O austrijskoj metodologiji (II deo)

II Apri­or­na nau­ka o ljud­skom delo­va­nju i nje­ne primene

Jed­na gru­pa austrij­skih teo­re­ti­ča­ra (Mizes, Rot­bard) sma­tra da su (mno­gi) naj­va­žni­ji opšti zako­ni koji se tiču među­ljud­ske inter­ak­ci­je n oso­ba izve­de­ni iz (kako je oni nazi­va­ju) apri­or­ne nau­ke o ljud­skom delo­va­nju. Ova­kva nau­ka, po nji­ho­vom mišlje­nju, zapo­či­nje ispi­ti­va­njem sušti­ne delo­va­nja (tj. svr­ho­vi­tog pona­ša­nja) i, raz­ra­đu­ju­ći ono što je sadr­ža­no u ovoj sušti­ni, vodi do uspo­sta­vlja­nja nužnih isti­na o ljud­skom delo­va­nju kao takvom.

Tre­ba zapa­zi­ti da je sta­no­vi­šte koje drži da posto­ji ova apri­or­na nau­ka o ljud­skom delo­va­nju logič­ki neza­vi­sno od pri­hva­ta­nja teze meto­do­lo­škog indi­vi­du­a­li­zma. Jer, meto­do­lo­ški indi­vi­du­a­li­sta može sma­tra­ti da su sve isti­ni­te dru­štve­no­na­uč­ne teo­ri­je svo­dlji­ve na zako­ne o ljud­skom delo­va­nju, ali da pri tom nije­dan od ovih poto­njih zako­na nije nužno isti­nit. Isto tako, neko može sma­tra­ti da posto­ji skup nužnih isti­na o ljud­skom delo­va­nju, ali da one nisu dovolj­ne da redu­ku­ju i obja­sne sve isti­ni­te teo­ri­je dru­štve­ne nau­ke. 1

Ide­ja o raz­ra­đi­va­nju ono­ga što je sadr­ža­no u sušti­ni ljud­skog delo­va­nja sva­ka­ko je inte­re­sant­na i iza­zov­na. Takav pro­gram, koji uklju­ču­je i sin­te­tič­ke nužne isti­ne, logič­ki pozi­ti­vi­sti bi odba­ci­li kao pra­zan i nemo­guć. Među­tim, pozi­ti­vi­stič­ka pozi­ci­ja i argu­men­ti o sin­te­tič­kim nužnim sta­vo­vi­ma, kao i mno­go toga dru­gog unu­tar pozi­ti­vi­sti­čog gle­di­šta (na pri­mer, veri­fi­ka­ci­o­ni kri­te­ri­jum zna­če­nja), zapa­li su u teška vre­me­na. Nedav­no je oži­ve­lo inte­re­so­va­nje za takve iska­ze, i mislim da je pošte­no reći da ne posto­je argu­men­ti za koje je opšte­pri­hva­će­no da uver­lji­vo uka­zu­ju pro­tiv moguć­no­sti takvih sin­te­tič­kih nužnih isti­na. 2

Ovo nije pri­klad­na pri­li­ka da se istra­žu­je opšta moguć­nost takvih isti­na. Ume­sto toga, ispi­ta­će se kakve impli­ka­ci­je za prak­su eko­no­mi­je ima even­tu­al­no posto­ja­nje takvih isti­na. U kasni­jim odelj­ci­ma sada­šnjeg ogle­da ispi­ta­će se u poje­di­no­sti­ma takve (navod­ne) isti­ne. Raz­mo­tri­ću samo neke od (navod­nih) izvo­đe­nja iz sušti­ne delo­va­nja, ali tre­ba pome­nu­ti da je potreb­no jasno, pre­ci­zno i kon­si­stent­no tvr­đe­nje o sadr­ža­ju (apri­or­ne) teo­ri­je u spe­ci­fi­ko­va­nom reč­ni­ku pri­mi­tiv­nih ter­mi­na zajed­no sa ekspli­cit­nim defi­ni­ci­ja­ma i aksi­o­mi­ma. Takvo tvr­đe­nje tre­ba da raz­ja­sni da li se pre­fe­ren­ci­ja iz počet­ka stva­ra naspram postu­pa­ka ili naspram isho­dâ; ono će fik­si­ra­ti jedan pojam (pre­fe­ren­ci­ja, zado­vo­lje­nje, želja) kao pri­mi­tiv­ni, a osta­le će defi­ni­sa­ti pre­ko nje­ga; ono će biti dovolj­no istan­ča­no da uzme u obzir raz­ma­tra­nja o teo­ri­ji izbo­ra u uslo­vi­ma nei­zve­sno­sti i da u pred­sta­vlja­nju teo­ri­je dosled­no raz­dvo­ji ono što se oče­ku­je da će se dogo­di­ti od ono­ga za šta se misli da se može dogo­di­ti; ono će izbe­ći Mize­so­vu nesreć­nu ten­den­ci­ju da govo­ri kao da je ishod postup­ka pre­fe­ri­ran pre u odno­su na tre­nut­nu situ­a­ci­ju (što ne mora da bude) nego u odno­su na ono što bi bilo na delu da se postu­pak nije izvr­šio. Tako­đe je potreb­no više pažnje posve­ti­ti utvr­đi­va­nju budu­će ori­jen­ta­ci­je delo­va­nja jer cilj nekog postup­ka može biti samo da se on izvr­ši, ili da se nasta­vi pret­hod­no zapo­če­ti plan, ili sle­di pret­hod­no pre­u­ze­ta oba­ve­za. Sto­ga mislim da je pogre­šno govo­ri­ti o čove­ku koji delu­je, kao što to čini Mizes, nužno zane­ma­ru­ju­ći amor­ti­zo­va­ne tro­ško­ve ásunk cost­sñ. Možda će nji­ho­vo raz­ma­tra­nje biti ira­ci­o­nal­no, ali lju­di u resto­ra­nu, na pri­mer, čiji je obrok sti­gao i ispo­sta­vi­lo se da je jad­nog uku­sa sigur­no često govo­re da je razlog što će ga ipak poje­sti novac koji je već bio name­njen za to. Isti­na, nji­hov pri­sta­nak na ovaj obrok, ume­sto da naru­če nešto dru­go (pret­hod­no pri­pre­mlje­no), neko može obja­sni­ti na isti način na koji obja­šnja­va­mo zašto se naj­no­vi­ja, naj­mo­der­ni­ja opre­ma ne posta­vlja odmah u sva­koj fabri­ci. Ali, s dru­ge stra­ne, nije nemo­gu­će da je osta­vlja­nje nepo­je­de­nim neče­ga što je neka oso­ba pla­ti­la, za nju neko­ri­sno. Eko­nom­ska teo­ri­ja može pret­po­sta­vi­ti da pre­du­zet­ni­ci zane­ma­ru­ju amor­ti­zo­va­ne tro­ško­ve, ne zato što to jeste deo sušti­ne ljud­skog delo­va­nja, već zato što trži­šte teži da odstra­ni pre­du­zet­ni­ke koji uzi­ma­ju u obzir ova­kve tro­ško­ve. Konač­no, želim da teo­ri­ja bude for­mu­li­sa­na tako da, čak i ako pre­fe­ren­ci­ja jeste subjek­tiv­no psi­ho­lo­ško sta­nje, kraj­nje stva­ri koje su pre­fe­ri­ra­ne u odno­su na dru­ge ne mora­ju i same da budu subjek­tiv­na psi­ho­lo­ška sta­nja (kao što su ose­ća­ji zado­vo­lje­nja ili neza­do­vo­lje­nja, ili odba­ci­va­nje takvih stva­ri). Uvi­đam da je ovo kom­pli­ko­va­ni­je pita­nje, ali na tome ovde ne moram da se zadr­ža­vam, budu­ći da sam na dru­gom mestu naveo rele­vant­na raz­ma­tra­nja. 3

Mora­ću da uči­nim par krat­kih napo­me­na o for­mu­li­sa­nju teo­ri­je, budu­ći da želim da nešto detalj­ni­je ispi­tam vezu pre­fe­ren­ci­je, izbo­ra i delo­va­nja sa teo­ri­jom o vre­men­ski odre­đe­noj pre­fe­ren­ci­ji. U ovom odelj­ku se prvo mora izlo­ži­ti raz­ma­tra­nje pri­me­ne sku­pa nužnih isti­na o delo­va­nju. Postup­ci su odre­đe­ni način pona­ša­nja, nai­me svr­ho­vi­to pona­ša­nje. Nije sva­ko pona­ša­nje svr­ho­vi­to. Posto­je uzro­ko­va­ni pokre­ti tela koji čak i nisu pona­ša­nje, kao što je pokret tela kada se nesve­sno pad­ne s visi­ne. Posto­ji pona­ša­nje koje nije postu­pa­nje, na pri­mer, jed­no­stav­ni neu­slo­vlje­ni reflek­si. Vežba­njem takvo pona­ša­nje može pot­pa­sti pod kon­tro­lu ili izbor, ali ako se takvo vežba­nje ne bi zbi­lo, reflek­sno pona­ša­nje ne bi bilo postu­pa­nje (prem­da je pre­đa­šnje "neve­žba­nje" moglo biti). Šta je sa uslov­nim reflek­si­ma kla­sič­nog Pavlo­vlje­vog uslo­vlja­va­nja? Zvo­nje­nje zvo­na je bilo pove­za­no sa hra­nom, a sada (bez pri­su­stva hra­ne) zvo­no zvo­ni i pas, ili ljud­sko biće, luči plju­vač­ku. Da li je pona­ša­nje luče­nja plju­vač­ke postu­pak? Ne sećam se da je u deli­ma austrij­skih pisa­ca pri­sut­no spe­ci­fič­no raz­ma­tra­nje ovog pro­ble­ma, ali veru­jem da bi nji­hov odgo­vor bio da ova­kvi pavlo­vljev­ski reflek­si nisu postupci.

Znat­no inte­re­sant­ni­je i teže je ope­rant­no pona­ša­nje (ope­rant beha­vi­or). Da li je pona­ša­nje koje pot­pa­da pod prin­ci­pe ope­rant­nog uslo­vlja­va­nja (ope­rant con­di­ti­o­ning) postu­pa­nje? Pro­ce­si ope­rant­nog uslo­vlja­va­nja putem nagra­da i kazni, pozi­tiv­nih i nega­tiv­nih poja­ča­nja áre­in­for­ce­men­tñ, u odno­su na razli­či­te moguć­no­sti poja­ča­nja, povi­ša­va­ju i sni­ža­va­ju vero­vat­no­će razli­či­tih pona­ša­nja i uvo­de razli­či­te obra­sce odu­mi­ra­nja. 4 Da li je takvo pona­ša­nje, koje je pred­met poja­ča­nja i nji­me je obli­ko­va­no, delo­va­nje? Austri­jan­ci se mogu buni­ti pro­tiv pri­me­ne prin­ci­pâ ope­rant­nog uslo­vlja­va­nja na lju­de i teo­re­ti­sa­nja o lju­di­ma na ovaj način, jer je pona­ša­nje na koje ski­ne­ri­jan­ski psi­ho­log pri­me­nju­je svo­je prin­ci­pe isto ono pona­ša­nje koje bi austrij­ski teo­re­ti­čar nazvao "svr­ho­vi­tim", odno­sno "delo­va­njem". Psi­ho­log ski­ne­ri­ja­nac tako­đe pri­me­nju­je svo­je prin­ci­pe na živo­ti­nje, a to pokre­će pita­nje da li austij­ski teo­re­ti­čar ubra­ja ope­rant­no pona­ša­nje npr. paco­vâ i golu­bo­va u delo­va­nje. Opet, ne sećam se da posto­ji spe­ci­fič­na disku­si­ja o ovom pita­nju kod austrij­skih teo­re­ti­ča­ra, ali mislim da bi oni nera­do pri­me­ni­li na živo­ti­nje mno­ge od kate­go­ri­ja koje idu sa delo­va­njem, kao što su oče­ki­va­nja, pla­no­vi, sli­ke želje­nog cilja. Pod­se­ćam da su prin­ci­pi ope­rant­nog uslo­vlja­va­nja posma­tra­ni kao delat­ni na vrlo niskom nivou evo­lu­ci­o­ne lestvice.

Ako takvo ope­rant­no pona­ša­nje tih dru­gih orga­ni­za­ma nije delo­va­nje, onda ima­mo inte­re­san­tan pri­mer obli­ka pona­ša­nja za koji ne važe kate­go­ri­je ljud­skog delo­va­nja. Pret­po­sta­vi­mo da prin­ci­pi ope­rant­nog uslo­vlja­va­nja važe za te dru­ge orga­ni­zme. (Uoči­te da posto­ji evo­lu­ci­o­no obja­šnje­nje pred­no­sti pri­la­go­đa­va­nja putem ope­rant­nog uslo­vlja­va­nja; nešto što je ope­rant­no uslo­vlje­no bilo bi iza­bra­no tokom pro­ce­sa evo­lu­ci­je među orga­ni­zmi­ma koji su podlo­žni isklju­či­vo kla­sič­nom uslo­vlja­va­nju.) Mogu li ovi prin­ci­pi biti isti­ni­ti za nas, za veli­ke seg­men­te pona­ša­nja ljud­skih bića, kao apo­ste­ri­or­na teo­ri­ja? Zna­mo li a pri­o­ri da nje­ne kate­go­ri­je i tvr­đe­nja ne važe za veli­ki deo ljud­skog ponašanja?

Posto­ji ova alter­na­tiv­na, rela­tiv­no raz­ra­đe­na kon­cep­tu­al­na she­ma za koju se ne čini da govo­ri o mize­sov­skim kate­go­ri­ja­ma ili pomo­ću njih, pa ipak, izgle­da da je pita­nje je li to isti­na o lju­di­ma ili ne empi­rij­sko pita­nje, o kome se odlu­ču­je a poste­ri­o­ri. (Da li su ovi prin­ci­pi pro­sto pre­sta­li da budu isti­ni­ti na izve­snom stup­nju evo­lu­ci­o­ne lestvi­ce? Da li ljud­ska svest i inte­li­gen­ci­ja pru­ža­ju nova sred­stva delo­va­nja ovih prin­ci­pa, ili ume­sto toga polje unu­tar koga uop­šte ne delu­ju?) Možda su ski­ne­ri­jan­ska teo­ri­ja i teo­ri­ja o ljud­skom delo­va­nju kom­pa­ti­bil­ne, i obe mogu biti isti­ni­te za isto pona­ša­nje. Ako je tako, čak i ako se teo­ri­ja o ljud­skom delo­va­nju zai­sta zna a pri­o­ri, može se desi­ti da ona nije naj­bo­lja teo­ri­ja, tako da ski­ne­ri­jan­ska teo­ri­ja možda može da obja­sni više toga, da nam omo­gu­ći da pred­vi­di­mo više toga i tako dalje. U tom slu­ča­ju pose­do­va­nje apri­or­ne teo­ri­je neće nas zau­sta­vi­ti da sle­di­mo i razvi­ja­mo, for­mu­li­še­mo i testi­ra­mo, skup kon­tin­gent­nih isti­na o pona­ša­nju. Pose­do­va­nje apri­or­ne teo­ri­je ne govo­ri nam ništa o tome da neće posto­ja­ti bolja, u većoj meri pred­vi­đa­lač­ka, dale­ko­se­žni­ja apo­ste­ri­or­na teo­ri­ja, te sto­ga ne može spre­či­ti tra­ga­nje empi­rij­ske nau­ke. (Ova poen­ta, oči­gled­no, ne zavi­si ni od čega u ski­ne­ri­jan­skoj teo­ri­ji, ali se čini­lo kori­snim doći do toga raz­ma­tra­njem alter­na­tiv­nog okvi­ra, razli­či­tog od Mize­so­vog, koji funk­ci­o­ni­še unu­tar neke apo­ste­ri­or­ne teo­ri­je koja se tre­nut­no aktiv­no istražuje.)

S dru­ge stra­ne, može se desi­ti da od dve teo­ri­je ne mogu obe biti isti­ni­te za isto pona­ša­nje, da isti­ni­tost jed­ne isklju­ču­je isti­ni­tost dru­ge. Mno­gi austri­jan­ci su pisa­li kao da ne posto­ji dru­gi skup poj­mo­va do nji­hov, pre­ko kojeg se može razu­me­ti glav­ni­na ljud­skog pona­ša­nja. Posto­ja­nje ski­ne­ri­jan­ske teo­ri­je na to baca sum­nju, a ako pret­po­sta­vi­mo da je ova teo­ri­ja inkom­pa­ti­bil­na sa teo­ri­jom o ljud­skom delo­va­nju, nasta­je deli­kat­no pita­nje o tome koja je od struk­tu­ra ove dve teo­ri­je isti­ni­ta za naj­ve­ći deo našeg pona­ša­nja u sve­tu. (Unu­tar austrij­ske ter­mi­no­lo­gi­je, pokre­će se pita­nje da li takvo pona­ša­nje jeste delovanje.)

Uoči­te koli­ki zna­čaj za austrij­sko gle­di­šte ima to da neće posto­ja­ti ništa dru­go bli­sko delo­va­nju, ništa nje­mu vrlo slič­no. Na osno­vu ove pret­po­stav­ke lako se dâ razli­ko­va­ti ljud­sko pona­ša­nje koje nije delo­va­nje. Ne bi bila deli­kat­na stvar, koja uklju­ču­je mno­go posma­tra­nja i testi­ra­nja, odlu­či­ti koja teo­ri­ja važi kao isti­ni­ta o nekom pona­ša­nju za koje se čini da je delo­va­nje. S dru­ge stra­ne, pret­po­sta­vi­te da su posto­ja­la pona­ša­nja dovolj­no slič­na ljud­skom delo­va­nju, tako da se ne mogu razli­ko­va­ti samo na osno­vu jed­nog ili dva pogle­da. Pret­po­sta­vi­te, zatim, da se uče­sta­lo javlja takvo pona­ša­nje koje nije delo­va­nje, često pome­ša­no sa postup­ci­ma oso­ba. Pona­ša­nje koje nije delo­va­nje zai­sta se poko­ra­va razli­či­tim zako­ni­ma, npr. zako­ni­ma ope­rant­nog uslo­vlja­va­nja. Čak i ako bi posto­ja­la apri­or­na teo­ri­ja o ljud­skom delo­va­nju, pita­nje da li je ona odgo­va­ra­ju­ća u poseb­nim okol­no­sti­ma mora­lo bi se odre­di­ti detalj­nim empi­rij­skim istra­ži­va­njem, kom­pli­ko­va­nim sta­ti­stič­kim pro­ce­du­ra­ma itd. Odno­sno, tvr­đe­nje da teo­ri­ja o ljud­skom delo­va­nju odgo­va­ra situ­a­ci­ji zahte­va­la bi ono­li­ko sve­do­čan­sta­va koli­ko i tvr­đe­nje da neka dru­ga apo­ste­ri­or­na teo­ri­ja odgo­va­ra situ­a­ci­ji. Apri­or­ni karak­ter teo­ri­je o ljud­skom delo­va­nju neće biti od pomo­ći u odlu­či­va­nju da li je ona isti­ni­ta za neku situ­a­ci­ju pona­ša­nja, a eko­no­mi­ja bi se prak­ti­ko­va­la na jed­na­ko empi­rij­ski način kao i bilo koja dru­ga nau­ka. (Čak i ako bi neko u ovoj situ­a­ci­ji neka­ko mogao a pri­o­ri zna­ti da je to što je izvo­dio bilo delo­va­nje, dru­gi to ne bi mogli zna­ti a pri­o­ri.)

Pre­ma tome, za austrij­sko gle­di­šte o tome kako eko­no­mi­ja tre­ba da se prak­ti­ku­je važno je nji­ho­vom tvr­đe­nju da posto­ji apri­or­na nau­ka o ljud­skom delo­va­nju doda­ti tvrd­nju da posto­ji dovolj­no veli­ki jaz izme­đu ljud­skog delo­va­nja i dru­gih ljud­skih pona­ša­nja, da bi se uči­ni­la lak­šom iden­ti­fi­ka­ci­ja pona­ša­nja koje nije delo­va­nje. Ina­če, jedi­ni način na koji se može odre­di­ti da li pona­ša­nje jeste ili nije delo­va­nje, može biti da se odre­di koje zako­ne ono zado­vo­lja­va. A ovo može zahte­va­ti isto ono­li­ko empi­rij­skog istra­ži­va­nja koli­ko je pri­sut­no i u apo­ste­ri­or­noj nau­ci o ljud­skom pona­ša­nju. Da li posto­ja­nje takvog jaza može biti sazna­to a pri­o­ri; da li je nužna isti­na to da se nijed­no pona­ša­nje ne ugle­da na delo­va­nje dovolj­no bli­sko da bi zahte­va­lo detalj­no istra­ži­va­nje koje bi ih raz­dvo­ji­lo? Ne vidim da jeste, a posto­ja­nje apo­ste­ri­or­ne teo­ri­je ove vrste (kao što je ski­ne­ri­jan­ska teo­ri­ja) ima kao posle­di­cu to da nau­ka o ljud­skom pona­ša­nju mora da se, zarad većeg obi­ma, prak­ti­ku­je kao empi­rij­ska nau­ka. Čak i ako bi se zna­lo a pri­o­ri da postup­ci zado­vo­lja­va­ju izve­sne zako­ne, bilo bi empi­rij­sko pita­nje da li su poje­di­nač­ni pri­mer­ci pona­ša­nja postup­ci i, sto­ga, da li zado­vo­lja­va­ju te zako­ne. 5

Da li nam metod Ver­ste­hen-a (razu­me­va­nja) pru­ža sazna­nje o tome koja poj­mov­na struk­tu­ra važi za pona­ša­nje oso­ba? 6 Kri­ti­ča­ri Ver­ste­hen-a su tvr­di­li da je to u naj­bo­ljem slu­ča­ju put smi­šlja­nja hipo­te­za, ali ne i dola­že­nja do sazna­nja o tome koje su hipo­te­ze isti­ni­te. 7 Sada­šnja gle­di­šta o testi­ra­nju hipo­te­za opi­su­ju ulo­gu dru­ga­či­ju od smi­šlja­nja hipo­te­za ili utvr­đi­va­nja koja je isti­ni­ta, nai­me, pri­pi­si­va­nje pla­u­zi­bil­no­sti hipo­te­za­ma ili (na osno­vu Bej­so­vog gle­di­šta o sta­ti­sti­ci) pret­hod­nih vero­vat­no­ća tim hipo­te­za­ma. Takve pla­u­zi­bil­no­sti ili pret­hod­ne vero­vat­no­će će uka­zi­va­ti na ono što je potreb­no da bi se utvr­di­lo je li hipo­te­za isti­ni­ta ili lažna. U neo­bja­vlje­nom tek­stu Hila­ri Pat­nam (Hila­ry Put­nam) izno­si zani­mlji­vu pret­po­stav­ku da postu­pak Ver­ste­hen-a ula­zi u ovo pret­hod­no pri­pi­si­va­nje vero­vat­no­će, tako da ima legi­tim­nu ulo­gu (prem­da ne i odlu­ču­ju­ću) u pro­ce­su pri­hva­ta­nja i odba­ci­va­nja hipoteza.

Čak i ako pri­zna­mo Pat­na­mo­vu poen­tu, mora­mo se vra­ti­ti korak una­trag da bismo ispi­ta­li šta bi moglo da čini osno­va­nom upo­tre­bu Ver­ste­hen-a. Raz­mo­tri­te podu­hvat ono­ga, pre­ma Kvaj­no­voj (Qui­ne) upo­tre­bi izra­za radi­kal­ni pre­vod, 8  što može­mo nazva­ti radi­kal­ni Ver­ste­hen, razu­me­va­nje pona­ša­nja orga­ni­za­ma dru­ge vrste ili onih sa koji­ma nema­mo nika­kve bio­lo­ške veze budu­ći da su se raz­vi­li na dru­goj pla­ne­ti. Može­mo li ver­ste­hen (razu­me­ti) takve orga­ni­zme? Empa­tič­no razu­me­va­nje bi moglo da suge­ri­še hipo­te­ze o nji­ho­vom pona­ša­nju, ali bi to mora­lo da bude nak­nad­no testi­ra­no. Opšta hipo­te­za da smo spo­sob­ni da ver­ste­hen nji­ho­vo pona­ša­nje bila bi testi­ra­na u pro­ce­su testi­ra­nja spe­ci­fič­nih hipo­te­za o nji­ma koje suge­ri­še empa­tič­no razu­me­va­nje. 9 Jasno je upra­vo to da ne može­mo a pri­o­ri zna­ti da ima­mo spo­sob­nost empa­tič­nog razu­me­va­nja pona­ša­nja ovih orga­ni­za­ma. Ako zai­sta i ima­mo ova­kvu spo­sob­nost za ove orga­ni­zme, do zna­nja o tome ćemo mora­ti da dođe­mo a poste­ri­o­ri, vero­vat­no odgo­va­ra­ju­ćim postup­ci­ma psi­ho­lo­ške nau­ke. Moglo bi se ispo­sta­vi­ti da ova­kvu spo­sob­nost ima­mo samo za neke obli­ke nji­ho­vog pona­ša­nja; prem­da empa­tič­no razu­me­va­nje pret­po­sta­vlja sa jed­na­kom pla­u­zi­bil­no­šću hipo­te­ze o dru­gim obli­ci­ma nji­ho­vog pona­ša­nja, dalje testi­ra­nje može poka­za­ti da naša sto­pa uspe­ha sa ovim poto­njim hipo­te­za­ma neće biti mno­go bolja od nasu­mič­no­sti. Naše pou­zda­nje u razli­či­te obli­ke nji­ho­vog pona­ša­nja biće odre­đe­no a poste­ri­o­ri.

Raz­mo­tri­te nama bli­že tvr­đe­nje, da vi može­te ver­ste­hen pona­ša­nje dru­gih oso­ba. Čini se, tako­đe, da se ovo ne zna a pri­o­ri. Razu­mlji­vo je da ćete ima­ti pove­re­nje (ako ima­te) u svo­ju spo­sob­nost da tako razu­me­te pona­ša­nje dru­gih, zato što su se oni vaši sva­kod­nev­ni poku­ša­ji da to uči­ni­te koji su ima­li dalje pre­dik­tiv­ne posle­di­ce pri­lič­no dobro odr­ža­li. Ali, takav neri­go­ro­zan test hipo­te­ze ne može poka­za­ti da je alter­na­tiv­na poj­mov­na she­ma nepri­men­lji­va, kada bi ova alter­na­tiv­na she­ma često ima­la pri­bli­žno iste dalje pre­dik­tiv­ne posle­di­ce o pona­ša­nju dru­gih u pri­li­ka­ma sva­kod­nev­nog živo­ta. U tom slu­ča­ju bi možda bio oči­gle­dan jedi­no pri­vid­ni uspeh naših epi­zo­da empa­tič­kog razumevanja.

Ali, zar ne može­mo zna­ti, bez kom­pli­ko­va­nih testo­va, koji poj­mo­vi važe za naše sop­stve­no pona­ša­nje, odno­sno, da li ja mogu zna­ti koji važe za moje, a vi koji važe za vaše? Sva­ko od nas sigur­no pri­me­nju­je neku poseb­nu poj­mov­nu she­mu na svo­je pona­ša­nje sa ogrom­nim pove­re­njem. 10 Ali, na osno­vu čega to radi­te i, poseb­no, zna­te li a pri­o­ri da se ova she­ma odno­si na vas? Možda se želi reći da zna­mo koji poj­mo­vi važe za vaše pona­ša­nje, budu­ći da ga, na kra­ju kra­je­va, vi izvr­ša­va­te, a vrši­te ga na način koji uli­va ove poj­mo­ve u pona­ša­nje koje stva­ra­te, što vas tako­đe dovo­di do sazna­nja o tome da su ovi poj­mo­vi tako uli­ve­ni. Zna­te da čini­te to da se ono zbi­va kao postu­pak. Ova­ko kako je posta­vlje­no, ovo je isu­vi­še tam­no da bi bilo od pomo­ći. Raz­ja­šnje­njem će teško moći da se poka­že kako način na koji se poj­mo­vi uli­va­ju u pona­ša­nje koje pro­i­zvo­di­te, koje je pod vla­šću poj­mo­va, čini teo­ri­ju koja kori­sti te poj­mo­ve naj­bo­ljom ekspla­na­tor­nom teo­ri­jom vašeg pona­ša­nja. (A tu bi još uvek ostao pro­blem sazna­nja koji se poj­mo­vi daju pri­me­ni­ti na pona­ša­nje dru­gih osoba.)

Pa ipak je činje­ni­ca da mi zai­sta pri­me­nju­je­mo, sa pove­re­njem, kate­go­ri­je ljud­skog delo­va­nja. Dru­ga­či­ja teo­ri­ja, npr. ski­ne­ri­jan­ska, neće uspe­ti da pot­pu­no pot­ko­pa ovo pove­re­nje sve dok se ne kom­bi­nu­je sa teo­ri­jom obra­zo­va­nja poj­mo­va da bi na taj način, iz svo­je sop­stve­ne per­spek­ti­ve, obja­sni­la (trans­kul­tur­nu) činje­ni­cu da lju­di sa pove­re­njem pri­hva­ta­ju uobi­ča­je­ne (ne-ski­ne­ri­jan­ske) kate­go­ri­je. Ako bi ski­ne­ri­jan­ska teo­ri­ja mogla da obja­sni zašto goto­vo svi lju­di pri­hva­ta­ju uobi­ča­je­nu teo­ri­ju iako je ona (kao što tvr­di) lažna, to bi uči­ni­lo još težim da se zadr­ži neu­ma­nje­no pove­re­nje bilo u uobi­ča­je­nu teo­ri­ju bilo u postu­pak Ver­ste­hen-a, koji kori­sti nje­ne kate­go­ri­je. Među­tim, čak ni u ovom slu­ča­ju neće biti nemo­gu­će nasta­vi­ti vero­va­ti u uobi­ča­je­nu teo­ri­ju, a ski­ne­ri­jan­ska teor­ja može pred­vi­de­ti da će se to dogo­di­ti, budu­ći da je vero­va­nje u uobi­ča­je­nu teo­ri­ju plan­ski oja­ča­no, što je čini veo­ma otpor­nom na izu­mi­ra­nje. Uisti­nu može­mo posta­vi­ti pita­nje koli­ko se ver­no teo­re­ti­ča­ri ope­rant­nog uslo­vlja­va­nja drže svo­je sop­stve­ne teo­ri­je kada poku­ša­va­ju da odvra­te publi­ku od rezul­ta­ta dugih i raz­no­vr­snih pro­ce­sa pojačavanja.

Ver­ste­hen ne može, kao što smo vide­li, pomo­ći da odstra­ni­mo sva empi­rij­ska pita­nja o pri­me­na­ma Mize­so­ve ili bilo koje dru­ge teo­ri­je ljud­skog delo­va­nja. Među­tim, ne tre­ba da napu­sti­mo pro­blem Ver­ste­hen-a a da ne pri­me­ti­mo da jeste mogu­će da lju­di (ili neki lju­di) zai­sta ima­ju spo­sob­nost empa­tič­nog razu­me­va­nja bar nekih obli­ka pona­ša­nja i da se ova spo­sob­nost može uve­žba­ti tako da posta­ne u još većoj meri pou­zda­na. Da li je to tako ili nije, empi­rij­sko je pita­nje. Pret­po­sta­vi­te da istra­ži­va­nje pomo­ću postu­pa­ka empi­rij­ske nau­ke iden­ti­fi­ku­je neke oso­be kao naro­či­to pou­zda­ne Ver­ste­her-e (razu­me­va­če) bar nekog obli­ka pona­ša­nja; iz toga pro­i­zla­zi da gre­še ret­ko ili nika­da. Čak i ako ne bismo pose­do­va­li teo­ri­ju o tome kako ova­kva spo­sob­nost delu­je, mogli bismo kori­sti­ti takve pou­zda­ne Ver­ste­her-e kao instru­men­te pomo­ću kojih može­mo nau­či­ti razli­či­te stva­ri, kao što kori­sti­mo ne-ljud­ske detek­to­re činje­ni­ca. Testo­vi bi mogli dove­sti do rezul­ta­ta da poje­di­nač­ni Ver­ste­her-i pose­du­ju pou­zda­nost ono­li­ko viso­ku kakvu pri­pi­su­je­mo našim uobi­ča­je­nim empi­rij­skim postup­ci­ma kon­stru­i­sa­nja i testi­ra­nja teo­ri­je, i u tom slu­ča­ju neće­mo u većoj meri okle­va­ti da kaže­mo kako nam je Ver­ste­hen pru­ži­lo sazna­nje nego da kaže­mo kako nam ga je pru­žio osta­tak nau­ke. Stan­dard­ni postup­ci ostat­ka nau­ke bili bi ono što je uspo­sta­vi­lo pou­zda­nost Ver­ste­hen-a, ali čim bi se ovo poka­za­lo, posto­ji moguć­nost da bi se dru­štve­na nau­ka prak­ti­ko­va­la sasvim drugačije.

Još jed­na pri­med­ba o pri­men­lji­vo­sti apri­or­nih zako­na. Pita­nja o ovo­me nasta­ju zahva­lju­ju­ći raz­ma­tra­nji­ma unu­tar teo­ri­je kao i, na pri­mer, u slu­ča­ju prin­ci­pa uma­nje­nja gra­nič­ne kori­sti. Ovom prin­ci­pu se često zame­ra­lo da je dodat­na jed­ni­ca X-a (reci­mo, šesti­na) možda pove­ća­la kori­snost, budu­ći da je sada, zajed­no sa pret­hod­nih pet jedi­ni­ca, oso­ba u sta­nju da postig­ne nešto što joj je pret­hod­no bilo nedo­stup­no. Austrij­ski odgo­vor isti­če da je u tom slu­ča­ju rele­vant­na veli­či­na jedi­ni­ce 6X; za prin­cip se misli da važi za situ­a­ci­je u koji­ma sva­ka poje­di­nač­na dodat­na jedi­ni­ca X-a može posti­ći samo one stva­ri koje su pret­hod­ne jedi­ni­ce tako­đe mogle da pri­ba­ve (i zajed­no sa dru­gi­ma može da pri­ba­vi samo veću konjunk­ci­ju pret­hod­no dostup­nih stva­ri). 11 Veli­či­na jedi­ni­ca mora biti iza­bra­na tako da se zado­vo­lji ovaj zahtev. No, logič­ki je, narav­no, mogu­će da za bilo koji izbor konač­ne veli­či­ne jedi­ni­ce X, kad god nova n-ta jedi­ni­ca X-a posta­ne dostup­na, posto­ji i nova sve­o­bu­hvat­na upo­tre­ba n X-ova (novog X-a zajed­no sa pret­hod­ni­ma) koja je na višem stup­nju u pre­fe­ren­ci­ja­ma oso­be nego zbir bilo kojih n pret­hod­no dostup­nih stva­ri (i nego zbir konjunk­ci­je neče­ga što se može dobi­ti sa jed­nim X zajed­no sa nečim što se može dobi­ti sa n–1 X-ova ukup­no, itd.). Nazo­vi­mo takvu situ­a­ci­ju pro­ši­ru­ju­ći uni­ver­zum. Uni­ver­zum neke oso­be je lokal­no pro­ši­ru­ju­ći ako je to uni­ver­zum koji se pro­ši­ru­je pre­ko ono­li­ko jedi­ni­ca koli­ko ih ta oso­ba ima; odno­sno, za bilo koji izbor veli­či­ne jedi­ni­ce, tako da ona ima naj­ma­nje jedan član. Prin­cip uma­nje­nja gra­nič­ne kori­sti nije pogre­šan za oso­bu u lokal­no pro­ši­ru­ju­ćem uni­ver­zu­mu; on za nju napro­sto ne važi. Kom­bi­na­ci­ja nje­nih pre­fe­ren­ci­ja i pri­li­ka koje su joj dostup­ne, ne zado­vo­lja­va uslov važe­nja prin­ci­pa. Budu­ći da je empi­rij­sko pita­nje da li se oso­ba nala­zi u lokal­no pro­ši­ru­ju­ćem uni­ver­zu­mu ili ne, empi­rij­sko je i pita­nje da li ili ne prin­cip uma­nje­nja gra­nič­ne kori­sti važi za poje­di­nač­ne oso­be u poje­di­nač­nim situacijama.

Robert Nozik

Pre­vod: Alek­san­dra Zorić

  1. Mizes sma­tra da "slo­bod­no vre­me je potro­ša­če­vo dobro" i "rad ima neko­ri­snost" nisu nužne isti­ne, te se obja­šnje­nja koja kori­ste ova tvr­đe­nja ne pro­gla­ša­va­ju svo­dlji­vim na pot­pu­no apri­or­nu teo­ri­ju.[]
  2. Rasve­tlja­va­ju­ći pre­gled teško­ća pozi­ti­vi­stič­kih argu­me­na­ta o sin­te­tič­kim nužnim isti­na­ma, od stra­ne zastup­ni­ka takvih isti­na, nala­zi se u delu: Art­hur Pap, Seman­tics and Neces­sa­ry Truth, Yale Uni­ver­si­ty Press, 1958. Naj­u­ti­caj­ni­ji sko­ri­ji kri­ti­čar nužno­sti i distink­ci­je analitičko–sintetičko jeste W. V. Qui­ne. Vide­ti nje­gov tekst: "Two Dog­mas of Empi­ri­cism", u: From a Logi­cal Point of View, Har­vard Uni­ver­si­ty Press, 1953. áu pre­vo­du: "Dve dog­me empi­ri­zma", 1u: N. Miščević/M. Potrč (prir.), Kon­tekst i zna­če­nje, IC Rije­ka, 1987; 2u: Kvajn, Jezik, misao i stvar­nost, Dere­ta, Beo­grad, 2004; 3u: A. Kron/St. Nova­ko­vić (prir.), Natu­ra­li­zam i rea­li­zam u XX veku, Insti­tut za filo­zo­fi­ju Filo­zof­skog fakul­te­ta u Beo­gra­du, 2004; nje­go­vu knji­gu Word and Object, MIT Press, 1960, kao i tekst "Neces­sa­ry Truth" u zbor­ni­ku nje­go­vih tek­sto­va The Ways of Para­dox, Ran­dom Hou­se, New York, 1966 átre­ba da se poja­ve u zbir­ci Kvaj­no­vih rado­va Jezik, misao i stvar­nost, Dere­ta, Beo­grad, 2004. Naj­u­ti­caj­ni­ja i naj­o­štro­um­ni­ja savre­me­na odbra­na i kori­šće­nje sin­te­tič­kih nužnih isti­na jeste pre­da­va­nje Sau­la Krip­kea "Naming and Neces­si­ty", u: Seman­tics and Natu­ral Lan­gu­a­ge, edi­to­ri Donald David­son i Gil­bert Har­man, D. Rei­del, Huma­ni­ti­es, New York, 1972. áusko­ro u pre­vo­du: Ime­no­va­nje i nužnost, Pla­to ili Izda­vač­ka knji­žar­ni­ca Zora­na Sto­ja­no­vi­ća, Sr. Karlovci/N. Sad, 2004. []
  3. "The Expe­ri­en­ce Mac­hi­ne", u: Anarc­hy, Sta­te, and Uto­pia, Basic Books, New York, 1974, str. 42–45. []
  4. Pre­gled ovo­ga je sadr­žan u: B. F. Skin­ner, Sci­en­ce and Human Beha­vi­or, Mac­mil­lan Com­pa­ny, New York, 1953. Pre­ci­zna kvan­ti­ta­tiv­na for­ma zako­na o efek­tu pred­sta­vlje­na je u: R. J. Herrn­ste­in, "On the Law of Effect", Jour­nal for the Expe­ri­men­tal Ana­lysis of Beha­vi­or 13, 1970, str. 243–266, i "Quan­ti­ta­ti­ve Hedo­nism", Jour­nal of Psyc­hi­a­tric Rese­arch 8, 1971, str. 399–412. Često se pogre­šno veru­je da je čuve­ni osvrt Noa­ma Čom­skog, pri­kaz knji­ge Ski­ne­ra Ver­bal Beha­vi­or – u: Lan­gu­a­ge, 35, 1959, str. 26–58, pre­štam­pan u: J. J. Katz & Jer­ry Fodor, The Struc­tu­re of Lan­gu­a­ge, Pren­ti­ce-Hall, 1964) – pobi­ja­nje Ski­ne­ro­ve opšte teo­ri­je ili makar nje­ne pri­me­ne na ljud­ska bića. Među­tim, veći­na Čom­ski­je­vih kri­ti­ka tiče se rani­jih teo­ri­ja pre­ma obra­scu sti­mu­lus-odgo­vor, teo­ri­ja uma­nji­va­nja nago­na ádri­ve reduc­ti­o­nñ itd, a ne Ski­ne­ro­ve teo­ri­je ope­rant­nog uslo­vlja­va­nja (koja nije teo­ri­ja S–O), a Čom­ski­je­ve pri­med­be o cir­ku­lar­nost zako­na efek­ta pogre­šne su. Vide­ti: Paul Meehl, "On the Cir­cu­la­ri­ty of the Law of Effect", Psyc­ho­lo­gi­cal Bul­le­tin, 1950; Ken­neth Mac­Co­rqu­o­da­le "On Chomsky's Revi­ew of Skinner's Ver­bal Beha­vi­or", Jour­nal of the Expe­ri­men­tal Ana­lysis of Beha­vi­or, 13, 1970, str. 83–99; i gore nave­de­ne član­ke Hern­štaj­na. Čak i tvrd­nja da je rad­nja samo­po­ja­ča­va­ju­ća ima posle­di­cu (kao što je uka­zao Meehl) da uza­stop­na izvo­đe­nja uve­ća­va­ju nje­nu sna­gu i da veštač­ko udva­ja­nje nje­nih pro­pri­o­cep­tiv­nih ili možda­nih efek­ta može biti kori­šće­no zarad poja­ča­nja dru­gihrad­nji. Tvrd­nja da je istra­ži­vač­ko pona­ša­nje samo­po­ja­ča­va­ju­će nije pra­zna, ne samo zato što je pla­u­zi­bil­na iz evo­lu­ci­o­nih razlo­ga, nego i sto­ga što testo­vi mogu odre­di­ti da li datost pri­li­ke za uče­stvo­va­nje u istra­ži­vač­kom pona­ša­nju i sámo po sebi funk­ci­o­ni­še kao pojačanje.

    Jed­na od Čom­ski­je­vih kri­ti­ka je ima­la veli­ku teži­nu za mno­ge, time što je uka­za­la da su (čak i ako zakon efek­ta po sebi nije cir­ku­la­ran i sadr­žin­ski pra­zan) mno­ge pri­me­ne zako­na efek­ta cir­ku­lar­ne. Jer, u mno­gim pri­me­na­ma razlog za vero­va­nje da je poja­ča­va­ju­ći doga­đaj nastu­pio jeste i sâm efekt koji tre­ba obja­sni­ti. Raz­mo­tri­te dru­ga­či­ji slu­čaj. Most se ruši, čime se posta­vlja pita­nje zašto se sru­šio. Inži­nje­ri posta­vlja­ju hipo­te­zu da je napon na odre­đe­nom mestu dosti­gao kri­tič­nu tač­ku. Oni veru­ju da je ovo slu­čaj na osno­vu teo­ri­je koju već pose­du­ju, potvr­đe­ne drug­de, da ovo uzro­ku­je ruše­nje mosto­va i da je to naj­če­šći uzrok ruše­nja mosta. Zatim oni nasto­je da obja­sne ruše­nje mosta upu­ću­ju­ći na napon. Ruše­nje mosta je za njih razlog za vero­va­nje da je posto­jao izve­stan napon, a napon je nji­ho­vo obja­šnje­nje ruše­nja mosta. Zar ovo nije cir­ku­lar­no? Nije, jer su dva izra­za, napi­sa­na kur­zi­vom u pret­hod­noj reče­ni­ci, razli­či­ta. Posto­ja­la bi cir­ku­lar­nost kada bi oni bili isti, odno­sno ako bi ili (a) ruše­nje mosta bilo razlog za vero­va­nje da je posto­jao izve­stan napon, a napon je nji­hov razlog za vero­va­nje da se most sru­šio, ili (b) ruše­nje mosta je nji­ho­vo obja­šnje­nje napo­na, a napon je nji­ho­vo obja­šnje­nje ruše­nja mosta. Ali, u pri­me­ru sa mostom o kojem raspra­vlja­mo nema takve cir­ku­lar­no­sti kojoj se može zame­ri­ti. (Vide­ti: Jae­gwon Kim, "On Infe­ren­ce, Expla­na­ti­on and Pre­dic­ti­on", Jour­nal of Phi­lo­sop­hy 61, 1964, str. 360–368.) Slič­na je situ­a­ci­ja sa poja­ča­njem. Ako je data teo­ri­ja koja je dobro potvr­đe­na, biće razbo­ri­to zaklju­či­ti da je nastu­pio neki doga­đaj takve vrste za koju se zna da će biti poja­ča­va­ju­ća, ili zaklju­či­ti da doga­đaj koji je nastu­pio jeste poja­ča­va­ju­ći. Žele­lo bi se da se nasta­vi i pro­ve­ri ova posled­nja tvrd­nja, ali se čini da ovde nema nesa­vla­di­vih teško­ća. Sto­ga, ova Čom­ski­je­va kri­ti­ka poči­va na pogre­šnom meto­do­lo­škom gle­di­štu. Teo­ri­ja ope­rant­nog uslo­vlja­va­nja se ne može odba­ci­ti tako lako. []

  5. O raz­ma­tra­nju nači­na na koje empi­rij­ski postup­ci dovo­de do otkri­ća nužnih (mada ne apri­or­nih) isti­na vide­ti: Krip­ke, "Naming and Neces­si­ty".[]
  6. O Ver­ste­hen-u vide­ti: F. A. Hayek, The Coun­ter­re­vo­lu­ti­on of Sci­en­ce.[]
  7. Vide­ti: Ernest Nagel, The Struc­tu­re of Sci­en­ce, str. 480–485. []
  8. W. V. Qui­ne, Word and Object, pogla­vlje 2. Pat­na­mov tekst raz­ma­tra zna­čaj Ver­ste­hen-a za teme o koji­ma Kvajn disku­tu­je u vezi sa pre­vo­đe­njem, tako da pove­zu­je dva polja, ali ne nasta­vlja sa raz­ma­tra­njem radi­kal­nog Ver­ste­hen-a i nje­go­vim impli­ka­ci­ja­ma na empi­rij­ski karak­ter dru­štve­ne nau­ke.[]
  9. Ili, ako gle­da­mo na empa­tič­no razu­me­va­nje kao pri­pi­si­va­nje pret­hod­nih vero­vat­no­ća, nakon veli­kog bro­ja slu­ča­je­va biće­mo kadri da pro­ce­ni­mo nje­go­vu pou­zda­nost kao pro­pi­si­va­ča pret­hod­nih vero­vat­no­ća.[]
  10. Među­tim, ova she­ma nije iden­tič­na sa Mize­so­vom apri­or­nom she­mom. Jer, veći­na lju­di ne sma­tra da uvek delu­je tako da sma­nju­je sop­stve­no ose­ća­nje nela­god­no­sti itd. Otu­da je, ako je Mizes u pra­vu, empa­tič­no razu­me­va­nje ovih lju­di nji­ho­vog sop­stve­nog pona­ša­nja – nešto pogre­ši­vo.[]
  11. Vide­ti: Roth­bard, Man, Eco­no­my, and Sta­te, str. 6.[]