Nevidljiva ruka uzvraća udarac

Jedan od naj­va­žni­jih doga­đa­ja na inte­lek­tu­al­noj sce­ni tokom pro­te­klih neko­li­ko godi­na, zasi­gur­no pred­sta­vlja poja­vlji­va­nje pro­fe­so­ra filo­zo­fi­je sa har­vard­skog uni­ver­zi­te­ta u ulo­zi jed­nog od naj­e­lo­kven­ti­jih i naj­že­šćih zago­vor­ni­ka dok­tri­ne libe­ra­li­zma. I zai­sta, na zado­volj­stvo svih koji podr­ža­va­ju dok­tri­nu ljud­skih slo­bo­da, toli­ko pažnje i hva­le je u posled­nje vre­me sru­če­no na čove­ka po ime­nu Robert Nozik (Robert Nozick) i na nje­go­vu mono­gra­fi­ju Anar­hi­ja, drža­va i uto­pi­ja, nagra­đe­noj Naci­o­nal­nom nagra­dom za knjige.

Ako su, među­tim, i bili zado­volj­ni pri­je­mom knji­ge kao i novo­na­sta­lom bri­gom jed­nog dela inte­lek­tu­al­nog esta­bli­šmen­ta o libe­ra­li­zmu, nisu bili zado­volj­ni sadr­ža­jem same knji­ge. Među sup­til­nim i sve­o­bu­hvat­nim kri­ti­ka­ma dok­tri­na kakve su Mark­so­va teo­ri­ja eksplo­a­ta­ci­je, ega­li­ta­ri­zam, kao i teo­ri­ja Džo­na Rol­sa (John Rawls) (toli­ko hva­lje­ne od stra­ne inte­lek­tu­a­la­ca posled­njih godi­na), poja­vlju­je se i argu­ment toli­ko bitan za Nozi­kov način raz­mi­šlja­nja da domi­ni­ra celom prvom tre­ći­nom nje­go­ve raspra­ve: (neka vrsta) odbra­ne “mini­mal­ne drža­ve“ od anar­hi­stič­kih tvrd­nji i argu­me­na­ta. Deo kon­ster­na­ci­je uzro­ko­van ovim delom knji­ge poti­če usled toga što Nozik daje argu­men­te koji su jako kom­pli­ko­va­ni, kori­ste­ći pri­tom pro­tiv čita­o­ca sve teh­ni­ke i oru­đa moder­ne filo­zo­fi­je, u kom­bi­na­ci­ji sa mno­gim dru­gim struč­nim izra­zi­ma iz dru­gih polja, na pri­mer iz eko­no­mi­je, tako naba­ca­nih da čine da se čita­lac ose­ća kao da se vrto­gla­vim rit­mom okre­će na vrte­šci, menja­ju­ći smer na nepre­dvi­dljiv način.

Ali deo te kon­ster­na­ci­je je jed­na­ko pro­u­zro­ko­van pri­ro­dom samih argu­me­na­ta, onim što izgle­da kao nji­ho­va naklo­nost anti-libe­ra­li­zmu: argu­men­ti­ma koji poči­va­ju na ide­ja­ma kao što su “prin­cip nak­na­de šte­te“, prin­cip “rizi­ka“ i navod­nog “pra­va“ da se zabra­ne odre­đe­ne rizič­ne aktiv­no­sti drugih.Zato nije slu­čaj­no da je Anar­hi­ja, drža­va i uto­pi­jaiza­zva­la olu­ju kon­tro­ver­zi u libe­ral­nim krugovima.I dok su se medi­ji i inte­lek­tu­al­ci uop­šte vrlo pre­da­no foku­si­ra­li na Nozi­ko­ve ube­dlji­ve kri­ti­ke kon­ven­ci­o­nal­nih mudro­sti, pogo­to­vo na deo posve­ćen ispi­ti­va­nju Rol­so­ve teo­ri­je prav­de i na Nozi­ko­vu odbra­nu “kapi­ta­li­stič­kih delat­no­sti odra­slih uz dobro­volj­ni pri­sta­nak“, liber­ta­ri­jan­ce je više zani­mao Nozi­kov refe­ren­ci­jal­ni okvir, odsu­stvo teo­ri­je o pra­vi­ma (na kojoj se pre­ćut­no zasni­va veći deo knji­ge), kao i napad na anarhizam.Očigledno da bi ube­dlji­va i razu­mlji­va kri­ti­ka ovog dale­ko­se­žnog i kom­plek­snog dela mora­la biti isto toli­ko duga kao i sama knji­ga. Mi ne teži­mo tako gran­di­o­znim visi­na­ma. Ono što ćemo poku­ša­ti da ura­di­mo jeste da odgo­net­ne­mo Nozi­ko­ve glav­ne argu­men­te koje kori­sti u odbra­ni “mini­mal­ne drža­ve“. Nozik poči­nje Loko­vim (Loc­ke) “pri­rod­nim sta­njem“ da bi poka­zao kako se putem seri­je pro­ce­sa “nevi­dlji­ve ruke“ koji ne ugro­ža­va­ju niči­ja pra­va, može uspo­sta­vi­ti legi­tim­na “mini­mal­na drža­va“. Nasu­prot tome, mi ćemo zastu­pa­ti ide­ju da, počev­ši od “mini­mal­ne drža­ve“ i kre­ću­ći se kroz niz stup­nje­va (od kojih nije­dan ne naru­ša­va niči­ja pra­va), sti­že­mo pra­vo do sta­di­ju­ma anar­hi­je. Ukrat­ko, doka­za­će­mo da je jedi­na dobra mini­mal­na drža­va – mrtva mini­mal­na drža­va, ona koja dopu­šta tim pro­ce­si­ma da se odvi­ja­ju tako da bi, ako bi se odvi­ja­li neko vre­me, isto­pi­li mini­mal­nu drža­vu nazad do anarhije.Pošto ovo raz­ja­sni­mo, pro­di­sku­to­va­će­mo Nozi­kov kon­cept “rizi­ka“, nje­gov prin­cip “nak­na­de šte­te“, i nje­go­vo gle­di­šte da je ponu­đe­no obja­šnje­nje o pore­klu drža­ve, obja­šnje­nje “nevi­dlji­vom rukom“. Vide­će­mo da, nasu­prot tome, posto­ji veo­ma vidlji­va ruka; u stva­ri, istin­ska gvo­zde­na pesnica.Odbrana mini­mal­ne drža­ve pro­fe­so­ra Nozi­ka se odvi­ja u 3 stup­nja. Kao prvo, on tvr­di da će, ako je u okvi­ru slo­bod­nog trži­šta dat anar­hi­stič­ki sisi­tem kon­ku­rent­skih aso­ci­ja­ci­ja za zašti­tu, samo jed­na domi­nant­na agen­ci­ja, putem trži­šnih pro­ce­du­ra i eko­nom­ske nužno­sti, izbi­ti na čelo.Ova “domi­nant­na agen­ci­ja“ će zau­zvrat, na moral­no dopu­stiv način koji ne naru­ša­va niči­ja pra­va, putem pro­ce­sa “nevi­dlji­ve ruke“, evo­lu­i­ra­ti u “ultra­mi­ni­mal­nu drža­vu“. Ta “ultra­mi­ni­mal­na drža­va“ se razli­ku­je od domi­nant­ne agen­ci­je po tome što zadr­ža­va mono­pol sile u datoj geo­graf­skoj obla­sti (osim u slu­ča­ju nužne samo­od­bra­ne). Sto­ga to isklju­ču­je moguć­nost pri­vat­ne odma­zde ili odma­zde od stra­ne agen­ci­je zbog gre­ša­ka i iznu­đi­va­nje nak­na­de šte­te; ali ona daje zašti­tu i uslu­ge spro­vo­đe­nja zako­na samo oni­ma koji kupe nje­nu zašti­tu i poli­se spro­vo­đe­nja zako­na. Pro­fe­sor Nozik zatim poka­zu­je kako ultra­mi­ni­mal­na drža­va evo­lu­i­ra u mini­mal­nu drža­vu, koja je “ekvi­va­lent­na ultra­mi­ni­mal­noj drža­vi sa (oči­gled­no redi­stri­bu­tiv­nim) Frid­ma­no­vim pla­nom o vau­če­ri­ma, finan­si­ra­nim putem pore­skih pri­ho­da. Po ovom pla­nu, svim lju­di­ma ili neki­ma (na pri­mer oni­ma koji­ma tre­ba) daju se vau­če­ri finan­si­ra­ni pore­skim pri­ho­di­ma, koji se mogu kori­sti­ti samo da bi lju­di kupi­li poli­su zašti­te od ultra­mi­ni­mal­ne države“.

Pro­fe­sor Nozik sma­tra da su “ruko­vo­di­o­ci ultra­mi­ni­mal­ne drža­ve u moral­noj oba­ve­zi da stvo­re mini­mal­nu drža­vu“, pošto bi “bilo moral­no nedo­pu­sti­vo za oso­be da zadr­ža­va­ju mono­pol u ultra­mi­ni­mal­noj drža­vi, a da ne obez­be­đu­ju uslu­ge zašti­te za sve“.Ovo posled­nje je, narav­no, poseb­no inte­re­sant­no. Uspe­šna trans­for­ma­ci­ja ultra­mi­ni­mal­ne drža­ve u mini­mal­nu drža­vu zavi­si od lojal­no­sti ultra­mi­ni­mal­ne drža­ve prin­ci­pu nak­na­de šte­te pro­fe­so­ra Nozi­ka. Ultra­mi­ni­mal­na drža­va je oba­ve­zna da “nadok­na­di šte­tu“ oni­ma čije rizič­ne aktiv­no­sti na silu zabra­nju­je. A za ade­kvat­nu nak­na­du šte­te uze­ta je, kao što ćemo vide­ti, sasvim bez­ra­zlo­žno, pro­vi­zi­ja od uslu­ga zašti­te. Pro­fe­sor Nozik dopu­šta da ultra­mi­ni­mal­na drža­va “možda ne uspe da obez­be­di ovu nak­na­du“, ali pred­po­sta­vlja da će “lju­di uop­šte ura­di­ti ono što su moral­no oba­ve­zni da ura­de“. Ovu pret­po­stav­ku, na nesre­ću, pro­fe­sor Nozik izno­si raz­ma­tra­ju­ći samo delat­no­sti držav­nog apa­ra­ta, ne zasta­ju­ći da raz­mi­sli o delat­no­sti­ma kon­ku­rent­skih aso­ci­ja­ci­ja za zašti­tu. Ova­kva naiv­nost je zai­sta šar­mant­na, ali ne baš ute­šna, ohra­bru­ju­ća, a ni rea­li­stič­na. Da takva pret­po­stav­ka može biti most od kru­ci­jal­ne važno­sti za argu­men­te pro­fe­so­ra Nozi­ka, na mno­go nači­na je simp­to­ma­tič­no za ovu knji­gu, kao i za veći­nu savre­me­nih filo­zof­skih raspra­va o državi.

Zašto samo jed­na “domi­nant­na agen­ci­ja“ mora da se razvi­je u okvi­ru siste­ma kon­ku­rent­skih agen­ci­ja za zašti­tu slo­bod­nog trži­šta? “U počet­ku“, piše pro­fe­sor Nozik, “neko­li­ko razli­či­tih aso­ci­ja­ci­ja ili kom­pa­ni­ja za zašti­tu će ponu­di­ti svo­je uslu­ge u istoj geo­graf­skoj obla­sti. Šta će se desi­ti kada nasta­ne kon­flikt izme­đu kli­je­na­ta razli­či­tih agen­ci­ja?“ Sazna­je­mo da “vre­di raz­mo­tri­ti samo tri mogućnosti“:

U ova­kvim situ­a­ci­ja­ma suko­blja­va­ju se sna­ge dve­ju agen­ci­ja. Jed­na agen­ci­ja uvek pobe­đu­je u takvim suko­bi­ma. A pošto su kli­jen­ti agen­ci­je gubit­ni­ka loše zašti­će­ni u suko­bi­ma sa kli­jen­ti­ma agen­ci­je pobed­ni­ka, oni napu­šta­ju svo­ju agen­ci­ju da bi poslo­va­li sa pobednikom.

Jed­na agen­ci­ja svo­ju moć cen­tra­li­zu­je u jed­noj geo­graf­skoj obla­sti, a dru­ga u dru­goj. Sva­ka od njih, po pra­vi­lu, pobe­đu­je u bit­ka­ma koje se vode bli­zu cen­ta­ra nji­ho­ve moći. Lju­di koji poslu­ju sa jed­nom agen­ci­jom a žive pod patro­na­tom dru­ge, ili se sele bli­že sedi­štu nji­ho­ve agen­ci­je ili pro­me­ne agenciju.

Dve agen­ci­je se bore jed­na­ko dobro i često. One pobe­đu­ju i gube otpri­li­ke isti broj puta, a nji­ho­vi rasu­ti čla­no­vi često poslu­ju i sva­đa­ju se izme­đu sebe. Možda bez bor­bi, ili posle samo neko­li­ko čar­ki, agen­ci­je shva­te da bi takvi suko­bi bili česti u odsu­stvu pre­ven­tiv­nih mera. U sva­kom slu­ča­ju, da bi izbe­gle česte, sku­pe i raza­ra­ju­će suko­be, dve agen­ci­je, možda pre­ko svo­jih ruko­vo­di­la­ca, slo­že se da mir­nim putem reše slu­ča­je­ve u koji­ma ima­ju razli­či­to sta­no­vi­šte. One se dogo­vo­re da ime­nu­ju i povi­nu­ju se odlu­ka­ma nekog tre­ćeg sudi­je ili suda kome se mogu obra­ti­ti kada se nji­ho­va mišlje­nja razli­ku­ju. (Ili mogu da utvr­de pra­vi­la koja odre­đu­ju koja agen­ci­ja ima juris­dik­ci­ju pod kojim okol­no­sti­ma) Tako nasta­je sistem ape­la­ci­o­nih sudo­va i pret­hod­no usta­no­vlje­nih pra­vi­la o juris­dik­ci­ji, kao i razli­ke u zako­ni­ma. Iako delu­ju kao razli­či­te agen­ci­je, sve one čine deo jed­nog fede­ral­nog sistema.

Kakva je rele­vant­nost ovo­ga? “U sva­kom od ovih slu­ča­je­va“, kaže nam se, “sve oso­be u jed­noj geo­graf­skoj obla­sti su u nekom zajed­nič­kom siste­mu koji sudi izme­đu nji­ho­vih kon­ku­rent­skih cilje­va i veri­fi­ku­je nji­ho­va pra­va“. “Izvan anar­hi­je, pod pri­ti­skom spon­ta­nih gru­pa­ci­ja, aso­ci­ja­ci­ja za zajed­nič­ku zašti­tu, pode­le rada, trži­šta, eko­no­mi­je obi­ma, raci­o­nal­nim samo­in­ter­som se uspo­sta­vlja nešto veo­ma slič­no mini­mal­noj drža­vi ili gru­pi geo­graf­ski razli­či­tih mini­mal­nih država.“

Ako se kon­ku­rent­ske aso­ci­ja­ci­je za zašti­tu dogo­vo­re da izme­đu sebe reša­va­ju nespo­ra­zu­me, onda, pre­ma pro­fe­so­ru Nozi­ku, ima­mo neku vrstu “fede­ral­nog sud­skog siste­ma“, neku vrstu vla­de. Ovaj zaklju­čak je zai­sta meta­fo­ri­čan i neo­prav­dan. Ako uzme­mo da kori­sti­mo sve zaštit­ne meha­ni­zme u datom dru­štvu i zdru­ži­mo ih, onda zasi­gur­no, gle­da­no u celi­ni, ima­mo ono što neki zovu “mono­po­lom“ na zašti­tu. Slič­no tome, svi far­me­ri ima­ju “mono­pol“ na hra­nu koju uzga­ja­ju. Ovo je, među­tim, izve­de­no tautologijom.

Stvar­na poen­ta koju pro­fe­sor Nozik želi da istak­ne jeste da će, ako bilo koje od ovih alter­na­tiv­nih reše­nja da rezul­ta­te, iz toga pro­i­za­ći “prav­ni sistem“. E sad, niko nika­da nije pori­cao da će u anar­hi­ji zai­sta posto­ja­ti “prav­ni sistem“. Mno­gi čuve­ni anar­hi­sti tvr­di­li su da oni zastu­pa­ju mišlje­nje da struk­tu­re i pro­ce­si pra­va (čak i sadr­žaj u nekim slu­ča­je­vi­ma) tre­ba da budu odvo­je­ni od drža­ve, a da drža­vu tre­ba uki­nu­ti. Ako ćemo bilo koji “prav­ni sistem“ defi­ni­sa­ti u tako širo­kom smi­slu kao što je “drža­va“, onda nema svr­he nasta­vlja­ti ovu stvar.

Disku­si­ja se može nasta­vi­ti mno­go pro­duk­tiv­ni­jim putem ako razli­ku­je­mo dva tra­di­ci­o­nal­no razli­či­ta tipa prav­nog siste­ma: “trži­šni prav­ni sistem“ i “držav­ni prav­ni sistem“. “Trži­šni prav­ni sistem“ može biti odre­đen kao sistem pra­vi­la i pro­ce­du­ra pri­me­ne zako­na koji nasta­ju iz pro­ce­sa trži­šne eko­no­mi­je: kon­ku­ren­ci­jom, cenj­ka­njem, prav­nim odlu­ka­ma, i tako dalje; prav­ni sistem čiji pore­dak je spon­tan u haje­kov­skom smi­slu. “Držav­ni prav­ni sistem“, s dru­ge stra­ne, može biti odre­đen kao sistem pra­vi­la i pro­ce­du­ra spro­vo­đe­nja koja je, kao rezul­tat poli­tič­kih pro­ce­du­ra, sasta­vio držav­ni apa­rat i na silu namet­nuo ostat­ku dru­štva. U dru­štvu sa “trži­šnim prav­nim siste­mom“, oblik prav­nog siste­ma je odre­đen pro­ce­si­ma pokre­nu­tim delo­va­njem mno­go­broj­nih neza­vi­snih agen­ci­ja čiji se pla­no­vi mogu suko­bi­ti i sto­ga u struk­tu­ri svr­ha-cilj tih, a i dru­gih agen­ci­ja, iza­zva­ti neka pri­la­go­đa­va­nja. Neza­vi­sne agen­ci­je mogu se, onda, dogo­vo­ri­ti, done­ti odlu­ke, napra­vi­ti pre­se­da­ne, cenj­ka­ti se i tako dalje, da bi napra­vi­le prav­ni pore­dak koji niko nije una­pred odre­dio. Sistem koji bi nastao nije “fede­ral­ni sistem“ u tra­di­ci­o­nal­nom smi­slu: može­mo ima­ti ad hoc odlu­ke za poje­di­nač­ne raspra­ve, una­pred dogo­vo­re­ne pro­ce­du­re, kao što je izvla­če­nje ime­na sudi­ja iz šeši­ra, bira­nje izme­đu sudi­ja pre­dlo­že­nih od stra­ne sva­ke agen­ci­je ad infi­ni­tum. Ne mora­mo ni pret­po­sta­vi­ti da se bilo kakav ape­la­ci­o­ni sistem uspo­sta­vlja. (Ako je neki ipak uspo­sta­vljen, to neće suštin­ski pro­me­ni­ti naš kru­ci­jal­ni argu­ment) To zna­či da anar­hi­zam dopu­šta prav­ni sistem, i to “trži­šni prav­ni sistem“ nasu­prot “držav­nom prav­nom siste­mu“. Slič­nost je u raz­li­ci podvu­če­noj izme­đu držav­no-eko­nom­skih siste­ma i slo­bod­nih trži­šnih eko­nom­skih siste­ma. Oba su siste­mi, ali ne iste vrste; oni su izgra­đe­ni na razli­či­tim prin­ci­pi­ma orga­ni­za­ci­je i mani­fe­stu­ju pot­pu­no razli­či­te pro­ce­se. Onda ćemo zaklju­či­ti da ako se desi tre­ća od tri alter­na­ti­ve pro­fe­so­ra Nozi­ka, kao rezul­tat toga neće nasta­ti držav­ni aparat.

Ovde se javlja neko­li­ko dru­gih pri­go­vo­ra ova­kvom rezo­no­va­nju: argu­ment pro­fe­so­ra Nozi­ka da “mak­si­mal­ne kon­ku­rent­ske uslu­ge zašti­te ne mogu da zajed­no posto­je“ nema sna­gu, zato što on samo pret­po­sta­vlja da će nasil­ni kon­flik­ti izme­đu agen­ci­ja posto­ja­ti kao mera. Ali ako ova­kvi kon­flik­ti poč­nu da se razvi­ja­ju, eko­no­mi­ja nam daje razlog da pret­po­sta­vi­mo da će veći inte­res kon­ku­rent­nih stra­na­ka biti da nađu sred­stvo za arbi­tra­žu kon­flik­ta, nego da započ­nu nasil­ne akci­je. Na kra­ju kra­je­va, nema razlo­ga da se kon­cept “uslu­ga zašti­te“ posma­tra sa holi­stič­kim stra­ho­po­što­va­njem. Bes­ko­nač­no velik broj razli­či­tih insti­tu­ci­ja se može razvi­ti u dru­štvu, koje bi se bavi­le raz­no­vr­snim aspek­ti­ma zašti­te. Neke insti­tu­ci­je mogu da patro­li­ra­ju kom­šij­skim blo­ko­vi­ma, neke da se foku­si­ra­ju na autor­ska pra­va, neke na krše­nja ugo­vo­ra, neke pro­sto da se osi­gu­ra­ju pro­tiv zlo­či­na, pre nego da hap­se kri­mi­nal­ce (u slu­ča­je­vi­ma gde potro­ša­či u dru­štvu ne misle da su kazna i odma­zda oprav­da­ne ili vred­ne tru­da). Ovde opet nema razlo­ga da se oče­ku­je od jed­ne agen­ci­je da domi­ni­ra čita­vim poljem rada.

Izgle­da da se “nevi­dlji­va ruka“ upe­tlja­la u veo­ma jaku mre­žu. Haj­de da ispi­ta­mo pro­ces pomo­ću kojeg “domi­nant­na agen­ci­ja“ evo­lu­i­ra u “ultra­mi­ni­mal­nu drža­vu“, a koja je potom moral­no oba­ve­zna da posta­ne “mini­mal­na država“.

Ultra­mi­ni­mal­na drža­va“, piše pro­fe­sor Nozik, “ima mono­pol nad sva­kom upo­tre­bom sile sem u slu­ča­ju nužne samo­od­bra­ne, i tako isklju­ču­je pri­vat­ne odma­zde ili odma­zde za gre­ške i iznu­de nak­na­de šte­te od stra­ne agen­ci­je; ali ona omo­gu­ća­va uslu­ge zašti­te i name­ta­nja samo oni­ma koji kupe nje­ne poli­se za zašti­tu i nametanje.“

Mini­mal­na drža­va (noć­ni čuvar), sa dru­ge stra­ne je", kako on piše, “ekvi­va­lent ultram­ni­mal­noj drža­vi udru­že­noj sa (oči­gled­no redi­stri­bu­tiv­nim) Frid­ma­no­vim vau­čer pla­nom, finan­si­ra­nim od pore­skih pri­ho­da. Po ovom pla­nu, svim, ili samo nekim (npr. oni­ma koji­ma tre­ba), lju­di­ma se daju vau­če­ri finan­si­ra­ni od sred­sta­va pore­skih pri­ho­da, koji se mogu kori­sti­ti samo za kupo­vi­mu poli­sa zašti­te od ultra­mi­ni­mal­ne države.“

Pro­fe­sor Nozik pret­po­sta­vlja da posto­ji domi­nant­na agen­ci­ja za zašti­tu u moru kon­ku­re­na­ta, i poka­zu­je kako ona može evo­lu­i­ra­ti u ultra­mi­ni­mal­nu drža­vu koja je nakon toga moral­no oba­ve­zna da posta­ne mini­mal­na drža­va. Ključ­no pita­nje je: kako domi­nant­ne agen­ci­je mogu teži­ti neza­vi­sno­sti? Da bi odgo­vo­ri­li na ovo pita­nje, mora­će­mo na krat­ko da raz­mo­tri­mo poj­mo­ve rizi­ka, zabra­ne i prin­cip kompenzacije.

Po mišlje­nju pro­fe­so­ra Nozi­ka, moral­no je oprav­da­no da se odre­đe­ne rad­nje zabra­ne samo uko­li­ko se daju nadok­na­de oni­ma čije su rad­nje na taj način zabra­nje­ne. Koja delo­va­nja se mogu zabra­ni­ti? U Anar­hi­ji, drža­vi i uto­pi­ji ne posto­ji jasna i nedvo­smi­sle­na lini­ja pode­le izme­đu kla­sa ljud­skog dela­nja koje oprav­da­no mogu biti zabra­nje­ne i onih koje ne mogu. Jed­na kla­sa se, među­tim, može iden­ti­fi­ko­va­ti: može­mo zabra­ni­ti odre­đe­ne rizič­ne postup­ke, uko­li­ko se na taj način oni­ma čiji su postup­ci zabra­nje­ni da nadok­na­da. Koji postup­ci su rizič­ni? Nije baš jasno, ali odgo­vor je izgle­da: oni koji poka­zu­ju “pre­ve­li­ku“ moguć­nost da nau­de dru­gi­ma. Domi­nant­na agen­ci­ja može, po ovom rezo­no­va­nju, oprav­da­no zabra­ni­ti pro­ce­du­re koje spro­vo­de neza­vi­sne agen­ci­je, pošto posto­ji rizik da se nau­di dru­gi­ma, bilo kažnja­va­njem gre­ša­ka kori­šće­njem nepo­u­zda­nih pro­ce­du­ra, bilo nečim dru­gim. Na pita­nja “Kako domi­nant­ne agen­ci­je mogu da delu­ju?“ ili “Šta može domi­nant­na agen­ci­ja za zašti­tu da zabra­ni dru­gim poje­din­ci­ma da rade?“, pro­fe­sor Nozik odgovara:
“Domi­nant­ne agen­ci­je za zašti­tu mogu da saču­va­ju za sebe pra­vo da odlu­ču­ju o bilo kojoj prav­noj pro­ce­du­ri koja će se pri­me­ni­ti na kli­jen­ti­ma. Ona može naja­vi­ti i delo­va­ti po naja­vi, da će kazni­ti sva­ko­ga ko na svo­jim kli­jen­ti­ma kori­sti pro­ce­du­re koje sma­tra nepo­u­zda­nim ili nepravednim.“

Ovo je zasno­va­no na ide­ji o “pro­ce­du­ral­nim pra­vi­ma“. “Oso­ba koja kori­sti nepo­u­zda­nu pro­ce­du­ru, delu­ju­ći po nje­nim rezul­ta­ti­ma“, piše on, “name­će rizik dru­gi­ma, čak iako nje­go­va pro­ce­du­ra zata­ji u poje­di­nim slučajevima.“

Nozik defi­ni­še glav­ni prin­cip da se “sva­ko može bra­ni­ti od nepo­zna­tih i nepo­u­zda­nih pro­ce­du­ra i može kazni­ti one koji poku­ša­ju da kori­ste takve pro­ce­du­re pro­tiv nje­ga“, i u prin­ci­pu ne rezer­vi­še ovo “pra­vo“ za mono­po­li­stič­ku agen­ci­ju. Međutim:

Pošto domi­nant­na agen­ci­ja za zašti­tu odlu­ču­je o tome da li su nje­ne pro­ce­du­re pou­zda­ne i pra­vič­ne i veru­je da je to opšte­po­zna­to, ona neće niko­me dozvo­li­ti da ih napa­da, tj. kazni­će sva­ko­ga ko to ura­di. Domi­nant­na agen­ci­ja za zašti­tu će slo­bod­no dela­ti po sop­stve­nom razu­me­va­nju situ­a­ci­je, dok neko dru­gi to ne bi mogao a da ne pro­đe neka­žnje­no. Iako niko nije zadr­žao mono­pol, domi­nant­na agen­ci­ja zau­zi­ma jedin­stve­nu pozi­ci­ju vrli­nom svo­je moći. Nije slu­čaj­no da je ona jedi­ni kori­snik pra­va za koje garan­tu­je da ga svi pose­du­ju; pri­ro­da tog pra­va je takva da dopu­šta da, čim se domi­nant­na sila poja­vi, ona sama će ustva­ri kori­sti­ti to pra­vo.“ (moj kurziv)

Sto­ga: mono­pol de fac­to. Dakle: ultra­mi­ni­mal­na drža­va. Upra­vo u ovom tre­nut­ku prin­cip nak­na­de šte­te poma­lja svo­ju ružnu glavu.

Pro­fe­sor Nozik izja­vlju­je da čovek ima pra­vo da dru­gi­ma zabra­ni odre­đe­ne pre­vi­še riskant­ne postup­ke, uko­li­ko im se da nadok­na­da. Šta odre­đu­je “nak­na­du štete“?

Nešto pot­pu­no nadok­na­đu­je šte­tu nekoj oso­bi za gubit­ke, ako i samo ako ga (dela­nja agen­ci­je za zašti­tu) obe­šte­te više nego što bi ina­če bio ošte­ćen; ona nadok­na­đu­je šte­tu oso­bi X za dela­nje oso­be Y, gde Y čini A, ako X ne sto­ji loši­je pošto je pri­mi, nego što bi X bio bez pri­ma­nja nadok­na­de da Y nije ura­dio A. (U eko­nom­skoj ter­mi­no­lo­gi­ji, nešto će nadok­na­di­ti šte­tu X‑u za Y‑ovo dela­nje, ako, pošto je pri­mi, X bude naj­ma­nje na istoj visi­ni kri­ve indi­fe­rent­no­sti na kojoj bi bio da Y nije tako delovao.)“

Pro­fe­sor Nozik zatim nasta­vlja da “besram­no“ igno­ri­še odre­đe­na ključ­na pita­nja koja okru­žu­ju cen­tral­nu temu koja se tiče zna­če­nja nak­na­de šte­te. Nje­go­va final­na for­mu­la­ci­ja je sledeća :

Y je oba­ve­zan da izdig­ne X iznad nje­go­ve aktu­el­ne pozi­ci­je (na odre­đe­noj kri­vi­ni indi­fe­rent­no­sti I) do one tač­ke koja je jed­na­ka raz­li­ci nje­go­ve pozi­ci­je u odno­su na I i nje­go­ve prvo­bit­ne pozi­ci­je. Y tre­ba da nadok­na­di šte­tu X‑u u vred­no­sti koli­ko je delo­va­nje Y‑a napra­vi­lo X‑u koji je razbo­ri­to delao.“

Dakle, to je zna­če­nje “nak­na­de šte­te“. “Prin­cip nak­na­de šte­te oba­ve­zu­je da se lju­di­ma da nadok­na­da za to što im se zabra­nju­ju odre­đe­ni rizič­ni postup­ci.“ Koje to “rizič­ne“ postup­ke pro­fe­sor Nozik želi da zabra­ni? Pro­ce­du­re spro­vo­đe­nja ne-domi­nant­nih agen­ci­ja. To jest, on želi da nam zabra­ni da se okre­ne­mo bilo kojoj dru­goj od veli­kog bro­ja kon­ku­rent­skih agen­ci­ja, mimo domi­nant­ne agen­ci­je za zaštitu.

Šta nam on nudi kao nak­na­du za šte­tu za takvu zabra­nu? Zai­sta je pre­vi­še veli­ko­du­šan. Nudi nam ništa manje nego državu.

Ako neko pože­li da odbi­je ovu zai­sta veli­ko­du­šnu ponu­du, biće mu odgo­vo­re­no da ne može da je odbi­je. To je kri­šom pro­tu­re­no, svi­đa­lo se to nje­mu ili ne, bez obzi­ra na to da li je voljan da pri­hva­ti drža­vu kao nak­na­du ili ne. To je ono što bi tre­ba­lo da nas nate­ra da napra­vi­mo pau­zu i malo raz­mi­sli­mo. Haj­de da raz­mi­sli­mo o pri­ro­di drža­ve pro­fe­so­ra Nozi­ka, a zatim da raz­mi­sli­mo o neko­li­ko sla­bih kari­ka u lan­cu argu­me­na­ta koji će nas na kra­ju veza­ti za drža­vu. Ako bismo dva-tri puta dobro cim­nu­li, možda bismo mogli da pre­ki­ne­mo neke od ovih sla­bih kari­ka i spa­si­mo se neče­ga što neki od nas sma­tra­ju u naj­ma­nju ruku sigur­nom pro­pa­šću. U među­vre­me­nu, elem, neka se zna da smo sti­gli do mini­mal­ne drža­ve. Ultra­mi­ni­mal­na drža­va se uspo­sta­vi­la kada su se ne-domi­nant­nim agen­ci­ja­ma zabra­ni­li odre­đe­ni postup­ci. Mini­mal­na drža­va je ostva­re­na onda kada je ultra­mi­ni­mal­na drža­va kom­bi­no­va­na sa pro­ši­re­njem uslu­ga za zašti­tu na one koji su na taj način zabranjeni.

(Tre­ba da zabe­le­ži­mo da je jedi­na stvar koja oba­ve­zu­je mini­mal­nu drža­vu da pla­ti takvu kom­pen­za­ci­ju – prin­cip mora­la. Pro­fe­sor Nozik u tom slu­ča­ju “pret­po­sta­vlja“ da će oni – oni u ultra­mi­ni­mal­noj drža­vi – dela­ti kao što bi tre­ba­lo, čak iako ne mora­ju da pri­zna­ju tu moral­nu obavezu.)

Obra­ti­te pažnju na pri­ro­du same nozi­kov­ske drža­ve. Ren­di­jan­ska “ogra­ni­če­na vla­da“ ima pri­lič­no inte­re­sant­nu eko­nom­sku for­mu: u svo­joj sušti­ni ona je koo­pe­ra­ci­ja potro­ša­ča, koji svi pot­pa­da­ju pod nje­nu moć, pošto su “potro­ša­či“ oni koji ima­ju pra­vo gla­sa, i tako dalje. Ali, drža­va pro­fe­so­ra Nozi­ka je pri­vat­na svo­ji­na. Bila je, kao što se seća­mo, pri­vat­na svo­ji­na, agen­ci­ja, koja se nizom nave­de­nih kora­ka raz­vi­la u državu.

Ona, dakle, osta­je pri­vat­na svo­ji­na, pošto ništa nije uči­nje­no da se stva­ri pro­me­ne. Nakon što je jed­nom dav­no bila domi­nant­na agen­ci­ja i pro­bi­la se na slo­bod­nom trži­štu, oprav­da­no je da se pret­po­sta­vi da su nje­ni vla­sni­ci, direk­to­ri (akci­o­na­ri ili šta već), agre­siv­ni bizni­sme­ni koji teže pro­ši­re­nju svog bizni­sa. Nema govo­ra o usta­vu, narav­no, već samo o ugo­vo­ri­ma sa svo­jim kli­jen­ti­ma, gde u slu­ča­ju suko­ba ona sama sudi i inter­pre­ti­ra. Nema gla­sa­nja. Nema pode­le vla­sti, nika­kvih kon­tro­la ni pro­tiv­te­ža, a nema više ni trži­šnih kon­tro­la i pro­tiv­te­ža. Posto­ji samo pri­vat­na agen­ci­ja koja, sada, ima mono­pol nad kori­šće­njem fizič­ke sile da ostva­ri svo­je ciljeve.

Ovo je, kako nam je reče­no, agen­ci­ja koja će sle­di­ti odre­đe­ne moral­ne prin­ci­pe: da (a) pro­ši­ri zašti­tu do onih čiji su rizič­ni postup­ci zabra­nje­ni (ili čijim je agen­ci­ja­ma zabra­nje­no da rade), i koji teže da (b) zau­sta­ve funk­ci­o­ni­sa­nje “mini­mal­ne drža­ve”. Ko će kon­tro­li­sa­ti nje­nu moć? Šta će se desi­ti u slu­ča­ju da ona pri­svo­ji pra­vo na još veću moć? Pošto ona ima mono­pol, sve raspra­ve u vezi sa nje­nim funk­ci­ja­ma, reša­va­će i pro­ce­nji­va­ti ona sama. Pošto detalj­ne sud­ske pro­ce­du­re košta­ju mno­go, ultra­mi­ni­mal­na drža­va može posta­ti nepa­žlji­va bez kon­ku­ren­ci­je. Bilo kako bilo, samo ultraminimalna
drža­va, kako nam to ekspli­cit­no kaže pro­fe­sor Nozik, može sudi­ti o legi­tim­no­sti svo­jih sop­stve­nih procedura.

Neko bi mogao ovaj Nozi­kov argu­ment o tome zašto bi ovo bila manje rizič­na situ­a­ci­ja od one sa kon­ku­ret­skim agen­ci­ja­ma, sma­tra­ti nedo­volj­no ube­dlji­vim. Haj­de da raz­mo­tri­mo samo one sla­be kari­ke iz ovog lan­ca umo­va­nja i vidi­mo da li se one mogu prekinuti.

Činje­ni­ca da, kao što smo vide­li, ne može­mo odba­ci­ti “zašti­tu“ drža­ve kao pra­ved­nu “nadok­na­du šte­te“ za zabra­nu na kori­šće­nje uslu­ga kon­ku­rent­skih agen­ci­ja, tre­ba­lo bi da nas dove­de do toga da ispi­ta­mo mišlje­nje pro­fe­so­ra Nozi­ka o nak­na­di šte­te. Sli­čan leti­mič­ni kri­tič­ki pogled će nas dove­sti do toga da pono­vo ispi­ta­mo i nje­go­vo mišlje­nje o rizi­ku. Oprav­da­no je da zabra­ni­mo delo­va­nja kon­ku­rent­skih agen­ci­ja zato što su ona koja su, navod­no, rizič­na. Koli­ko “rizič­no“ mora biti neko delo­va­nje, pre nego što se može zabra­ni­ti? Pro­fe­sor Nozik to ne kaže, niti nam daje bilo kakve indi­ka­ci­je kako se rizik ove vrste može izra­ču­na­ti. Kao što je Marej Rot­bard (Mur­ray Roth­bard) napi­sao u knji­zi Čovek, eko­no­mi­ja i drža­va: “Rizik se javlja kada je neki doga­đaj član mno­go­broj­ne kla­se homo­ge­nih doga­đa­ja i gde posto­ji sko­ro izve­sno zna­nje o uče­sta­lo­sti poja­vlji­va­nja ove kla­se događaja“.

U svom remek-delu Rizik, nei­zve­snost i pro­fit, Frenk Najt (Frank Knight) kori­sti pojam “rizik“ da bi ozna­čio slu­ča­je­ve mer­lji­ve nei­zve­sno­sti. Kada se pri­me­ni na delo­va­nje lju­di, ovo posta­je veo­ma nepo­u­zda­no. U stva­ri, upe­tlja­va nas u bez­broj­ne teško­će. Kao što piše pro­fe­sor Najt: “Mi živi­mo zna­ju­ći samo pone­što o buduć­no­sti, dok se život­ni pro­ble­mi ili pona­ša­nja, u naj­ma­nju ruku, javlja­ju zbog činje­ni­ce da zna­mo tako malo.“

Zbog toga ne može­mo izra­ču­na­ti rizi­ke budu­ćih ljud­skih postu­pa­ka. (Ogra­ni­či­će­mo pojam “rizi­ka“ na slu­ča­je­ve posto­ja­nja vero­vat­no­će od šte­te koja će rezul­ti­ra­ti iz odre­đe­nih postu­pa­ka.) Kada ima­mo posla sa pita­njem vero­vat­no­će isho­da ljud­skih postu­pa­ka, naši pro­ra­ču­ni nužno mora­ju biti neja­sni i netač­ni. Dok u nekim slu­ča­je­vi­ma izve­sno možemo
reći da je vero­vat­no­ća veća ili manja, kvan­ti­ta­tiv­ni pro­ra­čun je nemo­gu­će ura­di­ti. Kada ne radi­mo sa homo­ge­nim jedi­ni­ca­ma ili slu­ča­je­vi­ma, distri­bu­i­ra­nim na veli­kom bro­ju slu­ča­je­va sa nekom uče­sta­lo­šću, nedo­sta­ju nam pred­u­slo­vi za kvan­ti­ta­tiv­nu kal­ku­la­ci­ju. Ovo je naro­či­to slu­čaj sa takvim insti­tu­ci­ja­ma kao što su “kon­ku­rent­ske agen­ci­je za zašti­tu“, pošto se one mogu veo­ma razli­ko­va­ti u polju svog delo­va­nja, pro­ce­du­ra i broj­nim dru­gim atri­bu­ti­ma. Da je Nozik posta­vio kri­te­ri­jum ste­pe­na dokle je “rizik“ dopu­stiv a dokle ne, onda bismo bili u moguć­no­sti da odvo­ji­mo one agen­ci­je koje su “pre­vi­še riskant­ne“ od onih koje to nisu, zabra­nju­ju­ći samo prvo­po­me­nu­te. Među­tim, nika­kav kri­te­ri­jum nije dat. Šta­vi­še, Nozik nije samo zabri­nut zbog “šte­te“, već on širi svo­ju zabri­nu­tost na mno­go subjek­tiv­ni­ji ele­ment, nai­me, na strah. Koli­ko “stra­ha“ oprav­da­va reak­ci­ju o kojoj se ne raspravlja.

Veo­ma je teško u tom slu­ča­ju da vidi­mo kako će bilo ko sti­ći do bilo kog objek­tiv­nog i odre­đe­nog nivoa. Ne samo da se “strah“ ne može izra­ču­na­ti niti izme­ri­ti – on je toli­ko subjek­ti­van da se čak ne može reći da je on pro­sta reak­ci­ja na bilo koji od niza oblek­tiv­nih uslo­va. Mogu posto­ja­ti psi­ho­lo­ški i ide­o­lo­ški fak­to­ri tako­đe. Na pri­mer, oso­ba o kojoj se govo­ri mogla je u neko vre­me žive­ti pod držav­nim apa­ra­tom, i to je isku­stvo moglo osta­vi­ti dubo­ke stra­ho­ve u nje­noj podsvesti.

Pošto čovek išče­ku­je buduć­nost bez zna­nja o tome šta će se desi­ti, i pošto on nepre­sta­no menja svo­je pla­no­ve i postup­ke dok aku­mu­li­ra novo zna­nje, kako bilo ko može pred­vi­de­ti da će kon­ku­rent­ske agen­ci­je auto­mat­ski i nei­zbe­žno pre­kr­ši­ti bilo koji dati nivo “rizi­ka“ u dru­štvu? Nesi­gur­nost i strah su na odre­đe­nom nivou suštin­ski (ili u naj­ma­nju ruku cen­tral­ni) delo­vi ljud­ske situ­a­ci­je; pro­fe­sor Nozik nam ne daje niti jedan razlog da veru­je­mo da će nas bilo koja kate­go­ri­ja nesi­gur­no­sti, kao što su rizik od neo­prav­da­ne kazne ili nepo­u­zda­nih pro­ce­du­ra spro­vo­đe­nja, moral­no oba­ve­za­ti da uspo­sta­vi­mo jedan set insti­tu­ci­ja a ne dru­gi. Zašto strah od tira­ni­je nije jed­na­ko vali­dan razlog za zabra­nji­va­nje neče­ga? I ko ima pra­vo da kaže da pro­ce­du­re domi­nant­ne agen­ci­je za zašti­tu nisu među naj­ne­po­u­zda­ni­jim? Samo uz datu pret­po­stav­ku o pou­zda­no­sti mi može­mo poče­ti da sma­tra­mo “moral­no oprav­da­nim“ bilo koji sud ili zabra­nu postu­pa­ka dru­gih. Domi­nant­na agen­ci­ja čije su se pro­ce­du­re nala­zi­le među naj­ma­nje pou­zda­nim sigur­no će, s obzi­rom na nje­nu moć da zabra­ni dru­ge pro­ce­du­re i agen­ci­je, biti u istoj pozi­ci­ji kao i ona sa pou­zda­nim pro­ce­du­ra­ma. Ali mi neće­mo ospo­ra­va­ti moral­nu dopu­sti­vost ove zabra­ne. U odsu­stvu kri­te­ri­ju­ma, pro­fe­sor Nozik nam je ovde dao neko­li­ko ide­ja vodilja.

Šta­vi­še, dok posto­ji odre­đe­ni stu­pa­nj do kog lju­di mogu tač­no pred­vi­de­ti buduć­nost u ljud­skim postup­ci­ma, uklju­ču­ju­ći i rizik od šte­te, ne posto­je nika­kva sred­stva objek­tiv­nog otkri­va­nja u sada­šnjo­sti koji lju­di će tač­no pred­vi­de­ti buduć­nost a koji ne. Naj­vi­še šan­si da budu iza­bra­ni ima­ju oni čija oče­ki­va­nja će, u obla­sti “rizi­ka od šte­te“, biti u naj­ve­ćoj har­mo­ni­ji sa budu­ćom real­no­šću tako što ćemo pogle­da­ti objek­tiv­ne testo­ve. Ali u car­stvu ljud­skih postu­pa­ka, naj­bli­že do čega može­mo doći nije nika­kva nau­ka o izra­ču­na­va­nju rizi­ka, već poda­ci o oni­ma koji su ste­kli pro­fit, jer su nji­ho­va pred­vi­đa­nja isto­rij­ski bila više u skla­du sa stvar­no­šću nego ona dru­gih uče­sni­ka na trži­štu. Pre­du­zet­ni­štvo je opšta kate­go­ri­ja takvog izla­ga­nja rizi­ku u obla­sti pro­i­zvod­nje doba­ra i pru­ža­nja uslu­ga u dru­štvu. Ali čak i u slu­ča­ju pre­du­zet­ni­ka, ne posto­ji način da pred­vi­di­mo da će oni čije su spo­sob­no­sti u pred­vi­đa­nju buduć­no­sti bile u pro­šlo­sti tač­ni­je, biti tač­ni­je i ubuduće.

Ako smo zabri­nu­ti zbog rizi­ka i nei­zve­sno­sti, ne posto­ji razlog da ne usme­ri­mo našu pažnju na poli­tič­ka sred­stva ostva­ri­va­nja cilje­va. Ako u slo­bod­nom dru­štvu posto­ji dovolj­no bri­ge zbog rizi­ka namet­nu­tog nekim postup­ci­ma uče­sni­ka u trži­šnoj eko­no­mi­ji (ili u trži­šnim pro­ce­si­ma ili trži­šnim insti­tu­ci­ja­ma), insti­tu­ci­je će se uspo­sta­vi­ti tako da iza­đu na kraj s tim postup­ci­ma i uma­nje strah i rizik. Osi­gu­ra­va­ju­će dru­štvo je takva jed­na insti­tu­ci­ja. Zna­mo iz trži­šnih ana­li­za da su cene sta­bil­ni­je u onim obla­sti­ma gde posto­ji trži­šte budu­ćih postu­pa­ka, nego onde gde ne posto­ji. “Cene“ su samo odno­si raz­me­ne izme­đu pro­da­va­ca i kupa­ca date robe. Sto­ga će trži­šte osi­gu­ra­nja i trži­šte budu­ćih posta­ka u srod­nim polji­ma, u slo­bod­noj trži­šnoj eko­no­mi­ji naj­ve­ro­vat­ni­je obez­be­di­ti naj­ve­ću sta­bil­nost nivoa rizi­ka u dru­štvu, to jest: rizi­ka viđe­nog oči­ma uče­sni­ka u trži­šnoj eko­no­mi­ji. Šta­vi­še, slo­bod­na trži­šna eko­no­mi­ja biće zadu­že­na za opti­mal­ni nivo sada­šnje pro­vi­zi­je na budu­ći rizik u dru­štvu. Bilo koja inter­ven­ci­ja od stra­ne mini­mal­ne drža­ve bi, sto­ga, pove­ća­la rizik i dove­la do subop­ti­mal­ne alo­ka­ci­je pro­vi­zi­je na rizik. Mini­mal­na drža­va bi onda stvo­ri­la neu­skla­đe­nost sred­sta­va u vital­no važnom trži­štu pro­vi­zi­je na rizik.

Vide­li smo da izra­ču­na­va­nje rizi­ka ne može biti kvan­ti­ta­tiv­no, već samo kva­li­ta­tiv­no: i zai­sta, čak i tada kada ima­mo posla sa mogu­ćim posle­di­ca­ma upra­vo nepo­zna­tih budu­ćih postu­pa­ka, sam kon­cept je neja­san. Šta­vi­še, uko­li­ko može da posto­ji izra­ču­na­va­nje rizi­ka, mi ima­mo pra­vo da samo od pre­du­zet­ni­ka i dru­gih uče­sni­ka na trži­štu, oče­ku­je­mo da budu uspe­šni u svo­jim predviđanjima.

Slo­bod­na trži­šna eko­no­mi­ja je jedi­no sred­stvo da se insti­tu­ci­je i pro­ce­si u dru­štvu ospo­so­be da efek­tiv­no izla­ze na kraj sa rizi­kom i stra­hom. Jedan korak dalje od čistog slo­bod­nog trži­šta, dalje od izbo­ra i odlu­ka uče­sni­ka na trži­štu koji ima­ju ogra­ni­če­no zna­nje i koji uče kroz trži­šne pro­ce­se, jeste korak dalje od opti­mal­ne situ­a­ci­je u obla­sti pred­vi­đa­nja i pro­vi­zi­ja za rizik od šte­te koja će nastati.

Ukrat­ko, u samom pro­ce­su for­mi­ra­nja mre­že kon­ku­rent­skih trži­šnih agen­ci­ja, koje se razli­ku­ju jed­na od dru­ge, rizik će biti mini­mi­zi­ran impli­cit­no, na osno­vu sklo­no­sti i izbo­ra uče­sni­ka na tržištu.

Sve ovo nam daje razlog da veru­je­mo da bilo koji poku­šaj da se zabra­ne odre­đe­ni postup­ci neza­vi­snih agen­ci­ja nije moral­no dopu­stiv, i ne može biti moti­vi­san bilo kakvom bri­gom za rizik ili strah.

Pro­ble­mi sa prin­ci­pom kom­pen­za­ci­je su mno­go teži. Mišlje­nje pro­fe­so­ra Nozi­ka o kom­pen­za­ci­ji poči­va na kon­cep­tu “kri­ve indi­fe­rent­no­sti“. “Kri­va indi­fe­rent­no­sti“ je jed­no od naj­tu­žni­jih zala koja su pogo­di­la eko­nom­sku nau­ku još od kada je kon­cept “makro­e­ko­no­mi­je“ prvi put poka­zao svo­ju ružnu gla­vu. Ana­li­za kri­ve indi­fe­rent­no­sti je zasno­va­na na ispi­ti­va­nju lju­di o nji­ho­vim rela­tiv­nim sklo­no­sti­ma izme­đu dve ili više alter­na­ti­va. Tač­ke “indi­fe­rent­no­sti“ izme­đu razli­či­te koli­či­ne odre­đe­ne robe ili uslu­ga, sme­šte­ne su na “mapi“. Kada se stig­ne do mno­go takvih tača­ka indi­fe­rent­no­sti, svih ured­no slo­že­nih na mapi, ple­me­ni­ti ana­li­ti­ča­ri kri­ve indi­fe­rent­no­sti pove­žu tač­ke jed­nom lini­jom i pri­me­ne mate­ma­tič­ke meto­de da ana­li­zi­ra­ju razli­či­te stvari.

Veo­ma malo od ovo­ga ima bilo kakve veze sa stvar­no­šću. Ska­la vred­no­sti neke oso­be je stvar koja se nepre­sta­no kole­ba, čiji se nivoi nepre­sta­no pome­ra­ju, nekad čak i agre­siv­no. Iako se ova­kvim ispi­ti­va­njem lju­di dobi­ja­ju neke kori­sne infor­ma­ci­je, one ne mogu biti osno­va za bilo kakav postu­pak ili pred­vi­đa­nje sa naše stra­ne. Ne mora­mo dalje zala­zi­ti u ovo. Pro­fe­sor Nozik je neo­pla­to­ni­sta ili ruso­i­sta i on zai­sta razvi­ja novu ver­zi­ju “stvar­nog“ ili “raci­o­nal­nog“ inte­re­sa ili vred­no­sti, ne bi li isti­snuo naše “teku­će“ ili kon­kret­ne interese.

Da bismo neko­me “nadok­na­di­li šte­tu“, mora­mo ga, pre­ma ovom viđe­nju, sta­vi­ti na tač­ku na nje­go­voj kri­voj indi­fe­rent­no­sti naj­ma­nje ono­li­ko viso­ko koli­ko je viso­ka ona tač­ka na kojoj bi bio bez ika­kvih inter­ven­ci­ja. Tre­ba da se nagla­si da mi govo­ri­mo iz per­spek­ti­ve poje­di­nač­ne oso­be, o nje­nim pro­ce­na­ma, a ne o objek­tiv­nom sta­nju stva­ri. Sto­ga je nemo­gu­će odlu­či­ti šta bi čini­lo punu nadok­na­du, gle­da­ju­ći samo takvo sta­nje stva­ri. Mora­mo posma­tra­ti i hije­rar­hi­ju vred­no­sti oso­be koja je u pitanju.

Pro­fe­sor Nozik, među­tim, ne posma­tra stvar­ne pro­ce­ne poje­di­nač­nih oso­ba. Ume­sto toga, on pret­po­sta­vlja da će svi­ma koji­ma je zabra­nje­no da pre­du­zi­ma­ju odre­đe­ne rizič­ne postup­ke moći da se nadok­na­di šte­ta na isti način, nai­me, obez­be­dju­ju­ći za njih uslu­ge zašti­te putem mini­mal­ne drža­ve. Osno­vu za ova­kvu pret­po­stav­ku je teško otkri­ti. Zašto bi pri­ba­vlja­nje zašti­te čini­lo punu nadok­na­du? Oči­gled­no zato što Nozik misli da se to pri­bli­ža­va “kopi­ra­nju“ počet­ne (objek­tiv­ne) situ­a­ci­je, gde je ugnje­te­na žrtva mini­mal­ne drža­ve još uvek mogla kupi­ti alter­na­tiv­nu zašti­tu od neza­vi­snih agen­ci­ja. Ali ovo je pot­pu­no neopravdano.

Sve ovo se svo­di na to da smo mi ti koji, ume­sto neke oso­be i nje­nog izbo­ra i delo­va­nja, odlu­ču­ju kakva nadok­na­da je naj­bo­lja za tu oso­bu. Ali ovo je pater­na­li­zam koji pro­fe­sor Nozik odba­cu­je svu­da u Anar­hi­ji, drža­vi i uto­pi­ji.

Ako posma­tra­mo stva­ri sa tač­ke gle­di­šta oso­be čiji postup­ci su zabra­nje­ni, onda može­mo da se zain­te­re­su­je­mo za nje­nu ska­lu vred­no­sti. Ovo baca dru­ga­či­je sve­tlo na stvari.

Jedi­ni način na koji ćemo moći reći da li je nekom šte­ta pra­ved­no nadok­na­đe­na bi bio:

(1) Ako oni pri­hva­te A u zame­nu za B, na pri­mer, ako zame­ne jed­no za dru­go na slo­bod­nom trži­štu. Ova zame­na, ako se desi, govo­ri nam da zain­te­re­so­va­noj stra­ni A vre­di naj­ma­nje koli­ko i B. Oči­gled­no, ova raz­me­na se mora oba­vi­ti u odsu­stvu sile, nasi­lja, agre­si­je ili pret­nji od obe strane.

(2) Ako se agent koji je napad­nut slo­ži da pri­hva­ti A kao kom­pen­za­ci­ju od napa­da­ča ili napa­da­če­vog agen­ta. Opet, ovo­pri­hva­ta­nje mora biti bez pri­su­stva sile, nasi­lja, agre­si­je ili pretnji.

Osim ovih, ne posto­je objek­tiv­na sred­stva da se izme­ri oprav­da­na ili “puna“ nadok­na­da. Među­tim, mini­mal­na drža­va one­mo­gu­ća­va obe ove stva­ri, jer ona zai­sta pre­ti takvim nasi­ljem ili kažnja­va­njem. Šta­vi­še, argu­ment poči­va na jed­noj vari­jan­ti dok­tri­ne o “pra­ved­noj ceni“, pri­me­nje­noj na kom­pen­za­ci­ju. Ali ovo nigde nije opravdano.

Haj­de da vidi­mo da li može­mo da stig­ne­mo do mini­mal­ne drža­ve nekom legi­tim­nom meto­dom “kom­pen­za­ci­je“. U trži­šnom dru­štvu sva­ko bi imao pra­vo da pri­đe bilo kome ko je kli­jent neke neza­vi­sne agen­ci­je i ispla­ti ga, odno­sno, postig­ne neka­kvu pogod­bu sa njim. Odre­đe­ni broj lju­di će se besum­nje slo­ži­ti sa ovim. Ali šta sa oni­ma koji neće? Može­mo vide­ti taj pro­blem posma­tra­njem liste ponu­de i potra­žnje. U ovom slu­ča­ju neka "S" pred­sta­vlja ponu­du date uslu­ge, nai­me odri­ca­nje od kori­šće­nja neza­vi­snih agen­ci­ja i pri­hva­ta­nje držav­ne zašti­te ume­sto toga. Neka "D" pred­sta­vlja potra­žnju za ovom uslu­gom. Raz­mo­tri­mo deo liste za ponu­du i potra­žnju ispod tač­ke gde bi se raz­me­na ove vrste desi­la. U ovoj situ­a­ci­ji nema raz­me­ne. Doba­vlja­či (oni koji su pot­pi­sa­li ugo­vor sa neza­vi­snom agen­ci­jom) nisu volj­ni da se zado­vo­lje ničim što su kup­ci (domi­nant­na agen­ci­ja) volj­ni da ponu­de. Dakle, kon­takt izme­đu njih, u kome bi kom­pen­za­ci­ja izme­đu njih bila ponu­đe­na i pri­hva­će­na, nema svr­he. Čak i u odsu­stvu pret­nji silom, ne bi posto­ja­la pogod­ba. Pošto ne posto­ji ništa što bi "S"-ovi pri­hva­ti­li ume­sto zabra­ne, zašto bi neko pret­po­sta­vio da je kom­pen­za­ci­ja mogu­ća posle zabra­ne? Ako se kri­va ponu­de i tra­žnje nije pome­ri­la, domi­nant­na agen­ci­ja ne može ponu­di­ti više (ili nedo­mi­nant­na agen­ci­ja pri­hva­ti­ti manje) nego što je pret­hod­no ponu­đe­no. I dalje ne bi posto­ja­lo usa­gla­ša­va­nje mišlje­nja. Kako se onda oni­ma čiji su rizič­ni postup­ci zabra­nje­ni može dati nadok­na­da? Kako se oni mogu uzdi­ći do situ­a­ci­je koja je, u nji­ho­vim oči­ma (na nji­ho­voj ska­li vred­no­sti), jed­na­ka onoj u kojoj bi bili bez zabra­ne. Čini se da smo došli u ćorsokak.

(Tre­ba­lo bi doda­ti da pro­fe­sor Nozik ne čini stva­ri ništa lak­šim pri­čom o kom­pen­zo­va­nju šte­te samo oni­ma koji su “ošte­će­ni“ zabra­nom. Pro­blem kom­pen­za­ci­je osta­je, i ne posto­ji ni jed­na teo­ri­ja o “ošte­će­ni­ma“ ponu­đe­na u Anar­hi­ji, drža­vi i uto­pi­ji.)

Posto­ji još argu­me­na­ta koji se mogu dati pro­tiv prin­ci­pa kom­pen­za­ci­je. Pro­fe­sor Nozik uop­šte ne raz­ma­tra pro­blem nak­na­de šte­te oni­ma koji­ma je stva­ra­nje mini­mal­ne drža­ve ogrom­na moral­na i psi­hič­ka tra­u­ma. Kakva pra­ved­na kom­pen­za­ci­ja može biti ponu­đe­na u ovom slu­ča­ju? Kako se oni mogu podi­ći na pozi­ci­ju jed­na­ku pozi­ci­ji u kojoj su bili pre stva­ra­nja mini­mal­ne drža­ve? Šta­vi­še, raz­mo­tri­te slu­čaj kli­je­na­ta domi­nant­ne agen­ci­je, A. Oni mogu ima­ti veli­ke kori­sti (ili izgle­da­ti da ima­ju kori­sti) od posto­ja­nja agen­ci­ja B, C, D…, koje oni mogu vide­ti kao izve­snu kon­tro­lu postu­pa­ka A, ako se pla­še toga da A može, u odsu­stvu B, C, D…, izme­ni­ti svo­je funk­ci­je koje su pred­vi­đe­ne ugo­vo­rom. Mora li A, u pre­la­sku iz domi­nant­ne agen­ci­je u mini­mal­nu drža­vu, nadok­na­di­ti šte­tu svo­jim kli­jen­ti­ma pošto pre­du­zme akci­je koje ih liša­va­ju ove kori­sti? Ako da, kakvu nadok­na­du? Ako ne, zašto ne? Zašto oni nisu “ošte­će­ni“ kao i svi drugi?

Ako ne može­mo pret­po­sta­vi­ti da obez­be­đi­va­nje zašti­te kli­jen­ti­ma neza­vi­snih agen­ci­ja pred­sta­vlja punu nadok­na­du (pret­po­sta­vi­mo da se takva nadok­na­da može ostva­ri­ti), onda raz­mo­tri­te sle­de­ći lanac događaja.

Ako mini­mal­na drža­va mora da zašti­ti sve, čak i one koji ne mogu da pla­te, i ako mora da nadok­na­di šte­tu oni­ma dru­gi­ma zbog zabra­ne nji­ho­vih rizič­nih postu­pa­ka, onda to mora zna­či­ti da će svo­jim prvo­bit­nim kli­jen­ti­ma napla­ći­va­ti više nego što bi to bilo u slu­ča­ju ultra­mi­ni­mal­ne drža­ve. Ali ovo bi pove­ća­va­lo broj onih koji bi, zbog svo­jih kri­vih potra­žnje, iza­bra­li ne-domi­nant­ne agen­ci­je B,C,D… ume­sto domi­nant­ne agen­ci­je pre­tvo­re­ne u ultra­mi­ni­mal­nu drža­vu, koja je pre­tvo­re­na u mini­mal­nu drža­vu. Mora li onda mini­mal­na drža­va da ih šti­ti bes­plat­no (ili sma­nji nji­hov broj), ili da im nadok­na­di to što im je ultra­mi­ni­mal­na drža­va zabra­ni­la da se obra­te dru­gim agencijama?

Ako je tako, onda ona, opet, mora ili pove­ća­ti tro­ško­ve uslu­ga za svo­je pre­o­sta­le kli­jen­te ili sma­nji­ti svo­je uslu­ge. To u oba slu­ča­ja opet stva­ra one koji bi, da su uze­li u obzir svo­ju pri­ro­du i oblik svo­jih kri­vih tra­žnje, iza­bra­li ne-domi­nant­ne agen­ci­je ume­sto domi­nant­ne agen­ci­je. Mora li se, dakle, šte­ta nadok­na­di­ti ovim kli­jen­ti­ma? Ako je tako, onda bi pro­ces doveo do tač­ke u kojoj niko sem neko­li­ko boga­tih fana­ti­ka koji zago­va­ra­ju mini­mal­nu drža­vu, ne bi bio spre­man da pla­ti za ove veo­ma sma­nje­ne “uslu­ge“ vla­de. Ako se ovo desi, nema razlo­ga da ne veru­je­mo da će mini­mal­na drža­va vrlo brzo zavr­ši­ti u nevi­dlji­vom sme­tli­štu isto­ri­je, gde joj i jeste pra­vo mesto.

Ono što je vero­vat­ni­je da bi se desi­lo, jeste da se drža­va okre­ne svom sta­rom pri­ja­te­lju, pljač­ki – pozna­toj još i kao “opo­re­zi­va­nje“ (što je “slu­čaj­no“ tre­ti­ra­no vrlo povr­šno u delu pro­fe­so­ra Nozi­ka). Iz toga se vidi kako nas zlo­kob­na nevi­dlji­va ruka vodi od agen­ci­je za zaštitu…do domi­nant­ne agencije…do ultra­mi­ni­mal­ne države…do mini­mal­ne države…do prvih ukra­sa tira­ni­je. Šta­vi­še, to je pri­vat­na tira­ni­ja, pošto je agen­ci­ja pri­vat­no vla­sni­štvo. Ako stva­ri ovako
sto­je, šta može biti naša zašti­ta od mono­po­la pri­vat­ne kom­pa­ni­je nad pri­me­nom sile u dru­štvu? Sigur­no da je objek­ti­van rizik ovde nei­zmer­no veći nego onaj koji je doveo do neo­dluč­nog stva­ra­nja mini­mal­ne države.

Tada nas prin­cip kom­pen­za­ci­je, kako je for­mu­li­san kao sada, dovo­di u teško­će. Haj­de onda da pre­o­sta­le tač­ke brzo pobrojimo.

Da li je pro­ces koji je doveo do stva­ra­nja mini­mal­ne drža­ve pro­ces “nevi­dlji­ve ruke“? Mi sma­tra­mo da nije. Razlog je taj što, dok drža­va možda nije cilja­na kao kraj­nji razul­tat, postup­ci zabra­ne kon­ku­ren­ci­je, koji liče na postup­ke drža­ve, i dalje su rezul­tat spe­ci­fič­nih odlu­ka. Domi­nant­na agen­ci­ja mora da odlu­či da zabra­ni postup­ke i kazni pre­stup­ni­ke. Na sva­kom kora­ku leži pod­mu­kla, ali ekspli­cit­na odlu­ka. Ako je ovo “nevi­dlji­va ruka“, ona skri­va zlob­ne udar­ce, pre­te­ći da
zdro­bi slo­bo­du u svom dohvatu.

Na kra­ju, pre nego što pre­o­kre­ne­mo argu­ment pro­fe­so­ra Nozi­ka, šta je, po našem mišlje­nju, oprav­da­no da domi­nant­na agen­ci­ja ura­di? Ništa više do da kažnja­va one za koje se može doka­za­ti da su ini­ci­ra­li nasi­lje nad nje­nim gra­đa­ni­ma ili kli­jen­ti­ma, i to samo nakon doka­za. Rizik od nano­še­nja zla u slu­ča­ju ljud­skih akci­ja ne može se izra­ču­na­ti dru­ga­či­je nego putem posma­tra­nja postu­pa­ka lju­di (kao što su oni koji sači­nja­va­ju kon­ku­rent­ske agen­ci­je za zašti­tu) tokom nekog vre­me­na. Po nji­ho­vim poli­sa­ma, mi sudi­mo o pou­zda­no­sti nji­ho­vih pro­ce­du­ra, na osno­vu pret­nje koju upu­ću­ju ili ne nevi­nim lju­di­ma i na osno­vu toga kako odlu­ču­ju da odgo­vo­re na neod­go­vor­ne ili kri­mi­nal­ne agen­ci­je. Ovde posto­je teški pro­ble­mi, ali veći pro­blem je u pret­po­stav­ci da je domi­nant­na agen­ci­ja bolja, pou­zda­ni­ja u svo­jim pro­ce­du­ra­ma, ili čak, iznad sve­ga, manje pre­te­ća po sigur­nost i slo­bo­du lju­di od dru­gih agen­ci­ja. Pro­fe­sor Nozik čak ne može da doka­že da one agen­ci­je koje ima­ju pou­zda­ne pro­ce­du­re tre­ba da se zabra­ne zajed­no sa oni­ma koje ih nemaju.

Ali ako je tako, onda se i nevi­dlji­va ruka vraća:

Pret­po­sta­vi­mo posto­ja­nje mini­mal­ne drža­ve. Neka agen­ci­ja se osni­va usva­ja­ju­ći pro­ce­du­re mini­mal­ne drža­ve i dopu­šta­ju­ći držav­nim agen­ti­ma da uče­stvu­ju na nje­nim suđe­nji­ma, pro­ce­si­ma, i tako dalje. U ova­kvoj situ­a­ci­ji se ne može pret­po­sta­vi­ti da je ova agen­ci­ja rizič­ni­ja od drža­ve. Ako je i dalje pre­vi­še rizič­na, onda je pot­pu­no oprav­da­no da
kaže­mo da je i drža­va pre­vi­še rizič­na, kao i da zabra­ni­mo nje­ne postup­ke, uko­li­ko nadok­na­di­mo šte­tu oni­ma koji su ošte­će­ni takvom zabra­nom. Ako se drži­mo ovog prin­ci­pa, doći­će­mo do anar­hi­je. U pro­tiv­nom će se domi­nant­na agen­ci­ja, koja je posta­la mini­mal­na drža­va, tak­mi­či­ti pro­tiv jed­ne dobro nad­gle­da­ne kon­ku­rent­ske agencije.

Ali čekaj­te: kon­ku­rent­ska, zako­nu podre­đe­na, špi­ju­ni­ra­na, ugnje­ta­va­na agen­ci­ja, nala­zi da može da sni­zi cene svo­jih uslu­ga, pošto mini­mal­na drža­va daje garan­ci­ju za “rizik“ oni­ma koji bi upo­sli­li agen­ci­je koje kori­ste rizič­ne pro­ce­du­re. Ona tako­đe mora da pla­ti tro­ško­ve špi­ju­ni­ra­nja nove agen­ci­je, što uve­ća­va kapi­tal­ne troškove.

Pošto ona ima samo moral­nu oba­ve­zu da obez­be­di takvu nadok­na­du, vero­vat­no je da će ona pre­sta­ti to da radi pod pri­ti­skom kon­ku­re­na­ta. Ovo pokre­će dva pro­ce­sa: oni koji­ma je pred­hod­no nadok­na­đe­na šte­ta zato što su iza­bra­li agen­ci­je koje nisu drža­va, požu­ri­li bi da se pret­pla­te u poli­tič­ki neo­pre­de­lje­nim agen­ci­ja­ma, doka­zu­ju­ći time koga preferiraju.

Naža­lost, uči­njen je još jedan sud­bo­no­san korak: neka­da pono­sna mini­mal­na drža­va, pošto pre­sta­ne da nadok­na­đu­je šte­tu, pono­vo se pre­o­bra­ća u puku ultra­mi­ni­mal­nu državu.

Pro­ces se, među­tim, ne može zau­sta­vi­ti. Poli­tič­ki neo­pre­de­lje­na agen­ci­ja mora da uspo­sta­vi i uspo­sta­vlja dobar pro­to­kol da bi pre­u­ze­la kli­jen­te od puke ultra­mi­ni­mal­ne drža­ve. Ona nudi veli­ku raz­no­vr­snost uslu­ga, igra se sa razli­či­tim cena­ma, i uop­šte, posta­je mno­go atrak­tiv­ni­ja alter­na­ti­va, sve vre­me dopu­šta­ju­ći da je drža­va špi­ju­ni­ra, ozvu­ču­je nje­ne kan­ce­la­ri­je, pro­ve­ra­va nje­ne pro­ce­du­re, pro­ce­se i odlu­ke. Dru­gi ple­me­ni­ti pre­du­zet­ni­ci je sle­de. Usko­ro, neka­da puka ultra­mi­ni­mal­na drža­va posta­je poni­zna domi­nant­na agen­ci­ja. Nala­zi da su dru­ge agen­ci­je uspo­sta­vi­le vero­do­stoj­ne pro­to­ko­le, sa sigur­nim ne-rizič­nim pro­ce­du­ra­ma, i pre­sta­je da ih špi­ju­ni­ra, pre­fe­ri­ra­ju­ći ume­sto toga manje sku­pe aran­žma­ne. Nje­ni ruko­vo­di­o­ci su posta­li, avaj, debe­li i bla­že­ni bez kon­ku­ren­ci­je; nji­ho­vi pro­ra­ču­ni o tome koga da šti­te, kako, po kom raspo­re­du resur­sa i do kojih gra­ni­ca (saku­plja­nje infor­ma­ci­ja, sudo­va, zgra­da, zatvo­ra, poli­ca­ja­ca i tako dalje) su veo­ma­u­zdr­ma­ni, pošto su se povu­kli iz istin­ski kon­ku­rent­skog siste­ma trži­šnih cena. Domi­nant­na agen­ci­ja posta­je sve više i više nee­fi­ka­sna, kada se upo­re­di sa novim, dina­mič­nim, pobolj­ša­nim agencijama.

Usko­ro, pogle­daj­te! I počuj­te! – ljup­ka domi­nant­na agen­ci­ja za zašti­tu posta­je, jed­no­stav­no, jed­na agen­ci­ja među mno­gim na trži­štu prav­nih siste­ma, ili pot­pu­no nesta­je. Zlo­kob­na mini­mal­na drža­va, seri­jom moral­no dopu­sti­vih kora­ka koji ne naru­ša­va­ju niči­ja pra­va, redu­ko­va­na je na, u naj­bo­ljem slu­ča­ju, tek jed­nu agen­ci­ju u moru dru­gih. Zli, mrač­ni držav­ni apa­rat, refor­mi­še se u anar­hi­stič­ku uto­pi­ju. Ukrat­ko, nevi­dlji­va ruka uzvra­ća uda­rac. Prav­da pobe­đu­je i svi žive sreć­no do kra­ja života.

Želeo bih da zavr­šim jed­nim cita­tom Ben­dža­mi­na Take­ra (Benja­min R. Tuc­ker) i jed­nom para­fra­zom Kar­la Mark­sa (Karl Marx), koji jasno izra­ža­va­ju moj stav pre­ma stva­ri­ma o koji­ma smo raspra­vlja­li. Taker uka­zu­je na anar­hi­stič­ku defi­ni­ci­ju drža­ve kao “ote­lo­tvo­re­nja prin­ci­pa agre­si­je“. “…[V]idimo da je“, kazao je on, “drža­va u nepri­ja­telj­skom odno­su pre­ma dru­štvu; a pošto je dru­štvo osno­va indi­vi­du­al­nog živo­ta i razvo­ja, zaklju­čak je da odnos drža­ve pre­ma indi­vi­dui i obrat­no mora biti nepri­ja­telj­ski i da će biti takav dok drža­va ne izumre“.

A para­fra­zi­ra­ju­ći Mark­sa, može­mo reći da su “tra­di­ci­o­nal­ni poli­tič­ki filo­zo­fi teži­li samo da obja­sne i oprav­da­ju drža­vu. Ključ­na stvar je, među­tim, da se ona ukine.“


Roy A. Childs, Jr., “The Invi­si­ble Hand Stri­kes Back“, Jour­nal of Liber­ta­ri­an Stu­di­es, Tom I, Br. 1, str. 23–33. Ori­gi­nal­na ver­zi­ja ovog rada je pre­zen­to­va­na na Tre­ćoj nauč­noj kon­fe­ren­ci­ji o libe­ra­li­zmu, okto­bra 1975, u Nju­jor­ku. Pre­vod: Boja­na Radovanović