji­ga je nasta­la na osno­vu član­ka obja­vlje­nog u Nju­jork tajm­su „Posle neo­kon­zer­va­ti­vi­zma“ (srp­ski pre­vod ovog tek­sta na www.nspm.org.yu). []
  2.  “Let­ter to Pre­si­dent Bush on the War on ter­ro­rism“, Pro­ject for the New Ame­ri­can cen­tu­ry, Sep­tem­ber 20, 2001. []
  3. (3) Fren­sis Fuko­ja­ma, Gra­đe­nje drža­ve, Filip Višnjić, Beo­grad, str. 33–34[]
  4. Isto, str. 30. []
  5. Isto, str. 34.[]
  6. Isto, str. 47. []
  7. Isto, str. 54.[]
  8. Isto, str. 103. []
  9. Isto, str. 135.[]