Zašto kažeš antifašizam, a misliš komunizam?

Faši­stič­ko-anti­fa­ši­stič­ko nad­me­ta­nje u Novom Sadu pre neko­li­ko nede­lja poka­za­lo je ne ono po čemu se Srbi­ja razli­ku­je od Zapa­da, već ono po čemu mu je slič­na. Iako je medij­ska pre­zen­ta­ci­ja doga­đa­ja uglav­nom pre­ćut­ki­va­la ovu stra­nu pri­če, isti­na o pot­pu­no savre­me­nom i evrop­skom karak­te­ru celog hepe­nin­ga je nepo­re­ci­va. To nije stvar koja je ima­la mno­go veze sa izvor­nim tran­zi­cij­skim pro­ble­mi­ma Srbi­je, već je pro­i­zvod idej­nih suko­ba koji su uni­ver­zal­ni u zapad­nom sve­tu. Pogle­daj­mo samo spo­lja­šnji opis doga­đa­ja – ima­li smo na jed­noj stra­ni gru­pu obri­ja­nih moma­ka u čizma­ma, koji sla­ve rođen­dan Hajn­ri­ha Himle­ra. Sce­na kakvu ćete lako naći svu­da u Evro­pi, čak i u Nemač­koj (a kako čuje­mo i u Izra­e­lu). Na dru­goj stra­ni, ima­li smo jedan dru­gi čudan skup koji je sebe oka­rak­te­ri­sao kao "anti­fa­ši­stič­ki". Na tom sku­pu su se mogle vide­ti na dese­ti­ne crve­nih zasta­va sa peto­kra­ka­ma, mla­di demon­stran­ti sa licem pre­kri­ve­nim mara­ma­ma ala Jaser Ara­fat, paro­le tipa "EU jed­na­ko NATO jed­na­ko sva­sti­ka", mno­štvo sli­ka Če Geva­re itd. Iko­no­gra­fi­ja i paro­le "anti­fa­ši­stič­kog" sku­pa su ponaj­vi­še liči­li na asor­ti­man sa para­da komu­ni­stič­ke par­ti­je u Ita­li­ji ili na ekstrem­ni­je seg­men­te anti­glo­ba­li­stič­kih pokre­ta na Zapa­du. Ni sama for­ma kon­tra­mi­tin­ga nije nova – u Ita­li­ji i Nemač­koj, komu­ni­sti i radi­kal­ni levi­ča­ri vrlo često orga­ni­zu­ju "anti­fa­ši­stič­ke" kon­tra­mi­tin­ge slič­nog tipa. Nije, dakle, bilo ničeg u nastu­pu, ide­o­lo­škom reper­to­a­ru, pa čak ni u među­sob­nom suko­blja­va­nju ovih gru­pa, što već nije hilja­du puta viđe­no drug­de. Da su se našli na nekom anti­glo­ba­li­stič­kom sku­pu u Evro­pi, pri­pad­ni­ci ovih dva­ju "tabo­ra" ne bi ni pri­me­ti­li da se po nečem bit­nom razli­ku­ju, već bi slo­žno mar­ši­ra­li i haran­gi­ra­li pro­tiv Ame­ri­ke, kapi­ta­li­zma, NATO‑a, MMF‑a, glo­ba­li­za­ci­je itd.

Naj­za­ni­mlji­vi­je je, i možda jedi­no ori­gi­nal­no u srp­skoj vari­jan­ti, to što su neki respek­ta­bil­ni poli­tič­ki lide­ri uze­li uče­šća u "anti­fa­ši­stič­kom sku­pu", reci­mo Čeda Jova­no­vić, Nenad Čanak ili Žar­ko Korać, pot­pu­no pre­vi­đa­ju­ći ovaj kri­vi ide­o­lo­ški "spoj". Lide­ri poli­tič­ke opci­je u Srbi­ji koja govo­ri o libe­ral­nim refor­ma­ma, ula­sku u NATO i EU, koja kri­ti­ku­je sada­šnju vlast zbog nastav­ka auto­ri­tar­ne i kolek­ti­vi­stič­ke poli­ti­ke pro­šlo­sti, svr­sta­va­njem pod pro­test­ne zasta­ve s crve­nim peto­kra­ka­ma i paro­le koje izjed­na­ča­va­ju NATO i naci­zam zapra­vo se naj­du­blje kom­pro­mi­to­va­la. Da li Čeda misli da je NATO zai­sta jed­nak sva­sti­ki, kako su uzvi­ki­va­li "anti­fa­ši­stič­ki" demon­stran­ti? Da li je jed­nom libe­ra­lu malo nepri­jat­no da se nađe među morem zasta­va s peto­kra­ka­ma, kao da je na para­di na Crve­nom trgu pre 50 godi­na? Da li jed­nom pro­za­pad­nom libe­ra­lu sme­ta kad vidi toli­ke mla­de lju­de sa sli­ka­ma komu­ni­stič­kog zlo­čin­ca Če Geva­re, čove­ka koji je po sop­stve­nom pri­zna­ju lič­no nare­dio ubi­stvo hilja­da civi­la na Kubi, i koji bi, po sop­stve­nim reči­ma to ura­dio opet, jer su "sve to bili izdaj­ni­ci i agen­ti CIA‑e"?

Nema sum­nje da su naci­sti na bedan i pro­vi­dan način poku­ša­li da zlo­u­po­tre­be patri­o­ti­zam: "za jedin­stve­nu Srbi­ju", bila je paro­la nji­ho­vog sku­pa. Ali, kakav je bio odgo­vor "anti­fa­ši­sta" na to? Ne odba­ci­va­nje srp­skog naci­o­na­li­zma i Milo­še­vi­će­ve zlo­či­nač­ke poli­ti­ke, pozi­va­njem na ide­je kapi­ta­li­zma, libe­ral­ne demo­kra­ti­je, pri­pad­no­sti Srbi­je zapad­nom sve­tu itd, već povra­tak pod sku­te titov­skog komu­ni­zma. Mar­ši­ra­nje pod crve­nim zasta­va­ma i upi­si­va­nje u kon­ti­nu­i­tet komu­ni­stič­kog tota­li­tar­nog reži­ma kao para­dig­me "otpo­ra faši­zmu" bili su nji­ho­vi jedi­ni odgo­vo­ri na naci­stič­ki iza­zov. Ova okol­nost pred­sta­vlja pot­pu­ni moral­ni i poli­tič­ki ban­krot srp­ske libe­ral­ne eli­te. Ona nije ban­kro­ti­ra­la, kako tvr­de "pli­ša­ni naci­o­na­li­sti" zbog toga što je mun­di­ja­li­stič­ka, ana­ci­o­nal­na i pre­te­ra­no zapad­njač­ka, već sto­ga što nije dovolj­no zapad­njač­ka; što dozvo­lja­va da se nado­ve­zu­je na sim­blič­ki kon­ti­nu­i­tet jed­nog zlo­či­nač­kog reži­ma kao na osnov pri­pa­da­nja napred­nom i nor­mal­nom svetu.

Šta god nje­go­vi zago­vor­ni­ci danas tvr­di­li, anti­fa­ši­zam je odu­vek bio pre­vas­hod­no ide­o­lo­gi­ja, a ne moral­ni i inte­lek­tu­al­ni stav. I to takva ide­o­lo­gi­ja koja je poku­ša­va­la da zama­gli i rela­ti­vi­zu­je zlo­či­ne naj­to­ta­li­tar­ni­jeg i naj­kr­va­vi­jeg reži­ma u XX veku, komu­ni­zma. A moral­nim i inte­lek­tu­al­nim impe­ra­ti­vom su je kroz isto­ri­ju XX veka sma­tra­li pre­vas­hod­no komu­ni­sti, jer libe­ra­li­zmu i demo­kra­ti­ji oda­nim lju­di­ma komu­ni­zam i faši­zam su bili dva tota­li­tar­na čudo­vi­šta-bli­zan­ca, a ne prin­ci­pi­jel­ne alter­na­ti­ve. Anti­fa­ši­zam, shva­ćen kao sve­o­bu­hvat­ni moral­ni stav, impli­ci­ra da Sta­lji­nov Sovjet­ski Savez spa­da u istu rubri­ku sa zapad­nim libe­ral­nim demo­kra­ti­ja­ma, samo zato što je voj­no uče­sto­vo­vao u pobe­di nad Hitle­rom. To je vrlo česta ide­ja koji se može čuti u našem "anti­fa­ši­stič­kom" jav­nom mne­nju, a koju danas pona­vlja­ju čak i mno­gi ina­če pri­stoj­ni lju­di. Uva­že­ni Miloš Vasić u svom sko­ra­šnjem tek­stu u Vre­me­nu sa pono­som piše kako je pose­tio grob svo­je maj­ke koja je bila par­ti­zan­ski prvo­bo­rac, i setio se svog oca koji je rat zavr­šio tako­đe kao par­ti­zan­ski ofi­cir, i onda oti­šao sa tim seća­njem na njih u Novi Sad na anti­fa­ši­stič­ki skup. Da li to zna­či da bi poto­mak nekog rav­no­gor­skog ofi­ci­ra koga su komu­ni­sti ubi­li posle rata bio nedo­bro­do­šao u Novom Sadu, ili da bi na pri­mer neko čiji je pra­de­da pro­veo 13 godi­na u Srem­skoj Mitro­vi­ci zbog toga što je bio za Kra­lja a pro­tiv komu­ni­sta, tako­đe imao pra­vo da nešto kaže naci­sti­ma, a sa seća­njem na svo­je pret­ke na umu, jed­na­ko kao i g. Vasić? Ne, bojim se da naši anti­fa­ši­sti, kon­se­kvent­no svo­joj ide­o­lo­gi­ji, sva­kog ko ne ami­nu­je komu­ni­stič­ku revo­lu­ci­ju kao jedi­ni mogu­ći oblik anti­fa­ši­zma sma­tra­ju "reak­ci­jom" i "faši­stom".

"Anti­fa­ši­stič­ku" ide­o­lo­gi­ju su prvi put lan­si­ra­li Sta­lji­no­vi komin­ter­nov­ski akti­vi­sti po zapad­noj Evro­pi 30-ih godi­na pro­šlog veka, za vre­me špan­skog gra­đan­skog rata, žele­ći da njo­me legi­ti­mi­šu komu­ni­zam kao jedi­nu sna­gu koja se pro­ti­vi Hitle­ru i faši­zmu uop­šte. Pede­set godi­na je u komu­ni­stič­kim zemlja­ma ta ide­o­lo­gi­ja kori­šće­na kao oru­đe nor­ma­li­za­ci­je tota­li­tar­nog komu­ni­zma, kao oprav­da­nje nje­go­vih zlo­či­na i smo­kvin list za tota­li­tar­nu "ide­o­krat­sku" vla­da­vi­nu. Amne­sti­ja koju je Zapad ponu­dio komu­ni­zmu zbog uče­šća na stra­ni Save­zni­ka u ratu, dopri­ne­la je da ta nor­ma­li­za­ci­ja bude pri­vid­no uver­lji­va, a sama amne­sti­ja shva­će­na kao dužno pri­zna­nje. Bez obzi­ra na Gula­ge, agrar­ne kolek­ti­vi­za­ci­je, zatim teror i destruk­ci­ju stra­vič­nih raz­me­ra u Kini, Kam­bo­dži, i drug­de u Azi­ji, i na zlo­či­ne ogrom­nih raz­me­ra po Evro­pi, komu­ni­sti su uvek vero­va­li da nji­ma pri­pa­da mesto u pan­te­o­nu slo­bo­de, i da su oni ovla­šće­ni da odre­đu­ju šta je to moral­na ver­ti­ka­la savre­me­nog sve­ta. Anti­fa­ši­zam kao ide­o­lo­ški stav je samo naj­pla­stič­ni­ji izraz ove neo­sno­va­ne arogancije.

Narav­no, nije samo kon­tekst rata s Hitle­rom ono što je spre­či­lo da komu­ni­zam bude tre­ti­ran po svo­jim deli­ma, a ne po svo­jim ide­o­lo­škim pro­kla­ma­ci­ja­ma. Tako­đe, reč je o činje­ni­ci da su se komu­ni­stič­ke pra­zne flo­sku­le o jed­na­ko­sti, soli­dar­no­sti i eman­ci­pa­ci­ji sjaj­no ukla­pa­le svo­jim kva­zi-uni­ver­za­li­zmom u for­me kul­tur­ne ima­gi­na­ci­je veći­ne inte­lek­tu­a­la­ca na Zapa­du, teo­rij­ski vaspi­ta­nih na tra­di­ci­ja­ma "huma­ni­zma" Fran­cu­ske revo­lu­ci­je. Fran­soa Fire sjaj­no opi­su­je u svo­joj knji­zi Pro­šlost jed­ne ilu­zi­je kako su se fran­cu­ski inte­lek­tu­al­ci odu­še­vlja­va­li bolj­še­vi­zmom, čak i onda kad ide­o­lo­ški nisu bili bolj­še­vi­ci, zato što im se čini­lo da ruska revo­lu­ci­ja nasta­vlja "eman­ci­pa­tor­sku" lini­ju jako­bin­stva i mesi­jan­sko obe­ća­nje soci­jal­nog pre­o­bra­ža­ja dru­štva. Zlo­či­ni, teror, kon­fi­ska­ci­je, konc­lo­go­ri – sve to za huma­ni­stič­ke obo­ža­va­o­ce kon­cep­ta revo­lu­ci­je spa­da u puku isto­rij­sku fusno­tu i nema nika­kve veze sa samim nače­li­ma komunizma.

Kad gle­da­mo dana­šnje doga­đa­je, ova ide­o­lo­ška monu­men­tal­na obma­na je bol­no vidlji­va. Na pri­mer, šta se na isto­ku Evro­pe sla­vi 9 maja? I dok je sasvim mogu­će razu­me­ti da zapad­ni naro­di pro­sla­vlja­ju ovaj datum kao sim­bol, ne pobe­de nad faši­zmom, već pobe­de libe­ral­ne demo­kra­ti­je nad tota­li­ta­ri­zmom (mada opet ni tu nije sve jasno, jer reci­mo veći­na Fran­cu­za danas misli da su ih 1945 Ame­ri­kan­ci oku­pi­ra­li!), neja­sno je šta ima­ju Rusi ili Polja­ci ili Srbi da pro­sla­vlja­ju tog datu­ma, i s kakvim razlo­zi­ma se oni nado­ve­zu­ju na kon­ti­nu­i­tet komu­ni­stič­kog "anti­fa­ši­zma"? Naj­mor­bid­ni­je delu­ju pom­pe­zne para­de u Moskvi: ume­sto da skru­še­no, u tiši­ni svo­jih domo­va na taj dan pale sve­će i mole se za duše dese­ti­na milo­na nevi­no stra­da­lih komu­ni­stič­kih žrta­va među svo­jim suna­rod­ni­ci­ma, oni pro­sla­vlja­ju "pobe­du miro­lju­bi­vog čove­čan­stva nad faši­zmom". Ali, to se i može oče­ki­va­ti od naci­je u kojoj po nekim anke­ta­ma 70% lju­di danas Sta­lji­na sma­tra hero­jem i pozi­tiv­nom isto­rij­skom lič­no­šću! I naci­je koja nikad nije mora­la da se "suo­či" sa svo­jom komu­ni­stič­kom pro­šlo­šću. I čiji dana­šnji lider nijed­nom reč­ju nije osu­dio komu­ni­stič­ke zlo­či­ne, niti se distan­ci­rao od tog reži­ma. Napro­tiv, govo­ri o ras­pa­du komun­stič­kog car­stva kao o "naj­ve­ćoj geo­po­li­tič­koj gre­šci XX veka".

Iako nešto manjih raz­me­ra i sti­dlji­vi­ja, nekro­fi­li­čar­ska ido­la­tri­ja komu­ni­zma je i u Srbi­ji vrlo pri­sut­na. I to na oba pola poli­tič­kog spek­tra. Titov komu­ni­sta i saput­nik sa Gale­ba se sma­tra piscem koji je povla­šće­ni tumač naci­o­nal­ne sud­bi­ne. On obo­ža­va Leku Ran­ko­vi­ća, Tita danas mrzi jer je Hrvat koji je ras­par­čao Srbi­ju, a ne što je komu­ni­stič­ki dik­ta­tor, i da se pono­vo rodi, on bi, kaže, opet bio komu­ni­sta i pono­vo bi tukao čet­ni­ke i reak­ci­ju (isto kao i "ide­a­li­stič­ki heroj" omla­di­ne, Če Geva­ra"). Tog obo­ža­va­o­ca Ran­ko­vi­ća (i mno­ge sa slič­nim bio­gra­fi­ja­ma i sta­vo­vi­ma) kao "oca naci­je" obo­ža­va­ju srp­ski naci­o­na­li­sti i "anti­ko­mu­ni­sti"!

Malo "levlje" i "gra­đan­ski­je" — (sad već pokoj­ni) sudi­ja na mon­ti­ra­nom pro­ce­su narod­nim nepri­ja­te­lji­ma iz 1946, koji je osu­dio vođu prve anti­hi­tle­ro­vo­ske geri­le Evro­pi, gene­ra­la Dra­žu Miha­i­lo­vi­ća kao izdaj­ni­ka i zlo­čin­ca na smrt, (a egze­ku­ci­ja izvr­še­na u taj­no­sti tako da mu se ni danas ne zna grob), i koji je na istom pro­ce­su, kao dru­go­op­tu­že­nog, osu­dio Slo­bo­da­na Jova­no­vi­ća na više­go­di­šnju kaznu zatvo­ra i gubi­tak gra­đan­skih pra­va zbog "sarad­nje sa oku­pa­to­rom" (!?), 90-ih je još uvek sebe sma­trao delom moral­ne ver­ti­ka­le. I delio je oko­lo lek­ci­je o zlo­či­ni­ma i krše­nju ljud­skih pra­va od stra­ne srp­skih naci­o­na­li­sta. I nikog nije bilo da ga pri­u­pi­ta: dru­že, gde ste zako­pa­li Dra­žu Miha­i­lo­vi­ća? I hilja­de dru­gih Jugo­slo­ve­na po jama­ma Kočev­skog roga, Pasjim gro­blji­ma, Kri­žnom putu, po nebro­je­nim seli­ma i gra­do­vi­ma posle 1944? I da li još uvek veru­je­te da je Slo­bo­dan Jova­no­vić rat­ni zlo­či­nac? I da li ste se suo­či­li sa svo­jom pro­šlo­šću? I sto­ti­ne nje­mu slič­nih nikad neće doži­ve­ti lustra­ci­ju, upra­vo zato što sim­bo­lič­ki ovde Ber­lin­ski zid još nije pao, a komu­ni­zam nije video svoj Nirn­berg. A u među­vre­me­nu, mno­gi od njih su posta­li "gra­đan­ska" opcija.

Dakle, da – pret­pro­šle nede­lje su u Novom Sadu mar­ši­ra­le dve gru­pe tota­li­tar­nih ekstre­mi­sta, naci­stič­ki i komu­ni­stič­ki, s tom razli­kom što se naci­sti­ma nije pri­dru­žio niko od respek­ta­bil­nih jav­nih figu­ra, dok se među komu­ni­sti­ma našlo neko­li­ko važnih lič­no­sti iz libe­ral­nog i pro­za­pad­nog dela srp­ske poli­tič­ke sce­ne. I to je sce­na za žaljenje.

Ivan Jan­ko­vić