Ecce Nozick (II)

O Ejn Rend i epistemologiji

Juli­an Sanc­hez: Veći deo knji­ge Inva­ri­an­ces na ovaj ili onaj način posta­vlja pita­nje »Šta je isti­na?«. Istra­žu­ju­ći kako lju­di dola­ze do sazna­nja isti­ne, i kojim vrsta­ma isti­ne ima­ju pri­stup, izgle­da kao da tvr­di­te nešto sasvim skrom­no o tome kojoj se vrsti sazna­nja i izve­sno­sti lju­di mogu nadati.

Robert Nozick: Evo­lu­ci­ja igra veli­ku ulo­gu u mojoj raspra­vi o nužnim i meta­fi­zič­kim isti­na­ma, i ja posta­vljam pita­nje »zašto bi nas evo­lu­ci­ja obda­ri­la tako moć­nim saznaj­nim spo­sob­no­sti­ma da zna­mo za sve moguć­no­sti?« Možda nam evo­lu­ci­ja pru­ža »dovolj­no dobre« teo­ri­je, kao što je euklid­ska geo­me­tri­ja, koje su pri­bli­žno tač­ne i pru­ža­ju nam moguć­nost da se sna­la­zi­mo u sve­tu, ali ako ih dublje ispi­tu­je­mo otkri­va­mo da one nisu tač­ne u stro­gom smi­slu reči.  Ja vrlo ozbilj­no uzi­mam evo­lu­ci­ju, i mislim da je ona u veli­koj meri obli­ko­va­la, pa čak i stvo­ri­la spo­sob­no­sti koje ima­mo, uklju­ču­ju­ći razu­me­va­nje isti­ne. Tako, mogli biste da posta­vi­te sle­de­će pita­nje: »Zašto, onda, mi ima­mo tako moć­ne spo­sob­no­sti koje nam daju pre ove nužne isti­ne, nego isti­ne koje gru­bo i pri­bli­žno važe u real­nom i nje­mu slič­nim sve­to­vi­ma. Sled­be­ni­ci Ren­do­ve, na pri­mer, tre­ti­ra­ju »A je A« ne samo kao »sve je iden­tič­no samom sebi« nego kao vrstu iska­za o sušti­na­ma i gra­ni­ca­ma stva­ri. »A je A« i ono ne može biti ništa dru­go, a čim je to danas A, ono ne može sutra da se pro­me­ni.« Ali, to ne sle­di. Mislim, iz zako­na iden­ti­te­ta ništa ne sle­di o ogra­ni­če­nji­ma pro­me­ne. Reci­mo atmo­sfer­sko vre­me je iden­tič­no sebi, ali se nepre­sta­no menja. U ren­di­jan­skoj tra­di­ci­ji upo­tre­ba ovog logič­kog prin­ci­pa, da je sve iden­tič­no samom sebi radi ogra­ni­ča­va­nja ono­ga što može da bude budu­će pona­ša­nje ili budu­ća pri­ro­da aktu­el­nih stva­ri, koli­ko ja mogu da vidim, pot­pu­no je neo­prav­da­na; ona nije legitimna.

JS: Zna­či, iako ima­ju dobru poli­ti­ku, Vi ne mari­te mno­go za nji­hov objek­ti­vi­stič­ki pristup?

RN: Odvra­ti­ću jedan broj onih koji poru­ču­ju knji­ge kod Vas, ako već nisam onim što sam rekao o Ren­do­voj, ali bilo je nešto izne­na­đu­ju­će u vezi s pri­vr­že­no­šću koju su ren­di­jan­ci ima­li pre­ma prin­ci­pi­ma nena­si­lja, isto­vre­me­no se mar­lji­vo pona­ša­ju­ći kao poli­ci­ja mišlje­nja. Sme­li pre­du­zet­ni­ci? Da. Ali, sme­li istra­ži­va­či ide­ja? To ne.

JS: Šta misli­te zašto lju­di koji su uop­šte­no neli­be­ral­nog tem­pe­ra­men­ta pri­sva­ja­ju kla­sič­ne libe­ral­ne ide­je? Ta kom­bi­na­ci­ja delu­je misteriozno.

RN: To jeste miste­ri­o­zno. Možda to ima veze sa dve oštri­ce mača liber­ta­ri­jan­skih ide­ja. Posto­ji sme­lost i uzbu­dlji­vost liber­ta­ri­jan­skih ide­ja, koje otva­ra­ju nove moguć­no­sti mišlje­nja i živo­ta u dru­štvu, i isto tako one obez­be­đu­ju takvo jed­no oštro i pre­ci­zno osmi­šlje­no oruž­je za napa­da­nje i raza­ra­nje dru­gih ide­ja. Tako da možda i nije izne­na­đu­ju­će što je liber­ta­ri­ja­ni­zam pri­vu­kao dva razli­či­ta tipa tem­pe­ra­men­ta, od kojih je sva­ki u sagla­sju sa jed­nim od dva razli­či­ta liber­ta­ri­jan­ska aspekta.

JS: Da li biste rekli da, reci­mo, S.Kripke i E.Rend pra­ve slič­nu meta­fi­zič­ku grešku?

RN: Pa, ni jed­no od njih dvo­je ne bi žele­lo da bude svr­sta­no sa onim dru­gim, ali obo­je nam pri­pi­su­ju spo­sob­no­sti inte­lek­tu­al­nog shva­ta­nja koje su s one stra­ne ono­ga za šta bismo s razlo­gom mogli da oče­ku­je­mo da nam je dato evolucijom.

JS: Mada izgle­da da se veli­ka veći­na naših saznaj­nih kapa­ci­te­ta, čak i onih u koje mno­go ne sum­nja­mo, pro­te­že s one stra­ne ono­ga što bismo mogli da oče­ku­je­mo da je potreb­no za puki opsta­nak i reprodukciju.

RN: Pa, može biti da mi nema­mo tako dobro razu­me­va­nje ono­ga što nam je potreb­no za opsta­nak i repro­duk­ci­ju, i ono­ga što daje dife­ren­ci­jal­ne pred­no­sti u opsta­ja­nju i repro­du­ko­va­nju. Mogle bi to biti neke vrlo sup­til­ne stva­ri. Razna pro­u­ča­va­nja bihe­vi­o­ri­stič­ke eko­lo­gi­je živo­ti­nja stal­no poka­zu­ju izne­na­đu­ju­će funk­ci­je stva­ri za koje su lju­di rani­je misli­li da nema­ju nika­kvu funk­ci­ju i izne­na­đu­ju­će nači­ne na koje je pona­ša­nje opti­mal­no ili bli­zu opti­mal­nog kada se čak nije ni čini­lo da ono vrši neku važnu funk­ci­ju. Tako da tu ima još mno­go da se uči.

O sve­sti

JS: Hteo bih da se krat­ko dotak­nem Vaših ide­ja o sve­sti. Kaže­te da samo­svest jeste ili bi mogla da bude pro­ces toko­va infor­ma­ci­ja koji se spa­ja­ju u mozgu.

RN: Da.  JS: Zašto to mora da bude svest? Zašto bi posto­ja­lo nešto takvo, nešto zbog čega je vero­vat­no, iznu­tra, da se infor­ma­ci­je spa­ja­ju na taj način?

RN: Zato što je to pro­ces koji nas pri­bli­ža­va tome kako sto­je stva­ri u sve­tu, tako da može­mo pre­ci­zni­je pri­la­go­di­ti svo­je pona­ša­nje obri­si­ma stva­ri u sve­tu i, isto tako, to je pro­ces putem kog se može­mo usred­sre­di­ti, sa manjom ili većom distan­com, na aspek­te sveta.

JS: Vi se tu pozi­va­te na Vašu teo­ri­ju »zum-opti­ke« o tome kako dovo­di­mo razli­či­te delo­ve sve­ta u »sre­di­šte polja oštrine«.

RN: Tako je.

JS: Neki ipak kažu da u pogle­du obja­šnje­nja fizič­kog pona­ša­nja nekog siste­ma, pa čak i »pri­klad­no­sti« tog pona­ša­nja sve­tu, vi nika­da ne biste mora­li da se pozi­va­te na neki subjek­tiv­ni karak­ter iza pona­ša­nja. Da li ta vrsta pri­go­vo­ra samo navo­di na pogre­šan put?

RN: Ne, ne mislim da je to slu­čaj, ali pita­nje je da li se može uzvra­ti­ti na taj pri­go­vor. Jed­na moguć­nost jeste da se nika­da ne mora­te pozi­va­ti na neki »subjek­tiv­ni karak­ter« ali da se mora­te pozva­ti na feno­me­ne i uzroč­ne pro­ce­se koji su »emer­gent­ni« u smi­slu da »se ne mogu redu­ko­va­ti na opšte zako­ne koji se pri­me­nju­ju i na ne-sve­sne pro­ce­se.« Tako, mogli biste reći, ne mora­mo da se pozi­va­mo na sve­sni aspekt stva­ri da bismo obja­sni­li ovo pona­ša­nje. Ima­mo zakon uzroč­no­sti koji ga obja­šnja­va. Ali taj zakon uzroč­no­sti je takav da se pri­me­nju­je na izve­sne vrste slo­že­nih siste­ma i ne da se izve­sti iz pove­zi­va­nja uzroč­nih zako­na koji važe za jed­no­stav­ni­je siste­me. Tako da, u tom smi­slu, nema­mo jedin­stve­nu nau­ku, ali svu­da ima­mo uzroč­nost. A u izve­snom smi­slu, mogli bismo reći, »Da nema sve­sti, ovo se ne bi deša­va­lo.« To jest, svest izdva­ja pri­su­stvo spe­ci­jal­nih uzroč­nih svoj­sta­va koja se ne mogu redu­ko­va­ti na ona koja su opštija.

JS: Ako je to slu­čaj, da li tre­ba da oče­ku­je­mo da će sta­nja mozga zbu­ni­ti fizi­ča­re, kada dobi­ju dovolj­no istan­ča­ne ure­đa­je poput CAT-skenera?

RN: To je dobro pita­nje. Ako ih dobi­ju, onda da, uko­li­ko daju dovolj­no istan­ča­nu rezoluciju.

JS: Zna­či to je, bar u nače­lu, pro­ver­lji­va teo­ri­ja. Možda ćemo na izve­snoj tač­ki sazna­ti da li svest ima ovaj spe­ci­jal­ni karak­ter. A čak i da se ispo­sta­vi da ga nema, to je jed­na­ko inte­re­san­tan rezultat.

RN: Tako je.  O rela­ti­vi­zmu i aka­dem­skoj levici

JS: Već u prvom odelj­ku, gde govo­ri­te o rela­ti­vi­zmu i apso­lu­ti­zmu, pri­me­ću­je­te kako ljud­sko vero­va­nje da je isti­na ili rela­tiv­na ili apso­lut­na odra­ža­va ono što bi lju­di hte­li da bude. S dru­ge stra­ne, čini se kako Vi zaklju­ču­je­te da isti­na možda nije sasvim apso­lut­na kako biste Vi vole­li da jeste. Šta biste vole­li da ste poka­za­li, a šta misli­te da jeste pokazali?

RN: Pa, prvo, da isti­na nije dru­štve­no rela­tiv­na među ljud­skim bići­ma. Ona nije pro­men­lji­va kada su u pita­nju razli­či­te rase, polo­vi ili sek­su­al­ne pre­fe­ren­ci­je, niti je pro­men­lji­va kada su u pita­nju neke dru­ge sek­si stva­ri. Bio sam izne­na­đen kad sam počeo da raz­mi­šljam o tome da posto­je vrlo razli­či­te život­ne sre­di­ne u sve­mi­ru u koji­ma bi mogle da žive vrlo razli­či­te vrste bića i shva­tio da bi onda i za njih mogle da posto­je, osim razli­či­te život­ne sre­di­ne, da se poslu­žim izra­zi­ma iz knji­ge, tako­đe, razli­či­ta isti­ni­to­sna svoj­stva, razli­či­te odli­ke vero­va­nja koje uslo­vlja­va­ju uspeh nji­ho­vog delo­va­nja. E sada, ja nisam želeo da se pro­vu­čem uz stan­dard­ni argu­ment da rela­ti­vi­zam nije kohe­ren­tan. (Argu­ment ide ova­ko. »Ali šta je sa samom pozi­ci­jom rela­ti­vi­zma? Da li bi nje­go­va isti­na tre­ba­lo da bude apso­lut­na ili rela­tiv­na? Ako je apso­lut­na, po čemu je onda ona tako poseb­na? Zašto ne bi mogle da posto­je dru­ge apso­lut­ne isti­ne? Ako je pak nje­go­va isti­na samo rela­tiv­na zašto bismo onda uop­šte vero­va­li u nju?) Rani­je sam upo­tre­blja­vao ovaj argu­ment, kao što čine i mno­gi dru­gi filo­zo­fi. Ali palo mi je na pamet da bi bilo inte­re­sant­ni­je kad bi rela­ti­vi­zam bio kohe­ren­tan ali pogre­šan. Onda bi ne-rela­ti­vi­zam pori­cao nešto što je kohe­rent­no, i imao bi pope­rov­ski empi­rij­ski sadr­žaj. Tako sam se podu­hva­tio da poku­šam da izgra­dim kohe­ren­tan rela­ti­vi­zam, te da poka­žem kako je lažan. Onda kada sam došao do toga da posto­je razli­či­te vrste bića drug­de po sve­mi­ru, i gle­dao da li bi bilo mogu­će da isti­na bude rela­tiv­na s obzi­rom na njih i nas, da ni ne pomi­njem bića u dru­gim mogu­ćim sve­to­vi­ma, izgle­da­lo je kao da je mogu­će da to možda jeste slu­čaj. Nisam se mno­go upu­štao u to, da li to jeste ili nije tako – od filo­zof­skog inte­re­sa je bilo to da bi moglo da bude tako.

JS: Ne vidim da mno­go post-struk­tu­ra­li­sta nala­zi ute­hu u misli da bi Mar­sov­ci u nekom dru­gom modal­nom kon­tek­stu mogli da ima­ju razli­či­to isti­ni­to­sno svoj­stvo od onog koje mi imamo.

RN: Tako je. Dru­ga for­ma rela­ti­vi­zma, ona koju ja uzi­mam veo­ma ozbilj­no i sma­tram vrlo inte­re­sant­nom, nije soci­jal­ni rela­ti­vi­zam. Sta­vio sam to goto­vo na poče­tak odelj­ka, iako on sadr­ži teh­nič­ki mate­ri­jal o kvant­noj meha­ni­ci. Mislim da bi kvant­na meha­ni­ka i teo­ri­ja rela­ti­vi­te­ta mogle da nam poka­žu izne­na­đu­ju­ći rela­ti­vi­zam u pogle­du isti­ne, da je ona rela­tiv­na u odno­su na vre­me i mesto, a one to čine na osno­vu empi­rij­skih rezul­ta­ta. To je jed­na inte­re­sant­na i izne­na­đu­ju­ća mogu­ća spo­na izme­đu filo­zo­fi­je i nauke.

JS: Izgle­da da ste u tom delu knji­ge govo­ri­li da ne samo što buduć­nost nije zapi­sa­na, već tako­đe da je pro­šlost poma­lo maglovita.

RN: Tač­no tako.  JS: To me pod­se­ća poma­lo na ono što je podvu­kao O'Brajan u 1984, u svr­hu toga da pro­šlost nije stvar­no posto­ja­la ako nema­mo doka­ze da se dogo­di­la ona­ko kako se dogo­di­la. Ko god kon­tro­li­še sada­šnjost, kon­tro­li­še i prošlost.

RN: Pa, ja ne izno­sim veri­fi­ka­ci­o­ni­stič­ko shva­ta­nje. Zapra­vo ne mora­te da ima­te doka­ze. Ali pro­šli doga­đa­ji mora­ju biti takvi da su nači­ni­li neku sada aktu­el­nu razli­ku, bilo da (ste u polo­ža­ju da) zna­te za tu razli­ku ili ne.

JS: Ali, mno­go lju­di bi ovo sma­tra­lo, kako mi se čini, kraj­nje kon­tra­in­tu­i­tiv­nim. Čak i kad ne bi posto­ja­li nika­kvi tra­go­vi da se jedan doga­đaj desio pre mili­on godi­na, oni bi rekli da posto­ji činje­ni­ca od zna­ča­ja da se to desi­lo ili ne. Vi kaže­te da tako nešto ne postoji.

RN: Tako je, ne mora da posto­ji činje­ni­ca od zna­ča­ja sada. Ja hoću da pove­žem nešto što je isti­ni­to sada sa tim da je ono sada određeno.

JS: Da li se to dvo­je nužno preklapa?

RN: Ne nužno, ali ja tvr­dim da je odre­đe­nost plod­na i inte­re­sant­na ide­ja. Isti­na koja slo­bod­no plu­ta mimo toga je ne-nauč­na fan­ta­sti­ka.  JS: Kako kaže­te, dodu­še, čak i ako je isti­na rela­tiv­na u ovom smi­slu, to nije ono što post­mo­der­ni­sti i nji­ma slič­ni ima­ju na umu kada govo­re da je »isti­na relativna«.

RN: U knji­zi posto­ji jed­no pogla­vlje o tome zašto su lju­di zain­te­re­so­va­ni za rela­ti­vi­zam, zašto rela­ti­vi­sti hoće da on bude isti­nit, a dru­gi ne. To je, dodu­še, psi­ho­lo­ška spe­ku­la­ci­ja koja posma­tra stva­ri iza filo­zof­skih nesla­ga­nja oko razli­či­tih vrsta moti­va­ci­ja koje lju­di imaju.

JS: To je ide­ja da empi­rij­ska evi­den­ci­ja toli­ko nad­moć­no ide u korist kapi­ta­li­zmu, da je rela­ti­vi­zam posled­nja slam­ka za koju se hva­ta aka­dem­ska levica.

RN: Tako je, to je i pri­vlač­nost (Toma­sa) Kuna, koji je omo­gu­ćio lju­di­ma da kažu:»Vi ima­te svo­ju para­dig­mu, ja imam svoju«.

JS: Da li ova vrsta aka­de­ma­ca iščezava?

RN: Teško; na uni­ver­zi­te­tu u Nju­jor­ku (NYU) i dalje ima­mo neko­li­ko zadr­tih mark­si­sta. Oni ne odu­sta­ju. Stu­di­je knji­žev­no­sti pune su mark­si­zma u razli­či­tim ode­žda­ma. U The Exa­mi­ned Life (1989) napi­sao sam (upu­ću­ju­ći na aka­dem­sku levi­cu na uni­ver­zi­te­ti­ma) »Mark­si­zam se pona­vlja, prvi put kao tra­ge­di­ja, dru­gi put kao farsa«.

JS: Da li su oni manje opa­sni na ode­lje­nju za engle­ski jezik nego na ode­lje­nji­ma za poli­tič­ke nau­ke i filozofiju?

RN: Pa, pret­po­sta­vljam da nji­ho­vi stu­den­ti ne pre­u­zi­ma­ju toli­ko pozi­ci­ja moći i slič­no tome. Kako izgle­da­ju stva­ri na NYU, gde ste Vi? Kako rea­gu­ju lju­di? Da li istu­pa­te? Da li su lju­di sve­sni vašeg mišlje­nja o stva­ri­ma rele­vant­nim za pita­nja liberalizma?

JS: Pa, lič­no, ja poku­ša­vam da ne budem onaj nepri­jat­ni lik u sva­kom razre­du, koji zna vrlo malo ali voli da slu­ša sebe kako govo­ri. Ali povre­me­no, teško se mogu uzdr­ža­ti da ne pro­go­vo­rim, pogo­to­vo kada čas vode levo ori­jen­ti­sa­ni i nastro­je­ni pro­fe­so­ri, koji ima­ju ide­ju da mogu pou­ča­va­ti svo­je sop­stve­no idi­o­sin­kra­tič­ko gle­di­šte i zna­ju da neće nai­ći ni na kakvo pro­ti­vlje­nje. Kao situ­a­ci­ja kod Kiti Đeno­ve­ze (Kit­ty Geno­ve­se) gde svi hva­ta­ju zja­le, i niko ništa ne radi, tako da to mora da je u redu. Onda ja ose­ćam da je naj­ma­nje što moram da uči­nim oči­gled­nim to ovo nisu gle­di­šta sa koji­ma se sva­ka razum­na i pri­stoj­na oso­ba samo sla­že i odo­bra­va ih. Ali to su, ustva­ri, samo kur­se­vi poli­ti­ke. Ode­lje­nje za filo­zo­fi­ju ovde vrlo je dobro što se toga tiče. Bio sam impre­si­o­ni­ran time koli­ko je razum­na i otvo­re­na bila Fran­sis Kam (Fran­ces Kamm), na pri­mer, u odno­su na pri­go­vo­re koje sam izneo kada sam poha­đao nje­nu nasta­vu iz bioetike.

RN: Da, ona je jedan vrstan filo­zof koji je veo­ma ozbi­ljan kada su u pita­nju kva­li­tet argu­me­na­ta. To je razli­ka izme­đu lju­di koji hoće da se suo­ča­va­ju sa argu­men­ti­ma, čak i kada se ne sla­žu sa nji­ho­vim zaključ­ci­ma, i onih koji hoće da otpi­šu argu­men­te poru­gom ili oma­lo­va­ža­va­njem, tako da razred ne misli o tim argu­men­ti­ma, i nije pod­stak­nut da ih pri­hva­ti. Ti pro­fe­so­ri, sve­jed­no, vero­vat­no ne zna­ju da na argu­men­te pru­že ma kakav odgo­vor.  Ecce Nozick

JS: U The Exa­mi­ned Life obja­vi­li ste da ste došli do toga da uvi­đa­te kako je liber­ta­ri­jan­ska pozi­ci­ja koju ste razvi­ja­li u Anarc­hy, Sta­te and Uto­pia »ozbilj­no nea­de­kvat­na«. Ali posto­ji neko­li­ko mesta u Inva­ri­an­ces na koji­ma se čini kako suge­ri­še­te da se bavi­te gle­di­štem razvi­je­nim tamo, koje je, barem širo­ko govo­re­ći, liber­ta­ri­jan­sko. Da li biste sada, pono­vo, na sebe pri­me­ni­li reč na slo­vo L?

RN: Da. Ali nika­da nisam ni pre­stao da je pri­me­nju­jem na sebe. Ono što sam zapra­vo rekao u The Exa­mi­ned Life jeste da više nisam hard­co­re liber­ta­ri­ja­nac kao što sam rani­je bio. Ali govor­ka­nje o mom odstu­pa­nju (ili otpad­ni­štvu!) od liber­ta­ri­ja­ni­zma bilo je veli­ko pre­te­ri­va­nje. Mislim da ova knji­ga čini jasnim ste­pen u kojem sam i dalje u opštem okvi­ru liber­ta­ri­ja­ni­zma, pogo­to­vo pogla­vlje o eti­ci i ode­ljak »Sre­di­šnji prin­ci­pi eti­ke«. Jed­na stvar za koju mislim da je osna­ži­la gle­di­šte da sam ja odba­cio liber­ta­ri­ja­ni­zam bila je pri­ča o jed­nom sta­nu (Love Sto­ry auto­ra) Eri­ha Sega­la (Erich Segal) koji sam iznaj­mlji­vao. Zna­te li za to?

JS: Čuo sam o tome. Kru­ži­la je pri­ča da ste pre­du­ze­li neke rad­nje pro­tiv sta­no­dav­ca kako biste obez­be­di­li izve­snu fik­si­ra­nu stanarinu…

RN: Tako je. Iznaj­mlju­ju­ći mi stan, Erih Segal kršio je sta­tut kon­tro­le sta­na­ri­ne u Kem­bri­džu. Znao sam i tada da ću, kada dopu­stim da me pove­de to što me stra­šno iri­ti­ra­ju pred­stav­ni­ci Eri­ha Sega­la da se pro­tiv nje­ga pozo­vem na zako­ne kon­tro­le sta­na­ri­ne, koji­ma sam se sam pro­ti­vio i koje nisam odo­bra­vao, kasni­je zbog toga zaža­li­ti, ali pone­kad mora da se ura­di ono što mora da se uradi.

JS: Da li su dru­gi pro­fe­so­ri ima­li pik na Vas zbog toga što ste, da tako kažem, »dete liber­ta­ri­ja­ni­zma«? Da li je to bio veli­ki problem?

RN: Ne, naro­či­to ne na ode­lje­nju za filo­zo­fi­ju. (A i uni­ver­zi­tet­ska admi­ni­stra­ci­ja se pona­ša­la pre­ma meni sasvim fino.) Ko zna šta se deša­va meni iza leđa na uni­ver­zi­te­tu, ali ništa pred mojim oči­ma. Nastu­pi­lo je vre­me, pre neko­li­ko godi­na, odmah posle obja­vlji­va­nja Anarc­hy, Sta­te and Uto­pia, kada je vero­vat­no bio slu­čaj da je moj dru­štve­ni život bio nešto sma­njen. Mogu­će da je bilo mno­gih zaba­va na koje nisam bio pozi­van jer su lju­di pre­zi­ra­li shva­ta­nja izne­ta u mojoj knji­zi. Ali čak i da je bilo tako, u to vre­me ja nisam to mno­go primećivao.

JS: A stu­den­ti, oni nisu bili nastro­je­ni neprijateljski?

RN: A, pa to je sasvim dru­go. Diplom­ci sa Har­var­da iz kasnih 60-ih i ranih 70-ih bili su cen­tar aktiv­no­sti SDS‑a u kam­pu­su. Ovde sam bio dve godi­ne kao docent, oti­šao i bio dve godi­ne na Rok­fe­ler Uni­ver­zi­te­tu, i vra­tio se 1969. sa 30 godi­na kao van­red­ni pro­fe­sor. U pred­hod­nom seme­stru stu­den­ti su zau­ze­li glav­nu zgra­du upra­ve uni­ver­zi­te­ta; nji­ho­va oku­pa­ci­ja okon­ča­na je poli­cij­skom akci­jom. Raz­buk­ta­la su se ose­ća­nja. Ja sam naja­vio kurs na ode­lje­nju za filo­zo­fi­ju, koji je bio odštam­pan u kata­lo­gu pod naslo­vom »Kapi­ta­li­zam«. Opis kur­sa bio je »etič­ko ispi­ti­va­nje kapitalizma«.

JS: Shva­tam. Stu­den­ti su, pret­po­sta­vljam, oče­ki­va­li nešto sasvim dru­go od ono­ga što su dobili.

RN: Tako je. Neka­ko se pro­ši­ri­la gla­si­na, ili su oni možda vide­li koje se knji­ge nala­ze na spi­sku lite­ra­tu­re, gde su se pored neče­ga od Mark­sa i nekih soci­ja­li­stič­kih knji­ga nala­zi­li Hajek (Hayek), Mizes (Mises) i Frid­man (Fri­ed­man). Tako mi je jedan diplo­mac pri­šao na počet­ku seme­stra i rekao, »Ne zna­mo da li ćete biti u sta­nju da odr­ži­te ovaj kurs.« Bio je to diplo­mac filo­zo­fi­je. A ja sam rekao: »Kako to misli­te?« On mi je rekao »Pa, Vi ćete da govo­ri­te stva­ri koje…« i pro­mu­mlao je nešto, »moglo bi da dođe do pre­ki­da ili demon­stra­ci­ja u razre­du.« A ja sam mu rekao – ne zabo­ra­vi­te imao sam tada 30 godi­na – rekao sam, »Ako ti budeš pre­ki­dao moj čas, ja ću tebe da izmla­tim.« On je rekao »Ovo shva­ta­te kraj­nje lič­no!«  /smeh/  Rekao sam, »Ovo je moj kurs. Ako hoće­te da deli­te let­ke van uči­o­ni­ce, i govo­ri­te lju­di­ma kako ne bi tre­ba­lo da dola­ze i poha­đa­ju ovaj kurs, samo izvo­li­te. Ali neću Vam dopu­sti­ti da to čini­te u uči­o­ni­ci.« On je rekao »Da, pa mogli bismo da deli­mo let­ke.« Pro­la­zi­lo je vre­me i ništa se nije desi­lo nede­lju dana, dve nede­lje. I tako, vidim ga u hod­ni­ku i pri­u­pi­tam »Gde su vam ti leci?« A on mi kaže, »Pa, zna­te, baš smo dosta zau­ze­ti i ima­mo mno­go posla ovih dana.« Ja mu kažem, »Ja sam zvao moju maj­ku koja živi na Flo­ri­di i rekao joj da će me sta­vi­ti na letak, a vi ništa, haj­de sada!« Ali ništa se od toga nikad nije desilo.

JS: Da li ste raz­mi­šlja­li o tome da pono­vo posve­ti­te pažnju poli­tič­koj filo­zo­fi­ji, ili ste manje-više izgu­bi­li inte­re­so­va­nje za to?

RN: Raz­mi­šljao sam o tome, ali nije mi ta stvar sle­de­ća na redu. Ove godi­ne, posle sedam godi­na rada na Inva­ri­an­ces, jed­noj apstrakt­noj knji­zi, hteo sam da raz­mi­slim o stva­ri­ma koje mi se čine kon­kret­nim. Pošto raz­mi­šljam o tema­ma kroz kur­se­ve pre­da­va­nja o nji­ma, ove jese­ni drža­ću kurs iz filo­zo­fi­je isto­ri­je. Biće struk­tu­i­san pro­ble­mi­ma obja­šnje­nja, uzroč­no­sti i tako dalje, u kon­tek­stu stu­di­je slu­ča­ja (case stu­dy) Revo­lu­ci­je u Rusi­ji. Drža­ću kurs zajed­no sa pro­fe­so­rom isto­ri­je.  To će biti inte­re­sant­no; čitao sam puno mate­ri­ja­la o tome. A na pro­le­će, drža­ću kurs zajed­no sa pro­fe­so­rom sa ode­lje­nja za sla­vi­sti­ku o Dosto­jev­skom i nje­go­vim filo­zof­skim ide­ja­ma, i raz­li­ci koja nasta­je kada se filo­zof­ske ide­je pred­sta­vlja­ju u knji­žev­nim deli­ma a ne u dis­kur­ziv­noj prozi.

JS: Ima li izgle­da da se to objavi?

RN: Pa, to zavi­si od toga do kakvih ću ide­ja doći.

JS: Kako se ose­ća­te povo­dom ove nove knji­ge? Da li ste zadovoljni?

RN: Veo­ma. Od mojih šest knji­ga, mislim da su inte­lek­tu­al­no naj­u­zbu­dlji­vi­je Anarc­hy, Sta­te and Uto­pia, Phi­lo­sop­hi­cal Expla­na­ti­ons i Inva­ri­an­ces.

JS: A jed­na koja je baš najuzbudljivija?

RN: /smeh/ To je igra utro­je sa nere­še­nim rezultatom.

Pre­vod: Mari­ja Jovanović