Liberalni nacionalizam

Naci­o­na­li­zam je kroz čitav XX vek u sva­kom pri­stoj­nom dru­štvu bio doži­vlja­van kao zli dečak, i pri­pi­si­van je po pra­vi­lu poli­tič­kim i ide­o­lo­škim pro­tiv­ni­ci­ma. Libe­ra­li su nagla­ša­va­li kolek­ti­vi­stič­ki karak­ter naci­o­na­li­zma i nje­go­vu genu­i­nu vezu sa soci­ja­li­zmom, koja se ogle­da­la kako u zajed­nič­kom pri­stu­pu eko­nom­skim pro­ble­mi­ma, tako i u zajed­nič­kom pre­zi­ru pre­ma poli­tič­koj demo­kra­ti­ji. Omi­lje­ni pri­mer u ovom kon­tek­stu je bila Hitle­ro­va naci­o­nal-soci­ja­li­stič­ka par­ti­ja, ili Muso­li­ni­jev faši­zam. Soci­ja­li­sti su sa dru­ge stra­ni uka­zi­va­li da je naci­o­na­li­zam kon­zer­va­tiv­na i reak­ci­o­nar­na ide­o­lo­gi­ja koja zago­va­ra oču­va­nje posto­je­ćeg sve­ta i negi­ra kla­snu i soci­jal­nu dimen­zi­ju čove­ko­vog živo­ta, pa je bli­ža nje­go­vim kon­tra­hen­ti­ma, libe­ra­li­zmu i kon­zer­va­ti­vi­zmu. Na tre­ćoj stra­ni su kon­zer­va­tiv­ci koji su, i to ne bez oprav­da­nih razlo­ga, uka­zi­va­li da je naci­o­na­li­zam zapra­vo nuz-pro­i­zvod moder­ne masov­ne drža­ve, i da on spa­da u istu rubri­ku sa soci­ja­li­zmom i raci­o­na­li­stič­kim libe­ra­li­zmom u nji­ho­vom odba­ci­va­nju obi­ča­ja, spon­ta­nog poret­ka i pri­rod­nog razvo­ja dru­štva i insti­tu­ci­ja, poku­ša­va­ju­ći da oktro­i­še nad čita­vu zajed­ni­cu neka­kve apri­or­ne inte­lek­tu­a­li­stič­ke sheme.

Ipak, u kon­tek­stu naci­o­nal­ne drža­ve kao osnov­nog poli­tič­kog i soci­jal­nog okvi­ra, i osnov­ne pozor­ni­ce za bor­bu ide­ja u XX veku, naci­o­na­li­zam je naj­če­šće bio save­znik soci­ja­li­zma. Naci­o­na­li­stič­ka težnja ka eko­nom­skom i trgo­vin­skom zatva­ra­nju i for­si­ra­nju doma­će pri­vre­de pri­rod­no se naka­le­mi­la na inhe­rent­nu težnju levi­čar­skog inter­ven­ci­o­ni­zma da "zau­zda", odno­sno ogra­ni­či slo­bod­no trži­šte i uči­ni efek­tiv­ni­jim instru­men­te cen­tra­li­stič­kog pla­ni­ra­nja i držav­ne kon­tro­le. Reci­mo, spolj­no­tr­go­vin­ski pro­tek­ci­o­ni­zam je vrlo dugo bio povla­šće­no mesto susre­ta soci­ja­li­zma i naci­o­na­li­zma; soci­ja­li­sti su hte­li više razum­ne i plan­ske kon­tro­le sti­hij­skog trži­šta, eko­nom­ski naci­o­na­li­sti povo­ljan trgo­vin­ski bilans, i favo­ri­zo­va­nje doma­će pro­i­zvod­nje. I razne dru­ge fik­sa­ci­je naci­o­na­li­sta, poput sna­žne odbra­ne, "pod­sti­ca­nja" obra­zo­va­nja, držav­nog pen­zi­o­nog i zdrav­stve­nog osi­gu­ra­nja (začet­nik Bizmark) mogle su se ostva­ri­ti samo soci­ja­li­stič­kom eko­nom­skom poli­ti­kom – pove­ća­nim inter­ven­ci­o­ni­zmom i akti­vi­zmom drža­ve. Argu­ment za "naci­o­nal­ni pre­stiž" bilo koje vrste kroz veći deo XX veka bio je zapra­vo argu­ment za pove­ća­nje držav­ne potro­šnje. Moglo bi se reći da su u pro­se­ku naci­o­na­li­sti ostva­ri­va­li svo­je poli­tič­ke i ide­o­lo­ške cilje­ve kori­šće­njem soci­ja­li­stič­kih meto­da u ekonomiji.

Sve je to poče­lo da se brzo menja posled­njih dece­ni­ja XX veka sa napre­do­va­njem pro­ce­sa eko­nom­ske glo­ba­li­za­ci­je. Svet­ska trži­šta kapi­ta­la i rada posta­ja­la su sve otvo­re­ni­ja i flek­si­bil­ni­ja, bari­je­re poslo­va­nju sve manje, vrlo često kao posle­di­ca raci­o­nal­nog uvi­ða­nja naci­o­na­li­sta da levi­čar­ski pri­stup eko­no­mi­ji nano­si dugo­roč­nu šte­tu nji­ho­voj naci­ji, i da tako neće osi­gu­ra­ti pre­stiž, već samo cemen­ti­ra­ti siro­ma­štvo i stag­na­ci­ju. Slu­čaj­ni pro­do­ri u eko­nom­skim refor­ma­ma nekih zema­lja, koje su onda imi­ti­ra­li suse­di, korak po korak su pot­ko­pa­va­li kon­sen­zus o drža­vi bla­go­sta­nja kako na Zapa­du, tako i drug­de. Kada je reci­mo gene­ral Pino­če došao na vlast u čileu svr­ga­va­njem komu­ni­sta 1973, on je kao i sva­ki pro­se­čan voj­nik, sa jakim patri­ot­skim i naci­o­nal­nim ose­ća­nji­ma, hteo naj­bo­lje za svo­ju zemlju: vero­vao je u diri­go­va­nu eko­no­mi­ju i pla­ni­ra­nje, ne zato što je bio soci­ja­li­sta, već zato što nije znao ni za šta bolje. Sti­ca­jem okol­no­sti, gru­pa kom­pe­tent­nih eko­no­mi­sta ško­lo­va­nih u Ame­ri­ci uspe­la je da ga ube­di da je mno­go bolje spro­ve­sti pro­tr­ži­šne refor­me nego zadr­ža­ti soci­ja­li­zam, i da će na taj način čile mno­go više eko­nom­ski napre­do­va­ti. U kam­pa­nju se uklju­ču­ju i ame­rič­ki nobe­lov­ci Frid­man i Bju­ke­nen, i Gene­ral ime­nu­je Ser­hi­ja de Kastra za pre­mi­je­ra i nared­nih godi­na spro­vo­di jed­nu od naj­ra­di­kal­ni­jih libe­ral­nih eko­nom­skih refor­mi koje rezul­ti­ra­ju fan­ta­stič­nim pri­vred­nim rastom, a neka od nji­ho­vih naj­u­spe­šni­jih reše­nja, poput pri­vat­nog pen­zi­o­nog siste­ma, slu­že čak i libe­ra­li­ma na Zapa­du kao argu­ment u poli­tič­koj borbi.

U Azi­ji se deša­va sko­ro iden­tič­na stvar: cinič­ni naci­o­na­li­stič­ki reži­mi se odri­ču iz prag­mat­skih razlo­ga soci­ja­li­zma i pla­ni­ra­nja i okre­ću trži­šnim refor­ma­ma: Taj­van, Južna Kore­ja, Sin­ga­pur, Indo­ne­zi­ja, čak i kine­ski komu­ni­sti, svi oni dra­ma­tič­no libe­ra­li­zu­ju svo­ja trži­šta, sma­nju­ju­ći bari­je­re za ula­zak stra­nog kapi­ta­la i pore­ze, i sve više se osla­nja­ju­ći na trži­šte kao instru­ment naci­o­nal­nog pre­sti­ža. Rezul­tat se gra­ni­či sa nauč­nom fan­ta­sti­kom, poseb­no kad azij­ske tigro­ve upo­re­di­mo sa zemlja­ma koje su osta­le ver­ne soci­ja­li­zmu, poput afrič­kih. Zam­bi­ja je reci­mo 1964. ima­la dva puta viši per capi­ta doho­dak od Južne Kore­je, da bi kra­jem 90-ih godi­na Kore­ja sti­gla do dohot­ka koji je 27 (!!!) puta viši od zam­bij­skog! Iako dale­ko­i­stoč­ni vla­da­ri nisu pri­be­gli trži­štu iz dok­tri­nar­nih, nego prak­tič­nih razlo­ga, rezul­tat je bio isti: feno­me­na­lan i sko­ro neza­be­le­žen pri­vred­ni napredak.

Kada ovo­me doda­mo i Regan-Tačer revo­lu­ci­ju na Zapa­du, i posle­di­ce koje je ona ima­la po ras­ta­ka­nje tra­di­ci­o­nal­nog naci­o­na­li­stič­ko-soci­ja­li­stič­kog kon­sen­zu­sa o jakoj drža­vi, posta­je sve jasni­ji zaklju­čak da je pro­je­kat ostva­ri­va­nja soci­ja­li­stič­kog dru­štva i eko­no­mi­je u okvi­ri­ma naci­o­nal­ne drža­ve pro­pao. Od povla­šće­nog mezim­če­ta i save­zni­ka, naci­o­na­li­zam se pola­ko pre­o­bra­tio u možda naj­ve­ćeg nepri­ja­te­lja ili čak gro­ba­ra soci­ja­li­zma, u svim nje­go­vim vido­vi­ma; od istoč­no-evrop­skog, gde su anti­ru­ski naci­o­na­li­stič­ki resan­ti­ma­ni bili vrlo važan sasto­jak ruše­nja komu­ni­zma, pre­ko Zapa­da u užem smi­slu, do tre­ćeg sve­ta gde su cinič­ni naci­o­na­li­stič­ki auto­kra­ti shva­ti­li da od soci­ja­li­zma nema vaj­de, i da mora­ju oslo­bo­di­ti trži­šte ako hoće da izvu­ku zemlju iz siro­ma­štva, pa čak i naj­o­go­lje­ni­je gla­di. Po stra­ni od ovog pro­ce­sa osta­la je samo Afri­ka u kojoj i dalje domi­ni­ra­ju mark­si­stič­ke i pse­u­do-mark­si­stič­ke dik­ta­tu­re, spo­je­ne sa cen­tral­nim eko­nom­skim pla­ni­ra­njem. Rezul­tat – stag­na­ci­ja na nivou gla­di i umi­ra­nja od side, pro­ša­ra­na gra­ðan­skim rato­vi­ma i ple­men­skim poko­lji­ma neo­pi­si­vih raz­me­ra. Afri­ka osta­je zapra­vo crna rupa pla­ne­te, mimo pro­ce­sa globalizacije.

Suo­če­ni sa pora­zom soci­ja­li­stič­kog pro­jek­ta u okvi­ri­ma naci­o­nal­nih drža­va, levi­ča­ri su se pola­ko poče­li okre­ta­ti nad­na­ci­o­nal­nim insti­tu­ci­ja­ma kao novoj igrač­ki za popra­vlja­nje čove­čan­stva i "huma­ni­zo­va­nje" kapi­ta­li­zma. Shva­ti­li su da više ništa ne mogu da ura­de kori­ste­ći instru­men­te držav­nog inter­ven­ci­o­ni­zma na naci­o­nal­nom nivou, jer pove­ća­na mobil­nost kapi­ta­la i rad­ne sna­ge dra­ma­tič­no sma­nju­ju mane­var­ski pro­stor za šire­nje držav­nih inter­ven­ci­ja: ako poč­ne­te da diže­te pore­ze, pove­ća­va­te regu­la­ci­ju ili bilo šta slič­no, kapi­tal će odmah da se pre­se­li negde drug­de, gde su bolji uslo­vi, a i naj­kva­li­tet­ni­ji lju­di će teži­ti da vam emi­gri­ra­ju. Šire­nje svet­ske pode­le rada i slo­bod­ne trgo­vi­ne dove­li su do mno­go sna­žni­je i obu­hvat­ni­je kon­ku­ren­ci­je meðu zemlja­ma, tako da oni koji žele da pri­vu­ku stra­ni i zadr­že doma­ći kapi­tal mora­ju da se potru­de da obez­be­de povolj­no poslov­no okru­že­nje, a u tom pogle­du vrlo viso­ko figu­ri­ra­ju niski pore­zi, mala regu­la­ci­ja i jef­ti­na drža­va. A sve su to neza­mi­sli­vi bau­ci za levi­ča­re. To raza­ra "teko­vi­ne drža­ve bla­go­sta­nja", koje su smi­sao nji­ho­vog života.

Među­tim, levi­ča­ri su, za razli­ku od sta­rin­skih naci­o­nal-roman­ti­ča­ra i pro­tek­ci­o­ni­sta (raz­nih "zele­no­sa­la­ta­ša"), brzo shva­ti­li da se dugo­roč­no ništa ne može uči­ni­ti par­ci­jal­nim zatva­ra­njem naci­o­nal­nog trži­šta. Ume­sto toga, oni su došli na geni­jal­nu ide­ju da među­na­rod­nu kon­ku­ren­ci­ju spre­če tako što će da insta­li­ra­ju neku svet­sku vla­du koja će da pro­pi­še stan­dar­de regu­la­ci­je, visi­nu pore­za, carin­ske sto­pe i sve dru­go celom sve­tu, (ali, razu­me se, na nivou pre­re­gu­li­sa­nih zapad­nih drža­va bla­go­sta­nja) i tako u pot­pu­no­sti doki­nu pogub­nu kon­ku­ren­ci­ju, out­so­ur­cing, soci­jal­ni dam­ping i slič­ne uža­se neo­li­be­ral­ne glo­ba­li­za­ci­je. Biće jed­na cipe­la za sve veli­či­ne, i onaj ko pro­ba reci­mo da sma­nji pore­ze ispod onog što mu nare­di svet­ska vla­da biće zakon­ski kažnjen. Ura­di­ti isto ono što su radi­li kroz ceo XX vek, ali ovaj put sa glo­bal­nog nivoa! I što je poseb­no zgod­no sa ovom ide­jom, niko neće moći da ih optu­ži da gre­še, jer neće moći da napra­vi pore­ðe­nje sa nečim dru­gim. Ako se soci­ja­li­zam uve­de u jed­noj ili neko­li­ko zema­lja, a u dru­gi­ma ne, svi će da vide da to ne radi i da je bolje u kapi­ta­li­zmu. Ali ako soci­jal­nu drža­vu namet­ne­mo celom sve­tu odjed­nom, niko to neće moći da upo­re­di ni sa čim dru­gim. Gre­ške inter­ven­ci­o­ni­zma ćemo onda komot­no moći da pri­pi­su­je­mo trži­štu, i šta­vi­še, da ih kori­sti­mo kao argu­ment za uvo­đe­nje novih i novih intervencija.

Zai­sta, ovo je sjaj­no smi­šljen i širo­ko rekla­mi­ran plan. Može­te ga sre­sti u pro­po­ve­di­ma soci­jal­de­mo­krat­skih poli­ti­ča­ra o potre­bi "regu­li­sa­nja glo­ba­li­za­ci­je", pap­skim i biskup­skim posla­ni­ca­ma koje pro­sto vrve od slič­nih pozi­va, ali i u viso­ko­um­nim mudro­va­nji­ma levi­čar­skih filo­zo­fa, poput Hel­da ili Haber­ma­sa o "pro­tiv­reč­no­sti­ma feno­me­na glo­ba­li­za­ci­je". I narav­no, nji­hov maki­ja­ve­li­stič­ki geni­je opet zna da se ne tre­ba iscr­plji­va­ti u bor­bi pro­tiv opšte­pri­hva­će­nih nače­la i ose­ća­nja već ih isko­ri­sti­ti za sebe. Tako oni nisu pro­tiv glo­ba­li­za­ci­je, već su zapra­vo naj­do­sled­ni­ji glo­ba­li­za­to­ri, koji hoće da glo­ba­li­zu­ju ne samo zapad­ni kapi­tal, nego i stan­dar­de zašti­te rada i oko­li­ne, kao i bla­go­de­ti soci­jal­ne zašti­te. Smo­kvin list je, dakle, "huma­ni­zo­va­nje" trži­šta i raci­o­nal­no upra­vlja­nje pro­ce­som glo­ba­li­za­ci­je. A sušti­na – spa­ša­va­nje što se spa­sti može od soci­ja­li­zma i ban­kro­ti­ra­nog kon­cep­ta drža­ve bla­go­sta­nja, a kroz pri­sil­no uki­da­nje, ili bar ogra­ni­ča­va­nje, kon­ku­ren­ci­je na meðu­na­rod­nim tržištima.

Zašto je ovo tako loše, i na koji način nano­si šte­tu celom sve­tu? Pogle­daj­mo neke jed­no­stav­ne pri­me­re. Ako reci­mo srp­ski elek­tro­in­že­njer može da ura­di isti posao za engle­sku fir­mu tri­put jef­ti­ni­je od engle­skog, engle­ska fir­ma će anga­žo­va­ti srp­skog inže­nje­ra, a ne engle­skog, zato što želi da zara­di više a ne manje. Ako hrvat­skim rad­ni­ci­ma ne tre­ba pola mesta u uprav­nom odbo­ru fir­me, već samo dobre zara­de, i ako ih je baš bri­ga što mogu da budu otpu­šte­ni bez obja­šnje­nja i otprem­ni­ne, onda će nemač­ka fir­ma da zapo­sli hrvat­ske a ne nemač­ke rad­ni­ke. A šta hoće popra­vlja­či kapi­ta­li­zma: da neko nad­na­ci­o­nal­no telo (EU, OUN, …) zabra­ni engle­skoj fir­mi da anga­žu­je srp­skog elek­tro­in­že­nje­ra ili nemač­koj da upo­sli jef­ti­ni­je hrvat­ske rad­ni­ke, tako što će srp­skoj i hrvat­skoj drža­vi nare­di­ti da zakon­ski uve­du jed­na­ko sku­pu i desti­mu­la­tiv­nu regu­la­ti­vu kao u Engle­skoj ili Nemač­koj. Ako Šve­đa­ni mogu da piju vodu iz reka, onda i Buga­ri ima maj­ci da piju vodu iz reka, pa makar cela pri­vre­da sta­la, jer ništa neće radi­ti pod tako posta­vlje­nim eko­lo­škim stan­dar­di­ma. Ako u Nemač­koj mal­te­ne nikog ne smeš da zapo­sliš, jer ako se ispo­sta­vi da radi loše, nikad nećeš moći da ga otpu­stiš zbog rad­nog zako­no­dav­stva, onda i Polja­ci ima da uve­du isto takvo zako­no­dav­stvo, jer trži­šte je jedin­stve­no, pa mora­ju biti i "soci­jal­ni stan­dar­di". A ko se buni, nje­mu ćemo (osim pret­nji) reći da je to dobro za nje­ga, jer dopri­no­si jedin­stvu zajed­nič­kog trži­šta. To je evrop­ska vari­jan­ta pri­če o raci­o­nal­nom upra­vlja­nju glo­ba­li­za­ci­jom i urav­no­te­že­nju tržišta.

Sve ovo, meðu­tim, jako pod­se­ća na onu pri­ču o liscu koji je opr­ljio svoj rep pa onda ube­ðu­je dru­ge lisce da i oni odse­ku svo­je repo­ve, jer je to zapra­vo sjaj­na stvar za njih. Isto tako nas iz Evro­pe ube­đu­ju da ih sle­di­mo u sulu­doj eko­nom­skoj filo­zo­fi­ji. Samo što ovaj naš lisac ne pre­dla­že ništa, nego pre­ti i hoće silom da osta­li­ma odse­če repo­ve (kon­ku­rent­ske pred­no­sti). Jedan od vode­ćih lisa­ca u evrop­skoj poli­ti­ci, Roma­no Pro­di ova­ko je obra­zlo­žio potre­bu da se u EU izvr­ši "har­mo­ni­za­ci­ja" pore­skih sto­pa: "Ako Esto­ni­ja uki­ne sve pore­ze, tamo će oti­ći sav kapi­tal". Zaklju­čak je jasan: ako su u Esto­ni­ji pore­zi mno­go niži nego u Ita­li­ji ili Nemač­koj, onda ne tre­ba Nemač­ka i Ita­li­ja da sni­ze svo­je, već Esto­ni­ja da podig­ne svo­je. Vrlo pro­sto! Pre­ne­se­te Pro­di­ju i nje­go­vim dru­ga­ri­ma u Evrop­skoj komi­si­ji nadle­žnost da odre­đu­ju pore­ze širom EU, i začas posla dobi­je­te huma­ni­zo­va­ni kapi­ta­li­zam i raci­o­nal­no upra­vlja­nje pro­ce­som glo­ba­li­za­ci­je. Dru­gim reči­ma, nemač­ke pore­ze u celoj Evro­pi, ili (što da ne) sve­tu. Sreć­ni – biro­kra­ti, sin­di­ka­ti i poli­ti­ča­ri na Zapa­du. Žrtve – siro­ma­šni na Isto­ku, ali na dugi rok i veći­na lju­di na Zapadu.

Ovo je kon­tekst u kome naci­o­na­li­zam poči­nje da igra pozi­tiv­nu ulo­gu. On posta­je jed­na od naj­ja­čih koč­ni­ca ovoj neo­bu­zda­noj ambi­ci­ji levi­čar­skih pla­ne­ra i biro­kra­ta da insta­li­ra­ju neku vari­jan­tu svet­ske vla­de, i ostva­re svo­ju uto­pi­ju sve­o­bu­hvat­no kon­tro­li­sa­nog i regu­li­sa­nog sve­ta. Naci­o­na­li­zam širi otpor pre­ma nei­za­bra­noj i bez­lič­noj biro­kra­ti­ji u Bri­se­lu ili Nju­jor­ku, koja je korum­pi­ra­na, sebič­na i posta­vlje­na samo da kinji narod i ruši suve­re­ni­tet drža­va. Ogrom­na korup­ci­ja i mili­on­ske pro­ne­ve­re u OUN i Evrop­skoj komi­si­ji samo pot­po­ma­žu i pot­pi­ru­ju ovo nepo­ve­re­nje pre­ma ide­ji poli­tič­ke glo­ba­li­za­ci­je. Vla­de istoč­no­e­vrop­skih zema­lja Bri­sel sve više doži­vlja­va­ju kao novu Moskvu; pola veka im je iz Moskve javlja­no šta je nji­ho­vo mišlje­nje i šta tre­ba da rade, kakve kuće i fabri­ke da gra­de, koje pri­vred­ne gra­ne da razvi­ja­ju i kakvu spolj­nu poli­ti­ku da vode. Sa ula­skom u EU malo toga se menja: daju im 70 000 stra­na zako­na i regu­la­ti­va da pre­ve­du i uvr­ste u svo­ja zako­no­dav­stva, pre­te ako nisu poslu­šni u spolj­noj poli­ti­ci (pri­mer Šira­ko­vih pac­ki nepo­slu­šni­ma za vre­me rata u Ira­ku), tera­ju da na isti način na koji su 50 godi­na kopi­ra­li ruski komu­ni­zam sada kopi­ra­ju fran­cu­sko-nemač­ku drža­vu bla­go­sta­nja. Lju­di pre­po­zna­ju ovu aro­gan­ci­ju i pru­ža­ju otpor.

Naci­o­na­li­zam XXI-og veka će biti kori­sna i pro­gre­siv­na poja­va, ali ne zato što je naci­o­na­li­zam sam po sebi dobar, već zato što su moguć­no­sti nje­go­vog destruk­tiv­nog ispo­lja­va­nja prin­ci­pi­jel­no iscr­pe­ne. Naci­o­na­li­zam kao takav nije ni poli­tič­ki ni eko­nom­ski pro­gram, već izraz ose­ća­nja i tipo­va lojal­no­sti neke gru­pe lju­di, koja ne mora­ju biti raci­o­nal­na. On se u tom smi­slu može "naka­le­mi­ti" na razli­či­te soci­jal­ne filo­zo­fi­je, jer se naci­o­nal­ni sen­ti­men­ti mogu iži­ve­ti i kroz ide­ju naci­o­nal­ne neza­vi­sno­sti od bri­sel­skih zavo­je­va­ča, kao i kroz ide­ju zatva­ra­nja trži­šta. Veli­ka stra­te­ška pred­nost libe­ral­ne glo­ba­li­za­ci­je nad svet­skom vla­dom, cen­tra­li­za­ci­jom i dru­gim očaj­nič­kim anti­glo­ba­li­stič­kim pro­te­za­ma za sta­ri soci­ja­li­zam, jeste što ona dozvo­lja­va ispo­lja­va­nje ovih naci­o­na­li­stič­kih sen­ti­me­na­ta, ose­ća­nja samo­bit­no­sti i važno­sti, a da isto­vre­me­no ne spre­ča­va i ne deku­ra­ži­ra koo­pe­ra­ci­ju među poje­din­ci­ma pre­ko naci­o­nal­nih gra­ni­ca. Napro­tiv, kroz slo­bod­na svet­ska trži­šta mak­si­mal­no pod­sti­če tu koo­pe­ra­ci­ju. Srbi i Hrva­ti trgu­ju, putu­ju i komu­ni­ci­ra­ju kao Srbi i Hrva­ti ali ih niko ne sate­ru­je u zajed­nič­ki poli­tič­ki tor, i ne tera ih da se vole i "dele zajed­nič­ke vred­no­sti". I tako širom sveta.

Naci­o­na­li­zmi diljem glo­bu­sa, a pogla­vi­to van Zapa­da u užem smi­slu reči, tako posta­ju para­dok­skal­ni save­zni­ci libe­ral­ne glo­ba­li­za­ci­je (kako ovo bogo­hul­no zvu­či lju­bi­te­lji­ma če Geva­re, ali ništa manje i mno­gim salon­skim libe­ra­li­ma sa Zapa­da!). Anti­ko­lo­ni­ja­li­zam i anti­za­pad­nja­štvo veli­kih delo­va tre­ćeg sve­ta više nema­ju soci­ja­li­stič­ku boju, zato što je sam soci­ja­li­zam u raz­nim boja­ma i deze­ni­ma svu­da pro­pao, i u nje­ga veru­ju još samo "huma­ni­sti" na Zapa­du. Tre­ba se samo seti­ti une­zvre­nog pred­sed­ni­ka Klin­to­na na pre­go­vo­ri­ma u Sije­tlu kada su ga pred­stav­ni­ci azij­skih i lati­no­a­me­rič­kih zema­lja hor­ski napa­li zbog pro­tek­ci­o­ni­zma i anti­dam­pin­ških mera, a on vero­vao da će biti dovolj­no da izde­kla­mu­je "libe­ral­ne" pri­či­ce o huma­ni­zo­va­nju glo­ba­li­za­ci­je i pomo­ći siro­ma­šni­ma, pa da ih umi­ri. Na to mu je, među­tim, lede­no uzvra­će­no da nije potreb­na nika­kva pomoć nje­go­ve vla­de, već slo­bod­na trgo­vi­na i dozvo­lja­va­nje out­so­ur­cin­ga. Ili možda još bolje – seti­ti se naj­u­pe­ča­tlji­vi­je demon­stra­ci­je ove do sko­ra nemo­gu­će inver­zi­je ulo­ga Zapa­da i Tre­ćeg sve­ta iz 1997, kada je Hong-Kong vra­ćen Kini. Name­snik za Hong Kong koga su vla­sti iz Pekin­ga posla­le da pre­u­zme dužnost od tada­šnjeg bri­tan­skog guver­ne­ra, Kri­sa Pate­na, izja­vio je tom pri­li­kom pot­pu­no nedi­plo­mat­ski, a pro­pos Pate­no­vih name­ra da u Hong Kong (eko­nom­ski naj­slo­bod­ni­ju zemlju na sve­tu) uve­de držav­ni pen­zi­o­ni sistem: "Uva­že­ni gospo­din guver­ner može svo­je sku­pe evro­so­ci­ja­li­stič­ke ide­je da spro­vo­di kući, o svom tro­šku". Funk­ci­o­ner komu­ni­stič­ke Kine isme­va levi­čar­ske ilu­zi­je zapad­nog "libe­ral­no-demo­krat­skog" poli­ti­ča­ra! Kako je samo isto­ri­ja puna cinič­nih izne­na­ðe­nja i preokreta!

U Evro­pi se ovaj novi i zdra­vi naci­o­na­li­zam naj­vi­še ispo­lja­va kroz tzv. evro­skep­ti­ci­zam, nepo­ve­re­nje u "evrop­ske inte­gra­ci­je", odno­sno eko­nom­sku i poli­tič­ku cen­tra­li­za­ci­ju vla­sti u ruka­ma nei­za­bra­nih biro­kra­ta u Bri­se­lu. Iko­ne ovog inte­lek­tu­al­nog pokre­ta su Mar­ga­ret Tačer i Vac­lav Kla­us, šam­pi­o­ni libe­ra­li­zma i slo­bod­nog trži­šta, ali isto­vrem­no oso­be dubo­ko oda­ne tra­di­ci­o­nal­non evrop­skom kul­tur­nom i poli­tič­kom diver­zi­te­tu i radi­kal­no nepo­ver­lji­ve pre­ma stva­ra­nju evrop­ske super­dr­ža­ve. Taj novi, otme­ni, evro­skep­tič­ki naci­o­na­li­zam je naj­ja­či u Bri­ta­ni­ji, gde je pre­ko 70% sta­nov­ni­štva za pot­pu­ni izla­zak zemlje iz EU, ali se može pri­me­ti­ti i u Irskoj, Skan­di­na­vi­ji, ili nekim istoč­no­e­vrop­skim zemlja­ma. Taj naci­o­na­li­zam ne teži eko­nom­skoj samo­do­volj­no­sti, već napro­tiv inte­gra­ci­ji, ali odbi­ja poli­tič­ko tutor­stvo bri­sel­ske biro­kra­ti­je. Zato ga i evro-fede­ra­li­sti stal­no napa­da­ju kao nazad­ni i konzervativni.

Inte­re­sant­no je pri­me­ti­ti da iako pro­že­ta sna­žnim naci­o­na­li­stič­kim duhom u pro­te­klih 15 godi­na, Srbi­ja ne poka­zu­je nika­kve zna­ke ovog novog i otre­žnju­ju­ćeg naci­o­na­li­zma. Napro­tiv, pri­mi­tiv­no-popu­li­stič­ka eufo­ri­ja 90-ih zame­nje­na je ništa manje pri­mi­tiv­nom eufo­ri­jom evrop­skih inte­gra­ci­ja i "pro­pa­gan­de sre­će" koju nam slo­žno sa malih ekra­na sva­kod­nev­no emi­tu­ju poli­ti­ča­ri, medi­ji, inte­lek­tu­al­ci i nevla­di­ne orga­ni­za­ci­je. Evrop­ska uni­ja ili smrt! Neke stran­ke koje su se do juče pono­si­le svo­jom "naci­o­nal­no-demo­krat­skom" pozi­ci­jom (poput DSS‑a) i sum­nji­či­le dru­ge (poput pokoj­nog Ðin­đi­ća) za nedo­volj­no kva­li­tet­nu naci­o­nal­nu sup­stan­cu, sada su se pre­tvo­ri­le u pra­ve tela­le evro­pe­i­za­ci­je, ver­ni­ke EU koji Havi­je­ra Sola­nu ne pita­ju još samo šta tre­ba da veče­ra­ju. Stra­šni srp­ski radi­ka­li, naj­ek­strem­ni­ji i naj­o­gor­če­ni­ji naci­o­na­li­sti i mrzi­te­lji Zapa­da koji sanja­ju o sve­slo­ven­skom car­stvu i save­zu sa Rusi­jom i Belo­ru­si­jom, pre­met­nu­li su se sko­ro obnoć u pra­ve prav­ca­te evro­fil­ske bubi­ce, koje poslu­šno pona­vlja­ju da mi hoće­mo u EU (narav­no ne i u NATO), ali oni nas tamo neće jer dosov­ska i dee­se­sov­ska vla­da rade loše i ne isko­re­nju­ju kri­mi­nal i korup­ci­ju. Naci­o­na­li­zam svih ovih poli­tič­kih stru­ja se sve više svo­di samo na mla­ke, pla­šlji­ve i nemu­šte poku­ša­je odbra­ne osta­ta­ka Milo­še­vi­će­ve rat­ne poli­ti­ke, i dozi­ra­nu anti­ha­šku kuk­nja­vu (dodu­še i ona jenja­va pod tere­tom dese­ti­na srp­skih rodo­lju­ba koje Koštu­ni­ca kao novo­go­di­šnje pake­ti­će life­ru­je Kar­li del Pon­te); ni tra­ga nekom tače­rov­skom "izo­la­ci­o­ni­zmu" ili, ne daj bože, evroskepticizmu.

Iz ovo­ga se vide dve stva­ri. Prvo, Srbi­ja je dubo­ko pore­me­će­no i dezo­ri­jen­ti­sa­no dru­štvo koje uop­šte ne komu­ni­ci­ra sa inte­lek­tu­al­nim i poli­tič­kim iza­zo­vi­ma savre­me­nog sve­ta. Ono nije u sta­nju da izne­dri onu for­mu kon­zer­va­tiv­ne naci­o­nal­ne poli­tič­ke misli i prak­se koja ili domi­ni­ra ili je u sna­žnom uspo­nu u Evro­pi, i koja bi okre­nu­la leđa kako milo­še­vi­ćev­skom naci­o­nal-soci­ja­li­zmu, tako i nje­go­vom odra­zu u ogle­da­lu – Koštu­ni­či­nom bri­sel­skom soci­ja­li­zmu sa Kara­dži­će­vim licem. I dru­ga stvar, u Srbi­ji zapra­vo ne posto­ji poli­tič­ka desni­ca. Posto­je samo razli­či­te vari­jan­te levi­ča­re­nja i soci­ja­li­zma; od ble­rov­sko-klin­to­nov­skog "moder­ni­za­tor­skog" soci­ja­li­zma DS‑a (koji je još i naj­ma­nje zlo), pre­ko Kari­će­vog kor­po­ra­ti­vi­stič­kog i pro­tek­ci­o­ni­stič­kog soci­ja­li­zma pono­snog srp­skog doma­ći­na, do DSS-ovske eklek­tič­ke anti-ide­o­lo­gi­je o kojoj zna­mo samo to da je od svih, sva­ko­ga i sve­ga (osim Sola­ne) pod­jed­na­ko uda­lje­na i pod­jed­na­ko mrzo­volj­na, ili, na kra­ju, radi­kal­skog soci­ja­li­zma "hle­ba za tri dina­ra" i "lopo­ve u zatvo­re". To je naša poli­tič­ka ponu­da trenutno.

Kad se u nekoj daljoj buduć­no­sti na našoj sce­ni poja­vi neko ko bi u poli­tič­kom smi­slu ličio na Vac­la­va Kla­u­sa ili Mar­ga­ret Tačer (ili možda G.W. Buša?) zna­će­mo da je ova naci­ja na putu poli­tič­kog ozdra­vlje­nja. I zna­će­mo da se konač­no poja­vlju­je pra­va, nor­mal­na kon­zer­va­tiv­na desni­ca, ili libe­ral­ni nacionalizam.

Ivan Jan­ko­vić